Pratite nas

Pregled

‘Slaboumni Balija Hasanbegović’, i ostali ‘tomićizmi’

Objavljeno

na

ante tomić

TJEDNI PREGLED HRVATSKE POLITIČKE GLUPOSTI

Nakon što sam pročitao Tomićev zadnji tekst u srpskom tisku, NIN-u, zaključio sam da je on izvanbračno dijete iz tajne istospolone veze svojih suseljana Veljka Kadijevića i Stipe Šuvara, piše Marcel Holjevac/Dnevno.hr

[ad id=”93788″]

Šuvar je iz Zagvozda, Kadijević iz Glavine Donje, a Tomić iz Prološca, što je sve negdje u krugu od nekoliko kilometara. Jedan je bio istaknuti četnik i antifašist hrvatske nacionalnosti koji je domovinu pronašao u Srbiji, drugi istaknuti Jugoslaven, komunist i autor “Bijele knjige”, popisa za progon nacionalista. Kad spojite tu dvojicu, dobijete Tomića.

Tomić je, naime, ponovo “napadnut”: ovaj put ne onime što mu obično izlazi iz usta i pera, već mu je netko zbacio šešir s glave. Što je, po njegovoj braći antifašistima, prekršaj za bar sto godina robije, jer, kažu, predviđena zakonska kazna od 350 maraka je premala.

No kolika bi trebala biti zakonska kazna za ovo: “Iako obično ne propuštam priliku za dobar pičvajz, a na nacionalističke gadove koji pljuju po partizanima sam specijalno alergičan, o novom ministru kulture se ne izjašnjavam. Učinit ću to samo ovdje, u beogradskim novinama, podalje od Hrvatske. Za početak, neobično će zvučati, osjećam stanovitu naklonost za toga retarda”, piše Tomić nigdje drugdje nego u NIN-u. A onda, kad mu se pruži prilika za dobar pičvajz, umjesto da odvali šljagu onom tko mu je skinuo šešir, on podvije rep i traži najstrožu osudu pičvajza.

Valja primijetiti da je ogovarati vlastitu vlast u tuđoj, manje-više otvoreno neprijateljski nastrojenoj državi, čin koji pristaje jedino osobama bez ljudskog integriteta i karaktera. A izvrijeđati na pasja kola ministra u glasilu velikosrpskog (anti)fašizma, koje je prednjačilo u ratnohuškačkoj propagandi devedesetih, pa onda tražiti od istog tog ministra da “najstrože osudi” zbacivanje šešira s njegove vlaške glave, je čin ljigavca. Da Tomić ima dostojanstvo, ili da zna što to jest, sigurno ne bi glumio čuđenje što nije od Hasanbegovića čuo kako sve koji taknu njegov urbani šešir treba poslati na Goli.

Što još kaže Tomić? “Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom”. Ovdje se Tomić “elegantno” izvukao od toga da nazove ministra izravno “balijom”, ali je prilično jasna intencija stavljanja “balije” u kontekst rečenice. Pa dalje – “ostao sam ravnodušan na bijednika”, a usto se osvrnuo kritički i na cijelu hrvatsku vladu: “Naša nova Vlada izgleda, neću pretjerati, kao neka meksička banda iz vesterna Serđa Leonea. Jedan je, na primjer, osuđivani nasilnik, koji je izvijestio lažnu adresu, a javno bi objavljivao popise nacionalnih izdajnika. Drugi je krao stiropor iz dućana građevinskog materijala. Treći je krao u bolnici koju je vodio. Onda imamo nekadašnju časnu sestru, katoličku redovnicu koja je liječila narkomane, prije nego se u jednoga, valjda izliječenog, zaljubila, napustila Crkvu i otišla s njim živjeti u Banjaluku. Jedan je potpredsjednik bivši špijun, a drugi je otišao iz sjemeništa da bi se upisao na Medicinski fakultet u Mostaru”.

Tomić ima sreće da živi u Hrvatskoj. Sasvim je sigurno da bi negdje drugdje vjerojatno imao malo više problema od šešira. A da je Srbin koji ovako u hrvatskim medijima piše o Srbiji, vjerojatno bi ostao bez glave, a ne samo bez šešira.

Tomić je, dakle, poručio Hasanbegoviću da je jedan obični balija, i to u četničkom tisku – što je ono što o njemu zapravo misle hrvatski antifašisti velikosrpske provenijencije, a ne domoljubni Hrvati. Uostalom, zna se kom su “balije” stari neprijatelji. Hasanbegović je pak rekao da najstrože osuđuje napad na Tomića, ali mu je i poručio da, kad se već nabacuje govnima, mora očekivati i da koje govno pogodi njega. Ili, kako Amerikanci kažu, ljudi koji žive u staklenim kućama ne bi trebali bacati kamenje okolo. I naročito se ne bi trebali, kao Hrvati makar po haplotipu ako ne već po ničem drugom, zgražati nad hrvatskim nacionalizmom u donedavnom glasilu velikosrpskog ultranacionalizma.

Usto, Tomić poručuje da bi Hasanbegović trebao, kao musliman, biti antihrvatski raspoložen “zbog Ahmića”. Radi se, očito, o prozirnom pokušaju Tomića da zavadi Hrvate i Bošnjake, ne bi li se Srbi lakše domogli Republike Srpske. Valjda bi slijedom iste logike i Tomić, kao Hrvat, trebao biti antisrpski raspoložen zbog Vukovara, Dubrovnika, Broda, Osijeka, Vinkovaca, Ovčare, i tako dalje. Ako je on slaboumni musliman-balija jer je pristao raditi za hrvatsku vladu, je li onda Tomić retardovani ustaša jer radi za srpski tisak? Zovu li u Beogradu njega iza leđa “dudekom” i “korisnom budalom”?

No, Tomić sad govori o slobodi tiska, i svi koji ga brane, zanemarujući da pisana riječ podrazumijeva odgovornost, ili bi trebala. S kojim se pravom dio medija zgraža nad time što je netko na ulici Tomiću rekao da je jugoslavensko govno, a kad on govori drugima da su hrvatska i muslimanska govna, to je košer? Ako je Tomićeva sloboda govora nazivati nas “gadovima”, Hrvatsku zemljom kojom vlada banda iz vesterna – i to usred Srbije kojom vladaju pravi četnici s pedigreom iz rata – te nazivati Hasanbegovića bijednikom i retardom, onda vjerojatno i u moju slobodu govora spada nazvati Tomića toksičnim genetskim otpadom, te brđanskom seljačinom bez kulture i odgoja. A “antifašiste” ipak u cijelosti neću nazvati bijednicima – ne zato što se bojim da bi me netko od njih u tom slučaju, opravdano, mogao zveknuti u glavu na ulici, nego jer to jednostavno ne mislim, i nije mi običaj vrijeđati ljude koji to osobnim činom nisu zaslužili. Tomića je, s druge strane, posve u redu vrijeđati, pa i govoriti mu da je jugoslavensko govno, jer on sam sipa takve uvrede i od njih živi.

Hrvatska antifašistička novinarska ljiga

07.01.2014., Zagreb - Organizacija civilnog drustva okupljene pod gradjanskom inicijativom Kisobran i Izborni stozer Ive Josipovica odrzao je konferenciju za medije pod nazivom Skup podrske za gradjansku i tolerantnu Hrvatsku. Photo: Anto Magzan/PIXSELL

Ako ste mislili da je revnosni HND, uvijek budan kad se radi o govoru mržnje, reagirao na Tomićeve bljuvotine, nije. Unatoč primjedbi ministra na njihovu glasnu šutnju. Imali su hitnijeg posla: obilježavanje bitke na Neretvi.

Godišnja skupština Antifašističke lige održana je u Novinarskom domu, uz prisustvo delegacije HND-a predvođene Sašom Lekovićem. A iz njihovih izlaganja teško je bilo reći tko je tu antifašist, a tko predsjednik strukovnog udruženja, kom nije primjereno ideološki se identificirati s jednom ekstremnom i krajnje marginalnom, ali zato vrlo glasnom i medijski zastupljenom društvenom skupinom.

Oni su zaključili da su u Hrvatskoj na vlasti fašisti, i zaključili da je vlast poslala “batinaše” na Tomića te da se dijele “otkazi onima koji pogrešno misle”. To kaže ustanova koja ne samo da proganja novinare koji “pogrešno misle”, nedovoljno antifašistički, već i ne dopušta uopće govoriti onima koji drukčije misle od njih. HND je i za Duke bio ideološka inkvizicija, a sad je otišao i korak dalje.
„Ako netko dovodi u pitanje antifašizam, onda dovodi u pitanje i osnovna ljudska prava, slobodu medija i normalan život u demokratskoj i civiliziranoj zemlji“, rekao je Saša Leković, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva. Usto je, parafrazirajući Brkićevu poruku Pupuvcu, poručio da, ako onome tko „nije antifašist ili nije za slobodu izražavanja i neovisnost medija, smeta što to u Hrvatskoj postoji, neka ide tamo gdje toga nema“.

No da su najveći neprijatelji slobode izražavanja i neovisnosti medija upravo antifašisti, nama u medijima je i te kako poznato. Politička korektnost i suzbijanje govora mržnje koju promoviraju je tek eufemizam za cenzuru. A tvrdnja o dovođenju u pitanje antifašizma i dovođenju u pitanje osnovnih ljudskih prava je suluda: ispada da su Staljin, Tito, te antifašističke tajne policije poput Securitatea bile jamac “normalnog života u demokratskoj i civiliziranoj zemlji”. Jesu li oni totalno sišli s uma? Pa i u fašizmu kao takvom je bilo više slobode govora i ljudskih prava nego u režimima koji su se deklarirali kao “anifašistički”!

A briljirao je i Vili Matula, izjavom kako je Hasanbegovićeva tvrdnja da je jedina istinska hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bila ona u Domovinskom ratu „nakaradna interpretacija“, te zaključkom kako treba obilježiti 75. obljetnica Bitke na Neretvi, koja bi podsjetila na junake Drugog svjetskog rata, a s obzirom da se od osamostaljenja Hrvatske bitke iz tog rata nikada nisu obilježavale.

Kakve veze ta bitka i taj rat imaju s Hrvatskom, i zašto bismo u Hrvatskoj obilježavali bitke u Crnoj Gori u kojima su sudjelovali njemački nacisti i srpski četnici na jednoj i jugoslavenski komunisti na drugoj strani, uz ponešto snaga NDH u ulozi statista, nije objasnio. Hasanbegović je posve u pravu: to nije bila naša bitka, ni naš rat.

Ostojić bi pljačku iz policije riješio dok kažeš “svastika”!

Patrik Macek/PIXSELL

Patrik Macek/PIXSELL

Dosad je hrvatska policija bila predmet sprdnje uglavnom u Hrvatskoj, a nakon pljačke 280.000 eura i dva kilograma zlata iz sjedišta MUP-a je to postala i diljem svijeta. Snimi li se idući nastavak “Policijske akademije”, vjerojatno će ga snimati u Heinzelovoj.

No stvar je političku dimenziju dobila jer je Tomislav Karamarko već prije tražio smjenu vrha policije, prije svega ravnatelja Dominića, obrazlažući to time što je SDP smijenio preko 2300 policijskih dužnosnika i doveo svoj lojalan kadar, za kojeg Karamarko tvrdi da je i nesposoban. Toj smjeni se protivio Mostov ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, što je gotovo izazvalo krizu Vlade.

Sad je ta smjena postala neizbježna, i ravnatelj policije je dao ostavku. Naravno, odmah su se javile sumnje da je Karamarko iza svega, kako bi isposlovao te smjene, no to je na samom rubu teorija urota: Karamarko je ipak oprezan i ozbiljan političar koji se nikad nije upuštao u kaznena djela, kamoli teška, i nevjerojatno bi bilo i pomisliti da bi riskirao karijeru na takav način.

S druge strane, takve stvari su se u policiji već događale – prije nekoliko godina trebalo je vratiti dileru droge 108.000 zaplijenjenih kuna, da bi se ispostavilo da su ih inspektori ukrali iz policijskog sefa. Druga “teorija urote”, puno realnija, kaže da je policija sve prikazala kao pljačku izvana da bi se prikrilo da su novac i zlato otuđeni iz sefa. Ali svi se slažu da je policija upletena: netko je znao što će u sefu naći, a to je mogao saznati samo od policije.

Željko Dolački, iz čijeg je sefa nestao novac, je bio na glasu kao omiljeni Ostojićev policajac, koji se usto na čudan način, nakon što je za SDP-ovog ministra Šime Lučina najuren nečasno iz policije zbog sumnji na korupciju, u nju vratio 2003. i napredovao do načelnika. To je dodatni problem za bivšeg ministra: Dolački se često u medijima spominjao kao dio njegove tajne ekipe u MUP-u, takoreći parapolicijskih snaga. Usto, postavlja se pitanje što je taj novac radio u sefu Dolačkog, zašto nije u zakonskom roku predan DORH-u ili sudu, i dosta drugih pitanja. A sve skupa upućuje na to da u policiji samo aparati za kavu nisu korumpirani, a i to je pitanje.

No još veći problem ima novi ministar: možda bi i on trebao odstupiti, jer ga se već dva mjeseca, od strane Karamarka koji je bio ministar policije i poznaje situaciju, upozorava na nekvalitetan stranački SDP-ov kadar u policiji. Dolaskom na vlast Kukuriku koalicije smijenjeno je više od 2300 ljudi i dovedeni su lojalni i nesposobni uhljebi. Njih je odmah trebao smijeniti, i postaviti natrag stručne ljude – a on je to odbijao, i sad mu se to vratilo kao bumerang. Božo Petrov i premijer Orešković su također odbijali smjene i podržali Orepića u sukobu s Karamarkom, no oni ne poznaju policijski i obavještajni sustav jer u tim sustavima nikada nisu radili, dok Karamarko jest. No Karamarko je, u vrlo gospodskom priopćenju, već rekao da od njega neće tražiti ostavku – ali hoće depolitizaciju policije, koja se očito nameće kao hitna stvar.

U međuvremenu, policija se pohvalila time da je kaznila 1881 biciklista u Osijeku, pet u Splitu, sedam u Rijeci, i osam u Istri. To je nešto u čemu su dobri, naročito u Osijeku. Rješavanje ozbiljnijeg kriminala od prometnih prekršaja je očito prekomplicirano za njih.

Opasna provokacija – obnova Vukovarskog tornja

Igor Kralj/PIXSELL
Igor Kralj/PIXSELL

 

Vodstvo “Crvene zvezde” prijavilo je “Cedevitu” Euroligi jer je zagrebački košarkaški klub odlučio da će prihod od utakmice koja se igra u petak, 8. travnja, ići za obnovu Vukovarskog vodotornja.

Srbi to smatraju – provokacijom. Što je i više od bezobrazluka. Tim više što je publika u prvoj euroligaškoj utakmici ovih momčadi koja se igrala u beogradskom Pioniru pjevala o “stražama generala Draže”, i istaknula transparent koji slavi ratne zločince iz zadnjeg rata.

Treba li reći da je predsjednik kluba “Zvezda” inače veliki fan pokojnog ratnog zločinca Slobodana Miloševića, još jednog u plejadi zaslužnih “antifašista”?
Zašto je ovo u pregledu hrvatske političke gluposti? Jer je glupo bilo da MI zbog transparenata i skandiranja nismo napustili prvu utakmicu, i oštro prosvjedovali kod Eurolige zbog veličanja antifašista Draže i Slobe, te Tolimira, osuđenog na doživotnu kaznu zatvora u Haagu. Zato nam ovo i rade: jer mogu.

U pravilu se nasilnici iživljavaju nad onim tko to dopušta. Zašto uopće sudjelujemo u tom natjecanju kad u njemu sudjeluju klubovi iz zemlje u kojoj očito denacifikacija nije niti započela?

Pupovcu nije jasna razlika između Šešelja i Gotovine!

Srdjan Ilic/PIXSELL
Srdjan Ilic/PIXSELL

[ad id=”93788″]

Osjetljiviji od naših košarkaša je Milorad Pupovac. On odmah napusti raspravu kad smatra da ga izbor protivnika vrijeđa u njegovoj srpskoj biti. Tako je protestno napustio HRT, jer nije želio sudjelovati u razgovoru s Ružom Tomašić. Njega vrijeđa što ona smatra da Hrvatska od Srbije traži premalo za zeleno svjetlo za ulazak u EU. Osim pitanja srpske samoproglašene nadležnosti za ratne zločine izvan Srbije i prava hrvatske nacionalne manjine, prije ulaska Srbije u EU bi trebalo riješiti pitanje granica, nestalih osoba, otetog kulturnog blaga, smatra Tomašić. Također, smatra da Srbija mora priznati postojanje logora za Hrvate na svom tlu, a postavlja i pitanje ratne odštete. To je odgovor bezobraznom Dačiću koji kaže da se Hrvatska ponaša kao “velesila” jer se protivi otvaranju 32. poglavlja, zbog odnosa prema ratnom zločincu Šešelju.

Ruža je ta koja nije trebala pristati doći s Pupovcem u studio. On je naime nedavno, komentirajući puštanje Šešelja iz zatvora, praktički izjednačio njega i generala Gotovinu, i to je posve dovoljan razlog da s njim više nikad nitko normalan u Hrvatskoj ne uđe u razgovor i raspravu. Ako Pupovcu nije jasna razlika između jednog časnog vojnika i generala, i jednog genocidnog psihopata koji je epitom balkanskog koljačkog primitivizma, onda s njim nema smisla o bilo čemu razgovarati.

Na Iblerovom ništa novog

Petar Glebov/PIXSELL
Petar Glebov/PIXSELL

 

Milanović je konačno uspio dobiti jedne izbore: one u SDP-u. Više zbog nedostatka iole ozbiljnog protukandidata, a manje zbog uspjeha koje je stranka imala u zadnjih 6 izbornih ciklusa, izgubivši svih 6. Misle li u SDP-u stvarno da su Maras, Jovanović, Stazić, Hajdaš-Dončić, Grčić i Kotromanović najbolji ljudi koje mogu ponuditi naciji, i da bi ih baš oni, predvođeni gubitnikom Milanovićem, mogli vratiti na vlast? Ili se samo zezaju?

Milanović je nakon gubitka parlamentarnih izbora dao toliko nepristojnih, neozbiljnih i idiotskih izjava da vjerojatno ne bi ponovo bio izabran ni za predsjednika kućnog savjeta, kad bi imao ozbiljnu oporbu u stranci. No njegov agresivan i vulgaran stil razotkriva jadno stanje u kojem se nalazi današnji SDP. Milanović je jednostavno sirov i nekulturan, usto potpuni diletant, i uz ovakvu oporbu HDZ može mirno spavati. Tim više što će rasplet afere Mig-ovi možda dovesti do optužnice protiv Kotromanovića, koji mu je blizak suradnik. Čak ni ta afera, koja je izbila samo par dana prije izbora u SDP-u, nije ga uspjela srušiti!

Tako Hrvatska ide dalje bez prave oporbe, a to nije dobro. Jer, iako istraživanja ukazuju da je SDP i dalje popularan gotovo kao i HDZ, to je više rezultat medijskog nagnuća Milanoviću nego stvarna slika stvari: Milanović je dokazao da nema kapaciteta voditi zemlju, a time ni za biti jak šef oporbe. Usto, kampanja je protekla u atmosferi grubog vrijeđanja, gdje su iz Milanovićeva tabora protivnike nazivali bagrom, zmijama otrovnicama, pušačima bunike, te najavljivali “nogu u guzicu” nakon što Milanović pobijedi. Sve će to sasvim sigurno ostaviti atmosferu nepovjerenja u stranci, narušiti odnose među članstvom, ali i trajno narušiti ono malo što je ostalo od ugleda SDP-a.

Zaslužuje li SDP bolje od Milanovića? Nakon svega, nitko od njih ne može reći da ne znaju koga su birali. Ako uopće jesu, jer je iz Komadininog stožera javljeno da su neke kutije bile pune već prije otvaranja biračkih mjesta. Izgleda da u SDP-u neki običaji naslijeđeni od KPJ teško izumiru.

Bandićevu Bandićevo, Bogu Božje, Batmanu Batmanovo

Marko Prpic/PIXSELL
Marko Prpic/PIXSELL

 

Rupa veća od budžetske se pojavila nasred Slavonske, i odmah postala hit na internetu i tema raznih fotomontaža, od onih gdje je Bandić pretvara u fontanu do onih sa zbunjenim Johnom Travoltom.

Prvi na listi prozvanih je Bandić, pa iako zapravo s ovim nema ništa – takve stvari se jednostavno mogu dogoditi tamo gdje prodru podzemne vode ili pukne kakva stara odvodna cijev – dao je par izjava u svom stilu. “Nisam ja Batman, pa da interveniram unaprijed. Ovo je bila viša sila. Budite strpljivi”, rekao je. Batman nešto nije u formi ovih dana, izgleda.
A kasnije je još dodao “Dubit ćemo na trepavicama ako treba, ali riješit ćemo to”. Dobro da nije rekao da će pojesti rupu! No najviše me je nasmijao njegov odgovor na pitanje novinarke HRT-a tko je kriv: “Možemo kriviti mene ili dragog Boga. Evo, ja ću prihvatiti da sam 50 posto kriv”.

Pa ako Bandić možda i nije Batman, negdje je u ravnini s dragim Bogom. No, i takvi odgovori su bar duhoviti. Pitanje “tko je kriv” je prilično debilno kad ga na takav način postavite gradonačelniku. Bandić, komedijaš i showman, bar uvijek ima pripremljen odgovor na sve. Novinari bi trebali imati pripremljeno i poneko pametno pitanje.

Marcel Holjevac/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

ICTY danas izriče presudu srebreničkom krvniku Ratku Mladiću

Objavljeno

na

Objavio

Ratni zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko Mladić, osoba čije je ime postalo sinonimom za najteže ratne zločine počinjene na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, konačno će se danas suočiti s pravdom na koju se čeka više od dva desetljeća.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) izreći će iza 10 sati prvostupanjsku presudu Mladiću (75) koji je optužen za ratne zločine počinjene u vrijeme kada je obnašao dužnost zapovjednika Vojske Republike Srpske (VRS).

Mladić je u Haagu optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja u Bosni i Hercegovini od svibnja 1992. do pred kraj 1995. godine. U završnoj riječi tužiteljstva u prosincu 2016. godine za njega je zatražena kazna doživotnog zatvora dok je obrana predložila da ga se oslobodi svih optužbi.

Prvu optužnicu protiv njega haaško je tužiteljstvo podignulo još 25. srpnja 1995. godine i nakon toga je triput širilo i mijenjalo zbog potrebe da se suđenje provede što učinkovitije pa su u njoj zadržani samo najteži ratni zločini

Mladić je godinama nakon podizanja prve optužnice bio neuhvatljiv, baš kao i njegov politički “šef” Radovan Karadžić, unatoč činjenici da su bili na vrhu popisa najtraženijih osoba, “rame uz rame” s Osamom Bin Ladenom.

Mladić se najprije skrivao na teritoriju BiH, a omiljeno boravište bio mu je podzemi bunker građen kao atomsko sklonište za vojni i politički vrh bivše SFRJ kod mjesta Han-Pijesak na Romaniji.

No suočen s jasnim nastojanjima pripadnika NATO-a da ga pronađu i uhite pobjegao je u Srbiju pod okrilje režima Slobodana Miloševića.

Ja sam onaj kojeg tražite

Preživio je i i Miloševićevo svrgnuće s vlasti 2000. godine pa se pod okolnostima koje još nisu u cijelosti razjašnjene, zahvaljujući mreži pomagača ali i potpori što su mu je otvoreno ili prikriveno još godinama nakon toga pružale vlasti u Beogradu, skrivao sve do 2011. godine.

Srbijanska policija pronašla ga je u selu Lazarevu kod Zrenjanina 26. svibnja te godine gdje se skrivao pod lažnim imenom Milorad Komadić.

“Našli ste onog koga tražite. Ja sam Ratko Mladić”, kazao je policajcima bjegunac koji je tad imao izgled oronulog starca no ipak je kod sebe navodno imao dva pištolja iako ih nije pokušao koristiti

Srbijanske su vlasti Mladića ICTY-u izručile 31. svibnja 2011. godine, a dokazni postupak u Den Haagu počeo je godinu dana kasnije i trajao je do kolovoza 2016. godine. Svoje iskaze tijekom procesa dalo je 377 svjedoka obrane i optužbe. Sudsko vijeće u obzir je uzelo i pisane iskaze još 214 svjedoka.

Ključne točke optužnice temelje se na izravnom Mladićevom sudjelovanju u genocidu u Srebrenici u srpnju 1995. godine kada je ondje ubijeno osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka, odgovornosti za široku kampanju progona, deportacija, mučenja i ubojstava nesrpskog stanovništa tijekom 1992. godine u najmanje sedam općina u BiH, osnivanje logora “Omarska”, “Keratern”, “Manjača” i “Trnopolje” u kojima su mučeni i ubijani Bošnjaci i Hrvati, teroru nad civilima tijekom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine te uzimanju za taoce pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) u svibnju i lipnju 1995. godine.

Optužnica protiv Mladića uz osobnu odgovornost sadrži i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu na čijem je čelu bio Karadžić s ciljem uspostave države u kojoj bi Srbi imali prevlast i s čijeg bi teritorija trajno uklonili Bošnjake, Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo.

U optužnici su potanko opisani zločini poput ubojstva 144 osobe u mjestu Ključ, više od 200 zatočenika u zatvoru u Foči, ubojstvo 150 osoba u logoru Keratermu te 140 u logoru Sušici kod Vlasenice, kao i zatočenje tisuća Bošnjaka i Hrvata u logorima poput onoga na Manjači osmišljenim tako da dovedu do njihova fizičkog uništenja.

U točki koja se odnosi na genocid u Srebrenici, Mladiću su stavljena na teret masovna ubojstva više od tisuću zarobljenih Bošnjaka u selu Kravica te još tisuću kod škole u mjestu Orahovac. Tu je i opis “bezobzirnog uništavanja” privatne imovine i javnih dobara te spomenika kulture i sakralnih objekata.

U djelu optužnice koji se odnosi na teroriziranje Sarajeva tijekom opsade grada, spomenut je zločin na tržnici Markale iz veljače 1994. godine kada je ubijeno 66, a ranjeno više od 140 osoba.

Točno 10. svibnja 1992. godine Mladić je preuzeo dužnost zapovjednika Druge vojne oblasti tadašnje JNA, da bi samo dva dana kasnije i formalno postao zapovjednikom vojske bosanskih Srba. Ostat će zabilježeno kako je on u noći 28. svibnja izravno zapovjedio topnički napad na civilne ciljeve u Sarajevu.

“Tuci Velušiće (Velešiće – op.a.). tamo nema srpskog življa mnogo”, zapovjedio je Mladić radio vezom podređenom časniku zaduženom za bitnicu iz čijih se topova tada gađalo Sarajevo.

“Snage koje su sudjelovale u napadu na Sarajevo granatirale su i otvarale snajpersku vatru na civile dok su ovi obavljali svakodnevne aktivnosti. Ljudi su ranjavani i ubijani u vlastitim domovima. S obzirom da nije bilo plina, struje ili tekuće vode, ljudi su bili prisiljeni izlaziti iz svojih domova čime se povećavao rizik od smrti”, jedan je od navoda iz dijela optužnice koji se odnosi na troipolgodišnju opsadu Sarajeva tijekom koje je ubijeno više od deset tisuća građana, među kojima i 1600 djece.

Golemo zanimanje u BiH

Najavljeno izricanje presude Mladiću izazvalo je ogromno zanimanje u Bosni i Hercegovini, a gotovo sve bitnije televizijske i radijske postaje najavile su posebne programe za 22. studenoga, odnosno izravne prijenose iz Den Haaga.

U udrugama koje okupljaju članove obitelji ratnih žrtava vjeruju kako je za Mladića jedino moguća doživotna zatvorska kazna, ali neki pritom upozoravaju kako i takva kazna nije dovoljna s obzirom na težinu počijenjenih zločina.

“Toliko je zla počinjeno da nijedna zatvorska kazna nije dovoljna. Tim zločincima bolje je u zatvoru nego meni koja sam ostala potpuno sama”, kazala je lokalnim medijima Hatidža Mehmedović, predsjednica udruge Majke Srebrenice.

Među bosanskim Srbima i njihovim udrugama očekivanja su potpuno oprečna i svi očekuju kako će Mladić biti oslobođen.

Uvjeren u to je i Mladićev sin Darko koji tvrdi da krivnja njegova oca za ratne zločine na suđenju uopće nije dokazana.

“Bilo koja presuda osim oslobađajuće neće biti pravedna i za nas kao njegovu obitelj bit će potpuno neprihvatljiva. Sve pravne analize pokazuju da tužiteljstvo u Den Haagu nije uspjelo dokazati navode iz optužnice”, kazao je Darko Mladić za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN).

Bez optužnice za Škabrnju, osuđen za Kijevo

Iako je “najpoznatiji” po zločinima koji se vežu za njegovo ime u BiH, Ratko Mladić je svoj krvavi pohod počeo u Hrvatskoj, kao zapovjednik Kninskog korpusa JNA.

Njegove postrojbe napadale su Šibenik, Zadar, Vrliku, Kijevo i Škabrnju, u kojoj je 18. studenoga 1991., istoga dana kada je pao Vukovar, ubijeno 43 civila i 15 vojnika.

Kolonom sjećanja “Korak po korak”, u kojoj se okupilo više od 15.000 ljudi iz svih krajeva Hrvatske, u subotu je u Škabrnji obilježena 26. godišnjica tog masakra.

Marko Miljanić, ratni zapovjednik obrane Škabrnje, kazao je tim povodom za HTV da je “Ratko Mladić u Škabrnji ispekao zanat”. Haški sud, ali još niti hrvatsko pravosuđe, za to ga nisu optužili.

Mladić je, međutim, u Hrvatskoj ipak osuđen za dio svojih zločina.

Temeljem optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku iz svibnja 1991. tadašnji Okružni sud u Šibeniku je u srpnju 1992. Mladića i još šest osoba osudio na zatvorsku kaznu od 20 godina. Na teret mu se stavljalo da je u kolovozu 1991. počinio zločine protiv civilnog stanovništva u Kijevu i Vrlici, od kolovoza do studenog iste godine napadao Sinj i okolicu, u rujnu 1991. Maljkovo, Potravlje, Šatrić i Dabar te područje Šibenika u rujnu 1991.

U prosincu 1995. županijsko državno odvjetništvo Mladića i još tri također odbjegle osobe optužilo je da su 1991. isplanirali i u siječnju 1993. organizirali rušenje brane i hidroelektrane Peruča, s ciljem potpunog potapanja civilnih i gospodarskih objekata te time ugrožavanja nastanjenih stanovnika nizvodno brane i rijeke Cetine u Sinju, Trilju i Omišu. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Željka Markić: Radnici, osim što su prisiljeni raditi nedjeljom, praktički uopće za to nisu plaćeni

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim skupom Hrvatskog saveza za nedjelju ponovno se aktualizirala ideja o nedjelji kao neradnom danu.

Podupire je i udruga U ime obitelji, a njezina predsjednica Željka Markić gostovala je u Studiju 4. Udruga poreznih obveznika Lipa, pak, protiv je bilo kakve regulacije tržišta.

U Splitu je prošli tjedan, u sklopu Dana socijalne zauzetosti, održan skup Hrvatskog saveza za nedjelju.

Riječ je o inicijativi koja smatra da bi nedjelja trebala biti neradna, a ta je ideja okupila 16 ustanova i udruga predvođenih Franjevačkim institutom za kulturu mira iz Splita.

U Hrvatskoj 35 posto radnika zaposlenih u trgovinama radi nedjeljom, dok je u EU-u prosjek 23 posto, rekla je Željka MarkićRadnici, osim što su prisiljeni raditi nedjeljom, praktički uopće za to nisu plaćeni. Oni rade 6 dana u tjednu. Poslodavac ih može obvezati da rade i nedjeljom i dati im u zamjenu jedan dan u tjednu slobodno. Oni ne mogu biti nedjeljom zajedno sa svojom obitelji, a istovremeno im tu nedjelju ne plaćaju, istaknula je Markić te dodala kako, prema istraživanju eurozastupnice Marijane Petir, najveći dio njih dobiva za tu jednu nedjelju plaćenu samo jednu kunu više.

Nedjeljom rade liječnici, medicinske sestre, novinari, policajci, piloti, vozači, vatrogasci, carinici, hotelski radnici, ugostitelji, glumci…, uzvratio je Loew i pitao što s njima. Željka Markić odgovara kako je riječ o zanimanjima koja moraju raditi nedjeljom, za razliku od trgovina koje ne moraju. Liječnici su, nastavlja,  za rad nedjeljom adekvatno plaćeni.

Većina tih struka je u državnom sektoru (izuzev hotelskih radika i ugostitelja i još nekih) i poslodavac im je država koja nije na tržištu. Vi govorite o poslodavcima koji su na tržištu i to je druga priča, rekao je Loew.

Željka Markić nije se složila s njim i dodala je kako je država obvezna osigurati Zakon o radu koji će štititi radnike i istovremeno osigurati poslodavcima pošten odnos. Ali država omogućuje da se u Hrvatskoj radi 180 sati tjedno, a u Austriji se radi 72. Ako austrijska država kaže da se mora plaćati dvostruka cijena rada za nedjelju, a Hrvatska kaže da je dovoljno platiti jednu kunu više, onda Hrvatska pogoduje jednoj strani, a to su veliki trgovački lanci, rekla je Markić.

Na pitanje kako bi oni regulirali rad nedjeljom, Loew odgovara da su oni protiv bilo kakve regulacije i da regulacije u tržišnoj ekonomiji nisu dobre. Kupci, ističe, svojim preferencijama odlučuju kada trgovine trebaju raditi, a radnici mogu birati žele li ili ne i nitko ih ne prisiljava da rade.

Vi ste protiv toga da se postavi obveza da se radniku koji radi nedjeljom mora platiti više?, pitala je Markić. Nisam protiv toga. Ali to se mora odlučiti odnosom poslodavac i zaposlenik, odnosno ugovorom o radu, odgovara Loew. Vi uopće niste za to da se u Hrvatskoj regulira to da poslodavci radnicima uvjetuju da moraju raditi nedjeljom, svima njima koji imaju obvezu raditi jer je to za život važno – država prema tome ne treba zauzeti poziciju?, nastavila je Markić. Po našem mišljenju, ne treba. U ovom vašem konkretnom prijedlogu radi se o povećanju nedjeljne nadnice za 50 posto. Dio radnika bi mogao odbiti rad nedjeljom. Poslodavci bi morali tražiti nove radnike koji to žele i imali bi znatno povećanje troškova, odgovorio je Loew.

Markić je, pak, rekla kako istraživanja pokazuju da poslodavci rade nedjeljom baš zato što ih taj dodatni rad ne stoji ništa dodatno. Ja smatram da je nedopustivo da je u Hrvtskoj rad nedjeljom besplatan za poslodavce. Te privatne firme moraju uračunati cijenu rada tog radnika koji je svoju nedjelju ostavio na blagajni umjesto da ga ja proveo u obitelji, objasnila je Markić i dodala kako istraživanja u brojnim europskih zemljama pokazuje da većina radnika ne smatra slobodan dan u tjednu adekvatnom zamjenom za slobodnu nedjelju. Država je Zakonom o radu, smatra, radnike u trgovinama učinila ranjivijima. Ponovila je kako udruga U ime obitelji zajedno sa sindikatima i drugim udrugama traži slobodne nedjelje, a ako one i budu radne, trebaju biti adekvatno plaćene.

Loew je još jednom ponovio kako se ne slaže s tim i kako bi se u tom slučaju radilo o zakonu neželjenih posljedica. Dajte mi recite na kojem to liberalnom tržištu funkcioniraju stvari kao u Hrvatskoj. Baš me zanima?, pitala je Markić. U pola istočnoeuropskih država, odgovorio je Loew. Željka Markić ga je pozvala da argumentira svoje stajalište, a on je upitao može li doći do riječi. Niste mi dali priliku da elaboriram. Vi govorite isto kao Vilim Ribić, rekao je Loew. Nakon što se ispričao zbog komentara “koji nije bio na mjestu”, Loew je nastavio: Povećanje minimalnih plaća, kao i povećanje troškova rada nedjeljom dovode da toga da su poslodavci prisljeni raditi nedjeljom iz dva radzloga: prvi je to što će konkurencija raditi, a on će imati gubitke. Drugi je impulzivno kupovanje. Istraživanja su pokazala da ona čine više od 30 posto. A za takvo kupovanje potrebna je određena atmosfera i ambijent. A to je upravo nedjelja kada mogu uživati u kupovanju i takvo impulzivno kupovanje povećava potrošnju. Ako im to uskratite, dio te prodaje se neće preseliti na radne dane. Upravo suprotno, past će im prihod i dobit i zbog toga će se smanjiti i broj zaposlenih, ali i plaće, objasnio je Loew.

Markić je odgovorila kako istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da trgovine koje rade nedjeljom nemaju povećanje dobiti nedjeljom i da bi se navike građana promijenile tako da kupuju šest dana u tjednu. Navela sam već primjer Austrije u kojoj 90 posto radnika izražava zadovoljstvo svojim poslom. Stavite se u poziciju radnice koja radi 6 dana u tjednu i mora raditi 3 nedjelje i ima istu plaću. Ja ne znam kome to može biti svejedno. To se tumači impulzivnom kupovinom. Meni prvoj odgovara da radi trgovina u mojoj blizini, ali to ne želim jer to nije pravedno, rekla je Markić. Loew je ponovio da potrošači pokazuju da žele rad nedjeljom i da su dokaz trgovački centri koji su prepuni upravo tim danom.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari