Pratite nas

U potrazi za Istinom

Skandalozan istup branitelja Envera Buze optuženog za ratne zločine u Uzdolu pred Sudom BiH

Objavljeno

na

Pročitajte prvo skandalozan istup Ismeta Mehića branitelja optuženika za ratni zločin u Uzdolu Envera Buze. U jednom dijelu istupa između ostaloga Ismet Mehić tvrdi da:

“…žrtve u Uzdolu nisu imale status civila, osim njih nekoliko, i da je bilo riječ o pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i naoružanim mještanima…”

***

Iznoseći završnu riječ, Obrana Envera Buze zatražila je na Sudu BiH oslobađajuću presudu i naglasila da nije dokazana odgovornost optuženog za zločine počinjene u selu Uzdol kod Prozora, a Sudsko vijeće je izricanje presude zakazalo za 27. rujna.

Iznoseći završnu riječ, Obrana Envera Buze zatražila je na Sudu BiH oslobađajuću presudu i naglasila da nije dokazana odgovornost optuženog za zločine počinjene u selu Uzdol kod Prozora, a Sudsko vijeće je izricanje presude zakazalo za 27. rujna.

Branitelj Ismet Mehić je u završnoj riječi ocijenio da iz dokaza proizlazi da Buza nije zaovjedao snagama za vrijeme akcije u Uzdolu i da nije bio u obvezi poduzeti aktivnosti nakon akcije.

Mehić je kazao da žrtve u Uzdolu nisu imale status civila, osim njih nekoliko, i da je bilo riječ o pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i naoružanim mještanima.

Iz dokaza proizlazi, rekao je, da optuženi nije zapovjedao Prozorskim bataljunom u akciji izvedenoj sa 13. na 14. rujna 1993. godine. Kako je naveo, pripadnici bataljuna su bili pretpočinjeni i njima je zapovijedao Zićro Suljević, prenosi Fena.

Obrana se osvrnula na planiranje operacije “Neretva 93”, istaknuvši protivljenje Buze da se akcija izvodi preko Uzdola i njegovo razrješenje zbog toga.

“Optuženi nije bio u obavezi poduzeti nužne mjere da kazni počinitelje. I da je imao tu obvezu, on to nije mogao učiniti jer su sve žrtve bile odvezene u Hrvatsku, u Split”, kazao je Mehić.

Kako je dodao, na zahtjev drugih Buza je zadužio zamjenike i pomoćnike da utvrde pogibije nakon akcije i izvještaj je dostavio nadležnom zapovjedništvu Šestog korpusa Armije Bosne i Hercegovine (ABiH). Napomenuo je da je poslije bila formirana posebna komisija, ali da je njen rad prekinut na zahtjev tadašnjeg načelnika Uprave vojne sigurnosti Jusufa Jašarevića, koji je tražio da se “to ostavi za bolja vremena”.

Branitelj je iznio niz zamjerki na nalaz vještaka Tužiteljstva, navodeći da nije baziran na materijalnim dokazima, da je nedorečen i netočan. Posebno je naglasio da u nalazu nedostaje određeni broj stranica, izrazivši sumnju da su izvučeni dijelovi koji idu u prilog optuženom.

Obrana je navela i da Buza nije optužen po zakonu bivše Jugoslavije koji je bio na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, izrazivši čuđenje zbog takvog poteza Tužiteljstva.

Buzi je, kao nekadašnjem zapovjedniku Samostalnog bataljuna Prozor, na teret stavljeno da je propustio poduzeti mjere da počinitelji zločina u Uzdolu budu kažnjeni. Prema optužnici, pripadnici ovog bataljuna su 14. rujna 1993. napali selo Uzdol, i u zaseocima Križ, Zelenike i Raiči ubili 27 civila hrvatske nacionalnosti.

U svom završnom obraćanju optuženi je istaknuo da “ne postoji naredba kojom on naređuje napadna djelovanja”. Rekao je i da, sve i da je Samostalni bataljun Prozor imao obučene ljude i odgovarajuću opremu, nikada ne bi naredio napad na Uzdol, jer je to “taktička glupost”.

Optuženi je dodao da je nakon “pritisaka iz Šestog korpusa” poduzeo sve što je bilo moguće, ali da nije zapovjedao akcijom i da stoga smatra da nije bio dužan poduzimati daljnje radnje.

“Izražavam žaljenje za nevino poginulim, ali se ne osjećam odgovornim, a još manje krivim”, kazao je Buza.

Sudsko vijeće zakazalo je izricanje presude za 27. rujna, prenosi BIRN.

***

No da Ismet besramno laže i opravdava zločin lako je argumentirano dokazati. Na stranici  http://mandino-selo.com/wp/uzdolske-zrtve/ postoji cjelovit popis žrtava zločina u Uzdolu koji govori nešto posve drugo.

S pravom se pitamo je li po Ismetu Mehiću desetogodišnji STJEPAN ZELIĆ (2.1. 1983. – 14. 9. 1993.) pripadnik HVO-a ili naoružani civil, trinaestogodišnja MARIJA ZELIĆ  (2.9. 1980. – 14. 9. 1993.), možda je to RUŽA ZELIĆ (25.12. 1943. – 14. 9. 1993.), KATA PERKOVIĆ (24. 11. 1922. – 14. 9. 1993.) sa svojih sedamdeset godina, JANJA ZELENIKA (28. 8. 1931. – 14. 9. 1993.) sa šezdeset dvije godine, MIJO RAJIČ (12. 9. 1924. – 14. 9. 1993.) i Mijina žena IVKA RAJIČ, (29.4. 1921. – 14. 9. 1993.) …..

Tu nije kraj popisa stradalih civila u Uzdolu. Pred vama je cjelovit popis žrtava i uvjerite se sami je li riječ o naoružanim civilima i pripadnicima HVO-a i tek nekolicini civila ili je u tom zločinu stradalo tek nekoliko pripadnika HVO-a. Nama je posve jasno da su stradali većinom civili ……..

Izvještaj o obdukciji i pokop 19. rujna u zajedničku grobnicu na gradskom groblju u Prozoru

Na osnovu zapisnika u Prosekturi Kliničkog centra Split, sačinjenog dana 17. 9. 1993. prilikom vanjskog pregleda tijela, smrtno stradalih 14. 9. 1993. nazočni:

dr. sc. dr. Šimun Anđelović, sudski vještak,

prim. dr. Jakša Ivanović, sudski vještak,

Ivan Ćapina, pomoćnik vještaka,

Boro Katavić, pomoćnik vještaka,

Mile Čondić, pomoćnik vještaka

Ante Dadić, pomoćnik vještaka,

Milan Stamenov, pomoćnik vještaka,

Ivica Rubić, fotograf,

Željko Jović, fotograf,

Smilja Vuko, zapisničar,

Nada Ćapina, pomoćnica,

Vera Bašić, pomoćnica,

Ankica Jelaska, pomoćnica

Ustanovili su da je:

 

STJEPAN ZELIĆ

  1. 1. 1983. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao; šareni vuneni džemper, crvenkastoplavkaste boje, te donje gaćicebijelo-plave. Imao strijelne rane prsnog koša i trbuha, koje su nastale djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja.

Stjepan je poginuo, petstotinjak metara od kuće, bježeći, skoro gol, s mamom Ružom i sestrom Marijom, na cesti Zelenike – Bobari. Učenik je četvrtog razreda i najmlađi u obitelji. Još prije rata Stjepan je ostao bez tate Joze, koji iznenada umire. U ratu mu je stradao i brat Ivan, 24.1. 1993. Obiteljsku kuću i gospodarske zgrade obitelji Zelić muslimani su spalili. Stjepan je pokopan najprije u zajedničku grobnicu u prozorskom groblju, a 2002. godine u Memorijalni centar na Uzdolu.

MARIJA ZELIĆ

  1. 9. 1980. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala ljubičastu majicu kratkih rukava, crne duge gaće, bijelu majicu na naramenice i donje gaće. Ima prostrijelne rane prsnog koša s posljedičnim oštećenjem organa, nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja; te krvne podljeve i oguljotine na koži lijevog oka i na licu s lijeve strane.

Marija je poginula na istoj cesti, Zelenike – Bobari, kao i brat Stjepan te mama Ruža, bježeći polugola. Marija je još prije rata izgubila tatu Jozu, a u ratu 24. siječnja 1993. brata Ivana koji je poginuo u Uskoplju. Marija je bila učenica šestog razreda osnovne škole na Uzdolu. U zoru, 14. rujna 1993., petstotinjak metara od kuće, na putu zajedno s bratom i majkom muslimanski ekstremisti ubili su malu Mariju. Sahranjena je najprije u zajedničku grobnicu u prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena u Memorijalni centar na Uzdolu.

RUŽA ZELIĆ

  1. 12. 1943. – 14. 9. 1993.

Na sebi je imala jaknu smećkasto plav kastu; ispod koje se vidi vuneni pulover i crni džemper dugih rukava; suknju plav kasto – crvenkastu; donje duge gaće; vune ne sive čarape i jednu gumenu cipelu; imala strijelne rane prsnog koša i trbuha i lijeve natkoljenice, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Ruže Džalto udaje se 24. veljače 1965. Za Josipa Zelića s kojim je rodila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Nakon kraće bolesti Josip umire u Splitu 27. svibnja 1992. i Ruže ostaje udovica sa svojom siročadi. Usprkos svemu Ruže je bila hrabra žena i nježna majka. U siječnju 1993. izgubila je i sina Ivana, koji je poginuo u Uskoplju. Od tada shrvana boli i tugom živi s djecom Markom, Marijom i Stjepanom. Bježeći sa svoje dvoje djece, Stjepanom i Marijom, muslimanski vojnici su je ubili na putu Zelenike – Bobari. Pokopana je najprije u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. Godine prenesena u Memorijalni centar Uzdol.

KATA PERKOVIĆ

  1. 11. 1922. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crnu sametnu haljinu s dugim rukavima; bijele duge ženske gaće, crne vunene čarape; smeđe pletene terluke te donju bijelu majicu; imala strijelne rane prsnog koša i donjih ekstremiteta s posljedičnim oštećenjem organa, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Kata je rođena na Krančićima od oca Ilije Vlajčića i majke Matije Karača. Udaje se 1943. godine na Uzdol za Stipu Perkovića s kojim je rodila sedmero djece. Katu su svi zvali “Perkuša”, a nosila je i velike naočale jer joj je vid bio slab. Kata je bila i dobra domaćica i dobra majka. Ujutro rano 14. rujna muslimanski ekstremisti uletjeli su u Katinu kuću i ubili Katu, a njezine naočale zgazili. Muž Stipo čudom je ostao živ sakrivši se u ormar u sobi. Zbog gubitka svoje Kate, i od podnesene traume, Stipo je brzo umro u Dobrovniku. Kata je pokopana u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdol.

JANJA ZELENIKA

  1. 8. 1931. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala plavi džemper na kopčanje; plavu šarenu suknju, donje bijele gaće; sive tople čarape; seljačke gumene cipele i terluke; bijelu potkošulju kratkih rukava; na glavi crna marama s crvenim cvjetovima; ima strijelne rane glave s oštećenjem mozga, nastale djelovanjem projektila iz apsolutne blizine; te oguljotine na lijevoj strani lica i vrata.

Janje je rođena na Uzdolu, u zaseoku Zelenike, od oca Križana i majke Mare Kolakušić. Već u ranoj mladosti ostaje siroče bez majke. Otac Križan odlazi u II. svjetski rat i biva zarobljen i odveden u Rusiju, vraća se bez lijevog oka. Janje je sve to vrijeme živjela s braćom. Imala je tri brata i jednu sestru. Većinu života provela je čuvajući stoku jer je to bio obiteljski posao. Poznavala je svaku stazu od Uzdola do Komina, Lisine, Korita i Škarica. Janje se nije nikad udavala, živjela je s bratom Josipom. Bila je sitna stasa ali neobično snažna i izdržljiva. Kad je negdje u selu trebalo pomoći, Janja je uvijek bila spremna. Bila je velika vjernica i uvijek je molila. Rano ujutro, 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti upadaju u Zelenike, nadomak kuće ubijaju Janju, njezin brat Josipa čudom je preživio sklonivši se u šikaru tik do kuće. Janja je sahranjena na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

MIJO RAJIČ

  1. 9. 1924. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao smeđi džemper; bijelu kariranu košulju s kockicama zelenkasto žućkaste boje; duge hlače smeđe boje sa ramenom, kožnim, tankim; donje hlače tamnosive; čarape vunene seljačke, bijele boje; imao strijelnu ranu glave nastalu iz relativne blizine, djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja, te još dvije stri jelne rane na lijevom i desnom bedru.

Mijo je rođen na Uzdolu, u zaseoku Rajiči blizu crkve, od oca Mirka i majke Ruže Rajič. Godine 1945. ženi se s Ivkom Mendeš iz Uzdola. S njom je rodio kći Katu koja se udala na Donju Vast. Kratko vrijeme je radio u Austriji, većinu života proveo je kao poljoprivrednik. Bio je radišan. Bio je poznat po tome što je pio samo vlahovo. Osobitu ljubav pokazao je prema ženi Ivki koja se 1980. godine šlagirala. Mijo se brižno brinuo i kuhao i čistio za svoju nepokretnu ženu. Tu njegovu ljubav, prekinuli su muslimanski ekstremisti 14. rujna 1993. Miju su ubili pred kućnim pragom, a nepokretnu Ivku u kući na bolesničkoj postelji. I Mijo i Ivka pokopani su na prozorskom groblju, a 2002. godine preneseni su u Memorijalni centar na Uzdolu.

IVKA RAJIČ, žena Mijina

  1. 4. 1921. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crnu maramu, sa zeleno plavim cvjetovima; svijetlo-ljubičasti pulover; žutu majicu dugih rukava; donju potkošulju, bijelu; kariranu suknju; bijele, ženske donje gaćice; sive dokoljenice i crne, seljačke, gumene cipele; imala strijelne rane glave i prsnog koša, nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja.

Ivka je rođena na Uzdolu, u zaseoku Mendeši, od Antuna Mendeša i Kate Bradić. Godine 1945. udaje se za Miju Rajiča iz Uzdola. Sa svojim Mijom rodila je kćerku Katu. Ivka je bila domaćica. Zbog mukotrpna života 1980. godine razbolila se i ostala je nepokretna. Bila je prikovana uz krevet punih 13 godina. I pored muke i nemoći nije gubila nadu, uvijek je uza nju bio molitvenik i krunica. Rano ujutro 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti ulaze u sobu gdje je ležala nepokretna Ivka, i nju bespomoćnu staricu ubijaju. Njezina muža Miju ubili su na samom kućnom pragu. Ivka je pokopana u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prene sena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

KATA LJUBIĆ

  1. 9. 1948. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala šareni pleteni pulover, zelenu tanku majicu kratkih rukava; donju majicu bez rukava; sivo-bijelu suknju; šarene torluke i crne gumene ženske cipele; imala strijelne rane glave s posljedičnim oštećenjem mozga, te strijelne rane na tijelu, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja iz relativne blizine.

Kata je rođena na Uzdolu, u zaseoku Križ, od oca Franje (Franca) Stojanovića i Serafine (Studenke) Rajić sa Studenčice. Udaje se 4. veljače 1970. za Ivan Ljubića iz Uzdola, zaseok Puare ispod Lisine. S Ivanom je rodila četvero djece, dva sina i dvije kćeri. Muže je radio u Dalmaciji, bio je miran i pošten i sa svojom Katom bio uzor mnogima. Kata je bila radišna i vesela žena. Živjela je s djecom i svekrom u Puarama. Svekar Mato uživao je baveći se stočarstvom. Prije rata napravili su kuću na Ceru i u nju se uselili. Početkom rata i Ivan i Kate priključili su se postrojbama HVO-a, Ivan kao vojnika, Kata kao kuharica. Rano ujutro 14. rujna 1993. Muslimanski ekstremisti ubili su u kući na Ceru svekra Matu zvanog Matešu, a ispred kuće Katu. Istog dana muslimani su ubili i Katina oca i majku. Kata je pokopana u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena u Memorijalni centar na Uzdolu.

MATE LJUBIĆ

  1. 11. 1923. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao svijetlosivu jaknu; džemper plavkasti, dugih rukava; žućkastu košulju; zelenu špalirku; sametne crne gaće; vunene bijele čarape; donje duge hlače i crne seljačke gunačice; imao prostrijelne rane glave, prsnog koša i donjih ekstremiteta, nastale dijelova njem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja iz relativne blizine.

Mato je rođen na Uzdolu od oca Joze i majke Kate Ivanko. Ženi se 1941. godine s Ivušom Rajič s Uzdola. S njom je rodio četvero djece: tri sina i jednu kćer. Matu su svi zvali Mateša. Bio je dobričak, ljudina, veliki šaljivdžija, malo je mucao. Živio je u Puara ma ispod Lisine i bavio se stočarstvom i poljoprivredom. Vazda je držao volove za bodidbu i jedan je od rijetki koji se bavio kozogojstvom. Bio je vrlo društven i susretljiv čovjek, posebno je volio razgovarati i družiti se s mladima. Volio je pjesmu i dobru šljivu. Godine 1988. postaje udovac. Živo je sa sinom Ivanom i njegovom obitelji. Zajedno s njima prije rata saselio je iz Puara na Cer u novu kuću. Rano ujutro 14. 9. 1993. muslimanski eksteremisti u kući na Ceru ubili su već boležljivog Matešu a njegovu nevjestu Katu pred ulazom u kuću koju su zapalili.

MARA RAJIČ

  1. 11. 1938. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala plavi pleteni pulover; ljubičastu majicu, dugih rukava; grudnjak bijele boje, crnu suknju, smeđe hulahopke i crne ženske šlape, imala prostrijelne rane prsnog koša i donjih ekstremiteta, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Mara je kći jedinica Jake i Šime Marić. Radila je sve uobičajne poslove. Vrsno je pjevala. Dugi niz godina bila je započimala u crkvenom zboru. Prva je od ženskog svijeta naše župe položila vozački sedamdesetih godina. Bila je vrlo hrabra i čvrsta karaktera, iako je imala ponuda, nikad se nije udala, nije htjela ostaviti oca i majku. Početkom rata uključila se u postrojbe HVO-a i radila kao kuharica. Muslimani su je ubili s majkom ispred kuće. Pokopana je na gradskom groblju u Prozoru, a 2002. prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

ŠIMA RAJIČ

  1. 7. 1914. – 14. 9.1993.

Na sebi imala debelu crnu maramu; crni debeli džemper, dugih rukava; debeli crni, tanki ogrtač, bez rukava; bijelu pamučnu majicu dugih rukava, izvezenu na donjem dijelu oko rubova i gornjem dijelu; crnu pregaču; donju bijelu majicu; bijele donje duge gaće; crne pletene čarape, dokoljenice; plave terluke; te ženske gumene cipele; ima prostrijelne rane kroz grudni koš, s oštećenjem unutrašnjih organa, nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja.

Šima je rođena na Borovnici, župa Prozor, od oca Ivana Marića i majke Ruže Ljubić. Udaje se 1936. godine za Jakova Rajića zvanog Jaku, s kojim je imala kćer Maru. Tiho, mirno i pošteno je živjela svoj život, svi su je rado zavali baba Šime. Muž Jako se razbolio i umro 4. travnja 1990. Muslimanski vojnici ispred kućnog praga ubili su Šimu i njezinu kći Maru i tako posve ugasili obitelj pokojnog Jake. Šima je sahranjena najprije u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. Godine prenesena je u Memorijalni centara na Uzdolu.

DRAGICA ZELENIKA

  1. 4.. 1934. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala zelenu majicu kratkih rukava; crni komplet od sintetike i plave hulahopke, imala dvije prostrijelne rane na stražnjoj strani prsnog koša, s desne strane, koje su dovele do oštećenja organa, nastale djelovanjem dvaju projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Dragica je rođena na Uzdolu od oca Ante Kovčalija i majke Šime Budim. Udaje se 28. rujna 1955. za Ljubana Zelenika iz Uzdola. S Ljubanom je rodila sedmero djece, pet sinova i dvije kćeri, jedno dijete zarana umire. Muž je bio bolničar, pa je Dragica dosta toga naučila uz njega. Bila je uvijek raspoložena, susretljiva i mirna žena i majka. Voljela je zapjevati kako se kod nas piva. Godine 1988. umire muž Ljuban i Dragica ostaje na Uzdolu i živi sa sinom i nevjestom. Rano ujutro, 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti, zapalili su kuću te ubili Dragicu i zapalili je. Dragica je pokopana najprije na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

ZORKA GLIBO

  1. 1938. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crni, pleteni džemper, dugih rukava; pleteni pulover sa svijetlo tamnoplavim crtama; crne haljine kratkih rukava; crni kombine, bijela potkošulja; donje ženske polu duge gaće; sive, debele dokoljenice i šarene terluke, imala prostrijelnu ranu glave, više prostrijelnih rana na grudnom košu i donjim ekstremitetima,nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Zorka je rođena u Dobroši, od oca Mate Andričić i majke Dome Grubeša. Udaje se 22. Siječnja 1969. za Marka Glibu na Uzdol, u Bobare. S Markom je rodila tri sina. Muž je neko vrijeme radio u Libiji i po Hrvatskoj, a Zorka se uz majčinske obveze brinula za domaćinstvo. Po dolasku Marka u mirovinu živjeli su u Bobarima. Zbog ratnih opasnosti iz Bobara preselili su na Cer. Zora je bila vesela žena, s puno vjere i ljubavi živjela je svoj život. Već početkom rata 12. svibnja 1992. Zorkin život je zagorčala iznenadna pogibija najmlađeg sina Pere, koji je kao pripadnik HV poginuo u Derventi. U zoru 14. rujna 1993. muslimanski ekstermisti na Ceru, blizu kuće Domina i Franje Rajić ubili su Zorku, a njezin muž Marko zvani “Proja” sve to je vidio svojim očima. Sakrivši se u obližnji šumarak, izbjegao je sudbinu svoje žene. Zorka je najprije sahranjena u zajedničku grobnicu u prozorskom groblju, a 2002. Godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

DOMIN RAJIČ

  1. 9. 1936. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao plavi džemper dugih rukava; bijelu košulju dugih rukava; donju potkošulju; smeđe hlače s bijelim tankim prugama; donje kratke gaćice; pletene bijele čarape i crne cipele, imao prostrijelne rane prsnog koša, nastale djelovanjem projektila ispaljenih i ručnog vatrenog oružja.

Domin je rođen na Uzdolu od oca Ive i majke Ane Marić. Godine 1955. ženi se s Ivkom Blažević sa Solakove Kule. S Ivkom je imao četvero djece, dva sina i dvije kćeri. Radio je jedno vrijeme u Njemačkoj a nakon toga dulje vremena u Splitu sve do mirovine. Kao umirovljenik živio je sa ženom i sinom Ivom na Uzdolu. Bio je veseljak s mnoga šala i viceva. Jedno vrijeme kao domobran uključio se u obranu Uzdola. Rano ujutro 14. Rujna 1993. dok je pomagao ranjenom sinu Ivi, zajedno sa suprugom Ivkom, muslimanski ekstremisti su ih sve troje strijeljali. Domin je pokopan najprije u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centar na Uzdolu.

IVKA RAJIČ

  1. 4. 1934. – 14. 9. 1994.

Na sebi imala crnu maramu, sa zeleno plavim cvjetovima; crni pleteni pulover, svijetloljubičasti pulover; žutu, tanku majicu, koja je pletena, dugih rukava; do nju potkošulju, bijelu; kariranu suknju; bijele ženske donje gaće; sive dokoljenice i crne, seljačke gumene cipele; imala strijelne rane prsnog koša i lijeve podlaktice, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Ivka je rođena u Solokovoj Kuli od oca Martina Blažević i majke Ane. Godine 1955. udaje se za Domin Rajića na Uzdol. S Dominom je rodila četvero djece, dva sina i dvije kćeri. Ivak je bila vesela i darežljiva žena, uvijek spremna na šalu. Jedno je vrijeme pomagala u vojnoj kuhinji. Rano ujutro 14. rujna 1993. muslimanski eksteremisti najprije su ranili njezina sina Ivu. Dok su mu Domin i Ivka pružali pomoć, muslimani ih sve troje strijeljaju pred obiteljskom kućom. Ivka je pokopana u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

LUCIJA RAJIČ

  1. 9. 1933. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crvenu maramu sa šarenim cvjetovima; smeđi platentni džemper dugih rukava; crni ogrtač bez rukava; smeđi pulover; bijelu vestu s ručnom izradom oko vrata; bijele duge gaće; smeđe dokoljenice; svijetlosmeđe terluke i gumene cipele; imala više prostrijelnih rana u predjelu grudnog koša te desnoj natkoljenici, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Luca je rođena na Uzdolu, od Tome Barešić i Anđe Ivanko. Udaje se 20. studenog 1953. za Stanka Rajića, s kojim je rodila 7 djece. Iako krhka, bila je vrlo okretna, radišna i pobožna žena. Muslimanski vojnici ubili su je zajedno s mužem nedaleko od obiteljske kuće. Luca je najprije sahranjena u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdol.

STANKO RAJIČ

  1. 5. 1927. – 14. 9. 1993

Na sebi imao kariranu jaketu, dugih rukava; svijetlosmeđi džemper, koji se zatvara patentom; kariranu crveno-bijelu majicu, kratkih rukava; sivkaste duge gaće, ispod kojih se nalaze još jedne sive gaće i bijele, duge, donje gaće; debele, bijele pletene čarape i crne cipele; imao veći broj prostrijelnih rana grudnog koša, te gornjih i donjih ekstremiteta, s posljedičnim oštećenjem or gana, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Stanko je rođen na Uzdolu u Rajičima od Nike i Marije Stojanović. Oženio se 20. studenog 1953. s Lucijom Barešić. Bio je sitna stasa ali velika srca. Radio je po Dalmaciji i Austriji. S Lucijom je imao 7 djece, 4 sina i 3 kćeri. U zoru 14. rujna zarobljen je u obiteljskoj kući i odveden 100 metara do kuće Prskalove gdje je ubijen sa svojom ženom te Marom i Šimom Rajić. Pokopan je na gradskom groblju u Prozoru, a 2002. Godine prenesen je u Memorijalni centar na Uzdolu.

LUCA ZELENIKA

  1. 4. 1906. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala bijelu maramu, a ispod nje crnu okruglu kapu povezanu perlicama; crni džemper dugih rukava; crni debeli ogrtač, bez rukava; crnu podsuknju i bije le pamučne haljine, imala prostrijelnih rana grudnog koša, te gornjih i do njih ekstremi teta, s posljedičnim oštećenjem organa, nastale djelova njem pro jek tila ispaljenih iz oružja.

Luca je rođena na Krančićima, od oca Tome Ljubića i majke Luce Mazul. Godine 1930. udaje se za Jozu Zelenika na Uzdol i s njime je rodila devetero djece, šest sinova i tri kćeri. Dok je muž Jozo bio poljar, Luca je obavljala kućanske i majčinske poslove. Bila je dobra i vesela žena. Znala je često i rado govoriti mlađim nevjestama kako se treba poštivati muža, svekra i svekrvu. Lucu su svi od milja zvali “Krančuša”. Već 1971. Godine ostaje udovica i nastavlja živjeti sa sinom Stankom i nevjestom Domom. Stanko je umro iznenada 1992. godine, od tada Luca živi s nevjestom s kojom se dobro slagala. U zadnjim godinama života bila je slabog zdravlja. U zoru 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti ubili su staru i bolesnu Lucu na pragu obiteljske kuće. Luca je najstarija civilna žrtva rata. na Uzdolu. Najprije je sahranjena u zajedničku grobnicu u prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

JADRANKA ZELENIKA

  1. 1. 1981. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crvenu tutu; crvenu sportsku trenirku, dugih rukava, s natpisom sprijeda; te plavu majicu kratkih rukava; crne sportske gaće; crni kožni remen; bijelu potkošulju i bijele gaćice; imala veći broj prostrijelnih rana, koje su nastale djelovanjem projektila, ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja.

Jadranka je rođena na Uzdolu, u zaseoku Zelenike, od oca Kazimira i majke Marice Stojanović. Pohađala je peti razred pučke škole. Bila je veselo i drago dijete. Posebno je voljela djeda i baku. Bila je nerazdvojna od njih. Iako je cijela obitelj izbjegla u Prozor, Jadranka se vraća s djedom i bakom na svoj Uzdol. Rano ujutro 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti ubili su i djeda i baku i malu Jadranku u obiteljskoj kući. I Jadranka i djed Ivan i baka Ruža, sahranjeni su na prozorskom groblju, a 2002. godine preneseni su u Memorijalni centar na Uzdolu.

IVAN ZELENIKA

1.6. 1930. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao kariranu plavu košulju; smeđi kožni remen; jeans plave hlače; donje bijele duge muške hlače i smeđe čarape; imao prostrijelnu ranu glave s posljedičnim oštećenjem mozga, te prostrijelne rane tijela, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Ivan je rođen na Uzdolu, od oca Mate i Jele Madžar. Otac mu umire već 26. Travnja 1932. iste godine majka Jela se udaje, a Ivan i brat ostaju kod stričeva koji su posve preuzeli skrb za njih. Ivan je zbog siromaštva hodao po najmu čuvajući stoku. Vrlo mlad odlazi na rad u Sarajevo. Ženi se 13. studenog 1953. s Ružom Rajič s Krančića. S njom je rodio jedanaestero djece, šest sinova i pet kćeri. Tri sina su mu umrla. Jedno vrijeme je radio u Austriji, a ostatak života proveo je u Zelenikama baveći se poljoprivredom i stočarstvom. Bio je snažan i pravedan čovjek. Nikad se u životu nije predavao. U ranu zoru 14. rujna 1993. U rodnoj kući, muslimanski ekstermisti ubili su Ivana, suprugu mu Ružu i unučicu Jadranku. Ivan je sahranjen najprije u zajedničku grobnicu u prozorskom groblju, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centar na Uzdolu.

RUŽA ZELENIKA

  1. 4. 1931. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala plavu haljinu s crnim šarama, kratkih rukava; svjetlo plavu potkošulju; duge bijele ženske gaće, imala strijelne rane, sjekotine na glavi, s razmekšanjem mozgovine, nastale djelovanjem oštrice sječiva, te djelovanjem težine samog predmeta. Ovakve rane se vide kod udarca sjekirom. Osim toga pronađene su četiri ulazne i četiri izlazne rane na prsnom košu nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja.

Ruža je rođena na Krančićima od oca Kazimira Raiča i majke Anice Stojanović. Kao dijete ostaje bez oca koji je stradao 1943. godine kod Travnika, i živi s maj kom, sestrom i bratom sve do 13. studenog 1953. kada se udaje za Ivana Zeleniku na Uzdol. S Ivanom je rodila jedanaestero djece, šest sinova i pet kćeri. Tri sina su umrla. Bila je radišna i brižna majka, visoka stasa i jaka glasa. Voljela je pjevati gangu i bećarac. Znala je umješno tkati i plesti. Uživala je u uzgajanju cvijeća, napose ruža. Posebnu ljubav imala je prema unučadima. Unuka Jadranka bila je nerazdvojna od bake i djeda. Rano ujutro 14. Rujna 1993. muslimanski ekstremisti upali su u kuću i ubili Ivana, Ružu i unučicu Jadranku. Zajedno s mužem i unukom, Ruža je pokopana u zajedničku grobnicu na prozor skomgroblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

SERAFINA STOJANOVIĆ

  1. 2. 1922. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crnu haljinu sa žućkastim točkicama; crni prsluk bez rukava; šarenu maramu; plave duge donje gaće; bijele kratke crne čarape; bijelo smeđe čizmice; bijelu potkošulju i duge bijele donje gaće, imala dvije posjekotine na glavi, koje su nastale, moguće, jakim udarcem mehaničkog sredstva, koje osim oštrog dijela ima i tupe dijelove.

Serafina je rođena na Studenčici, općina Konjic od oca Grge i majke Mare Rajić. Godine 1942. udaje se na Uzdol za Franju Stojanovića zvanog Franc. Po mjestu rođenja svi su je zvali Studenka. S mužem je izrodila sedmoro djece. I ona i njezin Franc bili su omiljeni u društvu i bili su priznati vjernici. Plod njihove vjere i molitve je i sin svećenik Ivan. Muslimanski ekstremisti ubili su Serafinu u kući a njezina Franca pred kućom. Stradala joj je i kći Kata na Ceru. Pokopana je na gradskom groblju u Prozoru, a 2002. Godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

FRANJO STOJANOVIĆ

  1. 1. 1916. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao plavi pulover bez rukava; svijetlosivu košulju dugih rukava; bijelu majicu bez rukava; sive hlače, sametne, s plavim naramenicama; duge bijele gaće i na nogama bijele, vunene čarape, imao četiri prostrijelne rane prsnog koša, nastale djelovanjem pro – jek tila ispaljenih iz vatrenog oružja.

Franjo je rođen na Uzdolu, u zaseoku Križ, od oca Tome i majke Ruže Papak. Ženi se 13. listopada 1943. sa Serafinom Rajič iz Studenčice. Sa svojom Serafinom rodio je sedmero djece. Sin Ivan je svećenik, misionar u Gani u Africi. Franju su svi zvali Franc. Bio je pojam ljudstva, poštenja. Vazda je imao uredne brkove i velike naočale. Uvijek se šalio, i nikad mu nije manjkalo viceva. Bio je vrlo pobožan, volio je svećenike i crkvu. Dobro je pjevao i bio je član crkvenog zbora. Iako je silno patio od komunista nakon II. svjetskog rata, nije se nikada predavao. Nesretnim slučajem sredinom osamdesetih Francu je izgorjela kuća, ni tada nije očajavao nego je uza šalu izgradio novu. Rano ujutro 14. rujna 1993., muslimanski ekstremisti ubili su Franca i njegovu Studenku ispred nove obiteljske kuće. Istoga dana stradala je i njegova kći Kata, žena Ivana Ljubić. Franc je pokopan u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centar.

MARTIN RATKIĆ

  1. 1. 1925. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao kariranu jaknu; svijetloplavu košulju; bijelu majicu – špalirku; crni kožni remen; sive duge hlače; bijele duge donje hlače; pletene bijele vunene čarape i crne gumene cipele, imao prostrijelnu ranu prsnog koša, nastalu djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Martin se rodio na Uzolu od oca Petra i majke Dome Trbar. Oženio se 26. 10. 1948. S Katom Piplica iz Uzdola. S Katom je imao tri sina i jednu kćerku. Bio je vrlo radišan i umjesni orač s volovima. Jedno vrijeme je radio u Austriji. Mirovničke dane živio je u Križu sa ženom Katom. Rano ujutro 14. 9. muslimanski ekstremisti napali su Križ, zapalili Martinovu kuću. Sa ženom Martin je uspio pobjeći do podruma bratove kuće. Tu ih nalaze muslimanski ekstremisti i ubijaju. Martinu su odrezali uho, a sin Fabijan uspio je pobjeći iako ranjen. Martin je pokopan na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centar na Uzdolu.

KATA RATKIĆ

  1. 11. 1928. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crni ogrtač bez rukava; crnu pregaču; bijelu haljinu koja je dijelom izvezena plavo crvenim vezom oko vrata; donje bijele gaće s narančastim prugama; bijele pletene čarape i crne gumene cipele, imala strijelne rane glave i tijela, učinjene iz apsolutne blizine, djelovanjem iz ručnog vatrenog oružja.

Kata je rođena na Uzdolu od oca Ivana Piplice i majke Ivke Tadić. Udaje se 26. listopada 1948. u zaseok Križa za Martina Ratkića, s kojim je rodila četvero djece, tri sina i jednu kćer. Kate je osim kućnih i majčinskih poslova obavljala i sve poljoprivredne poslove. Kata je bila visoka stasa i uvijek vedra i nasmijana. Voljela je zapjevati pjesmu našeg kraja. Uvijek je nosila našu narodnu ramsku nošnju. U zoru, 14. rujna 1993. Muslimanski ekstermisti u napadu na selo Križa, pronašli su u bratovoj kući Katu i njezina muža Martina. Tu su ih strijeljali, a sin Fabijan iako ranjen uspio je pobjeći. Muslimani su spalili i njihovu kuću i okućnicu. Kata je najprije sahranjena u zajedničku grobnicu na prozorskom gradskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar.

ANICA STOJANOVIĆ

  1. 12. 1949. – 14. 9. 1993.

Na sebi imala crni pleteni pulover; šarenu vestu dugih rukava; donji tanki kombine; bijele ženske gaćice; najlon čarape svijetle boje; pletene bijele čarape; crne gumne cipele, ima prostrijelne rane glave, nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja iz relativne blizine; prostrijelne rane sa stražnje strane na leđima i na potkoljenici.

Anica je rođena na Uzdolu od oca Stipe Perkovića i majke Kate Vlajčić. Udaje se 12. studenog 1968. za Peru Stojanovića s kojim je rodila sedmero djece, četiri sina i tri kćeri. Muž Pero dugo je radio u Austriji, a Anica je uz kućne poslove odgajala djecu i brinula se za svekra Matu zvanog Frka, koji je u II. svjetskom ratu izgubio nogu. Anica je bila vesela žena, uzorna majka i dobra susjeda i župljanka. U zoru 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti napali su selo Križ, Anica je sakrila djecu na tavan kuće, iako su muslimanski vojnici pucali oko kuće Anica izlazi među njih i galami kako bi spasila djecu. Muslimaski vojnici je ubijaju pred kućom. Anica je sahranjena najprije u zajedničku grobnicu u prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

ANTE STOJANOVIĆ

  1. 3. 1923. – 14. 9. 1993.

Na sebi imao kariranu košulju dugih rukava; donje duge hlače i bijele pletene čarape; imao četiri prostrijelne rane, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

Anto je rođen na Uzdolu, u zaseoku Križ, od oca Jure i majke Anđe Ivanko. Oženio se 1938. godine s Milicom Crnjac iz Donje Vasti. S Milicom je rodio petero djece, tri sina i dvije kćeri. Žena Milica umire već 30. 4. 1958. godine. U jesen iste godine ženi se s Cvitom Meštrović iz Dobroše s kojom je imao jednog sina. Cvita umire 24. lipnja 1993. na Uzdolu, zbog učestalih provokacija MOS-a Cvita je pokopana obnoć. Antu su svi zvali “Brko” jer je uvijek nosio kratke brkove. Bio je veliki radnik. Radio je dugo u Austriji i Njemačkoj. Bio je strog ali pravedan i pošten. Volio je baviti se poljoprivredom i stočarstvom. Uvijek je imao dobre volove i konje. Rano ujutro 14. rujna 1993. Antu su nedaleko od obiteljske kuće ubili muslimanksi ekstremisti. Pokopan je najprije u prozorskom groblju, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centar na Uzdolu.

MARA GRUBEŠA

  1. 5. 1943.–14. 9. 1993.

Mara je rođena na Uzdolu od oca Marka Zelića i majke Milice Stojanović. Udaje se 17. rujna 1966. za Pavu Grubeša. S Pavom je rodila sedmero djece, šest kćeri i jednog sina. Mare je bila duhom jaka, mirna i pobožna žena. Muž Pavo radio je u poduzeću po Hrvatskoj, a Mara je živjela skromno ali s ljubavlju s djecom. Pavo i Mara živjeli su skladno. Cijela obitelj, što je nasljedni posao od dida Šćepe, bavila se poljoprivredom i stočarstvom. Pavo se početkom rata pridružio postrojbama HVO-a. U ranu zoru, 14. rujna 1993. Pavo je sa suborcima bio na redovitoj smjeni, muslimanski ekstremisti napali su zaseok Zelenike. Mara je krenula pustiti goveda i ovce iz štale, muslimanski vojnici su je ranili i zatvorili u štalu koju su zapalili. Mara je tako izgorjela u štali, njezini zemni ostaci nisu poslani na obdukciju u Split. Kći Janja, koja je živjela s majkom, zahvaljujući Božjoj providnosti uspjela je pobjeći muslimanskim ekstremistima. Nakon rata shrvan bolom i tugom umro je i Marin muž Pavo. Mara je sahranjena najprije u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine prenesena je u Memorijalni centar na Uzdolu.

JELA DŽALTO

  1. 6. 1950. – 14. 9. 1993.

Jela je rođena na Uzdolu od oca Martina Stojanovića i majke Anice Zlatić. Dana 10. listopada 1975. udaje su na Uzdol, u zaseok Bobari, za Stipu Džalto zvanog “Džaja”. S mužem Stipom rodila je troje djece, kćer i dva sina. Džaja je radio u Austriji, a Jela je živjela u Bobarima odgajajući djecu. Bila je radišna žena. Prije rata izgradili su novu kuću i štalu. Početkom rata, zbog provociranja MOS-a iz Hera, Jela s djecom silazi u Rajiče i nastanjuje se u kuću Pere i Anice Prskalo. U ranu zoru 14. rujna 1993. muslimanski ekstremisti opkoljavaju kuću. Jela se povlači u potkrovlje. Muslimanski ekstremisti zapalili su kuću u kojoj je izgorjela Jela. Zahvaljujući prisebnosti, Jelina sestra Sofija Stojanović uspjela je s dvoje Jeline djece pobjeći iz zapaljene kuće. Brzo su zarobljeni i odvedeni u podrum kuće Slavka Mendeša. Zahvaljujući brzom protuudaru HVO-a ostali su živi. Zemni ostaci Jelini nisu poslani na obdukciju u Split nego su pokopani najprije u zajedničku grobnicu na prozorskom groblju, a 2002. godine preneseni su u Memorijalni centar na Uzdolu.

 

Dodatak, popis i životopis ostalih civila poginulih na Uzdolu i onih koji su rodom iz Uzdola

 

MILKA BRAJKO

  1. 10. 1968. – 29. 1. 1993.

Milka je rođena u selu Ljubunci, u zaseoku Brajke, od oca Ante i majke Ruže Čarapina. Kao neudata cura živjela je s roditeljima. Bila je uvijek vesela. Poginula je 29. siječnja 1993. u Ljubunicma u obiteljskoj kući nesretnim slučajem. Pokopana je na groblju u Ljubuncima.

ANICA JURIĆ

  1. 5. 1906. – 18. 6. 1993.

Anica je rođena od oca Ivana Barešića i majke Mare. Udala se za Jozu Jurića. Imala je osmero djece, pet sinova i tri kćeri. Udovica je ostala 1968. godine. Živjela je sa sinom Stipom u Jurićim. Ubijena je 18. lipnja 1993. u Jurićima u napadu muslimanskih postrojbi na selo Juriće. Pokopana je na groblju u Ljubuncima.

MARINA KNJEŽEVIĆ

  1. 11. 1979. – 18. 6. 1993.

Marina je rođena u Jurićima od oca Ante i majke Ivke Brajko. Bila je vesela djevojčica. Ubijena je 18. lipnja 1993. u Jurićima, zajedno s bratom Josipom, u obiteljskoj kući od pripadnika muslimanskih postrojbi. Sahranjena je na groblju u Ljubuncima.

IVKA MADŽAR

  1. 10. 1953. – 1. 4. 1994.

Ivka je rođena od oca Andrije Barešića i Felke Glibo. Udala se 15. siječnja 1976. za Josipa Madžara s kojim je rodila dvoje djece, Janjka i Maricu. Kao prognanica živjela je u Prozoru s obitelji. Nepoznati počinitelji bacili su bombu u kuću i teško je ranili. Odlazi hitno u Split na liječenje gdje od posljedica ranjavanja umire 1. travnja 1994. Sahranjena je na groblju u Ljubuncima.

MATIJA KRIŽANAC

  1. 8. 1973. – 23. 7. 1993.

Matija je rođena u selu Homatlije, općina Konjic, od oca Pere Mišića i majke Jele Šitum. Početkom rata njezina obitelj odlazi u Austriju. Udala se u Donju Vast 21. srpnja 1993. Za Peru Križanca. Trećega dana, nakon sklopljenog braka, zajedno s mužem Perom kreće u Prozor, gdje nedaleko iza muslimanskog sela Čorbadžići na putu nailaze autom na skrivenu od muslimana tenkovsku minu, koja ih baca u provaliju pedesetak metara. Matija na mjestu nesreće pogiba 23. srpnja 1993. Dok je njezin muž Pero s velikim prijelomima i opekotinama teško stradao. Matija je pokopana na groblju u Prozoru.

IVAN RATKIĆ

  1. 4. 1956. – 14. 12. 1993.

Ivan je rođen na Uzdolu u zaseoku Križ, od oca Ante i majke Anđe Marić. Godine 1977. ženi se s Anđom Barešić s kojom je imao troje djece, sina i dvije kćeri. Kao radnik “Hidroelektre” iz Zagreba odlazi na rad u Alžir 1989. godine. Na radnom mjestu, u Alžiru 14. prosinca 1993. s još 11 Hrvata masakriran je od muslimanskih fanatika. Pokopan je na groblju u Prozoru.

Na uzdolskoj bojišnica stradali su i civili u Ivancima, općina Konjic, Zdravka Ivanko i Ivuša Rajić pri granatiranju postrojbi HVO-a.

JOSIP GLIBO

  1. 3. 1947. – 23./24. 10. 1992.

Josip je rođen 5. ožujka 1947. u Ljubuncima od oca Bože i majke Ljubice Bešker. Oženio se 14. veljače 1973. s Ljubicom-Marom Brajko, s kojom je imao tri sina i dvije kćeri. Od samog početka rata uključio se u HVO-a. Poginuo je 23./24. listopada u rodnom selu Glibe nedaleko od Mejnika od muslimanski postrojbi. Pronađen je tek dva dana poslije kad su postrojbe HVO-a oslobodile Mejnik. Pokopan je u groblju u Ljubuncima. Josip je prva žrtva rata na uzdolskoj bojišnici.

LUKA VIDOVIĆ

  1. 10. 1954. – 28. 10. 1992.

Luka je rođen 6. listopada 1954. u Ljubuncima od oca Ivana i majke Anice Rajič. Oženio se 26. prosinca 1977. s Felkom Brajko. Otac je troje djece, dva sina i jedne kćeri. Od samog početka rata priključio se postrojbama HVO-a, bio je zapovjednik voda. Poginuo je 28. listopada 1992. na Mejniku. Pokopan je na groblju u Ljubuncima.

MILENKO LOVRIĆ

  1. 1. 1965. – 19. 4. 1993.

Milenko je rođen 6. siječnja 1965. u Gornjoj Vratno Gori, općina Konjic, od oca Ive i majke Kate Sudar. Kao neoženjeni momak živio je s roditeljima. Kad su muslimani početkom 1993. godine protjerali hrvatske civile iz Ivanaka, Pajića i sela Vratne Gore, Milenko je našao utočište na Uzdolu. Od samog početka priključio se postrojbama HVO-a, a po dolasku na Uzdol uključio se u III. bojnu. Poginuo je od muslimanskih postrojbi 19. travnja 1993. na položaju u Banja lučici. Milenko je pokopan na groblju u Donjoj Vasti. Prva je žrtva na prostoru Uzdola nakon obnove sukoba HVO-a i MOS-a 1993. godine. Njegovi zemni ostaci iz Donje Vasti preneseni su na zahtjev rodbine u Zagreb.

IVAN GRUBEŠA – TARZAN

  1. 3. 1954. – 8. 5. 1993.

Ivan je rođen na Uzdolu, nedaleko od crkve, od roditelja Ivana i Anđe Ivanko. Bio je neoženjen, dugo vremena boravio je u Švicarskoj. Od milja svi su ga zavali Tarzan. Bio je učen, inteligentan, bavio se proučavanjem religija. Volio je prirodu i svake godine planinario je mjesecima u Košararma. Pred rat je duševno obolio. Iako je rat počeo, Ivan je i dalje planinario i biva od muslimana zarobljen i odveden u logor u Pridvorce u jesen 1992. Kasnije je razmijenjen. Poginuo je 8. svibnja 1993. nedaleko od svoje kuće nesretnim slučajem. Pokopan na groblju u Dobroši.

JOSIP KNJEŽEVIĆ

  1. 9. 1976. – 18. 6. 1993.

Josip je rođen u selu Ljubunci, zaseok Jurići, od oca Ante i majke Ivke Brajko. Od početka rata pripadnik je HVO-a. Poginuo je u obiteljskoj kući u Jurićima, 18. lipnja 1993. zajedno sa svojom maloljetnom sestrom Marinom od muslimanskih postrojbi. Pokopan je u Ljubuncima

ROBERT MARIĆ

  1. 1973. – 18. 6. 1993.

Robert je rođen na Lugu, župa Prozor, od oca Ivana i majke Mire Rotim. Kao ne oženjen živio je s roditeljima. Od početka rata pripadnik je HVO-a. Bio je izrazito nadaren nogometaš. U napadu muslimanske vojske 18. lipnja 1993. poginuo je na položaju u Jurićima. Pokopan je 20. lipnja 1993. na mjesnom groblju Lug.

MIRKO BARABAN

  1. 1964. – 21. 6. 1993.

Mirko je rođen na Kozlu, od oca Stjepana i majke Luce Nović. Od samog početka rata pripadnik je HVO-a. Obišao je sve bojišnice na ramskom području. Kao pripadnik I. bojne “Fofa” poginu je 21. lipnja 1993. na položaju Komin od muslimanskih snajperista.

IVAN STIPIĆ

1.9. 1969. – 9. 7. 1993.

Ivan je rođen u selu Pajići, župa Solakova Kula, od oca Smiljana i Anđe Drljo. Najmlađi je od sedmoro braće i sestara. Pripadnik je HVO-a od početka rata. Bio je vrlo miran i hrabar. Kao pripadnik III. bojne ranjen je 19. kolovoza 1992. Nakon kratko trajnog liječenja ponovno se priključio postroj bama HVO-a. Početkom 1993. godine hrvatsko stanovništvo Pajića muslimani su protjerali a kasnije i spalili, Ivan s obitelji prelazi u Prozor. Poginuo je 9. srpnja 1993. na položaju iznad Banja – lučice u diverzantskoj akciji muslimanskih postrojbi. Pokopan je na gradskom groblju u Prozoru.

DRAGO RATKIĆ

14.9. 1966. – 3. 7. 1993.

Drago je rođen na Uzdolu, u zaseoku Križ, od oca Ilije i majke Anice Marić. Oženio se 23. srpnja 1989. s Katom Stojanović i s njom je rodio dva sina. Od početka rata priključio se postrojbama HVO-a. Poginuo je 3. Srpnja 1993. na položaju Borak, nedaleko od rodne kuće, od muslimanskog snajperista. Pokopan je na groblju u Dobroši.

VLADO VLADIĆ

  1. 10. 1964. – 25. 7. 1993.

Vlado je rođen na Gračacu, od oca Ilije i majke Kate Topić. Oženio se Jasminkom Žugić i s njom je rodio dvoje djece. Po struci je bio inženjer građevine. Od početka rata pripadnik je HVO-a. Poginuo je nedaleko od Komina, 25. srpnja 1993. od muslimanskog snajperiste. Pokopan je na groblju Gračac.

PERO KOVČALIJA

  1. 3. 1967. – 14. 9. 1993.

Pero je rođen u selu Uzdol, u zaseoku Zelenike, od oca Slavka i majke Finke Glibo. Kao neoženjeni momak vraća se iz Njemačke i priključuje se postrojbama HVO-a. Bio je pripadnik III. bojne, s činom satnika. Pero je bio omiljen među svima, bio je strastveni sportaš i vrlo solidan golman. U noći dok je obavljao dužnost službujućega časnika, muslimanki vojnici, u svom diverzantskom napadu na Uzdol 14. rujna 1993., ubili su ga neda leko od zapovjedništva blizu Zeline kuće na Ce ru. Pero je najprije pokopan na groblju u Prozoru uz vojnu počast, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centar na Uzdolu.

SLAVKO MEDNEŠ

  1. 5. 1945. – 14. 9. 1993.

Slavko je rođen u selu Uzdol, u zaseoku Mendeši, od oca Pave i Kate Vučić. S nepunih četrnaest godina ostaje bez oca, a majka je umrla dok je bio dijete, i odlazi na rad u Dalmaciju. Ženi se 1. veljače 1967. s Nevenkom Penava iz Ljubunaca, s kojom je rodio dva sina i tri kćeri. Cijela obitelj bavila se ugostiteljstvom u rodnom Uzdolu. Slavko je bio profesionalni vozač. Jedno vrijeme radio je u špediciji, poslije je bio vozač na liniji Prozor- Sarajevo i Prozor – Mostar. Početkom rata uključio se u postrojbe HVO-a. Kao pripadnik III. bojne radio je u sanitetu kao vozač. U napadu muslimana na Uzdol, 14. rujna 1993., zarobljen je u mjesnoj ambulanti i svezan. Poveli su ga kao zarobljenika i ubili vezanih ruku u šumarku nedaleko od škole. Pokopan najprije u prozorske groblje, a 2002. Prenesen u Memorijalni centar na Uzdolu.

BRANKO ŠEKERIJA

  1. 1. 1958. – 14. 9. 1993.

Branko je rođen u Ivancima, župa Solakova Kula, od oca Stipe i majke Šime Kostić. Ženi se 11. studenog 1985. s Jelom Karača iz Donje Vasti s kojom je rodio dvije kćeri Lenku i Nadu. Živjeli su u Ivancima. Nakon što su ih muslimani protjerali, obitelj Šekerija nastanjuje se u D. Vasti. Branko se uključuje u postrojbe HVO-a. Bio je vrlo radišan i omiljen u društvu. Prilikom dolaska na smjenu na prilazu k Ceru, 14. rujna 1993. ubili su ga pripadnici MOS-a. Branko je sahranjen 16. Rujna 1994. uz vojne počasti na groblju u Prozoru.

JOSIP MARIĆ

  1. 10. 1970. – 14. 9. 1993.

Josip je rođen u Donjoj Vasti, od oca Branka i majke Šime Škarica, kao drugo od četvero djece. Bio je neoženjen. Na nogometnim utakmicama uvijek je nosio šareni dres i zbog njega je dobio nadimak Šaronja. Pred sami početak rata vraća se iz Austrije i uključuje se postrojbe HVO-a. Pripadnik je III. bojne, u početku je bio vodnik a kasnije satnik. Josip je bio veseo i dinamičan momak. Bio je vrlo umješan u igri bilijara i nogometa. Svoje obveza u vojsci pedantno je vršio i bio je omiljen među vojnicima. U napadu pripadnika MOS-a na školu/vojarnu braneći prodor muslimanima iz sale u školu poginuo je na stepeništu. Josip je pokopan najprije na groblju Paljike, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centar na Uzdolu.

FRANJO ZADRO

  1. 3. 1959. – 14. 9. 1993.

Franjo je rođen u Dobroši, župa Prozor, od oca Martina i majke Marušić. Franjo je bio ne oženjen i živio je s roditeljima. Od samog početka rata pridružio se postrojbama HVO – a. Vršio je dužnost bolničara u sanitetu III. bojne. Službu bolničara vršio je raspoložen uvijek pomoći. Muslimanski vojnici, pripadnici Armije BiH zarobljavaju ga u zgradi mjesne ambulante na Uzdolu i potom ubijaju. Franjo je pokopana 16. rujna 1994. na mjesnom groblju u Dobroši.

IVAN ZELIĆ

  1. 11. 1959. – 14. 9.1993.

Ivan je rođen u Rumbcima, od oca Ante i majke Ljubica Vidakušić. Oženio se s Ljubicom Pavličević s kojom je rodio kći Mariju. Od samog početka rata uključio se u postrojbe HVO-a. Obišao je sve bojišnice od Ravašnice do Banjalučice. Bio je pripadnik I. bojne “Fofa” koja je dugo vremena držala crtu Škarice-Velika Kosa-Stožer. U ranu zoru 14. Rujna 1993. muslimanska vojska, pripadnici ABiH ubili su Ivana i Iliju na mjestu zavanom Pržina, 200 metara od škole. Ivan je pokopan na mjesnom groblju u Rumbocima.

IVO RAJIČ

  1. 1963. – 14. 9. 1993.

Ivo je rođena na Uzdolu, zaseoku Cer, od oca Domina i majke Ivke Blažević. Ivo je kao neoženjen živo s roditeljima na Ceru. Po zanimanju bio je automehaničar, a bavio se i ugostiteljstvom. Početkom rata uključuje se u postrojbe HVO-a. Kao pripadnik III. bojne bio je satnik i radio je mehaničarske poslove za vojsku. U masakru susjeda muslimana 14. rujna 1993. najprije biva ranjen u obiteljskoj kući od ručne bombe. U pokušaju da dođe do pomoći muslimani ga zarobljavaju ispred kuće i zajedno s majkom Ivkom i ocem Dominom strijeljaju pred obiteljskom kućom. Ivo je pokopan najprije na groblju u Prozoru, a 2002. godine prenesen je u Memorijalni centra na Uzdolu.

ILIJA CVITANOVIĆ

  1. 11. 1972. – 14. 9. 1993.

Ilija je rođen u Mostaru od oca Mate i majke Ruže Zečević. Kao neoženjen momak, živio je s roditeljima u Varvari. Od početka rata priključio se postrojbama HVO-a. Obišao je sve crte bojišnice od Ravašnice do Komina. Bio je pripadnik I. bojne “Fofa” koja je bila na ispomoći III. bojni, a držala je položaje Bukva-Velika Kosa-Stožer. Prilikom upada muslimanskih postrojbi na Uzdol, 14. 9. 1993. godine biva ubijen nedaleko od mjesta Pržina, 200 metara od škole, sa prijateljem Ivanom Zelićem.

DRAGO BAREŠIĆ

  1. 8. 1964. – 14. 1. 1994.

Drago je rođen u Ljubuncima, od oca Ive i majke Željke Brajko. Bio je neoženjen, jedno vrijeme je radio u Austriji. Počet kom rata vraća se i pristupa postrojbama HVO-a, pripadnik je III. bojne. Drago je bio smiren i uzoran i mladić i vojnik. Poginuo je 24. siječnja nadomak Herama u akciji HVO-a. Pokopan je na groblju u Ljubuncima.

ANĐELKO KOZARIĆ

  1. 1. 1950. – 14. 9. 1993.

Anđelko je rođen u Bulatovićima, općina Konjic, od roditelja Blaža i Luce Jarak. Oženio se s Danicom Ivanković iz Hasana, župa Solakova Kula, i s njom je rodio dvoje djece. Početkom rata napušta rodno mjesto i sa ženom i djecom dolazi u Gornju Vratnu Goru. Pošto su ih muslimani protjerali, a vrlo brzo i spalili Vratnu Goru, Anđelko s obitelji seli u Škarice a zatim na Uzdol. Od samog početka rata priključuje se postrojbama HVO-a, po dolasku na Uzdol uključuje se u III. bojnu, gdje je radio kao vozač vozeći vojnike na smjene. Ubijen je na Uzdolu 14. rujna 1993. od muslimanske vojske.

PERO LUČIĆ

  1. 6. 1962. – 14. 9. 1993.

Pero je rođen u selu Vesela, općina Bugojno, od oca Ane i majke Anđe Lučić. Oženio se s Maricom Josić. Pripadnik je HVO-a od samog početka rata. Nakon pada Bugojna, kao pripadnik brigade “Eugen Kvaternik”, dolazi u Ramu i vrši službu tenkiste. Obavljajući tu dužnost s tenkom je obišao sve položaje. Rano ujutro, 14. 9. 1993. krenuvši tenkom ispred vojarne na Uzdolu prema položaju, muslimanski vojnici su ručnim bacačem pogodili tenk koji se odmah zapalio. Uz opekotine Pero i ostala dvojica tenkista izlaze iz zapaljena tenka, muslimanski ekstremisti ih dočekuju, zarobljavaju i mučki ubijaju. Pero je zaklan na stepenicama kod kuće na Uzdolu. Tim tenkista, Bugojanaca, bio je vrlo prihvaćen i poštivan na Uzdolu. Uvijek kad je bio škripac, spremno su išli tenkom olakšati obranu položaja.

DAMIR HALUŽAN – HAŠ

  1. 3. 1964. – 24. 1. 1994.

Damir je rođen u u Breznom Gorju, Republika Hrvatsko. Oženjen je i ima jedno dijete. Dobrovoljac je Domovinskog rata i pripadnik HOS-a. Početkom rata u Rami, u ožujku 1992. priključuje se pripadni cima HOS-a iz Rame u borbama oko Zvirnjače. Poginuo je na Konjskom 24. siječnja 1994. od muslimanskih postrojbi.

VLADO MIJATOVIĆ

  1. 4. 1966. – 14. 9. 1993.

Vlado je rođen u Bugojnu od oca Stipe i majke Pavlije Čović. Vlado je bio neoženjen. Od samog rata pripadnik je HVO-a. Nakon pad Bugojna dolazi u Ramu i kao tenkist uključuje se u obranu. Obišao je sve bojišnice, po dužnosti dolazi na Uzdol. Na Uzdolu kao ostali iz tima tenkista bili su prihvaćeni i puno žrtve su ugradili u obranu Uzdola. Rano ujutro, 14. rujna 1993. krenuvši tenkom ispred vojarne na Uzdolu prema položaju, muslimanski vojnici su ručnim bacačem pogodili tenk koji se odmah zapalio. Uz opekotine Vlado i ostala dvojica tenkista izlaze iz zapaljena tenka, muslimanski ekstermisti ih dočekuju, zarobljavaju te ih masakriraju.

FABIJAN GRABOVAC

  1. 12. 1968. – 14. 9. 1993.

Fabijan je rođen u mjestu Guvna, općina Uskoplje, od roditelja Stipe i Mare Tomasić. Bio je neoženjen. Od početka rata pripadnik je HVO-a, tenkist. Dolazi na Uzdol i s ostalim tenkistima, koji su bili kao jedna obitelj, bio je uzor vojnicima u vršenju svojih dužnosti. Nikad mu nije bilo mrsko upaliti stroj i krenuti na Veliku Kosu pomoći vojnicima u rovovima. Rano ujutro, 14. rujna 1993. krenuvši tenkom ispred vojarne na Uzdolu prema položaju, muslimanski vojnici su ručnim bacačem pogodili tenk koji se odmah zapalio. Uz opekotine Fabijan i ostala dvojica tenkista izlaze iz zapaljena tenka, muslimanski ekstremisti ih dočekuju, zarobljavaju te ih masakriraju.

IVICA MARIĆ

  1. 10. 1970. – 18. 5. 1994.

Ivica je rođen na Borovnici od oca Petra i majke Kate r. Beljo. Od 1989. do 1991. Godine radio je kao policajac u MUP-u u Posušju. Početkom rata vraća se u rodnu Ramu. Obišao je sve crte bojišnice. Ubijen je 18. svibnja 1994. na Mejniku, pod okriljem noći, pod još nerazjašnjenim okolnostima. Pokopan je 21. 6. 1994. na groblju u Borovnici.

ŽELJKO BRIZAR

3.6. 1972. – 18. 6. 1994.

Željko je rođen na Krčima kod Prozora, od oca Stipe i majke Anđe Tadić. Život je proveo bez majke uz bakinu ljubav. Bio je miran i dosta povučen. Od početka rata pripadnik je HVO-a. Godine 1993. radi kao policajac u MUP-a u Prozoru. Ubijen je 18. lipnja 1994. godine na Menjiku, pod okriljem noći pod još nerazjašnjenim okolnostima. Pokopan je 21. Lipnja 1994. na groblju u Prozoru.

Popis poginulih i umrlih pripadnika HVO-e rodom s Uzdola, i na drugim ratištima:

 

IVO MARIĆ

  1. 1. 1949. – 21. 12. 1992.

Ivo je rođen u Donjoj Vasti, od oca Joze i majke Kate Glibo. Oženio se s Ivkom Raić i s njom je imao petero djece, tri kćeri i dva sina. Dugo vremena radio je u građevinskoj firmi “Izgradnja” iz Mostara. Početkom rata uključuje se u postrojbe HVO-a. Umro je 21. prosinca 1992. na Uzdolu. Pokopan je na groblju u Donjoj Vasti.

 

PETAR GLIBO

  1. 1. 1971. – 12. 5. 1992.

Petar je rođen na Uzdolu, u zaseoku Bobari, od oca Marka i Zore Andričić. Bio je neoženjen. Po završetku srednje škole odlazi u Vojnu akademiju u Beograd. Početkom agresije na Hrvatsku priključuje se dobrovoljcima HV. Bio je tenkist. Prošao je skora sva bojišta. Poginuo je 12. svibnja 1992. od srpskih postrojbi u okolici Dervente. Pokopan je najprije u Derventi, a nakon nekoliko tjedana prenesen je na mjesno groblje Uzdol.

DAVID BRAJKO

  1. 2. 1954. – 19. 8. 1992..

David je rođen u Ljubuncima, u zaseoku Glibe, od oca Andrije i majke Anđe Papak. Bio je neoženjen. Od početka rata priključio se pripadnicima HVO-a. U napadu srpskih postrojbi iz pravca Kupresa poginuo je 19. kolovoza 1992. na Ravašnici. Pokopan je na groblju u Ljubuncima.

MARKO BRAJKO

  1. 5. 1968. – 19. 8. 1992.

Marko je rođen u Ljubuncima od oca Ilije imajke Anđe Stojanović. Bio je neoženjen. Od početka rata priključio se postrojbama HVOa. Poginuo je 19. kolovoza 1992.., u granatiranju srpskih postrojbi na položaju Ravašnica. Pokopan je na groblju u Ljubuncima.

IVICA ZELIĆ

  1. 6. 1969. – 24. 1. 1993.

Ivan je rođen na Uzdolu, u zaseoku Zalenike, od oca Josipa i majke Ruže Džalto. Ivan je drugo od šestero djece. Od početka rata priključio se postrojbama HVO-a. Poginuo je 24. siječnja 1993. u Uskoplju od muslimanske vojske. Pokopan je u groblju Uzdol. Prije samog rata Ivanu je umro otac. U masakru susjeda muslimana nad civilima u Uzdolu 14. 9. 1993. pripadnici MOS-a ubili su i Ivanovu majku te brata i sestru.

MILAN STOJANOVIĆ

  1. 7. 1969. – 20. 7. 1993.

Milan je rođen u Donjoj Vasti od oca Marka i majke Mare Raič. Oženio se 12. rujna 1992. S Anđom Karača iz Donje Vasti. Od početka rata priključio se postrojbama HVO-a. Kao pripadnik III. bojne radio je kao vezist. Shrvan ratom i stradanjima naglo se razbolio i odlazi na liječenje u Zagreb gdje je i umro 20. Srpnja 1993. Milan je pokopan na groblju u Donjoj Vasti.

PERO VIDOVIĆ – PEŠA

  1. 3. 1970. – 16. 3. 1994.

Pero je rođen u Ljubuncima u zaseoku Jurići, od oca Kazimira i majke Zore Bajić. Bio je neoženjen. Svi su ga zvali “Peša”. Jedno vrijeme pohađao je klasičnu gimnaziju kod otaca dominikanaca. Čim je započela agresija na Hrvatsku, priključio se dobrovoljcima HV i prošao je skoro sva ratišta. Kad su započeli sukobi Hrvata i Muslimana u rodnoj mu Rami, Peša se vraća braniti rodne Juriće. Bio je neustrašiv i vojnik bez kompromisa. Poginuo je u Prozoru 16. 3. 1994. nesretnim slučajem.

IVAN KOLAKUŠIĆ

  1. 11. 1976. – 11. 11. 1994.

Ivan je rođen u selu Ljubunci u zaseoku Kolakušići, od oca Pave i majke Felke Petrović. Bio je momak i živio je s roditeljima. Od po četka rata priključio se postrojbama HVO-a kao maloljetna osoba. Obišao je sve crte bojišnice. Nedaleko od Kupresa prema Rami, naišao je na pješačku minu i teško je ranjen. Odlazi u bolnicu u Split, gdje nakon desetak dan umire od posljedica ranjavanja. Pokopan je na groblju Ljubunci.

MARINKO STOJANOVIĆ

  1. 8. 1968. – 19. 11. 1994.

Marinko je rođen u selu Uzdol, u zaseoku Križ, od oca Dragutina i majke Cvite Glibo. Bio je momak i živio je s roditeljima. Vrlo je sposoban i inteligentan. Od samog početka rata pripadnik je HVO-a, prošao je sva ramska bojišta. Poginuo je nesretnim slučajem u obiteljskoj kući u Križu 19. studenog 1994.

Daran Bašić/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Što je to bila Jugoslavija na ekonomskom, a što na društveno-političkome planu

Objavljeno

na

Objavio

Kad je svojedobno aktualna predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović izjavila kako se u Jugoslaviji nije moglo birati između više vrsta jogurta, dežurni apologeti Jugoslavije digli su se na zadnje noge kako bi osporili tu izjavu. A bilo je, zapravo, riječ o figurativnome govoru kojim se htjelo ukazati na ruglo jugoslavenske socijalističke ekonomije. Kad je nedavno Grabar Kitarović u Washingtonu prilikom dodjele nagrade Fulbright za životno djelo rekla kako je rođena s krive strane željezne zavjese isti jugo-apologeti, strateški raspoređeni u svim tzv. mainstream medijima, krenuli su u dvadesetu neprijateljsku kontraofenzivu kako bi tu izjavu ismijali i izrugali joj se. Ne postoji vjerojatno niti jedan slučaj kritike Jugoslavije koji u nazovi-hrvatskome medijsko-političkom prostoru posljednjih dvadesetak godina nije naišao na bjesnilo jugoslavenskih hagiografskih falanga koje redovito kreiraju medijske tjeralice za svakoga tko se usudi iole kritički progovoriti o povijesti bivše Jugoslavije. Države nastale i raspadnute na zločinu koja je u svojoj esenciji značila negaciju hrvatskih interesa. Neki jugo-apologeti idu toliko daleko da razdoblje Jugoslavije nazivaju razdobljem ‘prosvijećenosti i modernizma’ (Vuk Perišić).

U dvama nastavcima u Hrvatskome tjedniku prikazat ćemo što je to bila Jugoslavija na ekonomskom, a što na društveno-političkome planu. Taj će prikaz vrlo jasno pokazati kako i izjava o jogurtu i izjava o željeznoj zavjesi imaju svoje utemeljenje te da iza njihove kritike zapravo stoje apologeti i ljubitelji zločinačke Jugoslavije koji su u bivšem sustavu (ili pak njihovi biološki ili ideološki predci) izgradili svoje karijere i biografije. Uvodno je apostrofirano da je jugoslavenska ekonomija predstavljala ruglo. Da, socijalistička jugoslavenska ekonomija, kao i svaka socijalistička ekonomija, zaista je predstavljala ruglo, a upravo iz toga rugla Hrvatska i danas vuče svoje ekonomske probleme.

U drugoj Jugoslaviji uspostavljen je komunistički poredak, što je uz uspostavu jednostranačke vlasti i likvidacije političkih protivnika, podrazumijevalo i ukidanje slobodnoga tržišta te formiranje tzv. planske privrede pod nadzorom države. Provedena je agrarna reforma kojom su temeljito izmijenjeni vlasnički odnosi, potom kolektivizacija, a umjesto slobodnoga tržišta roba, država uvodi raspodjelu potrepština za život na temelju doznaka. Potrošači dobivaju bonove za kupovinu strogo određenih mjesečnih količina hrane, odjeće i obuće. (Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, 2003., 286.) Ab ovo radilo se o sustavu koji je bio osuđen na neuspjeh. Socijalistička ekonomija raspala se baš svugdje na svijetu, ako tu ne računamo ekonomske gigante Sjevernu Koreju i Kubu, pa čak i u Kini koja je od sedamdesetih godina počela prihvaćati tržišne reforme i na tomu graditi svoj ekonomski rast.

Pomoć Zapada i ekonomska diskriminacija Hrvatske

Iako jugoslavenski apologeti vole govoriti o Jugoslaviji kao o socijalno-ekonomski uspješnoj državi, jedino razdoblje kad zaista možemo govoriti o gospodarskome iskoraku jugoslavenske ekonomije ono je od 1955. do 1961. Govorilo se tada o jugoslavenskome ekonomskom čudu i o tomu kako će Jugoslavija u sljedećih desetak godina dostići visokorazvijene zemlje. Ekonomski uspon bio je, međutim, poglavito posljedica dvaju čimbenika. Komunalni sustav uveden 1955., unatoč svim slabostima, davao je određen prilog gospodarskom usponu. Ipak, ključna je bila ekonomska pomoć SAD-a i država zapadne Europe. Statistike pokazuju da je od 1952. do 1960. pomoć pokrivala i do polovice svih jugoslavenskih ulaganja. Unatoč pogoršanju odnosa s Istokom, razmjena roba nije posve prekinuta pa se dio jugoslavenskih proizvoda plasirao na istočno tržište. Počinju pristizati hladnjaci, radio-aparati, električni štednjaci itd., što pozitivno utječe na pozitivna gospodarska kretanja i podizanje standarda. (Matković, 2003., 331.-333.)

Akademik Vladimir Stipetić naglašava da je Jugoslavija dobivala znatnu pomoć od SAD-a. Vojna pomoć najčešće je dolazila kao kredit, ali i s cijenama koje su bile simbolične: lovački mlazni zrakoplovi, primjerice, ‘kupovali’ su se po cijeni od samo 10.000 američkih dolara. Pomoć se sastojala i u isporukama hrane Jugoslaviji na osnovi P. L. 480 kojim se hrana kupovala na 40-godišnji kredit uz kamatu od 2 posto i otplatu u dinarima. A ta su se dinarska sredstva, counter-part fondovi, koristila za određene projekte, npr. u Hrvatskoj za izgradnju jadranske magistrale od Rijeke do Splita. Na ta su se sredstava pomoći šezdesetih godina nadovezali brojni povoljni inozemni krediti, koji su povećavali domaće investicijske potencijale. U istom su smjeru djelovale i sve veće doznake tzv. privremenih radnika u inozemstvu. (Vladimir Stipetić, Dva stoljeća ekonomskog razvoja hrvatskoga gospodarstva (1820. – 2005.), 2012., str. 326.) No okolnosti i čimbenici koji su pridonijeli gospodarskom razvoju nisu imali trajan učinak. Uslijedilo je krizno razdoblje koje je temeljito protreslo jugoslavensko društvo i državu. Stanje krize bilo je permanentno stanje jugoslavenske ekonomije.

K tome, Hrvatska je bila ekonomski diskriminirana. Potkraj pedesetih čak je i hrvatsko komunističko vodstvo spoznalo da u raspodjeli saveznoga kapitala Hrvatska prolazi lošije od ostalih, a relativno zaostajanje Hrvatske potvrđivali su i statistički podatci. Od 1953. do 1959. porast jugoslavenske privrede iznosio je 202 %, a Hrvatske samo 19 %. (Matković, 2003., 338.) Ostavljeno bez zapadne pomoći, jugoslavensko je gospodarstvo početkom šezdesetih počelo gubiti dah: zastala je industrijalizacija, a poljoprivreda je nazadovala. Umjesto visoke produktivnosti i integriranja u međunarodno tržište, Jugoslavija je zaostajala u zatvorenoj gospodarskoj politici, što su i promatrači u partijskom vrhu sve više uočavali. (Matković, 2003, 345.) Nakon temeljitoga razmatranja općega gospodarskog stanja u državi, partijski vrh odlučio se za promjene u gospodarskom sustavu. Promjene su započele 1964., a nastavljene 1965. te su poznate pod nazivom privredna reforma. Doneseno je 30-ak zakona i odluka o gospodarstvu. Osnovni cilj reforme bio je intenzivnije privređivanje, poštivanje ekonomskih kategorija, brže povećanje produktivnosti primjenom racionalnijih ekonomskih mjerila i šire uključivanje u međunarodnu podjelu rada te dalje razvijanje društveno-političkih odnosa na načelima samoupravljanja. Isticalo se da gospodarski život zemlje ima regulirati tržište, a ne država. Državno određivanje cijena trebalo je prepustiti tržištu. Ukinuti su državni investicijski fondovi, kapital je prenesen na banke i poduzeća, a uveden je i konvertibilni dinar. Na samom početku reforma se sukobila s pitanjem nerentabilnih poduzeća koja nisu mogla izdržati gospodarsku utakmicu, a na drugoj strani s teškoćama u izvozu. (Matković, 2003., 347.)

Iseljavanje Hrvata, duboka kriza i bezuspješne reforme

Reforma je dovela do zastoja u većem broju industrijskih grana, što je rezultiralo odljevom radne snage u inozemstvo. Velik broj Hrvata iz Hrvatske i BiH odlazi na tzv. privremeni rad u inozemstvo, a najviše u SR Njemačku. Hrvati 1971. čine 22,1 posto stanovništva Jugoslavije, a u ukupnom broju migranata – 763.000 – zastupljeni su s 39 posto. Tzv. gastarbajteri često su privremeni boravak pretvarali u stalni, ali su održavali veze s domovinom i donosili Hrvatskoj znatan novac, jer su prema novim pozitivnom jugoslavenskim propisima mogli inozemne zarade legalno doznačavati u domaće banke. Gastarbajteri su gradili kuće, donosili materijalna dobra (automobili, kućanski aparati) tako da je mnoge nerazvijene krajeve Jugoslavije između polovice šezdesetih i polovice osamdesetih preobrazio rad njihovih stanovnika u inozemstvu. (Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, 2003., 331.)

Činjenica da je najveći broj iseljenika bio iz Hrvatske, može se eksplicirati činjenicom da je u Hrvatskoj privredna reforma donijela razočaranje. Očekivanja Hrvata nisu se ispunila, a u pojedinim je aspektima njihov gospodarski položaj pogoršan. Reformu su izborile snage koje su se zauzimale za prijenos ovlasti, no činilo se da je samo dalje učvršćena centralizacija sredstava. Čak i četiri godine nakon reforme, beogradske su banke čvrsto držale uzde jugoslavenske privrede tako što su kontrolirale više od polovice ukupnih kredita i oko 81, 5 posto stranih kredita. (Sabrina P. Ramet, Tri Jugoslavije. Izgradnja države i izazov legitimacije 1918. – 2005., 292.)

Godine 1979. dolazi do zastoja rasta proizvodnje, a nastali su i golemi poremećaji u radu gospodarstva. S tržišta nestaje mnogo uvozne robe. Država nije mogla plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, a nastali su i prekidi u procesu proizvodnje. Nastupila je stagnacija proizvodnje, kao posljedice sniženja produktivnosti rada. Počela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima. Od 1976. do 1980. Jugoslavija se zadužila za dvadeset milijarda dolara. Bruto akumulacija i realni osobni dohodak neprekidno su padali. Politika razvoja i sve nesređenije stanje u privredi razarali su gospodarske kriterije i rasplamsavali visoku inflaciju. Pad standarda, velika nezaposlenost i visoka inflacija ukazivali su na duboku krizu koja je značila gospodarski slom. Unatoč tomu, država je i dalje nastavljala s politikom spašavanja nerentabilnih poduzeća i sprječavanja uključivanja u svjetsko tržište. (Matković, 2003., 379.)

Partijski je vrh tek 1983. priznao stvarno stanje ekonomske krize i tada su donesene Polazne osnove dugogodišnjega ekonomskog programa stabilizacije, kao programa za svladavanje ekonomske krize. Cijeli se, međutim, program ekonomske stabilizacije svodio na preporuku da se što više ‘primjenjuju ekonomske zakonitosti i da se po njima posluje’. No u novome programu nije se uspjelo formulirati i praktički oblikovati novi tip robne proizvodnje, pa ni ovaj pokušaj gospodarske reforme nije uspio. Njegovu je potiskivanju pridonijelo opće političko ozračje posije Titove smrti, koja je dovela i do duboke političke krize. (Matković, 2003., str. 388.-389.)

Nakon Titove smrti gospodarska bilanca Jugoslavije bila je porazna: savezna se vlada suočila s činjenicom da je nemoguće otplaćivati vanjski dug od gotovo 20 milijarda dolara. Vodili su se teški pregovori s međunarodnim bankarskim institucijama jer je Zapad želio očuvati Jugoslaviju. Zbog interesa očuvanja Jugoslavije, dobivene su djelomične odgode plaćanja, no jugoslavensko je gospodarstvo bilo pod teškim teretom tzv. dužničke krize. Zbog nedostatka deviza, nije bio moguć uvoz nafte u dovoljnim količinama. Mjere štednje ne samo da nisu mogle biti trajno rješenje nego su donosile velike štete (primjerice, par-nepar vožnja). U trgovinama je uzmanjkalo namirnica koje su se u potpunosti ili djelomično uvozile (kava, čokolada, deterdženti). Takve nestašice poticale su kupovinu u inozemstvu, ponajprije Austriji i Italiji, što je rezultiralo odljevom konvertibilnih valuta. (Goldstein, 2003., 351.-352.)

Financiranje tzv. nerazvijenih republika i pokrajina

Posebno osjetljivo bilo je pitanje ekonomskih odnosa između republika, koje je pospješilo kasniju dezintegraciju komunističke Jugoslavije. Sve su češće bivale javne polemike o načinu potpomaganja nerazvijenih republika (Makedonija, BiH, Crna Gora) i Autonomne pokrajine Kosova. Hrvatska i Slovenija davale su 60 posto novca za te namjene, a problem se nije rješavao. Štoviše, jaz između razvijenih i nerazvijenih jugoslavenskih republika bio je sve veći. Primjerice, 1981. društveni proizvod po stanovniku Slovenije bio je 78 posto veći od jugoslavenskoga prosjeka, a kosovski tek 32 posto jugoslavenskoga prosjeka; dakle slovenski je bio 5,5 puta veći od kosovskoga. Hrvatski je društveni proizvod bio 28 posto veći od jugoslavenskoga prosjeka, a najrazvijeniji dijelovi Hrvatske (Zagreb s okolicom te obala) malo su zaostajali za Slovenijom ili ju čak nadmašivali, (Goldstein, 2003., 353.) (Zagreb je imao 111 posto veći društveni proizvod od jugoslavenskoga.)

Jedan od najvažnijih ekonomskih problema komunističke Jugoslavije odnosio se, dakle, na ‘korigiranje enormnih razlika u temeljnima makroekonomskim pokazateljima (BDP-u i razini zaposlenosti) među federalnim jedinicama. Savezne regulativne institucije koje su trebale korigirati te razlike, proračun federacije i Fond za financiranje razvoja nedovoljno razvijenih republika i pokrajine Kosovo, pokazale su se tijekom 80-ih godina 20. st. nedostatnima za ublažavanje golemih razlika u ekonomskoj razvijenosti. Uz to, usporedno s približavanjem bankrota socijalizma, zapadne republike (Slovenija i Hrvatska) počele su u sve većoj mjeri osporavati regulativnu ulogu saveznih fiskalnih institucija.’ (Zdravko Petak, ‘Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije’, u: Dijalog povjesničara-istoričara, str. 62.-63.)

Hrvatskoj i Sloveniji posebno je smetalo razvijanje paralelnih industrijskih pogona koji su već postojali i dobro poslovali u svojim republikama. Te su nove industrije često poslovale s velikim gubitcima, što je i očekivano jer u temelju tih investicija nisu bili gospodarski, nego politički interesi. Primjerice, nakon premještanja središta industrije čelika iz Slovenije u BiH, postalo je jeftinije uvoziti čelik nego ga proizvoditi u Jugoslaviji. Tržišna reforma iz 1965. otkrila je da 600.000 industrijskih radnika, gotovo polovica industrijske radne snage, radi u poduzećima koja posluju s gubitkom. (Ramet, 2012. 332.) Unatoč tomu što je polovica industrijske snage radila u nerentabilnim poduzećima, nastavilo se s financiranjem tih poduzeća. Svaka sličnost s kasnijim financiranjima gubitaša kao što je, primjerice, Uljanik, naravno da nije slučajna. Hrvatska je zapravo zadržala isti socijalistički model i sve do danas ga se nije riješila.

Upad Miloševića u federalni monetarni sustav

Krajem 1989. Ante Marković kao predsjednik tadašnje vlade iznio je program gospodarske reforme s osnovnim ciljem obaranja inflacije i uvođenja tržišnih elemenata. Odnos dinara i njemačke marke bio je zaleđen, predviđene su konvertibilnost dinara, stabilizacija državnoga proračuna i potrošnja te restriktivna monetarna politika. Zapadne banke obećale su financijsku pomoć, ali se koncept pokazao nerealnim. ‘Marković je želio obećanjima o gospodarskom preporodu zadobiti povjerenje svih ili barem većine građana Jugoslavije, ali oni više nisu vjerovali ni u kakvu Jugoslaviju. Markovićev program, međutim, doživio je slom – njegovi potencijalni koalicijski partneri u Hrvatskoj (bivši komunisti) poraženi su na izborima, a Savez reformskih snaga, koji je osnovao u srpnju 1990., bio je poražen na izborima u BiH, Makedoniji te Srbiji i Crnoj Gori. Markovićev program nije bio realan i zbog toga što savezna vlada nije kontrolirala ni gospodarske funkcije: Milošević je početkom 1991. za Srbiju povukao oko dvije milijarde dolara iz primarne emisije Narodne banke Jugoslavije, a istodobno je u Srbiji rekvirirana imovina većine hrvatskih i slovenskih poduzeća.’ (Goldstein, 2003., 375.)

Oduzimanje imovine hrvatskih i slovenskih poduzeća i upad Srbije u federalni monetarni sustav kao i uskraćivanje poreznih uplata u savezni proračun iz zapadnih republika de facto su doveli do kraja jedinstvenoga jugoslavenskog tržišta i time pridonijeli raspadu Jugoslavije koji će uslijediti. Suprotstavljeni interesi jugoslavenskih republika, neodrživost planske privrede kao i uskraćivanje daljnje izdašne pomoći Zapada Jugoslaviji (čimbenik koji je uz doznake iseljenika održavao jugoslavensku ekonomiju) zbog gubitka važnosti geopolitičkoga položaja (pad Berlinskoga zida) jugoslavensku su ekonomiju dovele do kraha, a uslijedit će i krvavi raspad jugoslavenske države. Ekonomskim i socijalnim problemima današnje hrvatske države jugofili se često koriste kao argumentom za olakšavanje po Hrvatskoj. Međutim, pri tom prešućuju kako su ti problemi većim dijelom naslijeđeni iz bivšega sustava. A među njima i korupcija koja je, protivno uvriježenim medijskim lažima, bila široko rasprostranjena i u vremenu Jugoslavije. Sam je Tito na sjednici Predsjedništva SKJ 30. travnja 1971. zapazio: ‘Ima kod nas jedna stvar koja mene jako zabrinjava, koja bode oči. Meni se čini da ni naše sudstvo više tome ne odgovara, da je suviše liberalno, suviše gleda kroz prste, naročito kada se radi o korupciji. Korupcija je kod nas zauzela veoma snažnog maha. Stjecanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekoga drugog – to je kod nas masovna pojava. Korupcija se otkriva tu i tamo. Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju – ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka itd. Mi te stvari moramo rješavati, moramo zauzeti oštri kurs i ono bar što se otkrije, mora biti drastično kažnjeno. Inače, doći će do toga da će mase sve više i više biti ogorčene. Jer, mase u toj korupciji vide da se tu manipulira s onim sredstvima koja je radni čovjek zaradio. Netko je na nečijim leđima morao biti. To fali onda zajednici, to fali običnom radniku koji ima niski prihod, niska primanja itd. Jednom riječju, to je jedna rana koja sve više pogađa naše društvo. U mnogim zemljama korupcija je prilično snažna. Jest. Ali, tamo se korupcija često svršava s gubljenjem glave, kazne su vrlo jake. Mi, razumije se, takvih zakona i nemamo, niti ih trebamo, ali trebamo oštrije kažnjavati nego što je to bilo do sada. I ne trebamo samo čekati dok se otkrije sve do kraja, nego čim naši organi dobiju signal, treba odmah poduzeti mjere protiv toga’ (Zvonimir Despot, Tito – Tajne vladara – Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza, Večernji list, 2009., 99.).

Tito je bio autor znamenite izreke da se ne treba držati zakona kao pijan plota pa je i više nego komičan i licemjeran njegov antikorupcionaški govor (kao što je licemjerno i spominjanje prava radnika od strane osobe koja je bila veći hedonist od najpokvarenijih zapadnih buržuja), no on s druge strane predstavlja nesporan dokaz kako je Jugoslavija bila duboko prožeta kriminalom i korupcijom (Tito: ‘masovna pojava’). Milovan Đilas, istaknuti Titov suradnik i komunist, u svojoj disidentskoj fazi zapisao je kako je ‘marksistička ekonomska teorija, ma koliko istorijski i ideološki značajna, ne samo (…) neupotrebljiva u stvarnom, živom ekonomskom životu, nego njeno primenjivanje može da izazove samo zbrku i nepredvidive poteškoće’ (Milovan Đilas, Vlast i pobuna, 2009., 70.). Ono što je Đilas zapazio, sada već davnih godina (a što su pokazali raspadi socijalističkih sustava diljem Europe) jugoslavenski apologeti ni danas ne žele priznati, pa otud i bjesomučni napadi na kritičare ekonomskoga modela Jugoslavije koji je Hrvatska, na žalost dobrim dijelom preuzela (zaduživanje, klijentelizam, doznake iseljenika, siva ekonomija). Ne zato što to i sami ne vide, nego zato što je Jugoslavija njima zaista bila ekonomski isplativa.

Ne laje psa zbog sela, nego zbog sebe.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/hkv/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Na laži o ‘masovnim srpskim žrtvama’ nasjeo je i Nikola Tesla

Objavljeno

na

Objavio

Morbidna igra brojki  i manipulacija srpskim žrtvama na području tek uspostavljene NDH, započela je već početkom ljeta 1941. godine, kao zajednički projekt Srpske pravoslavne crkve, četničkog pokreta i kvislinškog srbijanskog režima Milana Nedića, uz pomoć dijela izbjegličke „vlade“ u Londonu, te srpskih agenata i propagandnih centara u zapadnoj Europi i SAD-u.

Nedićeva vlada formirala je ubrzo nakon početka rata u Beogradu „Komesarijat za izbeglice i preseljenike“ s težišnom zadaćom da se protiv NDH povede široka propagandna kampanja u svrhu „dokazivanja“ (izmišljenih) „masovnih pogroma nad srpskim narodom.“ Za potrebe prikupljanja podataka i izrade propagandnog materijala ustrojena je posebna „Komisija“ u kojoj su veliku ulogu igrali klero-fašisti iz redova SPC (okupljeni u „Komisiju Sv. Sinoda za prikupljanje podataka o stradanju Srpskog naroda“). Njezina djelatnost sastojala se u prikupljanju, sistematiziranju, obradi i raspačavanju svega onoga što bi moglo poslužiti  kao „dokaz“ o „masovnoj represiji nad Srbima u NDH“, ne bi li se time izazvala reakcija Nijemaca protiv ustaša i tako oslabio Pavelićev režim.

Već u ljeto 1941. godine, Nedićeva vlada uputila je njemačkom zapovjedništvu i svojim propagandnim centrima u svijetu, te izbjegličkoj „vladi“ u Londonu dva „Memoranduma“ s  lažiranim i drastično uvećanim brojkama „srpskih žrtava“ u NDH, po kotarima (o čemu detaljno piše dr Ljubo Boban u svojoj trilogiji Kontroverze iz povijesti Jugoslavije i pobija megalomanske brojke). Ovi pamfleti, u kojima su se spominjale stotine tisuća ubijenih srpskih civila, bili su dostavljeni kao službeni dokumenti srpske Vlade njemačkom zapovjedništvu u Srbiji, a posredstvom specijalnih srbijanskih agenata  i izbjegličkoj „vladi“ u Londonu, svim stranim veleposlanstvima i konzularno-diplomatskim predstavništvima s kojima se moglo stupiti u kontakt, i medijima diljem Zapadnog svijeta.

Prvi „Memorandum“ upućen je već 09. srpnja 1941. godine njemačkom generalu Ludwigu v. Schröderu, dok je drugi (prošireni), u kolovozu iste godine proslijeđen generalu H. Danckelmannu. Pisao ih je profesor Pero Slijepčević, a u London prenio Miloš Sekulić, istaknuti član Srpske zemljoradničke zadruge blizak generalu Milanu Nediću i četničkom vođi Draži Mihailoviću. U rujnu 1941. godine, najnovija verzija „Memoranduma“  bila je već u Londonu.

U tom pamfletu, tvrdi se kako je u prva 4 mjeseca postojanja NDH, na tom području pobijeno čak više od 180.000 Srba!? 

Preko dobro organizirane mreže srpskih agenata, ove se laži medijski šire od Londona do SAD-a, a broj se uskoro udvostručuje, pa je neupućena međunarodna javnost obaviještena kako broj „srpskih žrtava“ na području NDH iznosi preko 360.000, a do proljeća 1942. godine i nevjerojatnih 800.000 (!), što je bilo odbačeno kao laž čak i od SSSR-a.

Lažni podaci o srpskim žrtvama u NDH izazvali su pravu pomutnju i oštre sukobe i unutar same izbjegličke „vlade“.

Jedan od onih koji su se od početka odlučno suprotstavljali takvoj vrsti propagande bio je njezin član, hrvatski političar iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj, Sava N. Kosanović (političar, publicist, bivši generalni tajnik Samostalne demokratske stranke i istaknuti član SDK – Seljačko-demokratske koalicije) koji je emigrirao u SAD. Kao veliki protivnik svakog ekstremnog nacionalizma i šovinizma, Kosanović je u svojstvu člana izbjegličke „vlade“ bez ikakvoga okolišanja svoje stavove izražavao otvoreno i javno, prije svega prema onima koji su trovali hrvatsko-srpske odnose, pa i američkom Srbobranu (list oko kojega su se okupili najradikalniji nacional-šovinisti uz redova srpske emigracije predvođeni pjesnikom, velikosrpskim fašistom i rasistom Jovanom Dučićem), nazivajući njegove urednike i novinare „nesavjesnim“, „neinteligentnim“ i „poluinteligentnim ljudima“ koji „nasjedaju podvali“ i „nesvjesno služe Hitleru“.

U tom smislu, znakovito je pismo što ga je Kosanović uputio svome ujaku Nikoli Tesli, a iz kojega je vidljivo kako mu nastoji pojasniti o čemu je riječ (vezano za pokrenutu kampanju preuveličavanja srpskih žrtava na području NDH i posljedice koje to može imati), ali ono isto tako potvrđuje da je čak i Tesla kao apolitična osoba i sam postao žrtvom Nedićeve i Dučićeve propagande i povjerovao u lažne podatke koji su proturani iz Srbije.

Nakon što je američkom listu Pittsburg dao intervju u kojemu je osporio i najoštrije osudio ovu sramnu manipulaciju žrtvama i iskonstruirane brojke, Kosanović je bio izvrgnut bespoštednoj medijskoj kampanji i teškim napadima iz krugova dobro organizirane i u SAD-u prilično utjecajne srpske ekstremne emigracije. U te laži očito je povjerovao i N. Tesla, što je vidljivo iz teksta koji slijedi.

Kosanović, dakle, 20. studenoga 1941. godine, svom slavnom ujaku piše:

Poštovani i dragi Ujače. Pišem Vam jako uzbuđen. Rekoste mi na telefon da ste čitali što sam ja kazao. Ako je to ono što iznosi ‘Srbobran’ – onda ste, naravno, sasvim krivu sliku morali dobiti. Ono što ‘Srbobran’ iznosi najprostija je kleveta neinteligentnih i nesavjesnih ljudi. A Vi ste u životu imali da iskusite mnogi put – uvrjedu i objedu. Molim Vas zato najljepše, pročitajte ovaj moj intervju, što sam ga dao Pitsburgu. Ovo kako sad piše ‘Srbobran’, protivno je ne samo Kralju Petru i vladi Stojadinovićevoj čiji sam član, nego apsolutnim interesima Jugoslavije, Ruzveltovoj politici u Rusiji. Tobožnji dokumenat koji je objavljen užasno je tendenciozan i namjera mu je bila da opravda Nedića u Beogradu, koji tobož brani Srbe iz Hrvatske – dok u isto vrijeme, po nalogu Hitlera, strijelja Srbijance. U današnjem ‘Timesu’ ima stvarni demanti onih strahovitih cifara, nabacanih bez osjećaja i srca za one, koji pate. Nije istina i ne može biti istina da su Pavelić i Hrvati isto. Kad bi tako bilo ne bi se Jugoslavija nikad stvorila. Izdajica ima svuda, ima ih i među Srbima, ali se nesmije generalizirati. Zašto je Pavelić strijeljao imnoge najbolje među Hrvatima? Mačekov život je u stalnoj opasnosti, ali ga ne ubijaju samo zato jer se boje još veće reakcije. Ali bez obzira na sve, Srpstvo mora da bude nosilac ujedinjenja cijelog Balkana. Ona šaka poluinteligentnih ljudi oko ‘Srbobrana’ nasjela je jednoj podvali sa strane. Grehota je da nesvjesno služe Hitleru. Ali kad su mogli lomiti koplja za Stojadinovića u času kad je ubijao Čehoslovačku, išao Hitleru i Musoliniju, inicirao još pre pet godina katastrofu – e, onda, bogami, dužnost bi im bila da pomažu vladu u naporu za spasavanje, vladu iza koje stoji zbilja sav narod i Srbi, i Hrvati, i Slovenci, a to je ova naša vlada. Vaše ime najpoštovanije je ime što ga imamo – vole Vas jednako i Srbi, i Hrvati, i Slovenci, i ovđe u emigraciji, i u zemlji. Vaše ime nesmije se zloupotrebiti. To sam želio. Poštuje Vas Vaš nećak Sava N. Kosanović.“ (William H. Terbo, Nikola Tesla’s Grand-Nephew; At the Tesla Memorial Conference in New York City January 5-7, 2013.; Nikola TeslaPrepiska sa rodbinom, Novi Sad: Akademska knjiga, 2013.; str.. 334. i 335. s ćirilice preveo i istaknuo: Z.P.)

Na negativne reakcije koje su uslijedile od službenih izvora iz Londona, Washingtona, pa čak  i iz Moskve – gdje su takvi podaci o „srpskim žrtvama“ ocijenjeni kao nevjerodostojni, velikosrpska propaganda odgovorila je još jačom kampanjom u prilog iznesenim lažnim tvrdnjama i taj je smjer zadržala kako tijekom rata, tako i u razdoblju poraća.

Olako izricane tvrdnje o 800 tisuća, milijun, pa čak i više „srpskih žrtava“ koje su stradale od „ustaškog noža“ bile su planski usmjerene na poticanje anti-ustaškog ali i anti-hrvatskog raspoloženja među Srbima u okupiranoj Jugoslaviji, uz potpuno zanemarivanje svega što se događalo, kako u razdoblju Kraljevine Jugoslavije (vezano za velikosrpski teror i diktaturu), tako i prije proglašenja NDH, poglavito kad su u pitanju srpski masakri i progoni hrvatskog i muslimanskog stanovništva diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske već od ožujka 1941. godine, kad na ova područja pristižu četničke postrojbe iz Srbije koje se priključuju kraljevskoj vojsci. Isključivi cilj vojske u raspadanju i četnika bilo je sprječavanje nastanka bilo kakve hrvatske države i oni su od početka u savezu, a na područjima južne Like i zapadne Bosne ubrzo im se pridružuju i komunisti.

Isti izvor koji je skrojio spomenute „memorandume“, objavio je i „Popis svih oficira jugoslovenske vojske koji su ušli u sastav ustaške vojske“ (O čemu izvješćuje agent UNS-e iz Beograda pod br. 20/1943.; izvor: HDA MUP RH, I – 39, 567.),  kako bi se omogućilo njihovo etiketiranje i kasniji progon. Nedićeva „Komisija“ izravno je izrađivala i poticala nastanak brojnih krivotvorina koje su kasnije poslužile kao temelj za pisanje pamfleta – poput Novakovog Magnum crimena i sličnih spisa.

Dvoličnost Nedićevog režima nije se ogledala samo u odnosu prema vlastitom narodu kojega je obmanjivao i bez grižnje savjesti isporučivao okupatorskim vlastima (progoneći i ubijajući ne samo Židove i Rome nego i srpske civile, trpajući ih u logore i dovodeći na desetke tisuća „nelojalnih“ građana pred njemačke streljačke vodove), nego i u činjenici da je imao pismeni sporazum o preseljenju dijela srpskog stanovništva s područja NDH, odnosno međusobnoj „razmjeni“ Srba i Hrvata u cilju etničke „prilagodbe“ pojedinih prostora (koji je sklopljen ubrzo nakon početka rata).

U tu svrhu, armijski đeneral Milutin Đ. Nedić izradio je za potrebe svoga brata Milana Nedića i njegove kvislinške „vlade“ detaljan elaborat (Memorandum), pod nazivom „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“, u kojemu se daje pregled etničke strukture „spornih područja“ na prostoru NDH (s točnim brojčanim podacima Srba i Hrvata), uz detaljno navođenje koja bi od njih trebala biti obuhvaćena „razmjenom“ stanovništva i koliki bi broj tih „preseljenika“ (na jednoj i na drugoj strani) morao biti, kako po regijama i oblastima, tako i u ukupnoj masi (podroban prikaz bitnih dijelova ovog elaborata, odn. „Memoranduma“ donosi dr. Ferdo Čulinović u svojoj knjizi Okupatorska podjela Jugoslavije, Vojno-izdavački zavod – Beograd, 1970.; str.455-457.; bilješka 168.; autor citira dio građe Stanislava Krakova iz njegove knjige Srbi i Srpske zemlje – Etnografski problem srpskog naroda).

Tadašnji režim u Srbiji nije imao ništa protiv uspostave samostalne hrvatske države, pod uvjetom da se u isto vrijeme formira i etnički čista „SveSrbija“ (odn. „Velika Srbija“) koja je trebala obuhvatiti veliki dio Bosne i Hercegovine (osim krajnjeg sjeverozapadnog dijela – uz hrvatsku granicu) i dio Srijema (od Zemuna do Sr. Mitrovice), dok bi se na jug protezala do Splita (u njezin sastav ušli bi: Kotor, Dubrovnik, Metković, Makarska i cijeli otok Korčula).

U već spomenutom dokumentu kojega u spomenutoj knjizi (str. 456., bilješka br. 168.) citira dr Ferdo Čulinović, stoji kako s prostora „Hercegovine, Bosne, Srema i Dalmacije“ (koji ulaze u sastav buduće „Velike Srbije“) treba iseliti 771.168 katolika, do se u isto vrijeme (s područja koja će ostati u sastavu hrvatske države) ima izmjestiti na drugu stranu granične linije 750.263 pravoslavca. Što se tiče „viška“ od 20.905 katolika (jer toliko će ih biti preseljeno više nego pravoslavaca), on se pokušava anulirati tvrdnjom da „ionako nisu svi katolici Hrvati“ (pri čemu se potpuno zanemaruje činjenica da niti svi pravoslavci nisu Srbi).

Ovi planovi dijelom su pretočeni u pisani sporazum koji se samo donekle ostvarivao tijekom nekoliko prvih mjeseci rata.

Suradnje između Srbije i NDH bilo je, međutim, i na službenoj, diplomatskoj razini, što se inače vrlo rijetko spominje i o čemu pojedini autori iz Srbije pišu tek posljednjih nekoliko godina.

U tom smislu, nezaobilazna je povijesna činjenica da su gotovo kroz cijelo vrijeme rata (od travnja 1941. do jeseni 1944. godine) postojali diplomatsko-konzularni odnosi između Srbije i NDH (a u Beogradu nesmetano djelovalo „Konzularno predstavničtvo Nezavisne Države Hrvatske“).

U prilog ovoj tvrdnji evo jednog citata iz srpskog izvora: „U Beogradu je već od prvih dana okupacije bio uspostavljen konzulat NDH, koji je praktično bio obaveštajni biro vlade NDH. Više se bavio prikupljanjem podataka o snazi NOP-a i četničkog pokreta u Srbiji, nego što je zastupao interese hrvatskog stanovništva u Srbiji.“. (dr Milan Borković, Milan Nedić, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985). Faksimil dokumenta o uspostavi „Konzularnog predstavništva NDH u Beogradu“, iz fundusa  HDA (HR-HDA/S-1485); Vidi: : ARHiNET – arhivki informacijski sustav; arhinet.arhiv.hr; stranica posjećena 12.10.2014.; Također: članak Vladimira Dimitrijevića od 7. veljače 2013. („Ustaše u Beogradu. O čemu je reč?“); Izvor: http://srb.fondsk.ru/news/2013/02/07/vladimir-dimitriievic-ustase-u-beogradu.-o-cemu-ie-rec.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.10.2014.)

Aleksandar Vojinović je na temelju arhivskog gradiva napisao i knjigu (NDH u Beogradu, Zagreb, 1995.) u kojoj znanstvenom metodologijom izbosi istinu o ovoj temi.

Dakle, dok se na više razina surađivalo s Pavelićem i NDH, u isto se vrijeme iz Beograda na jedan zaplotnjački način širila otrovna propaganda uz tvrdnje kako su Srbi na tom području „izloženi pogromu i genocidu“.

Može li tko zamisliti da se u vrijeme „masovnih pokolja Srba“ (koji su u NDH tobože „pred istrebljenjem), Beogradom šeću ustaški časnici (u službenim odorama s insignijama NDH), voze svojim službenim automobilima na kojima vijore zastavice NDH i neometano rade u zadnju na čijem su pročelju istaknuti grb i zastava NDH? I da pri svemu tomu kroz cijelio vrijeme djelovanja tog Konzulata (od proljeća 1941. do jeseni 1944. godine) nije zabilježen ni jedan jedini ozbiljniji incident u njegovoj blizini (osim povremenih podrugljivih pjesama u kojima se u tadašnjoj „antifašističkoj“ Srbiji jednako ismijavalo i Tita i Antu Pavelića)?

Ništa novo, rekli bismo mi koji smo preživjeli 90-e godine XX stoljeća.

Uostalom, ne nastavlja li se to i danas, 28 godina nakon krvave i brutalne agresije što su je velikosrpski fašisti s osloncem na „JNA“, u suradnji s Crnom Gorom i koristeći svoju petu kolonu u Hrvatskoj i BiH izvršili s ciljem zatiranja svega što nije srpsko?

Lažni i zloćudni mitovi o „ustaškom Jasenovcu“, o „dječjim logorima“ i uspostava novih (primjerice, o Dijani Budisavljević koja je „protiv volje režima NDH i tajno“ – što je jedna od najopskurnijih izmišljotina koja može poteći samo iz bolesnih mozgova – „spasila 10.000 srpske djece ispod ustaškog noža“) i dalje su dijelom naše stvarnosti.

Umjesto da se ujedinimo i radimo na otkrivanju istine i skidanju nametnute hipoteke „genocidnosti“ s našeg hrvatskoga naroda, mi se međusobno sukobljavamo i bavimo tričarijama.

Bog nam je, čini se, dao sve osim pameti.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari