Pratite nas

Kolumne

Slaven Letica: Čovjek bez svojstava – Politički portret Andreja Plenkovića Bone

Objavljeno

na

Dragi Bože, sačuvaj nas Bernardićeve političke darovitosti, Pernarove mudrosti, Vrdoljakova poštenja, Pupovčeva domoljublja, Petrovljeve dosljednosti i – Plenkovićeve čestitosti i vjerodostojnosti

Čovjek bez svojstava

Pritisnut napasnom znatiželjom brojnih hrvatskih novinara, prestrašen opravdanim gnjevom hrvatske javnosti, vidljivo potišten razvojem događaja u Aferi Borg, dan uoči puta u Rumunjsku, domovinu mitskoga grofa-krvopije Drakule, predsjednik VRH-a Andrej Plenković u polusatnom je ispovjedno-samo-odvjetničkom divanuu Sofiji 17. svibnja 2018. otvorio ranjenu ljudsku, narodnjačku, „tuđmanovsku“ i demokršćansku dušu. Razvezao je jezik.

Na taj nam je način omogućio da bolje shvatimo donedavno otajstvenu pozadinu Afere Borg koja potresa hrvatsku javnost, politiku i poslovnu zajednicu. Još i važnije: pomogao nam je da shvatimo kako on sam i njegova vladavladaju našom zemljom,upravljaju našim životima i kako shvaćaju državničke zasluge, odgovornosti i krivnju.

Konačno i najvažnije: dušoslovima (psiholozima i psihijatrima), školovanim i samoukim, poput pisca ovih redaka, ekspertima za analizu ljudske naravi, duše i karaktera, omogućio je da barem malčice proniknu u tajne njegova ljudskog i političkog uma, svijesti, savjesti i karaktera. Odgovarajući na pitanja novinara da prokomentira nova e-pisma koja je objavio portal indeks.hr, Plenković je kazao:

Moram priznati da nisam toliko pratio danas medije, ali mislim da mi je do kraja jasno kakvom trendu i kakvom smjeru napada smo trenutno izloženi. Ponovit ću: cijelu svoju karijeru, cijeli politički život, cijeli društveni angažman baziram na čestitosti, poštenju, nekorumpiranosti! I s te strane sam – po ovoj temi i svim drugima kojima sam se u svom životu bavio – miran da ne mogu biti mirniji.

Da bi sebe sasvim izuzeo od svake odgovornosti i krivnje dodao je:

Niti sam primao, niti sam čitao (e-poštu Grupe Borg – op. S. L.), niti sam znao sve detalje. Niti jedan premijer to ne može.

Da mu je strana svaka slutnja o osobnoj odgovornosti i krivnji potvrđuju i ove rečenice:

Želim da nadležne institucije rasvijetle baš sve. Profiterstvo sa mnom nema veze. Niti me tko pitao, niti sam znao tko će biti podizvođači, i ne dolazi u obzir da ja politički, ili još manje Vlada ili HDZ, trpim štetu ili odgovaram zbog takve situacije. Želim da se sve rasvijetli i da se pogleda koliko je jedna uspješna priča došla u situaciju da se dovodi u pitanje cijeli proces. Budim se svaki dan miran, idem spavati miran, i rado bih da se to sve rasvijetli.

I dok je odbacio svaku pomisao o bilo kakvoj osobnoj odgovornosti i krivnji,  prisvojio je sve zasluga za spas ili „spas“ (vrijeme će ubrzo pokazati) Agrokora:

Mi smo sve negativne posljedice uspjeli spriječiti. Svi mali OPG-ovi su isplaćeni. Pokušajmo staviti na vagu sve dobro što se dogodilo i sve što se loše učinilo.

U vlastite zasluge pripisao je i odluke Ustavnog suda o Lex Agrokoru:

Činjenica je da je Zakon o izvanrednoj upravi proglašen u skladu s Ustavom. Ustavni sud odbacio je niz inicijativa za ocjenu ustavnosti i za mene to je daleko najbitnije. Zakon je postao dijelom pravne stečevine Europske unije. Uvršten je u uredbu koja govori o insolvencijskim pravnim procesima na razini EU-a, a potvrđen i od Vijeća i od Europskog parlamenta.

Dakle, Andrej Veliki zaslužan je za sve: spas Agrokora, odluku Ustavnog suda, obogaćenje pravne stečevine EU-a, prevenciju poslovne i tržišne panike, spas radnih mjesta, stabilnost ekonomije i države. Među vlastite zasluge ubroji je čak i ostavku koju je – pod pritiskom javnosti – bila PRISILJENA podnijeti ministrica Dalić:

Nakon jučerašnjeg i današnjeg razgovora potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić i ja odlučili smo da ona danas podnese ostavku na svoju dužnost, koju sam ja prihvatio.

Konačno, da bi naglasio kako NJEMU i NJEGOVOJ VLADI pripadaju samo zasluge, ali ne i ODGOVORNOST i KRIVNJA/KRIVICA, Andrej Plenković Bono još jednom je podsjetio kako cijela operacija spašavanja Agrokora porezne platiše, odnosno državni proračun neće stajati niti jedne kune. Da bi osnažio dojam o „besplatnosti“ spašavanja Agrokora prste desnice spojio je u obliku broja „0“.

Plenković je već pri objavi ostavke dr. Martine Dalić 14. svibnja 2018. zorno pokazao kako je ostvario čudo: da je bez kune „spasio Agrokor“

Maksimum grješnosti – ne osobne, nego one „procesne“ – koju je Plenković  javno priznao bile su mistične „male sjene“ i „mrlje“: „Žao mi je što nije bilo više postupnosti, transparentnosti pa bismo izbjegli ove male sjene, koje bacaju mrlju na izrazito, izrazito uspješan proces sprečavanja i prelijevanja krize u Agrokoru na druge financijske subjekte i gospodarski sustav.”

 Zloćudno samoljublje i makijavelizam podignutih obrva

 Što bi neki učeni forenzični psihijatar ili klinički psiholog kazao za čovjeka i političara koji sebe sama vidi kao utjelovljenje biranih ćudorednih vrlina (čestitosti, poštenja, nekorumpiranosti), čudotvornog spasitelja Agrokora i cijelog hrvatskog gospodarstva, tvorca europske pravne stečevine i vrhovnika koji iz vlastodržačkoga raja protjeruje posrnulu ministricu i kojem je strana sama pomisao da bi mogao biti za bilo što odgovoran i kriv? Odgovor je jasan čak i laiku: radi se o krajnje sebičnoj (egoističnoj) i samoljubivoj (narcističkoj) ličnosti koju psihijatri, klinički psiholozi i medicinski sociolozi (to je bila moja struka) nazivaju zloćudnim samoljubljem ili, ako su vam milije tuđice, malignim narcizmom.

 

Vrijeme vladavine zloćudnih narcisa: JustinTrudeau, DonaldTrump i Emmanuel Macron

Zloćudni samo-ljubi koji su, zapravo, zavladali svijetom (Putin, Trudeau, Trump, Macron i ostali, pa i naš Bono) gladni su i žedni pažnje, divljenja, ljubavi, aplauza i priznanja te se često okružuju podanicima i laskavcima koji su im sve to – iskreno ili prijetvorno – spremni pružiti. Tom se okolnošću može objasniti Plenkovićeva navadu da se okružuje mladim „lavovima“ i „lavicama“ koji u njemu doista vide bezgrešnog i svemoćnog proroka, vizionara, reformatora, spasitelja, VELIKOG VOĐU.

Bliskost i sklonost Andreja Plenkovića da prijeđe preko nečuvenih ispada i izjava dr. Milorada Pupovca ima, primjerice, izvorište u prvoj izjavi divljenja koju mu je – lukavo i proračunato – predsjednik SDSS-a uputio prije nego je postao dijelom tadašnje koalicije. U izjavi za N1 televiziju5. rujna 2016., Pupovac je ovako tepao Plenkoviću:

On ima natprosječnu reputaciju u europskim i međunarodnim krugovima što za našu zemlju nije mala stvar. Takvi se plaćaju suhim zlatom. Nama treba nova reafirmacija u EU. Plenković je čovjek koji ne proizvodi konflikte, on okuplja i izabire. On će znati što mu svaki ministar radi. On će biti ‘full time prime minister.

Politički sociolozi i psiholozi koji se bave fenomenologijom sebičnog samoljublja dobro znaju da se uz njega u pravilu javlja i – makijavelizam.
Uzimajući u obzir povijest dolaska i opstanka na stranačkoj i državnoj vlasti Andreja Plenkovića, s trunčicom pretjeravanja mogli bismo kazati kako se njegova filozofija i praksa vladavine temelji na – makijavelizmu s osmijehom.  Mog čitatelja ne trebam posebno podsjećati da je makijavelizam popularno protumačena i primijenjena političko-vlastodržačka filozofija koja se temelji na glasovitom djelu Niccoloa Machiavellija „Vladar“ objavljenom 1513. Umijeće manipulativne vladavine polazi od uvjerenja kako su ljudi općenito, posebice, političari: sebični, pohlepni, nečasni, podli i kukavni. U odnosu na takve ljude i ljudske prirode, potpuno je razložno i opravdano – eda bi se došlo ili opstalo na vlasti – služiti se prepredenošću, lažima, laskanjem, obmanama, prijetnjama, ucjenama. Temeljno je, stoga, geslo makijavelizma, u našem slučaju ANDREJIZMA: „Cilj opravdava sredstva!“
Za ostvarenje makijavelističke vladarske prakse Plenković je pronašao dvojicu idealnih pobočnika: Gordana Jandrokovića Njonju i Branka Bačića Šonju. Prvi se odavno izvještio u umijeću političkog preživljavanja stranačkih velmoža (dr. Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Tomislava Karamarka), najavi stranačkih čistki i karakternih atentata, a drugi suvereno utjeruje stranačku stegu kao predsjednik saborskog kluba HDZ-a.

Pitanje krivnje Andreja Plenkovića

Bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković, dva dana prije nego je Martina Dalić podnijela „dogovorenu ostavku“ (12. svibnja 2018.) ovako je osmislila pitanje odgovornosti i krivnje vlastodržaca u Aferi Borg:

Između onoga koji bere voćku i onoga koji mu pri tome drži ljestve, nema bitne razlike. To je moja poruka svima koji ovih dana brane ono što je neobranjivo. Ako su objavljene e-mail poruke autentične, svi oni koji u njima ne nalaze baš ništa sporno, i nisu ih u stanju nedvosmisleno osuditi, na javnoj sceni broje svoje zadnje dane. Pa bilo to dva dana, dva mjeseca ili dvije godine, mandat će im trajati kratko, i sumnjam da će se ponoviti.

U političkom marketingu, nažalost, sve je dopušteno

Njen facebook zapis prenijeli su brojni mediji, a detaljno ga je objasnila u velikom intervjuu koji je dala N1 televiziji. Iako se Dalijino „proročanstvo“ o zadnjim danima koje broje svi oni koji misle da u Aferi Borg nema ništa sporno, barem kad je bivša ministrica dr. Martina Dalić u pitanju, ostvarilo, osobo nisam optimist, jer smatram da će brojni akteri te afere još dugo, predugo, biti na političkoj sceni.

Upravo zbog toga, bez iluzije da moje riječi mogu izmijeniti patološko stanje hrvatske političke kulture, želim nešto više kazati o odgovornosti i krivnji Andreja Plenkovića za „male sjene“ i „mrlje“ u zasad relativno uspješnoj politici upravljanja krizom Agrokora. Ovdje svakako treba kazati da su odgovornost i krivica Andreja Plenkovića daleko manji od odgovornosti svih ranijih premijera i vlada koje su Ivici Todoriću omogućile da postane ono što su stari Latini nazivali „državom u državi“(imperium in imperio), a danas se – zbog globalnog utjecaja američkih političara, znanstvenika i medija – naziva„dubokom državom“ (the deepstate).

Odgovornost i krivnja Andreja Plenkovića za Aferu Borg treba smjestiti u okvir tipologije krivnje koju je glasoviti njemački psihijatar i (egzistencijalni) filozof  Karl Jaspers osmislio u predavanjima 1946. koja su te iste godine objavljena kao knjižica „Pitanje krivnje“(Die Schuldfrage; hrvatsko izdanje knjige koju je preveo Boris Perić objavio je AGM 2006.). Treba spomenuti kako njemački pojam „schuld“ ne znači samo krivnju, nego i dug,  pogrešku,  pa i grijeh koji – kad su u pitanju nacizam, rasizam, holokaust i genocid – trebaju svakoga moralnog čovjeka izjedati (verzehrem) cijelog života.

Jaspers je krivnju podijelio u četiri tipa: zločinačka (kriminalna, kaznena), politička, moralna i metafizička.

  • Zločinačka-kriminalna krivnja je uvijek pojedinačna; o njoj odlučuju sudovi koji za nju izriču kaznu.
  • Politička je krivnja pitanje odgovornosti države i njenih dužnosnika, ali i pitanje odgovornosti  državljanima koji biraju kriminalnu, zločinačku vlast.
  • Moralna je krivnja pitanje osobne svijesti o krivnji i odgovornosti koja od pojedinca traži kajanje, duševnu obnovu i iskupljenje pred ljudima.
  • Metafizička je krivnja krivnja pred Bogom koja traži pokajanje i iskupljenje.

Uvodno opsežno citirane javne izjave Andreja Plenkovića pokazuju da on nema svijest o bilo kakvoj odgovornosti za Aferu Borg. To potvrđuju njegove višekratno ponovljene riječi o snu i buđenju: „Budim se svaki dan miran! Idem spavati miran i rado bih da se to sve rasvijetli.“ Jedan od razloga mirnoga sna ovako je objasnio:

Mene nitko nije pitao niti sam znao tko će biti podizvođači. Ne dolazi u obzir da ja politički, a još manje vlada ili HDZ, trpimo štetu ili odgovaramo zbog takve situacije. Neka (podizvođači) naprave jednu gestu i vrate kompaniji novac za sve što smatraju da je suvišno i nezasluženo.

Plenković i Grupa Borg

Plenković je rečenice o mirnom snu i mirnom buđenju izrekao nakon što, zahvaljujući indexu.hr, objavljena e-pisma iz kojih je bilo bjelodano da se je najmanje tri puta sastao s Grupom Borg, skupinom ljudi koje je izabrala ministrica Martina Dalić kako bi prikupili sve važne informacije o bilancama Agrokora i za „pisanje“, zapravo prepisivanje i proračunatu CENZURU talijanskog zakona o spašavanju posrnulog prehrambenog diva „Parmalat“. Naziv „Grupa Borg“ osmislio je ljubitelj Zvjezdanih staza Ante Ramnjak u glasovitom e-pismu upućenom kolegama‎ Boris Šavorić iz odvjetničkog društva Šavorić i Partneri, Tomislavu Matiću iz Texo Managementa, Tonću Koruniću i Matku Maraviću iz Inter Capitala, predstavniku tvrtke Altera Marku Deliću te Martini Dalić: ”Svaka čast majstore! Grupo Borg, sretan vam Uskrs! Ponosan sam što jašem s vama!”

Ključni ljudi projekta Spašavanje Agrokora: Ante Ramljak, Davor Božinović i dr. Martina Dalić

Za one koji nisu gledali Zvjezdane staze, valja kazati da je „Borg“ izmišljena izvan-zemaljska, svemirska vrsta ili hibridna rasa kibernetskih organizama koja djeluje prema normama grupne svijesti poznate pod nazivom „Kolektiv“ ili „Košnica“. „Borg“ pripadnike drugih vrsta prisilno pridružuje koristeći se procesom ASIMILACIJE – ubrizgavanjem nanobota koji ljudsko tijelo dopunjuje i nadograđuje mehaničkim dodacima i usađuje u njih borgovsku grupnu svijest.

U epizodi Nove Generacije: “Koji Q?”, Guinan spominje kako je Borg “sačinjen od organskog i umjetnog života … koji se razvijao … tisućama stoljeća.” „Borg“ i borgovci za sebe vjeruju kako su SAVRŠENI jer od asimiliranih pojedinaca i vrsta prisvajaju njihova znanja i tehnologije. „Borg“ i borgovci za sebe također vjeruju da su NEPOBJEDIVI te je zbog toga svaki otpor ostvarenju njihova poslanstva uzaludan. U opću kulturu upravo zbog toga je ušao kao uzrečica njihova uzrečica-poklič „Otpor je uzaludan!“ (Resistance is futile.”): „Mi smo Borg. Tvoje biologijske i tehnologijske posebnosti bit će pridodane našima. Otpor je uzaludan.“ (“We are the Borg.Your biological and technological distinctivenes swill bea dded to our own. Resistance is futile.“)

Da su se i hrvatski borgovci smatrali izabranom, superiornom vrstom, pokazuje činjenica što su, najprije za suradnju na recenziji i pisanju Lex Agrokora pozvali poznate profesore trgovačkoga prava dr. Jasnicu Garašić i dr. Petra Miladina da bi ih – nakon što se nisu složili s njihovim načinom prepisivanja i „prilagodbe“ talijanskog zakona – u e-prepisci ismijavali.

Umišljenost u vlastito spasiteljsko poslanje Martine Dalić i krstitelja i kuma „Grupe Borg“ Ante Ramljaka, pa ni njihova gazde koji danas od svega diže i pere ruke, ne mogu se razumjeti bez poznavanja Zvjezdanih staza.

Plenković ne zna da doista nema besplatnog ručka

Da je Andrej Plenković barem na trenutak razmislio o legendarnoj izreci „Nema besplatnog ručka“, zasigurno ne bi dopustio da Grupa Borg stanje u Agrokoru i pisanje Lex Agrokora radi „besplatno“. Prva posljedica te fatalne „besplatnosti“ bila je izbacivanje iz prepisanog talijanskog zakona jedne od najvažnijih odredbi iz prvog članka tog zakona:

Zabranjen je angažman subjekata koje se može povezati s izvanrednim povjerenikom ili članovima Nadzornog odbora, rodbinskim i sličnim vezama, te subjekata koji pripadaju istom profesionalnom uredu/poduzeću, te u svim slučajevima u kojima se može verificirati sukob interesa, a koji se može otkriti i u slučajevima da se sukob interesa razvije i nakon povjeravanja posla.

Uklanjanjem te odredbe borgovci su stvorili temeljni uvjet da svoj „besplatni“ rad mogu naknadno unosno naplatiti: radi se o iznosu oko 25 milijuna kuna koje je glavni savjetnik Alix Partners ugovorio s podizvođačima-borgovcima: Texo Management, Altera Savjetovanje i Inter Capital.  Za glavnog konzultanta taj je iznos „sitnica“ – manje od 5% iznosa koje će inkasirati kao glavni savjetnik. Pri prepisivanju talijanskog zakona izbačena je i odredba prema kojoj je jedan od temeljnih zadataka izvanrednog povjerenika izrada plana rekonstrukcije posrnule tvrtke:

Priroda i svrha je stečajna procedura velike trgovačke tvrtke zbog očuvanja produktivnog bogatstva kroz nastavak, reaktivaciju i konverziju djelatnosti poduzeća.

citirano iz članka Aleksandre Šućur „Parmalat i Agrokor“, telegram.hr, 5. veljače 2018.
Za razliku od talijanskog zakona koji izvanrednom povjereniku ne dopušta uzimanje „lešinarskih“ roll up zajmova (radi se o zajmovima koje rizični investicijski fondovi i banke daju ekonomski posrnulim tvrtkama uz uvjet priznavanja ranijih tražbina, otkup dionica po radikalno niskoj cijeni i priznavanje prava na povlašteni položaj u naplati zajma ako dođe do stečaja), Lex Agrokor je to pravo dao izvanrednom povjereniku. Odredba o toj vrsti „lešinarskog“ kreditiranja sadržana je članku 39. Lex Agrokora:

Izvanredni povjerenik može uzeti novi kredit, a zajmodavac tog kredita smatra se vjerovnikom s pravom prednosti naplate u slučaju otvaranja stečaja.

Upravo ta odredba omogućila je Anti Ramjaku i ovlaštenim potpisnicima tvrtki Agrokora potpisivanje (8. lipnja 2018.) „Ugovora o najstarijem kreditu od 1,06 milijardi eura“ s višestruko osiguranim i povlaštenim roll-up zajmodavcima:  investicijski  fondovi Knighthead Capital Management i Monarch, 20-ak za sad nepoznatih investicijskih fondova, Zagrebačka banka, Erste banka, ruska VTB banka i investicijske banke J.P Morgan i Goldman Sasch. Novinari Jutarnjeg lista pronašli su taj ugovor, napisan na 209 stranica u Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu i o njegovim ključnim odredbama javnost su upoznali 26. listopada 2017. Uz „lešinarsko“ kreditiranje, Lex Agrokor je izvanrednom povjereniku zabranio osporavanje svih i svake tražbine i jamstva, dok takvu zabranu ne sadrži talijanski uzor-zakon.

Sve u svemu, može se zaključiti da je Grupa Borg prepisala i „ošišala“ talijanski zakon i pretvorila ga u Lex Agrokor na temelju kojega će, primjerice, ruske državne banke, a to znači i Rusija kao država postati vlasnikom oko 44% imovine i koncesija bivšega Agrokora, ali i prirodnih resursa naše zemlje.
Pošto nisam pravnik, teško mi je suditi o tome je li samo pisanje „friziranog“ Lex Agrokora kazneno djelo „zločinačkog udruživanja“ propisano člankom 328. Kaznenog zakona RH. Ako se pokaže da jest, onda će krivnja za kaznenu odgovornost biti na članovima i nalogodavcima Grupe Borg, ali će politička, moralna i metafizička krivnja biti na svim saborskom zastupnicima koji – zbog neznanja, lijenosti, površnosti i žudnje za čuvanjem saborskih fotelja – nisu svoj glas i ruku digli protiv odredbi koje su Rusima omogućili da steknu većinsko, a Amerikancima manjinsko vlasništvo nad negdašnjim poslovnim carstvom Gazde Ivice Todorića, ali i prirodnim resursima.


Grlati i ratoborni veleposlanik Rusije u Hrvatskoj Anvar Azimov napokon može biti zadovoljan: Rusi će biti većinski vlasnici Agrokora

Umjesto zaključka: Jezičac na vlastodržačkoj vagi koalicijskoga kartela je dr. Milorad Pupovac

Nadam se da sam pokazao, ako ne i dokazao, kako je uvjerenje Andreja Plenkovića kako njemu osobno pripadaju sve ZASLUGE za „spas Agrokora“ te da za ništa nije kriv i odgovoran (kazneno, politički, moralno i metafizički) posljedica njegovog zloćudnog samoljublja do kojeg ne može prodrijeti svijest o nemirnom snu, osobnoj odgovornosti, još i manje krivnji. Svijest o krivnji javlja se kod nekih članova Grupe Borg, pa su tako mediji nedavno citirali razmišljanje jednog anonimnog borgovca:

Sada sam svjestan da smo kretali od potpuno krive premise. Bio sam uvjeren da ako uspijemo zaustaviti propast koncerna da ćemo dobiti Nobelovu nagradu. U međuvremenu se sve izokrenulo i izvan konteksta onog trenutka – katastrofe, panike, stiske vremena – izgubila se svijest što je bio primarni cilj. Ispali smo veći negativci nego Todorić koji je uzrok svemu.

S takvim bi razmišljanjem Karl Jaspers bio, s pravom, zadovoljan.

Takvo razmišljanje potpuno je strano Andreju Plenkoviću! Umjesto toga, on je zasad, uz „nesebičnu“ pomoć vjernih pobočnika Gordana Jandrokovića Njonje i Branka Bačića Šonje, pa i novoga čuvara hrvatskog državnog pečata dr. Milorada Pupovca (u Saboru je 17. svibnja 2018. ovako zborio o bivšem i aktualnom izvanrednom povjereniku: “Kad sam vidio Antu Ramljaka, znao sam da mu ne bih dao tri guske da ih čuva. Peruško ulijeva povjerenje.“) uspio pronaći jednog žrtvenog jarca i jednu jaricu koje je ponudio narodu kao „svoju“ žrtvu za opravdani gnjev.
Evo kako znalci simboličnog govora i kulture Jean Chevalier i Alain Gheerbrant u Rječniku simbola opisuju smisao tog dragocjenog jarca:

Jarac otkupitelj opterećen grijesima naroda snosi kušnju izgona, udaljenja, progonstva; simbolizira osudu i odbacivanje krivnje, a odlazak mu je bez povratka. (…) Jarcem otkupiteljem naziva se čovjek koji nosi tuđe krivnje, a nema mogućnosti da se brani i nije zakonski osuđen. Predaja o jarcu otkupitelju raširena je na svim kontinentima. Prikazuje čovjekovu duboku težnju da svoju krivnju prebaci na drugoga i da zadovolji svoju savjest, kojoj je uvijek potreban krivac, kazna i žrtva.

(Jesenski & Turk, Zagreb, 2007., str. 240).
Uz uspješno pronalaženje i obredno „klanje“ žrtvenih jarica i jaraca, Andrej Plenković od Grupe Borg javno traži nove žrtvu: povratak dijela prihoda koje smatraju nezasluženim. Ako javnost i dalje bude gnjevna i nezadovoljna on će tražiti i pronaći nove krivce koje će – uz pomoć neuništive glasačke legije sastavljene od 76 „ruku“ – bez ikakve grižnje savjesti žrtvovati. Andrej Plenković vjeruje – ne bez razloga, ako se analizira umni i stručni kapacitet oporbe – da su on osobno i njegova brojčano rizična vlast najbolja opcija za Hrvatsku. Upravo zbog toga u Saboru caruje glasački makijavelizam kod kojeg također vrijedi čelično pravilo: cilj (čuvanje vlasti) opravdava sva sredstva. Takav sustav i stil vladavine potrebno je analizirati u okviru hrvatsko javnosti sasvim nepoznate teorije o više/stranačkim kartelima.

Teoriju o stranačkim kartelima osmislili su američki politolog dr. Richard S. Katz i pokojni irski politolog dr. Peter Mair. Posuđujući ideju kartela iz ekonomskih i pravnih znanosti (u kojima je kartel zakonski zabranjeni oblik sporazumijevanja tržišnih konkurenata koji kartelskim sporazumom dogovaraju cijene i uvjete prodaje koje im jamče ekstra profite), Katz i Mair zaključili su da se suvremene parlamentarne koalicije stranaka različitih svjetonazora, stranačkih doktrina i programa sklapaju po kartelskoj logici: da bi se pod svaku cijenu osvojila i zadržala vlast i tako parazitski živjelo na račun poreznih platiša.
Ta teorija lako se može dokazati u Hrvatskoj u kojoj trenutno vlada hibridni višestranački kartelsamoproglašenih narodnjaka i kršćanskih demokrata (HDZ), liberalnih demokrata i narodnjaka (HNS), zastupnika manjina, bandićevaca i inih. Svi protagonisti tog hibridnog političkog kartela nastoje kroz njega ostvariti osobne i stranačke profite i ekstraprofite: visoke položaje u državnoj upravi, poklisarske položaje, upravne položaje u javnim tvrtkama, sredstva državnog proračuna za financiranje programa koji donose bolji rejting stranke itd. Situacija, dakako, nije bila drukčija kad je na vlasti bio lijevi politički kartel predvođen SDP-om i HNS-om (koji je sada dio pretežito desnog političkog kartela). Štoviše, možda bi bila i gora.

Kako su u sadašnjem „Plenkovićevom kartelu“ zastupnici SDSS-a jezičac na vagi očuvanja ili smjene vlasti, logično je da je dr. Milorad Pupovac postao nekom vrstom „šefa“ samom Plenkoviću i HDZ-u. Da je tome tako pokazuje njegovo nedavno obraćanje oporbenim zastupnicima u Saboru: „Ako želite izbore dat ćemo vam izbore, pa da vidimo što ćete napraviti, kakvu ćete Vladu sastaviti i kakve politike voditi i s kim ćete formirati Vladu. Ako na ovome (Aferi Borg) želite bildati mišiće i dokazati da možete voditi Vladu, to je u redu, ali znamo da je niste (sposobni voditi).“

Zaključiti ću ipak optimistično

U situaciji u kojoj je dr. Milorad Pupovac drugi najmoćniji političar u Lijepoj Našoj i u kojoj je „stranka prezrenih i gnjevnih“ Živi zid na putu da postane glavnom oporbenom strankom, jedino rješenje za izlaz iz beznađa koje mi pada na pamet je poziv predsjednice Republike na ustavnu odredbu stavka 2. članka 94. prema kojoj je zadužena za „brigu“ (što god to značilo) „za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“.

Gordan Jandroković i Tena Mišetić

Možda bi pozivom na taj članak mogla na konzultacije pozvati stranačke vođe i predložiti im formiranje stručne vlade koja bi dobila potporu „na određeno vrijeme“ za provođenje reformi i osmišljavanje javnih politika za koje je potrebna suglasnost sadašnje vlasti i oporbe: izborno zakonodavstvo, pravosuđe, zdravstvo, školstvo, useljenička i iseljenička politika, javna uprava i samouprava, porezna politika itd. Nevolja je, međutim, u tome što je HDZ digao ruke od kandidature Kolinde Grabar Kitarović za drugi mandat. Andrej Plenković i njegov interni Borg za predsjedničkog kandidata pripremaju dokazanog stranačkog lojalistu i „čuvara leđa“ svih predsjednika HDZ-a Gordana Jandrokovića Njonju.

prof. dr. Slaven Letica/MakarskaPost

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

PISKAČ: Karamarkov ‘probni balon’ prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića

Objavljeno

na

Objavio

Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga. Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Međugorje ne smije dijeliti Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

Početkom lipnja imao sam uvodno predavanje na međunarodnoj konferenciji na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Doći u Hercegovinu, a ne otići u Međugorje jest “grijeh propusta”.

Tako odoh i ja s dva prijatelja, kolega. Uđoh u crkvu, mir, tišina kroz koju je milovala molitva krunice. I sam se pomolih Gospi. Ljudi sa svih strana svijeta, ugođaj uistinu sakralan, pučka pobožnost u svojem najčistijem obliku. Jako lijepo iskustvo.

Razgovarao sam s narodom, sve su to naši vrijedni hercegovački ljudi koje je oblikovao škrti krš i katolička vjera. Da, zahvaljujući Gospi ljudi žive puno bolje, kao u svakom hodočasničkom mjestu, jer gost mora negdje prespavati, mora nešto pojesti, kupiti uspomenu, krunicu ili bilo kakav suvenir.

Svugdje oko velikih Gospinih svetišta prirodno se razvijaju mnoge djelatnosti, posao, pa predbacivati Međugorcima “vjerski biznis” nije samo licemjerno, nego i glupo.

Biskupovi dokazi

Rekoh, hodočasnici moraju jesti, spavati…, pa naravno da morate izgraditi hotele, infrastrukturu, da morate ulagati. Ne treba smetnuti s uma da Međugorje, kada već govorimo o financijskom kontekstu, čini dvije trećine ukupnih prihoda od turizma u Bosni i Hercegovini.

Je li se Gospa uistinu ukazala u Međugorju? Meni kao katoliku to uopće nije bitno, kao svetište ono je de facto zaživjelo, kao i moj Aljmaš, kao Marija Bistrica, kao Sinj… Uostalom, privatne objave me ne obvezuju. No, ne bježim tu zauzeti stav, doktor teologije sam kad je autentičnost, vrhunaravnost ukazanja u pitanju.

Proučio sam mnoge dokumente, mnogih komisija, počevši od one prve još iz vremena Biskupske konferencije Jugoslavije, pa u potpunosti dijelim stav mjesnog biskupa Ratka Perića, koji je prošlog mjeseca ponovio papinskom izaslaniku Hoseru o nevjerodostojnosti ukazanja u Međugorju.

Biskup Ratko ne govori napamet, ima sve dokumentirano, a dio tih teško oborivih Ratkovih dokaza već sam nekoliko puta iznio javno pa ću samo podsjetiti na neka: od evidentnih utjecaja fratara na vidjeoce koji rabe riječi koje nisu znali objasniti što znače (da Gospu vide “trodimenzionalno”), do Gospinih poruka koje su se pokazale krivima, a da izdvojim samo najdrastičniju kada je “Gospa” rekla da u Bosni i Hercegovini neće biti rata, ili kada je vidjelac Ivica rekao da će na mjestu ukazanja niknuti crkva koja nikada nije nikla, do naknadno pisanog Vickina dnevnika, pa sve do ozdravljenja do kojih nije došlo, koja su izmišljena.

Podsjećam samo na ono što se dogodilo i u jednoj raspravi koja se vodila između pokojnog don Živka Kustića i dr. Mate Zovkića s jedne strane, te zagovornika Međugorja fra Ljudevita Rupčića s druge. Rupčić je na inzistiranje don Živka Kustića da predoči i medicinsku dokumentaciju o čudesima o kojima priča odgovorio: “Ja vjerujem ljudima koji su ozdravili, a tko ne vjeruje, neka traži dokaze!” No, potvrda je stigla uskoro.

Iziritirana sumnjama teologa u vjerodostojnost čudesa, jedna je katolkinja iz Sarajeva došla Zovkiću s izjavom o ozdravljenju od neke bolesti očiju koje joj se dogodilo u Međugorju.

Zovkić je zamolio da mu najprije donese potvrdu svog okulista o prijašnjem i sadašnjem zdravstvenom stanju. Nakon tjedan dana došla je bijesna na okulistkinju (koja je također praktična vjernica) jer joj to nije htjela učiniti.

No, problem ipak nije bio u liječnici, spomenuta osoba nikad nije bolovala ni od kakve bolesti očiju. Ovakvih, u najmanju ruku sumnjivih, slučajeva ozdravljenja ima poprilično.

Prijeteće pismo

Posebna priča je ona s prijetećim pismom koje je vidjelac Ivan poslao biskupu 21. lipnja 1983. Pozivajući se na svoje viđenje od 19. lipnja, Ivan opominje biskupa da ga čeka Isusova i Gospina kazna, jer je Gospa u ukazanjima stala na stranu fratara (!?), ako se ne obrati u slučaju Međugorja i ako ne prestane “progoniti” fratre.

Cijela ova sapunica vezana uz “Gospino” navijanje za fratarski neposluh razriješena je od strane samih zagovornika Međugorja kad je 1987. fra Rupčić napisao kako Gospa ipak nema ništa s porukama podrške fra Prusini i fra Vegi.

Ako su, dakle, cijelo vrijeme neki fratri krivo razumjeli i interpretirali “Gospu” tjerajući je na svoj mlin, logično je postaviti pitanje ozbiljnosti ostalih njenih poruka i ukazanja uopće. Uostalom, nevjerojatan je broj tih 40.000 Gospinih ukazanja, koje je papa Franjo prokomentirao da Gospa nije djelatnica poštanskog ureda pa da svaki dan šalje poruke.

Ako netko smatra da su ukazanja u Međugorju autentična, nemam ništa protiv, rekoh, meni je to sporedno. Ja ću opet s obitelji hodočastiti Gospi Međugorskoj, a pozivam i sve, tamo mogu doživjeti i čuti samo dobro.

Nadbiskup Hoser je tamo, vrijeme je da se ovo velebno svetište u svakom smislu, pa i u financijskom, stavi pod kontrolu, da se još bolje uredi infrastruktura za hodočasnike iz cijelog svijeta, da se narod moli i donosi plodove obraćenja.

Međugorski fratri to jako dobro rade. I, što god bio pravorijek Vatikana, jedino je bitno da Međugorje prestane dijeliti Hrvate, i tako malobrojne. (Međugorska) Gospa je Kraljica mira!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nadbiskup Schoenborn: Imenovanjem Hosera Crkva je priznala dobre plodove Međugorja

 

 

Vise desetaka tisuća mladih iz 72 zemlje svijeta na Mladifestu u Međugorju

 

 

Blanka Vlašić podijelila svoju životnu priču s mnoštvom mladih na Mladifestu u Međugorju (AUDIO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari