Pratite nas

Reagiranja

Slaven Letica: Josipovićeva izmišljena bijela zastava, njegovi bijeli miševi i fantomski franjevački snajperisti

Objavljeno

na

Ovaj osvrt (nemojte ga shvatiti kao polemiku jer ga pišem zbog hrvatske javnosti, a ne zbog autora članka na koji se osvrćem) na članak dr. Ive Josipovića „Bijesni čopor protiv istine“ (Večernji list, 14. svibnja 2019.) pišem s podijeljenim osjećajima žaljenja, prezira, gađenja, pa i stida; kao bivši profesor Sveučilišta u Zagrebu.

Za njegov fakultet i Sveučilište u Zagrebu doista je sramota, a za nas bivše profesore razlog za stid i veliku zabrinutost, to što međunarodno kazneno pravo na našem Sveučilištu predaje osoba koja javno i danas, 75 godina nakon likvidacije širokobrijeških fratara i drugih svećenika, zagovara legitimno pravo ratnih pobjednika na ubijanje ratnih zarobljenika i zarobljenih civila.

Takva me je osoba, da ne kažem spodoba, svrstala među, kako piše, dvadesetak „ludih desničara“ i „ustašofila“, pripadnika „bijesnog čopora“ koji je – kako mu se pričinja u poremećenom umu (ne znam je li sklon opijanja i radi li se o bijelim miševima u njegovoj bijeloj glavi) – navalio na njega „bijednim i lažljivim uradcima“.

Evo riječi kojima počinje svoj članak: „Desničari poludjeli. Njih dvadesetak su po novinama i portalima s hrvatskom ili BiH adresom svojim bijednim i lažljivim uradcima poput bijesnog čopora navalili na mene da opovrgnu istinu.“

Osvrt pišem u osobno ime jer mi je ideja „jata“ i „čopora“ (lešinarskog, vučjeg, stranačkog i svakog drugog) sasvim strana.

Kako tijekom ranije polemike s dr. Nevenom Sesardićem i mojom starošću nije uspio niti jedan jedini dokaz da su širokobriješki fratri bili „legitimni vojni cilj“, tj. da su poginuli u borbi (Bitci za Široki Brijeg), sada se samozvani kazneno-pravni znanstvenik okreće rekla-kazala „dokazima“ o navodnom sudjelovanju fratara u ratnim okršajima.

Piše: Javili su mi se mnogi čiji su rođaci partizani bili u bitci za Široki Brijeg. Svi potvrđuju da su se fratri žestoko borili i da su stradali u bitci. Svjedoči g. Torbica, partizani su uputili pregovarača s bijelom zastavom kojeg su iz samostana ubili snajperom. U bitci koja je slijedila, pobijeni su mnogi mladi partizani a otpor iz samostana slomljen tek snažnim noćnim napadom u kojemu su poginuli praktično svi s ustaške strane, pa i fratri. To potvrđuju povijesni izvori koji dodaju da je saveznička avijacija pod britanskom komandom morala napasti samostan zbog otpora koji nije prestajao. Oko njega je bilo minsko polje, a u zvoniku mitraljesko gnijezdo. Tako, ne samo partizanski izvori, već i oni saveznika i Nijemaca.“

Ostavši, dakle, bez argumenata za tezu o legitimnosti svirepe likvidacije fratara, Josipović se ufa u anegdotalne dokaze. Sada se poziva na misteriozne „rođake partizana“ koji su „bili u bitci za Široki Brijeg“. I to one koji su se baš njemu javili. Oni su mu potvrdili (?!) „da su se fratri žestoko borili i da su stradali u bitci“. Povijesni dokumenti ne potvrđuju tih fantomskih „rođaka partizana“.

Koliko su naivni „argumenti“ koje sada izmišlja znanstvenik kazneno-pravnih znanosti kojima bi dokazi i činjenice morali biti svetost, pokazuje tragikomično pozivanje na svog osobnog „svjedoka“ g. Torbicu. Javnost ima pravo znati postoji li uopće takva osoba i gdje je to „svjedočila“?

A evo što je „posvjedočio“ g. Torbica, a Josipović mu vjeruje na riječ: „partizani su uputili pregovarača s bijelom zastavom kojeg su iz samostana ubili snajperom“.

Očajni Josipović koji se profesionalno osramotio zagovarajući osvetnički i ateističkom komunističkom mržnjom motivirana ubojstva fratara kako nešto što je ne samo legitimno, nego i legalno te moralno opravdano, sada u raspravu unosi dva nova elementa: bijelu zastavu i snajper.

Nije svjestan da prvi „argument“ koji nudi – bijela zastava – ukazuje na to da su se partizanske jedinice željele odustati od borbe ili, ne daj Bože, predati Nijemcima i ustašama, valjda i fratrima. Taj je „argument“ s onu stranu pameti, a na neki je način i uvredljiv za partizanski pokret i borbu.

Drugi „argument“, koji implicira da je među fratrima bio i neki opasni i precizni snajperist, pripada rubrici vjerovali ili ne.

Dr. Ivo svira „Moj galebe“ Miloradu Dodiku i veselom društvu u negdašnjim Banskim dvorima u Banjoj Luci 1. lipnja 2010.

Upravo zbog toga, što dr. Ivo Josipović svojim novim paskvilom ne sramoti samo uspomenu na svirepo ubijene širokobriješke fratre, nego i fratre i svećenike općenito, mislim da je vrlo važno – zbog javnosti, jer je Josipović izgubljeni slučaj – još jednom upoznati sa sadržajem pastirskog pisma koje je general Franjevačkoga reda fra Leonarda Bella 18. kolovoza 1941., uputio braći-franjevcima u tadašnjoj NDH, današnjoj Bosni i Hercegovini, u kojem se poziva na zaštitu progonjenih Srba, Židova i ostalih u NDH.

Evo sadržaja tog pisma:

  1. Razborito ali odlučno nastojati, da se provede zaključak provincijalnog sastanka u Zagrebu od 10-12. juna prema kojem nijedan franjevac ne smije biti učlanjen u Ustaškom hrv. Pokretu.
  2. Sa svom odlučnošću nastojati, da se franjevci bave samo duhovnim i svećeničkim poslovima, a svjetovne i političke poslove da prepuste svjetovnjacima i njihovoj odgovornosti.
  3. Upute mnogopošt. Ocima Provincijalima Hrvatskih franj. provincija.

    Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u progonima Srba i Židova, u oduzimanju njihovog imetka, pokretnog ili nepokretnog, u iseljavanju Srba u Srbiju i naseljavanju Hrvata u dosadašnjim srpskim naseljima.

  4. Dosljedno tomu nijedan franjevac ne smije biti:
  5. a) – u odborima i sudovima u istraživanju krivnje četnika i drugih Srba prema Hrvatima, te u izricanju kazna prema naprijed spomenutim,
  6. b) – u odborima i uredima za naseljavanja Hrvata u srpskim naseljima i na imanjima oduzetim Srbima,
  7. c) – u odborima i uredima za iseljivanje Srba i oduzimanje njihovog imetka.
  8. Ni franjevačke župe, ni samostani ni provincije ne smiju primati na dar ni kupovati ni pokretna ni nepokretna dobra, koja su prije rata pripadala Srbima i Židovima.
  9. U koliko budu u stanju, neka oci provincijali i ugledniji franjevci ulože sve sile kod vlasti i vodećih ljudi u današnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da se ne čine osvete, da se ne progone nevini, da se ne oduzimlje imetak i ne vrši nasilno preseljavanje Srba iz njihovih dosadašnjih postojbina.
  10. Gdje se god pruži prilika, neka franjevci uzimaju u zaštitu progonjene Srbe i Židove i pred narodnim masama i pred državnim vlastima. U koliko mogu neka oci provincijali i samostanske starješine oprezno i skrovito, i materijalno pomažu progonjenu i potrebnu braću Srbe.
  11. Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u nasilnom i masovnom prevađanju pravoslavnih na katoličku vjeru. Nikakvu pravoslavnu župu ne smiju primiti na upravu, sve da im je preuzv. gg. mjesni Ordinariji ponude. Naravno pojedinačni prelazi na kat. vjeru iz uvjerenja i u punoj slobodi dozvoljeni su i poželjni danas kao i uvijek.
  12. Sa franjevačkih župa, gdje su katolici izmiješani sa Srbima i drugim inovjercima valja ukloniti dušobrižnika (župnike i kapelane) koji su naprasiti i nerazboriti, i na njihovo mjesto postaviti zrele ljude, dobre i oprezne.
  13. Ako bi se koji franjevac, zanesen narodnom suverenošću ogriješio o dužnu snošljivost prema inovjercima i o kršćansku ljubav prema bližnjemu, ima se kazniti prema težini svoje pogreške, na prvom mjestu s premještajem u drugi kraj, gdje neće imati prigodu za slične prestupke.

Prof. dr.sc. Slaven Letica

Napomena: Reagiranje izvorno objavljeno u Večernjem listu, 28. svibnja 2019, a izvorno pastirsko pismo na koje se pozvao prof. Letica se može pogledati na stranici -> Pobijeni.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Župane, dvorac Janka Draškovića u Rečici je i Vaša briga!

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani gospodine župane Damir Jelić građani RH, imaju pravo znati istinu.

U tom smislu javljam Vam se, ovim otvorenim pismom sa nadom i željom, kako bi se čim prije riješio već dva desetljetni problem dvorca Janka Draškovića u Rečici.

Problem je još veći nastao čudnom prodajom, kažem čudnom, jer nam kupoprodajni ugovor nije javno poznat zašto je uopće dvorac prodan.

Umjesto da  koristi u više namjena, rečičkim udrugama i društvima. Dvorac je prodan praktično mladima ispred nosa, jednoj zagrebačkoj obitelji, koja kako se vidi ni nema puno daljnjeg interesa o tom dvorcu, još od vremena Vašeg gradonačelničkog mandata u 2007. godini. Te prolazi od tada do sada, iako posjeduje veliko kurtološko, književno i povjesno 18 stoljetno bogatstvo, u sve veću ništavinu što nikome ne koristi.

Koliko je meni poznato dvorac je prodan 2007godine i ako je udruga „ZUK“ Rečica, nakon izrade žitne lađe,- Zora, koja danas plovi rijekom Kupom i prevaža domaće goste i turiste. Sa velikim žarom i zalaganjem je htjela preuzeti brigu i za dvorac Janka Draškovića, što bi više gledano društveno, turistički i gospodarski išlo u prilog, svima jednako dobrom.

Na žalost to se dosada nije dogodilo, pa ni  ono najnužnije, zaboravilo se je svake godine, najmanje tri puta i više pokositi park te očistiti okoliš oko dvorca. Problemi se i dalje nastavljaju i proširuju. Čovjek si može lagano zamisliti da se je dvorac od 2007godine do danas uređivao sobu po sobu, danas bi stajao ponosno i služio bi za sve jednako dobro i ponos selu Rečici i gradu Karlovcu.

Naša je pak ljudska, moralna građanska i seoska zadaća, kako se mladi nebi više iseljivali iz gradova i hrvatskih sela. Da na sve te nezgodne problematične, okolnosti i opozoravamo one koji ih prave, kako bi čim prije nestale.

Jer kako drugačije shvatiti da u mjesto u današnje vrijeme, koračamo korak naprijed, mi još uvjek koračamo, dva koraka u nazad.

Potrebno nam je uvjek imati na umu i pameti. Sve u stvari što danas dobro i kvalitetno zajednički činimo, činimo to za budućnost uz sebe i za buduće mlade naraštaje u generaciji koje nam u susret dolaze.

Eto i ništa drugo su moji dobronamjerni poticaji, na koje čekam pozitivan odgovor i nadam se da će Vam 4 tjedna vremena biti dovoljno.

Sa visokim poštovanjem i iskrenim pozdravom.

Josip Josef Mayer

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tko i danas štiti partizansko-komunističke zločine i zločince?

Objavljeno

na

U povodu 75. obljetnice masakra nad Hrvatima, posjetili smo Maceljsku šumu koju još neki zovu i „Titovo lovište“, nadomak Krapine. Tu je nakon 1945. život izgubilo od 12-15.000 Hrvata, bez suda i suđenja. Ovo područje, prekrito gustim šumama, najveća je klaonica Hrvata, gdje je među ostalim ubijen i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov, koji su ovamo dovedeni, vezani žicom, iz Franjevačkog samostana i Župnog ureda u Krapini.

Na  lokacijama koje smo obišli u društvu Damira Borovčaka, koji je objavio i monografiju o ovim stradanjima, dočekala nas je  jadna i žalosna slika.

Bijeli križevi iznad zapuštenih  i travom obraslih jama ukazivali su da je tu bila jedna od 23 dosad otkrivene masovne gronice u kojima je nađeno 1163 žrtava, koje su 22. listopada 2005. svečano pokopane kod crkve Muke Isusove, prije svega zahvaljujući nekolicini agilnih članova Udruge Macelj 1945., koji još jedini ne dopuštaju da se ovaj strašan partizansko-komunistički zločin ne zaboravi.

A znate kako su bili pokopani svi ti ljudi? U malim bijelim sanducima na kojima je umjesto imena i prezimena jedino pisalo „Macelj“ i broj, od 1 do 1163!

Još je veliki broj masovnih grobnica koje nisu otvorene. Hrvatska država to ne dopušta, kao ni proganjanje zločinaca, od kojih su mnogi već umrli, u „partizanskoj“ slavi i u svojim vilama koje su dobili za nagrade i priznanja za veliki „posao“ kojeg su obavili za Tita i partiju.

Hrvati su doista morali biti ubijeni da bi Jugoslavija živjela!

Na jednom od  neistraženih grobišta susrećemo još jednog agilnog člana maceljske Udruge – Milana Pavića- Vukinu. Pokazuje nam karte s brojnim još neistraženim lokacijama. Kaže da je s time upoznao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je tek sada, pred parlamentarne izbore, počelo na nekima od njih obavljati ekshumacije. Njemu, koji im je ukazao na neotkrivena grobišta bezobrazno su rekli da on više „nema što tu tražiti“.

Ponizili su me do daske-kako se kaže – rekao je te dodao da pretpostavlja da će nešto malo kopati, a onda ponovno sve prepustiti zaboravu.

Nu, obilazeći maceljska gubilišta, ne možemo a da se ne zapitamo: kakva je to država koja ne da vodi skrb o ovakvim lokacijama, nego koja ne želi ni da otkopa na tisuće Hrvata koji su ovdje (ali i drugdje) u najvećim mukama, vezani žicom, okončali svoje živote?

Dr. Andrija Hebrang svojedobno je predlagao i ponudio prijedlog zakona da se i ovo područje proglasi od nacionalnog interesa, da ima status Memorijalnog područja, kao recimo Jasenovac. Ta ideja dočekana je nažalost u državnim institucijama na marginaliziranje i prešućivanje.

Na taj način kao da se željelo i želi poručiti da su zločini partizana-komunista i dalje nedodirljivi (kao što jesu), kao i oni koji su klali, ubijali, mučili…

U Hrvatskoj se još uvijek optužuje, sudi i osuđuje hrvatske branitelje iz pobjedničkog Domovinskog rata i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. I to na dugogodišnje stroge kazne zatvora.

Članovi Udruge Macelj 1945., kaže nam Borovčak, ali i neki drugi, već su davno došli do saznanja da je i u ove teške zločine u Maceljskoj šumi, uz samu zagorsku magistralu (!) bio umiješan i notorni Stjepan Heršak, zvani Štef, po zanimanju krojač, ali i okrutni zapovjednik OZNA-e u Krapini, koji je bio iznimno blizak sa bivšim žalosnim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Dovoljno je bilo da za svog života javno izjavi putem medija da on „nema veze“ s nikakvim zločinima i na temelju toga dalje ga, kao ni druge partizanske zločince, nitko nije  ispitivao ni proganjao!

U vrijeme komunizma ovo su strašno  gubilište čuvali, (gdje još i danas iz zemlje izviru kosti nesretnih Hrvata), dobro plaćeni „šumari“, ljudi iz okolnih mjesta, od kojih su mnoge obitelji nažalost bile povezane sa tim zločinima.

Izraelci, ali i mnogi drugi, ne dozvoljavaju da se zaboravi i jedan život izgubljen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, a evo što rade Hrvati (svaka čast iznimkama) – niti ne otkopavaju svoje mrtve, a kamoli da ih i dostojno pokopaju.

O Maceljskoj šumi djeca ne uče u školama niti ovdje kao primjerice u Jasenovac dolaze „kolone“ političara i politikanata sakupljati političke i ine bodove. Hrvatski sabor nije prihvatio ni pokroviteljstvo nad 75. obljetnici masakra u „Titovu lovištu“, a još manje raspravljao o ovoj strašnoj temi.

A netko reče – zločin je zločin!

Nu, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, pitanje svih pitanja i danas ipak glasi: tko i dalje štiti partizansko-komunističke zločine i zločince? I zašto?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari