Connect with us

Kolumne

Slava Ukrajini i žrtvama komunističkog terora

Objavljeno

on

Nesumnjivo pod dojmom povlačenja iz Afganistana u neredu, ali i nedavnog uklanjanja prepreka za okončanje njemačko-ruskog energetskog projekta Sjeverni tok 2, okupljanjem predstavnika 45 država na inauguracijskom samitu Krimske platforme politički je Zapad izrazio blizinu Ukrajini i predanost očuvanju njezina teritorijalnog integriteta, grubo narušenog jednostranim pripajanjem Krima Rusiji.

U uvjeravanju Ukrajine kako ne će biti ostavljena na cjedilu zapažen je dojam ostavio predsjednik hrvatske Vlade, Andrej Plenković, okončavši obraćanje na ukrajinskom jeziku rečenicom – Krim je Ukrajina! Uz to, Plenković je domaćinima ponudio pomoć pri razminiranju i, ne prvi put, prijenos iskustava u reintegraciji hrvatskog Podunavlja, kao modela za mirno uključivanje odmetnutih proruskih regija Ukrajine u njezin ustavno-pravni poredak.

Naime, tek što je zasjeo u stolicu predsjednika Vlade, ujesen 2016. godine, prvi zapaženiji Plenkovićev vanjskopolitički potez bila je naizgled ničim izazvana ponuda pomoći Ukrajini pri reintegraciji područja pod nadzorom pobunjenika, što je izazvalo bijes i osornu reakciju ruske diplomacije. Na to se uskoro nadovezao odrješiti nastup ondašnjeg ruskog veleposlanika u Zagrebu, Anvara Azimova, u punoj diplomatskoj ratnoj opremi (vojna uniforma do zuba načičkana odličjima), praćen ljutitim odbijanjem daljnjeg financiranja duga hrvatskog gospodarskog diva Agrokora.

Ipak, uskoro će se pokazati kako je Plenković tada sve optimalno izračunao na dobro Hrvatske. Koncern ne samo što nije propao, nego je, unatoč predviđanjima zlogukih proroka, mahom politikanata i diletanata nevičnih strateškom promišljanju, spašen bez ijednog proračunskog novčića, pri čemu su mali dobavljači i OPG-ovi prošli znatno bolje nego što bi mogli i sanjati da su bili prepušteni na milost i nemilost tržišta.

K tome je i država Hrvatska odlukama mjerodavnih međunarodnih sudova zaštićena od možebitnih potraživanja oštećenika. Pritom ne treba gubiti iz vida kako je taj odvažan Plenkovićev istup, kakvog bi se malo koji europski političar usudio poduzeti, bez sumnje znatno podigao njegov ugled i utjecaj u samom vrhu europske politike.

To će se odraziti u zauzimanju važnih pozicija hrvatskih diplomatkinja u europskim institucijama, a potom i doseći vrhunac u presudnom Plenkovićevom utjecaju pri izboru vodstva Europske komisije, iz čega proizlaze mnogi zdravi plodovi za Hrvatsku u izazovnim vremenima koja su uslijedila i još uvijek traju. Je li i ovim beskompromisnim, sada, doduše, ne više tako usamljenim, Rusiji nemilim istupom Plenković dobro izračunao, pokazat će vrijeme.

U svakom slučaju, u prilog tomu govori njegovo bogato političko iskustvo, kao i činjenica kako kritičari tog poteza nemaju bolji uvid u međunarodne odnose od njega samog.
Nimalo slučajno, ukrajinski je samit pao na 30. obljetnicu moderne ukrajinske države, ali i, još važnije, na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma.

Naime, koliko god Rusija nastojala minimizirati značaj sporazuma između ministara vanjskih poslova Hitlera i Staljina, koji je odabran kao temelj za Dan sjećanja, opravdavajući ga taktičkim razlozima, ona sa sebe ne može baš nikako isprati ljagu međunarodnog pokrovitelja komunističkog totalitarizma, koji će u globalu, poglavito u miru, odnijeti znatno više žrtava od fašizma i nacizma, te civilizacijski i ekonomski unazaditi i opustošiti srednju Europu. U jedno od razmjerno najvećih komunističkih stratišta tik po završetku Drugog svjetskog rata prometnuo se prostor Slovenije i Hrvatske, pri čemu su žrtve bili najvećim dijelom Hrvati u najboljoj životnoj dobi.

Viđeniji lijevi politički komentatori, uglavnom skloni ružičastim naočalama promatrati razdoblje komunističke vladavine, otvoreno negoduju što ovaj, za Milanovićeva vladanja posve zanemareni, bolje reći, prešućivani spomendan, trenutna hrvatska vlast obilježava isključivo kao dan žrtava komunističkog totalitarizma. Ne uviđaju kako se time donekle ispravlja nepravda uslijed naherenosti državnog kalendara u korist žrtava samo jednog totalitarizma, dok su druge spremljene pod tepih kao žrtve trećeg reda ili, pak, kao ne samo žrtve, nego i zločinci. Pritom su i mjesta obilježavanja sjećanja na komunistička zlodjela više nego prikladno izabrana – Macelj kao najveće stratište Križnog puta unutar granica Republike Hrvatske, te komunistički kazamat Goli otok, kao pokazatelj zločinačke naravi komunizma i u kasnijem razdoblju, što je ujedno i šaka u oko kojekakvim nadripovjesničarima, koji nesuvislo drobe kako je jugoslavenski komunizam bio totalitaran samo do 1950. godine. Pa ako i za to navodno svemoćni Milorad Pupovac ima zasluga, svaka mu čast!

Znakovito je kako je, uz neprijepornu volju vladajuće većine, upravo zajednički europski okvir omogućio da se spomen na žrtve komunističkog terora u modernoj Hrvatskoj uopće može službeno obilježavati. Za to je nesumnjivo zaslužna i zrela, konstruktivna hrvatska vanjska politika, usmjerena ka izgradnji europskog zajedništva.

Pomirljiva je, ali i odlučna. Ne inati se, ali i ne odustaje. Konačno, ne temelji se na ucjenama, nego strpljivo nalazi i popunjava najmanji prostor kako bi zaštitila hrvatske interese, znalački koristeći pripadnost Hrvatske savezu s, unatoč neslavnoj afganistanskoj epizodi, još uvijek u svakom pogledu jakima. Iz toga posve prirodno proizlaze i ključni preduvjeti za suradnju s HDZ-om, kao vodećom hrvatskom političkom snagom – jasna proeuropska orijentacija i posvećenost mjerama suzbijanja stoljetne epidemije bez truna zadrške. Jalovo gugutanje o povijesti našoj slavnoj, svojstveno čak i od pro-komunističkih drobilica slabijim učenicima povijesti, uslijed čega vazda skončaju zdrobljeni u njihovim raljama, nažalost nije dostatno.

Kad su takvi posrijedi, ovih su dana isplivali zanimljivi detalji tijekom mučnog raspada još jedne im tvorbe, čiji glavni akteri sve više podsjećaju na junake srpskih filmova iz osamdesetih. Iznenandjeni i uvredjeni Miroslav Škoro, svojstvenim mu šarmom ne propuštajući ni najmanju priliku da se lati mikrofona i zapjeva, usput predatorski vrebajući dame za rukoljub, pljunuti je Srećko Šojić iz Tesne kože, direktor Mario Radić, pak, neodoljivo vuče na komunističkog budžovana Jataganca iz Boljeg života, dočim su im birači kronični luzeri, živopisno utjelovljeni u liku „najstarijeg nižeg referenta na svetu“, Mite Pantića (opet Tesna koža, ili u HR inačici – Desna koža).

Naime, u moru nabacivanja prljavim rubljem nezasluženo je ostalo nezamijećeno kako je Mario Radić javno obznanio da je Miroslav Škoro preko bliske mu plavokose suradnice opstruirao stratešku inicijativu negdašnjeg Josipovićeva savjetnika Stephena Nikole Bartulice za priključenjem Domovinskog pokreta protueuropskim krugovima, zdušno posvećenima razvodnjavanju europskog zajedništva, čime objektivno slabe snagu i položaj Europe u multipolarnom svijetu.

Posljedično, time ugrožavaju prosperitet i suverenitet svake članice ponaosob, čega su im, inače, puna usta. To što su pojedine zemlje, praveći račun s krčmarima izvan Europe, izabrale voditi politiku inaćenja i ucjena prema europskom središtu, dok u drugima takvi, iako ne na vlasti, uživaju pozamašnu biračku potporu, njihova je stvar. Neka im je sa srećom, ali u Hrvatskoj taj film, s figom u džepu prema Europi, niti ima smisla, niti ima prođu. Nadasve zato što se tomu dijametralno suprotna politika, temeljena ne na slijepoj poslušnosti, nego na aktivnom građenju pozicije u europskim institucijama i službama, pokazuje punim pogotkom. To, uostalom, zorno pokazuju i hrvatski uspjesi u bilateralnim sporovima sa Slovenijom i Mađarskom.

S druge strane, ovdašnji zagriženi promicatelji protueuropejstva duhovno nadahnuće nalaze u mitovima ishlapjelih zrinsko-frankopanskih mjesečara. Ti tragediju hrvatskih vođa otprije 350 godina, koji u svoje vrijeme nisu umjeli strateški najbolje izračunati da ispadne dobro po njih i Hrvatsku, ne vide kao priliku da se iz nje izvuče pouka, nego kao izliku za djetinjasto durenje i samodestruktivni neposluh prema Europi, tvoreći tako svojevrsno predziđe političke gluposti. Istodobno, ovdašnji pragmatični izvođači protueuropskih hibridnih radova u pravilu su poslom usko povezani s majčicom Rusijom, čije prethodno razdoblje ovladavanja ovim prostorima hrvatski narod nikako ne pamti po dobru. Za zaboravne odatle i Dan sjećanja!

Ako je, međutim, netko pomislio da ti tamburaši plešu samo na mile zvuke balalajke, grdno se prevario. Čim se pomisli da ne može gore, uvijek se pokaže da može.

Dok padaju u nesvijest zbog užičkog kola u izvedbi folklornog društva nasred središnjeg zagrebačkog trga, „desnokošci“ spremno poskakuju u ritmu glazbene ćirilice, čak i u slavonskim selima pod srpskom okupacijom devedesetih. I kako onda ne će ti, u prostoru i vremenu pogubljeni loleki i boleki u redu potencijalnih koalicijskih partnera vodeće hrvatske političke snage gledati u leđa čak i notornim ljevičarima iz platforme Možemo, Milorada Pupovca da ne spominjemo? To jednostavno nije stvar izbora, nego golog razbora, tog nužnog preduvjeta za vođenje ozbiljne politike.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR