Pratite nas

Kronika

Skojevska internacionala nije uspjela spriječiti bleiburšku komemoraciju

Objavljeno

na

Pod 1) Tko su članovi skupina ‘Noustasa’ koji u Austriji i Njemačkoj djeluje protiv Hrvatske kao skojevska internacionala. U toj skupini su austrijska Slovenka Tanja Malle glava, a glavni pomagači Danijel Majić, Krsto Lazarević te Olivera Stajić. Iako je prvi po imenu vjerojatno Hrvat, njegov dosadašnji novinarski opus u trećerazrednom ljevičarskom dnevniku ‘Frankfurter Rundschau’ prokazuje ga kao tvrdoga velikosrbina. Lazarević potječe iz Bosne i Hercegovine. Obojica su nakon finala Svjetskoga prvaka u Rusiji (skupa s Danijelom Pilić, kćeri teniske legende) napisali vrlo maliciozne članke. Među njih svojim jugoslavenstvom pripada i dopisnik HRT-a Srećko Matić.

Piše: JOSIP STJEPANDIĆ/Hrvatski Tjednik

    Prije više mjeseci jedan me kolega upozorio na nekakvu skupinu u Austriji po imenu ‘Noustasa’, koja na Twitteru iznosi jako ružne stvari o nama Hrvatima.

Ubrzo nakon moga starta u Twitter-u utvrdio sam da je Noustasa zapravo skojevska internacionala, u kojoj je austrijska Slovenka Tanja Malle glava, a glavni pomagači Danijel Majić, Krsto Lazarević te Olivera Stajić. Iako je prvi po imenu vjerojatno Hrvat, njegov dosadašnji novinarski opus u trećerazrednom ljevičarskom dnevniku ‘Frankfurter Rundschau’ (nikakvoga srodstva s uglednim ‘Frankfurter Allgemeine’!) prokazuje ga kao tvrdoga velikosrbina kao da su ga učili Stevan Moljević i Savo Štrbac. Prema vlastitoj izjavi, ponosan je izdajnik domovine (Vaterlandsverräter). Lazarević potječe iz Bosne i Hercegovine, a u Njemačku je stigao kao dijete za vrijeme rata. Obojici je zajedničko da su nakon finala Svjetskoga prvaka u Rusiji (skupa s Danijelom Pilić, kćeri teniske legende) napisali vrlo maliciozne članke, koji su izazvali burne reakcije ovdašnjih Hrvata. Vjerojatno zbog toga, od tada nisu mogli objaviti ništa o Hrvatskoj u relevantnim medijima. Slično je i s Oliverom Stajić, koja piše za krajnje ljevičarski ‘Der Standard’ u Beču. Zato se slobodno mogu istresati na mreži, a pogotovo Twitteru.

Ova skupina iza sebe ostavlja tragove zanimljivoga ping-ponga, kao da im je djelovanje protiv sitne Hrvatske u njemačkim i austrijskim dimenzijama životni poziv. Svojom nekontroliranom sirovošću prednjači Majić, kojemu sam više puta argumentirano proturječio, što ga je očigledno još više razbjesnilo pa mi je podijelio svoje skojevske komplimente, koje iz poštovanja prema čitateljima ne želim spominjati. Posebna priča je odnos Danijela Majića prema Velimiru Bujancu. Ne sjećam se kad sam posljednji put opazio takav izljev praiskonske mržnje, onako kao iz pakla. Slično je i s Tanjom Malle i Krstom Lazarevićem, pri čemu je ovaj posljednji pokazao makar minimum pristojnosti. Unatoč tomu, svakom je prigodom pokazao nevjerojatnu zluradost za nekoga tko je odrastao u Njemačkoj.

MN) Aktivnosti skojevske internacionale Noustasa

Tijekom veljače vidjelo se da se kampanja protiv komemoracije u Bleiburgu zahuktava, pogotovo otkad je apostolski administrator biskupije Gurk-Klagenfurt odbio izdati suglasnost za biskupsku misu. Dotični su svakodnevno objavljivali zlurade komentare te pozivali na zabranu komemoracije. Moje argumente su u početku komentirali, a onda su tu ulogu preuzeli pomagači iz pozadine, najčešće na srpskom jeziku. Na iznesene činjenice nisu se osvrtali, osim što je Lazarević jednom zapitao otkud mi sumorna statistika o deset najvećih ubojica 20. stoljeća, po kojoj ‘Ljubičica bela’ zauzima 10. mjesto. Moj precizan odgovor da je to preuzeto iz knjige R.J. Rummel-a ‘Death by Government’, str. 8. nije ga izgleda zadovoljio jer je potom pisao kao da tu informaciju nije niti dobio. Sljedeći vrhunac kampanje predstavlja prilog Tanje Malle o Jasenovcu, objavljen 17. travnja u udarnome terminu na nacionalnome radiju ORF, u kojemu skoro niti jedna rečenica nije točna. Pritom se pozivala na trojicu povjesničara: Ljiljanu Radonić, Vedrana Pavlakovića i Ivu Goldsteina. To je više Hrvata ponukalo da napišu prosvjed odjelu za medije ORF-a. Primitak moje predstavke potvrdio je sam generalni direktor ORF-a Wrabetz. Njihov odgovor istina još nisam dobio, ali mogli smo opaziti jedan posve drugi fenomen: Tanja Malle od tog trenutka nije objavila niti jedan prilog o Bleiburgu ili Hrvatskoj!

Skupina Noustasa bila je cijelo vrijeme aktivna. U tome razdoblju održali su dvije tribine u Beču te objavili jednu brošuricu, za koju je i pojam agitprop-pamflet veliko pretjerivanje. Vidjelo se da na objavu na Twitteru uvijek odgovara desetak korisnika, očigledno Hrvata, tako da je za svakoga neutralnog promatrača, na koje cilja Noustasa u svojoj kampanji, bjelodano da Noustasa iznosi u najmanju ruku neprovjerene informacije, iako su autori svi redom profesionalni novinari. Cijelo vrijeme kampanju je potpirivalo dvoje novina u Austriji: Kleine Zeitung te Der Standard. Zastrašujuće je s kakvom su lakoćom iznosili najgrublje diskvalifikacije (‘Skup nacista’), uopće se ne osvrćući na novinarski kodeks. Cijelo ovo vrijeme nisu objavili niti jedno mišljenje suprotne strane, niti umjerenih Austrijanaca, koji su dobro upoznati što to Hrvati komemoriraju u Bleiburgu. Dotle su u Bleiburgu zazivali opsadno stanje, tobože mirni građani koji se boje za svoju sigurnost, kao da neposredno prijeti okupacija. Od organizacija, tu treba pohvaliti Korušku domovinsku službu (Kärntner Heimatdienst), koja ima dugogodišnja iskustva u uspostavi povjerenja između austrijske većine i slovenske manjine u Koruškoj. Posebni obol dao je povjesničar dr. Florian Thomas Rulitz, koji je genocid u Bleiburgu i Viktringu temeljito opisao u svojoj knjizi ‘Tragedija u Bleiburgu i Viktringu’, koja je prije deset godina izdana i na hrvatskome jeziku. Franz Jordan, dopredsjednik KHD-a, također je izvrsno upućen u događaje u Bleiburgu jer je njegov punac jedan od preživjelih. Iako su se obojica zauzimali za komemoraciju, naišli su na zid šutnje u medijima, kojega je očigledno dirigirao koruški župan Peter Kaiser u dosluhu sa svojim šaptačima iz Hrvatske. Kolika je cenzura u tobože liberalnoj Austriji, pokazuje primjer skupa KHD u četvrtak 9. svibnja u Bleiburgu, na kojem je bio prikazan nekoliko godina stari film Ferdinanda Maceka o Bleiburgu. Nakon što ni jedan medij nije htio objaviti najavu skupa, organizatori su morali platiti oglase u sveukupnom iznosu od 7.000 eura. Iako su predstavljanju te prigodnoj raspravi nazočili mnogi gosti, koje bi se očekivalo medu protivnicima komemoracije, hrvatski sudionici bili su ogorčeni da je Macek, pod pritiskom ORF-a, u film ubacio prvi dio o Drugom svjetskom ratu, koji prenosi velikosrpsku sliku. Neovisno o toj manipulaciji, sudionici skupa bili su suglasni da za zabranu komemoracije ne postoje valjani razlozi.

Lazarević: To nije nikakav skup nacista

Početkom svibnja postalo je jasno da se komemoracija ne može spriječiti, što najprije treba zahvaliti tvrdom držanju Katoličke crkve u Hrvatskoj. Preostala je denuncijacija i sramoćenje, sukladno objavama jugo komunističkih portala u Hrvatskoj. Fascinantno je kako svaku objavu Krste Lazarevića na engleskom istoga trena prenesu portal Novosti u Hrvatskoj te Oslobođenje u Bosni i Hercegovini, a da takve stvari nijedna državna institucija ne demantira. Posljednja nada protivnicima komemoracije bile su dvije priredbe u tjednu pred komemoraciju. Najprije je u subotu 11. svibnja održana demonstracija u Bleiburgu. Policiji je bilo prijavljeno 600 do 1000 sudionika, a nije ih se pojavilo niti 150. Na skupu jugo nostalgičara iz vascelog regiona govorio je i Franjo Habulin. Taj će dan ostati zabilježen kao posebno sramotan za HTV, koja je u središnjem Dnevniku prenijela prilog o tome minornome skupu, a niti jednom riječju nije spomenula koncert Laudato TV s 18.000 sudionika usred Zagreba.

Neposredno pred skup u Beču je održana tribina ljevičarskih udruga. Osim uobičajenih jugo komunističkih parola, našla se u zapisniku poneka istinita informacija. Tako je Ljiljana Radonić iznijela apsolutnu novost da se za vrijeme Jugoslavije o Bleiburgu nije moglo govoriti, pa prema tome niti komemorirati. Za taj krug, u koji spada dotična, to je kvantni skok u razmišljanju, koji se na žalost jako rijetko događa. Na svaku od parola reagirao sam s prijateljima na Twitteru. Zanimljivo je da više nije bilo gotovo nikakve reakcije. Kapitulacija pred slabijim neprijateljem. Bleiburg je od moga mjesta stanovanja udaljen 750 km. Pritisnut profesionalnim obvezama, ostao mi je koridor od neto 28 sati da posjetim komemoraciju te obavim popratne razgovore. Moj dragi prijatelj Mladen, koji je cijelo vrijeme svojim porukama pokušavao probuditi savjest ljudima tvrdim na ušima, ali i na srcu, nabavio je za tu prigodu ‘kraljevsku lađu’, najbolji automobil koji Mercedes trenutačno ima u programu. Tako smo se u petak, uz Thompsona za potresenu hrvatsku dušu, te masažu leđa u udobnim sjedalima uputili u Bleiburg. Dočekali su nas Rulitz i Jordan te Karl Heinz Klement i Erich Nickel iz stranke BZÖ, koji su se jedini jasno izrazili u korist komemoracije te za tu prigodu organizirali prigodnu molitvu i polaganje vijenca na spomeniku žrtvama svih ratova u Bleiburgu. Zajedničku molitvu austrijskoga i hrvatskog svećenika popratilo je oko 20-ak sudionika, od kojih je najmanje tri očekivalo neku senzaciju, koja se ipak nije dogodila. ORF je snimao, ali nije objavio prilog, bio je tu i brat od Tanje Malle, a točku na i stavio je tzv. hrvatski novinar Srećko Matić, koji je svojim stavovima vrlo blizak skupini Noustasa. U nazočnosti župnika Plješe predbacio sam Matiću njegovo maliciozno djelovanje u medijskoj kuci Deutsche Welle, u kojoj je zaposlen u hrvatskoj kvoti, a koje se najbolje može uočiti u njegovim objavama na Twitteru. Nije se puno protivio. Poslije će se pokazati, s razlogom, jer je istoga dana objavio još jedan uvrjedljivi članak na srpskome jeziku, koji mu puno bolje pristaje, na cijeloj stranici, u kojem niti jednom riječju nije spomenuo svetu misu, glavni sadržaj komemoracije.

Dva sata kasnije na groblju u Loibachu susret, kojeg sam priželjkivao. Mladi bradati gospodin nestrpljivo hoda okolo između brojnih policajaca. Priđoh mu, pružih ruku te predstavih se. Krsto Lazarević, očigledno iznenađen da sam ga prepoznao, pruži ruku, te započesmo kratak razgovor. Upozorio sam ga da govori preteške riječi za događaje o kojima premalo zna. Kao primjer, upitao sam ga koji mu je prvi dojam kad pogleda okupljeno hrvatsko mnoštvo u groblju, ako zanemarimo brojne zastave. Očekivao sam odgovor da su to starija gospoda koji ne mogu napraviti nikakav eksces te da 450 policajaca nije nikako primjereno tome okruženju. Na moje veliko iznenađenje, on nakon kratkog razmišljanja ispali: ‘To nije nikakav skup nacista’. Onda sam ga zamolio da to napiše u svome sljedećem tekstu. Kako ćemo poslije vidjeti, ponovio je staru, otrcanu priču. Onda sam ga zamolio da pozove kolegu Danijela Majića, što je on smjesta i učinio. Pojavio se namrgođeni gospodin Majić u pratnji Srećka Matića, onako poput jugo carinika pred neprijateljskom emigracijom. Hvalim njegov posljednji članak, pitam zašto tako uvijek ne piše pa ne bi bilo spora. Gdje tu vidi naciste? On nervozno vadi mobitel te pokazuje sliku nekih ljudi u ustaškoj uniformi, koje je navodno snimio prije dvije godine. Uzvraćam pitanjem zašto ih nije prijavio. Pričam mu da dolazim svake godine snimajući posjetitelje oko kapele, ali da je slovo U za mene igla u stogu sijena. To ga malo primiruje te obećava da će se javiti radi duljega razgovora.

Biskup Ivica Petanjak prekidan pljeskom zbog odlične propovijedi

Pred sam polazak prema memorijalnoj kapelici, ugledah poznato lice: Rozalija Bartolić, udovica hrvatskoga branitelja, trenutačno u kampanji Hrvatskih suverenista. Tiho razgovarajući prolazimo ta dva kilometra u sve veću gužvu. Hodočasnici se očigledno nisu dali uplašiti. Odaziv je puno veći od očekivanoga, iako je prostor za hodočasnike oko kapelice dosta ograničen. Iako je bilo najavljeno da ne će biti biskupske mise, propovijed je držao franjevac i biskup Ivica Petanjak, više puta prekidan pljeskom, jer je govorio iz duše vjerničkog puka. Istaknuo je da se narodu ne može oduzeti pamćenje te da je ovaj skup najbolji dokaz za to. Dotaknuo se i unutarhrvatskih sporenja i sukoba, zbog kojih nam uvijek drugi sude.

Vraćajući se našemu automobilu – iznenađenje. Pristupio nam je Danijel Majić te pokušao moga dragog Mladena nagovoriti da ide u policiju te svjedoči u njegovu korist. Što se dogodilo? Prije ili tijekom svete mise netko od nazočnih prepoznao je Majića te glasno negodovao, na to je Majić počeo vrijeđati svojim poznatim rječnikom pa se Milan Pavić obratio policiji koja je Majića maknula do kraja svete mise. U svome izvješću Majić će napisati da ga je Velimir Bujanec pljunuo, te da su ga napali, što su moji sugovornici opovrgnuli. Na to se kasnije nadovezao Thomas Kaspar, glavni urednik Frankfurter Rundschau, pa sam ga morao izvijestiti da je Majićev prikaz nevjerodostojan. Bilo kako bilo, Majić nije imao uspjeha s mojim Mladenom te ga je Tanja Malle skupa s Lazarevićem odvezla u službenome automobilu ORF-a. Tako funkcionira skojevska internacionala. Malo prije parkirališta naš prijatelj Franz Jordan sreo je svoga znanca Postenkomandanta Wolfganga Durchschlaga. Pitam ga kako je izdržao s tolikim nacistima. Smije se, pruža mi ruku te čestita na držanju. S drugim policajcem smo se malo zabavljali zato što na svojoj uniformi te kapi ima slovo U. On je tvrdio da je to austrijski grb, ali mi smo ustrajali da je to jedno U. Slično su reagirali i drugi policajci: ‘Vidimo se dogodine’.

Vrativši se u Njemačku, neumorni „tvitajući“ s mojim malim aparatom, opazio sam da je Krsto Lazarević objavio svoju reportažu u ‘Neues Deutschland’, glasilu bivše Komunističke Partije Istočne Njemačke pod naslovom ‘Hitlerov pozdrav i napad na novinara na susretu fašista u Austriji’!? Kao da sam razgovarao s dvojnikom. Tako je to sa skojevcima, kakve poznajem od moga dalekog djetinjstva: imaju fundamentalni konflikt s činjenicama. Malo kasnije vidim da me Danijel Majić blokirao u Twitteru. Svi skojevci me smatraju izgubljenim slučajem, kojega se ne može indoktrinirati niti putem Twittera: Plenković, J. Kosor, Borzan, Malle, pa i Majić. Nakon 118 sljedbenika, 111 koje ja slijedim, te 2123 objava vrijeme je polako da se posvetim drugim stvarima.

Što je činiti u Njemačkoj i Austriji, gdje djeluje ta skojevska internacionala? Hrvatska diplomacija u Njemačkoj, koju od prije dvije godine vrlo uspješno vodi dr. Gordan Grlić Radman, morala bi povesti ozbiljne pregovore s javnim medijskim kućama te im preporučiti zapošljavanje nekoga od navodno 4.000 novinara na burzi rada u Hrvatskoj. Novinari koji trenutačno pokrivaju Hrvatsku u najboljem su slučaju jugoslavenski. Srećko Matić je najbolji primjer.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Pomozimo u izgradnji kapelice u Srbu

Objavljeno

na

Objavio

Gospićko-senjska biskupija, potaknuta vjernicima katolicima iz Srba, koji su 1995. kao izbjeglice doselili iz Bosne i Hercegovine, pokrenula je projekt izgradnje kapelice u Srbu za njihove vjerske i sakramentalne potrebe.

U tom pogledu Biskupija je do sada učinila slijedeće: kupila zemljište u naselju, naručila projekt kapelice koji je sada u završnoj fazi pred dobivanje građevinske dozvole.

Prema projektantskom troškovniku radovi na izgradnji kapelice koštali bi 1.500.000,00 kn.  Za nasu Biskupiju koja jos uvijek sanira ratom razrusene crkve i  kapelice, a tu su i drugi vazni projekti  u Biskupiji, ovaj iznos premašuje njene mogucnosti u zatvaranju financijske  konstrukcije.  Želja  nam  je  da  ova  mala zajednica vjernika  u Srbu dobije sto prije kapelu, kako bi u njoj mogla  slaviti otajstvo sv. mise. Ispod kapelice predvidjeli smo  i dvoranu gdje ce se moći okupljati u raznim vjerskim prigodama i slavljima: krštenja, prve pričesti, krizme i ostalim drustvenim dogadanjima.

Povijesno mjesto Srb pripada zupi Boricevac koja je u II. sv. ratu, u proljeće 1941. pretrpjela velika ljudska i materijalna stradanja i razaranja. Njihove kuće, crkva, župni stan su spaljeni i razoreni.  Svi vjernici  katolici ove župe, njih oko dvije tisuće, morali su napustiti svoja  stoljetna  ognjišta,  i  na  žalost  jos do  danas  njihovi  potomci  to  pravo  povratka  nisu ostvarili. Mještani sela Ivezici, njih 37, nisu se uspjeli spasiti, svi su pobijeni i bačeni u jamu, kod Brotnje, na Dabinu vrhu. Godine 2017. izvršena je njihova ekshumacija i pokopani su na katoličkom groblju u Boričevcu.

Znajući svu tešku prošlost i stradanja ove župe, radujemo se povratku katolika na ove prostore  i molimo  stoga  sve  vjernike  i  ljude  dobre  volje  da prema  svojim  mogućnostima pomognu ovoj maloj zajednici vjernika u Srbu da u što skorije vrijeme dobiju svoju crkvu.

Novčana sredstva možete uplatiti na žiro racun; Gospicko-senjske  biskupije, Senjskih zrtava 36, 53000 Gospic.

Kunski: PBZ HR78 2340 0091 3103 1023 0

Devizni ; HR 78 2340 0091 310310230, SWIFT  PBZGHR 2X.

Svim  darovateljima,  u ime  Gospicko-senjske  biskupije  i  u ime  vjernika  katolika  u Srbu, od srca zahvaljujem na svakoj vasoj donaciji.

Biskup, mons. Zdenko Križić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Presuda protiv Stjepana Mesića: Lagao je o čekovima iz Australije

Objavljeno

na

Objavio

Na Općinskom sudu u Splitu potvrđeno je da je Mesić lagao o australskim čekovima, da nije predao čekove Zakladi za djecu Hrvatske ni bolnici u Gospiću, piše Hrvatski tjednik.

“Mesić je prvo na sudu lagao da je je novac dao Zakladi  za djecu Hrvatske, a kad su iz te Zaklade odgovorili da to nije istina, rekao je da je ček predao Franji Tuđmanu da ga on preda supruzi Ankci Tuđman”, navodi HT.

Stoji to u presudi u kojoj je bivši predsjednik Stipe Mesić tužio novinara Slobodne Dalmacije Josipa Jovića zbog tekstova o Mesićevim o čekovima iz Australije.

Naime, kako je potvrđeno na ovom Sudu, Mesić nije predao čuvene čekove iz Australije ni bolnici u Gospiću pa ni Zakladi za djecu Hrvatske kao što je to ranijih godina tvrdio, a da priča bude do kraja nevjerojatna Mesiću su problem u ovom procesu stvorili čak i njegovi svjedoci, prenosi Maxportal

Jović je u tekstu objavljenom u srpnju davne 2013. godine napisao:

“Pritisnut dokazima australske organizacije HDZ-a o čekovima vrijednim pedeset tisuća dolara sakupljenih donacijama iseljenika za obranu domovine, koje je Mesić devedesetih stavio u džep, i s druge strane nepostojanjem potvrde tamo gdje ih je trebao položiti, najprije je tvrdio kako ih je predao Dunji Zlojić, tajnici Gojka Šuška.

Ona je na te tvrdnje uzvratila tužbom pa se on onda sjetio kako je čekove uručio predsjedniku Sabora Žarku Domljanu, koji se opet toga ne sjeća, da bi na kraju u najnovijoj verziji, prozvan od Ive Banca, jednostavno ustvrdio kako je čekove izgubio.”

”Na večeri u Hrvatskom klubu u Sydneyju 1992. godine, predsjednik tog društva Nikola Grubišić dao je ček na 50 tisuća australskih dolara Stjepanu Mesiću. To je bio novac prikupljen u korist Hrvatskoga nacionalnog fonda koji je imao račun u Villachu u Austriji, na koji se slao sav novac prikupljen iz dijaspore. No, taj novac tamo nikad nije došao”, svjedočila je svojedobno Ina Vukić na suđenju Joviću zbog teksta o australskim uplatama bivšem predsjedniku.

”Ček uručen Mesiću nikad nije položen na račun. Svih me ovih godina mučilo pitanje kako je bilo moguće unovčiti ček na 50 tisuća australskih dolara za obnovu Banskih dvora ako je bio namijenjen za račun Hrvatskoga nacionalnog fonda”, svjedočila je Vukić koja je 1992. godine bila politička tajnica HDZ-a Sydney.

Radi li se u ovom slučaju o ratnom profiterstvu te hoće li na reagirati državne institucije sada kada je priča dobila i sudski epilog ostaje za vidjeti, a važno je podsjetiti da  po hrvatskom zakonu (NN 57/11) kaznena djela ratnog profiterstva i djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, ne zastarijevaju, piše Maxportal.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari