Pratite nas

Kolumne

Slaven Letica: Pobjednički poučak Zlatka Dalića

Objavljeno

na

Foto: Hina

S oslobođenim i godinama zarobljenim i zanijekanim sportskim domoljubljem

Slučaj je htio da ‘utakmicu istine’ nogometnoga naraštaja, na čelu kojeg je, kao kapetan i trenutno najbolji svjetski (!) igrač Luka Modrić, protiv Danske na Svjetskom kupu u ruskom gradu Nižnjom Novgorodu, igramo baš na petu obljetnicu hrvatskog članstva u Europskoj uniji u koju smo primljeni 1. srpnja 2013.

U rovovskoj nogometnoj bitci koja je vođena 120 minuta, sa izvođenjem penala preko 140 minuta, Vatreni 2.0 izbornika Zlatka Dalića pobijedili su nakon izvođenja jedanaesteraca rezultatom 4:3, nakon što je utakmica završena 1.1.

Junak utakmice bio je i ostat će za vječna nogometna vremena Danijel Subašić koji je obranio tri dobro izvedena danska penala.

Pobjeda nad Dancima, koji su prije utakmice koja je nas odvela u četvrtzavršnicu, a njih u državu Dansku u kojoj odavno ima malo tog ‘trulog’, bili su neporaženi u službenim utakmicama od listopada 2016. (tada ih je pobijedila Crna Gora golom Fatosa Beqiraja).

Pobjeda Vatrenih 2.0 izbornika Zlatka Dalića omogućila im je nastavak nogometnog ‘rata’ i izlazak na megdan domaćinu Rusiji 7. srpnja 2018., ali je i – o tome nema nikakve sumnje – silno USREĆILA HRVATE.

Usrećivanje Hrvata odavno nipošto nije mala stvar, jer smo mi Hrvati poprilično tužan, žalostan ili, ako vam je veselije, nesretan narod. Na svjetskim ljestvicama sreće koje se tradicionalno objavljuju za Međunarodni dan sreće (20. ožujka, uoči početka proljeća) Lijepa Naša godinama nazaduje.

Ove smo godine među 156 zemlja na 82. mjestu, dok smo 2017. bili na 77., 2016. na 76. i 2015. na 62 mjestu. Među europskim smo narodima ove godine na 31. mjestu.

U Rusiji smo pobijedili nogometnu reprezentaciju države čiji je narod u pravilu ŠAMPION SVJETSKE SREĆE. Poraz Dance u tom pogledu njih ne će ozbiljnije unesrećiti, tek će ih malo rastužiti, a oni tugu lako otjeraju žmulom dobroga vina ili s nekoliko krigla izvrsnog ‘nogometnog’ piva.

S druge strane, dramatična, za navijače ‘infarktna’ pobjeda Vatrenih 2.0 mogla bi biti prekretnica u trendovima naše nacionalne sreće, jer je vrlo dobro znano da danski uspon prema Olimpu europske i svjetske sreće počinje 1992. kad su, vraćajući se s ljetovanja, osvojili Europsko nogometno prvenstvo.

Na Svjetskom kupu u Rusiji prije pobjede Danaca već smo pobijedili jedan vrlo sretni narod, Islanđane koji su se u vlastitu zemlju vratili ipak sretni jer su prvi put sudjelovali na Svjetskome kupu.

Posljednja zemlja koja je pobijedila Dansku u službenoj utakmici bila je Crna Gora, zemlja čiji je narod (pogledajte europsku kartu-grafikom sreće) još nesretniji od nas Hrvata: mi smo u Europi na 31., a oni na 36. mjestu.

Letica srca

Europska karta nacionalnih sreća i nesreća na kojoj Hrvati zauzimaju 31. mjesto

O nakani i želji da usreće Hrvate, uoči Svjetskoga kupa divanili su izbornik Zlatko Dalić i kapetan Luka Modrić:
Luka Modrić: ‘Ovo je posljednja šansa ove generacije. 1998. je bila jako bitna godina za naš nogomet i to želimo ponoviti. Želimo usrećiti Hrvate u domovini i inozemstvu. Naša zemlja je mala. Ima nas četiri milijuna u Hrvatskoj i puno više u inozemstvu.’

Zlatko Dalić: ‘Imamo puno nogometnih talenata. Odradili smo odličan posao prije dvadeset godina. Imamo četiri milijuna ljudi, ali vrlo dobre igrače. Pogotovo u ovoj generaciji. Imamo igrače u Realu, Juventusu, Barceloni… Ovo im je šansa da naprave nešto veliko. Nadam se da će biti spremni i usrećiti ljude u domovini. Svi to očekuju od nas i nadam se da ćemo to napraviti.’

Pitanje koje se nakon pobjede na doslovce presretnim Dancima mora i može postaviti glasi: Kako je reprezentacija koja je punih dvadeset godina (od osvojenog trećeg mjesta Vatrenih Miroslava Ćire Blaževića u Francuskoj 1998.) gubila sve ‘odlučujuće bitke’ dočekala dan (1 srpnja 2018.) da jednu takvu bitku dobije?

Prema prosudbi gotovo svih nogometnih psihologa, fiziologa, sportskih liječnika i, najvažnije, vrhunskih nogometnih trenera, ključni su čimbenici momčadskoga uspjeha, uz, dakako, zbir individualnih vrijednosti nogometaša: (a) igrači i momčad, (b) momčadski duh, (c) kapetan momčadi, (d) trener-izbornik, (e) sportska sreća i – (f) navijači!

Da su nacionalni ponos, momčadski duh i navijači velika snaga hrvatske nogometne reprezentacije uočio je prije dvije godine novinar glasovitog The New York Timesa Rob Hughes. Uoči Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 2016. godine napisao je podlistak pod naslovom ‘Hrvatsko glavno oružje su momčadski duh i – napadači’.

Predstavivši svojim čitateljima Luku Modrića kao ‘umjetnika s loptom’, novinar je, da bi oslikao momčadsko nadahnuće i duh, citirao izjavu koju je Vedran Ćorluka uoči EP-a dao BBC-ju: ‘Kad iziđemo (na travnjak) i kad vidimo naše navijače, to je dovoljno. Ne trebaju nam velike riječi, samo nacionalni dres. I kad čujemo himnu, mi dajemo sve od sebe.’

Hrvatski navijači su punih dvadeset godina bili istinski ‘dvanaesti igrač’ svih hrvatskih reprezentacija, posebice Vatrenih. Iako je potpora navijača vrlo važna u svim sportovima, ona je posebice važna za hrvatske nogometne reprezentativce, i to iz socio-psihološki lako shvatljiva razloga.

Velika većina naših reprezentativaca, tih suvremenih sportskih legionara, igra u poznatim, pa i najboljim, europskim i svjetskim klubovima. U tim klubovima oni u pravilu ostvaruju za nas obične smrtnike nezamislivo visoke zarade, slavni su i igraju pred punim stadionima.

Upravo zbog toga igranje za reprezentaciju i vlastitu zemlju za njih nije samo čast već i vrlo važno emocionalno iskustvo i nadahnuće koje puni smisao dobiva samo ako su na njihovoj strani pozitivno i pobjednički nadahnuti – navijači.

Od 1998. do 2012., od Ćire Blaževića do Slavena Bilića, potpora je navijača, ako u tu kategoriju ne ubrajamo nogometne huligane, bila dragocjena, gotovo bezuvjetna. Nakon toga, prije svega zato što su navijači ‘zaratili’ sa Zdravkom Mamićem kojega su smatrali svemoćnim, korumpiranim, gospodarom HNS-a, pa i Vatrenih, postupno je kopnjela strastvena ljubav navijača prema Vatrenima.

Činjenica da je uoči Svjetskog prvenstva u Rusiji velikom dijelu navijača omraženi Maminjo osuđen na dugogodišnju tamnicu i da je bio prisiljen pobjeći u Hercegovinu, odškrinula je vrata mogućem i vjerojatnom ‘pomirenju’ navijača i Vatrenih.

Dakako, uz dva presudno važna uvjeta koje Vatreni 2.0 Zlatka Dalića i Luke Modrića zasad ispunjavaju.

Prvo, da svaki i svi reprezentativci Vatrenih igrama pokažu i dokažu da su spremni “ginuti” za Hrvatsku.
Drugo, da usreće vlastiti narod i da nadmaše rezultat Vatrenih 98, a to zapravo znači plasman u finale i, dao dragi Bog, osvajanje Svjetskoga kupa.

Navijače hrvatske gnjevne i “izgubljene” generacije Y, koju sociolozi s pravom nazivaju Bumerang generacijom, Vatreni 2.0 Zlatka Dalića na svoju su stranu privukli oslobođenim domoljubljem (za to je zaslužan Zlatko Dalić) i pobjedničkim duhom: dobrim igrama, borbenošću i, najvažnije – pobjedama.

Naime, za hrvatsku izgubljenu, prognanu (iz domovine), gubitničku generaciju, ratni i poratni nacionalni ponos koji je genijalno znao koristiti Miroslav Ćiro Blažević, pa i Slaven Bilić, bio je samorazumljiv.

Ta samorazumljivost postupno se gubila sve do trenutka kad je za izbornika imenovan Zlatko Dalić, hrvatski branitelj, Livnjak s varaždinskom adresom koji je do izborničkog položaja došao preko bliskoistočnih „pustinja“ u kojima je godinama uspješno vodio arapske nogometne klubove.

Zaključit ću ovako: njemački tabloid Bild nedavno je našu malu zemlju proglasio najboljom sportskom zemljom u svijetu: “Hrvatska je najbolja sportska zemlja na svijetu! S 4,2 milijuna stanovnika, tek je nešto veća od Berlina (3,5), ali je ipak najbolja sportska zemlja na svijetu.”

Ne treba biti profesor logike da se zaključi: ako su hrvatski sportaši najbolji u svijetu, a jesu, i ako je hrvatska nogometna reprezentacija trenutno na trećem mjestu FIFINE rangliste, a je, sasvim je logično da bi na petu obljetnicu simboličkog „povratka u Europu“ nogometni gladijatori i umjetnici Zlatka Dalića 7. srpnja 2018. mogli bi i morali pobijediti još jedan narod koji je sretniji od nas – Ruse.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

 

Njemački mediji o Hrvatskoj: To je najbolja sportska zemlja u svijetu – u čemu je tajna

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari