Pratite nas

Komentar

Slaven Letica: Moj brat, koji je umro u El Shattu, pretvoren je u žrtvu Jasenovca

Objavljeno

na

Dosadašnja istraživanja povijesnih okolnosti u kojima su donesene odluke o zbjegu odvijala su se u okviru vladajuće ideologijske paradigme koja se svodila na tezu da je zbjeg organiziran ‘zbog velike njemačke ofenzive’. Osobno ne odbacujem ni tu HIPOTEZU,

U kratkom, pomalo bijesnom i sasvim nesuvislom osvrtu na moje sudjelovanje u emisiji HTV-a Peti dan (“S onu stranu razuma: Letica izvrće povijest i vrijeđa Dalmatince”, Slobodna Dalmacija, 11. veljače 2011.) novinar Damir Pilić javno me optužio za “prekrajanje povijesti”, zbog moje usputne televizijske izjave da bi u novim povijesnim okolnostima povjesničari trebali istražiti krajnje zanimljiv fenomen zbjega 29.199 Dalmatinaca-Hrvata u sinajski pustinjski logor El Shatt. Tom sam prigodom iznio i hipotezu kako se možda radi i o britanskom ratnom zločinu (!?)

Osobno imam barem jedan dobar razlog za sumnju u povijesne dogme o toj navodnoj “epopeji”. Naime, moj mali brat Slaven Vicent Letica rođen je za vrijeme toga zbjega (u Tarantu u Italiji, 21. siječnja 1944.), a umro je u logoru u El Shattu već 24. travnja 1944.

Falsifikati

Sama ta činjenica nije po sebi dvojbena – ljudi, pa i djeca, umiru i bivaju ubijeni u ratovima, progonstvima i izbjeglištvima, ali je i te kako dvojbena činjenica – za sve normalne ljude, možda ne i za Damira Pilića – da je ime moga malog brata, koji je skončao u sinajskoj pustinji, zajedno s imenima više stotina sinajskih pokojnika velikosrpska i komunistička propaganda pola stoljeća vodila kao žrtve ustaškoga sabirnog logora Jasenovac: o tome je vrlo iscrpno, navodeći sva imena u El Shattu umrlih Podgorana koji su vođeni kao žrtve ustaških klanja, pisala ugledna novinarka Smiljana Šunde.

Štoviše, čitatelj može još uvijek na mrežnim stranicama “Jasenovac Research Institute” pronaći ime moga malog brata – i svih sinajskih (!) pokojnika – uz falsificirani podatak da je rođen 1940. godine (vidi). Dosadašnja istraživanja povijesnih okolnosti u kojima su donesene odluke o zbjegu odvijala su se u okviru vladajuće ideologijske paradigme koja se svodila na tezu da je zbjeg organiziran “zbog velike njemačke ofenzive”.

Osobno ne odbacujem ni tu HIPOTEZU, ali bi bilo nužno provesti naknadna istraživanja, koristeći britanske i ine povijesne arhive,

Kako bi  u kratkom, pomalo bijesnom i sasvim nesuvislom osvrtu na moje sudjelovanje u emisiji HTV-a Peti dan (“S onu stranu razuma: Letica izvrće povijest i vrijeđa Dalmatince”, Slobodna Dalmacija, 11. veljače 2011.) novinar Damir Pilić javno me optužio za “prekrajanje povijesti”, zbog moje usputne televizijske izjave da bi u novim povijesnim okolnostima povjesničari trebali istražiti krajnje zanimljiv fenomen zbjega 29.199 Dalmatinaca-Hrvata u sinajski pustinjski logor El Shatt. Tom sam prigodom iznio i hipotezu kako se možda radi i o britanskom ratnom zločinu (!?)

Osobno imam barem jedan dobar razlog za sumnju u povijesne dogme o toj navodnoj “epopeji”. Naime, moj mali brat Slaven Vicent Letica rođen je za vrijeme toga zbjega (u Tarantu u Italiji, 21. siječnja 1944.), a umro je u logoru u El Shattu već 24. travnja 1944.

Deklaracija

Tu sam deklaraciju napisao na temelju sličnog dokumenta koji je ranije usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Europe. Temeljna je svrha tih dokumenata stvaranje svijesti – koja je miljama daleko od svijesti Damira Pilića – da su totalitarni komunistički poreci, pa i jugoslavenski titoistički poredak, imali odlike zločinačkih poredaka.

Prema podacima “Crne knjige komunizma”, ukupan je broj žrtava komunističkih poredaka oko 100 milijuna (najveći je u Kini – 65 milijuna i bivšem SSSR-u – 20 milijuna). Radi usporedbe: ukupan je broj žrtava nacističkih i fašističkih režima oko 25 milijuna. U tom smislu, mnoge dogme komunističke prošlosti treba doista “prekrajati”. To upravo ovih dana ima prilike shvatiti i gospodin Josip Manolić. Koliko do jučer, on je zasigurno istinski vjerovao da je bio glavni tamničar “monstruoznom” ratnom zločincu Alojziju Stepincu, a danas bi možda mogao početi shvaćati da je bio tamničar jednom – budućem svecu.

Kažem “možda mogao” zbog toga što istraživanja psihologije zla pokazuju da mnogi ljudi nikad ne prekorače granicu NIJEKANJA zločina. Paradoksalna igra sudbine mogla bi samog Josipa Manolića uskoro posjesti na potencijalno zločinačku optuženičku klupu. Dakle, da zaključim. Gospodinu Damiru Piliću ne bi štetilo da vlastiti um oslobodi okova titoističkih dogmi koje nisu strane ni velikoj naraciji o Velikom zbjegu.

Što se primjedbe Jakše Miličića “Letica je lud čovjek” tiče, on svakako 1944. godine nije bio lud: dok su drugi mladići, znatno mlađi od njega, odlazili braniti Dalmaciju i Hrvatsku, on je mudro, sa 17 godina, šmugnuo u – sinajsku “epopeju”.

Prof. dr. Slaven Letica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

VUKOVAR I ŠKABRNJA, OGROMAN PONOS, DUBOKO POŠTOVANJE, NEIZMJERNA ZAHVALA I VJEČNO SJEĆANJE

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Milijan Brkić

Danas smo ovdje u koloni sjećanja kako bi odali duboko poštovanje za žrtve Škrabrnje, Vukovara i sve žrtve koje su položile ono najvrijednije, svoj život u Domovinskom ratom, kao i za njihove članove obitelji.

Nakon strašnog zločina prije 27 godina, svake godine se okupljamo u Škabrnji iz pijeteta prema žrtvama, koje su zauvijek pale na svom životnom putu za jedinu i slobodnu nam Hrvatsku.

Žrtva nikada neće i ne smije biti zaboravljena, ali da bi svi kao društvo mogli krenuti naprijed potrebno je procesuirati počinitelje ratnih zlocina i za Škabrnju, i za Vukovar i za sve ratne zločine počinjene u Domovinskom ratu.

To je jedini put da pravda bude zadovoljena i da članovi obitelji žrtava velikosrpske četničke agresije u oslobodilačkom Domovinskom ratu nađu svoj mir. To je sveta obveza i prioritet prema svakoj žrtvi i njihovim obiteljima, komentirao je Milijan Brkić na svome facebook profilu

Foto: Milijan Brkić

 

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

 

 

Škabrnja: Poginuli u mislima i srcima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Tomislav Karamarko: OD BLEIBURGA DO VUKOVARA

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Križni putovi hrvatskog naroda nisu završili u svibnju ili lipnju 1945. godine, nisu završili ni 1946., niti 1947., nego su kontinuirano trajali punih 46 godina sve do golgote – Ovčare u Vukovaru.

Nakon brutalnog zločina protiv hrvatskog nenaoružanog naroda bez ikakvog suđenje i presude sa svim značajkama genocida, perfidnim metodama u Titovoj diktatorskoj Jugoslaviji sustavno je ubijana svaka pomisao na hrvatsku slobodu, neovisnost i demokratizaciju.

Na tom dugogodišnjem križnom putu dosuđene su tisuće godina robije Hrvaticama i Hrvatima zbog verbalnog delikta pa su, obilježeni kao neprijatelji naroda, robijali u raznim kazamatima od Lepoglave do Golog otoka.

Golgota Ovčare i ubijanje Vukovara otkrili su nam isti modus operandi kao što je bio onaj iz svibnja 1945., otkrivena su ista lica zločinaca i egzekutora, činili su to pod istim znakovljem crvene zvijezde i kokarde kao i 1945., istim metodama su skrili žrtve svojih monstruoznih zločina kao što su skrivane partizanske žrtve po brojnim znanim i neznanim jamama.

Rezultat tog zločina je taj da ni danas ne znamo gdje su posmrtni ostatci naših najmilijih, kako onih iz 1945., tako i ovih iz 1991. godine.

U Vukovar 2018. odlazimo s krikom za istinom, s nadom da će se to promijeniti, odlazimo s pijetetom i molitvama nad znanim i neznanim grobovima naših najmilijih.

Vukovar je grad pijeteta, molitve, ali i opomene onima koji žele još dublje zakopati nevine hrvatske žrtve radi nekakvog kvazi pomirenja kojega nikada ne može i neće biti bez priznanja, pokajanja i kažnjavanja zločinaca.

Danas, kad smo se ponadali da su hrvatski križni putovi zauvijek iza nas, događa se da nam Hrvatska umire u slici nepreglednih kolona mladih ljudi koji u sve većem broju napuštaju domovinu.

Nije li to svojevrstan novi križni put hrvatskog naroda perfidno smišljen u veleizdajničkim kuhinjama? Nije li to gaženje po žrtvama Vukovara, po žrtvama Domovinskog rata, po svima onima koji sigurno nisu dali svoje dragocjene živote za Hrvatsku u kakvoj danas doslovno preživljavamo?!

Neka Vukovar 2018. bude dan novog hrvatskog saveza i opomena iz znanih i neznanih hrvatskih grobova onima koji Hrvatsku nisu nikada branili ni željeli!

Vaš Tomislav Karamarko

 

Tihomir Dujmović: Besramno je da Pupovca u Vukovaru nema od prvog dana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari