Pratite nas

Reagiranja

Slaven Letica: Josipovićeva izmišljena bijela zastava, njegovi bijeli miševi i fantomski franjevački snajperisti

Objavljeno

na

Ovaj osvrt (nemojte ga shvatiti kao polemiku jer ga pišem zbog hrvatske javnosti, a ne zbog autora članka na koji se osvrćem) na članak dr. Ive Josipovića „Bijesni čopor protiv istine“ (Večernji list, 14. svibnja 2019.) pišem s podijeljenim osjećajima žaljenja, prezira, gađenja, pa i stida; kao bivši profesor Sveučilišta u Zagrebu.

Za njegov fakultet i Sveučilište u Zagrebu doista je sramota, a za nas bivše profesore razlog za stid i veliku zabrinutost, to što međunarodno kazneno pravo na našem Sveučilištu predaje osoba koja javno i danas, 75 godina nakon likvidacije širokobrijeških fratara i drugih svećenika, zagovara legitimno pravo ratnih pobjednika na ubijanje ratnih zarobljenika i zarobljenih civila.

Takva me je osoba, da ne kažem spodoba, svrstala među, kako piše, dvadesetak „ludih desničara“ i „ustašofila“, pripadnika „bijesnog čopora“ koji je – kako mu se pričinja u poremećenom umu (ne znam je li sklon opijanja i radi li se o bijelim miševima u njegovoj bijeloj glavi) – navalio na njega „bijednim i lažljivim uradcima“.

Evo riječi kojima počinje svoj članak: „Desničari poludjeli. Njih dvadesetak su po novinama i portalima s hrvatskom ili BiH adresom svojim bijednim i lažljivim uradcima poput bijesnog čopora navalili na mene da opovrgnu istinu.“

Osvrt pišem u osobno ime jer mi je ideja „jata“ i „čopora“ (lešinarskog, vučjeg, stranačkog i svakog drugog) sasvim strana.

Kako tijekom ranije polemike s dr. Nevenom Sesardićem i mojom starošću nije uspio niti jedan jedini dokaz da su širokobriješki fratri bili „legitimni vojni cilj“, tj. da su poginuli u borbi (Bitci za Široki Brijeg), sada se samozvani kazneno-pravni znanstvenik okreće rekla-kazala „dokazima“ o navodnom sudjelovanju fratara u ratnim okršajima.

Piše: Javili su mi se mnogi čiji su rođaci partizani bili u bitci za Široki Brijeg. Svi potvrđuju da su se fratri žestoko borili i da su stradali u bitci. Svjedoči g. Torbica, partizani su uputili pregovarača s bijelom zastavom kojeg su iz samostana ubili snajperom. U bitci koja je slijedila, pobijeni su mnogi mladi partizani a otpor iz samostana slomljen tek snažnim noćnim napadom u kojemu su poginuli praktično svi s ustaške strane, pa i fratri. To potvrđuju povijesni izvori koji dodaju da je saveznička avijacija pod britanskom komandom morala napasti samostan zbog otpora koji nije prestajao. Oko njega je bilo minsko polje, a u zvoniku mitraljesko gnijezdo. Tako, ne samo partizanski izvori, već i oni saveznika i Nijemaca.“

Ostavši, dakle, bez argumenata za tezu o legitimnosti svirepe likvidacije fratara, Josipović se ufa u anegdotalne dokaze. Sada se poziva na misteriozne „rođake partizana“ koji su „bili u bitci za Široki Brijeg“. I to one koji su se baš njemu javili. Oni su mu potvrdili (?!) „da su se fratri žestoko borili i da su stradali u bitci“. Povijesni dokumenti ne potvrđuju tih fantomskih „rođaka partizana“.

Koliko su naivni „argumenti“ koje sada izmišlja znanstvenik kazneno-pravnih znanosti kojima bi dokazi i činjenice morali biti svetost, pokazuje tragikomično pozivanje na svog osobnog „svjedoka“ g. Torbicu. Javnost ima pravo znati postoji li uopće takva osoba i gdje je to „svjedočila“?

A evo što je „posvjedočio“ g. Torbica, a Josipović mu vjeruje na riječ: „partizani su uputili pregovarača s bijelom zastavom kojeg su iz samostana ubili snajperom“.

Očajni Josipović koji se profesionalno osramotio zagovarajući osvetnički i ateističkom komunističkom mržnjom motivirana ubojstva fratara kako nešto što je ne samo legitimno, nego i legalno te moralno opravdano, sada u raspravu unosi dva nova elementa: bijelu zastavu i snajper.

Nije svjestan da prvi „argument“ koji nudi – bijela zastava – ukazuje na to da su se partizanske jedinice željele odustati od borbe ili, ne daj Bože, predati Nijemcima i ustašama, valjda i fratrima. Taj je „argument“ s onu stranu pameti, a na neki je način i uvredljiv za partizanski pokret i borbu.

Drugi „argument“, koji implicira da je među fratrima bio i neki opasni i precizni snajperist, pripada rubrici vjerovali ili ne.

Dr. Ivo svira „Moj galebe“ Miloradu Dodiku i veselom društvu u negdašnjim Banskim dvorima u Banjoj Luci 1. lipnja 2010.

Upravo zbog toga, što dr. Ivo Josipović svojim novim paskvilom ne sramoti samo uspomenu na svirepo ubijene širokobriješke fratre, nego i fratre i svećenike općenito, mislim da je vrlo važno – zbog javnosti, jer je Josipović izgubljeni slučaj – još jednom upoznati sa sadržajem pastirskog pisma koje je general Franjevačkoga reda fra Leonarda Bella 18. kolovoza 1941., uputio braći-franjevcima u tadašnjoj NDH, današnjoj Bosni i Hercegovini, u kojem se poziva na zaštitu progonjenih Srba, Židova i ostalih u NDH.

Evo sadržaja tog pisma:

  1. Razborito ali odlučno nastojati, da se provede zaključak provincijalnog sastanka u Zagrebu od 10-12. juna prema kojem nijedan franjevac ne smije biti učlanjen u Ustaškom hrv. Pokretu.
  2. Sa svom odlučnošću nastojati, da se franjevci bave samo duhovnim i svećeničkim poslovima, a svjetovne i političke poslove da prepuste svjetovnjacima i njihovoj odgovornosti.
  3. Upute mnogopošt. Ocima Provincijalima Hrvatskih franj. provincija.

    Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u progonima Srba i Židova, u oduzimanju njihovog imetka, pokretnog ili nepokretnog, u iseljavanju Srba u Srbiju i naseljavanju Hrvata u dosadašnjim srpskim naseljima.

  4. Dosljedno tomu nijedan franjevac ne smije biti:
  5. a) – u odborima i sudovima u istraživanju krivnje četnika i drugih Srba prema Hrvatima, te u izricanju kazna prema naprijed spomenutim,
  6. b) – u odborima i uredima za naseljavanja Hrvata u srpskim naseljima i na imanjima oduzetim Srbima,
  7. c) – u odborima i uredima za iseljivanje Srba i oduzimanje njihovog imetka.
  8. Ni franjevačke župe, ni samostani ni provincije ne smiju primati na dar ni kupovati ni pokretna ni nepokretna dobra, koja su prije rata pripadala Srbima i Židovima.
  9. U koliko budu u stanju, neka oci provincijali i ugledniji franjevci ulože sve sile kod vlasti i vodećih ljudi u današnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da se ne čine osvete, da se ne progone nevini, da se ne oduzimlje imetak i ne vrši nasilno preseljavanje Srba iz njihovih dosadašnjih postojbina.
  10. Gdje se god pruži prilika, neka franjevci uzimaju u zaštitu progonjene Srbe i Židove i pred narodnim masama i pred državnim vlastima. U koliko mogu neka oci provincijali i samostanske starješine oprezno i skrovito, i materijalno pomažu progonjenu i potrebnu braću Srbe.
  11. Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u nasilnom i masovnom prevađanju pravoslavnih na katoličku vjeru. Nikakvu pravoslavnu župu ne smiju primiti na upravu, sve da im je preuzv. gg. mjesni Ordinariji ponude. Naravno pojedinačni prelazi na kat. vjeru iz uvjerenja i u punoj slobodi dozvoljeni su i poželjni danas kao i uvijek.
  12. Sa franjevačkih župa, gdje su katolici izmiješani sa Srbima i drugim inovjercima valja ukloniti dušobrižnika (župnike i kapelane) koji su naprasiti i nerazboriti, i na njihovo mjesto postaviti zrele ljude, dobre i oprezne.
  13. Ako bi se koji franjevac, zanesen narodnom suverenošću ogriješio o dužnu snošljivost prema inovjercima i o kršćansku ljubav prema bližnjemu, ima se kazniti prema težini svoje pogreške, na prvom mjestu s premještajem u drugi kraj, gdje neće imati prigodu za slične prestupke.

Prof. dr.sc. Slaven Letica

Napomena: Reagiranje izvorno objavljeno u Večernjem listu, 28. svibnja 2019, a izvorno pastirsko pismo na koje se pozvao prof. Letica se može pogledati na stranici -> Pobijeni.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Pokvarena Jakićeva istina

Objavljeno

na

Objavio

Novosti Srpskog narodnog vijeća objavilo je 14.10.2019. tekst Tomislava Jakića u kojem iznosi brojne neutemeljene tvrdnje. Ne želim ulaziti u njegove brojne „istine“, koje nemaju veze sa stvarnošću, ali kao pripadnik zajednice „fratra s Badije“, želim ispraviti njegove tvrdnje u vezi s tim bez suda ubijenim franjevcem.

Jakić tvrdi da je fra Bernardin Sokol (1888. – 1944.) „prokazao nacističkim okupatorima sedmoricu partizana koji su to platili smrću“. Nema nikakvih dokaza da je Sokol izdao partizane, a nema ni dokaza da su „sedmorica to platili smrću“. Jakić, kao i neki drugi, 75 godina nakon umorstva Sokola, partizansko-oznaškom metodom bez ikakva suda, pravda taj ratni zločin koji je izvršen nad nevinim Sokolom. Na osnovi usmenih tvrdnji da je Sokol izdao partizane nekih ondašnjih korčulanskih komunista, odveli su partizani Sokola 28. rujna 1944. po noći iz samostana Badije.

Ubili su ga i bacili u more, ali tijelo mu je isplivalo na obalu Pelješca. Skupina ljudi, koji su ga prepoznali, pokopala ga je tada u obližnje napušteno mitraljesko gnijezdo. O tome je pet desetljeća vladao muk. Kod nedavnog kopanja na mjestu ukopa nađeni su samo potplati fratarskih sandala. Po Jakiću nije moguće da je „fratar kojega su 1944. na Badiji ubili partizani bio čovjek vjere i mučenik“.

A krivnja Sokola temelji se samo na usmenim tvrdnjama nekih korčulanskih partizana. Preuzeo ih je također partizan Nikola Anić i u svojoj knjizi ustvrdio da je Sokol izdao partizane, i da je stoga ubijeno „oko sedam partizana“. Nije li ta Anićeva formulacija, već po sebi čudna? Anić ne zna ni koliko je ljudi tada pobijeno, a u nekim drugim slučajevima navodi imena poginulih. Vodeći korčulanski komunisti (npr. Lozica) koji su 1944. bili tamo i o ratnim godinama 1990. objavili knjigu, Sokola i ne spominju, pa čak pišu da su ti tada uhićeni iz njemačkog zatvora „uspjeli pobjeći“, jedan je otišao s Nijemcima i vratio se živ i zdrav, te kao ugledan prvoborac na Korčuli doživio duboku starost. Anić u svojoj knjizi uz bezbroj krivih podataka govori i o prevoditelju koji je navodnu Sokolovu izdaju prevodio na njemački, iako je Sokol studirao u Beču, znao dobro njemački i često u raznim zgodama u Korčuli prevodio za druge osobe u komunikaciji s Nijemcima. Anić u vezi sa Sokolom donosi signaturu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, koja doduše postoji, ali u tom spisu nema ni slova o Sokolu. Tu u OZN-inu arhivu, pod signaturom MUP RH/I Kut 1219, Sokolovo je prezime i redovničko ime. Nema ni datuma rođenja, nema optužnice, nema osude.

Tu je pismo, koje su partizani na dan uhićenja uzeli iz njegove sobe, a koje je Sokol pisao subratu fra Marijanu Blažiću, i završio ga deset dana prije nego će ga partizani po noći odvesti iz samostana i ubiti bez suda. U završetku toga pisma Sokol odbacuje lažnu optužbu da je on izdao partizane. Kaže da ih nije volio, ali da ih nije izdao, i da se saznalo da je to učinio „jedan njihov“. Nema baš nikakva razloga ne vjerovati čovjeku koji je predosjećao da su mu dani odbrojeni i da će ga partizani ubiti. Ako je o izdajici već znao Sokol, znali su i drugi, znali su i partizani, ali očito im je interes bio da krivac ipak bude Sokol, uklonili su ga i o svemu šutjeli. Službenici OZN-e i UDB-e, NOV i JA koji su pregledavali Sokolov spis, nisu se usudili dodati optužbe koje danas olako ponavljaju „sadašnji antifašisti“, a s njima i Jakić. U Sokolovu pismu, i članku iz novina koji je napisan Sokolu u čast, podcrtali su riječi Hrvat i hrvatsko.

Podcrtali su i neke izričaje koji govore o Sokolovoj reformi crkvene glazbe u hrvatskom narodu. Ipak, biti Hrvat i crkveni glazbenik nisu razlozi da se ubije čovjeka. A ubiti čovjeka bez suđenja, zaslužnog velikog hrvatskog i internacionalno poznatog glazbenika, koji je još za života ušao u internacionalne stručne leksikone, i koji nije kriv, jest ratni zločin, kako onda tako i danas. Zagovara li to Jakić ratni zločin? Ne znam kako čovjek, diplomat i političar, takve tvrdnje može spojiti sa zaključcima Parlamentarne skupštine Vijeća Europe koja je osudila totalitarni komunistički poredak u svojim rezolucijama (Rezolucija 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, usvojena još 27. lipnja 1996., i Rezolucija 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, usvojena 25. siječnja 2006). Ne može ih naravno spojiti ni s najnovijom rezolucijom Europskog parlamenta 2819 o ”važnosti europske memorije za budućnost Europe” od 19. rujna 2019. U njoj Europski parlament traži da se u sjećanju zadrži i istražuje sudbina svih pogubljenih u ime komunističke ideologije, a Sokol i neki drugi naši franjevci smaknuti su, nevini i bez suđenja, upravo u ime te ideologije.

Jedan od glavnih argumenta protiv Sokola, kojeg „sadašnji antifašisti“ često iznose, zapis je Viktora Novaka u njegovoj knjizi Magnum crimen iz godine 1948. Zapisao je Viktor Novak stihove pjesme: „Ante će donijeti Hrvatskoj spas, Hrvat će na svome biti svoj!“ i krivo ih povezao sa Sokolom i s Antom Pavelićem. Ne radi se o pjesmi Sokola Paveliću, nego o pjesmi Miha Jerinića (1872. – 1955.) koju je on pod naslovom „Himna Ante Starčevića“ ispjevao u Šibeniku 1938., a Sokol uglazbio i objavio u zbirci „Hrvatsko selo“ br. 61. Čak su izgleda i pripadnici OZN-e to 1944. shvatili, jer u Sokolov dosje nisu stavili zbirku s tom pjesmom, nego njegovu zbirku br. 7 Crkvene skladbe (za jedan glas uz pratnju orgulja), objavljenu još 1930.

A da je bilo i poštenih partizana, komunista, usprkos ideološkoj dresuri, dokaz je izvješće Drage Desputa, od 17. siječnja 1945., člana Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske (Narodno oslobodilačka vojska i Partizanski odredi) upućeno Centralnom komitetu KPH. U izvješću stoji: „[…] kod sprovođenja te mjere drugovi koji su je sprovodili bili su vrlo površni. Kao primjer navodimo slučaj koji se desio u Dubrovniku, gdje je u oglasu osuđenih na smrt bio naveden i jedan građanin Dubrovnika, koji se je u tom momentu nalazio na slobodi i u oglasu među strijeljanima čitao svoje ime i prezime“. Ovjereni prijepis ovog dokumenta nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu, f. 1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 13, KP-42/2842. Desput u stvari govori o plakatu „U ime naroda Jugoslavije“, koji se nakon navodnog suđenja i strijeljanja na otoku Daksi pojavio na javnim mjestima u Dubrovniku; s datumom 26. listopada 1944., a potpisao ga je tada nepostojeći „Vojni sud Komande Južno-dalmatinskog područja“. Na plakatu su bila imena osuđenih (među njima su i franjevci Marijan Blažić i Toma Tomašić), kao i njihova navodna krivnja i osuda na strijeljanje s konfiskacijom imovine. U obrazloženju je stajala i rečenica: „Odbrana optuženih, s obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, postala je bezpredmetnom i kao takva od strane Suda odbačena.“

Na plakatu je među osuđenima objavljeno i ime Aleksandra Ćorovića Dimitrijeva (koji je tada imao 23 godine). Radi se o gore spomenutom „građaninu Dubrovnika“ koji je usprkos tako strašnoj navodnoj presudi, jednostavno pušten, a njegovo ime na plakatu poslije toga su precrtavali, što je čvrsti dokaz da suđenja nije ni bilo!
Čudno je da je već 1945. bilo ljudi koji su vidjeli istinu, a Jakić i njemu slični „sadašnji antifašisti“ ne vide to ni danas, nego ponavljaju komunističke laži iz 1944.

Franjevački samostan Male braće
Dubrovnik
fra Stipe Nosić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Sindikatima, štrajkašima, ministrici – palac dolje

Objavljeno

na

Objavio

Što sindikati žele?

Što štrajkaši žele?

Što ministrica želi? ?????

Bezbroj pitanja na koje postoji samo jedan odgovor, a to je: Ne znaju!

(u stvari znaju jedino što „nećeju“, a „nećeju“ g. Andreja Plenkovića jer ovaj „štrajk“ nema veze s plaćama ni koeficijentima već je ovo klasični „politički štrajk“!

Može se svima dodatno povećati plaće i 30 % ili 40 %, ali tad moramo znati da to mora biti “politička odluka” koja za sobom vuče automatsko povećanje Javnog duga RH, posljedično tomu povećanje kamata uz istovremeno snižavanje kreditnog rejtinga na razinu “smeća”, ili u kratko, sve što je do sad odlično napravljeno “baciti u vitar”…To želi samo BANDA KOMUNJARSKA! )

Sindikati traže jedno, dobiju više i nisu zadovoljni!? Teško je razumjeti o čemu je uopće riječ jer „pismeni i obrazovani“ štrajkaši nastavljaju štrajk, ali na čiji i za čiji račun!?

No, jesu li imenovani uopće i matematički pismeni u ovoj kaljuži od tzv. „štrajka“!?

Očito je da nisu jer za matematičku pismenost na primjeru zahtjeva povećanja plaća i dobivenog više od zatraženog, graniči sa zdravim razumom svakog štrajkaša. Sindikati su tražili povećanje plaća za 6,11 %. Koliko sam se god trudio za doći do ovih famoznih 6,11 % najbliže što sam mogao je doći do izračuna na četiri decimale i da ne spominjem da bih slobodno mogao računati i na 64 decimale, na koliko je „zaokružen“ Ludolfov broj Pi. Koji su to „moždani“ koji su došli do 6,11 % ni dan danas mi nije jasno.

Sad kažu da su u pitanju koeficijenti i da žele povećati koeficijente za 6.11 %. Malo sam se poigrao brojevima i matematikom osnovne škole, a ona kaže sljedeće:
Neovisno koju osnovicu plaće uzeli kao polaznu točku, uvijek dolazimo do istog rezultata. Uzmimo npr. da je osnovica plaće učitelja s 25 godina radnog staža

7 000 kuna uz koeficijent 1,3250 i povećanje koeficijenta u iznosu od 6,11 % iznosi: 1,3250 + 6,11 % = 1,4059575 = 7 427,7 HRK.
Sad to usporedimo s odnosom povećanja plaće za 6,11 % i opet dolazimo do istog rezultata, tj.
7 000 + 6,11 % = 7 427,7 HRK!
Koju god osnovicu uzeli, bilo koji koeficijent povećanja jednog ili drugog, isti postotak daje uvijek isti rezultat ma kako god to okrenuli.

Jedini ispravan, poželjan i pravedan način jeste tzv. “horizontalno” povećanje osnovice plaća svima u tri ciklusa po 2,0 %, a što u trećem ciklusu + 2,0 % daje točno povećanje u iznosu od 6,1208 %.

Dobro, može se dogoditi da se pojedini učitelji i ne snalaze baš najbolje s matematikom iz osnovne škole, ali ministrica Blaženka Divjak je ipak doktorirala matematiku i to je odavno trebala apsolvirati.

Uzevši u obzir da ministrica Blaženka Divjak dolazi iz školstva te da je ujedno i dr. matematike, logično bi bilo da je izuzetno upoznata s “problemima” u školstvu te je odavno morala (s ili bez ekspertne grupe) napraviti prijedlog koeficijenata koji bi ponudila i sindikatima i Vladi RH!
Baš bi me zanimalo bi li predložila da npr. učitelji matematike, fizike, kemije, … imaju veći koeficijent – plaću od učitelja likovne, glazbene ili tjelesne kulture.

NO, nije to učinila, a iz kojeg razloga, svjesno ili pak iz “propusta” ostaje nepoznato.

Činjenica je da NIJE dobro odradila svoj posao i TOČKA!

Ako se njoj ide na Izbore, neka izvoli! Ako si ministar (ministrica) i “igraš” profesionalno za svoj klub – tim, tada ne možeš sjediti “na dva stolca”.

( Pravi profesionalac igra za svoj tim neovisno kako se taj tim zvao (u ovom slučaju 14. Vlada RH. Sjetimo se naših npr. nogometaša i njihovih klubova – timova za koje su igrali i/ili igraju, svi redom su igrali profesionalno neovisno bio to npr. Luka Modrić kad je igrao i kalio se u ZRINJSKOM – Mostar, ili u Real Madridu, uvijek je dao sve od sebe kao i u izabranoj vrsti Hrvatske reprezentacije, ili Robert Prosinečki kad je kao profesionalac branio boje svog tima, Crvene Zvezde, Real Madrida ili pak Hrvatske reprezentacije… Profesionalac ostaje profesionalac i uvijek daje sve od sebe! )

Kao ministrica, sad bi bio najpošteniji njezin prijedlog Vladi RH da se u njezinom ministarstvu otkaže povećanje osnovice plaća po 2,0 % u tri ciklusa za sve koji štrajkaju, te da imaju pravo na povećanje plaća tek onog trenutka kad se postigne dogovor o koeficijentima!

Naravno, “štrajkašima” se ne smije platiti ni lipe jer su ih na štrajk pozvali sindikati, pa stoga neka se sindikati i “isprse” i plate dane koji su njihovi “puleni” proveli u štrajku. Kad su sindikati mogli platiti cca 30 autobusa za prosvjed ispred zgrade Vlade RH, kad su “prosvjednicima” isplatili i dnevnice kao i hranu i piće onda zasigurno mogu i sate nerada tj. štrajka!

I što sad?

Na koji način napraviti da „vuk bude sit, a ovce na broju“?

Postoji nekoliko modela, a možda i najbolji bi bio taj da Vlada RH uvede tzv. „Radnu obvezu“ za sve učitelje, a za dobrobit i učitelja samih kao i roditelja i djece.

Svako daljnje „rastezanje žvake“ je nedopustivo i neprimjereno koje ujedno govori koliki su „štrajkaši“ nepismenjaci, smušenjaci, neradnici ili pak podlaci.

Sva sreća da nisam političar kao i da nisam Predsjednik Vlade RH jer bih istog trenutka odbacio ikakvo povećanje plaće učiteljima – štrajkašima i uveo im „Radnu obvezu“ pa bi tek tada uvidjeli što to znači kako boli kad nekog „udariš po Takujinu“! Neka im tad opet Sindikati plaćaju razliku kad su već toliko od njih napravili, kako je to znao reći g. Radimir Čačić, „elementarne glupane“!

A tajnica, tajnica bi mi istog trenutka pisala Odluku o razrješenju ministrice!

Milivoj Lokas/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari