Pratite nas

Kolumne

Slaven Letica: Pobjednički poučak Zlatka Dalića

Objavljeno

na

Foto: Hina

S oslobođenim i godinama zarobljenim i zanijekanim sportskim domoljubljem

Slučaj je htio da ‘utakmicu istine’ nogometnoga naraštaja, na čelu kojeg je, kao kapetan i trenutno najbolji svjetski (!) igrač Luka Modrić, protiv Danske na Svjetskom kupu u ruskom gradu Nižnjom Novgorodu, igramo baš na petu obljetnicu hrvatskog članstva u Europskoj uniji u koju smo primljeni 1. srpnja 2013.

U rovovskoj nogometnoj bitci koja je vođena 120 minuta, sa izvođenjem penala preko 140 minuta, Vatreni 2.0 izbornika Zlatka Dalića pobijedili su nakon izvođenja jedanaesteraca rezultatom 4:3, nakon što je utakmica završena 1.1.

Junak utakmice bio je i ostat će za vječna nogometna vremena Danijel Subašić koji je obranio tri dobro izvedena danska penala.

Pobjeda nad Dancima, koji su prije utakmice koja je nas odvela u četvrtzavršnicu, a njih u državu Dansku u kojoj odavno ima malo tog ‘trulog’, bili su neporaženi u službenim utakmicama od listopada 2016. (tada ih je pobijedila Crna Gora golom Fatosa Beqiraja).

Pobjeda Vatrenih 2.0 izbornika Zlatka Dalića omogućila im je nastavak nogometnog ‘rata’ i izlazak na megdan domaćinu Rusiji 7. srpnja 2018., ali je i – o tome nema nikakve sumnje – silno USREĆILA HRVATE.

Usrećivanje Hrvata odavno nipošto nije mala stvar, jer smo mi Hrvati poprilično tužan, žalostan ili, ako vam je veselije, nesretan narod. Na svjetskim ljestvicama sreće koje se tradicionalno objavljuju za Međunarodni dan sreće (20. ožujka, uoči početka proljeća) Lijepa Naša godinama nazaduje.

Ove smo godine među 156 zemlja na 82. mjestu, dok smo 2017. bili na 77., 2016. na 76. i 2015. na 62 mjestu. Među europskim smo narodima ove godine na 31. mjestu.

U Rusiji smo pobijedili nogometnu reprezentaciju države čiji je narod u pravilu ŠAMPION SVJETSKE SREĆE. Poraz Dance u tom pogledu njih ne će ozbiljnije unesrećiti, tek će ih malo rastužiti, a oni tugu lako otjeraju žmulom dobroga vina ili s nekoliko krigla izvrsnog ‘nogometnog’ piva.

S druge strane, dramatična, za navijače ‘infarktna’ pobjeda Vatrenih 2.0 mogla bi biti prekretnica u trendovima naše nacionalne sreće, jer je vrlo dobro znano da danski uspon prema Olimpu europske i svjetske sreće počinje 1992. kad su, vraćajući se s ljetovanja, osvojili Europsko nogometno prvenstvo.

Na Svjetskom kupu u Rusiji prije pobjede Danaca već smo pobijedili jedan vrlo sretni narod, Islanđane koji su se u vlastitu zemlju vratili ipak sretni jer su prvi put sudjelovali na Svjetskome kupu.

Posljednja zemlja koja je pobijedila Dansku u službenoj utakmici bila je Crna Gora, zemlja čiji je narod (pogledajte europsku kartu-grafikom sreće) još nesretniji od nas Hrvata: mi smo u Europi na 31., a oni na 36. mjestu.

Letica srca

Europska karta nacionalnih sreća i nesreća na kojoj Hrvati zauzimaju 31. mjesto

O nakani i želji da usreće Hrvate, uoči Svjetskoga kupa divanili su izbornik Zlatko Dalić i kapetan Luka Modrić:
Luka Modrić: ‘Ovo je posljednja šansa ove generacije. 1998. je bila jako bitna godina za naš nogomet i to želimo ponoviti. Želimo usrećiti Hrvate u domovini i inozemstvu. Naša zemlja je mala. Ima nas četiri milijuna u Hrvatskoj i puno više u inozemstvu.’

Zlatko Dalić: ‘Imamo puno nogometnih talenata. Odradili smo odličan posao prije dvadeset godina. Imamo četiri milijuna ljudi, ali vrlo dobre igrače. Pogotovo u ovoj generaciji. Imamo igrače u Realu, Juventusu, Barceloni… Ovo im je šansa da naprave nešto veliko. Nadam se da će biti spremni i usrećiti ljude u domovini. Svi to očekuju od nas i nadam se da ćemo to napraviti.’

Pitanje koje se nakon pobjede na doslovce presretnim Dancima mora i može postaviti glasi: Kako je reprezentacija koja je punih dvadeset godina (od osvojenog trećeg mjesta Vatrenih Miroslava Ćire Blaževića u Francuskoj 1998.) gubila sve ‘odlučujuće bitke’ dočekala dan (1 srpnja 2018.) da jednu takvu bitku dobije?

Prema prosudbi gotovo svih nogometnih psihologa, fiziologa, sportskih liječnika i, najvažnije, vrhunskih nogometnih trenera, ključni su čimbenici momčadskoga uspjeha, uz, dakako, zbir individualnih vrijednosti nogometaša: (a) igrači i momčad, (b) momčadski duh, (c) kapetan momčadi, (d) trener-izbornik, (e) sportska sreća i – (f) navijači!

Da su nacionalni ponos, momčadski duh i navijači velika snaga hrvatske nogometne reprezentacije uočio je prije dvije godine novinar glasovitog The New York Timesa Rob Hughes. Uoči Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 2016. godine napisao je podlistak pod naslovom ‘Hrvatsko glavno oružje su momčadski duh i – napadači’.

Predstavivši svojim čitateljima Luku Modrića kao ‘umjetnika s loptom’, novinar je, da bi oslikao momčadsko nadahnuće i duh, citirao izjavu koju je Vedran Ćorluka uoči EP-a dao BBC-ju: ‘Kad iziđemo (na travnjak) i kad vidimo naše navijače, to je dovoljno. Ne trebaju nam velike riječi, samo nacionalni dres. I kad čujemo himnu, mi dajemo sve od sebe.’

Hrvatski navijači su punih dvadeset godina bili istinski ‘dvanaesti igrač’ svih hrvatskih reprezentacija, posebice Vatrenih. Iako je potpora navijača vrlo važna u svim sportovima, ona je posebice važna za hrvatske nogometne reprezentativce, i to iz socio-psihološki lako shvatljiva razloga.

Velika većina naših reprezentativaca, tih suvremenih sportskih legionara, igra u poznatim, pa i najboljim, europskim i svjetskim klubovima. U tim klubovima oni u pravilu ostvaruju za nas obične smrtnike nezamislivo visoke zarade, slavni su i igraju pred punim stadionima.

Upravo zbog toga igranje za reprezentaciju i vlastitu zemlju za njih nije samo čast već i vrlo važno emocionalno iskustvo i nadahnuće koje puni smisao dobiva samo ako su na njihovoj strani pozitivno i pobjednički nadahnuti – navijači.

Od 1998. do 2012., od Ćire Blaževića do Slavena Bilića, potpora je navijača, ako u tu kategoriju ne ubrajamo nogometne huligane, bila dragocjena, gotovo bezuvjetna. Nakon toga, prije svega zato što su navijači ‘zaratili’ sa Zdravkom Mamićem kojega su smatrali svemoćnim, korumpiranim, gospodarom HNS-a, pa i Vatrenih, postupno je kopnjela strastvena ljubav navijača prema Vatrenima.

Činjenica da je uoči Svjetskog prvenstva u Rusiji velikom dijelu navijača omraženi Maminjo osuđen na dugogodišnju tamnicu i da je bio prisiljen pobjeći u Hercegovinu, odškrinula je vrata mogućem i vjerojatnom ‘pomirenju’ navijača i Vatrenih.

Dakako, uz dva presudno važna uvjeta koje Vatreni 2.0 Zlatka Dalića i Luke Modrića zasad ispunjavaju.

Prvo, da svaki i svi reprezentativci Vatrenih igrama pokažu i dokažu da su spremni “ginuti” za Hrvatsku.
Drugo, da usreće vlastiti narod i da nadmaše rezultat Vatrenih 98, a to zapravo znači plasman u finale i, dao dragi Bog, osvajanje Svjetskoga kupa.

Navijače hrvatske gnjevne i “izgubljene” generacije Y, koju sociolozi s pravom nazivaju Bumerang generacijom, Vatreni 2.0 Zlatka Dalića na svoju su stranu privukli oslobođenim domoljubljem (za to je zaslužan Zlatko Dalić) i pobjedničkim duhom: dobrim igrama, borbenošću i, najvažnije – pobjedama.

Naime, za hrvatsku izgubljenu, prognanu (iz domovine), gubitničku generaciju, ratni i poratni nacionalni ponos koji je genijalno znao koristiti Miroslav Ćiro Blažević, pa i Slaven Bilić, bio je samorazumljiv.

Ta samorazumljivost postupno se gubila sve do trenutka kad je za izbornika imenovan Zlatko Dalić, hrvatski branitelj, Livnjak s varaždinskom adresom koji je do izborničkog položaja došao preko bliskoistočnih „pustinja“ u kojima je godinama uspješno vodio arapske nogometne klubove.

Zaključit ću ovako: njemački tabloid Bild nedavno je našu malu zemlju proglasio najboljom sportskom zemljom u svijetu: “Hrvatska je najbolja sportska zemlja na svijetu! S 4,2 milijuna stanovnika, tek je nešto veća od Berlina (3,5), ali je ipak najbolja sportska zemlja na svijetu.”

Ne treba biti profesor logike da se zaključi: ako su hrvatski sportaši najbolji u svijetu, a jesu, i ako je hrvatska nogometna reprezentacija trenutno na trećem mjestu FIFINE rangliste, a je, sasvim je logično da bi na petu obljetnicu simboličkog „povratka u Europu“ nogometni gladijatori i umjetnici Zlatka Dalića 7. srpnja 2018. mogli bi i morali pobijediti još jedan narod koji je sretniji od nas – Ruse.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

 

Njemački mediji o Hrvatskoj: To je najbolja sportska zemlja u svijetu – u čemu je tajna

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari