Pratite nas

Analiza

Slaven Letica: Uspon i pad jedinoga hrvatskog oligarha Ivice Todorića

Objavljeno

na

Političko-ekonomijska i sociopsihologijska analiza ‘Slučaja/Fenomena Agrokor’

Već sada se može kazati da je svojim prvim blogerskim zapisom, objavljenim 22. rujna 2017. pod prozaičnim naslovom ‘Priopćenje za javnost’, hrvatski i ‘regionalni’ tajkun nad tajkunima, zapravo, donedavno, jedini hrvatski OLIGARH, Ivica Todorić, objavio bespoštedni rat svim sredstvima: Andreju Plenkoviću, njegovoj vladi, izvanrednoj upravi Agrokora koju vodi „izvanredni povjerenik“ Ante Ramljak, ‘strvinarskim (američkim) fondovima’ koji su navodno na silu oteli njegovo životno djelo i obiteljsko blago.

Rat je objavio i krunskim svjedocima pokajnicima, posebice Ivanu Crnjcu, dugogodišnjem šefu Agrokorovih financija, vjenčanome kumu i bliskome prijatelju njegova sina Ante.

Konačno, rat je objavio i Republici Hrvatskoj kojoj je – po vlastitome uvjerenju i javnim izjavama – velikodušno sve darovao, a ona ga kani utamničiti.

Ta objava rata ili ratova nedvosmisleno je sadržana u završnim rečenicama Priopćenja za javnost: ‘Stoga ću u narednom vremenu, a u cilju zaštite vrijednosti ulaganja u Agrokor, radnih mjesta i gospodarstava država u kojima poslujemo te svih naših dionika, pokrenuti sve pravne radnje koje su mi na raspolaganju, kako u Hrvatskoj, tako i pred međunarodnim tijelima. Pritom ću javnim istupima i objavom relevantnih dokumenata u potpunosti razotkriti spregu politike, privatnih interesa čelnika fondova i važnih ljudi iz samoga Agrokora, a koja je stvarni razlog donošenja neustavnog Lex Agrokora.’

U prvome dijelu Priopćenja sadržana su ključna polazišta i argumentacija na kojima Ivica Todorić Gazda kani utemeljiti pravosudni, medijski, pa i masovno psihološki rat: ‘Na početku 2017. godine, kad smo Agrokor vodili moj management i ja, kompanija je imala čvrst plan za napredak i uspješan rast te isplatu vjerovnika u skladu sa zakonskim obvezama. To je bila politika Agrokora i svih desetljeća postojanja i uspješnog poslovanja.

Vlada Republike Hrvatske u to vrijeme povlači političke poteze želeći steći kontrolu nad Agrokorom kroz, očito, unaprijed pripreman plan. Ciljano širenje dezinformacija i negativnih glasina kroz izjave najviših dužnosnika zakonodavne i izvršne vlasti tijekom prvih mjeseci 2017. godine destabiliziralo je Agrokor. Lažima i manipulacijama Vlada u zabludu dovodi i cjelokupnu javnost. Služeći se konstrukcijama, te potpuno neprimjerenim medijskim djelovanjem, stvoren je okvir za pridobivanje političkih saveznika. Umjesto činjenica i istine, Agrokor su htjeli prikazati kao slučaj Parmalat sugerirajući otuđenje ogromnih suma novaca, no danas, sedam mjeseci kasnije, slučaja Parmalat nema.

Cilj takvog djelovanja najviših dužnosnika Vlade i Sabora, kroz izravni politički intervencionizam, bio je donošenje neustavnog zakona Lex Agrokor i nacionalizacija privatne imovine, a ovakav slučaj otimanja privatnog vlasništva nije zabilježen u suvremenoj Europi. Ja i Uprava Agrokora potpisali smo aktivaciju zakona (Lex Agrokor), a sada posebno naglašavam, pod ucjenom, prisilom, prijetnjama, manipulacijama zakonskim odredbama i neviđenim medijskim linčem.’ (Ivica Todorić: Priopćenje za javnost, 22. rujna 2017.)

Sadržaj i ton Priopćenja za javnost objavljenoga na blogu 22. rujna 2017. potpuno odudara od prvoga kriznog Priopćenja za javnost koje je Ivica Todorić 7. travnja 2017., uputio ‘cijenjenim kolegama, zaposlenicima Agrokor koncerna, poslovnim suradnicima, partnerima, uvaženoj javnosti’. To je priopćenje objavio na dana kad je u Narodnim novinama objavljen, a time i stupio na snagu, Zakon o postupku izvanredne uprave u tvrtkama od sistemskog značaja, poznatiji pod nazivom Lex Agrokor.

Evo najvažnijega dijela toga priopćenja objavljenoga prije pet i pol mjeseci: ‘Cijenjene kolege, zaposlenici Agrokor koncerna, poslovni suradnici, partneri, uvažena javnosti, želim vas obavijestiti kako je Uprava Agrokora, sa mnom na čelu, pokrenula proces aktivacije Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Navedenu odluku donosim u uvjerenju kako je to u najboljem interesu za svakog pojedinog zaposlenika, partnera, dobavljača, svih drugih dionika te cjelokupnog gospodarstva. Iskreno se zahvaljujem svim zaposlenicima, bliskim suradnicima i partnerima s kojima sam izgradio najznačajniju tvrtku u povijesti Republike Hrvatske. Svih sam ovih godina, pa i u posljednjim izrazito izazovnim trenucima, davao svoj maksimum kako bi osigurali stabilnost kompanije, kako bi sačuvali preko 60 tisuća radnih mjesta te osigurali opstojnost i prosperitet čitavog Agrokor koncerna. Još jednom pozivam sve one koji mogu doprinijeti da Agrokor nesmetano nastavi s radom, da se sačuvaju radna mjesta i da se omogući daljnji razvoj, da učine sve u svojoj moći da se to i ostvari. Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.’

Todoric1

Zlatno Agrokorovo doba kad su brojni stvarni magarci, ali i nebrojeni politički i poslovni ‘tovari’, oduševljeno jeli i pili iz ruke ‘Gazde’ Ivice Todorića.

U medijski i pravosudni rat svim sredstvima Ivica Todorić krenuo je u trenutku kad je shvatio da njegov velikodušni ‘dar’ državi nije spriječio tu istu državu, utjelovljenu u VRH-u i Dorhu, da provede revizijske, financijsko-forenzične i pravosudne istrage kojima je krajnji cilj, Todorić ne dvoji, utamničenje njega samoga, njegovih sinova (Ante i Ivana), kćeri (Ive Balent) i najbližih poslovnih suradnika.

Hrvatska država: Todorićeva voljena majka i omražena maćeha

Prve naznake da će mu voljena država postati bešćutnom maćehom, a pravda prema njemu, kao i prema običnim smrtnicima, slijepom, dobio je već početkom svibnja kad je VRH iz proračunskih zaliha izdvojio 5.000.000 kuna za ‘podmirenje troškova Dorha vezanih uz utvrđivanje mogućih nepravilnosti i nezakonitosti u Agrokoru’.

Sol na ranu nanosio mu je ‘flegmatični izvanredni povjerenik’ Ante Ramljak koji je počeo prodavati svu imovinu koja je bila statusno-raskošni simbol poduzetničke i poslovne izvrsnosti, ali i glembajevske obiteljske nadmoći, bogatstva i nedostupnosti – za nas obične smrtnike – Ivice Todorića i njegove familije: super-luksuzna jahta, helikopter, zrakoplov, Villa Castello s posjedom u Medveji, otok Smokvica Vela itd.

Kako je financijska vrijednost sve te imovine Agrokora bila tek kap u moru korporacijskih bilanci, Ivica Todorić ispravno je zaključio da je stvarni cilj prodaje bilo ono što se u socijalnoj psihologiji naziva ‘karakternim ubojstvom’: stvaranjem masovno-psihološkoga čuvstva prijezira, gađenja i mržnje prema njemu i njegovoj obitelji.

Prezir, gađenje i mržnju javnosti prema Todoriću prvi je potaknuo tadašnji predsjednik Sabora dr. Božo Petrov kad je protiv njega podnio kaznenu prijavu, a osnažila ih je pojava (profesionalno dobro napravljenoga) dokumentarnoga filma ‘Gazda’ Darija Juričana.

Film se u regionalnoj distribuciji, na televiziji Al Jazeera Balkans, pojavio 28. ožujka 2017. uz ovu najavu: ‘Ivica Todorić pobjednik je procesa privatizacije i tranzicije na Balkanu. Njegova kompanija Agrokor je u 2015. prihodovala 6,7 milijarda eura i ima velika poduzeća od Vardara do Triglava. Ovo je film o receptu kako se postaje gazda.’

Plimu negativnoga publiciteta koji je spontano osmišljen kao bitka obespravljenoga i prestrašenoga (zbog mogućeg kraha Agrokora) naroda protiv novovjeke Gospode Glembajevih do granice narodne želje za osvetom i linčom doveli su amaterski snimljeni dokumentarni filmovi o provodu sinova Ivice Todorića i Ivana Crnjca na jahti ‘Jana’ u akvatoriju otoka Smokvica Vela kod Rogoznice.

Taj je otok Morh 1995. godine dao u 30-godišnji zakup tvrtki Grafoplast u vlasništvu Ante Lušića, praunuka nekadašnjega vlasnika otoka. Kako Grafoplast nije plaćao koncesijsku naknadu, Ante Lušić prodao je tvrtku Agrokoru koji je tako postao gospodarom otoka. Nedavno je javnost saznala da Agrokor za korištenje otoka nije plaćao zakupninu. Tu činjenicu javnosti je prvi priopćio ministar državne imovine dr. Goran Marić: ‘Jedan se privatni otok koristi bespravno. Kroz dvadeset godina država je propustila naplatiti oko 200 milijuna kuna.’

Programirano i spontano stvarani negativni i demonski publicitet u pola je godine Ivicu Todorića i njegove članove od simbola poslovne izvrsnosti i spasitelja propalih tvrtki pretvorio u simbol poslovnoga neuspjeha, ali i u simbol bahate, bešćutne i raskalašene kolonije moralnih gubavaca koji žive u ‘otetome’ dvorcu, planduju na privatnim otocima, imaju privatne jahte, zrakoplove, helikoptere, lovišta i životna uvjerenja kako su ljudi posebnoga kova.

Kad je u ranu jesen 2017. Ivica Todorić doznao kako je Dorhov ključni svjedok pokajnik njegova dojučerašnja desna ruka (ujedno i daleko najslabija karika u poslovnoj filozofiji i strategiji Agrokora), najbolji prijatelj njegovih sinova, Ivan Crnjac, frustracija Ivice Todorića došla je do usijanja.

Dobio je također pouzdanu informaciju kako će revizorska kuća PricewaterhouseCoopers Hrvatska radikalno smanjiti vrijednost imovine Agrokora po osnovi onoga što mi ekonomisti poznajemo pod pojmom nematerijalna imovina (intangible asset): vrijednost Agrokorovih robnih marki (brendova), goodwill, koncesija, franšiza, zaštitnih znakova, dizajna, licencija, patenata, industrijskog i intelektualnoga vlasništva.

U tome je trenutku odlučio pokrenuti blog na kojemu je Vladi i Državi objavio rat.

Svoje elitne pretorijanske ratne ‘trupe’ podijelio je u dvije skupine: Internetske ratnike na čelu s Ratkom Mačekom i Aljošom Roksandićem i pravosudne ratnike koje predvode Jadranka Sloković i Čedo Prodanović.

Izbor mu nipošto nije loš. Ratko Maček zanat PR eksperta ispekao je radeći godinama kao privatni PR poduzetnik, a zatim i kao najbliži suradnik dr. Ive Sanadera. Stekao je dragocjena znanja i iskustva kao suokrivljenik u nizu pravosudnih bitaka.

Aljoša Roksandić ostvario je najuspješniju humanitarnu i promidžbenu kampanju u hrvatskoj povijesti ‘Dajmo da čuju’, a bio je i uspješni novinski urednik i PR profesionalac.

Sanader Macek1

Ironija ‘Mačkove’ sudbine I.: Ratko Maček s dr. Ivom Sanaderom kod pape Ivana Pavla II.

Sanader Macek2

Ironija ‘Mačkove’ sudbine II.: Ratko Maček s dr. Ivom Sanaderom kao okrivljenik na Županijskome sudu u Zagrebu

Ratna filozofija i strategija Todorićevih internetskih ratnika: Napad je najbolja obrana!

Više je strategijskih uporišta na kojima su Ivica Todorić i njegov ratni stožer koji zasad djeluje u ilegali (ne zna se lokacija na kojoj se nalazi, pa ni imena i prezimena ratnika) utemeljili OFENZIVNU ratnu strategiju:

Prvo je uporište spoznaja kako u suvremenome svijetu ne postoje jasne granice između istine i laži, činjenica i onoga što se od početka ove godine naziva alternativnim činjenicama, a zapravo se radi o manje ili više vješto smišljenim izmišljotinama.

Upravo zbog toga što je u XXI. stoljeću nestala jasna razlika između istine i laži, za riječ godine (2016.) poznati je nakladnik Oxford Dictionaries izabrao riječ post-istina (post-truth), a Merrian-Webster izraz nadstvarno (sureal).
Evo kako su te riječi definirali urednici glasovitih engleskih rječnika:

Post-istina (Oxford Dictionaries): pridjev koji ‘se odnosi ili označuje okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na staranje javnoga mišljenje od apela (obraćanja) usmjerenih na ljudske osjećaje i uvjerenja’.

Nadstvarno (Merrian-Webster): ‘označuje iracionalnu stvarnost nekoga sna’.

Uz ta dva pojma, prošla je godina u Americi, a zatim i drugdje u svijetu, proslavila još jedan pojam, zapravo frazu, ‘alternativne činjenice’ (alternative facts). Tu je frazu prva uporabila savjetnica novoizabranoga američkog predsjednika Kellyanne Conway na susretu s novinarima 22. siječnja 2017. Nastojeći objasniti lažnu (!) tvrdnju glasnogovornika Bijele kuće Seana Spicera da je na inauguraciju Donalda Trumpa došao najveći broj ljudi u američkoj povijesti (fotografije i snimke iz zraka nepobitno su dokazivale da je broj ljudi na Trumpovoj inauguraciji bio znatno manji od onih koji su došli na ustoličenje Baracka Obame), Conway je kazala kako Spicer nije lagao, nego je iznio „alternativne činjenice“.

Općenito se može kazati da u suvremenome svijetu, posebice u svijetu suvremene politike, medija, društvenih medija i virtualne stvarnosti ne postoji jasna granica između istine i laži. Umjesto toga, metaforički govoreći, postoje desetci i stotine nijansi laži i istina: poluistina, polulaži, post-istina, nadstvarnosti i – alternativnih činjenica: shvaćenih onako kako ih shvaća i javnosti tumači američki predsjednik Donald Trump i mnogi drugi državnici, političari, na žalost i znanstvenici, novinari i stavotvoritelji.

Todorićevi internetski ratnici obećali su i javnosti, zapravo, nude – alternativne činjenice.

Alternativne cinjenice

Alternativne činjenice u Bijeloj kući (karikatura: Kevin Siers)

Drugo je uporište Todorićeva medijskoga rata istraživanjima potvrđena činjenica da hrvatska javnost i narod najmanje vjeruju političarima. Polazeći od te nesporne činjenice, Todorićevi internetski generali osmislili su strategiju stalnoga prozivanja VRH-a da mulja, vara i ne govori istinu. Krajnji je cilj, što bi narod rekao, vladu utjerati u laž.

Treće je uporište medijskog rata pronalaženje ahilovih peta u neprijateljskim redovima. Na početku rata te su ahilove pete pronašli u ministrici dr. Martini Dalić, izvanrednome povjereniku Anti Ramljaku i krunskome (zasad) svjedoku pokajniku Ivanu Crnjcu.

Izbor dr. Dalić za glavnu metu blogersko-medijskoga rata već se pokazao mudrim jer je ona u rat ušla nepripremljena: improvizirajući i stalno mijenjajući ratnu taktiku.

Posljednje, četvrto, najvažnije ključno uporište Todorićeva internetsko-medijskoga rata njegovo je, od Ratka Mačeka usvojeno, uvjerenje kako Dorh i pravosuđe općenito nisu imuni na raspoloženja javnoga mišljenja: spoznaja da je znatno lakše podići optužnicu i na sudu osuditi okrivljenika kojega javnost-narod smatra utjelovljenjem najgorega kriminala.

Internetski rat Todorićevih profesionalca protiv Plenkovićevih amatera

Već prva izmjena ‘paljbe’ na bojišnici kod Banskih dvora i u bespućima blogerske zbilje pokazala je da na jednoj (Todorićevoj) strani vojuju profesionalci, a na drugoj (Vladinoj) samouki amateri. Kako to izgleda ilustrirat ću s nekoliko primjera.

Na ključnu Todorićevu tvrdnju kako je aktiviranje Lex Agrokor potpisao pod pritiscima, ucjenama i prijetnji tamnicom, očitovali su se i Andrej Plenković i dr. Martina Dalić, a to su Todorićevi PR gurui priželjkivali.

Andrej Plenković izjavu o navodnim prijetnjama i ucjenama Ivice Todorića dao je s nogu, u stanci zasjedanja Europskoga vijeća u Tallinnu: ‘Nema nikakva govora o pritisku Vlade. Zakon o Agrokoru prije svega je napravljen da se mogao aktivirati jedino uz privolu uprave, ne samo Vlade, i ne bi bilo dobro da sada dođe do neke kolektivne amnezije, da se u roku od šest mjeseci zaboravi realnost u kojoj je kompanija u tom trenutku bila, da se zaboravi ono što je najbitnije i zbog čega je donesen zakon za kompanije od sistemskoga značaja i posljedice domino efekta koje je to moglo imati na hrvatsko gospodarstvo.’

Todorićevi internetski ratnici brzo su prešli u protunapad: ‘Gospodine predsjedniče Vlade, kad iz neke baltičke zemlje narodu poručujete da ima kolektivnu amneziju, onda očito zaboravljate da narod pamti puno dulje nego što to politika želi. I ja pamtim dugo, a događaje od 26. veljače i 26. ožujka ove godine pamtit ću zauvijek.’ (29. rujna 2017.)

Nespremnost ministrice dr. Martine Dalić na verbalnu agresiju iz stožera Ivice Todorića bila je još i veća.

Na samom početku ‘rata’ pokušala se izdići iznad situacije. Na zamolbu novinara ispred Banskih dvora 22. rujna 2017. da komentira objavi prvoga bloga Ivice Todorića, odgovorila je: ‘Zar vi mislite da je Ivica Todorić stvarno toliko važan da bi Vlada komentirala i da bih se ja brinula za tuđe blogove?’

Dan kasnije, 22. rujna 2017., na novinarsko pitanja što misli zašto je Ivica Todorić nakon pola godine promijenio strategiju odnosa prema Vladi, Martina Dalić izjavljuje: ‘Meni to nije poznato. Kao što sam rekla, sve ovo što vidim po medijima meni izgleda kao govorenje čovjeka koji je u potpunosti odvojen od stvarnosti i koji u potpunosti ne povezuje kakva je gospodarska stvarnost, a kakva je stvarnost koja postoji u njegovoj glavi.’

Tjedan dana kasnije, nakon blogovskih tvrdnji Ivice Todorića da je upravo ona prijetila i ucjenjivala njega i njegovu obitelj kako bi ih prisilila da zatraže primjenu Lex Agrokor, dr. Martina Dalić itekako je ozbiljno shvatila optužbe posrnuloga tajkuna koji je još uvijek nominalni vlasnik Agrokora: ‘Izjave i ono što se po medijima piše s tzv. bloga, rekla bih, u velikoj mjeri mene osobno ugrožava u smislu moga ugleda, ja ću zaštitu i razgovor s tim blogom potražiti na sudu i namjeravam autora bloga tužiti za klevetu i narušavanje ugleda.’

Todorićevi internetski ratnici uzvratili su joj 1. listopada 2017. blogerskim zapisom pod naslovom ‘Kako laže Martina Dalić’ u kojemu ju ovako pokušavaju – u očima javnosti – utjerati u laž: ‘Martina Dalić u više je navrata (zadnji put u velikom intervjuu Jutarnjem listu) tvrdila da je Lex Agrokor bio zadnja opcija i da bi joj bilo puno draže da je Uprava sama našla rješenje. Međutim, na dan 28. ožujka, nakon što je Agrokor ulagao ogromne napore za Stand Still, koji je na kraju i većina Agrokorovih banaka potpisala, Martina Dalić šalje članu Uprave Agrokora prijeteći mail, u 2:30 u noći, u kojem prijeti uhićenjima ako se Lex ne potpiše. Neka demantira, ako se usudi.’

Sličnom spinovskom logikom Todorićevi su internetski ratnici Martinu Dalić pokušali ‘utjerati u laž’ nekoliko dana ranije u odnosu na prirodu susreta nje i Ivice Todorića:

Martina Dalić: ‘Ja se s g. Todorićem nikada privatno nisam sastajala. Nikakvih privatnih veza nemamo.’ (27. rujna 2017.)

Ivica Todorić istoga dana, nekoliko sati kasnije: ‘Gospođa Dalić opet obmanjuje hrvatsku javnost. Ona ima pravo kad kaže da se s Ivicom Todorićem nikad nije privatno sastajala, ali ja to nisam nikad ni kazao. Kazao sam da se najavila i da je došla u moj ured i iznio sam najvažniji dio istinitoga razgovora koji smo vodili. Teško mogu vjerovati da se ne sjeća i da je zaboravila naš razgovor, budući da je u njemu tražila vrlo neuobičajene stvari. A ja ću joj rado dokumentirati naš razgovor.’

Prve verbalne bitke urodile su, sa stajališta Ivice Todorića, zrelim plodovima: njegov je blog postigao milijunsku posjećenost (koja je također dobrim dijelom rezultat upravljanja publicitetom), mediji su u javnom glasanju paloga veletajkuna našli ‘robu’ i, najvažnije, posijano je sjeme sumnje u veliku pripovijest-naraciju o Slučaju Agrokor koju je javnosti donedavno nudila samo jedna strana. Da je svrha postignuta, ilustrirat ću s nekoliko rečenica poznatih pisaca Večernjega lista Milana Ivkošića i dr. Nine Raspudića.

Milan Ivkošić jasno piše o vlastitome – moralnom izboru: ‘A što ako je Ivica Todorić u pravu, ili bar djelomice u pravu? Vidjet ćemo, ali najuspješnijeg hrvatskog gospodarstvenika koji je izravno zapošljavao desetke tisuća ljudi i neizravno još tisuće iz tvrtki s kojima je poslovno surađivao, koji je najviše od svih punio državni proračun i za razliku od nekih drugih muljatora spašavao kombinate, tvornice i druga posrnula poduzeća koja je kupovao, onako brutalno isključiti iz Agrokora, vrijeđati ga, ponižavati i osvetnički na spektakularan način prodavati njegovu luksuznu imovinu u vlasništvu tvrtke mogu samo ljudi bez ikakvog ljudskog obzira, kao što su prisilni upravitelj Ante Ramljak, ministrica Martina Dalić i drugi ministri te premijer Plenković, koji je, bit će, kao Kardeljev i Marxov učenik, alergičan na privatno vlasništvo.’ (Večernji list, 29. rujna 2017.)

Dr. Nino Raspudić sokoli Todorića kao najvećeg blogera osvetnika: ‘Zato Blogeru najveći, sve reci i sve ih prokaži i uračunat će ti se u pravednost. Sad si aterirao, prošlo ti je ne samo pet do dvanaest, već i dvanaest i pet. Zlatna se kočija pretvorila u bundevu, snažni kočijaši u miševe, ti si opet među narodom, brat, bloger, jedan od nas, pa učini nešto za ‘raju’. Pjevaj!’ (Večernji list, 29. rujna 2017.)

Globalna geoekonomika i Todorićev samoubilački ruski rulet

Da Ivica Todorić nije bio i da sebe nije vidio kao tipičnoga poduzetnika, investitora, poslovnjaka i poslodavca – kojemu su rast i dobit jedini motivi i mjerila uspjeha – bilo je jasno iz njegova ranijega ‘marša na Istok’, u BiH i Srbiju, i kasnijega ‘marša na Zapad’, u Sloveniju. Štoviše, jedno vrijeme mu je bila srcu prirasla ideja da se poslovno proširi i na Srednji Istok (u Tursku i dalje na Istok), a strateško razvojno ortaštvo s ruskom državnom (!) Sberbankom dalo je naslutiti kako je Agrokor spreman na sve oblike poslovnih veza s moćnom Rusijom.

Vlastito geoekonomsko, pa i geostrategijsko poslanje ipak je najbolje opisao u Priopćenju za javnost od 22 rujna 2017.: ‘Gdje su drugi rušili, mi smo gradili mostove – ulagali smo MILIJARDE – kako u Hrvatsku, tako i u susjedne zemlje, opremali ljude najmodernijim znanjima i tehnologijama. Gdje su političari svojim nedjelovanjem i neznanjem raseljavali stanovnike, mi smo stvarali pretpostavke za ostanak i prosperitet uspješnih i zadovoljnih ljudi, svojih na svome.’

Taj patetično intonirani citat pokazuje kako je Ivica Todorić bio svjestan da je hrvatsko tržište – kad su maloprodaja, poljoprivredna proizvodnja, prehrambena industrija, vodna i sladoledarska proizvodnja i pitanju – jednostavno premalo i da je nužno građenje – nazovimo ih tako – ‘titoističkih poslovnih mostova’ između Hrvatske, Istoka i Zapada; barem do granica bivše SFRJ.

Na simboličnoj razini, ‘mješoviti brak’ – kako se to nekad zvalo – njegova mlađeg sina Ivana sa srbijanskom manekenkom Milicom Mihajlović bio je dokaz da obitelj Todorić nema ‘ustaških’ predrasuda i da misli ozbiljno kad gradi ‘mostove’ ‘uspješnih i zadovoljnih ljudi, svojih na svome.’

Nije nikakvo čudo što je golemo poslovno carstvo Ivice Todorića – koje je u Lijepoj Našoj sezalo i još uvijek seže od baranjskih i slavonskih žitnih pola, voćnjaka i vinograda, preko čarobnih plješivičkih i kutjevačkih vinograda i podruma, istarskih vinograda i maslinika, do bajkovitih jadranskih turističkih, otočkih i kopnenih bisera – plijenilo pozornost Putinove Rusije.

Atavistička težnja negdašnjeg velikoga ruskog carstva da se proširi prema toplim jugozapadnim sredozemnim morima bila je, nema nikakve sumnje, jedan od glavnih motiva koji su naveli rusku državnu Sbernanku da ‘carskom’ manirom financira Agrokor u času kad su zapadne financijske institucije – banke i fondovi – sa skepsom i oprezom počele analizirati poslovne planove balkanskog Golijata, europskoga Davida.

Todoric23

Ivica Todorić 10. travnja 2014: ‘Ovo je perfektan posao za Agrokor’, nakon potpisivanja ugovora o kreditu od 600 milijuna eura s najvećom ruskom bankom Sberbank.

Medeni mjesec Ivice Todorića, Agrokora i Rusa (Sberbanke, Vladimira Putina i Aleksandera Medvedeva koji je plandovao na Todorićevoj jahti ‘Jana’) trajao je nešto kraće od tri godine: od 10. travnja 2014., kad je Sberbanka Agrokoru kredit od 600 milijuna eura, do 9. veljače 2017. kad je ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov u paradnoj vojnoj odori, duboko uronivši u kožnu fotelju boje višnje, na izvanrednoj konferenciji za tisak u Zagrebu izjavio kako Rusija više ne planira kreditirati Agrokor. Tom je prilikom kazao: ‘Mi smo više puta davali kredit Agrokoru, jer smo htjeli stabilizirati kompaniju. Više ne ćemo davati kredite. Nadam se da će Agrokor vratiti sve svoje obveze i kredite. Sberbank kreditira različite gospodarske subjekte. Ako nam se Agrokor ponovno obrati, dakako da ćemo razmotriti to pitanje, ali isključivo u svjetlu svih financijskih poteškoća u kojima se nalaze.’

Zatim je otvoreno zaprijetio Agrokoru: ‘Ako Agrokor ne vrati kredite, morat će to rješavati sa Sberbankom. Rusija ne pretendira ni na jedan dio Agrokora. Agrokor mora vratiti novac! Ne mogu reći da Agrokor surađuje. Ne poznajem čak ni predsjednika Agrokora. On očito smatra da je suvišno da se upozna sa mnom, a sukladno tome bit će i posljedica.’

Azimov

Nj. E. Anvar Azimov objavljuje rat Agrokoru i Ivici Todoriću osobno 9. veljače 2017.

Putin medvjed

Vladimir Putin na pripitomljenome medi

‘Posljedice’ koje je najavio Azimov sudski su postupci, ovrhe i pljenidbe Agrokorove imovine u Sloveniji i Srbiji. Zasad.

Zaključak

Nikada, vjerojatno, ne će biti sasvim jasno koji se ključni uzroci kriju iza ekonomskoga, zapravo financijskoga, sloma Agrokora, a time i drame (trenutačno) i moguće tragedije (ako se potvrde novinske spekulacije o bilančnome zamračenju 300 i krađi 100 milijuna eura o čemu je prvi pisao Berislav Jelinić u Nacionalu) koja je već zadesila ili će tek zadesiti obitelj Todorić.

Prvi od mogućih uzroka političko je poslovna paradigma koju je osmislio i prakticirao Ivica Todorić, a koja se, jednim dijelom, svela na ono što se u teoriji korupcije naziva ZAROBLJAVANJEM DRŽAVE. Svjetska banka ovako definira zarobljavanje države (state capture): ‘Korupcijska praksa kod koje privatne tvrtke vrše nezakonita i nevidljiva privatna plaćanja javnim službenicima u namjeri da utječu na formiranje zakona, pravila, normi i uredbi od strane državnih institucija.’

Nesporna je činjenica da je Agrokor zapošljavao bivše ministre, guvernere, državne tajnike, saborske zastupnike i/ili članove njihove najuže obitelji kako bi hrvatsku državu držao u ‘tamnici’, na uzdi.

Drugi je mogući uzrok činjenica da je Agrokor bio neka vrsta države u državi ne samo kad je bilo u pitanju korištenje europskih poljoprivrednih poticaja i razvojnih fondova, nego i kad je bilo preuzimanje socijalnih rizika preuzimanja najvećega dijela ranije zaposlenih radnika u propalim javnim tvrtkama, otvaranje nerentabilnih dućana diljem Hrvatske i sl.

Treći je uzrok skupi novac: Za razliku od konkurencije – u poljoprivrednoj proizvodnji i maloprodaji – koja je dobivala kredite uz kamate od 1-3 posto, Agrokor je pri kupnji tvrtki u Hrvatskoj i susjednim zemljama uzimao kredite po kamatnim stopama od 3-7 posto. Uvjerenje Ivice Todorića da se razlika u kamatnim stopama može pokriti visokim maržama iz maloprodaje vrijedila je do trenutka kad je Konzum imao 70-ak posto tržišta. Pojavom i rastom maloprodajne konkurencije ta se poslovna logika pretvorila u samoubilačku.

Četvrti je uzrok geoekonomski šok izazvan događajima koje Ivica Todorić nije mogao predvidjeti: (1) uvođenjem europskih sankcija Rusiji zbog aneksije Krima i dijela istočne Ukrajine i (2) prešutna kaznena misija koju je za Vladimira Putina odradila Sberbanka nakon što je predsjednik VRH-a ponudio pomoć Ukrajini pri mirnoj reintegraciji Krima.

Iako to Putinov režim ne će nikada priznati, izjava Andreja Plenkovića u Kijevu 21. studenoga 2016. – ‘Hrvatska će pomoći Ukrajini na njezinu europskom putu, a svojim iskustvom htjela bi pomoći i u procesu postizanja mira i mirne reintegracije istoka zemlje’ – sigurno je utjecala na ranije citirane riječi ruskoga veleposlanika Anvara Azimova.

Peti je mogući uzrok pogrešno uvjerenje Ivice Todorića da je Agrokor u hrvatskim prilikama postao, kako to kažu Amerikanci, ‘prevelik da propadne’ (too big to fail). Da je imao takvu iluziju, pokazuje njegov blogerski zapis kojim je odgovorio na tvrdnju Martine Dalić i dr. Bože Petrova da je u Banske dvore došao kako bi tražio pare za – privatnu kompaniju. Ovako im je odgovorio: ‘Svrha mog dolaska (u Banske dvore) bio je poziv gospodina Petrova da hoće pomoći razvoju kompanije. I u tom smislu se u konačnici razgovaralo. Mi smo predlagali da, ako država to želi, dokapitalizira Belje, jer je riječ o strateškoj državnoj kompaniji. Tih je razgovora bilo, ja to ne poričem i to imam dokumentirano. Sve je to bilo na tajnom sastanku 26. 2. 2017. Međutim, neporecivo je, i to sam već na blogu objavio, da sam se Zdravku Mariću 3. 3. 2017. na svemu zahvalio i poručio Vladi da ne trebamo nikakvu pomoć. Lako je dokazivo da svi koji tvrde suprotno lažu.’

Šesti je uzrok kraha Agrokora gazdinski, faraonski, patrijarhalni način vođenja kompanije. Nema nikakve sumnje da je Ivica Todorić sebe doživljavao kao čudotvornoga stvoritelja gigantskog poslovnog carstva, ali i čovjeka koji kao novovjeki Mida, mitološki frigijski kralj, sve što dotakne – svaku zapuštenu i propalu tvrtku – pretvara u zlato. Zaposlenici su ga doživljavali kao GAZDU i PREDSJEDNIKA. Za mlađe članove obitelji bio je neupitni i nepogrešivi PATRIJARH. Okružen podanicima, a ne suradnicima, jednostavno nije mogao očekivati kritiku i konstruktivno frcanje ideja – brainstorming.

Sedmi je uzrok životni stil Todorićevih koji su se prostorno udaljili od svih običnih smrtnika: odselili, živjeli i plandovali u Kulmerovim dvorima, na strogo čuvanim otocima, među biranim ‘prijateljima’ i ‘uzvanicima’.

Osmi i posljednji uzrok Agrokorova sloma je atavistički, svaštarsko-seljački poslovni i razvojni nagon Ivice Todorića. Ivica Todorić stvorio je najveću obiteljsku (!) kompaniju u hrvatskoj povijesti, ali se nije mogao osloboditi strasti za investicijskim i poduzetničkim svaštarenjem. Zato mu se dogodilo da je kupovao tvrtke koje su imale malo ili nikakve veze s njegovom strateškom vizijom razvoja Agrokora kao najveće poljoprivredne, prehrambene i maloprodajne kompanije u Jugoistočnoj Europi. Kupio je tom logikom Tisak u osvit velike krize tiskanoga novinarstva, nekoliko nakladničkih kuća (Novi Libar, Znanje), polikliniku ‘Nemetova’ itd.

Što kazati na kraju?

Dobro je što je posrnuli Kralj Mida, Gazda, Oligarh i Predsjednik odlučio postati blogerom. Umjesto jednoumlja koje su nudili dr. Martina Dalić i Ante Ramljak, javnosti su tako postale dostupne neke od ‘alternativnih činjenica’ koje iznosi Ivica Todorić.

Njegovi blogovski zapisi, mišljenja sam, ne će ga spasiti od pravosudnoga rata za koji se, očito je, ozbiljno priprema.

Kulmerovi dvroi

Todorićevi dvori na obroncima Medvednice.

Osobno mu želim častan pravosudni boj, a želio bih da ga nadživi zahvalnost onih kojima je godinama osiguravao posao, plaću i obiteljski mir. Ne bih želio da ga – sramota nadživi.

prof. dr. sc. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

 

Nino Raspudić: Slučaj Todorić – kad blogeri propjevaju

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što je Kolinda uradila za svoju zemlju i što Čoviću nisu dali da uradi za nas?

Objavljeno

na

Objavio

Postoje stvari koje su na prvu ruku nematerijalne, no s vremenom se kapitaliziraju. Uloga hrvatske predsjednice u Rusiji, Hrvatskoj, kako vrijeme bude teklo, donijet će milijune. Znaju to oni koji ju vole no i svi oni koji ju ne vole, piše u redakcijskom osvrtu za Poskok.info Ivan Šušnjar., prenosi Hrvatski medijski Servis.

Znaju to oni koji ju vole no i svi oni koji ju ne vole.

Uz hrvatsku reprezentaciju, koja je nevjerojatno digla popularnost Hrvata u svijetu, kao i Republike Hrvatske, splet okolnosti od Kolinde Grabar Kitarović napravio je svjetski hit.

Postoji riječ na francuskom “sérendipité“. Nema prijevoda na hrvatski. U suštini znači slučajan razvoj događaja na sretan, ili koristan način. Pratila je Kolindu cijelo vrijeme u Rusiji. Ali i Francuze u finalu. Vatrene nije. Sve što su dobili, dobili su isključivo svojim znojem.

Elem posljedica cijele te priče je danas da je Hrvatska apsolutni hit u svijestu. Porast interesa za Hrvatskom Google objavljuje kao nešto nesvakidašnje. I oni su u šoku. Radi se o takvom skoku, da je ime Hrvatske, Hrvata, hrvatske predsjednice, hrvatske povijesti, hrvatskih glazbenika, sportaša, guglano više puta nego sveukupno do sada u povijesti, i to iz krajeva svijeta koji nikada nisu čuli za Hrvate. Samo jedan video na kojem se vrti kolaž njenih fotografija u tri dana pogledalo je preko 2.7 milijuna ljudi.

Pozitivni efekti koji su se dogodili zahvaljujući podršci Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović

Imidž Hrvatske u svijetu potpuno je promijenjen. To je snaga nogometa.

No ne baš tako davno, točnije pri prvom odlasku hrvatske predsjednice u Rusiju, NGO uhljebi u Hrvatskoj propitivali su o čijem trošku Grabar Kitarović putuje u RH. Ta kasta danas šuti. Kriju se kao miševi.

Nadaju se da ćemo to zaboraviti. Da bi već sutra nastavili po istome.

Ali ako ćemo iti malo samurajskog duha Vatrenih primiti na sebe, nemamo pravo to zaboraviti.

Već sutra, financijske službe u RH morale bi provjeriti tko stoji tko financira te pokrete i za čiji interes rade. Zašto? Jer mi držimo do svoje zemlje. I ne želimo da nam jazavci oblikuju stvarnost.

Na žalost, i na sramotu postkolonijalne Hrvatske , hrvatska predsjednica, u Rusiju nije putovala o državnom trošku.

Zbog činjenice da smo se navikli, da nam samoimenovani čuvari morala određuju što je moralno a što ne, pristali smo vjerovati kako je normalno da predsjednica države, na utakmice svjetskog prvenstva putuje privatno.

Što je sramota, a ne nešto čime bismo se trebali ponositi.

Ona je naša službenica. Unajmili smo je da odradi određen posao za nas. Između ostalog, i posao dizanja imidža zemlje. Ona tamo ide i radi nas.

Naprosto nije normalno da nekakav NGO šalje dopise u Ured Predsjednice, s upitom, “jel to dama Skitarović , kako su je nazvale Novossti, odlučila ići tamo o državnom trošku”. Da o čijem drugom, pobogu? Jesu li to pitanje postavljati dragim im Vođama u ranijim “daleko slobodnijim” režimima?

I tko bi trebao ići o državnom trošku u Rusiju na finale nacionalne reprezentacije ako ne formalni lider nacije?

U Francuskoj bi bilo nezamislivo da je neki medij postavio pitanje o čijem trošku Macron putuje u Rusiju. To bi bio skandal. Zašto? Jer je Francuska država koja drži do sebe. Macron nije Skitulja. On je francuski predsjednik.

Nije li vrijeme da Hrvatska promijeni odnos prema samoj sebi? Sukladno onoj energiji i onoj silovitosti kakvu je Hrvatskoj pokazao Dalić? Da se malo više poštujemo?

BIH, druga hrvatska država, država koja redovno puni polovinu hrvatske reprezentacije, reprezentacije koja nije državna, nego nacionalna, baš onako kako je Engleska reprezentacija nacionalna reprezentacija Engleza, a škotska Škota, s druge strane, da se ne lažemo, ima užasan imidž u svijetu.

Ekonomske institucije i zavodi za statistiku nikada nam nisu priložili podatke koliko nas, građane BIH košta negativan imidž BIH. I trebalo bi to tražiti od njih.

Koliko nas konkretno milijuna maraka košta vijest da su dva ISIL-ovca vraćenja iz Njemačke u BIH nakon što se otkrilo da šuruju s teroristima, da se stotine vraćaju iz Sirije, koliko nas koštaju četnički skupovi, koliko ustaški?

Sve fino na papir. Pa da vimo što je to što najviše košta danas BIH. I koliko je to milijuna manje noćenja i milijardi manje investicija u BIH. Koliko je to naše zaustavljene bolje budućnosti. Brine li to ikog ovdje ili smo mi zadnje naivčine u BIH prostoru koji vjeruju u budućnost?

Upravo ta i takva BIH, država sa katastrofalnim imidžom, koja se svijetu i danas promovira sirijskim dragovoljcima, zločinama, presudama, jamama i ratom 9o-ih, na svjetskom prvenstvu imala je izbornika iz BIH u finalu, te petoricu igrača što rođenih što porijeklom iz BIH. Što je to ako nije jedna sjajna priča iz BIH?

I ništa od tog ta ista BIH, naša BIH, nije iskoristila za podizanje svog imidža.

Isto bi ovo pisali da je Turska bila u finalu, ili Srbija, i da su u tim timovima dominirali ljudi iz BIH a Bakir ili Ivanić odbili otići na finale i raditi na promociji BIH.

Što je to što je zasmetalo imperijalnim NGO medijima u BIH da zaustave pokušaj da se i BIH promovira u Rusiji? Kao zemlja koja je dala osovinu svjetskog finaliste?

Strah od porasta imidža Dragana Čovića? Što točno?

Čović bi u Rusiji, pred svjetskim kamerama bio samo lider iz BIH. I ništa više. Ljudi bi se pitali što BIH ima s ovim. Pa bi guglali. Pa bi došli do informacije da BIH nije samo zemlja problema. Nego i rodna zemlja finalista svjetskih prvaka.

Čović je opet, pristajući na sarajevski šovinizam, pristajući da se ušuti, praktički pristao na njihovu želju da BIH ostane samo bošnjačka.

Jer oni žele reći – Mi plaćamo Dragana Čovića, mi smo država i Dragan Čović će odgovarati nama. To je taj sistem kuhanja žabe.

Ne, gospodo, vi ne plaćate Dragana Čovića. Mi plaćamo Dragana Čovića. Samo jedan vaš kanton, narodu Dragana Čovića godišnje uzme preko 40 milijuna maraka čiste novostvorene vrijednosti. Živite na lihvarenju a pozivate na odgovornost.

Dragan Čović odgovara nama, ne vama. Vi nemate ništa s njegovim novčanikom. Jedini koji to pravo imaju, da ga pitaju gdje troši, i kako troši naše pare, smo mi. Mi koji ga biramo. I koji ga plaćamo. Jer, prihvaćali vi to ili ne, no BiH nije samo bošnjačka država.

Pristajući u Rusiju ići o privatnom trošku, i pojavljujući se tek na pokojoj fotografiji, kako ne bi naljutio šovenski dio naše države, Čović je nesvjesno naštetio i interesima svog naroda ali i imidžu BIH. Pristao je priznati Sarajevo kao vlastiti autoritet. Ono Sarajevo koje ne priznaje njega.

Zašto je to uradio? To nije hrvatski odgovor. To je hrvatsko bespogovorno pristajanje na imperativ koji dirigira NGO sektor i političko Sarajevo.

On, kao hrvatski član predsjedništva, točno onako kao Kolinda, morao je imati susrete s dijelom reprezentacije, pred svjetskim kamerama. Na terenu, u svlačionici, svejedno.

Poslati drugačiju poruku iz BIH. Pojasniti svijetu da je BIH domovina Dalića, protjeranog Lovrena, Ćorluke, Rakitića, Kovačića, Jedvaja. Domovina svjetskih finalista.

Bila je to njegova predsjednička dužnost. Nikakav hir. Gesta koja bi strašno pomogla i BIH.

Sarajevo ne shvaća da je to bilo i u sarajevskom interesu. No to nije problem ostatka BIH. BIH ne može ovisiti od toga hoće li, ili neće, Sarajevo nešto shvatiti.

Mi nemamo vremena čekati da Sarajevo shvati. Jer to nas sve jako puno košta. Njihova autarkija, šovinizam, zaljubljenost u mitsku bošnjačku sliku Bosne, koja nikako da se dogodi, do sada nas je koštala milijune.

Sve nas koji želimo da BIH prestane biti slučaj u svijetu.

Već danas NGO mediji, i NGO intelektualci, ponavljaju priču, “otkud Čovića s Putinom, i što je radio u VIP loži”. Ludi zbog činjenice da se Čović sastao s Putinom.

Pitaju s čijim parama je otišao.

Odvratno. Baš dno.

Radi se o istim onim medijima koji nikada nisu postavili pitanje o čijem je trošku Bakir Izetbegović putovao na susret s Muslimanskim bratstvom. Organizacijom koju je CIA stavila na spisak terorističkih organizacija. Nikada niti jedan od tih Bakirovih medija nije objasnio bošnjačkoj javnosti koliko će ih konkretno novaca po džepu dugoročno koštati takav imidž države kakav nam Bakir gradi. Koliko će perspektive njihovoj djeci oduzeti svaki njegov potpuno sulud susret s takvim svijetom?

I koliko tek nama? Koji nismo taj svijet.

Oni, saraj NGO uhljebi u BIH, dok kriju tko ih plaća, dok odbijaju kategorički potvrditi sve one laži koje pišu, manifestiraju očitu intelektualnu skučenost. I radeći za sebe, čine loše cijelom ovom društvu. Nominalno rade na pomirbi, u praksi čine sve da do nje nikad ne dođe.

Jer nastupanjem pomirbe, počinje njihov kraj.

Utješno je da obični sarajevski građani shvaćaju više od njih. Tisuće onih ljudi koji su iz Sarajeva pokušali poslati sliku zajedništva i oduševljenja pobjedom. Koja je na žalost medijski blokirana. Što mislite od koga?

Ogromnu priliku za BIH ubili su, napadom na Čovića i zaustavljenjem dotičnog da tamo u Rusiji, uzme barem 10 posto pažnje svjetske javnosti koliko je uzela Kolinda. I tih 10 posto za BIH bi značilo jako puno. Superponirajući se nad njegovim budžetom ponavljajući “mi smo država” nastavili su ubijati ovu državu.

Koliko je loš imidž BIH u svijetu evo jedan frišak primjer. Nakon splitske Ultre, jedan dio stranaca, upoznavši neke mlade iz Hercegovine, preko noći je završio u Mostaru a potom na Kravici. Sutradan su se, potpuno ošamućeni pitali gdje su. Kada im je pojašnjeno da je to BIH, uhvatila ih je panika “Bosnia, Baznia, fak*n š*t. Bježimo odavde.”. I to je nešto o čemu nam ne govore tu. Da je sinonim za Bosnu u Europi nešto jako loše. Nešto što sije strah. Ne govore nam da nas mnoštvo zaobilazi. Da ovo nije samo zemlja masovnog odlaska, nego i masovnog nedolaska. Ne samo ljudi. Nego i konkretnih investicija. Tko će ulagati u zemlju koje se ljudi boje?

Zamislimo samo kakva bi slika prošla svijetom da je Čović budžetom svog ureda na svjetsko prvenstvo odveo 20 najboljih mališana iz NK Vitez, NK Livno, NK Kraljeve Sutjeske, FK Zenice, i FK Dervente? I da su oduševili tribine. I da su se oni takvi, pojavili pred svim svjetskim kamerama? U dresovima svojih klubova? Sa svojim predsjednikom. O trošku države. A sve za imidž države.

Pristajući na njihov šovinizam, Čović je koji put po redu u ove četiri godine ispoštovao taj šovinizam? I hoće li ga poštovati i ovih par mjeseci do kraja mandata? Planira li ga poštovati i u idućem mandatu da znamo?

Kolinda je taj pritisak odbila. I Hrvatskoj je donijela novi imidž i nove milijune.

Konačan zaključak je da Kolinda ima dobre P.R. stručnjake. I da bi Čović svoje morao mijenjati. Ako ih uopće ima. Ako mu uopće daju da ih ima.

Ivan Šušnjar/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Slaven Letica: Odgovorno tvrdim: Večeras će Hrvatska postati prvak, Modrić najbolji na svijetu!

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je posljednji od triju osvrta, da ne kažem trilogije, na eliminacijski ili smrtonosni dio natjecanja na Svjetskom kupu koji sam dogovorio s uredništvom Večernjeg lista.

Prva dva objavljena su uz redakcijske naslove koji su sažimali temeljnu poruku: “Odgovorno tvrdim: ako pobijedimo Ruse, bit ćemo prvaci svijeta!” (7. srpnja 2018. na dan utakmice s Rusijom) i “Ohole ćemo Engleze spustiti na zeleni travnjak i pobijediti!” (11. srpnja 2018., na dan obračuna s Englezima).

Odgovornost za naslov ovog “finalnog” osvrta nije na urednicima Večernjeg lista, nego na meni. Rizični su to naslovi za vjerodostojnost svakog pisca, posebice profesionalnog znanstvenika, što sam donedavno bio, a ni danas se tog poziva ne sramim.

Svi vjeruju u Hrvatsku

Poziv i poslanje znanosti i znanstvenika nije predviđanje budućnosti, premda je ona udaljena manje od 24 sata, kao što je slučaj s vremenom pisanja ovog članka i događaja na koji se on odnosi: finala Svjetskog kupa između favorizirane Francuske i “malešne” Hrvatske u koju bezgranično vjeruju izbornik Zlatko Dalić, njegovi igrači i njihov kapetan Luka Modrić te većinski dio navijača, ne samo Hrvata, koji se usuđuju vjerovati i sanjati da Lijepa Naša može biti 13. zemlja koja će se popeti na nogometni Olimp.

Prva iz dijela svijeta koji ne pripada tradicionalnom, bogatom i moćnom Zapadu. Da su proročke sposobnosti znanosti i znanstvenika kad je riječ o klupskom i svjetskom nogometu u doista malene, osvjedočio se prije četiri godine jedan od najvećih znanstvenika XX. stoljeća, engleski teorijski fizičar, matematičar, svemiroslov (kozmolog), ekspert za kvantnu gravitaciju i crne svemirske rupe Stephen William Hawking (1942. – 2018.).

Ponesen zanosom znanstvene znatiželje, on je uoči Svjetskog prvenstva u Brazilu prihvatio prijedlog da izradi dvije formule nogometnog uspjeha: formulu uspjeha Engleske na svjetskim prvenstvima i formulu savršeno izvedenog penala.

Da su njegove formule bile potpuni promašaj, ne moram posebno pojašnjavati, jer nema te formule koja bi mogla objasniti čarobne, mistične i misteriozne nepoznanice koje su prije tri dana još jedanput protjerale ohole i pohlepne Engleze iz predvorja moskovskog nogometnog raja: božansko nadahnuće, samurajski skok i omiško-biokovsku silinu kojom je Ivan Perišić zabio izjednačujući gol, njegov nebeski skok nakon kojeg je spustio loptu pred Super Marija da bi taj prekaljeni ratnik dao pobjednički gol ljevicom te neutaživu glad za igrom, natjecanjem i pobjedom cijele momčadi Zlatka Dalića.

Nema te statistike, divovskih podataka (Big Data), teorijske matematike i fizike kojom bi se mogla osmisliti formula nogometnog uspjeha.

Zato se i genijalni Hawking našao pred nerješivom zagonetkom “crne rupe” koja stoji na putu svakoga nogometnog i sportskog proroštva: neizvjesnost, sreća/nesreća, fatalna sudska pogreška, sekunda ili dvije genijalnog igračkog nadahnuća, pacerski promašaj inače pouzdanog igrača, neslomljivi pobjednički duh ili gubitnička malodušnost neke momčadi.

Sve te varijable jednostavno nisu mjerljive i nisu predvidljive! Ne samo da nisu predvidljive nego su te crne spoznajne rupe teško i opisive.

Ruska nogometna trilogija

Sada kad sam javno pokopao proročki potencijal znanosti i znanstvenika, postavit ćete logično pitanje: na čemu počiva moj u naslovu sažeti optimizam, tvrdnja da ćemo večeras pobijediti nogometno moćne Francuze koje 1998. u polufinalu nisu uspjeli pobijediti vatreni ‘98 Miroslava Ćire Blaževića i Zvone Bobana, koji su u svojim redovima imali Zlatnu kopačku tog prvenstva Davora Šukera?

Analitički pristup kojim sam se koristio u pripremi “ruske nogometne trilogije” osmislio je ruski matematički geofizičar i seizmolog Vladimir Keilis-Borok (1921.–2013.). Nastojeći osmisliti metodu prognoziranja potresa, on je zaključio da znanost potrese ne može predvidjeti, ali može definirati neke geofizičke znakove koji bi mogli upućivati na pojavu potresa.

Svoju je metodu nazvao prepoznavanjem obrasca (pattern recognition). U suradnji s američkim kvantitativnim historiografom Allanom Lichtmanom, metodologiju prepoznavanja obrasca uspješno je poslije primijenio na, primjerice, prognoziranje ishoda američkih parlamentarnih i predsjedničkih izbora.

Služeći se tom idejom, a polazeći od manje-više neosporne spoznaje da uspjeh i neuspjeh u nogometu ovise o nizu čimbenika ili varijabli – pojedinačnoj kvaliteti igrača, kvaliteti nogometne momčadi, pobjedničkom ili gubitničkom momčadskom duhu i motivaciji, kvaliteti i vodstvenim sposobnostima izbornika/trenera, moralnom i socijalnom kapitalu kapetana momčadi, potpori i energiji koju momčadi daju navijači, korištenju suvremenih znanstvenih spoznaja u nogometu, sportskoj sreći i nesreći, sudačkim kvalitetama i propustima – pokušao sam procijeniti “bruto nogometnu snagu” naših protivnika i hrvatske reprezentacije.

Kako nisam nogometni stručnjak, za komparativne procjene kvalitete naših i “neprijateljskih” igrača zamolio sam trenera svih trenera Miroslava Ćiru Blaževića. Ćiro mi je svoje procjene s radošću poklonio. Na temelju tih procjena i moje socio-psihološke analize ostalih čimbenika, zaključio sam da ćemo pobijediti Ruse i Engleze.

Svaku dvojbu da ćemo pobijediti Engleze napustio sam nakon prave poplave oholih, bahatih i podcjenjivačkih ocjena engleskih novinara i bivših igrača o vatrenima 2.0. Da su Englezi napravili veliku pogrešku podcjenjujući vatrene 2.0, jasno im je stavio na znanje Šime Vrsaljko nakon utakmice: “Kad podcijeniš nekoga, to ti se najčešće vrati, a to se dogodilo i danas.

Nismo se obazirali na to što Englezi pišu i najavljuju. Ja uvijek kažem: ‘Izađi na teren pa onda pričaj’. Mi smo u finalu, a oni mogu na sunčanje ako žele. Pričalo se da ovo nije Engleska koja nabija lopte i preskače igru, ali kad smo mi krenuli u pritisak koji smo uvježbavali cijeli tjedan, onda se pokazalo da je to ipak stara Engleska.

Fizički smo bili spremniji, imali smo volju i htijenje. Nakon što smo primili gol, bili smo bolji i bilo je pitanje vremena kad ćemo zabiti. Ova reprezentacija ima karakter. Mi živimo jedan za drugoga i željeli smo dati 300 posto u ovoj utakmici pa da si ništa ne možemo zamjerati. Kad imaš takav pristup i svu podršku iza sebe, onda pokažeš zube.”

Na temelju analize temeljene na metodologiji prepoznavanja obrazaca, uvjeren sam da ćemo – ako nas ne pogodi neka silna nesreća i/ili ako nas suci ne opljačkaju – pobijediti Francuze i postati svjetski prvaci.

Onima koji misle kako će vatreni 2.0 teško zaustaviti glavne francuske jurišnike-driblere (Kylian Mbappé i Antoine Griezmann) i navodnog neukrotivog gospodara kaznenog prostora (Olivier Giroud), za razmišljanje nudim poučak koji mi je ponudio Ćiro: “Mbappé i Griezmann ne mogu se probiti kroz prostor kojim caruju Modrić, Rakitić i Brozović, a Girouda će Lovren ukrotiti bez većih problema i u zraku i na zemlji.”

Konačno, ako i kad pobijedimo, pitanje dobitnika Zlatne lopte bit će riješeno. Bit će to Luka Modrić. Tu je “francusku” loptu zaslužio i prije finala. Već nakon dramatične, ali i epske pobjede vatrenih 2.0 nad Rusijom, a posebice nakon veličanstvene pobjede nad Gordim/Perfidnim Albionom, vodeći nogometni znalci diljem svijeta počeli su se natjecati u traženju imenica, pridjeva i superlativa kojima su u nogometna nebesa uzdizali niskog i krhkog hrvatskog i Realova veznjaka Luku Modrića.

Divili su mu se i tepali mu: tihi genij, nečujni genij, izvanzemaljac, maestro, virtuoz, čarobnjak, mađioničar, orkestraš, nogometni pjesnik, briljantni dirigent, zadarski Mozart, hrvatski Beethoven, posljednji nogometni romantik, najbolji svjetski igrač, tvorac nogometnog ritma itd.

Jedan od razloga zbog kojeg se globalno selo zaljubilo u Luku bio je taj što su najveće zvijezde svjetskog nogometa napustile Rusiju pošto su njihove reprezentacije ispale u prvom ili drugom dijelu natjecanja: Lionel Messi, Cristiano Ronaldo, Neymar, Mohamed Salah, Luis Suarez, Manuel Neuer, Andres Iniesta, Robert Lewandowski, Marcelo i dr. Ostali su oni čije vrijeme sigurno i brzo dolazi, ali ne u Moskvi u nedjelju: Antoine Griezmann i Kylian Mbappé.

Zaključit ću ovako. Dvije najbolje svjetske momčadi igraju danas finale Svjetskog kupa koje će gledati cijeli svijet!

Razlika u kvaliteti, nogometnom umijeću i snazi skriva se u nijansama, ali je većina tih nijansi na hrvatskoj strani: imamo za nijansu boljeg izbornika, bolji su nam navijači, kapetan nam je malčice bolji i kao vođa i kao igrač, snažniji nam je i momčadski, pobjednički duh, pa i izbornička, igračka i navijačka vjera u pobjedu.

Slaven Letica / Večernji list

 

Povijesni dan hrvatskog sporta

 

 

Pastir na Velebitu: Pogledajte snimku malenog Luke Modrića koji štapom tjera koze po kamenjaru

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori