Connect with us

Razgovor

SLAVEN LETICA: Hrvatskoj kronično nedostaje proroka i baba vračara!

Objavljeno

on

Premda neki tvrde suprotno, knjige se u Hrvatskoj čitaju. I kupuju, a ne samo posuđuju u knjižnicama. I ne čitaju se samo ljubići i krimići nego i društveno-politička esejistika, odnosno knjige autora koji se bave društvenim i političkim fenomenima.

Jedno od takvih izdanja svakako je i nova knjiga Slavena Letice “Vječni titoizam i ljudožderska politika” u nakladi Večernjeg lista, koja je u samo nekoliko tjedana otkad se pojavila na kioscima oborila sve rekorde prodaje.

[ad id=”93788″]

Spomenuta knjiga osim efektnog naslova ima i efektan proslov – “Uloga znanosti, raznolikih profesionalnih iskustava i životne mudrosti u esejistici Slavena Letice” – koji je napisala pjesnikinja, nakladnica, spisateljica i učiteljica kreativnog pisanja Milana Vuković Runjić. Cijena knjige je 70 (zapravo 69.90) kuna!

Što o samoj knjizi, svome novome literarnome čedu, kaže Slaven Letica, doznali smo u kratkom razgovoru s njim prije njegova puta u Italiju.

ZLOSLUTNI SIMPTOMI

Ukratko, što oni koji knjigu tek kane kupiti mogu u njoj očekivati? Naravno, naslov je dovoljno izazovan sam po sebi, no netko bi mogao pomisliti kako je cijela knjiga o Titu…

vjecni_titoizam_front– Pola naslova knjige, “Vječni titoizam”, odnosi se na njezino prvo poglavlje, u kojem pišem o povijesnoj ostavštini, fenomenu i “vječnom životu” Josipa Broza Tita i “titoizma” u suvremenoj Hrvatskoj. Te fenomene analiziram kroz prizmu na Zapadu često citiranog eseja “Vječni fašizam”, koji je Umberto Eco objavio danas pradavne 1995. godine. U tom eseju on je prikazao i analizirao osobni, dječački odnos prema Benitu Mussoliniju, ali i sličnosti i razlike između talijanskog fašizma, nacizma i drugih desnih totalitarnih pokreta 20. stoljeća. Dakle, polazeći od analize karakteristika “vječnog fašizma” Umberta Eca, u svojoj knjizi pokazujem da su zloslutni simptomi i znaci tog lijevog totalitarizma ili – nazovimo ga – vječnog titoizma, odnosno krnjeg “antifašizma”, srodni onima koje je Eco naveo za desne totalitarizme fašizam i nacizam:

1. Kult ličnosti Josipa Broza Tita i utopijska iluzija o lažnom komunističkom napretku i svijetloj, besklasnoj budućnosti

2. Mit o zlatnom dobu Jugoslavije i njezina “bratstva i jedinstva”

3. Vječna ateistička nesnošljivost prema vjeri i vjernicima

4. Prijezir prema svakom obliku domoljublja i nacionalizma

5. Plamteća mržnja prema svakoj “desnici”

6. Duboka individualna ili socijalna frustracija koja rađa bijes

7. Opsesija “desničarskom” i “ustaškom” zavjerom

8. Osjećaj poniženja zbog umišljene moći neprijatelja (“unutrašnjih neprijatelja”, kapitalizma, Zapada)

9. Shvaćanje politike i umnog stvaralaštva kao stalnog rata

10. Prijezir prema (moralno, poduzetnički, socijalno i fizički) sposobnim i uspješnim ljudima

11. Kult rada i radničke klase

12. Izjednačavanje antifašizma i komunizma

13. Selektivni/kvalitativni populizam

14. Vječni titoizam govori apokaliptičkim (utopijskim) novogovorom “ljudskih prava”.

Fenomen vječnog titoizma na kraju je knjige konkretiziran u sasvim konkretnom ratnom zločinu koji je počinio najuspješniji predsjednik Hajduka Tito Kirigin – zatajenom atentatu na mladog HSS-ovca i antifašista Vojka Krstulovića. Taj i bezbrojni slični staljinistički i komunistički zločini ključ su za razumijevanje razlika između građansko-demokratskog i komunističko-staljinističkog antifašizma tijekom Drugog svjetskog rata.

Kad smo kod naslova, koji je, usput rečeno, zbilja marketinški sjajno pogođen, meni se simbolika pojmova – vječnost, titoizam, ljudožderstvo i politika – doima puno kompleksnijom (i provokativnijom) od prvog dojma “igre riječi”, osobito kad ih se stavi skupa u širi i dublji tematski kontekst, što vaša knjiga i jest. Kako to komentirate? Ili sam na krivom putu “tumačenja”…?

– Drugi dio naslova “ljudožderska politika” neka je vrsta nesavršenoga, ali, kao što kažete, marketinški dobro pogođenoga, zajedničkog nazivnika za suvremenu hrvatsku, ali i europsku i američku politiku, o kojima pišem u knjizi, a u kojoj u prvom planu nije zalaganje za opće i ljudsko dobro građana i države, već “ljudoždersko” uništavanje svojih “kolega” – pripadnika drugih stranaka. U knjizi, koristeći se rezultatima istraživanja evolucijske biologije, pokazujem da se političari uzajamno mrze i bore za preživljavanje poput termita, trutova, golih krtica i žutih mrava!

U knjizi pišem, primjerice, o razlikama i sličnostima u mozgovima Tomislava Karamarka, Zorana Milanovića, Vesne Pusić i drugih političara, njihovih sljedbenika i birača; o tome kako je tajna o malešnom Lenjinovu mozgu (težio je samo 1340 grama, dok je mozak pisca Ivana Turgenjeva bio “mrcina” od dva kilograma) čuvana kao najveća državna tajna. Pišem i o Josipu Šimuniću, Zvonimiru Bobanu, Miroslavu Ćiri Blaževiću i akademiku Josipu Pečariću i pozdravima “Za dom spremni” i “Smrt fašizmu, sloboda narodu” u Onom i Ovom ratu, ali i danas i sutra u Hrvatskoj. Objašnjavam zašto izvrsni, dakako i osrednji i slabi, liječnici bježe iz najprestižnije profesije, liječničke, da bi se bavili najomrznutijom, političkom, profesijom.

Postoji poglavlje o političkim prorocima, vidjelicama, sibilama i babama vračarama, tj. o prognozerskoj industriji u Americi, u kojoj se “okreće” 300 milijardi dolara godišnje, i u Hrvatskoj, u kojoj ona zapravo ne postoji. Pišem i o fenomenu interesnih političkih prijateljstva na određeno vrijeme, ali i naivnog, staromodng, jednostranog prijateljstva, u oba slučaja na primjerima odnosa pojedinaca i Ive Sanadera, recimo. Sve u svemu, ovo mi je najzanimljivija i najprovokativnija knjiga koju sam dosad napisao, a napisao sam i objavio mnoštvo knjiga.

O OREŠKOVIĆU U DRUGOM IZDANJU

Držite li da ste nešto propustili napisati, a toga ste se sjetili kad je knjiga već bila u tisku? Jeste li zadovoljni kako je na kraju sve ispalo, kako je uknjiženo i, na koncu, kako se knjiga prodaje. Čini se da ne može bolje…

– Žao mi je što u knjigu nisam uvrstio esej o jezičnoj abraziji – zaboravu i nemogućnosti učenja materinskog jezika – Tihomira Tima Oreškovića, koji sam u skraćenom obliku objavio u Globusu; jer hrvatska javnost ne razumije zašto predsjednik VRH-a, ali i brojni hrvatski iseljenici-povratnici, ne znaju i, vrlo vjerojatno, nikada neće naučiti dobro govoriti i pisati hrvatski jezik. Međutim, kako me je nakladnik obavijestio da je moja knjiga najprodavanija knjiga u Hrvatskoj u proteklih mjesec dana, možda doživi i drugo izdanje, u kojem će biti mjesta i za to i još neka poglavlja.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ/Glas-Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari