Pratite nas

Kolumne

Slaven Letica: Pobjednički poučak Zlatka Dalića

Objavljeno

na

Foto: Hina

S oslobođenim i godinama zarobljenim i zanijekanim sportskim domoljubljem

Slučaj je htio da ‘utakmicu istine’ nogometnoga naraštaja, na čelu kojeg je, kao kapetan i trenutno najbolji svjetski (!) igrač Luka Modrić, protiv Danske na Svjetskom kupu u ruskom gradu Nižnjom Novgorodu, igramo baš na petu obljetnicu hrvatskog članstva u Europskoj uniji u koju smo primljeni 1. srpnja 2013.

U rovovskoj nogometnoj bitci koja je vođena 120 minuta, sa izvođenjem penala preko 140 minuta, Vatreni 2.0 izbornika Zlatka Dalića pobijedili su nakon izvođenja jedanaesteraca rezultatom 4:3, nakon što je utakmica završena 1.1.

Junak utakmice bio je i ostat će za vječna nogometna vremena Danijel Subašić koji je obranio tri dobro izvedena danska penala.

Pobjeda nad Dancima, koji su prije utakmice koja je nas odvela u četvrtzavršnicu, a njih u državu Dansku u kojoj odavno ima malo tog ‘trulog’, bili su neporaženi u službenim utakmicama od listopada 2016. (tada ih je pobijedila Crna Gora golom Fatosa Beqiraja).

Pobjeda Vatrenih 2.0 izbornika Zlatka Dalića omogućila im je nastavak nogometnog ‘rata’ i izlazak na megdan domaćinu Rusiji 7. srpnja 2018., ali je i – o tome nema nikakve sumnje – silno USREĆILA HRVATE.

Usrećivanje Hrvata odavno nipošto nije mala stvar, jer smo mi Hrvati poprilično tužan, žalostan ili, ako vam je veselije, nesretan narod. Na svjetskim ljestvicama sreće koje se tradicionalno objavljuju za Međunarodni dan sreće (20. ožujka, uoči početka proljeća) Lijepa Naša godinama nazaduje.

Ove smo godine među 156 zemlja na 82. mjestu, dok smo 2017. bili na 77., 2016. na 76. i 2015. na 62 mjestu. Među europskim smo narodima ove godine na 31. mjestu.

U Rusiji smo pobijedili nogometnu reprezentaciju države čiji je narod u pravilu ŠAMPION SVJETSKE SREĆE. Poraz Dance u tom pogledu njih ne će ozbiljnije unesrećiti, tek će ih malo rastužiti, a oni tugu lako otjeraju žmulom dobroga vina ili s nekoliko krigla izvrsnog ‘nogometnog’ piva.

S druge strane, dramatična, za navijače ‘infarktna’ pobjeda Vatrenih 2.0 mogla bi biti prekretnica u trendovima naše nacionalne sreće, jer je vrlo dobro znano da danski uspon prema Olimpu europske i svjetske sreće počinje 1992. kad su, vraćajući se s ljetovanja, osvojili Europsko nogometno prvenstvo.

Na Svjetskom kupu u Rusiji prije pobjede Danaca već smo pobijedili jedan vrlo sretni narod, Islanđane koji su se u vlastitu zemlju vratili ipak sretni jer su prvi put sudjelovali na Svjetskome kupu.

Posljednja zemlja koja je pobijedila Dansku u službenoj utakmici bila je Crna Gora, zemlja čiji je narod (pogledajte europsku kartu-grafikom sreće) još nesretniji od nas Hrvata: mi smo u Europi na 31., a oni na 36. mjestu.

Letica srca

Europska karta nacionalnih sreća i nesreća na kojoj Hrvati zauzimaju 31. mjesto

O nakani i želji da usreće Hrvate, uoči Svjetskoga kupa divanili su izbornik Zlatko Dalić i kapetan Luka Modrić:
Luka Modrić: ‘Ovo je posljednja šansa ove generacije. 1998. je bila jako bitna godina za naš nogomet i to želimo ponoviti. Želimo usrećiti Hrvate u domovini i inozemstvu. Naša zemlja je mala. Ima nas četiri milijuna u Hrvatskoj i puno više u inozemstvu.’

Zlatko Dalić: ‘Imamo puno nogometnih talenata. Odradili smo odličan posao prije dvadeset godina. Imamo četiri milijuna ljudi, ali vrlo dobre igrače. Pogotovo u ovoj generaciji. Imamo igrače u Realu, Juventusu, Barceloni… Ovo im je šansa da naprave nešto veliko. Nadam se da će biti spremni i usrećiti ljude u domovini. Svi to očekuju od nas i nadam se da ćemo to napraviti.’

Pitanje koje se nakon pobjede na doslovce presretnim Dancima mora i može postaviti glasi: Kako je reprezentacija koja je punih dvadeset godina (od osvojenog trećeg mjesta Vatrenih Miroslava Ćire Blaževića u Francuskoj 1998.) gubila sve ‘odlučujuće bitke’ dočekala dan (1 srpnja 2018.) da jednu takvu bitku dobije?

Prema prosudbi gotovo svih nogometnih psihologa, fiziologa, sportskih liječnika i, najvažnije, vrhunskih nogometnih trenera, ključni su čimbenici momčadskoga uspjeha, uz, dakako, zbir individualnih vrijednosti nogometaša: (a) igrači i momčad, (b) momčadski duh, (c) kapetan momčadi, (d) trener-izbornik, (e) sportska sreća i – (f) navijači!

Da su nacionalni ponos, momčadski duh i navijači velika snaga hrvatske nogometne reprezentacije uočio je prije dvije godine novinar glasovitog The New York Timesa Rob Hughes. Uoči Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 2016. godine napisao je podlistak pod naslovom ‘Hrvatsko glavno oružje su momčadski duh i – napadači’.

Predstavivši svojim čitateljima Luku Modrića kao ‘umjetnika s loptom’, novinar je, da bi oslikao momčadsko nadahnuće i duh, citirao izjavu koju je Vedran Ćorluka uoči EP-a dao BBC-ju: ‘Kad iziđemo (na travnjak) i kad vidimo naše navijače, to je dovoljno. Ne trebaju nam velike riječi, samo nacionalni dres. I kad čujemo himnu, mi dajemo sve od sebe.’

Hrvatski navijači su punih dvadeset godina bili istinski ‘dvanaesti igrač’ svih hrvatskih reprezentacija, posebice Vatrenih. Iako je potpora navijača vrlo važna u svim sportovima, ona je posebice važna za hrvatske nogometne reprezentativce, i to iz socio-psihološki lako shvatljiva razloga.

Velika većina naših reprezentativaca, tih suvremenih sportskih legionara, igra u poznatim, pa i najboljim, europskim i svjetskim klubovima. U tim klubovima oni u pravilu ostvaruju za nas obične smrtnike nezamislivo visoke zarade, slavni su i igraju pred punim stadionima.

Upravo zbog toga igranje za reprezentaciju i vlastitu zemlju za njih nije samo čast već i vrlo važno emocionalno iskustvo i nadahnuće koje puni smisao dobiva samo ako su na njihovoj strani pozitivno i pobjednički nadahnuti – navijači.

Od 1998. do 2012., od Ćire Blaževića do Slavena Bilića, potpora je navijača, ako u tu kategoriju ne ubrajamo nogometne huligane, bila dragocjena, gotovo bezuvjetna. Nakon toga, prije svega zato što su navijači ‘zaratili’ sa Zdravkom Mamićem kojega su smatrali svemoćnim, korumpiranim, gospodarom HNS-a, pa i Vatrenih, postupno je kopnjela strastvena ljubav navijača prema Vatrenima.

Činjenica da je uoči Svjetskog prvenstva u Rusiji velikom dijelu navijača omraženi Maminjo osuđen na dugogodišnju tamnicu i da je bio prisiljen pobjeći u Hercegovinu, odškrinula je vrata mogućem i vjerojatnom ‘pomirenju’ navijača i Vatrenih.

Dakako, uz dva presudno važna uvjeta koje Vatreni 2.0 Zlatka Dalića i Luke Modrića zasad ispunjavaju.

Prvo, da svaki i svi reprezentativci Vatrenih igrama pokažu i dokažu da su spremni “ginuti” za Hrvatsku.
Drugo, da usreće vlastiti narod i da nadmaše rezultat Vatrenih 98, a to zapravo znači plasman u finale i, dao dragi Bog, osvajanje Svjetskoga kupa.

Navijače hrvatske gnjevne i “izgubljene” generacije Y, koju sociolozi s pravom nazivaju Bumerang generacijom, Vatreni 2.0 Zlatka Dalića na svoju su stranu privukli oslobođenim domoljubljem (za to je zaslužan Zlatko Dalić) i pobjedničkim duhom: dobrim igrama, borbenošću i, najvažnije – pobjedama.

Naime, za hrvatsku izgubljenu, prognanu (iz domovine), gubitničku generaciju, ratni i poratni nacionalni ponos koji je genijalno znao koristiti Miroslav Ćiro Blažević, pa i Slaven Bilić, bio je samorazumljiv.

Ta samorazumljivost postupno se gubila sve do trenutka kad je za izbornika imenovan Zlatko Dalić, hrvatski branitelj, Livnjak s varaždinskom adresom koji je do izborničkog položaja došao preko bliskoistočnih „pustinja“ u kojima je godinama uspješno vodio arapske nogometne klubove.

Zaključit ću ovako: njemački tabloid Bild nedavno je našu malu zemlju proglasio najboljom sportskom zemljom u svijetu: “Hrvatska je najbolja sportska zemlja na svijetu! S 4,2 milijuna stanovnika, tek je nešto veća od Berlina (3,5), ali je ipak najbolja sportska zemlja na svijetu.”

Ne treba biti profesor logike da se zaključi: ako su hrvatski sportaši najbolji u svijetu, a jesu, i ako je hrvatska nogometna reprezentacija trenutno na trećem mjestu FIFINE rangliste, a je, sasvim je logično da bi na petu obljetnicu simboličkog „povratka u Europu“ nogometni gladijatori i umjetnici Zlatka Dalića 7. srpnja 2018. mogli bi i morali pobijediti još jedan narod koji je sretniji od nas – Ruse.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

 

Njemački mediji o Hrvatskoj: To je najbolja sportska zemlja u svijetu – u čemu je tajna

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari