Pratite nas

Kolumne

Slaven Letica: Pobjednički poučak Zlatka Dalića

Objavljeno

na

Foto: Hina

S oslobođenim i godinama zarobljenim i zanijekanim sportskim domoljubljem

Slučaj je htio da ‘utakmicu istine’ nogometnoga naraštaja, na čelu kojeg je, kao kapetan i trenutno najbolji svjetski (!) igrač Luka Modrić, protiv Danske na Svjetskom kupu u ruskom gradu Nižnjom Novgorodu, igramo baš na petu obljetnicu hrvatskog članstva u Europskoj uniji u koju smo primljeni 1. srpnja 2013.

U rovovskoj nogometnoj bitci koja je vođena 120 minuta, sa izvođenjem penala preko 140 minuta, Vatreni 2.0 izbornika Zlatka Dalića pobijedili su nakon izvođenja jedanaesteraca rezultatom 4:3, nakon što je utakmica završena 1.1.

Junak utakmice bio je i ostat će za vječna nogometna vremena Danijel Subašić koji je obranio tri dobro izvedena danska penala.

Pobjeda nad Dancima, koji su prije utakmice koja je nas odvela u četvrtzavršnicu, a njih u državu Dansku u kojoj odavno ima malo tog ‘trulog’, bili su neporaženi u službenim utakmicama od listopada 2016. (tada ih je pobijedila Crna Gora golom Fatosa Beqiraja).

Pobjeda Vatrenih 2.0 izbornika Zlatka Dalića omogućila im je nastavak nogometnog ‘rata’ i izlazak na megdan domaćinu Rusiji 7. srpnja 2018., ali je i – o tome nema nikakve sumnje – silno USREĆILA HRVATE.

Usrećivanje Hrvata odavno nipošto nije mala stvar, jer smo mi Hrvati poprilično tužan, žalostan ili, ako vam je veselije, nesretan narod. Na svjetskim ljestvicama sreće koje se tradicionalno objavljuju za Međunarodni dan sreće (20. ožujka, uoči početka proljeća) Lijepa Naša godinama nazaduje.

Ove smo godine među 156 zemlja na 82. mjestu, dok smo 2017. bili na 77., 2016. na 76. i 2015. na 62 mjestu. Među europskim smo narodima ove godine na 31. mjestu.

U Rusiji smo pobijedili nogometnu reprezentaciju države čiji je narod u pravilu ŠAMPION SVJETSKE SREĆE. Poraz Dance u tom pogledu njih ne će ozbiljnije unesrećiti, tek će ih malo rastužiti, a oni tugu lako otjeraju žmulom dobroga vina ili s nekoliko krigla izvrsnog ‘nogometnog’ piva.

S druge strane, dramatična, za navijače ‘infarktna’ pobjeda Vatrenih 2.0 mogla bi biti prekretnica u trendovima naše nacionalne sreće, jer je vrlo dobro znano da danski uspon prema Olimpu europske i svjetske sreće počinje 1992. kad su, vraćajući se s ljetovanja, osvojili Europsko nogometno prvenstvo.

Na Svjetskom kupu u Rusiji prije pobjede Danaca već smo pobijedili jedan vrlo sretni narod, Islanđane koji su se u vlastitu zemlju vratili ipak sretni jer su prvi put sudjelovali na Svjetskome kupu.

Posljednja zemlja koja je pobijedila Dansku u službenoj utakmici bila je Crna Gora, zemlja čiji je narod (pogledajte europsku kartu-grafikom sreće) još nesretniji od nas Hrvata: mi smo u Europi na 31., a oni na 36. mjestu.

Letica srca

Europska karta nacionalnih sreća i nesreća na kojoj Hrvati zauzimaju 31. mjesto

O nakani i želji da usreće Hrvate, uoči Svjetskoga kupa divanili su izbornik Zlatko Dalić i kapetan Luka Modrić:
Luka Modrić: ‘Ovo je posljednja šansa ove generacije. 1998. je bila jako bitna godina za naš nogomet i to želimo ponoviti. Želimo usrećiti Hrvate u domovini i inozemstvu. Naša zemlja je mala. Ima nas četiri milijuna u Hrvatskoj i puno više u inozemstvu.’

Zlatko Dalić: ‘Imamo puno nogometnih talenata. Odradili smo odličan posao prije dvadeset godina. Imamo četiri milijuna ljudi, ali vrlo dobre igrače. Pogotovo u ovoj generaciji. Imamo igrače u Realu, Juventusu, Barceloni… Ovo im je šansa da naprave nešto veliko. Nadam se da će biti spremni i usrećiti ljude u domovini. Svi to očekuju od nas i nadam se da ćemo to napraviti.’

Pitanje koje se nakon pobjede na doslovce presretnim Dancima mora i može postaviti glasi: Kako je reprezentacija koja je punih dvadeset godina (od osvojenog trećeg mjesta Vatrenih Miroslava Ćire Blaževića u Francuskoj 1998.) gubila sve ‘odlučujuće bitke’ dočekala dan (1 srpnja 2018.) da jednu takvu bitku dobije?

Prema prosudbi gotovo svih nogometnih psihologa, fiziologa, sportskih liječnika i, najvažnije, vrhunskih nogometnih trenera, ključni su čimbenici momčadskoga uspjeha, uz, dakako, zbir individualnih vrijednosti nogometaša: (a) igrači i momčad, (b) momčadski duh, (c) kapetan momčadi, (d) trener-izbornik, (e) sportska sreća i – (f) navijači!

Da su nacionalni ponos, momčadski duh i navijači velika snaga hrvatske nogometne reprezentacije uočio je prije dvije godine novinar glasovitog The New York Timesa Rob Hughes. Uoči Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 2016. godine napisao je podlistak pod naslovom ‘Hrvatsko glavno oružje su momčadski duh i – napadači’.

Predstavivši svojim čitateljima Luku Modrića kao ‘umjetnika s loptom’, novinar je, da bi oslikao momčadsko nadahnuće i duh, citirao izjavu koju je Vedran Ćorluka uoči EP-a dao BBC-ju: ‘Kad iziđemo (na travnjak) i kad vidimo naše navijače, to je dovoljno. Ne trebaju nam velike riječi, samo nacionalni dres. I kad čujemo himnu, mi dajemo sve od sebe.’

Hrvatski navijači su punih dvadeset godina bili istinski ‘dvanaesti igrač’ svih hrvatskih reprezentacija, posebice Vatrenih. Iako je potpora navijača vrlo važna u svim sportovima, ona je posebice važna za hrvatske nogometne reprezentativce, i to iz socio-psihološki lako shvatljiva razloga.

Velika većina naših reprezentativaca, tih suvremenih sportskih legionara, igra u poznatim, pa i najboljim, europskim i svjetskim klubovima. U tim klubovima oni u pravilu ostvaruju za nas obične smrtnike nezamislivo visoke zarade, slavni su i igraju pred punim stadionima.

Upravo zbog toga igranje za reprezentaciju i vlastitu zemlju za njih nije samo čast već i vrlo važno emocionalno iskustvo i nadahnuće koje puni smisao dobiva samo ako su na njihovoj strani pozitivno i pobjednički nadahnuti – navijači.

Od 1998. do 2012., od Ćire Blaževića do Slavena Bilića, potpora je navijača, ako u tu kategoriju ne ubrajamo nogometne huligane, bila dragocjena, gotovo bezuvjetna. Nakon toga, prije svega zato što su navijači ‘zaratili’ sa Zdravkom Mamićem kojega su smatrali svemoćnim, korumpiranim, gospodarom HNS-a, pa i Vatrenih, postupno je kopnjela strastvena ljubav navijača prema Vatrenima.

Činjenica da je uoči Svjetskog prvenstva u Rusiji velikom dijelu navijača omraženi Maminjo osuđen na dugogodišnju tamnicu i da je bio prisiljen pobjeći u Hercegovinu, odškrinula je vrata mogućem i vjerojatnom ‘pomirenju’ navijača i Vatrenih.

Dakako, uz dva presudno važna uvjeta koje Vatreni 2.0 Zlatka Dalića i Luke Modrića zasad ispunjavaju.

Prvo, da svaki i svi reprezentativci Vatrenih igrama pokažu i dokažu da su spremni “ginuti” za Hrvatsku.
Drugo, da usreće vlastiti narod i da nadmaše rezultat Vatrenih 98, a to zapravo znači plasman u finale i, dao dragi Bog, osvajanje Svjetskoga kupa.

Navijače hrvatske gnjevne i “izgubljene” generacije Y, koju sociolozi s pravom nazivaju Bumerang generacijom, Vatreni 2.0 Zlatka Dalića na svoju su stranu privukli oslobođenim domoljubljem (za to je zaslužan Zlatko Dalić) i pobjedničkim duhom: dobrim igrama, borbenošću i, najvažnije – pobjedama.

Naime, za hrvatsku izgubljenu, prognanu (iz domovine), gubitničku generaciju, ratni i poratni nacionalni ponos koji je genijalno znao koristiti Miroslav Ćiro Blažević, pa i Slaven Bilić, bio je samorazumljiv.

Ta samorazumljivost postupno se gubila sve do trenutka kad je za izbornika imenovan Zlatko Dalić, hrvatski branitelj, Livnjak s varaždinskom adresom koji je do izborničkog položaja došao preko bliskoistočnih „pustinja“ u kojima je godinama uspješno vodio arapske nogometne klubove.

Zaključit ću ovako: njemački tabloid Bild nedavno je našu malu zemlju proglasio najboljom sportskom zemljom u svijetu: “Hrvatska je najbolja sportska zemlja na svijetu! S 4,2 milijuna stanovnika, tek je nešto veća od Berlina (3,5), ali je ipak najbolja sportska zemlja na svijetu.”

Ne treba biti profesor logike da se zaključi: ako su hrvatski sportaši najbolji u svijetu, a jesu, i ako je hrvatska nogometna reprezentacija trenutno na trećem mjestu FIFINE rangliste, a je, sasvim je logično da bi na petu obljetnicu simboličkog „povratka u Europu“ nogometni gladijatori i umjetnici Zlatka Dalića 7. srpnja 2018. mogli bi i morali pobijediti još jedan narod koji je sretniji od nas – Ruse.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

 

Njemački mediji o Hrvatskoj: To je najbolja sportska zemlja u svijetu – u čemu je tajna

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Tajna veza između mace ustaše i gena kamenih

Objavljeno

na

Objavio

Od sličica kojih se još sjećam iz osnovne škole, dvije se tiču pjesme i pjevanja. Prvi razred. Proslava Dana Republike u našoj maloj seoskoj školi. Naš stari učitelj, pred mirovinom, svirao je harmoniku, a mi smo razdragano pjevali “Pokraj peći maca prela, do nje dobra djeca sjela…” i “Ima jedna kućica draga srcu mom, ta kućica pod lipom dragi je moj dom…”

Razred drugi. Naša nova, mlada učiteljica, pripremajući proslavu Dana Republike, pita što znamo od prigodnih pjesmica. I mi smo rekli: “Pokraj peći maca prela…” “I što još?” “Ima jedna kućica…” Tu mješavinu zaprepaštenja, užasa i straha na njezinu licu i danas pamtim. Tada, dakako, nisam pojma imala da je naša maca iz pjesmice u kontekstu rođendana Titove Jugoslavije bila fašista. Čista ustašica.

Prvašići fašisti

Učiteljica je ipak uspjela spasiti i sebe i nas od skliznuća u kontrarevoluciju. Morali smo žurno nabaviti prigodnu odoru: pionirske kapice s petokrakom zvijezdom na čelu i crvene marame oko vrata. Jer kod našeg starog učitelja mi niti to nismo imali. I morali smo naučiti prigodne pjesmice. Dječju koračnicu: “Tra-ta-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova, trata-rata-rata-ta, svaki od nas stupat zna.” I koračnicu za odrasle, rusko-partizansku: “Po šumama i gorama…” I uspjeli smo. Uz Dan Republike smo kao pravi pioniri tako odlučno pjevali “trata-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova”, istodobno stupajući visokim strojevim korakom, da nas se niti Sjeverna Koreja ne bi posramila.

Tek prije nekih pet godina, dok sam pripremala dokumentarni film “Neprijatelj naroda“, postala sam svjesna koliko smo onomad, u prvom osnovne, opasno zagazili u fašizam, pjevajući o maci koja prede pokraj peći i o kućici koja je naš dom. U popisima osuđenika za neprijateljsku djelatnost u vrijeme Drugog svjetskog rata našla sam ime našeg starog učitelja. A shvatila sam i da je pjevanje pjesmice “Dom”, one “Ima jedna kućica draga srcu mom..”, bila čista kontrarevolucionarna diverzija. Naime, autor stihova, pjesnik Vinko Kos, nestao je negdje na križnom putu 1945. i do danas ostao izbrisan kao autor stihova. Autor glazbe, naš najpoznatiji skladatelj u 20. stoljeću Jakov Gotovac, nije, doduše, izbrisan, ali je uvijek nosio etiketu sumnjivog elementa i nekoliko mjeseci zatvora zbog nepodobnosti Titovu režimu.

Tu režimsku prestravljenost pjesmom ponovno sam vidjela ovih dana, kada je na Trgu bana Jelačića, na dočeku “vatrenih” doprvaka svijeta, režim isključio mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu usred pjesme “Geni kameni”. Samo na prvi pogled nema ničeg spornog u pjesmi “Geni kameni”: slavi identitet, promiče kršćanske vrijednosti kroz gene kamene i vatru u srcu… Naoko motivacijska pjesma. Ali mi niti u maci koja prede pokraj peći nismo vidjeli ništa sporno. No budni inženjeri mišljenja i pjesme, koji održavaju kontinuitet, vještine i znanja iz Titova doba, dobro znaju koje opasnosti iz nje vrebaju. Takve da se sada već bivši Vladin komunikacijski guru javno suglasio s dijagnozom da je to bio – meki ustaški udar.

Junak Luka

Nakon toga, sukladno staroj praksi, treba pronaći ustaše i fašiste. I dok svjetski mediji s divljenjem pišu o Luki Modriću i njegovu trnovitom putu od malog pastira pod Velebitom, ratnog prognanika kojem su pobunjeni Srbi srušili dom i ubili djeda, do najboljeg nogometaša svijeta, hrvatski mu mediji i analitičari zamjeraju na glazbenom ukusu. Zašto Luka slavi pobjedu uz Marka Perkovića Thompsona, koji slavi obitelj, domovinu, Boga, a ne uz “Let 3”, koji se tome izruguju na najprostiji način? Doduše, ne uspijevaju ni kod Thompsona pronaći baš izravne znakove fašizma. Ali zato se uvijek može – staviti maca u kontekst. Tako će jedan televizijski voditelj lucidno ustvrditi da do 2000. godine čak ni u pjesmi “Čavoglave” nije bilo nikakvog fašizma i da se normalno pjevala. A što se promijenilo te godine? Komunisti su ponovno i formalno osvojili vlast.

Luka Modrić je kroz svoju životnu priču učinio tisuću puta više na pozitivnoj globalnoj percepciji hrvatskog rata za slobodu i obranu doma nego sve hrvatske institucije zajedno. Zapravo, nasuprot njima. I tu je problem. Tu se skriva maca ustaša. I dok se svijet divi kako je veliki Luka na zagrebačkom dočeku spontano prigrlio dječaka s Downovim sindromom, hrvatski ga mediji podsjećaju da bi mu se uskoro moglo suditi za krivokletstvo. Bio bi to prvi poznati slučaj suđenja za krivokletstvo u Hrvatskoj.

Istodobno, uopće ih ne zanima što se događa sa slučajem bivšeg šefa bezbednosti u srpskom logoru Manjača, pukovnika KOS-a Dane Lukajića, kojem uskoro istječe istražni zatvor. Dane je ipak njihov Dane. Tako iste strukture jugoslavenske komunističke duboke države, u kontinuitetu već više od sedam desetljeća skrivaju svoje zločine i prave fašiste od svih onih koji su izmakli njihovoj kontroli. Ali ovaj protivnik je nezgodan: “vatreni”, slobodni, na vrhu svijeta i o njima neovisni i probuđeni narod željan pozitivnih promjena. Isključivanjem tona, od pjesme “Geni kameni” napravili su novu himnu otpora. Nije to više maca koja prede.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRVATSKO DOMOLJUBLJE I PONOS SU NEUNIŠTIVI!

Objavljeno

na

Objavio

DANI SLAVE I PONOSA

Vrlo uspješnim igrama Hrvatska nogometna reprezentacija pobijedila je sve svoje protivnike i plasirala se u finale Svjetskog nogometnog prvenstva.

Na tom putu pobijedila je izuzetno jake nogometne reprezentacije, a sa svakom pobjedom  raslo je njezino samopouzdanje ali i raspoloženje svih navijača prerastajući u neviđeno oduševljenje.  U finalnoj utakmici u potpunosti smo  nadigrali ekipu Francuske i to u svim elementima igre no  zahvaljujući nekim nerazumljivim odlukama sudaca i VAR(anja)  utakmica se pretvorila u naš poraz.

Zlobnici će reći kako je ovo samo traženje opravdanja za poraz no jeli to stvarno tako? Potvrdu mojoj konstataciji možete pronaći u izjavama naj poznatih nogometaša iz UK, a to su:  Gary Lineker, Alan Shearer, Graeme James Souness, Roy Keane kao i drugih poznatih svjetskih nogometaša kao što su Iker Casillas, Luis Suarez i neki drugi. Iz njihovih izjava i napisa u stranom tisku može se zaključiti kako je Hrvatska u ovoj utakmici pokradena.

Niti ovaj poraz nije mogao uništiti ponos kako reprezentativaca tako ni navijača. Kao nikada do sada Hrvatska je slavila svoj uspjeh. Nije bilo važno je li to prvo ili drugo mjesto. Zagreb, kao i svi naši gradovi, gorili su od oduševljenja, a iz svakog kutka mogle su čuti pjesma.

Bila je to noć kakvu se može doživjeti samo jednom u životu. Milioni mladeži disali su kao jedno i sa suzama u očima pjevali su po stoti put „Lijepa li si“. Bilo je baš onako kao što kaže jedna navijačka pjesma – „NEOPISIVO“. Nikada niti jedna reprezentacija neke države nije bila ovako dočekana i neće biti.

NESALOMLJIVI DUH JEDINSTVA I DOMOLJUBLJA

Već one večeri nakon poraza protiv galskih pijetlova bilo je potpuno jasno kako će doček Vatrenih biti veličanstven. Bilo je već tada potpuno jasno kako će mrzitelji svega što je hrvatsko pokušati zaustaviti euforiju na bilo koji način.

Doček na Trgu Josipa bana Jelačića najavljen je oko 14 sati no već od samog jutra pristizale su stotine navijača i zauzimale svoje mjesto bojeći se kako će to kasnije biti nemoguće. Bili su u pravu. Stotine tisuća uputile su se prema tragu koji je već oko 12 sati bio prepun pa su tako potpuno popunjene prilazne ulice. Prizor je bio veličanstven. Što se više približavalo 14 sati euforija je rasla.  Da si iz zraka bacio iglu ne bi mogla pasti na tlo. Vrijeme je prolazilo, 15, 16, 17, 18, 19.sati no Vatrenih još nema. Što se to događa?

Pojavili su se tek oko 21 sat. Plan onih koji su htjeli zaustaviti sreću i ponos nije uspio. Nitko se nije umorio i ojađen napustio trg kao što su to neki planirali. Sve je bilo prepuno i dalje su orile navijačke pjesme.

JE LI MOGUĆE DA SE U ORGANIZIRANJU DOČEKA POGRIJEŠI ZA 5 SATI?

Već u nižim razredima osnovne škole uči se o izračunu brzine kretanja. Vjerujem da se svi sjećate sličnih zadatka u kojima treba izračunati koliko je vremena potrebno da se pređe 27 km ako se pješak kreće brzinom od 5 kilometara na sat.

Oni iz viših razreda osnovne škole izračunu bi pridodali još neko vrijeme koje bi  prošlo u nepredviđenim zaustavljanjima do kojih može doći radi određenog ometanja kretanja.

Možda organizatori nisu taj dan bili u školi pa nisu znali izračunati. Oni će vjerojatno pokušati svaliti krivnju tvrdeći kako je zakazala policija koja nije osigurala trasu kretanja. To je dakao vrlo smiješna isprika. Kako se radi o dočeku slavljenika, a ne o prosvjedu, policija je svoj posao obavila izuzetno profesionalno.

Bilo kakvo udaljavanje građana, naročito ono s primjenom sile, bilo bi potpuno pogrešno.  Svatko je želio izbliza vidjeti ili dodirnuti ruku nekom od svojih ljubimaca. Svaka čast hrvatskoj policiji.

Očito je dakle kako se ovdje radilo o namjernoj „pogrešci“ organizatora koja je trebala umorom i revoltom smanjiti broj osoba te na taj način uništiti ushit nacionalnog identiteta. To se nije dogodilo pa čak i unatoč umoru, gladi, žeđi i kiši. S trga se odlazilo jedino kolima hitne pomoći. Bila je to demonstracija jedinstva mladeži i starijih osoba povezanih iskrenim domoljubljem. To je ono što je plašilo sve one koji Hrvatsku ne vole i nisu ju željeli.

JUGO-KOMUNISTIČKI SILOGIZAM

Kako prvi dio plana nije uspio mrzitelji prelaze na drugi dio plana. Kao i uvijek do sada koristi se obrazac etiketiranja pa se tako priziva ustaštvo.  Da se ne bi  otkrilo kako su protiv dočeka počinju odobravanja dočeka no zamjera se dolazak jednog jedinog čovjeka na pozornicu zajedno s vatrenima. I vrapcima na grani jasno je kako je taj dežurni krivac Marko Perković Thompson kojeg se bestidno povezuje s ustaštvom, fašizmom, nacizmom i  sličnim glupostima.

Cilj negodovanja na Thompsonovo prisustvo  skriven je u Jugo-komunističkom silogizmu kumrovečke škole koji je ništa drugo nego sotonski izričaj. On želi reći slijedeće: Thompson slavi ustaštvo, pozvali su ga reprezentativci, svi na dočeku pjevaju njegove pjesme – dakle svi su ustaše. Da su stvarno tako  razmišljali dokazuju izjave nekih savjetnika koji su ovaj veličanstveni skup nazvali neuspjelim ustaškim državnim udarom.

Sram vas bilo. Niste zaslužili ništa drugo do progona iz Hrvatske. Dok cijeli svijet izražava divljenje našoj reprezentaciji  i hvali naše navijače vi ih blatite na naj sramotniji mogući način. Tu svoju gnjusnu laž ste proširili stranim novinarima kako bi nas osramotili pred svijetom.

Zaboravili ste kako svijet dobro zna kakve ste lažovi i što ste sve spremni učiniti protiv neistomišljenika ili bolje rečeno onih koji vole Hrvatsku. Pojedine strane elite koriste vas samo radi ostvarenja nekih svojih ciljeva no vi ste dovoljno glupi da to ne shvaćate.

TKO JE MARKO PERKOVIĆ THOMPSON?

Marko Perković Thompson je jednostavan obiteljski čovjek, iskreni vjernik, domoljub i pjevač. Kao  domoljub na početku  Domovinskog rata dragovoljno se uključuje u Hrvatsku vojsku i sudjeluje u obrani Domovine. Tijekom Domovinskog rata skladao je pjesmu Čavoglave“ po kojoj postaje vrlo popularan, a ta pjesma postaje simbolom domoljublja i otpora srpsko-četničkoj agresiji. Nakon Domovinskog rata sklada čitav niz pjesama koje postaju vrlo popularne, a naročito kod mlade publike.

Svatko tko i malo poznaje njegove pjesme može vrlo lako zaključiti kako njegov cjelokupan opus počiva na četiri izvorišne točke, a to su Bog, majka Božja, Domovina i obitelj. Sve te četiri izvorišne točke međusobno se isprepliću i prožete su iskrenim domoljubljem. Njegove pjesme govore o povijesti Hrvata i vjekovnim nedaćama kroz koje su prolazili. Iz njih izvire ljubav prema svakom kraju Domovine, hrvatskoj kulturi i tradiciji.

Kako je Marko Perković Thompson postao simbolom domoljublja i hrvatskog nacionalnog identiteta potpuno je jasno kako ga ne vole svi oni koji u Boga i majku Boju ne vjeruju, a Hrvatsku ne mogu  prihvatiti kao svoju domovinu. To što je on postao idol mlađim generacijama koje je okupio oko sebe i naučio ih iskreno voljeti svoju Domovinu „unezverilo“ je njegove mrzitelje pa je tako postao njihov najljući neprijatelj. Spremni su učiniti sve kako bi ga eliminirali jer bi na taj način spriječili rast hrvatskog nacionalnog identiteta, a što čine na različite načine čitavo jedno stoljeće (1918. – 2018.). Za njegovo eliminiranje koriste se dobro uhodanim obrascem etiketiranja proglašavajući ga ustašom te izjednačavajući njegovo  domoljublje s fašizmom ili nacizmom.

 

MI vjernici znamo kako je ljubav neuništiva, a i vi ste to trebali shvatiti nakon što niste uspjeli uništili ovaj velebni skup. Nije zgoreg da vas podsjetim kako je ljubav jedanaesta zapovijed koju donosi Isus tražeći da se međusobno ljubimo kao što je on ljubio nas. Svoju ljubav prema nama pokazao je predajući su u ruke krvnicima kako bi na sebe preuzeo sve naše grijehe. Slijedeći njegov put mi ljubimo čak i svoje neprijatelje i molim Boga da im prosvijetli pamet i izbavi ih od napasti i grijeha. To je razlog zbog kojeg nikoga ne mrzimo pa čak ni vas koji vrijeđate Boga i na svaki način želite uništiti Hrvatsku, crkvu i obitelj te ostvariti svoj sotonski plan.

Upravo ovaj velebni doček pokazuje kako vam to neće uspjeti. Zemlja koja ima tako divnu mladež kakva je hrvatska mora biti ponosna i ne mora strahovati za svoju budućnost.  Zato neka ta mladež i dalje slijedi Isusov put, a Thompson neka ih i dalje uči što je to Domovina i kako se ona ljubi.

PRO CROATIA PARATI!

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari