Pratite nas

Kronika

Skojevska internacionala nije uspjela spriječiti bleiburšku komemoraciju

Objavljeno

na

Pod 1) Tko su članovi skupina ‘Noustasa’ koji u Austriji i Njemačkoj djeluje protiv Hrvatske kao skojevska internacionala. U toj skupini su austrijska Slovenka Tanja Malle glava, a glavni pomagači Danijel Majić, Krsto Lazarević te Olivera Stajić. Iako je prvi po imenu vjerojatno Hrvat, njegov dosadašnji novinarski opus u trećerazrednom ljevičarskom dnevniku ‘Frankfurter Rundschau’ prokazuje ga kao tvrdoga velikosrbina. Lazarević potječe iz Bosne i Hercegovine. Obojica su nakon finala Svjetskoga prvaka u Rusiji (skupa s Danijelom Pilić, kćeri teniske legende) napisali vrlo maliciozne članke. Među njih svojim jugoslavenstvom pripada i dopisnik HRT-a Srećko Matić.

Piše: JOSIP STJEPANDIĆ/Hrvatski Tjednik

    Prije više mjeseci jedan me kolega upozorio na nekakvu skupinu u Austriji po imenu ‘Noustasa’, koja na Twitteru iznosi jako ružne stvari o nama Hrvatima.

Ubrzo nakon moga starta u Twitter-u utvrdio sam da je Noustasa zapravo skojevska internacionala, u kojoj je austrijska Slovenka Tanja Malle glava, a glavni pomagači Danijel Majić, Krsto Lazarević te Olivera Stajić. Iako je prvi po imenu vjerojatno Hrvat, njegov dosadašnji novinarski opus u trećerazrednom ljevičarskom dnevniku ‘Frankfurter Rundschau’ (nikakvoga srodstva s uglednim ‘Frankfurter Allgemeine’!) prokazuje ga kao tvrdoga velikosrbina kao da su ga učili Stevan Moljević i Savo Štrbac. Prema vlastitoj izjavi, ponosan je izdajnik domovine (Vaterlandsverräter). Lazarević potječe iz Bosne i Hercegovine, a u Njemačku je stigao kao dijete za vrijeme rata. Obojici je zajedničko da su nakon finala Svjetskoga prvaka u Rusiji (skupa s Danijelom Pilić, kćeri teniske legende) napisali vrlo maliciozne članke, koji su izazvali burne reakcije ovdašnjih Hrvata. Vjerojatno zbog toga, od tada nisu mogli objaviti ništa o Hrvatskoj u relevantnim medijima. Slično je i s Oliverom Stajić, koja piše za krajnje ljevičarski ‘Der Standard’ u Beču. Zato se slobodno mogu istresati na mreži, a pogotovo Twitteru.

Ova skupina iza sebe ostavlja tragove zanimljivoga ping-ponga, kao da im je djelovanje protiv sitne Hrvatske u njemačkim i austrijskim dimenzijama životni poziv. Svojom nekontroliranom sirovošću prednjači Majić, kojemu sam više puta argumentirano proturječio, što ga je očigledno još više razbjesnilo pa mi je podijelio svoje skojevske komplimente, koje iz poštovanja prema čitateljima ne želim spominjati. Posebna priča je odnos Danijela Majića prema Velimiru Bujancu. Ne sjećam se kad sam posljednji put opazio takav izljev praiskonske mržnje, onako kao iz pakla. Slično je i s Tanjom Malle i Krstom Lazarevićem, pri čemu je ovaj posljednji pokazao makar minimum pristojnosti. Unatoč tomu, svakom je prigodom pokazao nevjerojatnu zluradost za nekoga tko je odrastao u Njemačkoj.

MN) Aktivnosti skojevske internacionale Noustasa

Tijekom veljače vidjelo se da se kampanja protiv komemoracije u Bleiburgu zahuktava, pogotovo otkad je apostolski administrator biskupije Gurk-Klagenfurt odbio izdati suglasnost za biskupsku misu. Dotični su svakodnevno objavljivali zlurade komentare te pozivali na zabranu komemoracije. Moje argumente su u početku komentirali, a onda su tu ulogu preuzeli pomagači iz pozadine, najčešće na srpskom jeziku. Na iznesene činjenice nisu se osvrtali, osim što je Lazarević jednom zapitao otkud mi sumorna statistika o deset najvećih ubojica 20. stoljeća, po kojoj ‘Ljubičica bela’ zauzima 10. mjesto. Moj precizan odgovor da je to preuzeto iz knjige R.J. Rummel-a ‘Death by Government’, str. 8. nije ga izgleda zadovoljio jer je potom pisao kao da tu informaciju nije niti dobio. Sljedeći vrhunac kampanje predstavlja prilog Tanje Malle o Jasenovcu, objavljen 17. travnja u udarnome terminu na nacionalnome radiju ORF, u kojemu skoro niti jedna rečenica nije točna. Pritom se pozivala na trojicu povjesničara: Ljiljanu Radonić, Vedrana Pavlakovića i Ivu Goldsteina. To je više Hrvata ponukalo da napišu prosvjed odjelu za medije ORF-a. Primitak moje predstavke potvrdio je sam generalni direktor ORF-a Wrabetz. Njihov odgovor istina još nisam dobio, ali mogli smo opaziti jedan posve drugi fenomen: Tanja Malle od tog trenutka nije objavila niti jedan prilog o Bleiburgu ili Hrvatskoj!

Skupina Noustasa bila je cijelo vrijeme aktivna. U tome razdoblju održali su dvije tribine u Beču te objavili jednu brošuricu, za koju je i pojam agitprop-pamflet veliko pretjerivanje. Vidjelo se da na objavu na Twitteru uvijek odgovara desetak korisnika, očigledno Hrvata, tako da je za svakoga neutralnog promatrača, na koje cilja Noustasa u svojoj kampanji, bjelodano da Noustasa iznosi u najmanju ruku neprovjerene informacije, iako su autori svi redom profesionalni novinari. Cijelo vrijeme kampanju je potpirivalo dvoje novina u Austriji: Kleine Zeitung te Der Standard. Zastrašujuće je s kakvom su lakoćom iznosili najgrublje diskvalifikacije (‘Skup nacista’), uopće se ne osvrćući na novinarski kodeks. Cijelo ovo vrijeme nisu objavili niti jedno mišljenje suprotne strane, niti umjerenih Austrijanaca, koji su dobro upoznati što to Hrvati komemoriraju u Bleiburgu. Dotle su u Bleiburgu zazivali opsadno stanje, tobože mirni građani koji se boje za svoju sigurnost, kao da neposredno prijeti okupacija. Od organizacija, tu treba pohvaliti Korušku domovinsku službu (Kärntner Heimatdienst), koja ima dugogodišnja iskustva u uspostavi povjerenja između austrijske većine i slovenske manjine u Koruškoj. Posebni obol dao je povjesničar dr. Florian Thomas Rulitz, koji je genocid u Bleiburgu i Viktringu temeljito opisao u svojoj knjizi ‘Tragedija u Bleiburgu i Viktringu’, koja je prije deset godina izdana i na hrvatskome jeziku. Franz Jordan, dopredsjednik KHD-a, također je izvrsno upućen u događaje u Bleiburgu jer je njegov punac jedan od preživjelih. Iako su se obojica zauzimali za komemoraciju, naišli su na zid šutnje u medijima, kojega je očigledno dirigirao koruški župan Peter Kaiser u dosluhu sa svojim šaptačima iz Hrvatske. Kolika je cenzura u tobože liberalnoj Austriji, pokazuje primjer skupa KHD u četvrtak 9. svibnja u Bleiburgu, na kojem je bio prikazan nekoliko godina stari film Ferdinanda Maceka o Bleiburgu. Nakon što ni jedan medij nije htio objaviti najavu skupa, organizatori su morali platiti oglase u sveukupnom iznosu od 7.000 eura. Iako su predstavljanju te prigodnoj raspravi nazočili mnogi gosti, koje bi se očekivalo medu protivnicima komemoracije, hrvatski sudionici bili su ogorčeni da je Macek, pod pritiskom ORF-a, u film ubacio prvi dio o Drugom svjetskom ratu, koji prenosi velikosrpsku sliku. Neovisno o toj manipulaciji, sudionici skupa bili su suglasni da za zabranu komemoracije ne postoje valjani razlozi.

Lazarević: To nije nikakav skup nacista

Početkom svibnja postalo je jasno da se komemoracija ne može spriječiti, što najprije treba zahvaliti tvrdom držanju Katoličke crkve u Hrvatskoj. Preostala je denuncijacija i sramoćenje, sukladno objavama jugo komunističkih portala u Hrvatskoj. Fascinantno je kako svaku objavu Krste Lazarevića na engleskom istoga trena prenesu portal Novosti u Hrvatskoj te Oslobođenje u Bosni i Hercegovini, a da takve stvari nijedna državna institucija ne demantira. Posljednja nada protivnicima komemoracije bile su dvije priredbe u tjednu pred komemoraciju. Najprije je u subotu 11. svibnja održana demonstracija u Bleiburgu. Policiji je bilo prijavljeno 600 do 1000 sudionika, a nije ih se pojavilo niti 150. Na skupu jugo nostalgičara iz vascelog regiona govorio je i Franjo Habulin. Taj će dan ostati zabilježen kao posebno sramotan za HTV, koja je u središnjem Dnevniku prenijela prilog o tome minornome skupu, a niti jednom riječju nije spomenula koncert Laudato TV s 18.000 sudionika usred Zagreba.

Neposredno pred skup u Beču je održana tribina ljevičarskih udruga. Osim uobičajenih jugo komunističkih parola, našla se u zapisniku poneka istinita informacija. Tako je Ljiljana Radonić iznijela apsolutnu novost da se za vrijeme Jugoslavije o Bleiburgu nije moglo govoriti, pa prema tome niti komemorirati. Za taj krug, u koji spada dotična, to je kvantni skok u razmišljanju, koji se na žalost jako rijetko događa. Na svaku od parola reagirao sam s prijateljima na Twitteru. Zanimljivo je da više nije bilo gotovo nikakve reakcije. Kapitulacija pred slabijim neprijateljem. Bleiburg je od moga mjesta stanovanja udaljen 750 km. Pritisnut profesionalnim obvezama, ostao mi je koridor od neto 28 sati da posjetim komemoraciju te obavim popratne razgovore. Moj dragi prijatelj Mladen, koji je cijelo vrijeme svojim porukama pokušavao probuditi savjest ljudima tvrdim na ušima, ali i na srcu, nabavio je za tu prigodu ‘kraljevsku lađu’, najbolji automobil koji Mercedes trenutačno ima u programu. Tako smo se u petak, uz Thompsona za potresenu hrvatsku dušu, te masažu leđa u udobnim sjedalima uputili u Bleiburg. Dočekali su nas Rulitz i Jordan te Karl Heinz Klement i Erich Nickel iz stranke BZÖ, koji su se jedini jasno izrazili u korist komemoracije te za tu prigodu organizirali prigodnu molitvu i polaganje vijenca na spomeniku žrtvama svih ratova u Bleiburgu. Zajedničku molitvu austrijskoga i hrvatskog svećenika popratilo je oko 20-ak sudionika, od kojih je najmanje tri očekivalo neku senzaciju, koja se ipak nije dogodila. ORF je snimao, ali nije objavio prilog, bio je tu i brat od Tanje Malle, a točku na i stavio je tzv. hrvatski novinar Srećko Matić, koji je svojim stavovima vrlo blizak skupini Noustasa. U nazočnosti župnika Plješe predbacio sam Matiću njegovo maliciozno djelovanje u medijskoj kuci Deutsche Welle, u kojoj je zaposlen u hrvatskoj kvoti, a koje se najbolje može uočiti u njegovim objavama na Twitteru. Nije se puno protivio. Poslije će se pokazati, s razlogom, jer je istoga dana objavio još jedan uvrjedljivi članak na srpskome jeziku, koji mu puno bolje pristaje, na cijeloj stranici, u kojem niti jednom riječju nije spomenuo svetu misu, glavni sadržaj komemoracije.

Dva sata kasnije na groblju u Loibachu susret, kojeg sam priželjkivao. Mladi bradati gospodin nestrpljivo hoda okolo između brojnih policajaca. Priđoh mu, pružih ruku te predstavih se. Krsto Lazarević, očigledno iznenađen da sam ga prepoznao, pruži ruku, te započesmo kratak razgovor. Upozorio sam ga da govori preteške riječi za događaje o kojima premalo zna. Kao primjer, upitao sam ga koji mu je prvi dojam kad pogleda okupljeno hrvatsko mnoštvo u groblju, ako zanemarimo brojne zastave. Očekivao sam odgovor da su to starija gospoda koji ne mogu napraviti nikakav eksces te da 450 policajaca nije nikako primjereno tome okruženju. Na moje veliko iznenađenje, on nakon kratkog razmišljanja ispali: ‘To nije nikakav skup nacista’. Onda sam ga zamolio da to napiše u svome sljedećem tekstu. Kako ćemo poslije vidjeti, ponovio je staru, otrcanu priču. Onda sam ga zamolio da pozove kolegu Danijela Majića, što je on smjesta i učinio. Pojavio se namrgođeni gospodin Majić u pratnji Srećka Matića, onako poput jugo carinika pred neprijateljskom emigracijom. Hvalim njegov posljednji članak, pitam zašto tako uvijek ne piše pa ne bi bilo spora. Gdje tu vidi naciste? On nervozno vadi mobitel te pokazuje sliku nekih ljudi u ustaškoj uniformi, koje je navodno snimio prije dvije godine. Uzvraćam pitanjem zašto ih nije prijavio. Pričam mu da dolazim svake godine snimajući posjetitelje oko kapele, ali da je slovo U za mene igla u stogu sijena. To ga malo primiruje te obećava da će se javiti radi duljega razgovora.

Biskup Ivica Petanjak prekidan pljeskom zbog odlične propovijedi

Pred sam polazak prema memorijalnoj kapelici, ugledah poznato lice: Rozalija Bartolić, udovica hrvatskoga branitelja, trenutačno u kampanji Hrvatskih suverenista. Tiho razgovarajući prolazimo ta dva kilometra u sve veću gužvu. Hodočasnici se očigledno nisu dali uplašiti. Odaziv je puno veći od očekivanoga, iako je prostor za hodočasnike oko kapelice dosta ograničen. Iako je bilo najavljeno da ne će biti biskupske mise, propovijed je držao franjevac i biskup Ivica Petanjak, više puta prekidan pljeskom, jer je govorio iz duše vjerničkog puka. Istaknuo je da se narodu ne može oduzeti pamćenje te da je ovaj skup najbolji dokaz za to. Dotaknuo se i unutarhrvatskih sporenja i sukoba, zbog kojih nam uvijek drugi sude.

Vraćajući se našemu automobilu – iznenađenje. Pristupio nam je Danijel Majić te pokušao moga dragog Mladena nagovoriti da ide u policiju te svjedoči u njegovu korist. Što se dogodilo? Prije ili tijekom svete mise netko od nazočnih prepoznao je Majića te glasno negodovao, na to je Majić počeo vrijeđati svojim poznatim rječnikom pa se Milan Pavić obratio policiji koja je Majića maknula do kraja svete mise. U svome izvješću Majić će napisati da ga je Velimir Bujanec pljunuo, te da su ga napali, što su moji sugovornici opovrgnuli. Na to se kasnije nadovezao Thomas Kaspar, glavni urednik Frankfurter Rundschau, pa sam ga morao izvijestiti da je Majićev prikaz nevjerodostojan. Bilo kako bilo, Majić nije imao uspjeha s mojim Mladenom te ga je Tanja Malle skupa s Lazarevićem odvezla u službenome automobilu ORF-a. Tako funkcionira skojevska internacionala. Malo prije parkirališta naš prijatelj Franz Jordan sreo je svoga znanca Postenkomandanta Wolfganga Durchschlaga. Pitam ga kako je izdržao s tolikim nacistima. Smije se, pruža mi ruku te čestita na držanju. S drugim policajcem smo se malo zabavljali zato što na svojoj uniformi te kapi ima slovo U. On je tvrdio da je to austrijski grb, ali mi smo ustrajali da je to jedno U. Slično su reagirali i drugi policajci: ‘Vidimo se dogodine’.

Vrativši se u Njemačku, neumorni „tvitajući“ s mojim malim aparatom, opazio sam da je Krsto Lazarević objavio svoju reportažu u ‘Neues Deutschland’, glasilu bivše Komunističke Partije Istočne Njemačke pod naslovom ‘Hitlerov pozdrav i napad na novinara na susretu fašista u Austriji’!? Kao da sam razgovarao s dvojnikom. Tako je to sa skojevcima, kakve poznajem od moga dalekog djetinjstva: imaju fundamentalni konflikt s činjenicama. Malo kasnije vidim da me Danijel Majić blokirao u Twitteru. Svi skojevci me smatraju izgubljenim slučajem, kojega se ne može indoktrinirati niti putem Twittera: Plenković, J. Kosor, Borzan, Malle, pa i Majić. Nakon 118 sljedbenika, 111 koje ja slijedim, te 2123 objava vrijeme je polako da se posvetim drugim stvarima.

Što je činiti u Njemačkoj i Austriji, gdje djeluje ta skojevska internacionala? Hrvatska diplomacija u Njemačkoj, koju od prije dvije godine vrlo uspješno vodi dr. Gordan Grlić Radman, morala bi povesti ozbiljne pregovore s javnim medijskim kućama te im preporučiti zapošljavanje nekoga od navodno 4.000 novinara na burzi rada u Hrvatskoj. Novinari koji trenutačno pokrivaju Hrvatsku u najboljem su slučaju jugoslavenski. Srećko Matić je najbolji primjer.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Uskoro će đaci i radnici ostati bez javnog prijevoza

Objavljeno

na

Objavio

Prijevoznici okupljeni unutar Udruge hrvatskih autobusnih javno linijskih prijevoznika upozoravaju da će u sljedećim mjesecima biti primorani obustaviti javni prijevoz putnika diljem RH. U udruženju se nalazi preko 4000 radnika i 2000 autobusa, kojima se održava preko 80% županijskog prijevoza putnika za potrebe dnevnih migracija.

Privatni prijevoznici su diskriminirani u odnosu na javne prijevoznike unatoč činjenici da pokrivaju najveći dio teritorija RH i da održavaju linije koje imaju najmanju isplativost. HŽ Putnički prijevoz kao i autobusni prijevoznici u javnom vlasništvu su potpisali Ugovore o javnim uslugama te osigurali svoje financiranje, na isti način kako je to riješeno u ostatku EU.

Trenutno je završilo e-savjetovanje za pravilnik kojim se pruža ista prilika i privatnim prijevoznicima, no rokovi su vrlo kratki, te je nužno da se isti što prije donese te da se pod hitno sklope Ugovori o javnim uslugama i osigura nesmetano financiranje javnog linijskog prijevoza širom RH. Privatni prijevoznici u ostalim EU zemljama imaju ove uvjete i sada ne ostvaruju gubitke u poslovanju kao što je slučaj s našim prijevoznicima, kaže Hrvoje Meštrović, predsjednik Udruge hrvatskih autobusnih javno linijskih prijevoznika.

Danas svjedočimo stalnom odlasku naših radnika (posebice vozača) koje više ne možemo zadržati s obzirom na gubitke koje ostvarujemo na ovim linijama. Ovim vozačima su otvorena radna u EU upravo iz razloga što su njihovi prijevoznici rentabilni, tj. mogu im ponuditi puno bolje uvjete nego naši prijevoznici, ističe Meštrović.

Situacija je hitna i upitno je održavanje linija, tj. uskoro će se dogoditi da će građani u diljem RH ostati bez prijevoza đaka, radnika, umirovljenika ukoliko se ne sklope Ugovori o javnim uslugama u najkraćem mogućem vremenu. Kolaps je pred nama i prijevoznici upozoravaju da je vrlo malo vremena preostalo da se to spriječi.

“Trenutno su autobusni linijski prijevoznici diskriminirani u odnosu na gradske prijevoznike i HŽ putnički prijevoz budući da s njima nisu sklopljeni Ugovori o javnim uslugama sukladno europskoj direktivi. Hrvatska se mora prilagoditi uredbi EU 1370/2007 o uslugama javnog željezničkog i cestovnog prijevoza putnika, koja ima krajnji rok primjene 03. prosinca 2019″, kaže Meštrović i dodaje da je već u zakašnjenju.

“Kako da mi organiziramo posao, imamo problema s vozačima koji odlaze van na ista radna mjesta, samo na veće plaće, kako poslovati u neizvjesnosti i jamčiti posao vozačima”, objašnjava Meštrović i ističe da će veliki problem nastati jer djeca iz udaljenih mjesta neće već ove zime moći doći do škole.

Udruga je pri osnivanju imala 29 autobusnih javno linijskih prijevoznika koji zajedno zapošljavaju 4018 radnika, raspolažu s 2045 autobusa i obavljaju preko 80% županijskog autobusnog javno linijskog prijevoza na području Republike Hrvatske.

Kako doznajemo, razgovori u ministarstvu prometa su započeli, ali rješenja zasad nema. Tako da bi taj problem uskoro mogao postati posredno i problem ministrice Blaženke Divjak, jer đaci iz udaljenih mjesta će bez prijevoza teško do škole, piše Hrvatska Danas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Izrečene mizerne kazne za ratne zločine protiv civila u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Sudsko vijeće tročlanog suda Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu jednoglasno je u četvrtak donijelo presudu kojom su osmorica okrivljenih za ratne zločine protiv civila u Lovasu 1991. proglašeni krivima i osuđeni na kazne u rasponu od 4 do 8 godina, ukupno na četrdeset i sedam godina zatvora.

Osuđeni su Željko Krnjajić, Milan Devčić, Darko Perić, Radovan Vlajković, Radislav Josipović, Saša Stojanović, Jovan Dimitrijević  i Zoran Kosijer.

Suđenje koje je započelo prije 11 godina time je okončano ali presude još nisu pravomoćne jer je na njih moguće uložiti žalbu u roku od 30 dana.

U prvim komentarima promatrača na današnju presudu iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo i hrvatske Dokumente ocijenjeno je da ovom presudom nije dosegnuta pravda te da je protokom vremena i činjenicom da je nekoliko optuženih u međuvremenu umrlo paradoksalno umanjen i ukupan broj žrtava za koje su okrivljeni odgovarali pred sudom. (I.s. Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari