Pratite nas

Kolumne

Skrnavitelji hrvatskih svetinja i razarači zajedništva

Objavljeno

na

Uz simbole se ljudi vezuju i oko njih okupljaju videći u njima izvor nadahnuća za postizanje zajedničkog cilja. Čak i ne uspiju li ga ostvariti, simbolikom se njeguje sjećanje kako bi se i u budućim pokoljenjima zadržao vatre plam, sve dok ne naiđe ono dovoljno sretno, spretno i odlučno, blagoslovljeno doraslim vodstvom, koje će znati iskoristiti pogodan trenutak. Kad se simboli rasprše i razvodne, to neminovno slabi volju, posvećenost cilju i snagu zajedništva, a nerijetko vodi i do nepomirljivog razdora. Dobro to znaju krugovi koji su stali iza Zorana Milanovića kao predsjedničkog kandidata i politike koju sada kao Predsjednik provodi. Jer nije se Milanović sam od sebe sjetio još lani posjetiti Tezno kao mjesto stradanja žrtava u poraću Drugog svjetskog rata. Ponovivši to kao Predsjednik, zapravo je potvrdio kako je na djelu plan pod radnim nazivom – Tezno, a ne Bleiburg!

Tezno kao Džanko

Naravno, u Milanovićevu krugu itekako znaju da je Bleiburg izabran kao mjesto obilježavanja poratnih stradanja razoružanih hrvatskih vojnika, ranjenika i civila ne zato što bi bio najveće stratište Križnoga puta, pa čak niti zato što je njegova simbolična ishodišna točka, nego jednostavno zato što bi pokušaj obilježavanja spomena na pobijene bilo gdje na području bivše države za njezina trajanja, tako i u Teznom kao vjerojatno najvećem pojedinačnom stratištu, značio doživjeti sudbinu stradalih. Ipak, ključnim za izbor Teznog kao zamjene za Bleiburg pokazuje se jedan razlog čisto pragmatične naravi. Naime, taj tenkovski rov ispunjen ljudskim kostima nalazi se u Sloveniji, državi pod nadzorom mentalnih, gdjekad i bioloških slijednika izvršitelja poratnih zločina, tom rabotom umrljanijih čak i od predaka drugova im iz Milanovićeva kruga. Poradi očitog zajedničkog im interesa, na njih bi bilo puno lakše utjecati nego na austrijsku politiku, mada ni tu nisu neuspješni, sve kako bi se spriječilo zamjetnije okupljanje naroda i sjećanje na žrtve svelo na bezličnu, suhoparnu državnu ceremoniju. Štoviše, narod bi od takve ceremonije odvratila već i sama spoznaja da su novu lokaciju nametnuli ideološki slijednici izvršitelja zločina.

Oni boljeg pamćenja sjetit će se kako je isti društveno-politički krug, onaj koji crpi svu moć iz ostavštine komunističkog totalitarizma, sličan manevar izveo u dosluhu s haškom tužiteljicom Carlom del Ponte nakon podizanja optužnice protiv generala Ante Gotovine, proslavljenog ratnog generala i simbola ratne pobjede, što je razbjesnilo čitav narod osim onih famoznih Tuđmanovih 20%. Kako bi se fokus naroda okupljenog oko potpore Gotovini raspršio, najavljena je optužnica i protiv široj javnosti malo poznatog generala Luke Džanka, na što nitko nije reagirao, da bi se potom ovaj potužio medijima optuživši narod kako za njega, također zaslužnog hrvatskog generala, ne mari. Kako se narod nije uhvatio na mamac, Džanko je ubrzo oslobođen statusa osumnjičenika i nikakav proces protiv njega nije pokrenut, dok je Gotovinina mučna priča sa sretnim haškim završetkom svima poznata. Zanimljivo, isti taj Džanko, inače prebjeg iz JNA u činu potpukovnika, nešto je ranije optužio generala Bobetka da su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) zaduženi za sabirni logor Dretelj bili pod izravnim zapovjedništvom generala Bobetka, i da je general Bobetko samim time morao znati za mučenja muslimanskih zarobljenika koja su se tamo događala.

Džanko je dugo hibernirao, da bi u doba svekolike hibernacije bio opet izvučen iz rukava, bez zadrške podupirući i opravdavajući razloge Milanovićeve bježanije iz Okučana, uzrokovane osjećajem gađenja prema simbolu pod kojim je stvarana slobodna Hrvatska, a koji mu nije smetao u predizbornom vojnom mimohodu svega 5 godina ranije. Time Džanko kao da je želio potvrditi kako u njegovu slučaju vrijedi ona – Nomen est omen – bilo da mu je prezime nastalo skraćivanjem imena Dušan Žanko, po svojedobno vodećem hrvatskom jugo-unitaristu, zakletom protivniku Hrvatskog proljeća, bilo da je ono engleskog porijekla, pri čemu je upitno tek dolazi li od riječi junk ili možda junky.

Kad padne prva pločica domina …

Od razvodnjavanja simbola i ljudi-simbola još je važnije ubaciti crv sumnje u trenutne političke vođe, kako bi se u zlobnih i neukih, a danas je takvih više nego ikad, izazvalo osjećaj zbunjenosti, koji potom lako prijeđe u otvoreno neprijateljstvo i mržnju prema najboljim ljudima u svome narodu. Jer kad se najbolji, kao početna domino pločica u nizu, sruše, ostalo pada samo po sebi. U sklopu takve operacije lanjskog je proljeća, kao svojevrsna parodija i parafraza Džanka u jednome, narodu turnut pod nos novi padobranac. Čovjek je to koji bi se redovno našao strašno uvrijeđenim kad bi ga se nazvalo pjevačem ili zabavljačem, mada ni po čemu drugome široj javnosti dotad nije bio poznat. Pa čak i u onim poslovima – koje je davno prije posve nakratko obavljao, a u kakvom-takvom su dodiru s onim za koji se kandidirao, jer riječ je o ni manje ni više nego dužnosti predsjednika Republike Hrvatske – više je pjevao nego što se njima u užem smislu bavio. Da bi odjednom baš u politici, koja mu se prethodno zgadila, nečim prosvijetljen prepoznao svoje povijesno poslanje.

Na krilima tvornice medijskih trolova, koja je sve vrijeme temeljito gadila glavnu mu protukandidatkinju, usvojivši od medijske kamarile sa suprotnog političkog pola čitavu petoljetku uzgajani obrazac besprizornog obezljuđivanja i zlostavljanja, besprijekorno je izvršio zadaću širenja razdora među biračkim tijelom kojem ipak nije prihvatljiva eutanazija Bleiburga.

Kako ne bi ostao tek napola shvaćen, potrudio se između dva izborna kruga pozvati pristaše da nepravilno glasuju. E, sad, kome je to išlo u prilog – kandidatkinji s kojom je biračko tijelo u velikoj mjeri dijelio, ili kandidatu s kojim se u tom pogledu tek rubno doticao – ostaje nejasno tek onima potpuno otpornima na zdravi razum. Onima koji su između dva kruga zahtijevali da pobjednica nad njihovim pulenom u prvome krugu odustane od nastupa u drugome njemu u korist, pozivajući se pritom na ankete ljevičarskih agencija kojima inače ni u snu ne bi povjerovali. I tko bi onda izdržao ne podvaliti im za vođu onoga koji je bio manje puta na Bleiburgu nego u Kući cvijeća? Trud im se posve isplatio – 100 tisuća svojih birača iz prvog kruga njihov je gojenac preveo u drugome krugu Milanoviću, 150 tisuća njih je neutralizirao, tako što su ili nepravilno glasovali ili ostali kod kuće, a što je u konačnici svejedno, dok njih 200 tisuća nije uspio posve obraditi pa su dali glas onoj koju je dobio zadaću srušiti. I, eto, kao posljedica suradnje onih koji su u drugom krugu izbora zaokruživali neparne brojeve, Milanović sad neometano uklanja biste iz predvorja mu Dvora, polako provodi agendu „Tezno a ne Bleiburg“, a ne krije ni kako bi rado bacao spomen-ploče hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata.

Vitez Škorence od Pensilvanije u potrazi za pokemonima

Dotle, pokorni mu pobočnik zdesna kao pokemone grozničavo skuplja izvanjske znakove pripadnosti političkoj desnici. Onako kako je lani, dobro već zagazivši u pedesete, debitirao u Aljmašu na Veliku Gospu, pa valjda okrjepljen duhovnom popudbinom nastavio na sav glas tamburati „Man’ se Očenaša!…“, da bi tijekom kampanje čak uzeo slobodan dan poradi proslave pučke, poganske inačice Martinja, kojom se izruguje najveća katolička svetinja Presveto Trojstvo, čime je zacijelo bacio u ekstazu brojne slične mu katolike, ovo je proljeće planirao staviti novu kvačicu na rever šinjela, premijerno pohoditi Bleiburšku komemoraciju.

Međutim, tomu se ispriječila viša sila u vidu nezapamćene, alarmantne opće epidemiološke slike pa se brže-bolje prikopčao na blajburške hasan-tregere, sve kako mu ne bi spale hlače. A to ne samo da bi razotkrilo sramotnu mu golotinju, nego bi na vidjelo izašle i sve kraće mu noge. Naime, doznalo se kako je prethodnih tridesetak godina proživljavao veliku osobnu dramu. Te treće svibanjske subote redovno bi se budio obliven hladnim znojem – „ U tri ćoška, opet sam za danas ugovorio gažu pa ne mogu na Bleiburg… Ti jarca, a što ću sad?… Ha, dao sam ljudima riječ pa ne mogu od gaže odustati… Dernečit ću s narodom i tugovati u sebi… I, naravno, zakleti se – dogodine u Bleiburgu…“ Sličnost s  prekooceanskom gažom ’91, koju je pretpostavio ovdašnjim, manje privlačnim mu poslima, čini se i nije tako slučajna. No, milo naše Škorence od Pensilvanije se ipak nije propustilo pohvaliti kako je u više navrata pohodilo Bleiburg u privatnom aranžmanu. E, sad, čak i stavimo li na stranu što je to neprovjerljivo, i što to može baš svak’ za sebe reći, ovdje bode oči nešto drugo. Naime, kako se to pohod Bleiburgu mimo naroda, kradomice, svojstveno osobi ne posve čiste savjesti, uklapa u bajkoviti narativ ispleten oko Škorenceta – čovjeka iz naroda, kojem se narod ukazuje, zaziva ga, kumi, moli, samo da ga riješi okova tog nesnosnog duopola?

Neka sam isti kao on

Lako za sve kraće noge i sve dulji nos, ali Škorence se nekako u zadnje vrijeme doimlje izvana sve bljeđim, a iznutra sve tmurnijim, nipošto ne odveć zdravim. I tijelom i duhom unekoliko sve više podsjeća na Ivu Josipovića, onoga kojeg spomen na smaknute na Bleiburgu nervira skoro kao prisjećanje na pobijene širokobriješke franjevce. A da sličnost među dvojcem bude veća, brine se negdašnji Josipovićev savjetnik koji se odnedavno vrzma u neposrednoj Škorencetovoj blizini. Riječ je o jedinom katoliku u zmijolovčevoj savjetničkoj kliki. Jedinom ali pravom, katoličkoj gromadi možda vjerodostojnijoj i od samoga Škorenceta, kojemu su ga moguće privukle, kao uostalom i brojne druge katolike XXXL formata, maločas spomenute Škorencetove katoličke bravure. Štoviše, postoji utemeljena sumnja kako je ovdje riječ o katoliku vjerodostojnijem čak i od Igora Peternela. Onoga Peternela, koji je za poraz ljubimca na predsjedničkim izborima, danas mu stranačkog šefa, optužio a koga drugog nego Hercegovce („Sebi ne mogu izabrati, a nama biraju,…“). Koji samo glumi da se ne zna prekrižiti, a ne kako zli jezici trube da ga je tomu učila prethodna mu žena, muslimanka, ili da ga je zbunilo što mu je sudrug do njega Zlatko u to vrijeme rukama činio neke čudne pokrete, ili da je čovjek Jehovin svjedok pa se onako osebujno „križa“ zato što vjeruje da je Krist razapet na stupu, a ne na križu. Ma, zna se on itekako dobro prekrižiti, pa doktor je to i intelektualac, vjerojatno bolje i od samoga Škorenceta, samo se boji to pokazati kako ga ovaj iz ljubomore ne bi prekrižio.

Previše je uloženo u suha zlata vrijedan projekt „Škorence od Pensilvanije“ da bi ga Mesić-Milanović-Josipovićev krug tek tako prekrižio, ponajprije stoga što posao još ni izdaleka nije zgotovljen. Naime, operacija „Tezno, a ne Bleiburg“ tek je u početnoj fazi. A o dinamici izvođenja daljnjih radova će se, među ostalim, odlučivati na predstojećim izborima za Sabor. Čisto da ne bude – nismo znali.

Grgur S.

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tihomir Dujmović: Most je bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova

Objavljeno

na

Objavio

Čak ni u ultimate fightu gdje praktički možete otkinuti glavu protivniku, samo ako budete mrvicu brži od suca, udarci ispod pojasa nisu dozvoljeni, ali nervozna predizborna kampanja označena je sukobom Jandroković-Raspudić, koji ćemo pamtiti upravo po tome. Po udarcu “punom nogom” ispod pojasa!

Nino Raspudić praktički godinama u svojim kolumnama i javnim nastupima upravo Gordana Jandrokovića uzima kao mjeru nemorala, podložništva, dodvorništva, napada ga kao osobu bez osobnosti i nema dvojbe da je Jandroković godinama čekao trenutak da uzvrati. U tom kontekstu Jandroković je bio zapet kao puška i reagirao je eksplozivno!

Naime, jedino se tako može razumjeti ova “prekomjerna uporaba topništva” koju je Jandroković izveo, jer u odnosu na nevinu opasku Raspudića da će ići u onu izbornu jedinicu gdje će biti Jandroković, da ga pobijedi, Jandrokovićev odgovor u kojem zbraja žene i djecu iz Raspudićevih brakova raritetno je niski udarac ispod pojasa na hrvatskoj političkoj sceni.

Mene je asocirao na sliku kad je Joe Šimunić usred Beograda s dvije kopačke uletio u koljena napadaču Srbije koji je krenuo prema hrvatskom golu! Šimunića razumijem jer nam je prijetio gol, Jandroković me začudio jer ga pamtimo kao smirenog i u pravilu odmjerenog političara.

Logično je da je premijer zaštitnički stao uz svog prvog suradnika, no ovo je možda zgodna prigoda da se dogovorimo što jest prilično u žaru predizborne borbe izgovoriti, a što je “nespojivo s boljim običajima” kako bi rekao Krleža.

Milanovićevo svojedobno vrijeđanje Plenkovića, odnosno njegove majke, je bilo neukusno i nedolično, uistinu ispod svake razine, u najmanju ruku nepristojno, o tome nema zbora, ali ako prihvaćamo taj diskurs, onda ne može Jandrokovićevo prebiranje Raspudićeve djece i žena biti ukusno i prihvatljivo! Jednom se moramo odlučiti i jednom moramo podvući crtu!

Stari i novi Most

Mislim da je prava šteta da Raspudićev nastup nije u prvom redu iskorišten za detaljnu analizu onoga što je rekao, jer s obzirom na to da je apsolutni medijski miljenik, nema dvojbe da će medijski od sutra Most biti u prvom redu Nino Raspudić. Tako da umjesto da smo analizirali novi Most, sve je pojela Jandrokovićeva “prekomjerna uporaba topništva”. Ta je pak analiza bila potrebna jer sam gotovo siguran da stari Most i novi Most nisu ista priča, piše Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Nino Raspudić je sada stigao na scenu kao prava zvijezda, njegovo prihvaćanje Mostove ponude se iščekivalo tjednima, a dobio je pravi medijski “prime time” za istrčavanje na teren. Prostor od sat vremena kod Aleksandra Stankovića, gdje je dobro došao svatko tko ima nešto za reći protiv HDZ-a! Raspudić je vješto elaborirao svoja politička stajališta, Stanković je pak bio pitom kao rijetko kad, vidjelo se da je to iznad svega prijateljski razgovor. No, u njemu su spomenute neke važne relacije koje bi mogle približiti odgovor na pitanje tko će s kim koalirati.

Raspudić je, naime, na izravno pitanje izrijekom rekao da neće podržati Plenkovića i HDZ, te da za njegovu novu Vladu neće nikad podići ruku, tako da tu nema nikakvih dilema, ali je na upit o mogućoj suradnji s Bernardićem bio puno manje tvrdokoran i kategoričan. Na upit o koaliranju sa SDP-om tek je rekao da je sam Bernardić već izjavio da mu je Most prekonzervativna stranka, pa da je dakle već najavljeno da SDP ne može s Mostom. Ali, to nije odgovor! To nije odgovor na pitanje da li bi Raspudić ipak išao u koaliciju sa SDP-om, jer Bernardićev stav niti je kategoričan niti je apodiktičan!

Poluodškrinuta vrata koaliranja…

Stav o tome može li koalirati s nekom konzervativnom strankom, pritisnut nekom izbornom matematikom lako je promjenjiv. Znate onu mantru “novi izbori su samo trošak, čekaju nas reforme, nemamo vremena čekati!” Pa sjetite se samo Ivana Vrdoljaka i onaj salto mortale kad nas uvjerava da je zbog reforme obrazovanja spreman prijeći preko svojih ranijih riječi! Hoću reći ne bi bilo prvi put da se tako nešto događa. Bi li tada Nino ipak išao s tom vlašću? E taj odgovor nismo dobili! Nema odgovora, niti je voditelj na odgovoru inzistirao, jer i nije ideja da se tu zatvore sva vrata! Neka ostane nejasno! Kao poluodškrinuta vrata!

Ovo je sve tim prije problematično jer je sapunica na temu već navodno vođenih razgovora o mogućoj suradnji i to na relaciji Beljak-Grmoja kad se razgovaralo o mogućnosti da Most koalira sa SDP-om, pokazala da je Beljak onoj snimanoj provokaciji pristupio uz znanje i dozvolu Bernardića! Dakle, ništa nije nemoguće zar ne? Ono što je u svibnju bilo prekonzervativno, moglo bi u vrućinama srpnja biti podnošljivo! Jer, tri, pet, sedam ili ne znam koliko mandata realno može dobiti Most, mogu biti ključ za formiranje nove Vlade i zato nije isto kad na ovo osjetljivo pitanje odgovorite “on ionako ne bi s Mostom” ili kad decidirano kao kod pitanja o suradnji s HDZ-om kažete: ne dolazi u obzir!

Poznavajući Petrova i Grmoju mislim da suradnja sa SDP-om nije realna opcija, iako ono poniženje koje im je pripremio Plenković nikada neće zaboraviti, pa osveta uvijek ostaje inspirativan motiv. No, njih dvojica nikad nisu izgovorili one panegirike o Milanoviću koje je svojedobno izgovorio Raspudić. Ne jednom! I sad i prije pet godina! Može li se na onim pohvalama koje je svojedobno Raspudić izgovorio o Milanoviću graditi most buduće suradnje sa SDP-om? Teško je reći, no ne sjećam se da je ikada itko s desne strane onako srčane pohvale izgovorio za Zorana Milanovića kao Raspudić. On je primjerice u ključnim danima predsjedničkih izbora Milanovića proglasio “desničarom među ljevičarima”.

Desničar među ljevičarima…

U ključnim danima kada je “na stolu” bila teza da je svejedno hoće li pobijediti Kolinda ili Milanović! Baš tada čujemo tezu da je Milanović “desničar među ljevičarima!” Koji dan kasnije isti će taj Milanović izbaciti Tuđmanovu bistu iz Ureda Predsjednika, zatražiti da se ploča s imenima poginulih HOS-ovaca baci u metaforičko i stvarno smeće i upropastit će obilježavanje kapitalne vojne akcije Bljesak traženjem da se legalne insignije jedne vojne jedinice Hrvatske vojske zabrane! Desničar među ljevičarima…

Nino Raspudić je, koliko znam, prvi neovisni političar koji se izborio za to da ekskluzivno slaže listu na kojoj je nota bene nazočan tek kao nezavisni zastupnik. Takvu ekskluzivu niti je itko ikada tražio, niti je dobio. Da nitko od 14 imena na listu gdje će on izaći, ne može doći ako ga ne potvrdi – Raspudić! Radi se o neviđenom ustupku koji dolazi kao produkt pregovora u idealnom tajmingu za pregovore s posrnulim Mostom koji je sada sve karte bacio na Raspudića i Mariju Selak što je donekle razumljiv, ali riskantan potez.

Grmojino medijski i ljudski posve preuzetno, da ne velim neukusno inzistiranje na tome da “ovih dana stižu kapitalci u naše redove”, izgovorene su točno u vrijeme dok su časni i pošteni članovi i dužnosnici poput Vlade Marića ili Slavena Dobrovića upravo izlazili iz Mosta. Frapirani činjenicom da Most neće sa Škorom, odnosno zgroženi činjenicom da se ponovo ide u destrukciju, u konačnici u političko minoriziranje i da ih se pri tom baš ništa ne pita o tom povijesnom potezu za Most, oni su zaključili da Mostu više nisu potrebni. To se ne bi dogodilo samo da se pokazalo nešto više taktičnosti, političke pristojnosti i ljudskog uvažavanja. Samo da se malo više razgovaralo s njima, negoli se usisavao crveni tepih pred nadolazećim kapitalcima!

I kad su uspjeli toliko žuči stvoriti kod Slavena Dobrovića kojeg nikad nitko nije vidio ogorčenog i uzrujanog, onda je očito da se baš u tome prevršila svaka mjera. Tvrditi da je načelnik općine Podbablje kapitalac, a da časni Vlado Marić, ratni specijalac, sjajan organizator i vrsni poznavatelj političkih prilika nije dostojan da ga vrh stranke primi na razgovor, ne čini mi se racionalnim! “Podržati Miroslava Škoru kao kandidata na prošlim predsjedničkim izborima, mjesecima pregovarati i ne postići sporazum je po mom sudu za Most katastrofalno rješenje za koje nije nitko iz vrha dao opravdano obrazloženje…”, piše Marić u svojoj ostavci na članstvo.

Most je bacio sve u vjetar

Pregovori Mosta i Škore su propali de facto onda kad je Most tražio zapravo Raspudićeve uvjete! Da isključivo on formira kompletnu listu na kojoj se nalazi kao neovisni kandidat! Da se razumijemo, nema tu izravne Raspudićeve krivnje, istaknuti takav uvjet može biti interes nove velike zvijezde na političkom nebu, ali ne može biti interes Mosta, naročito ne običnih članova na terenu koji su krvavo skupljali 50 tisuća potpisa za istog tog Škoru! Tu je Petrov onim sudačkim sprejem morao Raspudiću odrediti granicu! Granicu koja mu čuva potencijal stranke.

Ovako, Most je zapravo bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova. Miletiću samom će biti izuzetno teško u riječkom bazenu, ali on je stvarno sjajan kadar za Most, a obitelj Raspudić je svakako dobro došla sa svojim političkim habitusom, ali to ne znači da su morali izgubiti jednog Vladu Marića i Slavena Dobrovića. I niz drugih! Takvi časni ljudi kao spomenuta dvojica ne rastu iza svakog grma.

Posljednje ankete, mjesec dana prije izbora, govore da HDZ vodi mrtvu trku sa SDP-om, da još uvijek vodi ispred SDP-a, ali i to da se Škoro primakao na 50 posto HDZ-ovih postotaka. Domovinski pokret dakle danas dobiva polovinu od onoga što će dobiti HDZ! Po anketi Nove TV, omjer je 28 posto za HDZ i 13,5 posto za Domovinski pokret! Dobar rezultat za HDZ i sjajan rezultat za Škoru! I u tom smislu je njihova sutrašnja suradnja predvidljiva. Dakako da ni jedni ni drugi u ovom trenutku neće govoriti o budućih potezima jer želite li ishoditi što bolji rezultat na izborima morate do kraja mobilizirati svoje biračko tijelo, a to nije moguće pristajanjem niti najavom bilo kakvih koalicija prije izbora!

Razumljiva retorika Škore i Plenkovića

Tako je retorika i Škore i Plenkovića kad oboje tvrde da o tome ne žele razgovarati prije 5. srpnja, razumljiva. Plenković je izrijekom ovih dana čak dva puta rekao da neće ni pod kojim uvjetima koalirati sa SDP-om, ali i to da se ne vidi ni u koaliciji s Domovinskim pokretom. Tu retoriku određuje predizborno vrijeme, ali i činjenica da su HDZ-ovi oponenti isključivo okrenuti kritici prema HDZ-u! Tome je tako jer mu žele oteti što više birača, ali je neprirodno da o drugoj, realno jakoj stranci, SDP-u, ti isti HDZ-ovi oponenti, u pravilu ne govore. Kao da SDP ne postoji! A radi se o stranci,ako je vjerovati anketama, kojoj jedan ili dva postotka nedostaju da im sutra Milanović da mandat za sastavljanje Vlade!

Ja sam pak i dalje čvrsto uvjeren da ni HDZ ni Domovinski pokret nemaju puno alternative. Koalicija HDZ-a sa SDP-om kao i koalicija Domovinskog pokreta sa SDP-om bila bi izdaja birača. I zdrave pameti. I jedni i drugi imaju samo jedan put, put suradnje i buduće koalicije. U ovom trenutku, to je jedini put za dobrobit hrvatske države, jer svi drugi putevi vode starim Pupovčevim ucjenama. Toj opciji, toj šansi, na putu se može ispriječiti jedino SDP i njegova pobjeda koja, ako pažljivo pratite ankete, pogotovo detaljno, po izbornim jedinicama, uopće nije nemoguća! Pametnom dosta zar ne?

Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Dva HDZ-a, dva Raspudića i Restart restauriranog kompjutera s malo memorije’

Objavljeno

na

Objavio

Raspisani izbori, a magla svuda oko nas. Hrvatska politička scena zamagljena zamuljena, gaca se po glibu, tuče teškom artiljerijom, dijele krvna zrnca, izvlače duhovi i politički mrtvaci, krenula je borba za svaku kunu, ispravak – za svaki glas, ispravak – za vlast.

Piše: Ante Rašić

U Hrvatskoj, kod nekih, (možda ne svih, ali ti su manjini) događaju se stvari, a da nisu svjesni što se to događa i što bi im se moglo zbiti.

Možda se u kod nekih ipak, iako u podsvijesti, pojavi misao da je politika rad za javno dobro, a ne grabež, žudnja za vlašću protkana osobnim ili nekim drugim interesima, ali ne interesima za dobro građana Lijepe naše. Možda je njihova želja ipak lijepa njihova.

Nikada nisu dva vazala dijelila vlast, uvijek jedan drugome skidao glavu, a raja je uvijek slavila novog vazala.

No vratimo se mi Lijepoj našoj i našem političkom okršaju. Imamo tako dva HDZ-a, jedan Plenkovićev HDZ i drugi Škorin HDZ. To što se Škorin drugačije zove, to je zbog umjetničkog dojma, da se lakše uklopi uz tamburicu.

Tuku se teškom artiljerijom, istina u otežanim uvjetima jer im je glib pod nogama, sva sreća pa na bojišnici nema Korone, ona je u bunkeru i čeka jesen dok prođu furešti, a i recesiju su stavili u karantenu.

U Zagrebu ništa novo, čeka se povratak ili noć u stožeru, nije važno što je na krovovima umjesto crijepa najlon. Čekaju i građevinari, nisu još dobili predračune s cijenama WC četki, a možda se cijene obnove po kvadratu moraju usuglasiti s onima u Gunji. Ne bi bilo dobro da se razlikuju. Nama to s građevinom ne ide baš od ruke, eto i poslovično točni Kinezi oboljeli od hrvatskog sindroma točnosti pa će se Pelješki most ipak graditi po našim standardima, ili usklađuju dovršetak s dovršetkom pristupnih cesta.

Kako u Zagrebu nema ništa novo, nema ni u HDZ-u. Oni se bave analitikama, krojenjem lista, vađenjem nekih kandidata iz političke povijesti, ali isplivali i neki novi kandidati, kažu da ih ni u njihovim temeljnim ograncima ne poznaju. Služba za analitiku i komunikologiju radi punom parom, otvaraju se komunikacijski kanali u mainstream medijima, ali se ne prezentira ponuda i program za budućnost već otvaraju frontovi prema drugim suparnicima, bolje rečeno suparniku, jer ne daj bože napasti krivog, odnosno poželjnog partnera. Tko je to vidio da neka stranka koalira sama sa sobom, odnosno da koalira HDZ s HDZ-om dva, jer svaki HDZ želi da njihov vođa bude premijer, a da budu oba potpredsjednici, a da neutralni bude premijer, nismo li to probali.

Kažu da HDZ očekuje vlast sa starim partnerima, ankete im još uvijek daju prednost, istina ona koja se pokazala najrelevantnijom u nazad nekoliko izbornih ciklusa kaže da loše stoje, ali u vjerojatno u HDZ-u nisu čuli za “Bradley effect”, ima vremena, čut će.

U HDZ-u dva – svaki dan padne po koja zvijezda, neka sa sjajem, neka s patinom, ali i neka ugasla. Čini mi se da i kod njih stavljaju lokote na ormare, jer ne daj bože da ispadne koji kostur. Sve dok protivnički arheolozi kopaju po njihovoj prošlosti, poglavito po arheološkom nalazištu HDSSB-a, dok vrte snimke vikend tenis okršaja, nema mira ni u tom vinogradu.

Ovih dana u političkim strankama sklonim stranačkim piknicima stalno se prati vremenska prognoza. Dosjetili se da na otvorenom smije biti više ljudi na okupu, pa eto prilike da se uz lošu kobasicu i još lošije pivo okupe članovi i mobiliziraju u lovu na glasove. Vjerojatno će biti i neka kvota, recimo svaki član povede po četiri glasača. Sve je to legitimno, no pojavili se i profesionalni birači, tko da više piva za tog se glasa i samo da plin ne poskupi, jer nikada se ne zna.

No, ne postoji samo HDZ jedan i HDZ dva, već postoji Raspudić jedan i Raspudić dva, ispravak – Selak Raspudić, samo oni igraju filozofski zajedno ovaj put u Sedmom danu. Tako će Mostovci s filozofskom ekipom u dvije liste popuniti ekipu koja je otišla u transferima bez oštete. Ne bi to išlo da im je Mamić menadžer. Uzeo bi on Vinogradaru novce za ekologa. Ipak je on kapitalni vezni igrač, veže ekologiju i energetiku.

Sve to lijepo iz prikrajka prate na restauriranom računalu članovi Restart koalicije. Na njima je samo da Bernardiću i pogotovo Beljaku stave flaster na usta i dogodit će se čudo, past će im ničim izazvana vlast u krilo, ali i oni su problemu.

Jadni i čemerni, treba se obraniti od Korone koja eto spava negdje u prikrajku, a recesija ruši zidove karantene.
Dobro, sad da vidim kad je prvi piknik.

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari