Pratite nas

Kolumne

Slaven Letica: Odgovorno tvrdim: Ako pobijedimo Ruse, bit ćemo prvaci svijeta!

Objavljeno

na

U srijedu 4. srpnja 2018. u kasnim jutarnjim satima, na dan kada je – izglasavanjem vjerovničke nagodbe – potvrđen raniji dogovor američkih „lešinarskih“ fondova i ruskih „lešinarskih“ državnih banaka o prelasku vlasništva Agrokora iz hrvatskih ruku (zapravo iz formalnog vlasništva bivšega megalomanskog, neukog i bahatog „dinarskog“ tajkuna I.T.) u tuđinske ruke, još sam jednom otišao na besplatni „Sokratski seminar“ o abecedi suvremenog nogometa kod trenera svih trenera Miroslava Ćire Blaževića, piše Slaven Letica / Večernji list

Seminar je pohodio i bivši hrvatski poklisar, novinski pisac i urednik, kao i javno-televizijski vrhovnik Mirko Galić. Iz vlastite neiscrpne zobnice sportskog i nogometnog znanja, životnog, trenerskog i izborničkog iskustva te brojnih anegdota kojim nas je obogatio, najviše nas je razveselio argumentima kojima je dokazivao kako je hrvatska nogometna reprezentacija toliko bolja od ruske da im ni domaći teren, fanatična, patriotskim „ludilom“ opijena publika, eventualna sitna naklonost sudaca i sreća ne mogu pomoći.

Potpuno uvjeren kako „sigurno pobjeđujemo Ruse“, Ćiro nam je zatim ispričao kako je tog jutra razgovarao s izbornikom Zlatkom Dalićem te nam je citirao što mu je kazao: „Zlatko, molim te, zapamti što ti tata Ćiro kaže: toliko smo superiorni Rusima da im možemo i moramo utrpati pet komada!“ Utjecaj tih riječi kao svojevrsnog psihološkog dopinga naslutio sam u riječima Zlatka Dalića koje su prenijeli brojni svjetski i hrvatski mediji, pa i ovaj list na naslovnici od četvrtka: „Idemo do Moskve, Rusi me nimalo ne brinu!

Uza sve dužno poštovanje trenera svih trenera kao mog nogometnog učitelja i podjednako poštovanje i zahvalnost koju osjećam prema sadašnjem izborniku koji je Hrvatima vratio osmijeh na lica te zasijao sjeme mogućeg budućeg optimizma i nade – nogometne, sportske i svake druge, moram priznati da mene Rusi itekako brinu.

Naime, kao politički i medicinski sociolog vrlo dobro poznajem povijest ruskog/sovjetskog korištenja sporta u političke svrhe, a znana mi je i još opasnija povijest zlouporabe znanosti, prije svega medicine i farmakologije u sportske svrhe.

Iako su te zlouporabe velike tabu-teme Svjetskog prvenstva i gotovo svih svjetskih medija, engleski liberalni dnevnik The Independent prije dva dana citirao je dvije enigmatske izjave izbornika i „zapovjednika“ ruske „komande“ (reprezentacija), bivšega golmana (etničkog Oseta iz Sjeverne Osetije-Alanije koja je danas u sastavu Rusije) Stanislava Čerčesova: „naši medicinari rade dobar posao“ i „psihologija će (u utakmici protiv Hrvatske) biti na prvom mjestu“.

Nije, dakako, u pitanju samo psihologija, nego i fiziologija. Pedantni statističari, eksperti za analizu tzv. divovskih podataka (big data) izračunali su da su ruski nogometaši u dosadašnjim utakmicama pretrčali (svi igrači zajedno) 35 kilometara više od naših igrača. Isti izvori navode da su u trci bez lopte pretrčali 10 posto više kilometara nego bilo koja reprezentacija na Svjetskom prvenstvu.

Što se psihologije, koju, kao najvažniju, spominje „Hrabro srce“ iz Osetije, Vladimir Putin odlučio je na „nevažne“ utakmice prije finala slati izaslanike (najčešće je to predsjednik vlade Dmitrij Medvedev), dok ON, kako i priliči neokrunjenom novom ruskom caru, svoju nogometnu „komandu“ čeka u polufinalu u Moskvi.

Za vrijeme dok ih čeka, nakon svake pobjede kratko nazove Hrabro osetsko srce da mu čestita; koliko je to Čerčesovu važno, pokazuje činjenica što je kod dosadašnja dva poziva prekidao konferenciju za tisak kako bi primio „careve“ čestitke.

Putin dolazi tek u Moskvu Na samom početku prvenstva Putin je ulogu favorita blagonaklono prepuštao drugima. U intervjuu koji je dao kineskim novinarima uoči prvenstva, ovako je govorio o favoritima: „Favorita ima mnogo. To su i latinoamerički timovi – Argentina i Brazil.

Znamo da je reprezentacija Njemačke igrala odlično na posljednjim prvenstvima. Vrlo lijep nogomet pokazala je i španjolska ekipa.” Od četiri Putinova favorita tri su se (Argentina, Njemačka i Španjolska) odavno vratila kući, posramljena. Glasnogovornici tih nacionalnih nogometnih plemena, novinari, pribili su te „gubitnike“ na stup medijskog i javnog srama. O ruskoj „komandi“ Putin je govorio sa skepsom: “Što se našeg tima tiče, svi znaju da mi do sada, na žalost, nismo bilježili neke značajnije rezultate.“

Danas, uoči obračunima s nama Hrvatima, promijenio je retoriku: „Sada imamo visoka očekivanja. Svi navijači i ljubitelji nogometa očekujemo da naš tim igra dostojanstveno, da pokaže moderan, zanimljiv nogomet i da se borimo do kraja.” Vladimir Putin i njegova (!) Rusija uložili su u ovo prvenstvo najmanje 15 milijardi eura.

Veliko je to ulaganje koje je već dalo pozitivne masovno-psihološke učinke, ali su SKRIVENA očekivanja još i veća: Rusija potajno želi postati prvim svjetskim prvakom s one strane svijeta na kojoj sunce izlazi.

Zemlja koja je kao moralni gubavac izbačena iz skupine G8 (najmoćnijih zemlja svijeta) i kojoj su Europska unija i Amerika zbog Putinove aneksije Krima (prvu je aneksiju ostvarila Katarina Velika 19. travnja 1783.), trovanja špijuna, kržljave demokracije i ugrožavanja ljudskih prava uvele sankcije, sanja trijumfalnu nogometnu „osvetu“.

Upravo ubog tih okolnosti, Ćirin i Dalićev retorički gard smatram važnim i jedino ispravnim, uz uvjerenje koje izražavam naslovom – Odgovorno tvrdim: ako pobijedimo Ruse, bit ćemo prvaci svijeta!

Pobijediti Ruse nikada nije lako: ni u ratu (tu su lekciju naučili mnogi, pa i Napoleon i Hitler u svojim pohodima na Rusiju), ni u politici, ni u sportu; posebice u onom u kojem „medicinari rade dobar posao“.

Na Svjetskom kupu u Rusiji, za Vladimira Putina, Stanislava Čerčesova, rusku „komandu“ i ruske navijače, nogomet je postao dijelom politike, nekom vrstom, kako bi kazao pruski teoretičar rata i ratnik Carl von Clausewitz, produženja politike drugim sredstvima – nogometnim ratovanjem.

Ako, dakle, danas pobijedimo Ruse, u što duboko vjeruju Ćiro, Zlatko i svi hrvatski nogometni bojovnici, put na nogometnu Himalaju ili Olimp bit će nam otvoren. Između ostalog i zbog toga što će ruski navijači u najvećem broju prijeći na hrvatsku stranu.

Slaven Letica / Večernji list

 

 

Pred Hrvatskom je najveća nogometna utakmica ove generacije

 

 

VATRENI JUNACI

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari