Pratite nas

Kolumne

Sjeverna Koreja pala, ostala samo Rijeka

Objavljeno

na

Kreativni tim promidžbenog odjela ovogodišnje Povorke ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride nakon sedamnaest godina softy njegovanja duginih boja odlučio se za novi, pravi hardcore pristup promicanju homoseksualnih, lezbijskih i ostalih transrodnih prava. Inspirirajući se naboljim propagandistima, odlučili su se za pravog majstora  među njima – druga Tita koji se više od sedamdeset godina propagandom svog totalitarnog režima najviše bavio.

Sljednici maršala koji ih nije volio, jer je sve homoseksualce progonio, a neke je njegov režim i ubijao, iznenada su se oduševili dijelom Titove revolucionarne himne koji glasi „Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek’ nam zbori, da nam živi, živi rad…“. A u njihovoj se izvedbi ove godine zagrebačkim ulicama orilo „..da nam živi, živi rod“.

I ove se godine kalkuliralo o broju sudionika, iako je njihov broj manje važan i zanimljiv od poruka koje su se mogle čuti. Još su zanimljiviji politički pokrovitelji te, kako je organizatori zovu, manifestacije ponosa. Za  parolom „Pederska internacionala protiv granica i kapitala“ u  zagrebačkoj povorci roda i transroda hodali su šef oporbe, esdepeovac Davor Bernardić, koalicijski partneri vladajuće većine Milorad Pupovac, Tomislav Saucha i Ivan Vrdoljak, zatim Anka Mrak-Taritaš i ostali kojima je, kao i mladeži SDP-a, bolja gej slikovnica nego ustaška šahovnica.

Uglednici iz HDZ-a na skupu nisu viđeni premda Zagreb Pride uz inozemne donatore  financiraju i oni, kao vladajuća stranka, kroz Ministarstvo kulture i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Na povorku  nije stigla ni ministrica Nada Murganić, niti njena državna tajnica Margareta Mađerić.

Vjerojatno  na brzinu pripremaju nove demografske mjere, da ih Predsjednica ne bi prestigla u njihovu poslu. U tzv. povorci veselja rodno, umjesto radno razgaljeni Bernardić, osobito se okomio na sve one  koji su, kako je rekao,  zajedno s referendumskim inicijativama protiv civilizacijskih dosega koje je Hrvatska postigla. Za šefa SDP-a i njegovo shvaćanje nazadnjaštva i progesivnosti, pri čemu sebe svrstava u ovu drugu kategoriju, moglo bi se imati blagog razumijevanja s obzirom na njegovu izrazitu političku netalentiranost.

Međutim, pomanjkanje talenta i neznanje ne mogu biti nikakvo opravdanje za to što je dopustio svojoj mladeži vrijeđanje hrvatskog državnog grba. Naime, hrvatski su grb kao višestoljetni simbol  hrvatske državnosti kroz povijest negirali najviše oni koji hrvatsku državu nikada nisu htjeli, velikosrpska politika i jugoslavenska komunistička partija. S takvim podmlatkom i takvom politikom duginih, a ne crveno-bijelih boja, Bernardić će umjesto države moći voditi samo još marševe i povorke.

Donedavni  SDP-ov najbliži koalicijski drug, a današnji partner Andreja Plenkovića, predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak, ljubitelj je, poznato je, svih boja pa i duginih. Današnji hrvatski vladar energetsko-plinskog biznisa i oktroirani vođa  hrvatskog obrazovanja izjavio je da se divno osjeća u hodu za tolerantnu, modernu i europsku državu. Smatra kako su svi okupljeni na Prideu, bili oni gej ili strejt, Srbi ili Hrvati, bogati ili siromašni, visoki ili niski, jednaki. Ni njegovim se riječima ne može protusloviti. Tko ne bi modernu i europsku državu imao kod kuće?

Ali, nažalost, uspješna europska praksa ne bilježi prekonoćne uspjehe kakve je ostvario Vrdoljak. Otkad je ušao u politiku, postao je bogat čovjek, premda upućeni tvrde da mu je u kratkom vremenu žena postala i bogatija od njega. Uz to vlada Hrvatskom s oko jedan posto izbornog legimiteta i vodi naše školarce smjerom duginih boja. Kako u tolerantnoj staroj Europi nema ovakvih primjera uspješnosti, bilo bi dobro u što bržem dosezanju njezinih standarda za početak proglasiti nultu stopu tolerancije na ovakve  masivne uspjehe Ivana Vrdoljaka i njemu sličnih.

NAROD GLEDA PREMIJERU SABORA TAŠTINE – I SKUPLJA POTPISE

Sjeverna Koreja je pala, ostala je samo Rijeka, samo je jedan u nizu duhovitih komentara na društvenim mrežama u povodu povijesnog susreta  Kim Jong-una  i Donalda Trumpa o denuklearizaciji Korejskog poluotoka. Sporazumom koji se do jučer činio nemogućim, Trump je demonstrirao u svom osebujnom stilu političko umijeće i državništvo svima, pa i onim europskim političkim vođama koji su ga podozrivo i gotovo s prijezirom dočekali kao predsjednika SAD-a.

Vodeći američku suverenističku politiku Donald Trump podignuo je gospodarstvo SAD-a, smanjio nezaposlenost, vratio brojne velike kompanije u zemlju, a susretom u Singapuru otvorio vrata novim odnosima snaga na međunarodnoj sceni. U prvom mandatu s parolom „američki narod prije svega“ očitao je lekciju nekim drugim državnicima koji na državni suverenitet gledaju posve drukčije od Trumpa.

I dok su sve oči svijeta bile uperene prema Singapuru, u Zagrebu se za to vrijeme nimalo suverenistički i državnički otvorio pravi rat između predsjednice i premijera, rat koji također s nešto malo manje pažnje diplomatski svijet ipak  promatra. Uglavnom, ona je optužila njega za nedostatak reformi i političku nezrelost, a on uzvraćao da je tisuću posto uvjeren da Vlada vodi u pravom smjeru. Pa je onda  Grabar-Kitarović preko medija izrazila želju da zajedno s premijerom sudjeluje u predsjedanju Vijećem EU, a premijer uzvratio da od toga neće biti ništa.

Neviđeni za uređene zemlje, javni sukobi dvoje najviših predstavnika države, a na štetu države, proizlaze očito iz sve izvjesnije buduće uloge predsjednika države, koji bi se prema nekim najavama trebao birati u Saboru s daleko manjim ovlastima nego što ih ima aktualna predsjednica. Predsjednica ne želi postati fikus, a premijer želi rang kancelara. Kad se svemu tome pridodaju i osobne taštine, započeti rat oko podjele uloga 2020., kad će Hrvatska predsjedavati EU-om, neće tako brzo prestati, dapače, samo će se pojačavati. A pitanje je, nastave li ovako, tko će ga i hoće li ga uopće oboje politički preživjeti. Narod je zasada samo publika kojeg režiseri novih odnosa na političkoj sceni, potpuno odvojeni od hrvatske stvarnosti, ionako ništa ne pitaju.

No, ni narod ne miruje. U jeku okršaja Pantovčaka i Banskih dvora, dio volontera  Građanske inicijative „Narod odlučuje“ predao je više od 400 tisuća potpisa za promjenu izbornog zakona. Dakako, bez prijenosa HTV-a.  Zanimljivo je da ih prvi put otkako se referendumi održavaju,  predsjednik Sabora Gordan Jandroković nije htio primiti. Može se samo nagađati koga se više uplašio, šefa stranke ili naroda.

U svakom slučaju, politički pritisci na Ustavni sud koji bi u konačnici trebao odlučiti o ustavnosti referendumskih pitanja ne posustaju. Tako ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković tvrdi da su pitanja apsolutno neprihvatljiva. Kao da je on tisućama ovršenih prihvatljiv. U svakom slučaju, uzalud  neki ustavnopravni stručnjaci upozoravaju da su i Englezi na referendumu odlučili o Brexitu kao međunarodnom ugovoru, ili pak da se bez političke buke svojedobno smanjio broj zastupnika hrvatske dijaspore te da je dvostruko pravo glasa nacionalnih manjina i povlašteni položaj srpske manjine bio svojedobno plod čiste političke trgovine.

Razumljivo je da aktualni politički akteri, poglavito vladajući, štite stečene političke pozicije, ali trenutno potpuno ignoriranje volje  četiristo tisuća građana, birača od kojih su neki i njihovi, vodi samo jednom putu – budućem biračkom ignoriranju njih. Miloradu Pupovcu i Furiju Radinu ionako je svejedno, njima su saborska mjesta zajamčena.

GLUNČIĆ DIV(L)JAČKI  ISTJERAN IZ MINISTARSTVA OBRAZOVANJE

Pala je još jedna žrtva protuprirodne i nenarodne koalicije Plenkovićevog HDZ-a, HNS-a, SDSS-a i ostatka ekipe. Matko Glunčić, ugledni fizičar, nesuđeni voditelj Ekspertne radne skupine za reformu obrazovanja kojeg se premijer brzinski odrekao zbog ustupaka HNS-u, Ivanu Vrdoljaku i ministrici Blaženki Divjak, podnio je ostavku na mjesto državnog tajnika Ministarstava znanosti i obrazovanja.

Bivši docent na odsjeku fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu od početka nije imao šansi. Dolaskom Blaženke Divjak, vatrene obožavateljice velikog reformatora Borisa Jokića, našao se prvi na udaru ministričine metle u velikoj čistki hadezeovih kadrova u Ministarstvu. Jer, Matko Glunčić najbolje zna da strateški najvažnija hrvatska reforma, reforma obrazovanja, ne valja ništa.

On je, naime, sudjelovao u ekspertnim skupinama Jokićeva kurikula i kad je vidio što i kako se radi postao je njezin najveći kritičar. Matko Glunčić više je puta isticao da jest za reformu, ali ne ovakvu nepripremljenu i nekompletnu koju je nakon Jokića nastavila provoditi ministrica Divjak, usprkos stotinama stručnih negativnih recenzija cjelokupnog kurikula.  Nakon što s državnim tajnikom mjesecima nije razgovarala unatoč njegovim uspješnim projektima s kojima se danas hvali, ugledni se fizičar kad je izgubio sve ovlasti koje ta dužnost nosi, odlučio vratiti fakultetu i svom starom poslu. A naša djeca ostala su prepuštena HNS-u.

Kako će njihovim  političkim ucjenama i diktatima okupirano hrvatsko obrazovanje izgledati u praksi, otkrio nam je nedavno na tribini „Kurikul povijesti i Domovinski rat u svjetlu reforme školstva“ dr.sc. Ante Birin. Ističući negativne recenzije Povjerenstva HAZU-a koje je upozorilo da se u škole uvodi anarhija, jer su autori kurikularne reforme inzistirali da sami profesori određuju  teme iz povijesti koje će se obrađivati tijekom četiri godine srednje škole, dr. Birin ustvrdio je da srednjoškolci završnog razreda uopće neće imati cjelovit uvid u hrvatsku povijest 20. stoljeća.

Tako, primjerice, uopće nije predviđena, upozorava dr. Birin, posebna tema Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji. Kako razumjeti cijeli koloplet situacije od 1918. nadalje, ostavljam onima koji su to zamislili, zaključuje zabrinuto dr. Birin. Trebao bi se zabrinuti i Andrej Plenković koji osobno predsjedava Posebnim stručnim povjerenstvom za reformu obrazovanja. Jer mi nismo zabrinuti, mi smo zgroženi ovakvom reformom hrvatskog školstva.

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mnogi Hrvati glasuju protiv svojih vlastitih interesa

Objavljeno

na

Objavio

Što smo naučili iz dosadašnjih izbora u Hrvatskoj?

Slobodni i demokratski izbori nešto su najbolje što jedan narod može imati. Zato što mu daju prigode. Ali narod treba imati političku zrelost kako bi te prigode iskoristio na najbolji mogući način.

Ako pogledamo na situaciju u današnjoj Hrvatskoj i odnos većine naroda prema mogućnosti da preko demokratskih izbora utječe na stanje u kojem se nalazi, onda je veliko pitanje koliko je ta većina politički zrela. Drugim riječima, koliko je takvih prigoda koje mu toliko željena sloboda i vlastita država pružaju u posljednjih 20-ak godina hrvatski narod uporabio kako bi popravio stanje u kojem se nalazi, odnosno zloporabio kako bi se doveo u ovo koje ima danas? U svakom slučaju slaba zainteresiranost za izlazak i šokantni rezultati izbora nakon Tuđmanove smrti neizbježno nas tjeraju suočiti se s nekoliko logičnih pitanja. Kao na primjer: Treba li hrvatskom narodu sloboda i demokracija ako otprilike 75 posto građana već 20 godina sramotno ignorira ne samo mogućnost nego i moralnu obvezu izići na izbore? Nije li trenutačno stanje u državi samo odraz takva neodgovornog ponašanja i neskrbi većine Hrvata za sebe i svoje?

Ne sugeriraju li rezultati izbora u razdoblju od 2000. do 2016. godine, uz više od dvije trećine građana Hrvatske koji ih redovito bojkotiraju, da su sloboda i identitetske vrijednosti (vjera, domoljublje, nacionalna kultura i dostojanstvo), za koje se hrvatski narod stoljećima borio, izgubile važnost otkad smo kao narod došli svojem cilju i imamo vlastitu državu? Pa nam je postalo sasvim svejedno hoće li nam predsjednik ili premijer biti odnarođeni bezvjernik sumnjive udbaške prošlosti, jeftini politički oportunist i dokazani lopov, dezorijentirani jugobalkanski klon koji se ponaša na arogantan i štetan način ili bezlični Titov gardist kojem je interes hrvatskog naroda deveta rupa na sviralu.

Može li dakle hrvatski narod, nakon što je, glasovanjem i ne glasovanjem, sam sebi izabrao na vlast takve čelne političare, za stanje u kojem se nalazi kriviti ikog drugog do sebe?

Gotovo samoubilački izbor hrvatskog naroda

Vidite, umjesto da smo na izborima nakon Tuđmanove smrti svojim glasovima snažno zaštitili i ojačali krvavo stečenu slobodu časnim ljudima koji su se za nju izborili, dali smo se zavesti spinovima debelo sponzoriranih Soroševih aktivista i primamljivim lažima ‘bivših’ Jugoslavena i udbaša, koji su odmah, nakon što su ponovo prigrabili vlast, nastavili svoj stari posao beskrupulozne pljačke i ponovne jugobalkanizacije Hrvatske, za svoje vanjske sponzore i za sebe.

Zaista je zdravom mozgu nepojmljivo kako su se birači u Hrvatskoj dali tako na brzinu izmanipulirati i na izborima odmah nakon Tuđmanove smrti prijeći crtu preko koje nikako nisu smjeli prijeći vrativši na vlast svoje bivše zatvorske čuvare i njihove potomke, koji hrvatsku slobodu i neovisnost nikada u srcu nisu željeli ni priznali.

Dati svoju sudbinu i sudbinu svoje djece ponovo u ruke Mesiću, Račanu, Milanoviću i Josipoviću bio je doista malouman i gotovo samoubilački izbor hrvatskog naroda.

Pogledajte samo rezultate njihova povratka na vlast. S Mesićem i Račanom na čelu počele su masovne čistke najvrjednijih domoljuba koji su iznjedrili slobodu i dano zeleno svjetlo za kriminalizaciju Domovinskog rata. Oživljavanjem starih ‘antifašističko-fašističkih’ podjela namjerno se provocirala bivša polarizacija u hrvatskom društvu, urušavao vlastiti pogled na svijet i duh svehrvatskog zajedništva. Tuđman, koji se beskompromisno protivio uvlačenju Hrvatske u novu jugobalkansku zajednicu (i zbog toga prošao onako kako je prošao) još se nije bio ni ohladio u grobu a već je veliki meštar sveg hrvatskog nereda, koji je uvijek bio u sjeni iza njegovih leđa, uz pomoć ‘tajanstvenog’ sponzora i francuske lože, organizirao u Zagrebu Balkanski summit zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) na kojem je Hrvatska ponovo ‘utaočena’ novom Jugoslavijom, ovaj put u formi regionalne zajednice Zapadni Balkan.

Svojim potpisima na tkz. Zagrebačku povelju i poslije na Pakt o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana, Mesić i Račan pristali su da se Hrvatska ponovo integrira u ‘Našu Regiju’ i bude ‘sidro njene stabilnosti’. Time je strategija stvaranja nove Jugoslavije (u formi ‘regionalne zajednice’ ) službeno završena. Ostala je njena primjena u praksi preko ponovnog zapetljavanja Hrvatske u zamršeno klupko ‘regionalnog’ udruživanja s vrlo opasnim i već viđenim posljedicama. To narodu u Hrvatskoj nikada javno ni dovoljno jasno obznanjeno nije.

Ali ako imate nekih dilema o čemu se tu radi, posjetite internetske stranice EU i pročitajte Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana koji je u ime Hrvatske potpisao Račan i vidjet će te da je neki članci tog ugovora (11-14) vežu čvršće za ‘Našu Regiju’ nego što ju je Ustav iz 1974. vezao za bivšu Jugoslaviju.

Od tada najutjecajnije zemlje EU, uz pomoć ‘hrvatskih’ medija i svojih regionalnih partnera, u prvom redu Slovenije i Srbije, vode politiku izravne destabilizacije i bojkota samostalne Hrvatske, poništavajući joj sustavnom antihrvatskom kampanjom i raznim smicalicama svaki pokušaj iskoraka i mogućnost razvitka izvan okvira ‘Regiona’. ‘Pacta sun servanda’ (Potpisano se mora poštovati) često nam je likujući s visoka to znao nabijati na nos bivši slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel.

Slijedeći dakle tu potpisanu obvezu, interesi ‘Naše Regije’ zauzeli su prvo mjesto na listi prioriteta svih hrvatskih čelnih političara od 2001., dok su nacionalni interesi nestali s te liste – sve do izbora trenutačne predsjednice koja je izbacivanjem biste velikog Mita iz svog Ureda, inicijativom ‘Tri mora’ i većim osloncem na savezništvo s Amerikom jasno dala do znanja da će Hrvatsku pokušati izvući iz vješto postavljene mišolovke Zapadnog Balkana.

Taj njezin individualni napor u svakom slučaju je plemenit, ali običnom narodu nedovoljno razumljiv i od hrvatske Vlade i medija potpuno ignoriran, po svoj prilici je osuđen na propast. I sudeći po rastućoj hajci koja se zbog toga iz obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja na nju digla, upravo to je ono što bi ju moglo stajati puno više od drugog mandata. Sve drugo (trepavice, cipelice, torbice, čašice, pjesmice…) zapravo su trivijalnosti i bacanje prašine naivnom narodu u oči.

Sjetite se što su sve ‘tvrdoglavom diktatoru’ Tuđmanu za života radili i pakirali te kako je završio zbog nepristajanja da Hrvatsku vrati natrag u novojugoslavenski ‘Region’?

Poslije njegove smrti i izbora 2000., jugokomunističko naslijeđe i nostalgija, zacementirani ‘bivšim’ kadrovima i njihovim potomcima u vrhu vlasti, u strankama, medijima i ključnim institucijama, sustavno su narodu nametali bivše međusobne podjele, ozračje izdaje, pesimizma i beznađa. Njihov ‘novi’ posao bio je do kraja zatrovati političko-društvenu klimu, kriminalnom pretvorbom uništiti gospodarstvo i nadu u bolje sutra te tako veliki dio razočaranog naroda postupno dovesti u stanje u kojem će mu biti sasvim svejedno ako mu budućnost ponovo bude jugobalkanska prošlost.

Ignoriranjem izbora dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti

Svjetlo na kraju tog tunela pojavilo se porazom Milanovića i Josipovića na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima, koje je svjestan i odgovoran dio hrvatskog naroda, koristeći se svojim demokratskim pravom (jedva, ali ipak) izbornom lustracijom skinuo s vlasti.

Vidite, najvažnija snaga demokracije jest mogućnost da na izborima damo svoj prinos promjeni ili poboljšanju stanja u kojem se nalazimo. Izlazak na izbore i zdravorazumsko korištenje te mogućnosti znak je političke zrelosti i nužan preduvjet za društveni napredak.

Strašno je ružna i tužna činjenica da od 2000., ignoriranjem izbora dvije trećine Hrvata padaju na ispitu političke zrelosti. I što je još gore, izgleda kako nisu ni svjesni posljedica svog ponašanja na dugi rok. Ne samo da te dvije trećine ljudi koji ne izlaze na izbore, nemaju svoje predstavnike u državnoj vlasti i institucijama, nego oni time u presudnoj mjeri prinose da se sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno ne promijeni. Zahvaljujući njihovu bojkotu izbora svoje predstavnike u vlasti i na svim ključnim mjestima u državnoj upravi ima gotovo isključivo samo tridesetak posto discipliniranih birača dviju najvećih stranaka, koji redovito izlaze na izbore i time omogućuju da se lijeva i desna regionalno-neoliberalna elita stalno rotira na vlasti.

Ostalu, dvotrećinsku većinu, koja iz bilo kojih razloga ne izlazi na izbore, u Saboru i na lokalnim razinama vlasti zapravo ne predstavlja nitko.

Može li se katastrofalno mali odaziv na izbore u Hrvatskoj objasniti bilo čime drugim osim nedostatkom političke zrelosti i kulture? Naravno, ima tu i drugih stvari, poput sustavno nametnute apatije, razočaranosti, tradicionalnog hrvatskog jala, lijenosti i inata. Ljudi su kompleksna mješavina emocija i razloga za i protiv. Ali što god je razlog, rezultat je na kraju isti. Oni koji ne izlaze na izbore rade jednaku štetu Hrvatskoj kao i oni koji izlaze i glasuju za ‘bivše’ Jugoslavene.

Interesantno, upravo oni koji se ne koriste svojim biračkim pravom kako bi stvari promijenili nabolje, najgrlatiji su kritičari stanja u kojem se Hrvatska nalazi, stalno mantrajući o nekakvoj famoznoj lustraciji, koju bi netko drugi (lupajući šakom o stol) umjesto njih trebao sprovesti.

Jedna stvar nam mora biti jasna, u trenutačnom rasporedu snaga i stanja svijesti u Hrvatskoj ne postoji nitko tko bi mogao, dekretom odozgo, sprovesti lustraciju a da se pri tom ne riskira kaos, neredi i sukobi na ulicama ili, u najgorem slučaju, novi međuhrvatski rat. Hrvatima danas ne treba paraliza vlastite države putem revolucionarnih nereda i međusobnih sukoba na ulicama nego evolucijski razvitak putem demokratskih mehanizama koji im stoje na raspolaganju.

Toga je, nakon što mu nije uspjelo lustrirati čak ni boljševičko ime najstarijem zagrebačkom nogometnom klubu postao svjestan i pokojni predsjednik Tuđman.

Izborna lustracija

Mora nam dakle biti jasno, dok god se u Hrvatskoj ne stvori kritična masa barem natpolovične većine politički zrelih domoljuba koji će odgovorno pristupiti glasačkim kutijama i demokratskom procedurom, to jest izbornom lustracijom ključne državne i društvene institucije bezbolno očistiti od ‘bivših’ Jugoslavena i neoliberalnih političkih oportunista, nema iskoraka naprijed ni izlaska iz ovakvog stanja.

Isus je rekao da ne ćete spasiti čovjeka time što ćete ga nahraniti ribom nego time što ćete ga naučiti ribariti. Dakle, umjesto dosadnih jadikovki, stalne kritike i očekivanja da netko drugi napravi nešto za nas, promislimo radije što sami možemo napraviti kako bi Hrvatska postala uređenija i uspješnija država.

Kako bi se nešto promijenilo treba imati volju, koja se, kada su u pitanju potrebne promjene u demokratskom društvu, manifestira masovnim izlaskom na izbore. Bez obzira na to koliko tu volju za promjenom današnjeg stanja guše oni koji su ga nametnuli nakon bizarnih izbora 2000. godine.

Sustavna pasivizacija s jedne strane, a s druge naivno zanemarivanje mogućnosti koje mu današnja sloboda i demokracija pružaju, dovode hrvatski narod do marginalizacije na unutarnjem, regionalnom i europskom planu. Djetinjasto naivno shvaćanje kako će konačno izborena sloboda sama od sebe rješavati sve naše probleme, Hrvatsku će neminovno dovesti ponovo pod punu kontrolu njezinih bivših manipulatora. Do sluganstva i stalne ovisnosti o drugima.

Suprotno uvriježenom mišljenju kako biti slobodan znači raditi što god hoćeš, biti slobodan zapravo znači nametnuti sam sebi stanovitu moralnu i društvenu odgovornost koja će nam osigurati osjećaj da smo ono što jesmo. Ako dakle za sebe kažemo da smo Hrvati i domoljubi koji vole Hrvatsku i svoju obitelj, onda nam to što jesmo i što volimo nameće obvezu da skrbimo o tome. Ako ne ispunjavamo tu obvezu, izdali smo sami sebe, ono što jesmo i što volimo. Preneseno na teren demokracije, neizlazak na izbore koji nam omogućuju da svojim glasom zaštitimo to što jesmo i što volimo, kada se spoji sa stalnim nametanjem beznađa i nedostatkom vjere u bolje sutra, vodi do raspada naših temeljnih identitetskih vrijednosti.

Problem je u tome što puno poštenih, obiteljskih ljudi lako nasjeda na spinove onih koji ih uvjeravaju da njihov glas ne može ništa promijeniti i da je bolje ne izlaziti na izbore. Istina je upravo suprotna. Postići željeni izborni rezultat uopće nije teško. Sve što treba uraditi 70 posto poštenih birača (onih koji drže do nacionalnih i obiteljskih vrijednosti i izjašnjavaju se kao vjernici) jest izići na izbore i glasovati za kandidata istog takvog svjetonazora – i oni su pobijedili.

Kada bi Hrvatska imala definiranu nacionalnu politiku i ciljeve, a većina naroda dozu samopoštovanja i političku zrelost kao što ih imaju narodi zrelih i uređenih država, onda bi birači na izborima, u određenom trenutku, mogli lako odlučiti kojem će se rješenju prikloniti. Znali bi točno kako se zaštititi i jasno razlučiti što je hrvatski nacionalni interes, a što manipulacija i prijetvorne priče za naivnu djecu. Očito, naslijeđena sklonost sluganstvu i nasjedanju na manipulacije, nesloga i preko ‘bivših’ jugokomunista programirano nametnuta apatija u društvu sprječavaju većinu hrvatskog naroda da postigne svoj cilj.

U Hrvatskoj političkoj areni kod običnog puka još uvijek prevladava mentalitet stada koje se kreće u smjeru u kojem medijski vjetrovi pušu. Zbog toga što glasuju na osnovi onoga što čitaju, slušaju ili gledaju na navijačkim medijima, mnogi Hrvati, a da toga nisu ni svjesni, glasuju protiv svojih vlastitih interesa. Činjenica je da su rezultati svih izbora od Tuđmanove smrti do danas, osim u slučaju pobjede Karamarkova HDZ-a i gospođe Grabar-Kitarović na izborima za predsjednicu, to pokazali.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Svaki naš spomen republika agresija je na Republiku Srpsku i daljnji progon Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Pokazuje se sve više i dublje kako su islamski militanti nepopravljivi proizvodi radikalni muslimanski vjerski i politički lidera. Proizvod kojeg nitko i ništa ne može uklopiti u suvremenu svjetsku civilizaciju, u svjetsku kulturu mira, tolerancije, slobode, demokracije i snošljivosti u razlikama. Muslimanski proizvod islamskih militanata koji je postao daleko veća opasnost za svjetsku budućnost od svakog proizvedenog novog oružja za masovna ubijanja.

To je muslimansko oružje koje danas na svakom djeliću kugle zemaljske eksplodira, ubija i ruši. I zaista taj islamski radikalizam, prepoznatljiv po terorizmu, ubijanjima i rušenjima, po isključivostima i nesnošljivostima, je atomsko hidrogenska bomba za masovno ubijanje svih koji nisu njihovi, koji misle i govore drugačije, koji su druge nacije, te napose za masovno ubijanje onih koji nisu njihove muslimanske vjere, koji ne pripadaju islamu.

Teško je naći primjer toliko snažnog radikalizma i vjerskog islamskog terorističkog fundamentalizma u prošlosti koliko ga danas ima u svijetu. Isključiv i teroristički agresivan nadmašio je i, u ljudskoj povijesti poznati, turski danak u krvi prisilne islamizacije, genocida, konfesiocida, kulturocida, memoricida, i životinjskog zločina prve noći turskih aga s udatim kršćankama.

Možda nigdje u svijetu se ne pokazuju ponovni crni oblaci islamizma kao u bosanskohercegovačkoj zajednici Bošnjaka, Hrvata i Srba. Tu na tom od Osmanlija izmučenom i iskrvavljenom europskom prostoru, na tom turskom spomeniku što ga Turci podigli sebi i ostavili janjičare da ga čuvaju, ponovno slikaju osmanlijsku crnu sliku s namjerom da Bosnu i Hercegovinu uokvire, za početak, u republički a zatim na kraju u islamski okvir.

Bošnjački pjevači majci Turskoj okupljeni u čistom muslimanskom Sarajevu zapjevali su 14.09.2019., za beha nemuslimane, pa dijelom i za Svjetsku zajednicu koja je to kukavički osudila, nacifašističku, fundamentalističko unitarističko centralističku pjesmu pod nazivom “Republika BiH”. Što u prijevodu znači Velika Džamahirija.

Zaigrao se tako Bakir republičkom igrom, i upucao autogol. A na golu je bio nitko drugi već njegov otac koji je i dokinuo atribut republika Bosna i Hercegovina, jer mu to i nije bio cilj, cilj mu je bio Islamska Bosna i Hercegovina po uzoru na Islamsku Republiku Iran. Zato otac nije htio republiku, sin koji se skrivao pod očevim nogama negira babu i hoće „republiku“ Bosnu i Hercegovinu.

Muslimansko bošnjačko lutanje, izdaja jedni drugi, izdaja Bosne i Hercegovine Turskoj, ostavljanje u amanet turskom okupatoru ostatak ostataka, prepoznatljiva je politika ismijavanja samih sebe. Ako nije znao, a nije, otac što hoće, kako bi znao i sin kao politički nasljednik. Hoće li sin da se pokaže pametnijim od otca, ili hoće da mu sapere grijehe veleizdaje, odgovor je, obadvoje.

Nameće se pametnijim od otca, budući da mu leđa čuva politički otac Erdogan, i negira sve ono što mu je ostavio. Naravno osim milijuna dolara pohranjenih u inozemnim bankama, najviše u Turskoj zbog čega je babo i ostavio Bosnu i Hercegovinu u amanet Erdoganu. Pokušava stoga i ono nemoguće, pa hoće vratiti republički atribut kojeg mu je otac izbrisao ispred beha zajednice Bošnjaka, Hrvata i Srba, a Dayton zauvijek pokopao.

Spiranje očevih grijeha veleizdaje vraćanjem naziva republika je zauvijek nemoguć posao. Stoga se u cijeloj ovoj Bakirovoj igri republika čini kako se i on sam pridružuje svome otcu, i kaže, babo u pravu si. Od republike nikad ništa. Tvoja i moja igra s republikom je samo naše sredstvo zadržavanja na vlasti, i izbjegavanje povijesne političke odgovornosti, kako tvoje tako i moje, jer ja čvrsto idem tvojim stopama, jedno mislim drugo potpisujem, jedno govorim drugo radim, papir trpi sve.

To si mi ti pokazao. Tebi je babo uspjelo izbrisati atribut republika jer se vodio građansko vjerski rat, meni ne će nikada uspjeti da ga povratim, pa čak ni u ratu koji ovim zazivam. Druge dvije strane u Bosni i Hercegovini ne žele rat, i s kim da ga vodimo. Možda bi ratom mogao povratiti ono što si ti izdao, ali i to na teritoriju kojeg smo osvojili i okupirali, a to je neki 23% beha prostora. Mogao bih nazvati republikom onaj komadić što su ga tražili Muslimani od tebe, “uzmi Alija pa makar ko avlija”.

Svaki drugi vid Bosne i Hercegovine, napose sa šerijatskim uvođenjem na cijelom njenom području, kakvu si ti htio i ja nastavljam u tom smjeru, nemoguća je misija, pa kada bi je pokušali realizirati i daleko brojniji narod od nas na ovim prostorima.

Ako Srbi nisu uspjeli, kao 4. Vojna sila u Europi srbijanizirati bivšu Jugoslaviju, a znaš babo da nisu, kako onda da mi islamiziramo našu Jugoslaviju u malom. Čak u tom naumu nam ne može, ne smije od Europe i svijeta pomoći ni Iran, ni majčica Turska. Obučavamo mi naše askere, jer svaka je muslimanka rodila najmanje petero djece kako im je zapovjedio bivši, i danas u sjeni, poglavar efendija Cerić, ali i to nam nije dovoljno, jer smo sve više pod lupom Svjetske zajednice, koja nas u stopu prati.

Gotovo godinu dana vlasti nema, i očito da je još dugo neće biti, kao što ni Republike Bosne i Hercegovine neće biti, ma koliko ona bila strateški politički cilj tebe i mene, i cijelog našeg muslimanskog naroda. Vidim babo da sam se zaigrao, kao što sam se igrao u tvom uredu, dok su drugi naši Muslimani ginuli. Ali svijet zna tebe, i opraštao ti tvoju prevrtljivost, pa ću i ja tako nastaviti, jedno ću govoriti, drugo raditi i treće misliti. Jabuka ne pada daleko ispod jabuke, reći će svijet.

Svjestan sam ja bio na Kongresu da ne mogu od bosanskohercegovačke zajednice Bošnjaka, Hrvata i Srba napraviti nikada republiku, ali sam ovim proglasom htio da rušim Daytonski sporazum, jer danas, babo, mi imamo više teritorija negoli su nam u toj američkoj bazi darovali oduzimanjem od Hrvata. U sva naša sela i gradove na federalnom području vratili su se svi naši Muslimani, i tako čvrsto branimo Hrvatima da se oni vrate na svoja ognjišta. Oni se, babo, ne smiju vraćati, i svi ti prostori su danas naši. Zbog toga bi nam odgovarala promjena Daytona, jer nikada Muslimani u svojoj povijesti nisu imali toliko teritorija kao danas.

Zato sam ja i najavio republika Bosna i Hercegovina, da promijenimo Dayton i zaokružimo teritorij koji smo etnički i vjerski očistili od Hrvata. Znam babo da je svaki naš spomen republika agresija na Republiku Srpsku i daljnji progon Hrvata. To nam je i cilj. I tako će i biti sve dok ne prisilimo svijet da promijeni Dayton. Promjenom Daytonskog sporazuma zasigurno dobivamo Islamsku Republiku Bosnu i Hercegovinu na prostoru pod našom kontrolom. I babo to je daleko više od avlije koju je naš muslimanski narod tražio od tebe. Time ću ja ući u muslimansku povijest na ovim europskim prostorima, a ne ti, kako si žarko želio, i zašto si bio spreman žrtvovati i dvjesta pedeset hiljada Muslimana za taj cilj. Na kraju i nisi ih uzalud žrtvovao. Dobit ćemo, umjesto Velike Malu Džamahiriju, na dijelu Bosne i Hercegovine, dovoljno veliku za buduće širenje islama po Europi, i njeno osvajanje. Na tom putu došlo nam je milijune islamskih migranata, spremnih i na najmanju zapovijed na velika teroristička zlodjela. To je naša vojna snaga, i za to ih primamo svaki dan i smještamo u hrvatska sela na granici s Hrvatskom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari