Pratite nas

Razgovor

SLAVEN LETICA: Hrvatskoj kronično nedostaje proroka i baba vračara!

Objavljeno

na

Premda neki tvrde suprotno, knjige se u Hrvatskoj čitaju. I kupuju, a ne samo posuđuju u knjižnicama. I ne čitaju se samo ljubići i krimići nego i društveno-politička esejistika, odnosno knjige autora koji se bave društvenim i političkim fenomenima.

Jedno od takvih izdanja svakako je i nova knjiga Slavena Letice “Vječni titoizam i ljudožderska politika” u nakladi Večernjeg lista, koja je u samo nekoliko tjedana otkad se pojavila na kioscima oborila sve rekorde prodaje.

[ad id=”93788″]

Spomenuta knjiga osim efektnog naslova ima i efektan proslov – “Uloga znanosti, raznolikih profesionalnih iskustava i životne mudrosti u esejistici Slavena Letice” – koji je napisala pjesnikinja, nakladnica, spisateljica i učiteljica kreativnog pisanja Milana Vuković Runjić. Cijena knjige je 70 (zapravo 69.90) kuna!

Što o samoj knjizi, svome novome literarnome čedu, kaže Slaven Letica, doznali smo u kratkom razgovoru s njim prije njegova puta u Italiju.

ZLOSLUTNI SIMPTOMI

Ukratko, što oni koji knjigu tek kane kupiti mogu u njoj očekivati? Naravno, naslov je dovoljno izazovan sam po sebi, no netko bi mogao pomisliti kako je cijela knjiga o Titu…

vjecni_titoizam_front– Pola naslova knjige, “Vječni titoizam”, odnosi se na njezino prvo poglavlje, u kojem pišem o povijesnoj ostavštini, fenomenu i “vječnom životu” Josipa Broza Tita i “titoizma” u suvremenoj Hrvatskoj. Te fenomene analiziram kroz prizmu na Zapadu često citiranog eseja “Vječni fašizam”, koji je Umberto Eco objavio danas pradavne 1995. godine. U tom eseju on je prikazao i analizirao osobni, dječački odnos prema Benitu Mussoliniju, ali i sličnosti i razlike između talijanskog fašizma, nacizma i drugih desnih totalitarnih pokreta 20. stoljeća. Dakle, polazeći od analize karakteristika “vječnog fašizma” Umberta Eca, u svojoj knjizi pokazujem da su zloslutni simptomi i znaci tog lijevog totalitarizma ili – nazovimo ga – vječnog titoizma, odnosno krnjeg “antifašizma”, srodni onima koje je Eco naveo za desne totalitarizme fašizam i nacizam:

1. Kult ličnosti Josipa Broza Tita i utopijska iluzija o lažnom komunističkom napretku i svijetloj, besklasnoj budućnosti

2. Mit o zlatnom dobu Jugoslavije i njezina “bratstva i jedinstva”

3. Vječna ateistička nesnošljivost prema vjeri i vjernicima

4. Prijezir prema svakom obliku domoljublja i nacionalizma

5. Plamteća mržnja prema svakoj “desnici”

6. Duboka individualna ili socijalna frustracija koja rađa bijes

7. Opsesija “desničarskom” i “ustaškom” zavjerom

8. Osjećaj poniženja zbog umišljene moći neprijatelja (“unutrašnjih neprijatelja”, kapitalizma, Zapada)

9. Shvaćanje politike i umnog stvaralaštva kao stalnog rata

10. Prijezir prema (moralno, poduzetnički, socijalno i fizički) sposobnim i uspješnim ljudima

11. Kult rada i radničke klase

12. Izjednačavanje antifašizma i komunizma

13. Selektivni/kvalitativni populizam

14. Vječni titoizam govori apokaliptičkim (utopijskim) novogovorom “ljudskih prava”.

Fenomen vječnog titoizma na kraju je knjige konkretiziran u sasvim konkretnom ratnom zločinu koji je počinio najuspješniji predsjednik Hajduka Tito Kirigin – zatajenom atentatu na mladog HSS-ovca i antifašista Vojka Krstulovića. Taj i bezbrojni slični staljinistički i komunistički zločini ključ su za razumijevanje razlika između građansko-demokratskog i komunističko-staljinističkog antifašizma tijekom Drugog svjetskog rata.

Kad smo kod naslova, koji je, usput rečeno, zbilja marketinški sjajno pogođen, meni se simbolika pojmova – vječnost, titoizam, ljudožderstvo i politika – doima puno kompleksnijom (i provokativnijom) od prvog dojma “igre riječi”, osobito kad ih se stavi skupa u širi i dublji tematski kontekst, što vaša knjiga i jest. Kako to komentirate? Ili sam na krivom putu “tumačenja”…?

– Drugi dio naslova “ljudožderska politika” neka je vrsta nesavršenoga, ali, kao što kažete, marketinški dobro pogođenoga, zajedničkog nazivnika za suvremenu hrvatsku, ali i europsku i američku politiku, o kojima pišem u knjizi, a u kojoj u prvom planu nije zalaganje za opće i ljudsko dobro građana i države, već “ljudoždersko” uništavanje svojih “kolega” – pripadnika drugih stranaka. U knjizi, koristeći se rezultatima istraživanja evolucijske biologije, pokazujem da se političari uzajamno mrze i bore za preživljavanje poput termita, trutova, golih krtica i žutih mrava!

U knjizi pišem, primjerice, o razlikama i sličnostima u mozgovima Tomislava Karamarka, Zorana Milanovića, Vesne Pusić i drugih političara, njihovih sljedbenika i birača; o tome kako je tajna o malešnom Lenjinovu mozgu (težio je samo 1340 grama, dok je mozak pisca Ivana Turgenjeva bio “mrcina” od dva kilograma) čuvana kao najveća državna tajna. Pišem i o Josipu Šimuniću, Zvonimiru Bobanu, Miroslavu Ćiri Blaževiću i akademiku Josipu Pečariću i pozdravima “Za dom spremni” i “Smrt fašizmu, sloboda narodu” u Onom i Ovom ratu, ali i danas i sutra u Hrvatskoj. Objašnjavam zašto izvrsni, dakako i osrednji i slabi, liječnici bježe iz najprestižnije profesije, liječničke, da bi se bavili najomrznutijom, političkom, profesijom.

Postoji poglavlje o političkim prorocima, vidjelicama, sibilama i babama vračarama, tj. o prognozerskoj industriji u Americi, u kojoj se “okreće” 300 milijardi dolara godišnje, i u Hrvatskoj, u kojoj ona zapravo ne postoji. Pišem i o fenomenu interesnih političkih prijateljstva na određeno vrijeme, ali i naivnog, staromodng, jednostranog prijateljstva, u oba slučaja na primjerima odnosa pojedinaca i Ive Sanadera, recimo. Sve u svemu, ovo mi je najzanimljivija i najprovokativnija knjiga koju sam dosad napisao, a napisao sam i objavio mnoštvo knjiga.

O OREŠKOVIĆU U DRUGOM IZDANJU

Držite li da ste nešto propustili napisati, a toga ste se sjetili kad je knjiga već bila u tisku? Jeste li zadovoljni kako je na kraju sve ispalo, kako je uknjiženo i, na koncu, kako se knjiga prodaje. Čini se da ne može bolje…

– Žao mi je što u knjigu nisam uvrstio esej o jezičnoj abraziji – zaboravu i nemogućnosti učenja materinskog jezika – Tihomira Tima Oreškovića, koji sam u skraćenom obliku objavio u Globusu; jer hrvatska javnost ne razumije zašto predsjednik VRH-a, ali i brojni hrvatski iseljenici-povratnici, ne znaju i, vrlo vjerojatno, nikada neće naučiti dobro govoriti i pisati hrvatski jezik. Međutim, kako me je nakladnik obavijestio da je moja knjiga najprodavanija knjiga u Hrvatskoj u proteklih mjesec dana, možda doživi i drugo izdanje, u kojem će biti mjesta i za to i još neka poglavlja.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ/Glas-Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu!

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s gosp. Josipom Radeljakom, u povodu još jedne tužne obljetnice smrti Ene Begović

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu

Svake godine, pa tako i ove, s tugom se sjećamo prerano preminule, neprežaljene hrvatske glumačke dive, velike Ene Begović (Trpanj, 8. srpnja, 1960. – Brač, 15. kolovoza, 2000.).

U svojoj relativno kratkoj karijeri, svojim ulogama, ostavila je neizbrisiv trag u kazalištu, filmu i televiziji.

Bila je iznimna ljepotica, omiljen izbor redatelja i producenata, bila je talent kakav se rijetko rađa, bila je heroina bez premca.

Radila je i stvarala od 1978. do prerane i tragične smrti 2000.

Bila je punih 16 godina prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a briljantno je odigrala niz uloga, pa i slavne junakinje kontesu Neru, barunicu Castelli, Anu Karenjinu…Pamtit ćemo i njene uloge na filmu, poglavito one u Zafranovićevoj „Okupacija u 26 slika“, Sedlarovom „Četveroredu“, Tadićevom „Trećem čovjeku“ i drugima.

Pored glumačkog talenta, Enu je, kako rekosmo, krasila i nevjerojatna ljepota zbog čega su ju često opravdano nazivali jednom od najljepših hrvatskih glumica.

Bila je udana za poznatog poduzetnika ing. Josipa Radeljaka s kojim je dobila i kći Lanu.

Svaka obljetnica Enine smrti za Vas je sigurno iznimno težak životni trenutak, kazali smo na početku razgovora s gospodinom Radeljakom, a on je uz ostalo odgovorio:

Gospodine Pavkoviću – iznimno Vas poštujem, a znam da bi i Ena poštivala današnje Vaše jasne i vrlo dobro opisane stavove, jer voljela je svoju domovinu, siguran sam bar kao i Vi i ja – pa eto nekoliko riječi – jer kada se približavaju ovi tužni dani – najradije ne bi pričao s nikim i o ničemu, a ni podsjećao se istih, jer vjerujte nije nam nikome u obitelji to lako!

No, po čemu je, po Vama, ova velika hrvatska umjetnička heroina, zaslužila da „nikad ne umre“?

Dovoljno je pogledati Eninu monografiju pa se prisjetiti da je odigrala u svojem nažalost kratkom umjetničkom životu preko stotinu glavnih uloga u kazalištu, a ponešto i u filmovima – a za mene je dovoljno pogledati Vrdoljakove Glembajeve pa je sve jasno – naš veliki režiser Geogije Paro (prije nedavne smrti) rekao mi je doslovno: –

„Od Eninog odlaska, nitko od postojećih glumica nije u stanju zamijeniti je na daskama koje život znače – a što ja poznam od mlađih koji dolaze, najmanje za par slijedećih desetljeće još za dugo nitko neće biti u stanju ni približiti se Eni !“

Kad se danas sjećate tog kobnog 15. kolovoza 2000., mislite li da se njezina smrt mogla izbjeći, ili…?

Nažalost – smrt se ni na koji način ne može izbjeći, ako su tako već unaprijed sudbina i Bog odredili !

Ima li i onih koji za njezinu smrt i dalje „krive“ Vas, odnosno Vašeg sina?

Poznato je da na svijetu živi bezbrojno više zlih budala, nego normalnih ljudi! – a o budalama nerado i mislim, a kamo li o njima govorim – iako bi imao što-šta !

Zlo i DNOVINARI danas uglavnom vladaju u skoro svim našim hrvatskim medijima i svojim žutilom nažalost uvjetuju i naše živote – te zasigurno velikim dijelom zbog njih i živimo danas u t.zv. „slučajnoj državi“ – kako našoj jadnoj i bahatošću uništenoj zemlji tepaju neki poznati komunistički „domoljubi“ !

Kakva je bila Ena, kao žena, majka, umjetnica?

Jedino što Vam na takvo pitanje mogu iskreno  kazati – 

Bila je u svemu NAJ, NAJ, NAJ !!

Njezino rodno ime je Jelena. Kad je postala – Ena?

Mislim da imate krivu informaciju – Jedna Enina baka zvala se je MagdaljEna – te je tako skraćenicom došlo do njenog imena koje je ponosno nosila !

Ena je bila tako velika hrvatska umjetnica da zaslužuje i svoju ulicu, ili pak da se po njenom imenu nazove neka kulturna ustanova. Zbog čega se to još nije dogodilo?

Nisam danas baš raspoložen za šalu – ali upitao bih ja Vas – ako mi budete ikako mogli odgovoriti:

Zašto mislite da bi nekome od današnjih postkomunističkih rukovodstava, koji godinama vode ovu umornu i ispaćenu zemlju, palo i na pamet sjetiti se brojnih velikih imena iz hrvatske kulture? – dok nam ulice i trgove još uvijek i danas krase imena komunističkih zločinaca i ubojica, te dok se po nalogu moćnih predstavnika VelikoSrpskog agresora (koji godinama čak sjede i u našim Vladama), uništavaju spomen ploče u Domovinskom ratu palim braniteljima !?? A Vi bi da oni – o kulturi …??Ma dajte …?

Kada već spominjete tu temu – moram se s tugom prisjetiti (ovo u Enino ime), da joj čak ni njen voljeni HNK Zagreb, u kojemu se je umjetnički rodila, nastala i sve do odlaska živjela – prilikom mojeg osobnog izdavanja zaslužene, značajne i bogate ENINE monografije, nije udostojio, želio ni htio – čak ni promociju iste prirediti !? I pametnome dosta !

Gdje je bila „najjača“: na filmu, televiziji ili pak kazalištu?

Teško  mi je na to odgovoriti – ali o tome će bolje znati odgovoriti njeni brojni gledaoci –  kazalište i gluma u živo bila je osim familije, njena ljubav i život ! I to baš HNK u Zagrebu

 Sjećate li se dana prije njezine tragedije, jeli se mogao bilo čime nasluti njezin kraj?

Sjećam se samo osim mnogo lijepih stvari, da je dan prije Velike Gospe u novoj kući na Braču koju je dobila na dar, čitavi dan s neviđenim veseljem telefonirala cijelom svom poznatom svijetu i kazivala im ushićeno „da je upravo sada potpuno zadovoljna svojim životom, i najsretnija žena na svijetu“, sa samo 45 dana starom kćerkicom u naručju ! – zaboravljajući valjda malo i na čuveno praznovjerje …koje ponekad kobno ukazuje na oprez, pri „prevelikom iskazivanju sreće“!?

Kakav ste život imali nakon Enine smrti?

Ne bih ja rado o tome…

O tome su dovoljno laži napisali podli i zloguki žuto-štampni zlo-DNOVINARI!

Kad netko doživi tragediju vrlo sličnu (još ne opisanu) „grčkim tragedijama“ – onda se to ne da samo tako jednostavno opisati –!

Ono što mogu samo kazati jest da sam se godinama poslije nemilog događaja  pokušavao na sve načine bar liječiti i život spasiti, jer ako ništa bio sam dužan i dalje poživjeti zbog nastavka života malodobne mi djece.

Danas nakon ovoliko godina kada je sve to daleko, daleko iza mene – nadolazeće dane Velike Gospe nastojim prespavati i prisjećati se samo lijepih uspomena uz moju sada već odraslu Lanu – sliku i priliku svoje mame !

Je li i danas pogledate neki njezin film?

 Tu i tamo pojavi se sramežljivo na televiziji neki njen film, ali eto nisam baš prijatelj javne televizije, koja je danas sve ali ne hrvatska – na što bi i Ena bila jako žalosna da zna – siguran sam – rekao nam je Josip Radeljak.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Biskup Bogović: Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove

Objavljeno

na

Objavio

Umirovljeni gospićko-senjski biskup, 80-godišnji dr. Mile Bogović, cijeloga života stvarao je sinergiju vjere i povijesti. Autor je šest knjiga i više od 80 publikacija u kojima definira mnoge povijesne dvojbe i nepoznanice.

Od kada je umirovljen, biskup Bogović se još intenzivnije priklonio pisanju, svojoj najvećoj strasti. U ozračju migrantske krize koja pritišće dijelove hrvatske granice prema BiH uglavnom slušamo riječi naših političara. Iz njihovog ponekad nemuštog govora teško je definirati dosege ilegalnih ulazaka migranata u Hrvatsku, korijene i posljedice najveće seobe naroda s početka 21. stoljeća.

Vraćamo se na povijest i dr. Bogovića pitamo je li Hrvatska ponovo predziđe kršćanstva, kako nas je Europa zvala u vrijeme najezde Turaka.

– Takvo uspoređivanje svakako nije najbolje jer je pitanje: gdje je sada kršćanstvo? Je li ova Europa kršćanska ili nije? Europa se na mnogo načina odriče toga, ona se ne poistovjećuje s kršćanstvom. U ono vrijeme je bilo sve drukčije pa danas ne bih rekao da je Hrvatska predziđe kršćanstva jer iza toga »ziđa« sada ne postoji kršćanstvo kakvo je nekada bilo.

Od kada je tomu tako?

– Puno je vremena prošlo od te 1517. kada je papa Lav X. nazvao Hrvatsku predziđem kršćanstva. Tada se kršćanstvo smatralo kao prirođeno, što je živio svaki čovjek. On je griješio, ali je iza svega stajala vjera u Boga, Isusa Krista i u Crkvu. Bilo je podjela na katolike i protestante, ali nitko nije postavljao pitanje o pojmovima Boga, Isusa i vječnosti. Kada danas gledamo Europu, sve je to upitno.

Počevši od Francuske revolucije kada su obnaženu djevojku stavili na oltar crkve Notre dame, rekavši s time: Bože, mi se tebi nećemo klanjati, nama je čovjek važan i od njega sve potječe. Taj duh bezboštva se širio i danas uklanja kršćanstvo.

Donose se zakoni koji nisu kršćanski i utemeljeni su na nečem drugom. Govori se da treba poštovati različitost, ali ne i križ. Grad Rijeka je dobar primjer jer se puno govori o različitostima. Kao da su te razlike neka velika vrijednost. Tako ispada da je dovoljno biti različit od crkve. Došli smo do toga da nemamo težišta. Prije je to bila vjera u Boga. Danas toga nema, barem ne u javnom prostoru.

Na koji način tumačite činjenice po kojima mnoge države prešutno primaju veliki broj migranata, a kada se suoče s problemima dio tih ljudi deportiraju natrag?

– Onaj tko to gleda sa strane čudi se zbog čega se ne objašnjava ovaj način putovanja i dolaska tih ljudi u Europu. Zašto treba pregaziti tolike kilometre, izložiti se opasnostima i pogibelji, da bi na koncu migranti stigli tamo gdje im kažu da nisu dobro došli. Ako je Njemačkoj potrebno puno radnika, neka onda pošalje brodove ili avione da se ti migranti u njih ukrcaju doma i sretno dovezu u Europu.

Zašto te ljude treba toliko mučiti da moraju savladavati ta ogromna prostranstva i opasnosti, biti u neizvjesnosti? Hoće li uspjeti ili će ih se vratiti kućama. Zašto treba mučiti i ovaj naš narod da mora stalno biti u neizvjesnosti hoće li u šumi sresti strance, hoće li im netko provaliti u kuću i pokrasti.

Toliko toga lošega došlo je s tom migracijom, a gotovo da ne možeš naći pravi odgovor zašto se sve to nije organiziralo na ovaj humaniji način. Osim toga, svakako se može učiniti puno više da čovjek u Africi može ostati doma i dobro živjeti od svojega rada. Tada bi on ondje bolje živio nego li u Njemačkoj.

Znači li to da Europa po pitanju migracija previše improvizira?

– To mi se čini kao jedna ideja: neka oni i dalje ostaju potrebni nas, neka oni i dalje budu sirotinja. A njihova prirodna blaga u Africi i Aziji mi ćemo doći i koristiti ih. Naš kapital će to riješiti. Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove.

One poslove koje Nijemci, Austrijanci, Šveđani i ostali ne žele raditi za mizernu plaću i da su nedostojni za domicilnu populaciju. Europi trebaju tuđa prirodna bogatstva i jeftina radna snaga. Govorim razmišljanja ljudi koji se čude što nam se to događa i svi zajedno tražimo odgovore na mnoga pitanja, rekao je Umirovljeni gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović za Novi list

 

13. kolovoza 1556. – Turci pred Zagrebom

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari