Pratite nas

Kolumne

Slaven Letica: Čovjek bez svojstava – Politički portret Andreja Plenkovića Bone

Objavljeno

na

Dragi Bože, sačuvaj nas Bernardićeve političke darovitosti, Pernarove mudrosti, Vrdoljakova poštenja, Pupovčeva domoljublja, Petrovljeve dosljednosti i – Plenkovićeve čestitosti i vjerodostojnosti

Čovjek bez svojstava

Pritisnut napasnom znatiželjom brojnih hrvatskih novinara, prestrašen opravdanim gnjevom hrvatske javnosti, vidljivo potišten razvojem događaja u Aferi Borg, dan uoči puta u Rumunjsku, domovinu mitskoga grofa-krvopije Drakule, predsjednik VRH-a Andrej Plenković u polusatnom je ispovjedno-samo-odvjetničkom divanuu Sofiji 17. svibnja 2018. otvorio ranjenu ljudsku, narodnjačku, „tuđmanovsku“ i demokršćansku dušu. Razvezao je jezik.

Na taj nam je način omogućio da bolje shvatimo donedavno otajstvenu pozadinu Afere Borg koja potresa hrvatsku javnost, politiku i poslovnu zajednicu. Još i važnije: pomogao nam je da shvatimo kako on sam i njegova vladavladaju našom zemljom,upravljaju našim životima i kako shvaćaju državničke zasluge, odgovornosti i krivnju.

Konačno i najvažnije: dušoslovima (psiholozima i psihijatrima), školovanim i samoukim, poput pisca ovih redaka, ekspertima za analizu ljudske naravi, duše i karaktera, omogućio je da barem malčice proniknu u tajne njegova ljudskog i političkog uma, svijesti, savjesti i karaktera. Odgovarajući na pitanja novinara da prokomentira nova e-pisma koja je objavio portal indeks.hr, Plenković je kazao:

Moram priznati da nisam toliko pratio danas medije, ali mislim da mi je do kraja jasno kakvom trendu i kakvom smjeru napada smo trenutno izloženi. Ponovit ću: cijelu svoju karijeru, cijeli politički život, cijeli društveni angažman baziram na čestitosti, poštenju, nekorumpiranosti! I s te strane sam – po ovoj temi i svim drugima kojima sam se u svom životu bavio – miran da ne mogu biti mirniji.

Da bi sebe sasvim izuzeo od svake odgovornosti i krivnje dodao je:

Niti sam primao, niti sam čitao (e-poštu Grupe Borg – op. S. L.), niti sam znao sve detalje. Niti jedan premijer to ne može.

Da mu je strana svaka slutnja o osobnoj odgovornosti i krivnji potvrđuju i ove rečenice:

Želim da nadležne institucije rasvijetle baš sve. Profiterstvo sa mnom nema veze. Niti me tko pitao, niti sam znao tko će biti podizvođači, i ne dolazi u obzir da ja politički, ili još manje Vlada ili HDZ, trpim štetu ili odgovaram zbog takve situacije. Želim da se sve rasvijetli i da se pogleda koliko je jedna uspješna priča došla u situaciju da se dovodi u pitanje cijeli proces. Budim se svaki dan miran, idem spavati miran, i rado bih da se to sve rasvijetli.

I dok je odbacio svaku pomisao o bilo kakvoj osobnoj odgovornosti i krivnji,  prisvojio je sve zasluga za spas ili „spas“ (vrijeme će ubrzo pokazati) Agrokora:

Mi smo sve negativne posljedice uspjeli spriječiti. Svi mali OPG-ovi su isplaćeni. Pokušajmo staviti na vagu sve dobro što se dogodilo i sve što se loše učinilo.

U vlastite zasluge pripisao je i odluke Ustavnog suda o Lex Agrokoru:

Činjenica je da je Zakon o izvanrednoj upravi proglašen u skladu s Ustavom. Ustavni sud odbacio je niz inicijativa za ocjenu ustavnosti i za mene to je daleko najbitnije. Zakon je postao dijelom pravne stečevine Europske unije. Uvršten je u uredbu koja govori o insolvencijskim pravnim procesima na razini EU-a, a potvrđen i od Vijeća i od Europskog parlamenta.

Dakle, Andrej Veliki zaslužan je za sve: spas Agrokora, odluku Ustavnog suda, obogaćenje pravne stečevine EU-a, prevenciju poslovne i tržišne panike, spas radnih mjesta, stabilnost ekonomije i države. Među vlastite zasluge ubroji je čak i ostavku koju je – pod pritiskom javnosti – bila PRISILJENA podnijeti ministrica Dalić:

Nakon jučerašnjeg i današnjeg razgovora potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić i ja odlučili smo da ona danas podnese ostavku na svoju dužnost, koju sam ja prihvatio.

Konačno, da bi naglasio kako NJEMU i NJEGOVOJ VLADI pripadaju samo zasluge, ali ne i ODGOVORNOST i KRIVNJA/KRIVICA, Andrej Plenković Bono još jednom je podsjetio kako cijela operacija spašavanja Agrokora porezne platiše, odnosno državni proračun neće stajati niti jedne kune. Da bi osnažio dojam o „besplatnosti“ spašavanja Agrokora prste desnice spojio je u obliku broja „0“.

Plenković je već pri objavi ostavke dr. Martine Dalić 14. svibnja 2018. zorno pokazao kako je ostvario čudo: da je bez kune „spasio Agrokor“

Maksimum grješnosti – ne osobne, nego one „procesne“ – koju je Plenković  javno priznao bile su mistične „male sjene“ i „mrlje“: „Žao mi je što nije bilo više postupnosti, transparentnosti pa bismo izbjegli ove male sjene, koje bacaju mrlju na izrazito, izrazito uspješan proces sprečavanja i prelijevanja krize u Agrokoru na druge financijske subjekte i gospodarski sustav.”

 Zloćudno samoljublje i makijavelizam podignutih obrva

 Što bi neki učeni forenzični psihijatar ili klinički psiholog kazao za čovjeka i političara koji sebe sama vidi kao utjelovljenje biranih ćudorednih vrlina (čestitosti, poštenja, nekorumpiranosti), čudotvornog spasitelja Agrokora i cijelog hrvatskog gospodarstva, tvorca europske pravne stečevine i vrhovnika koji iz vlastodržačkoga raja protjeruje posrnulu ministricu i kojem je strana sama pomisao da bi mogao biti za bilo što odgovoran i kriv? Odgovor je jasan čak i laiku: radi se o krajnje sebičnoj (egoističnoj) i samoljubivoj (narcističkoj) ličnosti koju psihijatri, klinički psiholozi i medicinski sociolozi (to je bila moja struka) nazivaju zloćudnim samoljubljem ili, ako su vam milije tuđice, malignim narcizmom.

 

Vrijeme vladavine zloćudnih narcisa: JustinTrudeau, DonaldTrump i Emmanuel Macron

Zloćudni samo-ljubi koji su, zapravo, zavladali svijetom (Putin, Trudeau, Trump, Macron i ostali, pa i naš Bono) gladni su i žedni pažnje, divljenja, ljubavi, aplauza i priznanja te se često okružuju podanicima i laskavcima koji su im sve to – iskreno ili prijetvorno – spremni pružiti. Tom se okolnošću može objasniti Plenkovićeva navadu da se okružuje mladim „lavovima“ i „lavicama“ koji u njemu doista vide bezgrešnog i svemoćnog proroka, vizionara, reformatora, spasitelja, VELIKOG VOĐU.

Bliskost i sklonost Andreja Plenkovića da prijeđe preko nečuvenih ispada i izjava dr. Milorada Pupovca ima, primjerice, izvorište u prvoj izjavi divljenja koju mu je – lukavo i proračunato – predsjednik SDSS-a uputio prije nego je postao dijelom tadašnje koalicije. U izjavi za N1 televiziju5. rujna 2016., Pupovac je ovako tepao Plenkoviću:

On ima natprosječnu reputaciju u europskim i međunarodnim krugovima što za našu zemlju nije mala stvar. Takvi se plaćaju suhim zlatom. Nama treba nova reafirmacija u EU. Plenković je čovjek koji ne proizvodi konflikte, on okuplja i izabire. On će znati što mu svaki ministar radi. On će biti ‘full time prime minister.

Politički sociolozi i psiholozi koji se bave fenomenologijom sebičnog samoljublja dobro znaju da se uz njega u pravilu javlja i – makijavelizam.
Uzimajući u obzir povijest dolaska i opstanka na stranačkoj i državnoj vlasti Andreja Plenkovića, s trunčicom pretjeravanja mogli bismo kazati kako se njegova filozofija i praksa vladavine temelji na – makijavelizmu s osmijehom.  Mog čitatelja ne trebam posebno podsjećati da je makijavelizam popularno protumačena i primijenjena političko-vlastodržačka filozofija koja se temelji na glasovitom djelu Niccoloa Machiavellija „Vladar“ objavljenom 1513. Umijeće manipulativne vladavine polazi od uvjerenja kako su ljudi općenito, posebice, političari: sebični, pohlepni, nečasni, podli i kukavni. U odnosu na takve ljude i ljudske prirode, potpuno je razložno i opravdano – eda bi se došlo ili opstalo na vlasti – služiti se prepredenošću, lažima, laskanjem, obmanama, prijetnjama, ucjenama. Temeljno je, stoga, geslo makijavelizma, u našem slučaju ANDREJIZMA: „Cilj opravdava sredstva!“
Za ostvarenje makijavelističke vladarske prakse Plenković je pronašao dvojicu idealnih pobočnika: Gordana Jandrokovića Njonju i Branka Bačića Šonju. Prvi se odavno izvještio u umijeću političkog preživljavanja stranačkih velmoža (dr. Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Tomislava Karamarka), najavi stranačkih čistki i karakternih atentata, a drugi suvereno utjeruje stranačku stegu kao predsjednik saborskog kluba HDZ-a.

Pitanje krivnje Andreja Plenkovića

Bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković, dva dana prije nego je Martina Dalić podnijela „dogovorenu ostavku“ (12. svibnja 2018.) ovako je osmislila pitanje odgovornosti i krivnje vlastodržaca u Aferi Borg:

Između onoga koji bere voćku i onoga koji mu pri tome drži ljestve, nema bitne razlike. To je moja poruka svima koji ovih dana brane ono što je neobranjivo. Ako su objavljene e-mail poruke autentične, svi oni koji u njima ne nalaze baš ništa sporno, i nisu ih u stanju nedvosmisleno osuditi, na javnoj sceni broje svoje zadnje dane. Pa bilo to dva dana, dva mjeseca ili dvije godine, mandat će im trajati kratko, i sumnjam da će se ponoviti.

U političkom marketingu, nažalost, sve je dopušteno

Njen facebook zapis prenijeli su brojni mediji, a detaljno ga je objasnila u velikom intervjuu koji je dala N1 televiziji. Iako se Dalijino „proročanstvo“ o zadnjim danima koje broje svi oni koji misle da u Aferi Borg nema ništa sporno, barem kad je bivša ministrica dr. Martina Dalić u pitanju, ostvarilo, osobo nisam optimist, jer smatram da će brojni akteri te afere još dugo, predugo, biti na političkoj sceni.

Upravo zbog toga, bez iluzije da moje riječi mogu izmijeniti patološko stanje hrvatske političke kulture, želim nešto više kazati o odgovornosti i krivnji Andreja Plenkovića za „male sjene“ i „mrlje“ u zasad relativno uspješnoj politici upravljanja krizom Agrokora. Ovdje svakako treba kazati da su odgovornost i krivica Andreja Plenkovića daleko manji od odgovornosti svih ranijih premijera i vlada koje su Ivici Todoriću omogućile da postane ono što su stari Latini nazivali „državom u državi“(imperium in imperio), a danas se – zbog globalnog utjecaja američkih političara, znanstvenika i medija – naziva„dubokom državom“ (the deepstate).

Odgovornost i krivnja Andreja Plenkovića za Aferu Borg treba smjestiti u okvir tipologije krivnje koju je glasoviti njemački psihijatar i (egzistencijalni) filozof  Karl Jaspers osmislio u predavanjima 1946. koja su te iste godine objavljena kao knjižica „Pitanje krivnje“(Die Schuldfrage; hrvatsko izdanje knjige koju je preveo Boris Perić objavio je AGM 2006.). Treba spomenuti kako njemački pojam „schuld“ ne znači samo krivnju, nego i dug,  pogrešku,  pa i grijeh koji – kad su u pitanju nacizam, rasizam, holokaust i genocid – trebaju svakoga moralnog čovjeka izjedati (verzehrem) cijelog života.

Jaspers je krivnju podijelio u četiri tipa: zločinačka (kriminalna, kaznena), politička, moralna i metafizička.

  • Zločinačka-kriminalna krivnja je uvijek pojedinačna; o njoj odlučuju sudovi koji za nju izriču kaznu.
  • Politička je krivnja pitanje odgovornosti države i njenih dužnosnika, ali i pitanje odgovornosti  državljanima koji biraju kriminalnu, zločinačku vlast.
  • Moralna je krivnja pitanje osobne svijesti o krivnji i odgovornosti koja od pojedinca traži kajanje, duševnu obnovu i iskupljenje pred ljudima.
  • Metafizička je krivnja krivnja pred Bogom koja traži pokajanje i iskupljenje.

Uvodno opsežno citirane javne izjave Andreja Plenkovića pokazuju da on nema svijest o bilo kakvoj odgovornosti za Aferu Borg. To potvrđuju njegove višekratno ponovljene riječi o snu i buđenju: „Budim se svaki dan miran! Idem spavati miran i rado bih da se to sve rasvijetli.“ Jedan od razloga mirnoga sna ovako je objasnio:

Mene nitko nije pitao niti sam znao tko će biti podizvođači. Ne dolazi u obzir da ja politički, a još manje vlada ili HDZ, trpimo štetu ili odgovaramo zbog takve situacije. Neka (podizvođači) naprave jednu gestu i vrate kompaniji novac za sve što smatraju da je suvišno i nezasluženo.

Plenković i Grupa Borg

Plenković je rečenice o mirnom snu i mirnom buđenju izrekao nakon što, zahvaljujući indexu.hr, objavljena e-pisma iz kojih je bilo bjelodano da se je najmanje tri puta sastao s Grupom Borg, skupinom ljudi koje je izabrala ministrica Martina Dalić kako bi prikupili sve važne informacije o bilancama Agrokora i za „pisanje“, zapravo prepisivanje i proračunatu CENZURU talijanskog zakona o spašavanju posrnulog prehrambenog diva „Parmalat“. Naziv „Grupa Borg“ osmislio je ljubitelj Zvjezdanih staza Ante Ramnjak u glasovitom e-pismu upućenom kolegama‎ Boris Šavorić iz odvjetničkog društva Šavorić i Partneri, Tomislavu Matiću iz Texo Managementa, Tonću Koruniću i Matku Maraviću iz Inter Capitala, predstavniku tvrtke Altera Marku Deliću te Martini Dalić: ”Svaka čast majstore! Grupo Borg, sretan vam Uskrs! Ponosan sam što jašem s vama!”

Ključni ljudi projekta Spašavanje Agrokora: Ante Ramljak, Davor Božinović i dr. Martina Dalić

Za one koji nisu gledali Zvjezdane staze, valja kazati da je „Borg“ izmišljena izvan-zemaljska, svemirska vrsta ili hibridna rasa kibernetskih organizama koja djeluje prema normama grupne svijesti poznate pod nazivom „Kolektiv“ ili „Košnica“. „Borg“ pripadnike drugih vrsta prisilno pridružuje koristeći se procesom ASIMILACIJE – ubrizgavanjem nanobota koji ljudsko tijelo dopunjuje i nadograđuje mehaničkim dodacima i usađuje u njih borgovsku grupnu svijest.

U epizodi Nove Generacije: “Koji Q?”, Guinan spominje kako je Borg “sačinjen od organskog i umjetnog života … koji se razvijao … tisućama stoljeća.” „Borg“ i borgovci za sebe vjeruju kako su SAVRŠENI jer od asimiliranih pojedinaca i vrsta prisvajaju njihova znanja i tehnologije. „Borg“ i borgovci za sebe također vjeruju da su NEPOBJEDIVI te je zbog toga svaki otpor ostvarenju njihova poslanstva uzaludan. U opću kulturu upravo zbog toga je ušao kao uzrečica njihova uzrečica-poklič „Otpor je uzaludan!“ (Resistance is futile.”): „Mi smo Borg. Tvoje biologijske i tehnologijske posebnosti bit će pridodane našima. Otpor je uzaludan.“ (“We are the Borg.Your biological and technological distinctivenes swill bea dded to our own. Resistance is futile.“)

Da su se i hrvatski borgovci smatrali izabranom, superiornom vrstom, pokazuje činjenica što su, najprije za suradnju na recenziji i pisanju Lex Agrokora pozvali poznate profesore trgovačkoga prava dr. Jasnicu Garašić i dr. Petra Miladina da bi ih – nakon što se nisu složili s njihovim načinom prepisivanja i „prilagodbe“ talijanskog zakona – u e-prepisci ismijavali.

Umišljenost u vlastito spasiteljsko poslanje Martine Dalić i krstitelja i kuma „Grupe Borg“ Ante Ramljaka, pa ni njihova gazde koji danas od svega diže i pere ruke, ne mogu se razumjeti bez poznavanja Zvjezdanih staza.

Plenković ne zna da doista nema besplatnog ručka

Da je Andrej Plenković barem na trenutak razmislio o legendarnoj izreci „Nema besplatnog ručka“, zasigurno ne bi dopustio da Grupa Borg stanje u Agrokoru i pisanje Lex Agrokora radi „besplatno“. Prva posljedica te fatalne „besplatnosti“ bila je izbacivanje iz prepisanog talijanskog zakona jedne od najvažnijih odredbi iz prvog članka tog zakona:

Zabranjen je angažman subjekata koje se može povezati s izvanrednim povjerenikom ili članovima Nadzornog odbora, rodbinskim i sličnim vezama, te subjekata koji pripadaju istom profesionalnom uredu/poduzeću, te u svim slučajevima u kojima se može verificirati sukob interesa, a koji se može otkriti i u slučajevima da se sukob interesa razvije i nakon povjeravanja posla.

Uklanjanjem te odredbe borgovci su stvorili temeljni uvjet da svoj „besplatni“ rad mogu naknadno unosno naplatiti: radi se o iznosu oko 25 milijuna kuna koje je glavni savjetnik Alix Partners ugovorio s podizvođačima-borgovcima: Texo Management, Altera Savjetovanje i Inter Capital.  Za glavnog konzultanta taj je iznos „sitnica“ – manje od 5% iznosa koje će inkasirati kao glavni savjetnik. Pri prepisivanju talijanskog zakona izbačena je i odredba prema kojoj je jedan od temeljnih zadataka izvanrednog povjerenika izrada plana rekonstrukcije posrnule tvrtke:

Priroda i svrha je stečajna procedura velike trgovačke tvrtke zbog očuvanja produktivnog bogatstva kroz nastavak, reaktivaciju i konverziju djelatnosti poduzeća.

citirano iz članka Aleksandre Šućur „Parmalat i Agrokor“, telegram.hr, 5. veljače 2018.
Za razliku od talijanskog zakona koji izvanrednom povjereniku ne dopušta uzimanje „lešinarskih“ roll up zajmova (radi se o zajmovima koje rizični investicijski fondovi i banke daju ekonomski posrnulim tvrtkama uz uvjet priznavanja ranijih tražbina, otkup dionica po radikalno niskoj cijeni i priznavanje prava na povlašteni položaj u naplati zajma ako dođe do stečaja), Lex Agrokor je to pravo dao izvanrednom povjereniku. Odredba o toj vrsti „lešinarskog“ kreditiranja sadržana je članku 39. Lex Agrokora:

Izvanredni povjerenik može uzeti novi kredit, a zajmodavac tog kredita smatra se vjerovnikom s pravom prednosti naplate u slučaju otvaranja stečaja.

Upravo ta odredba omogućila je Anti Ramjaku i ovlaštenim potpisnicima tvrtki Agrokora potpisivanje (8. lipnja 2018.) „Ugovora o najstarijem kreditu od 1,06 milijardi eura“ s višestruko osiguranim i povlaštenim roll-up zajmodavcima:  investicijski  fondovi Knighthead Capital Management i Monarch, 20-ak za sad nepoznatih investicijskih fondova, Zagrebačka banka, Erste banka, ruska VTB banka i investicijske banke J.P Morgan i Goldman Sasch. Novinari Jutarnjeg lista pronašli su taj ugovor, napisan na 209 stranica u Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu i o njegovim ključnim odredbama javnost su upoznali 26. listopada 2017. Uz „lešinarsko“ kreditiranje, Lex Agrokor je izvanrednom povjereniku zabranio osporavanje svih i svake tražbine i jamstva, dok takvu zabranu ne sadrži talijanski uzor-zakon.

Sve u svemu, može se zaključiti da je Grupa Borg prepisala i „ošišala“ talijanski zakon i pretvorila ga u Lex Agrokor na temelju kojega će, primjerice, ruske državne banke, a to znači i Rusija kao država postati vlasnikom oko 44% imovine i koncesija bivšega Agrokora, ali i prirodnih resursa naše zemlje.
Pošto nisam pravnik, teško mi je suditi o tome je li samo pisanje „friziranog“ Lex Agrokora kazneno djelo „zločinačkog udruživanja“ propisano člankom 328. Kaznenog zakona RH. Ako se pokaže da jest, onda će krivnja za kaznenu odgovornost biti na članovima i nalogodavcima Grupe Borg, ali će politička, moralna i metafizička krivnja biti na svim saborskom zastupnicima koji – zbog neznanja, lijenosti, površnosti i žudnje za čuvanjem saborskih fotelja – nisu svoj glas i ruku digli protiv odredbi koje su Rusima omogućili da steknu većinsko, a Amerikancima manjinsko vlasništvo nad negdašnjim poslovnim carstvom Gazde Ivice Todorića, ali i prirodnim resursima.


Grlati i ratoborni veleposlanik Rusije u Hrvatskoj Anvar Azimov napokon može biti zadovoljan: Rusi će biti većinski vlasnici Agrokora

Umjesto zaključka: Jezičac na vlastodržačkoj vagi koalicijskoga kartela je dr. Milorad Pupovac

Nadam se da sam pokazao, ako ne i dokazao, kako je uvjerenje Andreja Plenkovića kako njemu osobno pripadaju sve ZASLUGE za „spas Agrokora“ te da za ništa nije kriv i odgovoran (kazneno, politički, moralno i metafizički) posljedica njegovog zloćudnog samoljublja do kojeg ne može prodrijeti svijest o nemirnom snu, osobnoj odgovornosti, još i manje krivnji. Svijest o krivnji javlja se kod nekih članova Grupe Borg, pa su tako mediji nedavno citirali razmišljanje jednog anonimnog borgovca:

Sada sam svjestan da smo kretali od potpuno krive premise. Bio sam uvjeren da ako uspijemo zaustaviti propast koncerna da ćemo dobiti Nobelovu nagradu. U međuvremenu se sve izokrenulo i izvan konteksta onog trenutka – katastrofe, panike, stiske vremena – izgubila se svijest što je bio primarni cilj. Ispali smo veći negativci nego Todorić koji je uzrok svemu.

S takvim bi razmišljanjem Karl Jaspers bio, s pravom, zadovoljan.

Takvo razmišljanje potpuno je strano Andreju Plenkoviću! Umjesto toga, on je zasad, uz „nesebičnu“ pomoć vjernih pobočnika Gordana Jandrokovića Njonje i Branka Bačića Šonje, pa i novoga čuvara hrvatskog državnog pečata dr. Milorada Pupovca (u Saboru je 17. svibnja 2018. ovako zborio o bivšem i aktualnom izvanrednom povjereniku: “Kad sam vidio Antu Ramljaka, znao sam da mu ne bih dao tri guske da ih čuva. Peruško ulijeva povjerenje.“) uspio pronaći jednog žrtvenog jarca i jednu jaricu koje je ponudio narodu kao „svoju“ žrtvu za opravdani gnjev.
Evo kako znalci simboličnog govora i kulture Jean Chevalier i Alain Gheerbrant u Rječniku simbola opisuju smisao tog dragocjenog jarca:

Jarac otkupitelj opterećen grijesima naroda snosi kušnju izgona, udaljenja, progonstva; simbolizira osudu i odbacivanje krivnje, a odlazak mu je bez povratka. (…) Jarcem otkupiteljem naziva se čovjek koji nosi tuđe krivnje, a nema mogućnosti da se brani i nije zakonski osuđen. Predaja o jarcu otkupitelju raširena je na svim kontinentima. Prikazuje čovjekovu duboku težnju da svoju krivnju prebaci na drugoga i da zadovolji svoju savjest, kojoj je uvijek potreban krivac, kazna i žrtva.

(Jesenski & Turk, Zagreb, 2007., str. 240).
Uz uspješno pronalaženje i obredno „klanje“ žrtvenih jarica i jaraca, Andrej Plenković od Grupe Borg javno traži nove žrtvu: povratak dijela prihoda koje smatraju nezasluženim. Ako javnost i dalje bude gnjevna i nezadovoljna on će tražiti i pronaći nove krivce koje će – uz pomoć neuništive glasačke legije sastavljene od 76 „ruku“ – bez ikakve grižnje savjesti žrtvovati. Andrej Plenković vjeruje – ne bez razloga, ako se analizira umni i stručni kapacitet oporbe – da su on osobno i njegova brojčano rizična vlast najbolja opcija za Hrvatsku. Upravo zbog toga u Saboru caruje glasački makijavelizam kod kojeg također vrijedi čelično pravilo: cilj (čuvanje vlasti) opravdava sva sredstva. Takav sustav i stil vladavine potrebno je analizirati u okviru hrvatsko javnosti sasvim nepoznate teorije o više/stranačkim kartelima.

Teoriju o stranačkim kartelima osmislili su američki politolog dr. Richard S. Katz i pokojni irski politolog dr. Peter Mair. Posuđujući ideju kartela iz ekonomskih i pravnih znanosti (u kojima je kartel zakonski zabranjeni oblik sporazumijevanja tržišnih konkurenata koji kartelskim sporazumom dogovaraju cijene i uvjete prodaje koje im jamče ekstra profite), Katz i Mair zaključili su da se suvremene parlamentarne koalicije stranaka različitih svjetonazora, stranačkih doktrina i programa sklapaju po kartelskoj logici: da bi se pod svaku cijenu osvojila i zadržala vlast i tako parazitski živjelo na račun poreznih platiša.
Ta teorija lako se može dokazati u Hrvatskoj u kojoj trenutno vlada hibridni višestranački kartelsamoproglašenih narodnjaka i kršćanskih demokrata (HDZ), liberalnih demokrata i narodnjaka (HNS), zastupnika manjina, bandićevaca i inih. Svi protagonisti tog hibridnog političkog kartela nastoje kroz njega ostvariti osobne i stranačke profite i ekstraprofite: visoke položaje u državnoj upravi, poklisarske položaje, upravne položaje u javnim tvrtkama, sredstva državnog proračuna za financiranje programa koji donose bolji rejting stranke itd. Situacija, dakako, nije bila drukčija kad je na vlasti bio lijevi politički kartel predvođen SDP-om i HNS-om (koji je sada dio pretežito desnog političkog kartela). Štoviše, možda bi bila i gora.

Kako su u sadašnjem „Plenkovićevom kartelu“ zastupnici SDSS-a jezičac na vagi očuvanja ili smjene vlasti, logično je da je dr. Milorad Pupovac postao nekom vrstom „šefa“ samom Plenkoviću i HDZ-u. Da je tome tako pokazuje njegovo nedavno obraćanje oporbenim zastupnicima u Saboru: „Ako želite izbore dat ćemo vam izbore, pa da vidimo što ćete napraviti, kakvu ćete Vladu sastaviti i kakve politike voditi i s kim ćete formirati Vladu. Ako na ovome (Aferi Borg) želite bildati mišiće i dokazati da možete voditi Vladu, to je u redu, ali znamo da je niste (sposobni voditi).“

Zaključiti ću ipak optimistično

U situaciji u kojoj je dr. Milorad Pupovac drugi najmoćniji političar u Lijepoj Našoj i u kojoj je „stranka prezrenih i gnjevnih“ Živi zid na putu da postane glavnom oporbenom strankom, jedino rješenje za izlaz iz beznađa koje mi pada na pamet je poziv predsjednice Republike na ustavnu odredbu stavka 2. članka 94. prema kojoj je zadužena za „brigu“ (što god to značilo) „za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“.

Gordan Jandroković i Tena Mišetić

Možda bi pozivom na taj članak mogla na konzultacije pozvati stranačke vođe i predložiti im formiranje stručne vlade koja bi dobila potporu „na određeno vrijeme“ za provođenje reformi i osmišljavanje javnih politika za koje je potrebna suglasnost sadašnje vlasti i oporbe: izborno zakonodavstvo, pravosuđe, zdravstvo, školstvo, useljenička i iseljenička politika, javna uprava i samouprava, porezna politika itd. Nevolja je, međutim, u tome što je HDZ digao ruke od kandidature Kolinde Grabar Kitarović za drugi mandat. Andrej Plenković i njegov interni Borg za predsjedničkog kandidata pripremaju dokazanog stranačkog lojalistu i „čuvara leđa“ svih predsjednika HDZ-a Gordana Jandrokovića Njonju.

prof. dr. Slaven Letica/MakarskaPost

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hloverka: Od kad je Tuđman skinuo petokraku, svi zagriženi jugokomunisti postali su antifašisti, a svi ostali – ustaše

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Kome se prikloniti, stranačkoj stezi ili svojoj savjesti? Bila je to prava noćna mora brojnih HDZ-ovih saborskih zastupnika uoči usvajanja Istanbulske konvencije, ravna gotovo onoj hamletovskoj biti ili ne biti. Njihovim političkim i ljudskim tjeskobama ne treba se čuditi, kad se dobro zna kako danas u Hrvatskoj funkcioniraju velike stranke, piše Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Odanost i poslušnost vođi prvi je i najvažniji preduvjet političkog opstanka. Samo se tako stiže na izborne liste i na njima uspinje. Što više lojalnosti šefu to lakše do fotelje i ostalih  uhljebničkih povlastica. Rijetki su se hadezovci prilikom usvajanja Istanbulske, koja je do sada i najdublje uzdrmala svjetonazorske temelje stranke, othrvali diktatima i pritiscima svoje vrhuške i glasali protiv.

Njima SDP te noći nije pljeskao, ali su zato ostali s odobravanjem zabilježeni u  velikom dijelu javnosti koja je nametanje rodne ideologije doživjela kao izravnu ugrozu hrvatskih tradicionalnih i identitetskih vrijednosti. Ali su u vodstvu  stranke ipak disidentski obilježeni. Sankcije su izbjegli samo zahvaljujući činjenici da je saborsko brojčano stanje vladajućih toliko krhko da se bez njih jednostavno ne može.

Na tadašnje apele Hrvatske biskupske konferencije zastupnicima vjernicima da zaštite „temeljne vrijednosti kršćanske vjere i kulture“, dio njih se između politike i vjere odlučio pobrinuti ponajprije za  – sebe.

Istaknuti primjer što Partija može učiniti čovjeku upravo je vitez reda Svetoga groba jeruzalemskog, ugledni liječnik Željko Reiner, koji se pod silinom stege preko noći iz viteza preobratio u stranačku pudlicu. Možda su baš njega na umu ovih dana imali članovi Komisije Iustitia et pax kad su napisali izjavu ”Savjest – čuvar čovjekova dostojanstva i slobode.”

Hrvatski biskupi su uoči javne rasprave o pobačaju odlučili podsjetiti političare da je u pitanjima vrijednosne orijentacije sloboda savjesti pojedinca iznad svih pravila stranke i njezine stege. Biskupi k tome drže da je u suprotnom to ne samo nedopustivo, nego i vrlo opasno za demokraciju. Ističući na javnom predstavljanju da izjavu nisu pisali samo za Andreja Plenkovića nego za sve hrvatske političare, nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić odlučio je očito malo osokoliti uplašeno hadezeovo stado pa je u maniri pravoga pastira naglasio da se premijer Plenković može pronaći u izjavi. A u njoj stoji da u Hrvatskoj postoji ozračje straha, da se guši sloboda mišljenja i izražavanja, što je, kako tvrde biskupi, odlazak u jednoumlje i totalitarni sustav u kojemu jedna stranka određuje kako bi se svi trebali ponašati.

Pa se i građanima osporava, naglasili su, da se izjašnjavaju o društvenim i političkim temama i da zatraže referendum o tome.  Na biskupove riječi još se nije oglasio premijer. No, dan ranije, na 29. obljetnici osnivanja  HDZ-a izjavio je da smjer kojim vode Hrvatsku „ide točno u onom pravcu gdje ga je želio Franjo Tuđman, a to je na desnom centru, na širokoj narodnjačkoj platformi, koja ima i svoju demokršćansku dimenziju. Međutim, o Tuđmanovu nasljedniku i njegovu smjeru vođenja HDZ -a oglasila se, između ostalih, svojedobno i Tuđmanova obitelj uskraćujući podršku Istanbulskoj konvenciji i rodnoj idelogiji.

Uglavnom, svima koji dobro poznaju povijest stranke i stvaranje Hrvatske jasno je da je suverenist Tuđman sklapao saveze i s „crnim vragom“ samo ako je to bilo u nacionalnim interesu države, a danas se inkluzivno koalira ako je to u službi  ostanka na vlasti i ako nije protiv naddržavne volje Europske Unije.

Narod je odlučio. Građanske incijative za promjenu izbornog zakona i otkazivanje Istanbulske konvencije prikupile su zajedno gotovo osamsto tisuća potpisa. To je gotovo jedna četvrtina hrvatskih državljana. Politički establišment sada traži način ne bi li osujetio narodnu volju. Ministar Hvaljen Isus i Marija, Lovro Kuščević, promptno je obećao Miloradu Pupovcu da će svaki potpis biti pomno izbrojan i provjeren – je li bio skupljen u skladu sa Zakonom o referendumu. Upravo kako je to prvak SDSS-a i ministrov koalicijski partner i zatražio na saborskom Odboru za ustav, poslovnik i politički sustav koji se također jednoglasno pridružio tom stavu.

U antireferendumsku kampanju uključili su se podjednako i SDP i HDZ. Branko Bačić i Peđa Grbin imaju gotovo istovjetne stavove o tome da je zahtjev za ukidanje prava zastupnicima nacionalnih manjina da odlučuju o povjerenju Vladi i državnom proračunu neustavan. Ministar uprave Lovro Kušćević zaboravio je da ne bi trebao komentirati Inicijative za koje je nadležan, jer je jednostavno u sukobu interesa. „Narod odlučuje“ želi na uštrb desnog biračkog tijela i glasača HDZ-a sebi osigurati političku vidljivost kako bi se smanjenjem izbornog praga s 10 na 4 posto „ugurao u Sabor“, ustvrdio je ministar na Večernjakovu okruglom stolu.

Lovro Kuščević naravno da nije zaboravio da se on uz prag od deset posto i poslušnost šefu uspio ugurati pa bi bio lud kad bi prihvatio nova pravila kojim bi ga narod od tamo izgurao. „Ljudi koji nemaju politički legitimitet pokušavaju krojiti drugačiju politiku onima koji imaju politički legitimitet“, sve nervoznije reagira ministar uprave. Ministar amater, kako su ga jednom kritičari nazvali, zaboravlja da su organizatorima legitimitet dali upravo građani potpisnici referendumskih inicijativa. No, ostaje pitanje bi li Lovri Kuščeviću hadezeovo biračko tijelo uz ovakvu ministarsku  „vidljivost“ i bez promjene izbornog zakona više dalo povjerenje?

Prije više od četrdeset godina, 30. lipnja 1965., troje atentatora upalo je u kuću hrvatskog emigranta Berislava Đure Deželića, potomka poznate zagrebačke obitelji Deželić i voditelja Hrvatskog socijalnog ureda u njemačkom gradu Düsseldorfu te su počeli bjesomučno pucati po ukućanima. Najprije su zapucali na Berislava, a potom i u njegovu suprugu Mariju koja mu je priskočila u pomoć. U susjednoj sobi nalazila se njihova kći Marijana. Kada su je otkrili, atentatori su ispalili više hitaca prema njoj.

O tome je kasnije posvjedočila: „Na vratima je stajao čovjek s oružjem u ruci, a na podu tata i mama leže ko mrtvi, svuda krv… Onda su pucali na mene: u usta, u nos, u ruku koju sam držala na trbuhu, bila sam upravo pred porodom, ruka je spasila moje dijete“. Deželićevi su imali nevjerojatnu sreću jer su svi troje preživjeli ranjavanje. Njemačka je policija ubrzo identificirala Udbine atentatore, trojicu muškaraca i jednu ženu koji su pomoću lažnih dokumenata koje im je dao jugoslavenski konzul Slobodan Krstić uspjeli pobjeći u Jugoslaviju gdje su nastavili nesmetano živjeti. Jedan od ubojica je moj sugrađanin, Makaranin. Srećemo se po ulicama moga grada, ponekad me i pozdravi, a mene primi svaki put neki užas i nelagoda od nekažnjena i svirepa zločina.

Ove zastrašujuće slike zločina i kazne Titova režima prisjetila sam se ovog tjedna kada obilježavamo Dan antifašističke borbe. I nakon press konferencije Zorana Pusića, predsjednika Antifašističke lige, Stjepana Šafranića iz SABH-a i glumca, bivšeg člana Centralnog komiteta SRH, Vilima Matule koji su ustvrdili da je taj Dan državni praznik, pa je stoga, kako su rekli, važno iskazati svoje nemirenje s pokušajima ustašizacije Hrvatske.

Proslavu žele održati na trgu koji će namjerno zvati, najavio je Matula, „Trgom maršala Tita“. Matula kao nekadašnji komunist, a danas antifašist s ekipom istomišljenika skupom na nekadašnjem maršalovom trgu želi izraziti protest zbog, kako tvrdi, sve snažnijih retrogradnih pojava u hrvatskom društvu. A za njega i Zorana Pusića, Milorada Pupovca i njima slične retrogradnja je počela još davnih dana kada je Franjo Tuđman umjesto proslave četničkog ustanka u Srbu ustanovio novi praznik hrvatskih antifašista u spomen sisačkom odredu iz Brezovice. Od tog dana, pa i znatno prije kad je antifašist Tuđman kao prvi predsjednik skinuo petokraku, uveo povijesno hrvatsko znakovlje i utemeljio državu na oslobodilačkom Domovinskom ratu, zagriženi Titovi jugo-komunisti postaju antifašisti, a svi ostali – ustaše.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Dok traje SP, sve drugo je na čekanju

Objavljeno

na

Objavio

Tko se još sjeća afere Hotmail i činjenice da je potpredsjednica Vlade na mailing listi dogovarala zakon s ekipom koja je kasnije bila plaćena pri njegovom provođenju? Tko razbija glavu o tome da je u nemogućim uvjetima građanska inicijativa prikupila preko četiristo tisuća potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona, a HDZ i SDP se zagrljeni već tjednima panično dovijaju kako to spriječiti? …

Fraza kako “danas svi igraju nogomet” izgleda više nije samo floskula, jer je do sada vrlo malo utakmica na ovom prvenstvu dobiveno olako i s velikom razlikom. I to ujednačavanje se može interpretirati kao posljedica globalizacije, zahvaljujući kojoj sve više igrača iz cijelog svijeta biva rano prepoznato na globalnom nogometnom tržištu

Tko je, u vrijeme Beckenbauera i Müllera mogao pomisliti da će na atmosferu u Elfu pred svjetsko prvenstvo utjecati izbori u Turskoj? Zvižduci navijača njemačkim reprezentativcima Gündoğanu i Özilu nisu rezultat njihove loše igre već javne potpore Erdoganu kao “svom predsjedniku”

Ne mogu se oteti dojmu kako bi bilo neozbiljno, pomalo i hipsterski pisati ovaj tjedan o bilo čemu drugom osim o Svjetskom nogometnom prvenstvu. Za njegova trajanja, zemlje čije se reprezentacije natječu kao da žive u nekoj zagradi ili izvanrednom stanju u kojem su privremeno suspendirane sve druge preokupacije. Tako se i kod nas čini kao da je sve stalo i kako ništa drugo ne probija percepcijsku opnu građanstva. Zabivaka je u drugi plan bacila i Plenkovića i Predsjednicu, i oporbu i Todorića pa čak i Mamića i Puljka.

Tko se još sjeća afere Hotmail i činjenice da je potpredsjednica Vlade na mailing listi dogovarala zakon s ekipom koja je kasnije bila plaćena pri njegovom provođenju? Tko razbija glavu o tome da je u nemogućim uvjetima građanska inicijativa prikupila preko četiristo tisuća potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona, a HDZ i SDP se zagrljeni već tjednima panično dovijaju kako to spriječiti?

Više se i žučnije razglaba oko toga što napadač Nikola Kalinić nije radio svoj posao, tj. nije kao reprezentativac poštivao upute izbornika i ulazio u igru kad mu se kaže, nego što se problematizira činjenica da svoj posao nisu radila državna regulatorna tijela koja su dopustila da Agrokor čini što je činio i danas završi u 47% vlasništvu ruskih državnih banaka, a neformalno vjerojatno još i više, što za najvažniji poslovni subjekt o kojem većim dijelom ovisi hrvatska poljoprivreda i nije baš najpoželjnija situacija. Podsjećajući na sve to ne ciljam u smjeru pseudo intelektualnog prenemaganja oko toga kako je narodu uz malo kruha, dovoljno dati puno igara, ili kako je nogomet opijum za narod koji služi za prikrivanje stvarnih problema. Ne, ja doista smatram da je Svjetsko nogometno prvenstvo trenutno najvažnija stvar za Hrvatsku, jer simboličke stvari koje mobiliziraju toliki interes i emocije zajednice povratno mogu imati itekako realne i pozitivne posljedice.

A Hrvatskoj je prije svega danas potrebno malo samopoštovanja, nade i radosti. Italija je, primjerice, 1982. prolazila teško političko i društveno razdoblje. Neočekivana titula svjetskog prvaka dala je tada Talijanima novi polet, nadu, poticaj da se stvari poprave i prebrode i, premda je nemoguće izmjeriti koliko je taj simbolički poticaj pomogao zemlji, veliki sportski uspjeh koji je emotivno okupirao cijelu naciju sigurno je bio značajan simbolički poticaj za sređivanje stvari. Osnovna snaga svjetskog prvenstva leži u tome što se ono odigrava rijetko, jednom u četiri godine. Dakle, otprilike jednu pedesetinu naših života traje ta suvremena olimpijada (važnija od Olimpijskih igara) za vrijeme koje nogomet krade pozornost od svih drugih stvari. Utoliko više ukoliko vam reprezentacija dulje ostaje u igri. Kad bi se odigravalo češće ne bi imalo ovu privlačnost – da se igra svake godine moglo bi se reći da ga se instrumentalizira za anesteziranje građana i odvlačenje pozornosti s važnijih problema. Ovako, jednom u četiri godine je taman, prvenstvo u najpopularnijem sportu dođe svijetu kao neka vrsta globalnog doba karnevala, zagrade u uobičajenom vremenu i rasporedu prioriteta.

Nogomet je složena priča koja uz osnovnu sportsku ima i društvenu, političku, ekonomsku, kulturnu, psihološku, mentalitetsku, filozofsku, mitsku pa i pseudoreligioznu dimenziju. Zemlja čija reprezentacija uspije ostvariti zapažen rezultat u tako složenoj i konkurentnoj djelatnosti nije bez šanse da to može napraviti i na drugim, u ostatku vremena važnijim područjima. Turnir se može promatrati kao metafora života i borbe za opstanak, otud dobiva snagu mita. Svi odmorni i kompletni sudionici na početku teoretski imaju šanse za pobjedu. Natječu se u jednom mikrosvijetu u kojem je ispadanje ekvivalent umiranju, dok na kraju ne ostane dvoje “preživjelih” kroz sve borbe, od kojih će jedan se popeti na tron i dobiti pokal. Na svakom prvenstvu se redovito dogode dvije vrste iznenađenja. Uvijek neki Golijat ne prođe skupinu, a neki David se probije neočekivano visoko. Pobjeda nezaboravnog Kameruna nad tada aktualnim svjetskim prvakom Argentinom na otvaranju Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. bila mi je jedna od važnijih lekcija u životu o važnosti poniznosti i svijesti kako nijedna utakmica nije unaprijed dobivena. Ali može biti unaprijed izgubljena ako se u duhu predaš prije nego što si istrčao.

Uvijek, dakle netko od favorita zglajza, izgubi na početku (v. Njemačka-Meksiko), često bivši prvak ne prođe skupinu (Francuska, Italija, Španjolska), a u pravilu neki autsajder, nikada se unaprijed ne zna koji, jer onda to ne bi bio, zabljesne i dobaci do četvrtfinala ili čak i polufinala (Kamerun, Hrvatska u prvom nastupu, Senegal, Koreja, Kostarika). Nogometna igra je, između ostalog, i najbolji primjer za objašnjavanje strukturalizma. Ekipa nije puki zbroj elemenata, tj. igrača koji je čine, oni nisu nabacani kao rogovi u vreći izvagani tržišnom vrijednošću svakog pojedinog od njih, što bi onda u zbroju tobože dalo ukupnu vrijednost momčadi (nema pogrešnijeg računa), već je ona struktura, dakle cjelina u kojoj je uz elemente važan i njihov međusobni odnos. Zato ekipa s pojedinačno lošijim igračima može pobijediti onu koja je pojedinačno vagano bolja ako je uigranija, s boljom taktikom i motiviranija. Posebna priča je navijanje, koje je, između ostalog, i ritualizirana igra potvrđivanja kolektivnog identiteta. Navijaš za svoje, ali razumiješ pri tom da isto to čine i drugi. Čini se stoga kako svjetsko prvenstvo više spaja nego razdvaja države i djeluje kao slavljenje šarenila svijeta kroz nacionalne boje, himne, pjesme i rituale. Zanimljivi su mi oni koji ističu kako ne navijaju za reprezentaciju tobože zato što im se gadi vodstvo Hrvatskog nogometnog saveza. Dakle, da su na čelu saveza neki fini, čestiti, dragi ljudi onda bi oni navijali za reprezentaciju. Ali mi smo uvijek na strani finih ljudi, bez obzira na rasu, naciju, vjeru, jezik i sl. Tko ne cijeni sportsku čestitost Federera ili se na raduje veselju u igri Ronaldinha?

Za reprezentaciju ne navijamo zato što su trenutno na čelu saveza ovakvi ili onakvi ljudi već zato što je naša, ako je takvom osjećamo, u dobru i u zlu. Meni se, primjerice, ne sviđa trenutno vodstvo hrvatske države, ali joj zato ne želim pad BDP-a, požare, poplave, zagađenje Jadrana, terorizam i bijelu kugu. Čini mi se da je ovoj, uglavnom anonimnoj ekipi, vodstvo saveza o kojem se itekako ima što reći, samo izlika da izraze svoj osnovni emotivni stav nenavijanja za hrvatsku reprezentaciju. Što je njihovo pravo, ali neka se ne kriju iza bijednih izlika. Navijač navija za svoju reprezentaciju unatoč trenutno odbojnom vodstvu, dok ovi svoje iskonsko nenavijanje opravdavaju trenutačnim vodstvom. Prateći desetljećima svjetska prvenstva može se jasno vidjeti i kako se nacije transformiraju. U prvoj francuskoj reprezentaciji koje se sjećam jedan od naših dječjih idola, uz Platinija, bio je Jean Tigana, kako su ga u žargonu sportskih komentatora tada nazivali “tamnoputi” i “brzonogi”.

Tigana je, kao crnac, tada bio izuzetak, a danas je izuzetak u francuskoj reprezentaciji bijelac, kao što je Antoine Griezmann, a i on je potomak oca Nijemca i majke Portugalke. Tko je, u vrijeme Beckenbauera i Gerda Müllera mogao pomisliti da će na atmosferu u Elfu pred svjetsko prvenstvo utjecati izbori u Turskoj? Zvižduci navijača njemačkim reprezentativcima Gündoğanu i Özilu na zadnjim prijateljskim utakmicama nisu rezultat njihove loše igre već javne potpore Erdoganu kao “svom predsjedniku”. Ali to je stvarnost današnje Njemačke.

Fraza kako “danas svi igraju nogomet” izgleda više nije samo floskula, jer je do sada vrlo malo utakmica na ovom prvenstvu dobiveno olako i s velikom razlikom. I to ujednačavanje se može interpretirati kao posljedica globalizacije, zahvaljujući kojoj sve više igrača iz cijelog svijeta biva rano prepoznato na globalnom nogometnom tržištu, pa dobivaju vrlo mladi priliku okušati se i formirati u jačim ligama, tako da je sve manje ne samo apsolutnih autsajdera, nego i famoznih “neugodnih” protivnika. “Neugodna” u nogometnoj retorici je reprezentacija koja je po svemu slabija od tvoje i trebao bi je dobiti, ali pošto je tvoja nepouzdana, lošijeg protivnika ćeš nazvati “neugodnim” kako bi a priori opravdao eventualni neuspjeh. Nećeš nikada reći za Brazil, Njemačku ili Španjolsku da su “neugodni”.

Nogometna retorika i mitologija je posebna dimenzija. Primjerice, pridjev “omalen” nikada nigdje drugo nisam čuo osim u nogometnim prijenosima – za rastom niskog igrača, komentator će redovito reći da je “omalen”, a ti su često i “neugodni”. Za razliku od unaprijed dogovorenih globalizacijskih igara u kojima veća riba uvijek pojede manju, “lopta je okrugla” pa na nogometnom prvenstvu nekada i mali izbace velike. Iako će na kraju neko od velikih uzeti prvenstvo.

Nije grijeh na nekoliko tjedana prepustiti se tom ludilu, nije loše uzeti predah od naše svakidašnje jadikovke, od fokusa javnosti do tema kolumni. Kad nogometni karneval završi vratit ćemo se našim na trenutak odloženim temama. Nadajmo se u boljem raspoloženju, s malo probuđene nade i samopouzdanja.

Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori