Pratite nas

Kolumne

Slaven Letica: Čovjek bez svojstava – Politički portret Andreja Plenkovića Bone

Objavljeno

na

Dragi Bože, sačuvaj nas Bernardićeve političke darovitosti, Pernarove mudrosti, Vrdoljakova poštenja, Pupovčeva domoljublja, Petrovljeve dosljednosti i – Plenkovićeve čestitosti i vjerodostojnosti

Čovjek bez svojstava

Pritisnut napasnom znatiželjom brojnih hrvatskih novinara, prestrašen opravdanim gnjevom hrvatske javnosti, vidljivo potišten razvojem događaja u Aferi Borg, dan uoči puta u Rumunjsku, domovinu mitskoga grofa-krvopije Drakule, predsjednik VRH-a Andrej Plenković u polusatnom je ispovjedno-samo-odvjetničkom divanuu Sofiji 17. svibnja 2018. otvorio ranjenu ljudsku, narodnjačku, „tuđmanovsku“ i demokršćansku dušu. Razvezao je jezik.

Na taj nam je način omogućio da bolje shvatimo donedavno otajstvenu pozadinu Afere Borg koja potresa hrvatsku javnost, politiku i poslovnu zajednicu. Još i važnije: pomogao nam je da shvatimo kako on sam i njegova vladavladaju našom zemljom,upravljaju našim životima i kako shvaćaju državničke zasluge, odgovornosti i krivnju.

Konačno i najvažnije: dušoslovima (psiholozima i psihijatrima), školovanim i samoukim, poput pisca ovih redaka, ekspertima za analizu ljudske naravi, duše i karaktera, omogućio je da barem malčice proniknu u tajne njegova ljudskog i političkog uma, svijesti, savjesti i karaktera. Odgovarajući na pitanja novinara da prokomentira nova e-pisma koja je objavio portal indeks.hr, Plenković je kazao:

Moram priznati da nisam toliko pratio danas medije, ali mislim da mi je do kraja jasno kakvom trendu i kakvom smjeru napada smo trenutno izloženi. Ponovit ću: cijelu svoju karijeru, cijeli politički život, cijeli društveni angažman baziram na čestitosti, poštenju, nekorumpiranosti! I s te strane sam – po ovoj temi i svim drugima kojima sam se u svom životu bavio – miran da ne mogu biti mirniji.

Da bi sebe sasvim izuzeo od svake odgovornosti i krivnje dodao je:

Niti sam primao, niti sam čitao (e-poštu Grupe Borg – op. S. L.), niti sam znao sve detalje. Niti jedan premijer to ne može.

Da mu je strana svaka slutnja o osobnoj odgovornosti i krivnji potvrđuju i ove rečenice:

Želim da nadležne institucije rasvijetle baš sve. Profiterstvo sa mnom nema veze. Niti me tko pitao, niti sam znao tko će biti podizvođači, i ne dolazi u obzir da ja politički, ili još manje Vlada ili HDZ, trpim štetu ili odgovaram zbog takve situacije. Želim da se sve rasvijetli i da se pogleda koliko je jedna uspješna priča došla u situaciju da se dovodi u pitanje cijeli proces. Budim se svaki dan miran, idem spavati miran, i rado bih da se to sve rasvijetli.

I dok je odbacio svaku pomisao o bilo kakvoj osobnoj odgovornosti i krivnji,  prisvojio je sve zasluga za spas ili „spas“ (vrijeme će ubrzo pokazati) Agrokora:

Mi smo sve negativne posljedice uspjeli spriječiti. Svi mali OPG-ovi su isplaćeni. Pokušajmo staviti na vagu sve dobro što se dogodilo i sve što se loše učinilo.

U vlastite zasluge pripisao je i odluke Ustavnog suda o Lex Agrokoru:

Činjenica je da je Zakon o izvanrednoj upravi proglašen u skladu s Ustavom. Ustavni sud odbacio je niz inicijativa za ocjenu ustavnosti i za mene to je daleko najbitnije. Zakon je postao dijelom pravne stečevine Europske unije. Uvršten je u uredbu koja govori o insolvencijskim pravnim procesima na razini EU-a, a potvrđen i od Vijeća i od Europskog parlamenta.

Dakle, Andrej Veliki zaslužan je za sve: spas Agrokora, odluku Ustavnog suda, obogaćenje pravne stečevine EU-a, prevenciju poslovne i tržišne panike, spas radnih mjesta, stabilnost ekonomije i države. Među vlastite zasluge ubroji je čak i ostavku koju je – pod pritiskom javnosti – bila PRISILJENA podnijeti ministrica Dalić:

Nakon jučerašnjeg i današnjeg razgovora potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić i ja odlučili smo da ona danas podnese ostavku na svoju dužnost, koju sam ja prihvatio.

Konačno, da bi naglasio kako NJEMU i NJEGOVOJ VLADI pripadaju samo zasluge, ali ne i ODGOVORNOST i KRIVNJA/KRIVICA, Andrej Plenković Bono još jednom je podsjetio kako cijela operacija spašavanja Agrokora porezne platiše, odnosno državni proračun neće stajati niti jedne kune. Da bi osnažio dojam o „besplatnosti“ spašavanja Agrokora prste desnice spojio je u obliku broja „0“.

Plenković je već pri objavi ostavke dr. Martine Dalić 14. svibnja 2018. zorno pokazao kako je ostvario čudo: da je bez kune „spasio Agrokor“

Maksimum grješnosti – ne osobne, nego one „procesne“ – koju je Plenković  javno priznao bile su mistične „male sjene“ i „mrlje“: „Žao mi je što nije bilo više postupnosti, transparentnosti pa bismo izbjegli ove male sjene, koje bacaju mrlju na izrazito, izrazito uspješan proces sprečavanja i prelijevanja krize u Agrokoru na druge financijske subjekte i gospodarski sustav.”

 Zloćudno samoljublje i makijavelizam podignutih obrva

 Što bi neki učeni forenzični psihijatar ili klinički psiholog kazao za čovjeka i političara koji sebe sama vidi kao utjelovljenje biranih ćudorednih vrlina (čestitosti, poštenja, nekorumpiranosti), čudotvornog spasitelja Agrokora i cijelog hrvatskog gospodarstva, tvorca europske pravne stečevine i vrhovnika koji iz vlastodržačkoga raja protjeruje posrnulu ministricu i kojem je strana sama pomisao da bi mogao biti za bilo što odgovoran i kriv? Odgovor je jasan čak i laiku: radi se o krajnje sebičnoj (egoističnoj) i samoljubivoj (narcističkoj) ličnosti koju psihijatri, klinički psiholozi i medicinski sociolozi (to je bila moja struka) nazivaju zloćudnim samoljubljem ili, ako su vam milije tuđice, malignim narcizmom.

 

Vrijeme vladavine zloćudnih narcisa: JustinTrudeau, DonaldTrump i Emmanuel Macron

Zloćudni samo-ljubi koji su, zapravo, zavladali svijetom (Putin, Trudeau, Trump, Macron i ostali, pa i naš Bono) gladni su i žedni pažnje, divljenja, ljubavi, aplauza i priznanja te se često okružuju podanicima i laskavcima koji su im sve to – iskreno ili prijetvorno – spremni pružiti. Tom se okolnošću može objasniti Plenkovićeva navadu da se okružuje mladim „lavovima“ i „lavicama“ koji u njemu doista vide bezgrešnog i svemoćnog proroka, vizionara, reformatora, spasitelja, VELIKOG VOĐU.

Bliskost i sklonost Andreja Plenkovića da prijeđe preko nečuvenih ispada i izjava dr. Milorada Pupovca ima, primjerice, izvorište u prvoj izjavi divljenja koju mu je – lukavo i proračunato – predsjednik SDSS-a uputio prije nego je postao dijelom tadašnje koalicije. U izjavi za N1 televiziju5. rujna 2016., Pupovac je ovako tepao Plenkoviću:

On ima natprosječnu reputaciju u europskim i međunarodnim krugovima što za našu zemlju nije mala stvar. Takvi se plaćaju suhim zlatom. Nama treba nova reafirmacija u EU. Plenković je čovjek koji ne proizvodi konflikte, on okuplja i izabire. On će znati što mu svaki ministar radi. On će biti ‘full time prime minister.

Politički sociolozi i psiholozi koji se bave fenomenologijom sebičnog samoljublja dobro znaju da se uz njega u pravilu javlja i – makijavelizam.
Uzimajući u obzir povijest dolaska i opstanka na stranačkoj i državnoj vlasti Andreja Plenkovića, s trunčicom pretjeravanja mogli bismo kazati kako se njegova filozofija i praksa vladavine temelji na – makijavelizmu s osmijehom.  Mog čitatelja ne trebam posebno podsjećati da je makijavelizam popularno protumačena i primijenjena političko-vlastodržačka filozofija koja se temelji na glasovitom djelu Niccoloa Machiavellija „Vladar“ objavljenom 1513. Umijeće manipulativne vladavine polazi od uvjerenja kako su ljudi općenito, posebice, političari: sebični, pohlepni, nečasni, podli i kukavni. U odnosu na takve ljude i ljudske prirode, potpuno je razložno i opravdano – eda bi se došlo ili opstalo na vlasti – služiti se prepredenošću, lažima, laskanjem, obmanama, prijetnjama, ucjenama. Temeljno je, stoga, geslo makijavelizma, u našem slučaju ANDREJIZMA: „Cilj opravdava sredstva!“
Za ostvarenje makijavelističke vladarske prakse Plenković je pronašao dvojicu idealnih pobočnika: Gordana Jandrokovića Njonju i Branka Bačića Šonju. Prvi se odavno izvještio u umijeću političkog preživljavanja stranačkih velmoža (dr. Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Tomislava Karamarka), najavi stranačkih čistki i karakternih atentata, a drugi suvereno utjeruje stranačku stegu kao predsjednik saborskog kluba HDZ-a.

Pitanje krivnje Andreja Plenkovića

Bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković, dva dana prije nego je Martina Dalić podnijela „dogovorenu ostavku“ (12. svibnja 2018.) ovako je osmislila pitanje odgovornosti i krivnje vlastodržaca u Aferi Borg:

Između onoga koji bere voćku i onoga koji mu pri tome drži ljestve, nema bitne razlike. To je moja poruka svima koji ovih dana brane ono što je neobranjivo. Ako su objavljene e-mail poruke autentične, svi oni koji u njima ne nalaze baš ništa sporno, i nisu ih u stanju nedvosmisleno osuditi, na javnoj sceni broje svoje zadnje dane. Pa bilo to dva dana, dva mjeseca ili dvije godine, mandat će im trajati kratko, i sumnjam da će se ponoviti.

U političkom marketingu, nažalost, sve je dopušteno

Njen facebook zapis prenijeli su brojni mediji, a detaljno ga je objasnila u velikom intervjuu koji je dala N1 televiziji. Iako se Dalijino „proročanstvo“ o zadnjim danima koje broje svi oni koji misle da u Aferi Borg nema ništa sporno, barem kad je bivša ministrica dr. Martina Dalić u pitanju, ostvarilo, osobo nisam optimist, jer smatram da će brojni akteri te afere još dugo, predugo, biti na političkoj sceni.

Upravo zbog toga, bez iluzije da moje riječi mogu izmijeniti patološko stanje hrvatske političke kulture, želim nešto više kazati o odgovornosti i krivnji Andreja Plenkovića za „male sjene“ i „mrlje“ u zasad relativno uspješnoj politici upravljanja krizom Agrokora. Ovdje svakako treba kazati da su odgovornost i krivica Andreja Plenkovića daleko manji od odgovornosti svih ranijih premijera i vlada koje su Ivici Todoriću omogućile da postane ono što su stari Latini nazivali „državom u državi“(imperium in imperio), a danas se – zbog globalnog utjecaja američkih političara, znanstvenika i medija – naziva„dubokom državom“ (the deepstate).

Odgovornost i krivnja Andreja Plenkovića za Aferu Borg treba smjestiti u okvir tipologije krivnje koju je glasoviti njemački psihijatar i (egzistencijalni) filozof  Karl Jaspers osmislio u predavanjima 1946. koja su te iste godine objavljena kao knjižica „Pitanje krivnje“(Die Schuldfrage; hrvatsko izdanje knjige koju je preveo Boris Perić objavio je AGM 2006.). Treba spomenuti kako njemački pojam „schuld“ ne znači samo krivnju, nego i dug,  pogrešku,  pa i grijeh koji – kad su u pitanju nacizam, rasizam, holokaust i genocid – trebaju svakoga moralnog čovjeka izjedati (verzehrem) cijelog života.

Jaspers je krivnju podijelio u četiri tipa: zločinačka (kriminalna, kaznena), politička, moralna i metafizička.

  • Zločinačka-kriminalna krivnja je uvijek pojedinačna; o njoj odlučuju sudovi koji za nju izriču kaznu.
  • Politička je krivnja pitanje odgovornosti države i njenih dužnosnika, ali i pitanje odgovornosti  državljanima koji biraju kriminalnu, zločinačku vlast.
  • Moralna je krivnja pitanje osobne svijesti o krivnji i odgovornosti koja od pojedinca traži kajanje, duševnu obnovu i iskupljenje pred ljudima.
  • Metafizička je krivnja krivnja pred Bogom koja traži pokajanje i iskupljenje.

Uvodno opsežno citirane javne izjave Andreja Plenkovića pokazuju da on nema svijest o bilo kakvoj odgovornosti za Aferu Borg. To potvrđuju njegove višekratno ponovljene riječi o snu i buđenju: „Budim se svaki dan miran! Idem spavati miran i rado bih da se to sve rasvijetli.“ Jedan od razloga mirnoga sna ovako je objasnio:

Mene nitko nije pitao niti sam znao tko će biti podizvođači. Ne dolazi u obzir da ja politički, a još manje vlada ili HDZ, trpimo štetu ili odgovaramo zbog takve situacije. Neka (podizvođači) naprave jednu gestu i vrate kompaniji novac za sve što smatraju da je suvišno i nezasluženo.

Plenković i Grupa Borg

Plenković je rečenice o mirnom snu i mirnom buđenju izrekao nakon što, zahvaljujući indexu.hr, objavljena e-pisma iz kojih je bilo bjelodano da se je najmanje tri puta sastao s Grupom Borg, skupinom ljudi koje je izabrala ministrica Martina Dalić kako bi prikupili sve važne informacije o bilancama Agrokora i za „pisanje“, zapravo prepisivanje i proračunatu CENZURU talijanskog zakona o spašavanju posrnulog prehrambenog diva „Parmalat“. Naziv „Grupa Borg“ osmislio je ljubitelj Zvjezdanih staza Ante Ramnjak u glasovitom e-pismu upućenom kolegama‎ Boris Šavorić iz odvjetničkog društva Šavorić i Partneri, Tomislavu Matiću iz Texo Managementa, Tonću Koruniću i Matku Maraviću iz Inter Capitala, predstavniku tvrtke Altera Marku Deliću te Martini Dalić: ”Svaka čast majstore! Grupo Borg, sretan vam Uskrs! Ponosan sam što jašem s vama!”

Ključni ljudi projekta Spašavanje Agrokora: Ante Ramljak, Davor Božinović i dr. Martina Dalić

Za one koji nisu gledali Zvjezdane staze, valja kazati da je „Borg“ izmišljena izvan-zemaljska, svemirska vrsta ili hibridna rasa kibernetskih organizama koja djeluje prema normama grupne svijesti poznate pod nazivom „Kolektiv“ ili „Košnica“. „Borg“ pripadnike drugih vrsta prisilno pridružuje koristeći se procesom ASIMILACIJE – ubrizgavanjem nanobota koji ljudsko tijelo dopunjuje i nadograđuje mehaničkim dodacima i usađuje u njih borgovsku grupnu svijest.

U epizodi Nove Generacije: “Koji Q?”, Guinan spominje kako je Borg “sačinjen od organskog i umjetnog života … koji se razvijao … tisućama stoljeća.” „Borg“ i borgovci za sebe vjeruju kako su SAVRŠENI jer od asimiliranih pojedinaca i vrsta prisvajaju njihova znanja i tehnologije. „Borg“ i borgovci za sebe također vjeruju da su NEPOBJEDIVI te je zbog toga svaki otpor ostvarenju njihova poslanstva uzaludan. U opću kulturu upravo zbog toga je ušao kao uzrečica njihova uzrečica-poklič „Otpor je uzaludan!“ (Resistance is futile.”): „Mi smo Borg. Tvoje biologijske i tehnologijske posebnosti bit će pridodane našima. Otpor je uzaludan.“ (“We are the Borg.Your biological and technological distinctivenes swill bea dded to our own. Resistance is futile.“)

Da su se i hrvatski borgovci smatrali izabranom, superiornom vrstom, pokazuje činjenica što su, najprije za suradnju na recenziji i pisanju Lex Agrokora pozvali poznate profesore trgovačkoga prava dr. Jasnicu Garašić i dr. Petra Miladina da bi ih – nakon što se nisu složili s njihovim načinom prepisivanja i „prilagodbe“ talijanskog zakona – u e-prepisci ismijavali.

Umišljenost u vlastito spasiteljsko poslanje Martine Dalić i krstitelja i kuma „Grupe Borg“ Ante Ramljaka, pa ni njihova gazde koji danas od svega diže i pere ruke, ne mogu se razumjeti bez poznavanja Zvjezdanih staza.

Plenković ne zna da doista nema besplatnog ručka

Da je Andrej Plenković barem na trenutak razmislio o legendarnoj izreci „Nema besplatnog ručka“, zasigurno ne bi dopustio da Grupa Borg stanje u Agrokoru i pisanje Lex Agrokora radi „besplatno“. Prva posljedica te fatalne „besplatnosti“ bila je izbacivanje iz prepisanog talijanskog zakona jedne od najvažnijih odredbi iz prvog članka tog zakona:

Zabranjen je angažman subjekata koje se može povezati s izvanrednim povjerenikom ili članovima Nadzornog odbora, rodbinskim i sličnim vezama, te subjekata koji pripadaju istom profesionalnom uredu/poduzeću, te u svim slučajevima u kojima se može verificirati sukob interesa, a koji se može otkriti i u slučajevima da se sukob interesa razvije i nakon povjeravanja posla.

Uklanjanjem te odredbe borgovci su stvorili temeljni uvjet da svoj „besplatni“ rad mogu naknadno unosno naplatiti: radi se o iznosu oko 25 milijuna kuna koje je glavni savjetnik Alix Partners ugovorio s podizvođačima-borgovcima: Texo Management, Altera Savjetovanje i Inter Capital.  Za glavnog konzultanta taj je iznos „sitnica“ – manje od 5% iznosa koje će inkasirati kao glavni savjetnik. Pri prepisivanju talijanskog zakona izbačena je i odredba prema kojoj je jedan od temeljnih zadataka izvanrednog povjerenika izrada plana rekonstrukcije posrnule tvrtke:

Priroda i svrha je stečajna procedura velike trgovačke tvrtke zbog očuvanja produktivnog bogatstva kroz nastavak, reaktivaciju i konverziju djelatnosti poduzeća.

citirano iz članka Aleksandre Šućur „Parmalat i Agrokor“, telegram.hr, 5. veljače 2018.
Za razliku od talijanskog zakona koji izvanrednom povjereniku ne dopušta uzimanje „lešinarskih“ roll up zajmova (radi se o zajmovima koje rizični investicijski fondovi i banke daju ekonomski posrnulim tvrtkama uz uvjet priznavanja ranijih tražbina, otkup dionica po radikalno niskoj cijeni i priznavanje prava na povlašteni položaj u naplati zajma ako dođe do stečaja), Lex Agrokor je to pravo dao izvanrednom povjereniku. Odredba o toj vrsti „lešinarskog“ kreditiranja sadržana je članku 39. Lex Agrokora:

Izvanredni povjerenik može uzeti novi kredit, a zajmodavac tog kredita smatra se vjerovnikom s pravom prednosti naplate u slučaju otvaranja stečaja.

Upravo ta odredba omogućila je Anti Ramjaku i ovlaštenim potpisnicima tvrtki Agrokora potpisivanje (8. lipnja 2018.) „Ugovora o najstarijem kreditu od 1,06 milijardi eura“ s višestruko osiguranim i povlaštenim roll-up zajmodavcima:  investicijski  fondovi Knighthead Capital Management i Monarch, 20-ak za sad nepoznatih investicijskih fondova, Zagrebačka banka, Erste banka, ruska VTB banka i investicijske banke J.P Morgan i Goldman Sasch. Novinari Jutarnjeg lista pronašli su taj ugovor, napisan na 209 stranica u Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu i o njegovim ključnim odredbama javnost su upoznali 26. listopada 2017. Uz „lešinarsko“ kreditiranje, Lex Agrokor je izvanrednom povjereniku zabranio osporavanje svih i svake tražbine i jamstva, dok takvu zabranu ne sadrži talijanski uzor-zakon.

Sve u svemu, može se zaključiti da je Grupa Borg prepisala i „ošišala“ talijanski zakon i pretvorila ga u Lex Agrokor na temelju kojega će, primjerice, ruske državne banke, a to znači i Rusija kao država postati vlasnikom oko 44% imovine i koncesija bivšega Agrokora, ali i prirodnih resursa naše zemlje.
Pošto nisam pravnik, teško mi je suditi o tome je li samo pisanje „friziranog“ Lex Agrokora kazneno djelo „zločinačkog udruživanja“ propisano člankom 328. Kaznenog zakona RH. Ako se pokaže da jest, onda će krivnja za kaznenu odgovornost biti na članovima i nalogodavcima Grupe Borg, ali će politička, moralna i metafizička krivnja biti na svim saborskom zastupnicima koji – zbog neznanja, lijenosti, površnosti i žudnje za čuvanjem saborskih fotelja – nisu svoj glas i ruku digli protiv odredbi koje su Rusima omogućili da steknu većinsko, a Amerikancima manjinsko vlasništvo nad negdašnjim poslovnim carstvom Gazde Ivice Todorića, ali i prirodnim resursima.


Grlati i ratoborni veleposlanik Rusije u Hrvatskoj Anvar Azimov napokon može biti zadovoljan: Rusi će biti većinski vlasnici Agrokora

Umjesto zaključka: Jezičac na vlastodržačkoj vagi koalicijskoga kartela je dr. Milorad Pupovac

Nadam se da sam pokazao, ako ne i dokazao, kako je uvjerenje Andreja Plenkovića kako njemu osobno pripadaju sve ZASLUGE za „spas Agrokora“ te da za ništa nije kriv i odgovoran (kazneno, politički, moralno i metafizički) posljedica njegovog zloćudnog samoljublja do kojeg ne može prodrijeti svijest o nemirnom snu, osobnoj odgovornosti, još i manje krivnji. Svijest o krivnji javlja se kod nekih članova Grupe Borg, pa su tako mediji nedavno citirali razmišljanje jednog anonimnog borgovca:

Sada sam svjestan da smo kretali od potpuno krive premise. Bio sam uvjeren da ako uspijemo zaustaviti propast koncerna da ćemo dobiti Nobelovu nagradu. U međuvremenu se sve izokrenulo i izvan konteksta onog trenutka – katastrofe, panike, stiske vremena – izgubila se svijest što je bio primarni cilj. Ispali smo veći negativci nego Todorić koji je uzrok svemu.

S takvim bi razmišljanjem Karl Jaspers bio, s pravom, zadovoljan.

Takvo razmišljanje potpuno je strano Andreju Plenkoviću! Umjesto toga, on je zasad, uz „nesebičnu“ pomoć vjernih pobočnika Gordana Jandrokovića Njonje i Branka Bačića Šonje, pa i novoga čuvara hrvatskog državnog pečata dr. Milorada Pupovca (u Saboru je 17. svibnja 2018. ovako zborio o bivšem i aktualnom izvanrednom povjereniku: “Kad sam vidio Antu Ramljaka, znao sam da mu ne bih dao tri guske da ih čuva. Peruško ulijeva povjerenje.“) uspio pronaći jednog žrtvenog jarca i jednu jaricu koje je ponudio narodu kao „svoju“ žrtvu za opravdani gnjev.
Evo kako znalci simboličnog govora i kulture Jean Chevalier i Alain Gheerbrant u Rječniku simbola opisuju smisao tog dragocjenog jarca:

Jarac otkupitelj opterećen grijesima naroda snosi kušnju izgona, udaljenja, progonstva; simbolizira osudu i odbacivanje krivnje, a odlazak mu je bez povratka. (…) Jarcem otkupiteljem naziva se čovjek koji nosi tuđe krivnje, a nema mogućnosti da se brani i nije zakonski osuđen. Predaja o jarcu otkupitelju raširena je na svim kontinentima. Prikazuje čovjekovu duboku težnju da svoju krivnju prebaci na drugoga i da zadovolji svoju savjest, kojoj je uvijek potreban krivac, kazna i žrtva.

(Jesenski & Turk, Zagreb, 2007., str. 240).
Uz uspješno pronalaženje i obredno „klanje“ žrtvenih jarica i jaraca, Andrej Plenković od Grupe Borg javno traži nove žrtvu: povratak dijela prihoda koje smatraju nezasluženim. Ako javnost i dalje bude gnjevna i nezadovoljna on će tražiti i pronaći nove krivce koje će – uz pomoć neuništive glasačke legije sastavljene od 76 „ruku“ – bez ikakve grižnje savjesti žrtvovati. Andrej Plenković vjeruje – ne bez razloga, ako se analizira umni i stručni kapacitet oporbe – da su on osobno i njegova brojčano rizična vlast najbolja opcija za Hrvatsku. Upravo zbog toga u Saboru caruje glasački makijavelizam kod kojeg također vrijedi čelično pravilo: cilj (čuvanje vlasti) opravdava sva sredstva. Takav sustav i stil vladavine potrebno je analizirati u okviru hrvatsko javnosti sasvim nepoznate teorije o više/stranačkim kartelima.

Teoriju o stranačkim kartelima osmislili su američki politolog dr. Richard S. Katz i pokojni irski politolog dr. Peter Mair. Posuđujući ideju kartela iz ekonomskih i pravnih znanosti (u kojima je kartel zakonski zabranjeni oblik sporazumijevanja tržišnih konkurenata koji kartelskim sporazumom dogovaraju cijene i uvjete prodaje koje im jamče ekstra profite), Katz i Mair zaključili su da se suvremene parlamentarne koalicije stranaka različitih svjetonazora, stranačkih doktrina i programa sklapaju po kartelskoj logici: da bi se pod svaku cijenu osvojila i zadržala vlast i tako parazitski živjelo na račun poreznih platiša.
Ta teorija lako se može dokazati u Hrvatskoj u kojoj trenutno vlada hibridni višestranački kartelsamoproglašenih narodnjaka i kršćanskih demokrata (HDZ), liberalnih demokrata i narodnjaka (HNS), zastupnika manjina, bandićevaca i inih. Svi protagonisti tog hibridnog političkog kartela nastoje kroz njega ostvariti osobne i stranačke profite i ekstraprofite: visoke položaje u državnoj upravi, poklisarske položaje, upravne položaje u javnim tvrtkama, sredstva državnog proračuna za financiranje programa koji donose bolji rejting stranke itd. Situacija, dakako, nije bila drukčija kad je na vlasti bio lijevi politički kartel predvođen SDP-om i HNS-om (koji je sada dio pretežito desnog političkog kartela). Štoviše, možda bi bila i gora.

Kako su u sadašnjem „Plenkovićevom kartelu“ zastupnici SDSS-a jezičac na vagi očuvanja ili smjene vlasti, logično je da je dr. Milorad Pupovac postao nekom vrstom „šefa“ samom Plenkoviću i HDZ-u. Da je tome tako pokazuje njegovo nedavno obraćanje oporbenim zastupnicima u Saboru: „Ako želite izbore dat ćemo vam izbore, pa da vidimo što ćete napraviti, kakvu ćete Vladu sastaviti i kakve politike voditi i s kim ćete formirati Vladu. Ako na ovome (Aferi Borg) želite bildati mišiće i dokazati da možete voditi Vladu, to je u redu, ali znamo da je niste (sposobni voditi).“

Zaključiti ću ipak optimistično

U situaciji u kojoj je dr. Milorad Pupovac drugi najmoćniji političar u Lijepoj Našoj i u kojoj je „stranka prezrenih i gnjevnih“ Živi zid na putu da postane glavnom oporbenom strankom, jedino rješenje za izlaz iz beznađa koje mi pada na pamet je poziv predsjednice Republike na ustavnu odredbu stavka 2. članka 94. prema kojoj je zadužena za „brigu“ (što god to značilo) „za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“.

Gordan Jandroković i Tena Mišetić

Možda bi pozivom na taj članak mogla na konzultacije pozvati stranačke vođe i predložiti im formiranje stručne vlade koja bi dobila potporu „na određeno vrijeme“ za provođenje reformi i osmišljavanje javnih politika za koje je potrebna suglasnost sadašnje vlasti i oporbe: izborno zakonodavstvo, pravosuđe, zdravstvo, školstvo, useljenička i iseljenička politika, javna uprava i samouprava, porezna politika itd. Nevolja je, međutim, u tome što je HDZ digao ruke od kandidature Kolinde Grabar Kitarović za drugi mandat. Andrej Plenković i njegov interni Borg za predsjedničkog kandidata pripremaju dokazanog stranačkog lojalistu i „čuvara leđa“ svih predsjednika HDZ-a Gordana Jandrokovića Njonju.

prof. dr. Slaven Letica/MakarskaPost

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način?

Objavljeno

na

Objavio

Misleći valjda kako radi dobar marketinški potez za sebe i svoju stranku zastupnik Hrvoje Zekanović uputio se u Marakeš s prosvjednim transparentom metar puta metar i pol. Fotka je stigla u Hrvatsku i istoga časa plasirana u javni prostor. Potom i video. Tako i treba u doba modernih sredstava komunikacija – a ne da doma skrivamo informacije, fotografije i kadrove o tome gdje se i koliko ilegalaca po Hrvatskoj skriva. Za razliku od ilegalnih migranata, Zekanović u prosvjedu bez prosvjeda bijaše vijest dana. Gdje? U državi čiji poredak nije u stanju vratiti doma hrvatske „migrante“, ali je spreman izručiti državu i narod blagodatima Globalnoga kompakta, piše Nenad Piskač/HKV

Hrvatska je vlast, također misleći da radi dobar posao, ali ne zna za čiji račun, na poklonstvo Globalnome kompaktu poslala ministra policije što predstavlja prvoklasan politički egzibicionizam i degradaciju ministrice vanjskih poslova. Dobro, u globalističkome poretku svijeta ministri vanjskih poslova vjerojatno će prvi izumrijeti. Bit će dovoljan samo jedan, jedini i jedinstveni Ministar globalnih poslova. Hrvatska bi mogla na to mjesto kandidirati Budu. Lončara. Vesna se Pusić već ranije kandidirala, ali je nepravedno odbijena.

Prosvjeduje se u Zagrebu, a ne u Maroku

Inkluzivna vlada po provjerenom uzoru nametanja Istanbulske, uključila je Kompakt u svoj program rada, kao da je on njezin projekt obećan u predizborju. Istina, ovaj put smo pošteđeni interpretativne izjave Andreja Plenkovića, što je za svaku pohvalu. Vlada ne želi javno raspravljati o njemu ni prije, niti poslije Markeškoga susreta. Onemogućena je rasprava i na plenarnoj sjednici Sabora, dovoljno su na Odboru raspravljali Kovač i Stier gdje su bez glasovanja odglasovali za Kompakt. Još ranije vodeća stranka inkluzivne koalicije jednoumno je prihvatila Kompakt, kao nekad SKH Titove ekspozee. Tako sad ne znamo kamo taj Kompakt vodi državu i naciju, ali se sjećamo kamo su Titovi ekspozei odveli sfrjot. K tome iz stranke je u tom pitanju izbačena i sama pomisao o „glasovanju po savjesti“. Nametanje je nesavjesno postupanje. Savjesno ipak podrazumijeva nekakvu etiku, odgovornost, razbor, dijalog i ozbiljnost.

U okolnostima nametanja Kompakta Zekanović je kao modus operandi prihvatio logiku političkog egzibicionizma. Promijenio je time taktiku u odnosu na prosvjede protiv Istanbulske. Možda mu ništa drugo nije preostalo? Pitam se, ipak, nije li Božinović preventivno priveo Zekanovića u Marakeš kako bi mu podigao cijenu na, inače stabilnom, ali nesposobnom domaćem tržištu političkoga kapitala, ljudi i roba? Poretku odgovara prosvjed Hrvata u Marakešu više negoli prosvjed u Zagrebu. Da može, sve bi nas potjerao – marš u Marakeš! Prostor ovako i onako treba isprazniti, invaziji treba prostor, po mogućnosti etnički očišćen od dosadnih domorodaca. Na tom planu režim je više od drugih srednjoeuropskih režima iskoračio nekoliko koraka ispred Kompakta. To je zato jer našim režimom upravljaju vizionari.

„Hrvatski Orban“, kako Zekanoviću tepaju režimski mediji, u kraljevskome gradu Maroka nije uspio ništa spriječiti, niti je mogao sve da je na prosvjed došao kompletan Hrast. U Zagrebu su, međutim, mogli organizirati prosvjedni skup. Ili pričekati da netko drugi organizira prosvjed, pa istrčati s kontraprosvjedom, što smo na primjeru referendumskih inicijativa već vidjeli da je prilično efikasna metoda podilaženja režimu. Ali, organiziranjem prosvjeda zamjerili bi se režimu, moguće i pokvarili okus kobasica što će se servirati poslije idućih izbora. Doista, i u politici vječna je dvojba – Shakespeare ili kobasica. Obraz ili senf.

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na marakeški način?

Pa, zašto je onda oporbenjak otišao i kako to da su ga pratile režimske medijske kuće? Čini se da je otišao po političke bonove bez pokrića. A to što je u tuzemstvu bio medijski izvrsno praćen otvara sumnju da radi dobar posao i za promarakeški režim, koji sad može gazdama klečeći raportirati, evo vidite, samo jedan Hrvat ima nešto protiv globalnoga slova i migracijskoga zloduha, sve ostale smo sredili.

Zekanović je uspio nekoliko sati skrenuti pozornost s Božinovića na sebe, što će mu režim ubrojiti u zasluge. U tuzemstvu je glede skupa u Marakešu napravljena medijska ravnoteža, malo Božinovića, malo Zekanovića. Međutim, rezultat je nula bodova! Utemeljene kritike Globalnoga kompakta nismo čuli ni od jednoga. I što sad? Ništa. Možemo li se nadati izlasku iz istanbulažnjenja i marakešizacije ako ćemo slijediti političke egzibicioniste? Nisam siguran. Ali sasvim je jasno da treba osvojiti vlast te potom s dva kratka dokumentića s prijezirom odbaciti i Istanbulsku i Kompakt budući da je to izraz volje hrvatskoga naroda, koji je Predsjednica države, da je htjela, mogla provjeriti raspisivanjem referenduma.

Ozbiljan otpor Kompaktu radi se na domaćem terenu, kao što to rade u zdravorazumskim državama. Naš zastupnik Zekanović promašio je adresu prosvjeda, čak i kontinent. Ali drži se kao da je učinio nešto epohalno, prijelomno za sva vremena. Druga bi stvar bila da je s Hrastom osmislio pokret otpora protiv legalizacije islamske invazije, povezao se s istomišljenicima u svijetu i potom se uputio prosvjedovati na mjesto nemiloga događaja dalekosežnih posljedica. Ovako je ispalo – nu, vidi mene u Marakešu.

Koliko se može primijetiti Božinović i Zekanović obavivši svaki svoj dio posla vratili su se doma, tj. nisu migrirali i u Maroku zatražili azil s pripadajućim smještajem, zdravstvenim osiguranjem, vrtićem, školom na hrvatskom jeziku i katoličkom crkvom. Oba su zadovoljna osobnim postignućima: Božinović je jedan dan glumio ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović-Burić (što je u duhu Istanbulske), a Zekanović pak „hrvatskoga Orbana“ (što spada u rubriku „vjerovali ili ne“). To je Marakeš na hrvatski način.

A kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način, nitko ne želi o tome ništa znati, kamoli išta poduzeti.

Nenad Piskač/HKV

Hrvatski Hrast i njemački AFD zajedno u Marakešu protiv Sporazuma o migracijama!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari