Pratite nas

Analiza

Slaven Letica: Uspon i pad jedinoga hrvatskog oligarha Ivice Todorića

Objavljeno

na

Političko-ekonomijska i sociopsihologijska analiza ‘Slučaja/Fenomena Agrokor’

Već sada se može kazati da je svojim prvim blogerskim zapisom, objavljenim 22. rujna 2017. pod prozaičnim naslovom ‘Priopćenje za javnost’, hrvatski i ‘regionalni’ tajkun nad tajkunima, zapravo, donedavno, jedini hrvatski OLIGARH, Ivica Todorić, objavio bespoštedni rat svim sredstvima: Andreju Plenkoviću, njegovoj vladi, izvanrednoj upravi Agrokora koju vodi „izvanredni povjerenik“ Ante Ramljak, ‘strvinarskim (američkim) fondovima’ koji su navodno na silu oteli njegovo životno djelo i obiteljsko blago.

Rat je objavio i krunskim svjedocima pokajnicima, posebice Ivanu Crnjcu, dugogodišnjem šefu Agrokorovih financija, vjenčanome kumu i bliskome prijatelju njegova sina Ante.

Konačno, rat je objavio i Republici Hrvatskoj kojoj je – po vlastitome uvjerenju i javnim izjavama – velikodušno sve darovao, a ona ga kani utamničiti.

Ta objava rata ili ratova nedvosmisleno je sadržana u završnim rečenicama Priopćenja za javnost: ‘Stoga ću u narednom vremenu, a u cilju zaštite vrijednosti ulaganja u Agrokor, radnih mjesta i gospodarstava država u kojima poslujemo te svih naših dionika, pokrenuti sve pravne radnje koje su mi na raspolaganju, kako u Hrvatskoj, tako i pred međunarodnim tijelima. Pritom ću javnim istupima i objavom relevantnih dokumenata u potpunosti razotkriti spregu politike, privatnih interesa čelnika fondova i važnih ljudi iz samoga Agrokora, a koja je stvarni razlog donošenja neustavnog Lex Agrokora.’

U prvome dijelu Priopćenja sadržana su ključna polazišta i argumentacija na kojima Ivica Todorić Gazda kani utemeljiti pravosudni, medijski, pa i masovno psihološki rat: ‘Na početku 2017. godine, kad smo Agrokor vodili moj management i ja, kompanija je imala čvrst plan za napredak i uspješan rast te isplatu vjerovnika u skladu sa zakonskim obvezama. To je bila politika Agrokora i svih desetljeća postojanja i uspješnog poslovanja.

Vlada Republike Hrvatske u to vrijeme povlači političke poteze želeći steći kontrolu nad Agrokorom kroz, očito, unaprijed pripreman plan. Ciljano širenje dezinformacija i negativnih glasina kroz izjave najviših dužnosnika zakonodavne i izvršne vlasti tijekom prvih mjeseci 2017. godine destabiliziralo je Agrokor. Lažima i manipulacijama Vlada u zabludu dovodi i cjelokupnu javnost. Služeći se konstrukcijama, te potpuno neprimjerenim medijskim djelovanjem, stvoren je okvir za pridobivanje političkih saveznika. Umjesto činjenica i istine, Agrokor su htjeli prikazati kao slučaj Parmalat sugerirajući otuđenje ogromnih suma novaca, no danas, sedam mjeseci kasnije, slučaja Parmalat nema.

Cilj takvog djelovanja najviših dužnosnika Vlade i Sabora, kroz izravni politički intervencionizam, bio je donošenje neustavnog zakona Lex Agrokor i nacionalizacija privatne imovine, a ovakav slučaj otimanja privatnog vlasništva nije zabilježen u suvremenoj Europi. Ja i Uprava Agrokora potpisali smo aktivaciju zakona (Lex Agrokor), a sada posebno naglašavam, pod ucjenom, prisilom, prijetnjama, manipulacijama zakonskim odredbama i neviđenim medijskim linčem.’ (Ivica Todorić: Priopćenje za javnost, 22. rujna 2017.)

Sadržaj i ton Priopćenja za javnost objavljenoga na blogu 22. rujna 2017. potpuno odudara od prvoga kriznog Priopćenja za javnost koje je Ivica Todorić 7. travnja 2017., uputio ‘cijenjenim kolegama, zaposlenicima Agrokor koncerna, poslovnim suradnicima, partnerima, uvaženoj javnosti’. To je priopćenje objavio na dana kad je u Narodnim novinama objavljen, a time i stupio na snagu, Zakon o postupku izvanredne uprave u tvrtkama od sistemskog značaja, poznatiji pod nazivom Lex Agrokor.

Evo najvažnijega dijela toga priopćenja objavljenoga prije pet i pol mjeseci: ‘Cijenjene kolege, zaposlenici Agrokor koncerna, poslovni suradnici, partneri, uvažena javnosti, želim vas obavijestiti kako je Uprava Agrokora, sa mnom na čelu, pokrenula proces aktivacije Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Navedenu odluku donosim u uvjerenju kako je to u najboljem interesu za svakog pojedinog zaposlenika, partnera, dobavljača, svih drugih dionika te cjelokupnog gospodarstva. Iskreno se zahvaljujem svim zaposlenicima, bliskim suradnicima i partnerima s kojima sam izgradio najznačajniju tvrtku u povijesti Republike Hrvatske. Svih sam ovih godina, pa i u posljednjim izrazito izazovnim trenucima, davao svoj maksimum kako bi osigurali stabilnost kompanije, kako bi sačuvali preko 60 tisuća radnih mjesta te osigurali opstojnost i prosperitet čitavog Agrokor koncerna. Još jednom pozivam sve one koji mogu doprinijeti da Agrokor nesmetano nastavi s radom, da se sačuvaju radna mjesta i da se omogući daljnji razvoj, da učine sve u svojoj moći da se to i ostvari. Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.’

Todoric1

Zlatno Agrokorovo doba kad su brojni stvarni magarci, ali i nebrojeni politički i poslovni ‘tovari’, oduševljeno jeli i pili iz ruke ‘Gazde’ Ivice Todorića.

U medijski i pravosudni rat svim sredstvima Ivica Todorić krenuo je u trenutku kad je shvatio da njegov velikodušni ‘dar’ državi nije spriječio tu istu državu, utjelovljenu u VRH-u i Dorhu, da provede revizijske, financijsko-forenzične i pravosudne istrage kojima je krajnji cilj, Todorić ne dvoji, utamničenje njega samoga, njegovih sinova (Ante i Ivana), kćeri (Ive Balent) i najbližih poslovnih suradnika.

Hrvatska država: Todorićeva voljena majka i omražena maćeha

Prve naznake da će mu voljena država postati bešćutnom maćehom, a pravda prema njemu, kao i prema običnim smrtnicima, slijepom, dobio je već početkom svibnja kad je VRH iz proračunskih zaliha izdvojio 5.000.000 kuna za ‘podmirenje troškova Dorha vezanih uz utvrđivanje mogućih nepravilnosti i nezakonitosti u Agrokoru’.

Sol na ranu nanosio mu je ‘flegmatični izvanredni povjerenik’ Ante Ramljak koji je počeo prodavati svu imovinu koja je bila statusno-raskošni simbol poduzetničke i poslovne izvrsnosti, ali i glembajevske obiteljske nadmoći, bogatstva i nedostupnosti – za nas obične smrtnike – Ivice Todorića i njegove familije: super-luksuzna jahta, helikopter, zrakoplov, Villa Castello s posjedom u Medveji, otok Smokvica Vela itd.

Kako je financijska vrijednost sve te imovine Agrokora bila tek kap u moru korporacijskih bilanci, Ivica Todorić ispravno je zaključio da je stvarni cilj prodaje bilo ono što se u socijalnoj psihologiji naziva ‘karakternim ubojstvom’: stvaranjem masovno-psihološkoga čuvstva prijezira, gađenja i mržnje prema njemu i njegovoj obitelji.

Prezir, gađenje i mržnju javnosti prema Todoriću prvi je potaknuo tadašnji predsjednik Sabora dr. Božo Petrov kad je protiv njega podnio kaznenu prijavu, a osnažila ih je pojava (profesionalno dobro napravljenoga) dokumentarnoga filma ‘Gazda’ Darija Juričana.

Film se u regionalnoj distribuciji, na televiziji Al Jazeera Balkans, pojavio 28. ožujka 2017. uz ovu najavu: ‘Ivica Todorić pobjednik je procesa privatizacije i tranzicije na Balkanu. Njegova kompanija Agrokor je u 2015. prihodovala 6,7 milijarda eura i ima velika poduzeća od Vardara do Triglava. Ovo je film o receptu kako se postaje gazda.’

Plimu negativnoga publiciteta koji je spontano osmišljen kao bitka obespravljenoga i prestrašenoga (zbog mogućeg kraha Agrokora) naroda protiv novovjeke Gospode Glembajevih do granice narodne želje za osvetom i linčom doveli su amaterski snimljeni dokumentarni filmovi o provodu sinova Ivice Todorića i Ivana Crnjca na jahti ‘Jana’ u akvatoriju otoka Smokvica Vela kod Rogoznice.

Taj je otok Morh 1995. godine dao u 30-godišnji zakup tvrtki Grafoplast u vlasništvu Ante Lušića, praunuka nekadašnjega vlasnika otoka. Kako Grafoplast nije plaćao koncesijsku naknadu, Ante Lušić prodao je tvrtku Agrokoru koji je tako postao gospodarom otoka. Nedavno je javnost saznala da Agrokor za korištenje otoka nije plaćao zakupninu. Tu činjenicu javnosti je prvi priopćio ministar državne imovine dr. Goran Marić: ‘Jedan se privatni otok koristi bespravno. Kroz dvadeset godina država je propustila naplatiti oko 200 milijuna kuna.’

Programirano i spontano stvarani negativni i demonski publicitet u pola je godine Ivicu Todorića i njegove članove od simbola poslovne izvrsnosti i spasitelja propalih tvrtki pretvorio u simbol poslovnoga neuspjeha, ali i u simbol bahate, bešćutne i raskalašene kolonije moralnih gubavaca koji žive u ‘otetome’ dvorcu, planduju na privatnim otocima, imaju privatne jahte, zrakoplove, helikoptere, lovišta i životna uvjerenja kako su ljudi posebnoga kova.

Kad je u ranu jesen 2017. Ivica Todorić doznao kako je Dorhov ključni svjedok pokajnik njegova dojučerašnja desna ruka (ujedno i daleko najslabija karika u poslovnoj filozofiji i strategiji Agrokora), najbolji prijatelj njegovih sinova, Ivan Crnjac, frustracija Ivice Todorića došla je do usijanja.

Dobio je također pouzdanu informaciju kako će revizorska kuća PricewaterhouseCoopers Hrvatska radikalno smanjiti vrijednost imovine Agrokora po osnovi onoga što mi ekonomisti poznajemo pod pojmom nematerijalna imovina (intangible asset): vrijednost Agrokorovih robnih marki (brendova), goodwill, koncesija, franšiza, zaštitnih znakova, dizajna, licencija, patenata, industrijskog i intelektualnoga vlasništva.

U tome je trenutku odlučio pokrenuti blog na kojemu je Vladi i Državi objavio rat.

Svoje elitne pretorijanske ratne ‘trupe’ podijelio je u dvije skupine: Internetske ratnike na čelu s Ratkom Mačekom i Aljošom Roksandićem i pravosudne ratnike koje predvode Jadranka Sloković i Čedo Prodanović.

Izbor mu nipošto nije loš. Ratko Maček zanat PR eksperta ispekao je radeći godinama kao privatni PR poduzetnik, a zatim i kao najbliži suradnik dr. Ive Sanadera. Stekao je dragocjena znanja i iskustva kao suokrivljenik u nizu pravosudnih bitaka.

Aljoša Roksandić ostvario je najuspješniju humanitarnu i promidžbenu kampanju u hrvatskoj povijesti ‘Dajmo da čuju’, a bio je i uspješni novinski urednik i PR profesionalac.

Sanader Macek1

Ironija ‘Mačkove’ sudbine I.: Ratko Maček s dr. Ivom Sanaderom kod pape Ivana Pavla II.

Sanader Macek2

Ironija ‘Mačkove’ sudbine II.: Ratko Maček s dr. Ivom Sanaderom kao okrivljenik na Županijskome sudu u Zagrebu

Ratna filozofija i strategija Todorićevih internetskih ratnika: Napad je najbolja obrana!

Više je strategijskih uporišta na kojima su Ivica Todorić i njegov ratni stožer koji zasad djeluje u ilegali (ne zna se lokacija na kojoj se nalazi, pa ni imena i prezimena ratnika) utemeljili OFENZIVNU ratnu strategiju:

Prvo je uporište spoznaja kako u suvremenome svijetu ne postoje jasne granice između istine i laži, činjenica i onoga što se od početka ove godine naziva alternativnim činjenicama, a zapravo se radi o manje ili više vješto smišljenim izmišljotinama.

Upravo zbog toga što je u XXI. stoljeću nestala jasna razlika između istine i laži, za riječ godine (2016.) poznati je nakladnik Oxford Dictionaries izabrao riječ post-istina (post-truth), a Merrian-Webster izraz nadstvarno (sureal).
Evo kako su te riječi definirali urednici glasovitih engleskih rječnika:

Post-istina (Oxford Dictionaries): pridjev koji ‘se odnosi ili označuje okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na staranje javnoga mišljenje od apela (obraćanja) usmjerenih na ljudske osjećaje i uvjerenja’.

Nadstvarno (Merrian-Webster): ‘označuje iracionalnu stvarnost nekoga sna’.

Uz ta dva pojma, prošla je godina u Americi, a zatim i drugdje u svijetu, proslavila još jedan pojam, zapravo frazu, ‘alternativne činjenice’ (alternative facts). Tu je frazu prva uporabila savjetnica novoizabranoga američkog predsjednika Kellyanne Conway na susretu s novinarima 22. siječnja 2017. Nastojeći objasniti lažnu (!) tvrdnju glasnogovornika Bijele kuće Seana Spicera da je na inauguraciju Donalda Trumpa došao najveći broj ljudi u američkoj povijesti (fotografije i snimke iz zraka nepobitno su dokazivale da je broj ljudi na Trumpovoj inauguraciji bio znatno manji od onih koji su došli na ustoličenje Baracka Obame), Conway je kazala kako Spicer nije lagao, nego je iznio „alternativne činjenice“.

Općenito se može kazati da u suvremenome svijetu, posebice u svijetu suvremene politike, medija, društvenih medija i virtualne stvarnosti ne postoji jasna granica između istine i laži. Umjesto toga, metaforički govoreći, postoje desetci i stotine nijansi laži i istina: poluistina, polulaži, post-istina, nadstvarnosti i – alternativnih činjenica: shvaćenih onako kako ih shvaća i javnosti tumači američki predsjednik Donald Trump i mnogi drugi državnici, političari, na žalost i znanstvenici, novinari i stavotvoritelji.

Todorićevi internetski ratnici obećali su i javnosti, zapravo, nude – alternativne činjenice.

Alternativne cinjenice

Alternativne činjenice u Bijeloj kući (karikatura: Kevin Siers)

Drugo je uporište Todorićeva medijskoga rata istraživanjima potvrđena činjenica da hrvatska javnost i narod najmanje vjeruju političarima. Polazeći od te nesporne činjenice, Todorićevi internetski generali osmislili su strategiju stalnoga prozivanja VRH-a da mulja, vara i ne govori istinu. Krajnji je cilj, što bi narod rekao, vladu utjerati u laž.

Treće je uporište medijskog rata pronalaženje ahilovih peta u neprijateljskim redovima. Na početku rata te su ahilove pete pronašli u ministrici dr. Martini Dalić, izvanrednome povjereniku Anti Ramljaku i krunskome (zasad) svjedoku pokajniku Ivanu Crnjcu.

Izbor dr. Dalić za glavnu metu blogersko-medijskoga rata već se pokazao mudrim jer je ona u rat ušla nepripremljena: improvizirajući i stalno mijenjajući ratnu taktiku.

Posljednje, četvrto, najvažnije ključno uporište Todorićeva internetsko-medijskoga rata njegovo je, od Ratka Mačeka usvojeno, uvjerenje kako Dorh i pravosuđe općenito nisu imuni na raspoloženja javnoga mišljenja: spoznaja da je znatno lakše podići optužnicu i na sudu osuditi okrivljenika kojega javnost-narod smatra utjelovljenjem najgorega kriminala.

Internetski rat Todorićevih profesionalca protiv Plenkovićevih amatera

Već prva izmjena ‘paljbe’ na bojišnici kod Banskih dvora i u bespućima blogerske zbilje pokazala je da na jednoj (Todorićevoj) strani vojuju profesionalci, a na drugoj (Vladinoj) samouki amateri. Kako to izgleda ilustrirat ću s nekoliko primjera.

Na ključnu Todorićevu tvrdnju kako je aktiviranje Lex Agrokor potpisao pod pritiscima, ucjenama i prijetnji tamnicom, očitovali su se i Andrej Plenković i dr. Martina Dalić, a to su Todorićevi PR gurui priželjkivali.

Andrej Plenković izjavu o navodnim prijetnjama i ucjenama Ivice Todorića dao je s nogu, u stanci zasjedanja Europskoga vijeća u Tallinnu: ‘Nema nikakva govora o pritisku Vlade. Zakon o Agrokoru prije svega je napravljen da se mogao aktivirati jedino uz privolu uprave, ne samo Vlade, i ne bi bilo dobro da sada dođe do neke kolektivne amnezije, da se u roku od šest mjeseci zaboravi realnost u kojoj je kompanija u tom trenutku bila, da se zaboravi ono što je najbitnije i zbog čega je donesen zakon za kompanije od sistemskoga značaja i posljedice domino efekta koje je to moglo imati na hrvatsko gospodarstvo.’

Todorićevi internetski ratnici brzo su prešli u protunapad: ‘Gospodine predsjedniče Vlade, kad iz neke baltičke zemlje narodu poručujete da ima kolektivnu amneziju, onda očito zaboravljate da narod pamti puno dulje nego što to politika želi. I ja pamtim dugo, a događaje od 26. veljače i 26. ožujka ove godine pamtit ću zauvijek.’ (29. rujna 2017.)

Nespremnost ministrice dr. Martine Dalić na verbalnu agresiju iz stožera Ivice Todorića bila je još i veća.

Na samom početku ‘rata’ pokušala se izdići iznad situacije. Na zamolbu novinara ispred Banskih dvora 22. rujna 2017. da komentira objavi prvoga bloga Ivice Todorića, odgovorila je: ‘Zar vi mislite da je Ivica Todorić stvarno toliko važan da bi Vlada komentirala i da bih se ja brinula za tuđe blogove?’

Dan kasnije, 22. rujna 2017., na novinarsko pitanja što misli zašto je Ivica Todorić nakon pola godine promijenio strategiju odnosa prema Vladi, Martina Dalić izjavljuje: ‘Meni to nije poznato. Kao što sam rekla, sve ovo što vidim po medijima meni izgleda kao govorenje čovjeka koji je u potpunosti odvojen od stvarnosti i koji u potpunosti ne povezuje kakva je gospodarska stvarnost, a kakva je stvarnost koja postoji u njegovoj glavi.’

Tjedan dana kasnije, nakon blogovskih tvrdnji Ivice Todorića da je upravo ona prijetila i ucjenjivala njega i njegovu obitelj kako bi ih prisilila da zatraže primjenu Lex Agrokor, dr. Martina Dalić itekako je ozbiljno shvatila optužbe posrnuloga tajkuna koji je još uvijek nominalni vlasnik Agrokora: ‘Izjave i ono što se po medijima piše s tzv. bloga, rekla bih, u velikoj mjeri mene osobno ugrožava u smislu moga ugleda, ja ću zaštitu i razgovor s tim blogom potražiti na sudu i namjeravam autora bloga tužiti za klevetu i narušavanje ugleda.’

Todorićevi internetski ratnici uzvratili su joj 1. listopada 2017. blogerskim zapisom pod naslovom ‘Kako laže Martina Dalić’ u kojemu ju ovako pokušavaju – u očima javnosti – utjerati u laž: ‘Martina Dalić u više je navrata (zadnji put u velikom intervjuu Jutarnjem listu) tvrdila da je Lex Agrokor bio zadnja opcija i da bi joj bilo puno draže da je Uprava sama našla rješenje. Međutim, na dan 28. ožujka, nakon što je Agrokor ulagao ogromne napore za Stand Still, koji je na kraju i većina Agrokorovih banaka potpisala, Martina Dalić šalje članu Uprave Agrokora prijeteći mail, u 2:30 u noći, u kojem prijeti uhićenjima ako se Lex ne potpiše. Neka demantira, ako se usudi.’

Sličnom spinovskom logikom Todorićevi su internetski ratnici Martinu Dalić pokušali ‘utjerati u laž’ nekoliko dana ranije u odnosu na prirodu susreta nje i Ivice Todorića:

Martina Dalić: ‘Ja se s g. Todorićem nikada privatno nisam sastajala. Nikakvih privatnih veza nemamo.’ (27. rujna 2017.)

Ivica Todorić istoga dana, nekoliko sati kasnije: ‘Gospođa Dalić opet obmanjuje hrvatsku javnost. Ona ima pravo kad kaže da se s Ivicom Todorićem nikad nije privatno sastajala, ali ja to nisam nikad ni kazao. Kazao sam da se najavila i da je došla u moj ured i iznio sam najvažniji dio istinitoga razgovora koji smo vodili. Teško mogu vjerovati da se ne sjeća i da je zaboravila naš razgovor, budući da je u njemu tražila vrlo neuobičajene stvari. A ja ću joj rado dokumentirati naš razgovor.’

Prve verbalne bitke urodile su, sa stajališta Ivice Todorića, zrelim plodovima: njegov je blog postigao milijunsku posjećenost (koja je također dobrim dijelom rezultat upravljanja publicitetom), mediji su u javnom glasanju paloga veletajkuna našli ‘robu’ i, najvažnije, posijano je sjeme sumnje u veliku pripovijest-naraciju o Slučaju Agrokor koju je javnosti donedavno nudila samo jedna strana. Da je svrha postignuta, ilustrirat ću s nekoliko rečenica poznatih pisaca Večernjega lista Milana Ivkošića i dr. Nine Raspudića.

Milan Ivkošić jasno piše o vlastitome – moralnom izboru: ‘A što ako je Ivica Todorić u pravu, ili bar djelomice u pravu? Vidjet ćemo, ali najuspješnijeg hrvatskog gospodarstvenika koji je izravno zapošljavao desetke tisuća ljudi i neizravno još tisuće iz tvrtki s kojima je poslovno surađivao, koji je najviše od svih punio državni proračun i za razliku od nekih drugih muljatora spašavao kombinate, tvornice i druga posrnula poduzeća koja je kupovao, onako brutalno isključiti iz Agrokora, vrijeđati ga, ponižavati i osvetnički na spektakularan način prodavati njegovu luksuznu imovinu u vlasništvu tvrtke mogu samo ljudi bez ikakvog ljudskog obzira, kao što su prisilni upravitelj Ante Ramljak, ministrica Martina Dalić i drugi ministri te premijer Plenković, koji je, bit će, kao Kardeljev i Marxov učenik, alergičan na privatno vlasništvo.’ (Večernji list, 29. rujna 2017.)

Dr. Nino Raspudić sokoli Todorića kao najvećeg blogera osvetnika: ‘Zato Blogeru najveći, sve reci i sve ih prokaži i uračunat će ti se u pravednost. Sad si aterirao, prošlo ti je ne samo pet do dvanaest, već i dvanaest i pet. Zlatna se kočija pretvorila u bundevu, snažni kočijaši u miševe, ti si opet među narodom, brat, bloger, jedan od nas, pa učini nešto za ‘raju’. Pjevaj!’ (Večernji list, 29. rujna 2017.)

Globalna geoekonomika i Todorićev samoubilački ruski rulet

Da Ivica Todorić nije bio i da sebe nije vidio kao tipičnoga poduzetnika, investitora, poslovnjaka i poslodavca – kojemu su rast i dobit jedini motivi i mjerila uspjeha – bilo je jasno iz njegova ranijega ‘marša na Istok’, u BiH i Srbiju, i kasnijega ‘marša na Zapad’, u Sloveniju. Štoviše, jedno vrijeme mu je bila srcu prirasla ideja da se poslovno proširi i na Srednji Istok (u Tursku i dalje na Istok), a strateško razvojno ortaštvo s ruskom državnom (!) Sberbankom dalo je naslutiti kako je Agrokor spreman na sve oblike poslovnih veza s moćnom Rusijom.

Vlastito geoekonomsko, pa i geostrategijsko poslanje ipak je najbolje opisao u Priopćenju za javnost od 22 rujna 2017.: ‘Gdje su drugi rušili, mi smo gradili mostove – ulagali smo MILIJARDE – kako u Hrvatsku, tako i u susjedne zemlje, opremali ljude najmodernijim znanjima i tehnologijama. Gdje su političari svojim nedjelovanjem i neznanjem raseljavali stanovnike, mi smo stvarali pretpostavke za ostanak i prosperitet uspješnih i zadovoljnih ljudi, svojih na svome.’

Taj patetično intonirani citat pokazuje kako je Ivica Todorić bio svjestan da je hrvatsko tržište – kad su maloprodaja, poljoprivredna proizvodnja, prehrambena industrija, vodna i sladoledarska proizvodnja i pitanju – jednostavno premalo i da je nužno građenje – nazovimo ih tako – ‘titoističkih poslovnih mostova’ između Hrvatske, Istoka i Zapada; barem do granica bivše SFRJ.

Na simboličnoj razini, ‘mješoviti brak’ – kako se to nekad zvalo – njegova mlađeg sina Ivana sa srbijanskom manekenkom Milicom Mihajlović bio je dokaz da obitelj Todorić nema ‘ustaških’ predrasuda i da misli ozbiljno kad gradi ‘mostove’ ‘uspješnih i zadovoljnih ljudi, svojih na svome.’

Nije nikakvo čudo što je golemo poslovno carstvo Ivice Todorića – koje je u Lijepoj Našoj sezalo i još uvijek seže od baranjskih i slavonskih žitnih pola, voćnjaka i vinograda, preko čarobnih plješivičkih i kutjevačkih vinograda i podruma, istarskih vinograda i maslinika, do bajkovitih jadranskih turističkih, otočkih i kopnenih bisera – plijenilo pozornost Putinove Rusije.

Atavistička težnja negdašnjeg velikoga ruskog carstva da se proširi prema toplim jugozapadnim sredozemnim morima bila je, nema nikakve sumnje, jedan od glavnih motiva koji su naveli rusku državnu Sbernanku da ‘carskom’ manirom financira Agrokor u času kad su zapadne financijske institucije – banke i fondovi – sa skepsom i oprezom počele analizirati poslovne planove balkanskog Golijata, europskoga Davida.

Todoric23

Ivica Todorić 10. travnja 2014: ‘Ovo je perfektan posao za Agrokor’, nakon potpisivanja ugovora o kreditu od 600 milijuna eura s najvećom ruskom bankom Sberbank.

Medeni mjesec Ivice Todorića, Agrokora i Rusa (Sberbanke, Vladimira Putina i Aleksandera Medvedeva koji je plandovao na Todorićevoj jahti ‘Jana’) trajao je nešto kraće od tri godine: od 10. travnja 2014., kad je Sberbanka Agrokoru kredit od 600 milijuna eura, do 9. veljače 2017. kad je ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov u paradnoj vojnoj odori, duboko uronivši u kožnu fotelju boje višnje, na izvanrednoj konferenciji za tisak u Zagrebu izjavio kako Rusija više ne planira kreditirati Agrokor. Tom je prilikom kazao: ‘Mi smo više puta davali kredit Agrokoru, jer smo htjeli stabilizirati kompaniju. Više ne ćemo davati kredite. Nadam se da će Agrokor vratiti sve svoje obveze i kredite. Sberbank kreditira različite gospodarske subjekte. Ako nam se Agrokor ponovno obrati, dakako da ćemo razmotriti to pitanje, ali isključivo u svjetlu svih financijskih poteškoća u kojima se nalaze.’

Zatim je otvoreno zaprijetio Agrokoru: ‘Ako Agrokor ne vrati kredite, morat će to rješavati sa Sberbankom. Rusija ne pretendira ni na jedan dio Agrokora. Agrokor mora vratiti novac! Ne mogu reći da Agrokor surađuje. Ne poznajem čak ni predsjednika Agrokora. On očito smatra da je suvišno da se upozna sa mnom, a sukladno tome bit će i posljedica.’

Azimov

Nj. E. Anvar Azimov objavljuje rat Agrokoru i Ivici Todoriću osobno 9. veljače 2017.

Putin medvjed

Vladimir Putin na pripitomljenome medi

‘Posljedice’ koje je najavio Azimov sudski su postupci, ovrhe i pljenidbe Agrokorove imovine u Sloveniji i Srbiji. Zasad.

Zaključak

Nikada, vjerojatno, ne će biti sasvim jasno koji se ključni uzroci kriju iza ekonomskoga, zapravo financijskoga, sloma Agrokora, a time i drame (trenutačno) i moguće tragedije (ako se potvrde novinske spekulacije o bilančnome zamračenju 300 i krađi 100 milijuna eura o čemu je prvi pisao Berislav Jelinić u Nacionalu) koja je već zadesila ili će tek zadesiti obitelj Todorić.

Prvi od mogućih uzroka političko je poslovna paradigma koju je osmislio i prakticirao Ivica Todorić, a koja se, jednim dijelom, svela na ono što se u teoriji korupcije naziva ZAROBLJAVANJEM DRŽAVE. Svjetska banka ovako definira zarobljavanje države (state capture): ‘Korupcijska praksa kod koje privatne tvrtke vrše nezakonita i nevidljiva privatna plaćanja javnim službenicima u namjeri da utječu na formiranje zakona, pravila, normi i uredbi od strane državnih institucija.’

Nesporna je činjenica da je Agrokor zapošljavao bivše ministre, guvernere, državne tajnike, saborske zastupnike i/ili članove njihove najuže obitelji kako bi hrvatsku državu držao u ‘tamnici’, na uzdi.

Drugi je mogući uzrok činjenica da je Agrokor bio neka vrsta države u državi ne samo kad je bilo u pitanju korištenje europskih poljoprivrednih poticaja i razvojnih fondova, nego i kad je bilo preuzimanje socijalnih rizika preuzimanja najvećega dijela ranije zaposlenih radnika u propalim javnim tvrtkama, otvaranje nerentabilnih dućana diljem Hrvatske i sl.

Treći je uzrok skupi novac: Za razliku od konkurencije – u poljoprivrednoj proizvodnji i maloprodaji – koja je dobivala kredite uz kamate od 1-3 posto, Agrokor je pri kupnji tvrtki u Hrvatskoj i susjednim zemljama uzimao kredite po kamatnim stopama od 3-7 posto. Uvjerenje Ivice Todorića da se razlika u kamatnim stopama može pokriti visokim maržama iz maloprodaje vrijedila je do trenutka kad je Konzum imao 70-ak posto tržišta. Pojavom i rastom maloprodajne konkurencije ta se poslovna logika pretvorila u samoubilačku.

Četvrti je uzrok geoekonomski šok izazvan događajima koje Ivica Todorić nije mogao predvidjeti: (1) uvođenjem europskih sankcija Rusiji zbog aneksije Krima i dijela istočne Ukrajine i (2) prešutna kaznena misija koju je za Vladimira Putina odradila Sberbanka nakon što je predsjednik VRH-a ponudio pomoć Ukrajini pri mirnoj reintegraciji Krima.

Iako to Putinov režim ne će nikada priznati, izjava Andreja Plenkovića u Kijevu 21. studenoga 2016. – ‘Hrvatska će pomoći Ukrajini na njezinu europskom putu, a svojim iskustvom htjela bi pomoći i u procesu postizanja mira i mirne reintegracije istoka zemlje’ – sigurno je utjecala na ranije citirane riječi ruskoga veleposlanika Anvara Azimova.

Peti je mogući uzrok pogrešno uvjerenje Ivice Todorića da je Agrokor u hrvatskim prilikama postao, kako to kažu Amerikanci, ‘prevelik da propadne’ (too big to fail). Da je imao takvu iluziju, pokazuje njegov blogerski zapis kojim je odgovorio na tvrdnju Martine Dalić i dr. Bože Petrova da je u Banske dvore došao kako bi tražio pare za – privatnu kompaniju. Ovako im je odgovorio: ‘Svrha mog dolaska (u Banske dvore) bio je poziv gospodina Petrova da hoće pomoći razvoju kompanije. I u tom smislu se u konačnici razgovaralo. Mi smo predlagali da, ako država to želi, dokapitalizira Belje, jer je riječ o strateškoj državnoj kompaniji. Tih je razgovora bilo, ja to ne poričem i to imam dokumentirano. Sve je to bilo na tajnom sastanku 26. 2. 2017. Međutim, neporecivo je, i to sam već na blogu objavio, da sam se Zdravku Mariću 3. 3. 2017. na svemu zahvalio i poručio Vladi da ne trebamo nikakvu pomoć. Lako je dokazivo da svi koji tvrde suprotno lažu.’

Šesti je uzrok kraha Agrokora gazdinski, faraonski, patrijarhalni način vođenja kompanije. Nema nikakve sumnje da je Ivica Todorić sebe doživljavao kao čudotvornoga stvoritelja gigantskog poslovnog carstva, ali i čovjeka koji kao novovjeki Mida, mitološki frigijski kralj, sve što dotakne – svaku zapuštenu i propalu tvrtku – pretvara u zlato. Zaposlenici su ga doživljavali kao GAZDU i PREDSJEDNIKA. Za mlađe članove obitelji bio je neupitni i nepogrešivi PATRIJARH. Okružen podanicima, a ne suradnicima, jednostavno nije mogao očekivati kritiku i konstruktivno frcanje ideja – brainstorming.

Sedmi je uzrok životni stil Todorićevih koji su se prostorno udaljili od svih običnih smrtnika: odselili, živjeli i plandovali u Kulmerovim dvorima, na strogo čuvanim otocima, među biranim ‘prijateljima’ i ‘uzvanicima’.

Osmi i posljednji uzrok Agrokorova sloma je atavistički, svaštarsko-seljački poslovni i razvojni nagon Ivice Todorića. Ivica Todorić stvorio je najveću obiteljsku (!) kompaniju u hrvatskoj povijesti, ali se nije mogao osloboditi strasti za investicijskim i poduzetničkim svaštarenjem. Zato mu se dogodilo da je kupovao tvrtke koje su imale malo ili nikakve veze s njegovom strateškom vizijom razvoja Agrokora kao najveće poljoprivredne, prehrambene i maloprodajne kompanije u Jugoistočnoj Europi. Kupio je tom logikom Tisak u osvit velike krize tiskanoga novinarstva, nekoliko nakladničkih kuća (Novi Libar, Znanje), polikliniku ‘Nemetova’ itd.

Što kazati na kraju?

Dobro je što je posrnuli Kralj Mida, Gazda, Oligarh i Predsjednik odlučio postati blogerom. Umjesto jednoumlja koje su nudili dr. Martina Dalić i Ante Ramljak, javnosti su tako postale dostupne neke od ‘alternativnih činjenica’ koje iznosi Ivica Todorić.

Njegovi blogovski zapisi, mišljenja sam, ne će ga spasiti od pravosudnoga rata za koji se, očito je, ozbiljno priprema.

Kulmerovi dvroi

Todorićevi dvori na obroncima Medvednice.

Osobno mu želim častan pravosudni boj, a želio bih da ga nadživi zahvalnost onih kojima je godinama osiguravao posao, plaću i obiteljski mir. Ne bih želio da ga – sramota nadživi.

prof. dr. sc. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

 

Nino Raspudić: Slučaj Todorić – kad blogeri propjevaju

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari