Pratite nas

Pregled

‘Slaboumni Balija Hasanbegović’, i ostali ‘tomićizmi’

Objavljeno

na

ante tomić

TJEDNI PREGLED HRVATSKE POLITIČKE GLUPOSTI

Nakon što sam pročitao Tomićev zadnji tekst u srpskom tisku, NIN-u, zaključio sam da je on izvanbračno dijete iz tajne istospolone veze svojih suseljana Veljka Kadijevića i Stipe Šuvara, piše Marcel Holjevac/Dnevno.hr

[ad id=”93788″]

Šuvar je iz Zagvozda, Kadijević iz Glavine Donje, a Tomić iz Prološca, što je sve negdje u krugu od nekoliko kilometara. Jedan je bio istaknuti četnik i antifašist hrvatske nacionalnosti koji je domovinu pronašao u Srbiji, drugi istaknuti Jugoslaven, komunist i autor “Bijele knjige”, popisa za progon nacionalista. Kad spojite tu dvojicu, dobijete Tomića.

Tomić je, naime, ponovo “napadnut”: ovaj put ne onime što mu obično izlazi iz usta i pera, već mu je netko zbacio šešir s glave. Što je, po njegovoj braći antifašistima, prekršaj za bar sto godina robije, jer, kažu, predviđena zakonska kazna od 350 maraka je premala.

No kolika bi trebala biti zakonska kazna za ovo: “Iako obično ne propuštam priliku za dobar pičvajz, a na nacionalističke gadove koji pljuju po partizanima sam specijalno alergičan, o novom ministru kulture se ne izjašnjavam. Učinit ću to samo ovdje, u beogradskim novinama, podalje od Hrvatske. Za početak, neobično će zvučati, osjećam stanovitu naklonost za toga retarda”, piše Tomić nigdje drugdje nego u NIN-u. A onda, kad mu se pruži prilika za dobar pičvajz, umjesto da odvali šljagu onom tko mu je skinuo šešir, on podvije rep i traži najstrožu osudu pičvajza.

Valja primijetiti da je ogovarati vlastitu vlast u tuđoj, manje-više otvoreno neprijateljski nastrojenoj državi, čin koji pristaje jedino osobama bez ljudskog integriteta i karaktera. A izvrijeđati na pasja kola ministra u glasilu velikosrpskog (anti)fašizma, koje je prednjačilo u ratnohuškačkoj propagandi devedesetih, pa onda tražiti od istog tog ministra da “najstrože osudi” zbacivanje šešira s njegove vlaške glave, je čin ljigavca. Da Tomić ima dostojanstvo, ili da zna što to jest, sigurno ne bi glumio čuđenje što nije od Hasanbegovića čuo kako sve koji taknu njegov urbani šešir treba poslati na Goli.

Što još kaže Tomić? “Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom”. Ovdje se Tomić “elegantno” izvukao od toga da nazove ministra izravno “balijom”, ali je prilično jasna intencija stavljanja “balije” u kontekst rečenice. Pa dalje – “ostao sam ravnodušan na bijednika”, a usto se osvrnuo kritički i na cijelu hrvatsku vladu: “Naša nova Vlada izgleda, neću pretjerati, kao neka meksička banda iz vesterna Serđa Leonea. Jedan je, na primjer, osuđivani nasilnik, koji je izvijestio lažnu adresu, a javno bi objavljivao popise nacionalnih izdajnika. Drugi je krao stiropor iz dućana građevinskog materijala. Treći je krao u bolnici koju je vodio. Onda imamo nekadašnju časnu sestru, katoličku redovnicu koja je liječila narkomane, prije nego se u jednoga, valjda izliječenog, zaljubila, napustila Crkvu i otišla s njim živjeti u Banjaluku. Jedan je potpredsjednik bivši špijun, a drugi je otišao iz sjemeništa da bi se upisao na Medicinski fakultet u Mostaru”.

Tomić ima sreće da živi u Hrvatskoj. Sasvim je sigurno da bi negdje drugdje vjerojatno imao malo više problema od šešira. A da je Srbin koji ovako u hrvatskim medijima piše o Srbiji, vjerojatno bi ostao bez glave, a ne samo bez šešira.

Tomić je, dakle, poručio Hasanbegoviću da je jedan obični balija, i to u četničkom tisku – što je ono što o njemu zapravo misle hrvatski antifašisti velikosrpske provenijencije, a ne domoljubni Hrvati. Uostalom, zna se kom su “balije” stari neprijatelji. Hasanbegović je pak rekao da najstrože osuđuje napad na Tomića, ali mu je i poručio da, kad se već nabacuje govnima, mora očekivati i da koje govno pogodi njega. Ili, kako Amerikanci kažu, ljudi koji žive u staklenim kućama ne bi trebali bacati kamenje okolo. I naročito se ne bi trebali, kao Hrvati makar po haplotipu ako ne već po ničem drugom, zgražati nad hrvatskim nacionalizmom u donedavnom glasilu velikosrpskog ultranacionalizma.

Usto, Tomić poručuje da bi Hasanbegović trebao, kao musliman, biti antihrvatski raspoložen “zbog Ahmića”. Radi se, očito, o prozirnom pokušaju Tomića da zavadi Hrvate i Bošnjake, ne bi li se Srbi lakše domogli Republike Srpske. Valjda bi slijedom iste logike i Tomić, kao Hrvat, trebao biti antisrpski raspoložen zbog Vukovara, Dubrovnika, Broda, Osijeka, Vinkovaca, Ovčare, i tako dalje. Ako je on slaboumni musliman-balija jer je pristao raditi za hrvatsku vladu, je li onda Tomić retardovani ustaša jer radi za srpski tisak? Zovu li u Beogradu njega iza leđa “dudekom” i “korisnom budalom”?

No, Tomić sad govori o slobodi tiska, i svi koji ga brane, zanemarujući da pisana riječ podrazumijeva odgovornost, ili bi trebala. S kojim se pravom dio medija zgraža nad time što je netko na ulici Tomiću rekao da je jugoslavensko govno, a kad on govori drugima da su hrvatska i muslimanska govna, to je košer? Ako je Tomićeva sloboda govora nazivati nas “gadovima”, Hrvatsku zemljom kojom vlada banda iz vesterna – i to usred Srbije kojom vladaju pravi četnici s pedigreom iz rata – te nazivati Hasanbegovića bijednikom i retardom, onda vjerojatno i u moju slobodu govora spada nazvati Tomića toksičnim genetskim otpadom, te brđanskom seljačinom bez kulture i odgoja. A “antifašiste” ipak u cijelosti neću nazvati bijednicima – ne zato što se bojim da bi me netko od njih u tom slučaju, opravdano, mogao zveknuti u glavu na ulici, nego jer to jednostavno ne mislim, i nije mi običaj vrijeđati ljude koji to osobnim činom nisu zaslužili. Tomića je, s druge strane, posve u redu vrijeđati, pa i govoriti mu da je jugoslavensko govno, jer on sam sipa takve uvrede i od njih živi.

Hrvatska antifašistička novinarska ljiga

07.01.2014., Zagreb - Organizacija civilnog drustva okupljene pod gradjanskom inicijativom Kisobran i Izborni stozer Ive Josipovica odrzao je konferenciju za medije pod nazivom Skup podrske za gradjansku i tolerantnu Hrvatsku. Photo: Anto Magzan/PIXSELL

Ako ste mislili da je revnosni HND, uvijek budan kad se radi o govoru mržnje, reagirao na Tomićeve bljuvotine, nije. Unatoč primjedbi ministra na njihovu glasnu šutnju. Imali su hitnijeg posla: obilježavanje bitke na Neretvi.

Godišnja skupština Antifašističke lige održana je u Novinarskom domu, uz prisustvo delegacije HND-a predvođene Sašom Lekovićem. A iz njihovih izlaganja teško je bilo reći tko je tu antifašist, a tko predsjednik strukovnog udruženja, kom nije primjereno ideološki se identificirati s jednom ekstremnom i krajnje marginalnom, ali zato vrlo glasnom i medijski zastupljenom društvenom skupinom.

Oni su zaključili da su u Hrvatskoj na vlasti fašisti, i zaključili da je vlast poslala “batinaše” na Tomića te da se dijele “otkazi onima koji pogrešno misle”. To kaže ustanova koja ne samo da proganja novinare koji “pogrešno misle”, nedovoljno antifašistički, već i ne dopušta uopće govoriti onima koji drukčije misle od njih. HND je i za Duke bio ideološka inkvizicija, a sad je otišao i korak dalje.
„Ako netko dovodi u pitanje antifašizam, onda dovodi u pitanje i osnovna ljudska prava, slobodu medija i normalan život u demokratskoj i civiliziranoj zemlji“, rekao je Saša Leković, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva. Usto je, parafrazirajući Brkićevu poruku Pupuvcu, poručio da, ako onome tko „nije antifašist ili nije za slobodu izražavanja i neovisnost medija, smeta što to u Hrvatskoj postoji, neka ide tamo gdje toga nema“.

No da su najveći neprijatelji slobode izražavanja i neovisnosti medija upravo antifašisti, nama u medijima je i te kako poznato. Politička korektnost i suzbijanje govora mržnje koju promoviraju je tek eufemizam za cenzuru. A tvrdnja o dovođenju u pitanje antifašizma i dovođenju u pitanje osnovnih ljudskih prava je suluda: ispada da su Staljin, Tito, te antifašističke tajne policije poput Securitatea bile jamac “normalnog života u demokratskoj i civiliziranoj zemlji”. Jesu li oni totalno sišli s uma? Pa i u fašizmu kao takvom je bilo više slobode govora i ljudskih prava nego u režimima koji su se deklarirali kao “anifašistički”!

A briljirao je i Vili Matula, izjavom kako je Hasanbegovićeva tvrdnja da je jedina istinska hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bila ona u Domovinskom ratu „nakaradna interpretacija“, te zaključkom kako treba obilježiti 75. obljetnica Bitke na Neretvi, koja bi podsjetila na junake Drugog svjetskog rata, a s obzirom da se od osamostaljenja Hrvatske bitke iz tog rata nikada nisu obilježavale.

Kakve veze ta bitka i taj rat imaju s Hrvatskom, i zašto bismo u Hrvatskoj obilježavali bitke u Crnoj Gori u kojima su sudjelovali njemački nacisti i srpski četnici na jednoj i jugoslavenski komunisti na drugoj strani, uz ponešto snaga NDH u ulozi statista, nije objasnio. Hasanbegović je posve u pravu: to nije bila naša bitka, ni naš rat.

Ostojić bi pljačku iz policije riješio dok kažeš “svastika”!

Patrik Macek/PIXSELL

Patrik Macek/PIXSELL

Dosad je hrvatska policija bila predmet sprdnje uglavnom u Hrvatskoj, a nakon pljačke 280.000 eura i dva kilograma zlata iz sjedišta MUP-a je to postala i diljem svijeta. Snimi li se idući nastavak “Policijske akademije”, vjerojatno će ga snimati u Heinzelovoj.

No stvar je političku dimenziju dobila jer je Tomislav Karamarko već prije tražio smjenu vrha policije, prije svega ravnatelja Dominića, obrazlažući to time što je SDP smijenio preko 2300 policijskih dužnosnika i doveo svoj lojalan kadar, za kojeg Karamarko tvrdi da je i nesposoban. Toj smjeni se protivio Mostov ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, što je gotovo izazvalo krizu Vlade.

Sad je ta smjena postala neizbježna, i ravnatelj policije je dao ostavku. Naravno, odmah su se javile sumnje da je Karamarko iza svega, kako bi isposlovao te smjene, no to je na samom rubu teorija urota: Karamarko je ipak oprezan i ozbiljan političar koji se nikad nije upuštao u kaznena djela, kamoli teška, i nevjerojatno bi bilo i pomisliti da bi riskirao karijeru na takav način.

S druge strane, takve stvari su se u policiji već događale – prije nekoliko godina trebalo je vratiti dileru droge 108.000 zaplijenjenih kuna, da bi se ispostavilo da su ih inspektori ukrali iz policijskog sefa. Druga “teorija urote”, puno realnija, kaže da je policija sve prikazala kao pljačku izvana da bi se prikrilo da su novac i zlato otuđeni iz sefa. Ali svi se slažu da je policija upletena: netko je znao što će u sefu naći, a to je mogao saznati samo od policije.

Željko Dolački, iz čijeg je sefa nestao novac, je bio na glasu kao omiljeni Ostojićev policajac, koji se usto na čudan način, nakon što je za SDP-ovog ministra Šime Lučina najuren nečasno iz policije zbog sumnji na korupciju, u nju vratio 2003. i napredovao do načelnika. To je dodatni problem za bivšeg ministra: Dolački se često u medijima spominjao kao dio njegove tajne ekipe u MUP-u, takoreći parapolicijskih snaga. Usto, postavlja se pitanje što je taj novac radio u sefu Dolačkog, zašto nije u zakonskom roku predan DORH-u ili sudu, i dosta drugih pitanja. A sve skupa upućuje na to da u policiji samo aparati za kavu nisu korumpirani, a i to je pitanje.

No još veći problem ima novi ministar: možda bi i on trebao odstupiti, jer ga se već dva mjeseca, od strane Karamarka koji je bio ministar policije i poznaje situaciju, upozorava na nekvalitetan stranački SDP-ov kadar u policiji. Dolaskom na vlast Kukuriku koalicije smijenjeno je više od 2300 ljudi i dovedeni su lojalni i nesposobni uhljebi. Njih je odmah trebao smijeniti, i postaviti natrag stručne ljude – a on je to odbijao, i sad mu se to vratilo kao bumerang. Božo Petrov i premijer Orešković su također odbijali smjene i podržali Orepića u sukobu s Karamarkom, no oni ne poznaju policijski i obavještajni sustav jer u tim sustavima nikada nisu radili, dok Karamarko jest. No Karamarko je, u vrlo gospodskom priopćenju, već rekao da od njega neće tražiti ostavku – ali hoće depolitizaciju policije, koja se očito nameće kao hitna stvar.

U međuvremenu, policija se pohvalila time da je kaznila 1881 biciklista u Osijeku, pet u Splitu, sedam u Rijeci, i osam u Istri. To je nešto u čemu su dobri, naročito u Osijeku. Rješavanje ozbiljnijeg kriminala od prometnih prekršaja je očito prekomplicirano za njih.

Opasna provokacija – obnova Vukovarskog tornja

Igor Kralj/PIXSELL
Igor Kralj/PIXSELL

 

Vodstvo “Crvene zvezde” prijavilo je “Cedevitu” Euroligi jer je zagrebački košarkaški klub odlučio da će prihod od utakmice koja se igra u petak, 8. travnja, ići za obnovu Vukovarskog vodotornja.

Srbi to smatraju – provokacijom. Što je i više od bezobrazluka. Tim više što je publika u prvoj euroligaškoj utakmici ovih momčadi koja se igrala u beogradskom Pioniru pjevala o “stražama generala Draže”, i istaknula transparent koji slavi ratne zločince iz zadnjeg rata.

Treba li reći da je predsjednik kluba “Zvezda” inače veliki fan pokojnog ratnog zločinca Slobodana Miloševića, još jednog u plejadi zaslužnih “antifašista”?
Zašto je ovo u pregledu hrvatske političke gluposti? Jer je glupo bilo da MI zbog transparenata i skandiranja nismo napustili prvu utakmicu, i oštro prosvjedovali kod Eurolige zbog veličanja antifašista Draže i Slobe, te Tolimira, osuđenog na doživotnu kaznu zatvora u Haagu. Zato nam ovo i rade: jer mogu.

U pravilu se nasilnici iživljavaju nad onim tko to dopušta. Zašto uopće sudjelujemo u tom natjecanju kad u njemu sudjeluju klubovi iz zemlje u kojoj očito denacifikacija nije niti započela?

Pupovcu nije jasna razlika između Šešelja i Gotovine!

Srdjan Ilic/PIXSELL
Srdjan Ilic/PIXSELL

[ad id=”93788″]

Osjetljiviji od naših košarkaša je Milorad Pupovac. On odmah napusti raspravu kad smatra da ga izbor protivnika vrijeđa u njegovoj srpskoj biti. Tako je protestno napustio HRT, jer nije želio sudjelovati u razgovoru s Ružom Tomašić. Njega vrijeđa što ona smatra da Hrvatska od Srbije traži premalo za zeleno svjetlo za ulazak u EU. Osim pitanja srpske samoproglašene nadležnosti za ratne zločine izvan Srbije i prava hrvatske nacionalne manjine, prije ulaska Srbije u EU bi trebalo riješiti pitanje granica, nestalih osoba, otetog kulturnog blaga, smatra Tomašić. Također, smatra da Srbija mora priznati postojanje logora za Hrvate na svom tlu, a postavlja i pitanje ratne odštete. To je odgovor bezobraznom Dačiću koji kaže da se Hrvatska ponaša kao “velesila” jer se protivi otvaranju 32. poglavlja, zbog odnosa prema ratnom zločincu Šešelju.

Ruža je ta koja nije trebala pristati doći s Pupovcem u studio. On je naime nedavno, komentirajući puštanje Šešelja iz zatvora, praktički izjednačio njega i generala Gotovinu, i to je posve dovoljan razlog da s njim više nikad nitko normalan u Hrvatskoj ne uđe u razgovor i raspravu. Ako Pupovcu nije jasna razlika između jednog časnog vojnika i generala, i jednog genocidnog psihopata koji je epitom balkanskog koljačkog primitivizma, onda s njim nema smisla o bilo čemu razgovarati.

Na Iblerovom ništa novog

Petar Glebov/PIXSELL
Petar Glebov/PIXSELL

 

Milanović je konačno uspio dobiti jedne izbore: one u SDP-u. Više zbog nedostatka iole ozbiljnog protukandidata, a manje zbog uspjeha koje je stranka imala u zadnjih 6 izbornih ciklusa, izgubivši svih 6. Misle li u SDP-u stvarno da su Maras, Jovanović, Stazić, Hajdaš-Dončić, Grčić i Kotromanović najbolji ljudi koje mogu ponuditi naciji, i da bi ih baš oni, predvođeni gubitnikom Milanovićem, mogli vratiti na vlast? Ili se samo zezaju?

Milanović je nakon gubitka parlamentarnih izbora dao toliko nepristojnih, neozbiljnih i idiotskih izjava da vjerojatno ne bi ponovo bio izabran ni za predsjednika kućnog savjeta, kad bi imao ozbiljnu oporbu u stranci. No njegov agresivan i vulgaran stil razotkriva jadno stanje u kojem se nalazi današnji SDP. Milanović je jednostavno sirov i nekulturan, usto potpuni diletant, i uz ovakvu oporbu HDZ može mirno spavati. Tim više što će rasplet afere Mig-ovi možda dovesti do optužnice protiv Kotromanovića, koji mu je blizak suradnik. Čak ni ta afera, koja je izbila samo par dana prije izbora u SDP-u, nije ga uspjela srušiti!

Tako Hrvatska ide dalje bez prave oporbe, a to nije dobro. Jer, iako istraživanja ukazuju da je SDP i dalje popularan gotovo kao i HDZ, to je više rezultat medijskog nagnuća Milanoviću nego stvarna slika stvari: Milanović je dokazao da nema kapaciteta voditi zemlju, a time ni za biti jak šef oporbe. Usto, kampanja je protekla u atmosferi grubog vrijeđanja, gdje su iz Milanovićeva tabora protivnike nazivali bagrom, zmijama otrovnicama, pušačima bunike, te najavljivali “nogu u guzicu” nakon što Milanović pobijedi. Sve će to sasvim sigurno ostaviti atmosferu nepovjerenja u stranci, narušiti odnose među članstvom, ali i trajno narušiti ono malo što je ostalo od ugleda SDP-a.

Zaslužuje li SDP bolje od Milanovića? Nakon svega, nitko od njih ne može reći da ne znaju koga su birali. Ako uopće jesu, jer je iz Komadininog stožera javljeno da su neke kutije bile pune već prije otvaranja biračkih mjesta. Izgleda da u SDP-u neki običaji naslijeđeni od KPJ teško izumiru.

Bandićevu Bandićevo, Bogu Božje, Batmanu Batmanovo

Marko Prpic/PIXSELL
Marko Prpic/PIXSELL

 

Rupa veća od budžetske se pojavila nasred Slavonske, i odmah postala hit na internetu i tema raznih fotomontaža, od onih gdje je Bandić pretvara u fontanu do onih sa zbunjenim Johnom Travoltom.

Prvi na listi prozvanih je Bandić, pa iako zapravo s ovim nema ništa – takve stvari se jednostavno mogu dogoditi tamo gdje prodru podzemne vode ili pukne kakva stara odvodna cijev – dao je par izjava u svom stilu. “Nisam ja Batman, pa da interveniram unaprijed. Ovo je bila viša sila. Budite strpljivi”, rekao je. Batman nešto nije u formi ovih dana, izgleda.
A kasnije je još dodao “Dubit ćemo na trepavicama ako treba, ali riješit ćemo to”. Dobro da nije rekao da će pojesti rupu! No najviše me je nasmijao njegov odgovor na pitanje novinarke HRT-a tko je kriv: “Možemo kriviti mene ili dragog Boga. Evo, ja ću prihvatiti da sam 50 posto kriv”.

Pa ako Bandić možda i nije Batman, negdje je u ravnini s dragim Bogom. No, i takvi odgovori su bar duhoviti. Pitanje “tko je kriv” je prilično debilno kad ga na takav način postavite gradonačelniku. Bandić, komedijaš i showman, bar uvijek ima pripremljen odgovor na sve. Novinari bi trebali imati pripremljeno i poneko pametno pitanje.

Marcel Holjevac/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Objavljeno

na

Objavio

Gost emisije “Nedjeljom u dva” je predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac.

Upitan da kaže što je za njega patriotizam – rekao je da “ima različitih definicija. I različitih situacija. Ovisno o povijesnim procesima u kojima se nalazi nacionalna zajednica, državna”, smatra.

“Mislim da je nama u Hrvatskoj jako dugo nakon prestanka rata primarno jačanje ustavnog partiotizma, poštivanje vlastitog Ustava, njegovih vrijednosti, pravila, zakona koji iz njega proizlaze, uzusa koje ljudi trebaju slijediti i kad ne znaju sasvim što piše u Ustavu i zakonu ali smo naslijedili od starijih i od predaka bez obzira kroz koji sistem prolazili – neki sistem koji možemo u cjelini nazvati Ustavnim patriotizmom koji se u ratnim, kriznim vremenima može poremetiti, može nestati, može ga se zamijeniti nekom drugom vrstom patriotizma, koja baš i ne mora biti, u najboljem smislu te riječi, pravi, istinski patriotizam koji uključuje sve, koji mogu svi slijediti, i koji sve obavezuje i nema jednih koji mogu reći da su više, a drugi da su manje”, rekao je.

Na pitanje smeta li ga što svako malo, jednom dijelu javnosti, teba dokazivati svoju lojalnost zajednici u kojoj živi, odnosno državi u kojoj živi – odgovorio je da nema tu potrebu. “Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima. Za ljude koji žive u nekoj zajednici, sredini, koja vremena ih stavljaju na kušnju, kojima mogu ostati bez dobrog dijela svojih sunarodnjaka, kao što sam ja ostao. Ostati bez svojim zavičaja, kao što su mnogi ljudi ostali i Hrvati i Srbi – s tim da Srbi s manje šanse da ih obnove. Mogu se neprestano suočavati s optužbama da zato što tražiš da svi ljudi budu jednaki pred zakonom i Ustavom, da ne budu diskriminirani. Da ih se ne gleda kao razbojnike i izdajnike zato što su drugačije vjere i nacije iako ničim nisu napravili ništa što bi narušilo osnovna pravila patriotskog ponašanja. Ili obrnuto bilo u ratu ili miru. Dakle, za mene je lojalnost – lojalnost prema prijatelju, susjedu, kolegi na poslu. Za mene je lojalnost prema vrijednostima za koje znam da ih slijede ljudi koje možda nikad neću sresti, ali o kojima ovisi kako će se ti ljudi sresti sa drugim ljudima. Za mene je lojalnost osjećaj sigurnosti kod svih onih koji žive u ovom slučaju u našoj zemlji Hrvatskoj. Da će se susretati s ljudima koji prema njima neće imati loše raspoloženje niti namjere ili na bilo koji način izdati pravila prema kojima živimo ili trebamo živjeti”, istaknuo je.

“Ispod časti mi je da pomislim da bih ja sad trebao nabrajati što sam sve smatrao da trebam učiniti za zemlju u kojoj živim i za narod kojem pripadam. Jer je to bio moj motiv življenja. Moj osjećaj lojalnosti prema ljudima s kojima sam radio, koji su me odgajali. Prema mojoj rodbini i jedne i druge nacionalnosti. Prema mojem razumijevanju dobra i budućnosti zemlje u kojoj živim. A to što postoje ljudi koji olako ili iz zlopromišljenosti ili osmišljene strategije druge ljude i druge grupe prozivaju nelojalnim, neprijateljima – samo zato što su Srbi, Židovi, socijaldemokrati ili socijalisti, ili liberali. To je pokazatelj građanske nelojalnosti i ustavne nelojalnosti onih koji to rade. A ne mene. Ne onih koji su liberali”, rekao je.

“Postoje ljudi koji misle da ako imaš državu, ako imaš javnost, moć, policiju, državno odvjetništvo, medije. Možeš sve proglašavati neistinom. Možeš proglašavati istinom i ono što je daleko od istine. To neće daleko doći. To nije povijest”, rekao je.

“A oni koji misle da će izbrisati iz sjećanja ono što se moralo događati ljudima koji su ostajali bez posla, stanova ili radeći na poslu dobivali su poruke da su ostali bez stanova. Ti ljudi danas, kao i ja, unatoč tom iskustvu ne smatraju da se ne trebaju boriti za svoju zemlju, niti da trebaju biti manje ustavni patrioti od naših sugrađana koji su hrvatske nacionalnosti, koji su iz drugih sredina, morali bježati sa svojim vrećicama iz svojih domova koji su nakon toga bili porušeni”, kazao je.

Zamoljen da komentira svoju reakciju na nedavni Vučićev govor, odogovorio je pitanjem. “Jeste li vi mene ikada čuli da nazivam Hrvatsku ustaškom državom? Jeste li ikada čuli ili vidjeli da sam uspoređivao Hrvatsku od 1990. na ovamo s bilo kojom nacističkom, fašističkom tvorevinom? Ja sam se prema Vučičevom govoru vrlo jasno odredio. Da ste pročitali moju izjavu, koju sam dao nakon što se napad na mene smirio, onda bi vidjeli da sam dao izjavu”, naglasio je.

“Kada bismo mi u Hrvatskoj imali drugačiji odnos prema činjenici da je iz Hrvatske protjerano 250 -300 tisuća Srba za vrijeme rata, onda bi svaki moj odgovor na tu vrstu stvari bio puno jednostavniji. Ovako kad se mi pravimo da se to nije dogodilo, kao da nije istina da se to dogodilo. Ili ako se dogodilo, onda je to samo krivicom tih ljudi koji su morali otići. Onda bi moj odgovor bio sasvim jednostavan. Ovako kad imate egzodus od kojeg se srpska zajednica u Hrvatskoj nikada neće oporaviti, i kad znam sve što znam zašto je do toga došlo. I tko je sve iskazivao želje da do toga dođe, kroz razgovore koje sam imao tijekom godina svog političkog djelovanja onda biste trebali razumijeti da ja nisam u istoj poziciji kao netko tko nema isto to iskustvo i to znanje”, istaknuo je.

“Ja nisam rekao i ne bih rekao to što je predsednik Vučić kazao”, istaknuo je Pupovac. “Za tu činjenicu što su Srbi morali otići iz Hrvatske krivci i odgovorni nisu samo na jednoj strani. I to samo stvar čini dodatno kompleksnijom”, naglasio je.

“I treću stvar koju želim reći – nakon što sam sudjelovao u jednoj haškoj konferenciji u jesen 1991. o mogućem spašavanju Srba u Hrvatskoj kao pretpostavka međunarodnog priznanja Hrvatske, vratio sam se i zatekla me vijest o masovnom ubojstvu Srba u Gospiću. Pozvani da dođu sa svojih poslova koje su radili drugdje. I kad su se vratili bili su pobijeni. I kad sam digao glas protiv toga, bio sam proglašen neprijateljem broj 1”, rekao je.

“Kad se vratim iz Bačke Palanke s osjećajem prema pijetetu ljudi za zločine za koje dan danas nitko nije odgovarao, osim možda jedne osobe i kada čujem riječi za koje znam da se Hrvatsku ne može optužiti. Može se optužiti neku politiku u Hrvatskoj, neku grupaciju u Hrvatskoj, ali Hrvatska svakako ne. To znači kolektivno pripisivanje krivice. Ja to dobro znam jer živim u ovoj zemlji. I radim s ljudima koji se bore protiv toga da se ne događa ono što se događa u zadnje vrijeme”, kazao je.

“Hrvatska i Srbija moraju prekinuti rat oko pitanja izbjeglica, manjina, oko pitanja ratnoga naslijeđa. Moraju se vratiti u razgovor. I oko ratnih zločina i oko ostvarivanja prava manjina, i oko prava izbjeglica. Optužbe kao što su ove – neće tome doprinijeti. Samo će povrijediti jednu stranu. Djelovanje te vrste može biti samo manipulativno kada je posrijedi izbjegličko stradanje, a ne i stvarno rješenje za probleme koji još uvijek postoje među izbjeglicima i ne stvarno rješenje za odnose između Hrvatske i Srbije”, smatra.

Ustrajavanjem na pitanju je li Vučićev govor u kojem uspoređuje Hrvatsku s nacističkom Njemačkom bio neprimjeren, Pupovac je rekao da je upravo odgovorio. “Predlažem drugačiji pristup”.

U emisiji se još osvrnuo na braniteljske zahtjeve da se o njemu i njegovoj stranci raspravlja u Saboru te na aktualna pitanja mirovinske i porezne reforme.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Pejčinović Burić na sastanku ministrica vanjskih poslova posvećenog osnaživanju uloge žena

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić sudjelovala je protekla dva dana na sastanku ministrica vanjskih poslova u Montrealu posvećenog ravnopravnosti i osnaživanju žena kao ključnog faktora u izgradnji mira, smanjenju siromaštv i ekonomskog rasta, priopćeno je iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova.

Sastanak je organiziran u okviru kanadskog predsjedavanja G7.

Uz teme ravnopravnosti i osnaživanja žena govorilo se i o aktualnim vanjskopolitičkim temama uključujući Siriju, Libiju, Ukrajinu, Nikaragvu, te stradanja Rohindža u Mjanmaru.

Tom je prigodom ministrica održala izlaganje na temu „Osnaživanje demokracije i otpornosti u mirnim i uključivim društvima“.

U okviru izlaganja, ministrica Pejčinović Burić osvrnula se na ulogu žena i pitanje zastupljenosti na svim razinama u RH. Govorila je o ulozi žena u Domovinskom ratu i navela hrvatska iskustva u mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja.

„Žene u Hrvatskoj imale su aktivnu i važnu ulogu u obrani naše zemlje i doprinose izgradnji trajnog mira i naprednog društva“, kazala je ministrica.

Istaknula je zastupljenost žena u svim djelatnostima, od policije i vojske, preko znanstveno-istraživačkog sektora do liderskih pozicija u poduzetništvu.

„Više od 330 žena iz Hrvatske služilo je u mirovnim misijama i operacijama širom svijeta, uključujući i onu u Afganistanu“, istaknula je ministrica.

Zaključno je rekla kako je jedan od izazova kako zadržati i stalno unapređivati razinu zaštite žena i osjetljivih skupina te uključiti sve potencijale i talente koje društvo ima. To se može optimalno ostvariti ako su jednako uključeni svi – žene i muškarci jednako.

Potpredsjednica Vlade i ministrica Pejčinović Burić sudjelovala je na panelima o osnaživanju žena, političkom sudjelovanju i vodstvu, unaprjeđenju globalnog mira, sigurnosti i napretka u okviru međunarodnog poretka koji se temelji na pravu te naporima za suzbijanje svih vrsta nasilja na osnovu spola u konfliktnim i post-konfliktnim društvima.

Drugog dana održan je sastanak ministrica vanjskih poslova s predstavnicima organizacija civilnog društva u sklopu kojega je otvorena i izložba fotografija pod nazivom “Ne bojimo se” o ženama žrtvama nasilja u ratnim sukobima.

Nakon sastanka upriličena je komemoracija za žrtve masakra na Montrealskom sveučilištu u École Polytechnique. Ministrice su odale počast ženama koje su ubijene na sveučilištu i prisjetile se tragedije koja je u Kanadi pokrenula velike promjene po pitanju kontrole oružja te zaštite žena od nasilja.

Zaključno je dogovorena daljnja suradnja djelovanja na područjima od međusobnog interesa, a dijalog će se nastaviti i na marginama predstojećeg sastanka Opće skupštine UN-a u New Yorku.

Prigodom boravka u Montrealu, ministrica se također susrela na Sveučilištu McGill s uglednim hrvatskim profesorima i studentima. Domaćin susreta bio je prof. Ante Padjen, profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta i predsjednik AMCA Montreal.

Program u Montrealu završen je susretom s predstavnicima hrvatske zajednice.

U godini u kojoj se obilježava 25. obljetnica uspostavljanja diplomatskih odnosa između Hrvatske i Kanade, ministrica je zahvalila hrvatskoj zajednici na cjelokupnom doprinosu u izgradnji demokratske Hrvatske te istaknula kako oni predstavljaju važnu poveznicu između dviju zemalja. Pohvalila je napore hrvatskih župa kao i folklornih i umjetničkih društava u očuvanju hrvatske kulture i identiteta.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari