Pratite nas

Kolumne

Slaven Letica: Čovjek bez svojstava – Politički portret Andreja Plenkovića Bone

Objavljeno

na

Dragi Bože, sačuvaj nas Bernardićeve političke darovitosti, Pernarove mudrosti, Vrdoljakova poštenja, Pupovčeva domoljublja, Petrovljeve dosljednosti i – Plenkovićeve čestitosti i vjerodostojnosti

Čovjek bez svojstava

Pritisnut napasnom znatiželjom brojnih hrvatskih novinara, prestrašen opravdanim gnjevom hrvatske javnosti, vidljivo potišten razvojem događaja u Aferi Borg, dan uoči puta u Rumunjsku, domovinu mitskoga grofa-krvopije Drakule, predsjednik VRH-a Andrej Plenković u polusatnom je ispovjedno-samo-odvjetničkom divanuu Sofiji 17. svibnja 2018. otvorio ranjenu ljudsku, narodnjačku, „tuđmanovsku“ i demokršćansku dušu. Razvezao je jezik.

Na taj nam je način omogućio da bolje shvatimo donedavno otajstvenu pozadinu Afere Borg koja potresa hrvatsku javnost, politiku i poslovnu zajednicu. Još i važnije: pomogao nam je da shvatimo kako on sam i njegova vladavladaju našom zemljom,upravljaju našim životima i kako shvaćaju državničke zasluge, odgovornosti i krivnju.

Konačno i najvažnije: dušoslovima (psiholozima i psihijatrima), školovanim i samoukim, poput pisca ovih redaka, ekspertima za analizu ljudske naravi, duše i karaktera, omogućio je da barem malčice proniknu u tajne njegova ljudskog i političkog uma, svijesti, savjesti i karaktera. Odgovarajući na pitanja novinara da prokomentira nova e-pisma koja je objavio portal indeks.hr, Plenković je kazao:

Moram priznati da nisam toliko pratio danas medije, ali mislim da mi je do kraja jasno kakvom trendu i kakvom smjeru napada smo trenutno izloženi. Ponovit ću: cijelu svoju karijeru, cijeli politički život, cijeli društveni angažman baziram na čestitosti, poštenju, nekorumpiranosti! I s te strane sam – po ovoj temi i svim drugima kojima sam se u svom životu bavio – miran da ne mogu biti mirniji.

Da bi sebe sasvim izuzeo od svake odgovornosti i krivnje dodao je:

Niti sam primao, niti sam čitao (e-poštu Grupe Borg – op. S. L.), niti sam znao sve detalje. Niti jedan premijer to ne može.

Da mu je strana svaka slutnja o osobnoj odgovornosti i krivnji potvrđuju i ove rečenice:

Želim da nadležne institucije rasvijetle baš sve. Profiterstvo sa mnom nema veze. Niti me tko pitao, niti sam znao tko će biti podizvođači, i ne dolazi u obzir da ja politički, ili još manje Vlada ili HDZ, trpim štetu ili odgovaram zbog takve situacije. Želim da se sve rasvijetli i da se pogleda koliko je jedna uspješna priča došla u situaciju da se dovodi u pitanje cijeli proces. Budim se svaki dan miran, idem spavati miran, i rado bih da se to sve rasvijetli.

I dok je odbacio svaku pomisao o bilo kakvoj osobnoj odgovornosti i krivnji,  prisvojio je sve zasluga za spas ili „spas“ (vrijeme će ubrzo pokazati) Agrokora:

Mi smo sve negativne posljedice uspjeli spriječiti. Svi mali OPG-ovi su isplaćeni. Pokušajmo staviti na vagu sve dobro što se dogodilo i sve što se loše učinilo.

U vlastite zasluge pripisao je i odluke Ustavnog suda o Lex Agrokoru:

Činjenica je da je Zakon o izvanrednoj upravi proglašen u skladu s Ustavom. Ustavni sud odbacio je niz inicijativa za ocjenu ustavnosti i za mene to je daleko najbitnije. Zakon je postao dijelom pravne stečevine Europske unije. Uvršten je u uredbu koja govori o insolvencijskim pravnim procesima na razini EU-a, a potvrđen i od Vijeća i od Europskog parlamenta.

Dakle, Andrej Veliki zaslužan je za sve: spas Agrokora, odluku Ustavnog suda, obogaćenje pravne stečevine EU-a, prevenciju poslovne i tržišne panike, spas radnih mjesta, stabilnost ekonomije i države. Među vlastite zasluge ubroji je čak i ostavku koju je – pod pritiskom javnosti – bila PRISILJENA podnijeti ministrica Dalić:

Nakon jučerašnjeg i današnjeg razgovora potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić i ja odlučili smo da ona danas podnese ostavku na svoju dužnost, koju sam ja prihvatio.

Konačno, da bi naglasio kako NJEMU i NJEGOVOJ VLADI pripadaju samo zasluge, ali ne i ODGOVORNOST i KRIVNJA/KRIVICA, Andrej Plenković Bono još jednom je podsjetio kako cijela operacija spašavanja Agrokora porezne platiše, odnosno državni proračun neće stajati niti jedne kune. Da bi osnažio dojam o „besplatnosti“ spašavanja Agrokora prste desnice spojio je u obliku broja „0“.

Plenković je već pri objavi ostavke dr. Martine Dalić 14. svibnja 2018. zorno pokazao kako je ostvario čudo: da je bez kune „spasio Agrokor“

Maksimum grješnosti – ne osobne, nego one „procesne“ – koju je Plenković  javno priznao bile su mistične „male sjene“ i „mrlje“: „Žao mi je što nije bilo više postupnosti, transparentnosti pa bismo izbjegli ove male sjene, koje bacaju mrlju na izrazito, izrazito uspješan proces sprečavanja i prelijevanja krize u Agrokoru na druge financijske subjekte i gospodarski sustav.”

 Zloćudno samoljublje i makijavelizam podignutih obrva

 Što bi neki učeni forenzični psihijatar ili klinički psiholog kazao za čovjeka i političara koji sebe sama vidi kao utjelovljenje biranih ćudorednih vrlina (čestitosti, poštenja, nekorumpiranosti), čudotvornog spasitelja Agrokora i cijelog hrvatskog gospodarstva, tvorca europske pravne stečevine i vrhovnika koji iz vlastodržačkoga raja protjeruje posrnulu ministricu i kojem je strana sama pomisao da bi mogao biti za bilo što odgovoran i kriv? Odgovor je jasan čak i laiku: radi se o krajnje sebičnoj (egoističnoj) i samoljubivoj (narcističkoj) ličnosti koju psihijatri, klinički psiholozi i medicinski sociolozi (to je bila moja struka) nazivaju zloćudnim samoljubljem ili, ako su vam milije tuđice, malignim narcizmom.

 

Vrijeme vladavine zloćudnih narcisa: JustinTrudeau, DonaldTrump i Emmanuel Macron

Zloćudni samo-ljubi koji su, zapravo, zavladali svijetom (Putin, Trudeau, Trump, Macron i ostali, pa i naš Bono) gladni su i žedni pažnje, divljenja, ljubavi, aplauza i priznanja te se često okružuju podanicima i laskavcima koji su im sve to – iskreno ili prijetvorno – spremni pružiti. Tom se okolnošću može objasniti Plenkovićeva navadu da se okružuje mladim „lavovima“ i „lavicama“ koji u njemu doista vide bezgrešnog i svemoćnog proroka, vizionara, reformatora, spasitelja, VELIKOG VOĐU.

Bliskost i sklonost Andreja Plenkovića da prijeđe preko nečuvenih ispada i izjava dr. Milorada Pupovca ima, primjerice, izvorište u prvoj izjavi divljenja koju mu je – lukavo i proračunato – predsjednik SDSS-a uputio prije nego je postao dijelom tadašnje koalicije. U izjavi za N1 televiziju5. rujna 2016., Pupovac je ovako tepao Plenkoviću:

On ima natprosječnu reputaciju u europskim i međunarodnim krugovima što za našu zemlju nije mala stvar. Takvi se plaćaju suhim zlatom. Nama treba nova reafirmacija u EU. Plenković je čovjek koji ne proizvodi konflikte, on okuplja i izabire. On će znati što mu svaki ministar radi. On će biti ‘full time prime minister.

Politički sociolozi i psiholozi koji se bave fenomenologijom sebičnog samoljublja dobro znaju da se uz njega u pravilu javlja i – makijavelizam.
Uzimajući u obzir povijest dolaska i opstanka na stranačkoj i državnoj vlasti Andreja Plenkovića, s trunčicom pretjeravanja mogli bismo kazati kako se njegova filozofija i praksa vladavine temelji na – makijavelizmu s osmijehom.  Mog čitatelja ne trebam posebno podsjećati da je makijavelizam popularno protumačena i primijenjena političko-vlastodržačka filozofija koja se temelji na glasovitom djelu Niccoloa Machiavellija „Vladar“ objavljenom 1513. Umijeće manipulativne vladavine polazi od uvjerenja kako su ljudi općenito, posebice, političari: sebični, pohlepni, nečasni, podli i kukavni. U odnosu na takve ljude i ljudske prirode, potpuno je razložno i opravdano – eda bi se došlo ili opstalo na vlasti – služiti se prepredenošću, lažima, laskanjem, obmanama, prijetnjama, ucjenama. Temeljno je, stoga, geslo makijavelizma, u našem slučaju ANDREJIZMA: „Cilj opravdava sredstva!“
Za ostvarenje makijavelističke vladarske prakse Plenković je pronašao dvojicu idealnih pobočnika: Gordana Jandrokovića Njonju i Branka Bačića Šonju. Prvi se odavno izvještio u umijeću političkog preživljavanja stranačkih velmoža (dr. Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Tomislava Karamarka), najavi stranačkih čistki i karakternih atentata, a drugi suvereno utjeruje stranačku stegu kao predsjednik saborskog kluba HDZ-a.

Pitanje krivnje Andreja Plenkovića

Bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković, dva dana prije nego je Martina Dalić podnijela „dogovorenu ostavku“ (12. svibnja 2018.) ovako je osmislila pitanje odgovornosti i krivnje vlastodržaca u Aferi Borg:

Između onoga koji bere voćku i onoga koji mu pri tome drži ljestve, nema bitne razlike. To je moja poruka svima koji ovih dana brane ono što je neobranjivo. Ako su objavljene e-mail poruke autentične, svi oni koji u njima ne nalaze baš ništa sporno, i nisu ih u stanju nedvosmisleno osuditi, na javnoj sceni broje svoje zadnje dane. Pa bilo to dva dana, dva mjeseca ili dvije godine, mandat će im trajati kratko, i sumnjam da će se ponoviti.

U političkom marketingu, nažalost, sve je dopušteno

Njen facebook zapis prenijeli su brojni mediji, a detaljno ga je objasnila u velikom intervjuu koji je dala N1 televiziji. Iako se Dalijino „proročanstvo“ o zadnjim danima koje broje svi oni koji misle da u Aferi Borg nema ništa sporno, barem kad je bivša ministrica dr. Martina Dalić u pitanju, ostvarilo, osobo nisam optimist, jer smatram da će brojni akteri te afere još dugo, predugo, biti na političkoj sceni.

Upravo zbog toga, bez iluzije da moje riječi mogu izmijeniti patološko stanje hrvatske političke kulture, želim nešto više kazati o odgovornosti i krivnji Andreja Plenkovića za „male sjene“ i „mrlje“ u zasad relativno uspješnoj politici upravljanja krizom Agrokora. Ovdje svakako treba kazati da su odgovornost i krivica Andreja Plenkovića daleko manji od odgovornosti svih ranijih premijera i vlada koje su Ivici Todoriću omogućile da postane ono što su stari Latini nazivali „državom u državi“(imperium in imperio), a danas se – zbog globalnog utjecaja američkih političara, znanstvenika i medija – naziva„dubokom državom“ (the deepstate).

Odgovornost i krivnja Andreja Plenkovića za Aferu Borg treba smjestiti u okvir tipologije krivnje koju je glasoviti njemački psihijatar i (egzistencijalni) filozof  Karl Jaspers osmislio u predavanjima 1946. koja su te iste godine objavljena kao knjižica „Pitanje krivnje“(Die Schuldfrage; hrvatsko izdanje knjige koju je preveo Boris Perić objavio je AGM 2006.). Treba spomenuti kako njemački pojam „schuld“ ne znači samo krivnju, nego i dug,  pogrešku,  pa i grijeh koji – kad su u pitanju nacizam, rasizam, holokaust i genocid – trebaju svakoga moralnog čovjeka izjedati (verzehrem) cijelog života.

Jaspers je krivnju podijelio u četiri tipa: zločinačka (kriminalna, kaznena), politička, moralna i metafizička.

  • Zločinačka-kriminalna krivnja je uvijek pojedinačna; o njoj odlučuju sudovi koji za nju izriču kaznu.
  • Politička je krivnja pitanje odgovornosti države i njenih dužnosnika, ali i pitanje odgovornosti  državljanima koji biraju kriminalnu, zločinačku vlast.
  • Moralna je krivnja pitanje osobne svijesti o krivnji i odgovornosti koja od pojedinca traži kajanje, duševnu obnovu i iskupljenje pred ljudima.
  • Metafizička je krivnja krivnja pred Bogom koja traži pokajanje i iskupljenje.

Uvodno opsežno citirane javne izjave Andreja Plenkovića pokazuju da on nema svijest o bilo kakvoj odgovornosti za Aferu Borg. To potvrđuju njegove višekratno ponovljene riječi o snu i buđenju: „Budim se svaki dan miran! Idem spavati miran i rado bih da se to sve rasvijetli.“ Jedan od razloga mirnoga sna ovako je objasnio:

Mene nitko nije pitao niti sam znao tko će biti podizvođači. Ne dolazi u obzir da ja politički, a još manje vlada ili HDZ, trpimo štetu ili odgovaramo zbog takve situacije. Neka (podizvođači) naprave jednu gestu i vrate kompaniji novac za sve što smatraju da je suvišno i nezasluženo.

Plenković i Grupa Borg

Plenković je rečenice o mirnom snu i mirnom buđenju izrekao nakon što, zahvaljujući indexu.hr, objavljena e-pisma iz kojih je bilo bjelodano da se je najmanje tri puta sastao s Grupom Borg, skupinom ljudi koje je izabrala ministrica Martina Dalić kako bi prikupili sve važne informacije o bilancama Agrokora i za „pisanje“, zapravo prepisivanje i proračunatu CENZURU talijanskog zakona o spašavanju posrnulog prehrambenog diva „Parmalat“. Naziv „Grupa Borg“ osmislio je ljubitelj Zvjezdanih staza Ante Ramnjak u glasovitom e-pismu upućenom kolegama‎ Boris Šavorić iz odvjetničkog društva Šavorić i Partneri, Tomislavu Matiću iz Texo Managementa, Tonću Koruniću i Matku Maraviću iz Inter Capitala, predstavniku tvrtke Altera Marku Deliću te Martini Dalić: ”Svaka čast majstore! Grupo Borg, sretan vam Uskrs! Ponosan sam što jašem s vama!”

Ključni ljudi projekta Spašavanje Agrokora: Ante Ramljak, Davor Božinović i dr. Martina Dalić

Za one koji nisu gledali Zvjezdane staze, valja kazati da je „Borg“ izmišljena izvan-zemaljska, svemirska vrsta ili hibridna rasa kibernetskih organizama koja djeluje prema normama grupne svijesti poznate pod nazivom „Kolektiv“ ili „Košnica“. „Borg“ pripadnike drugih vrsta prisilno pridružuje koristeći se procesom ASIMILACIJE – ubrizgavanjem nanobota koji ljudsko tijelo dopunjuje i nadograđuje mehaničkim dodacima i usađuje u njih borgovsku grupnu svijest.

U epizodi Nove Generacije: “Koji Q?”, Guinan spominje kako je Borg “sačinjen od organskog i umjetnog života … koji se razvijao … tisućama stoljeća.” „Borg“ i borgovci za sebe vjeruju kako su SAVRŠENI jer od asimiliranih pojedinaca i vrsta prisvajaju njihova znanja i tehnologije. „Borg“ i borgovci za sebe također vjeruju da su NEPOBJEDIVI te je zbog toga svaki otpor ostvarenju njihova poslanstva uzaludan. U opću kulturu upravo zbog toga je ušao kao uzrečica njihova uzrečica-poklič „Otpor je uzaludan!“ (Resistance is futile.”): „Mi smo Borg. Tvoje biologijske i tehnologijske posebnosti bit će pridodane našima. Otpor je uzaludan.“ (“We are the Borg.Your biological and technological distinctivenes swill bea dded to our own. Resistance is futile.“)

Da su se i hrvatski borgovci smatrali izabranom, superiornom vrstom, pokazuje činjenica što su, najprije za suradnju na recenziji i pisanju Lex Agrokora pozvali poznate profesore trgovačkoga prava dr. Jasnicu Garašić i dr. Petra Miladina da bi ih – nakon što se nisu složili s njihovim načinom prepisivanja i „prilagodbe“ talijanskog zakona – u e-prepisci ismijavali.

Umišljenost u vlastito spasiteljsko poslanje Martine Dalić i krstitelja i kuma „Grupe Borg“ Ante Ramljaka, pa ni njihova gazde koji danas od svega diže i pere ruke, ne mogu se razumjeti bez poznavanja Zvjezdanih staza.

Plenković ne zna da doista nema besplatnog ručka

Da je Andrej Plenković barem na trenutak razmislio o legendarnoj izreci „Nema besplatnog ručka“, zasigurno ne bi dopustio da Grupa Borg stanje u Agrokoru i pisanje Lex Agrokora radi „besplatno“. Prva posljedica te fatalne „besplatnosti“ bila je izbacivanje iz prepisanog talijanskog zakona jedne od najvažnijih odredbi iz prvog članka tog zakona:

Zabranjen je angažman subjekata koje se može povezati s izvanrednim povjerenikom ili članovima Nadzornog odbora, rodbinskim i sličnim vezama, te subjekata koji pripadaju istom profesionalnom uredu/poduzeću, te u svim slučajevima u kojima se može verificirati sukob interesa, a koji se može otkriti i u slučajevima da se sukob interesa razvije i nakon povjeravanja posla.

Uklanjanjem te odredbe borgovci su stvorili temeljni uvjet da svoj „besplatni“ rad mogu naknadno unosno naplatiti: radi se o iznosu oko 25 milijuna kuna koje je glavni savjetnik Alix Partners ugovorio s podizvođačima-borgovcima: Texo Management, Altera Savjetovanje i Inter Capital.  Za glavnog konzultanta taj je iznos „sitnica“ – manje od 5% iznosa koje će inkasirati kao glavni savjetnik. Pri prepisivanju talijanskog zakona izbačena je i odredba prema kojoj je jedan od temeljnih zadataka izvanrednog povjerenika izrada plana rekonstrukcije posrnule tvrtke:

Priroda i svrha je stečajna procedura velike trgovačke tvrtke zbog očuvanja produktivnog bogatstva kroz nastavak, reaktivaciju i konverziju djelatnosti poduzeća.

citirano iz članka Aleksandre Šućur „Parmalat i Agrokor“, telegram.hr, 5. veljače 2018.
Za razliku od talijanskog zakona koji izvanrednom povjereniku ne dopušta uzimanje „lešinarskih“ roll up zajmova (radi se o zajmovima koje rizični investicijski fondovi i banke daju ekonomski posrnulim tvrtkama uz uvjet priznavanja ranijih tražbina, otkup dionica po radikalno niskoj cijeni i priznavanje prava na povlašteni položaj u naplati zajma ako dođe do stečaja), Lex Agrokor je to pravo dao izvanrednom povjereniku. Odredba o toj vrsti „lešinarskog“ kreditiranja sadržana je članku 39. Lex Agrokora:

Izvanredni povjerenik može uzeti novi kredit, a zajmodavac tog kredita smatra se vjerovnikom s pravom prednosti naplate u slučaju otvaranja stečaja.

Upravo ta odredba omogućila je Anti Ramjaku i ovlaštenim potpisnicima tvrtki Agrokora potpisivanje (8. lipnja 2018.) „Ugovora o najstarijem kreditu od 1,06 milijardi eura“ s višestruko osiguranim i povlaštenim roll-up zajmodavcima:  investicijski  fondovi Knighthead Capital Management i Monarch, 20-ak za sad nepoznatih investicijskih fondova, Zagrebačka banka, Erste banka, ruska VTB banka i investicijske banke J.P Morgan i Goldman Sasch. Novinari Jutarnjeg lista pronašli su taj ugovor, napisan na 209 stranica u Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu i o njegovim ključnim odredbama javnost su upoznali 26. listopada 2017. Uz „lešinarsko“ kreditiranje, Lex Agrokor je izvanrednom povjereniku zabranio osporavanje svih i svake tražbine i jamstva, dok takvu zabranu ne sadrži talijanski uzor-zakon.

Sve u svemu, može se zaključiti da je Grupa Borg prepisala i „ošišala“ talijanski zakon i pretvorila ga u Lex Agrokor na temelju kojega će, primjerice, ruske državne banke, a to znači i Rusija kao država postati vlasnikom oko 44% imovine i koncesija bivšega Agrokora, ali i prirodnih resursa naše zemlje.
Pošto nisam pravnik, teško mi je suditi o tome je li samo pisanje „friziranog“ Lex Agrokora kazneno djelo „zločinačkog udruživanja“ propisano člankom 328. Kaznenog zakona RH. Ako se pokaže da jest, onda će krivnja za kaznenu odgovornost biti na članovima i nalogodavcima Grupe Borg, ali će politička, moralna i metafizička krivnja biti na svim saborskom zastupnicima koji – zbog neznanja, lijenosti, površnosti i žudnje za čuvanjem saborskih fotelja – nisu svoj glas i ruku digli protiv odredbi koje su Rusima omogućili da steknu većinsko, a Amerikancima manjinsko vlasništvo nad negdašnjim poslovnim carstvom Gazde Ivice Todorića, ali i prirodnim resursima.


Grlati i ratoborni veleposlanik Rusije u Hrvatskoj Anvar Azimov napokon može biti zadovoljan: Rusi će biti većinski vlasnici Agrokora

Umjesto zaključka: Jezičac na vlastodržačkoj vagi koalicijskoga kartela je dr. Milorad Pupovac

Nadam se da sam pokazao, ako ne i dokazao, kako je uvjerenje Andreja Plenkovića kako njemu osobno pripadaju sve ZASLUGE za „spas Agrokora“ te da za ništa nije kriv i odgovoran (kazneno, politički, moralno i metafizički) posljedica njegovog zloćudnog samoljublja do kojeg ne može prodrijeti svijest o nemirnom snu, osobnoj odgovornosti, još i manje krivnji. Svijest o krivnji javlja se kod nekih članova Grupe Borg, pa su tako mediji nedavno citirali razmišljanje jednog anonimnog borgovca:

Sada sam svjestan da smo kretali od potpuno krive premise. Bio sam uvjeren da ako uspijemo zaustaviti propast koncerna da ćemo dobiti Nobelovu nagradu. U međuvremenu se sve izokrenulo i izvan konteksta onog trenutka – katastrofe, panike, stiske vremena – izgubila se svijest što je bio primarni cilj. Ispali smo veći negativci nego Todorić koji je uzrok svemu.

S takvim bi razmišljanjem Karl Jaspers bio, s pravom, zadovoljan.

Takvo razmišljanje potpuno je strano Andreju Plenkoviću! Umjesto toga, on je zasad, uz „nesebičnu“ pomoć vjernih pobočnika Gordana Jandrokovića Njonje i Branka Bačića Šonje, pa i novoga čuvara hrvatskog državnog pečata dr. Milorada Pupovca (u Saboru je 17. svibnja 2018. ovako zborio o bivšem i aktualnom izvanrednom povjereniku: “Kad sam vidio Antu Ramljaka, znao sam da mu ne bih dao tri guske da ih čuva. Peruško ulijeva povjerenje.“) uspio pronaći jednog žrtvenog jarca i jednu jaricu koje je ponudio narodu kao „svoju“ žrtvu za opravdani gnjev.
Evo kako znalci simboličnog govora i kulture Jean Chevalier i Alain Gheerbrant u Rječniku simbola opisuju smisao tog dragocjenog jarca:

Jarac otkupitelj opterećen grijesima naroda snosi kušnju izgona, udaljenja, progonstva; simbolizira osudu i odbacivanje krivnje, a odlazak mu je bez povratka. (…) Jarcem otkupiteljem naziva se čovjek koji nosi tuđe krivnje, a nema mogućnosti da se brani i nije zakonski osuđen. Predaja o jarcu otkupitelju raširena je na svim kontinentima. Prikazuje čovjekovu duboku težnju da svoju krivnju prebaci na drugoga i da zadovolji svoju savjest, kojoj je uvijek potreban krivac, kazna i žrtva.

(Jesenski & Turk, Zagreb, 2007., str. 240).
Uz uspješno pronalaženje i obredno „klanje“ žrtvenih jarica i jaraca, Andrej Plenković od Grupe Borg javno traži nove žrtvu: povratak dijela prihoda koje smatraju nezasluženim. Ako javnost i dalje bude gnjevna i nezadovoljna on će tražiti i pronaći nove krivce koje će – uz pomoć neuništive glasačke legije sastavljene od 76 „ruku“ – bez ikakve grižnje savjesti žrtvovati. Andrej Plenković vjeruje – ne bez razloga, ako se analizira umni i stručni kapacitet oporbe – da su on osobno i njegova brojčano rizična vlast najbolja opcija za Hrvatsku. Upravo zbog toga u Saboru caruje glasački makijavelizam kod kojeg također vrijedi čelično pravilo: cilj (čuvanje vlasti) opravdava sva sredstva. Takav sustav i stil vladavine potrebno je analizirati u okviru hrvatsko javnosti sasvim nepoznate teorije o više/stranačkim kartelima.

Teoriju o stranačkim kartelima osmislili su američki politolog dr. Richard S. Katz i pokojni irski politolog dr. Peter Mair. Posuđujući ideju kartela iz ekonomskih i pravnih znanosti (u kojima je kartel zakonski zabranjeni oblik sporazumijevanja tržišnih konkurenata koji kartelskim sporazumom dogovaraju cijene i uvjete prodaje koje im jamče ekstra profite), Katz i Mair zaključili su da se suvremene parlamentarne koalicije stranaka različitih svjetonazora, stranačkih doktrina i programa sklapaju po kartelskoj logici: da bi se pod svaku cijenu osvojila i zadržala vlast i tako parazitski živjelo na račun poreznih platiša.
Ta teorija lako se može dokazati u Hrvatskoj u kojoj trenutno vlada hibridni višestranački kartelsamoproglašenih narodnjaka i kršćanskih demokrata (HDZ), liberalnih demokrata i narodnjaka (HNS), zastupnika manjina, bandićevaca i inih. Svi protagonisti tog hibridnog političkog kartela nastoje kroz njega ostvariti osobne i stranačke profite i ekstraprofite: visoke položaje u državnoj upravi, poklisarske položaje, upravne položaje u javnim tvrtkama, sredstva državnog proračuna za financiranje programa koji donose bolji rejting stranke itd. Situacija, dakako, nije bila drukčija kad je na vlasti bio lijevi politički kartel predvođen SDP-om i HNS-om (koji je sada dio pretežito desnog političkog kartela). Štoviše, možda bi bila i gora.

Kako su u sadašnjem „Plenkovićevom kartelu“ zastupnici SDSS-a jezičac na vagi očuvanja ili smjene vlasti, logično je da je dr. Milorad Pupovac postao nekom vrstom „šefa“ samom Plenkoviću i HDZ-u. Da je tome tako pokazuje njegovo nedavno obraćanje oporbenim zastupnicima u Saboru: „Ako želite izbore dat ćemo vam izbore, pa da vidimo što ćete napraviti, kakvu ćete Vladu sastaviti i kakve politike voditi i s kim ćete formirati Vladu. Ako na ovome (Aferi Borg) želite bildati mišiće i dokazati da možete voditi Vladu, to je u redu, ali znamo da je niste (sposobni voditi).“

Zaključiti ću ipak optimistično

U situaciji u kojoj je dr. Milorad Pupovac drugi najmoćniji političar u Lijepoj Našoj i u kojoj je „stranka prezrenih i gnjevnih“ Živi zid na putu da postane glavnom oporbenom strankom, jedino rješenje za izlaz iz beznađa koje mi pada na pamet je poziv predsjednice Republike na ustavnu odredbu stavka 2. članka 94. prema kojoj je zadužena za „brigu“ (što god to značilo) „za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“.

Gordan Jandroković i Tena Mišetić

Možda bi pozivom na taj članak mogla na konzultacije pozvati stranačke vođe i predložiti im formiranje stručne vlade koja bi dobila potporu „na određeno vrijeme“ za provođenje reformi i osmišljavanje javnih politika za koje je potrebna suglasnost sadašnje vlasti i oporbe: izborno zakonodavstvo, pravosuđe, zdravstvo, školstvo, useljenička i iseljenička politika, javna uprava i samouprava, porezna politika itd. Nevolja je, međutim, u tome što je HDZ digao ruke od kandidature Kolinde Grabar Kitarović za drugi mandat. Andrej Plenković i njegov interni Borg za predsjedničkog kandidata pripremaju dokazanog stranačkog lojalistu i „čuvara leđa“ svih predsjednika HDZ-a Gordana Jandrokovića Njonju.

prof. dr. Slaven Letica/MakarskaPost

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad ne bude Bude

Objavljeno

na

Objavio

Nema stresnijeg trenutka u životu neke zajednice, nego kad joj se mijenja glava, vlast. U to vrijeme njome obično zavladaju nemir, unutarnje napetosti i trvenja, a biva i podložna utjecaju vanjskih čimbenika zainteresiranih steći nadzor nad njom. Stoga je u interesu zajednice da smjena vlasti prođe brzo, glatko i bezbolno, taman se okončala i tako da ne bude svima po volji, što je prije pravilo nego iznimka. Posebna odgovornost za to leži na onome koji odlazi s vlasti. Gotovo sve dobro što je za vladanja učinio, (ne)izborom nasljednika može proliti kao krava, ritnuvši se, pomuzeno mlijeko.

Ni svijet umjetnosti nije ostajao nijem na tu temu. Smjena vlasti, odlazak starog kuma (Marlon Brando) i ustoličenje novog (Al Pacino), izrazito je dramatično prikazana u filmu “Kum”. Pa evo i sad, kad je moćna Amerika čapila narko-bossa “El Chapa” i osudila ga na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja, vijest je popraćena informacijom kako njegova organizacija i dalje uspješno radi, samo pod drugim vodstvom. Posljedice prijenosa vlasti posebno upečatljivo dočarava književnik Ivan Raos u “Prosjacima i sinovima”, potom i Antun Vrdoljak u istoimenoj televizijskoj nizanki. Starina Kikaš glavarom radije imenuje još neodraslog, ali bistrog unuka Matana, nego izazovima vlasti nedoraslog sina. I u široj javnosti manje atraktivnim područjima smjena vlasti predstavlja kritičan trenutak, bila riječ o novome direktoru u tvrtki ili o prijenosu obiteljskog posla s roditelja na djecu.

 Tko je doista zasjeo na Tuđmanovo mjesto?

U romanu Ambra Ivana Aralice, kojeg je vladajuća kritika ocijenila srozavanjem nekad velikog književnika na obračun s političkim neistomišljenicima, u slabije zapaženom dijelu autor svjedoči o vremenu provedenom u društvu predsjednika Tuđmana zadnjih mjeseci njegova života. Spominje kako je u tim razgovorima naglašavao važnost izbora političkog nasljednika pa s blagim prijekorom, čak i razočaranjem, što je razumljivo iz perspektive olovnih vremena koja su u vrijeme pisanja knjige već nastupila, konstatira da to Tuđman ipak nije učinio. A ako sam to ne učiniš, netko već uskoči… a s njim kontinuitet ili diskontinuitet. U slučaju potonjeg, nerijetko i povratak na staro.

No, tko je to doista zavladao Hrvatima nakon Tuđmana? Formalno, Stipe Mesić. Ipak, malo je vjerojatno da je čovjek nesposoban održati koncentraciju dulje od 15 minuta – koji pjeva kako prilike nalažu, pleše po notama koje su u điru, skače s tarabe na tarabu – bio kadar osmišljavati, formulirati i planirati državnu politiku. Biti lutak na koncu, glumac na pozornici, e to da. Ni Ivica Račan, mada intelektualno nadmoćan Mesiću, nije bio čovjek takva kalibra. Pa tko je onda zapravo naslijedio Tuđmana?

U sjećanjima Radivoja Cvjetićanina na dane kad je službovao kao veleposlanik Srbije u Hrvatskoj, iznesenim u knjizi “Zagreb Indoors“, buru u dijelu hrvatske javnosti podiglo je tek svjedočenje o hrestomatijama dokumenata koje mu je tadašnji osobni teklić, a uskoro i Mesićev nasljednik na Pantovčaku, Ivo Josipović uredno dostavljao u neku opskurnu birtiju.

Progovorio Radivoj Cvetićanin: Josipović je degutantni račundžija, Vučić se sprdao sa ‘starcem’ Mesićem

No, prilično je zapostavljenom ostala slutnja tog lucidnog pisca izbrušena stila o Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme njezina raspada, kao osobi koja iz sjene poteže sve konce u onodobnoj Hrvatskoj. Odvrti li se film unatrag, ne manjka indicija koje potkrjepljuju Cvjetićaninovo nagađanje.

Kako je Budimir razbudio rat

Nije tajna da je u doba raspada SFRJ miljenik svijeta, napose Amerike, bio predsjednik jugo-vlade Ante Marković, s njim i, kao član užeg mu kabineta, Budimir Lončar. Upravo iz tog kuta, dakle podrške Amerike saveznim tijelima u očuvanju Jugoslavije, treba promatrati Lončarovo zalaganje za embargo na oružje svim stranama u sukobu u tada još od svijeta priznatoj Jugoslaviji, kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo 25.9.1991. Slučajno ili ne, to se zbilo baš usred Operacije RAM, zadnjeg pokušaja JNA, vojske pod nadzorom Markovićeva ministra obrane, Veljka Kadijevića, da svrgne narodnom voljom izabranu hrvatsku vlast i zamijeni ju marionetskom. Realniji plan B predviđao je da se izbije na granice Velike Srbije zacrtane poznatim četničkim programima, koju godinu ranije pretočene u granice između vojnih oblasti JNA (Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag).

No, ta je operacija propala, ne zbog nedostatka oružja, nego zbog slabog odziva na mobilizaciju. Time padaju u vodu naknadna Lončarova tumačenja o tome kako je embargo išao u korist Hrvatskoj kako JNA ne bi dobila oružje iz Rusije. Taman da i jest tako, rezon kako zabrana naoružavanja može ići u korist gotovo potpuno nenaoružanom u srazu protiv naoružanog do zuba izvan je svake logike. Embargo je ipak imao određeni učinak. Nakon posljednje akcije s mogućim strateškim implikacijama na rasplet jugoslavenske krize, neuspjelog atentata na predsjednika Tuđmana, prva faza rata, kasnije okončana Sarajevskim sporazumom 3.1.1992., bila je u strateškom smislu zaključena. Međutim, embargo je ohrabrio njezino taktičko produljenje za tri krvava mjeseca koje Hrvatska pamti po najvećim žrtvama. Gazeći preko njih JNA je nastojala od Hrvatske otrgnuti što više, na korist Srbije i Srba.

I u vrijeme uoči odlaska Tuđmana sa životne i povijesne pozornice Amerika se uplela u hrvatska politička zbivanja. Svi vođe oporbe osim Budiše (što će ga kasnije koštati), hodočastili su ljeti 1999. u Washington kako bi prisegli na vjernost i primili instrukcije za djelovanje. No, malo je vjerojatno da je netko od tih diletanata postao glavni pouzdanik Amerike za Hrvatsku – u ono doba kad je Putin tek odmijenio teturajućeg Jeljcina, jedine svjetske sile. Znatno vjerojatnije je da se Amerika uzdala u igrače odane joj još iz vremena raspada Jugoslavije – Antu Markovića i Budimira Lončara. To ne potvrđuje samo špurijus bivšeg veleposlanika Srbije u Zagrebu, kao ni sjećanja upućenih u zbivanja kako je Ante Marković u to vrijeme imao ured u Zagrebu iz kojeg je dirigirao situacijom. Više od svega to potvrđuje korjenita restauracija kadrova, struktura i mentaliteta iz SR Hrvatske – obnova tog crno-bijelog, ili možda bolje, crvenog svijeta – popraćena embargom na Tuđmanovo nasljeđe, posebno ono vezano uz pobjednički Domovinski rat. Ukratko, uz pomoć dr. Frankensteina sa Zapada oživljeno je staro čudovište s Istoka!

Vrijeme jednog gremija primiče se kraju?

Nošen američkim vjetrom u leđa, dvojac Lončar-Marković shvaća da više i nije tako bitno tko stoluje na Markovu trgu ili Pantovčaku. Pa i nije, ako vladaš “neovisnim” toljagama za modeliranje ponašanja tamošnjih stanara – medijima, ključnim tijelom pravosudnog progona putem dvoglavog gospodskog kastora “Cvitan-Bajića”, i osjetljivim dijelovima obavještajne zajednice. Tada čak i zloglasni HDZ može biti na vlasti, doduše nikad samostalno, nego kontroliran strančicama od povjerenja gremija.

Koliko god to bilo gorko priznati, danas Hrvatska nije u bitno drukčijoj situaciji nego što je bila početkom devedesetih, samo što nije napadnuta izvana nego je paralizirana iznutra. A Slobodanu Miloševiću naših dana ime je, po mnogo čemu sudeći, Budimir Lončar. Budući taj ima u rukama jače poluge u miru, nego što je to bila JNA u ratu, nije tako neobično što tako dugotrajno vlada.

U takvim okolnostima, baš kako Tuđman u ono vrijeme nije bježao od razgovora s Miloševićem, tako ni danas, kad se osjećaju trvenja u očekivanju silaska ostarjelog Kuma, pardon Druga, odluka o dodjeli priznanja Lončaru od strane Milan Bandića možda i nije tako nepromišljen potez kako se na prvu čini. U procjeni tog čina treba uzeti u obzir kako Bandić zasigurno barata potpunijim skupom informacija od svih onih koji se diče, ne baš pretjerano korisnom, naknadnom pameću. A ne treba podcijeniti ni njegov nenadmašni instinkt za političkim preživljavanjem, prirođeni mu osjećaj za trenutnu situaciju, kao i dokazanu sposobnost održavanja ravnoteže usred kreševa raznovrsnih silnica. Ostaje tek pitanje – je li Bandić doista kontra Lončarova kruga?

Ako je suditi po odnosu medijsko-pravosudnog komplota prema njemu, taj test prolazi s izvrsnim uspjehom. A čini se da im se dodatno zamjerio prikupljanjem popularnih saborskih žetončića, time narušivši ustaljenu arhitekturu nadzora nad HDZ-ovom saborskom većinom od strane provjerenih miljenika javnosti, time i gremija. Ne treba zanemariti ni kako je tim pothvatom zapravo preinačio izbornu volju dijela lijevog biračkog tijela, što predstavlja vrhunsko političko majstorstvo i u danim okolnostima jedinu realnu mogućnost ovladavanja situacijom.

Uzevši u obzir povoljan opći okvir (promjenu establišmenta u Americi koji je po svoj prilici bez zadrške desetljećima stajao iza Budimira Lončara u političkoj ulozi ne manje važnoj od onih koje se biraju na izborima), izgleda da napokon sazrijeva vrijeme za demontažu struktura okupljenih oko samozatajnog Bude. S njima u paketu i sekcije, koja još iz jugo-komunizma baštini nadzor nad židovskom zajednicom u Hrvatskoj, a koju je tako silno pogodio nedavni posjet Esther Githman da bi ju jače strefio možda tek povrat stanova u središtu Zagreba potomcima izvornih vlasnika.

Iz te perspektive valja promatrati ovaj Bandićev potez, koji u komešanjima nastalim u iščekivanju primopredaje (stvarne) vlasti, ako ništa drugo, barem pojačava pomutnju u redovima sljedbe Bude Lončara. Zanimljivo, gotovo čitavo se to jato (medijski mogul, danas spao na net.hr i Telegram, Ninoslav Pavić, već spomenuti Dinko Cvitan, advokat Čedo Prodanović, povjesničar Hrvoje Klasić, Josip Manolić i glavom i bradom Budo Lončar) nedavno okupilo na predstavljanju knjige odvjetnika Ante Nobila, a možda i kandidature za novog Kuma drugovima. Je li tom prigodom upriličen i rukoljub, ostalo je skriveno očima šire javnosti. Ako i jest, onda je to jasna potvrda kako se u tom društvu, slično kao na hrvatskoj strani u vrijeme silaska Tuđmana, ne nazire čovjek formata prethodnika.

Kolege protiv “Kolege”

Osim dominacije u medijima, prevage u pravosuđu i snažnog utjecaja u obavještajnoj zajednici,  strukture pod okriljem Budimira Lončara danas mogu računati i na mnoge korisne im, nazovimo ih tako – Kolege. Danas je barem lako takve prepoznati. To su oni koji lakoćom upiru prstom u suradnike tajnih službi iz komunističkog totalitarizma, ljude koji su nesumnjivo činili mnoge nepravde pojedincima iz neposrednog im okruženja i šire – bilo vođeni osobnim probitkom, bilo da zaštite obitelj, bilo našavši se ucijenjenima u uvjetima najpokvarenijeg društveno-političkog sustava koje je čovječanstvo dosad iskusilo. A oni posebno odvažni i drski vidjeli su u svoj toj nakaradi priliku za nadigravanje s jugo-komunističkim totalitarizmom. Možda je upravo njima nadahnut, Bandić ovako zaigrao s Budimirom Lončarom.

Ipak, današnji Kolege se iz nekog razloga nikako ne mogu dosjetiti prokazati one koji su te ljude ucjenjivali, držali na vezi, njima manipulirali i koristili ih za postizanje ciljeva do srži neljudskog sustava. Koliko god se revni istraživači trudili, za takve ne nalaze kompromitirajućih dokumenata. A nema teorije da su se ti manje okoristili dražima komunizma od vlastitih doušnika. Možda danas nisu u prvom planu – gremijima, napokon, takvo što i ne priliči – moguće su neke od bivših im doušnika isturili na pozornicu, sigurni da ih mogu nadzirati njihovom prljavom prošlošću, ali da su ti lošije prošli,… Pa tko u to može povjerovati? Nitko, osim današnjih im Kolega! A takvi, služeći im svjesno ili nesvjesno, ne praštaju kolegama koji su to bili prije, na korist istih im gospodara.

Sinonimom za udbaškog doušnika, prema njegovom kodnom imenu zavedenom u Službi državne sigurnosti – “Kolega” – postao je Vladimir Šeks. Ne ulazeći u to s kojim je motivima Šeks kontaktirao s jugo-komunističkom službom sigurnosti, je li igrao po Udbinim notama ili kako bi se borio protiv nje – jer namjere je teško utvrditi, makar bila riječ i o, početkom osamdesetih, državnom neprijatelju broj 1 – daljnja je povijest ipak ponudila trenutak istine u kojem se dalo razaznati i važnije od toga je li Šeks svojedobno stvarno bio Kolega u punom smislu te riječi ili ne. Naime, je li to, ako je i bio, kad je najviše trebalo, i ostao. U vjerojatno najsudbonosnijim danima novije hrvatske povijesti, za vrijeme puča Mesića i Manolića, odigranog u proljeće ’94, Šeks je, iako se lako mogao pokazati jezičcem na vagi za onu stranu, ipak ostao uz Tuđmana.

U svakom slučaju, ne bi bio javno stigmatiziran kao Kolega da im barem danas ne smeta, za razliku od onih koji ga svesrdno časte tim imenom i koji su, bili toga svjesni ili ne, danas jedini Kolege na sceni. Brbljali u sabornici, u medijima ili po birtijama, ili svojski udarali po računalnoj tipkovnici, rade to tako dobro da bratija Bude Lončara može biti itekako zadovoljna njihovim angažmanom. Pa i ovim revnim protivljenjem pokušaju dodjele Medalje Grada Zagreba Lončaru. Nesuđeni dobitnik je to iskoristio kako bi se, antifašistički se prenemažući pogođen “linčovanjem”, izmaknuo nagradi. Toliko ju je žarko želio…

Temelj zablude mnogih današnjih Kolega leži u uvjerenju kako postoji nekakav “Treći put”. Međutim, surova politička realnost pokazuje da postoje samo dva puta dovoljno moćna da nameću pitanja oko kojih se donose bitne odluke. Suočen s tim, “Treći put” je jednostavno osuđen zauzeti jednu ili drugu stranu djelovanjem na korist ili štetu jedne od njih, pri čemu je i nedjelovanje rijetko kad neutralno. To je zorno pokazalo pitanje zakona o arhivima kad je tzv. “Treći put” inzistirao na produljenju razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiranje prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990. (donošenje Ustava), što bi medijima pod nadzorom Lončarovog gremija omogućilo da sve gadosti komunističkog totalitarizma prikriju zasipajući javnost spisima o navodnim Tuđmanovim i HDZ-ovim grijesima prvih mjeseci vlasti. To im, međutim, nije uspjelo, tako da im zasad jedino postignuće na tu temu ostaje poistovjećivanje Šeksa s Kolegom jučer, čime su ujedno sami sebe prokazali pravim Kolegama danas, ma koliko pravedni i poduzetni, a iznad svega, još i zeleni bili.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari