Pratite nas

Analiza

Slaven Letica: Uspon i pad jedinoga hrvatskog oligarha Ivice Todorića

Objavljeno

na

Političko-ekonomijska i sociopsihologijska analiza ‘Slučaja/Fenomena Agrokor’

Već sada se može kazati da je svojim prvim blogerskim zapisom, objavljenim 22. rujna 2017. pod prozaičnim naslovom ‘Priopćenje za javnost’, hrvatski i ‘regionalni’ tajkun nad tajkunima, zapravo, donedavno, jedini hrvatski OLIGARH, Ivica Todorić, objavio bespoštedni rat svim sredstvima: Andreju Plenkoviću, njegovoj vladi, izvanrednoj upravi Agrokora koju vodi „izvanredni povjerenik“ Ante Ramljak, ‘strvinarskim (američkim) fondovima’ koji su navodno na silu oteli njegovo životno djelo i obiteljsko blago.

Rat je objavio i krunskim svjedocima pokajnicima, posebice Ivanu Crnjcu, dugogodišnjem šefu Agrokorovih financija, vjenčanome kumu i bliskome prijatelju njegova sina Ante.

Konačno, rat je objavio i Republici Hrvatskoj kojoj je – po vlastitome uvjerenju i javnim izjavama – velikodušno sve darovao, a ona ga kani utamničiti.

Ta objava rata ili ratova nedvosmisleno je sadržana u završnim rečenicama Priopćenja za javnost: ‘Stoga ću u narednom vremenu, a u cilju zaštite vrijednosti ulaganja u Agrokor, radnih mjesta i gospodarstava država u kojima poslujemo te svih naših dionika, pokrenuti sve pravne radnje koje su mi na raspolaganju, kako u Hrvatskoj, tako i pred međunarodnim tijelima. Pritom ću javnim istupima i objavom relevantnih dokumenata u potpunosti razotkriti spregu politike, privatnih interesa čelnika fondova i važnih ljudi iz samoga Agrokora, a koja je stvarni razlog donošenja neustavnog Lex Agrokora.’

U prvome dijelu Priopćenja sadržana su ključna polazišta i argumentacija na kojima Ivica Todorić Gazda kani utemeljiti pravosudni, medijski, pa i masovno psihološki rat: ‘Na početku 2017. godine, kad smo Agrokor vodili moj management i ja, kompanija je imala čvrst plan za napredak i uspješan rast te isplatu vjerovnika u skladu sa zakonskim obvezama. To je bila politika Agrokora i svih desetljeća postojanja i uspješnog poslovanja.

Vlada Republike Hrvatske u to vrijeme povlači političke poteze želeći steći kontrolu nad Agrokorom kroz, očito, unaprijed pripreman plan. Ciljano širenje dezinformacija i negativnih glasina kroz izjave najviših dužnosnika zakonodavne i izvršne vlasti tijekom prvih mjeseci 2017. godine destabiliziralo je Agrokor. Lažima i manipulacijama Vlada u zabludu dovodi i cjelokupnu javnost. Služeći se konstrukcijama, te potpuno neprimjerenim medijskim djelovanjem, stvoren je okvir za pridobivanje političkih saveznika. Umjesto činjenica i istine, Agrokor su htjeli prikazati kao slučaj Parmalat sugerirajući otuđenje ogromnih suma novaca, no danas, sedam mjeseci kasnije, slučaja Parmalat nema.

Cilj takvog djelovanja najviših dužnosnika Vlade i Sabora, kroz izravni politički intervencionizam, bio je donošenje neustavnog zakona Lex Agrokor i nacionalizacija privatne imovine, a ovakav slučaj otimanja privatnog vlasništva nije zabilježen u suvremenoj Europi. Ja i Uprava Agrokora potpisali smo aktivaciju zakona (Lex Agrokor), a sada posebno naglašavam, pod ucjenom, prisilom, prijetnjama, manipulacijama zakonskim odredbama i neviđenim medijskim linčem.’ (Ivica Todorić: Priopćenje za javnost, 22. rujna 2017.)

Sadržaj i ton Priopćenja za javnost objavljenoga na blogu 22. rujna 2017. potpuno odudara od prvoga kriznog Priopćenja za javnost koje je Ivica Todorić 7. travnja 2017., uputio ‘cijenjenim kolegama, zaposlenicima Agrokor koncerna, poslovnim suradnicima, partnerima, uvaženoj javnosti’. To je priopćenje objavio na dana kad je u Narodnim novinama objavljen, a time i stupio na snagu, Zakon o postupku izvanredne uprave u tvrtkama od sistemskog značaja, poznatiji pod nazivom Lex Agrokor.

Evo najvažnijega dijela toga priopćenja objavljenoga prije pet i pol mjeseci: ‘Cijenjene kolege, zaposlenici Agrokor koncerna, poslovni suradnici, partneri, uvažena javnosti, želim vas obavijestiti kako je Uprava Agrokora, sa mnom na čelu, pokrenula proces aktivacije Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Navedenu odluku donosim u uvjerenju kako je to u najboljem interesu za svakog pojedinog zaposlenika, partnera, dobavljača, svih drugih dionika te cjelokupnog gospodarstva. Iskreno se zahvaljujem svim zaposlenicima, bliskim suradnicima i partnerima s kojima sam izgradio najznačajniju tvrtku u povijesti Republike Hrvatske. Svih sam ovih godina, pa i u posljednjim izrazito izazovnim trenucima, davao svoj maksimum kako bi osigurali stabilnost kompanije, kako bi sačuvali preko 60 tisuća radnih mjesta te osigurali opstojnost i prosperitet čitavog Agrokor koncerna. Još jednom pozivam sve one koji mogu doprinijeti da Agrokor nesmetano nastavi s radom, da se sačuvaju radna mjesta i da se omogući daljnji razvoj, da učine sve u svojoj moći da se to i ostvari. Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.’

Todoric1

Zlatno Agrokorovo doba kad su brojni stvarni magarci, ali i nebrojeni politički i poslovni ‘tovari’, oduševljeno jeli i pili iz ruke ‘Gazde’ Ivice Todorića.

U medijski i pravosudni rat svim sredstvima Ivica Todorić krenuo je u trenutku kad je shvatio da njegov velikodušni ‘dar’ državi nije spriječio tu istu državu, utjelovljenu u VRH-u i Dorhu, da provede revizijske, financijsko-forenzične i pravosudne istrage kojima je krajnji cilj, Todorić ne dvoji, utamničenje njega samoga, njegovih sinova (Ante i Ivana), kćeri (Ive Balent) i najbližih poslovnih suradnika.

Hrvatska država: Todorićeva voljena majka i omražena maćeha

Prve naznake da će mu voljena država postati bešćutnom maćehom, a pravda prema njemu, kao i prema običnim smrtnicima, slijepom, dobio je već početkom svibnja kad je VRH iz proračunskih zaliha izdvojio 5.000.000 kuna za ‘podmirenje troškova Dorha vezanih uz utvrđivanje mogućih nepravilnosti i nezakonitosti u Agrokoru’.

Sol na ranu nanosio mu je ‘flegmatični izvanredni povjerenik’ Ante Ramljak koji je počeo prodavati svu imovinu koja je bila statusno-raskošni simbol poduzetničke i poslovne izvrsnosti, ali i glembajevske obiteljske nadmoći, bogatstva i nedostupnosti – za nas obične smrtnike – Ivice Todorića i njegove familije: super-luksuzna jahta, helikopter, zrakoplov, Villa Castello s posjedom u Medveji, otok Smokvica Vela itd.

Kako je financijska vrijednost sve te imovine Agrokora bila tek kap u moru korporacijskih bilanci, Ivica Todorić ispravno je zaključio da je stvarni cilj prodaje bilo ono što se u socijalnoj psihologiji naziva ‘karakternim ubojstvom’: stvaranjem masovno-psihološkoga čuvstva prijezira, gađenja i mržnje prema njemu i njegovoj obitelji.

Prezir, gađenje i mržnju javnosti prema Todoriću prvi je potaknuo tadašnji predsjednik Sabora dr. Božo Petrov kad je protiv njega podnio kaznenu prijavu, a osnažila ih je pojava (profesionalno dobro napravljenoga) dokumentarnoga filma ‘Gazda’ Darija Juričana.

Film se u regionalnoj distribuciji, na televiziji Al Jazeera Balkans, pojavio 28. ožujka 2017. uz ovu najavu: ‘Ivica Todorić pobjednik je procesa privatizacije i tranzicije na Balkanu. Njegova kompanija Agrokor je u 2015. prihodovala 6,7 milijarda eura i ima velika poduzeća od Vardara do Triglava. Ovo je film o receptu kako se postaje gazda.’

Plimu negativnoga publiciteta koji je spontano osmišljen kao bitka obespravljenoga i prestrašenoga (zbog mogućeg kraha Agrokora) naroda protiv novovjeke Gospode Glembajevih do granice narodne želje za osvetom i linčom doveli su amaterski snimljeni dokumentarni filmovi o provodu sinova Ivice Todorića i Ivana Crnjca na jahti ‘Jana’ u akvatoriju otoka Smokvica Vela kod Rogoznice.

Taj je otok Morh 1995. godine dao u 30-godišnji zakup tvrtki Grafoplast u vlasništvu Ante Lušića, praunuka nekadašnjega vlasnika otoka. Kako Grafoplast nije plaćao koncesijsku naknadu, Ante Lušić prodao je tvrtku Agrokoru koji je tako postao gospodarom otoka. Nedavno je javnost saznala da Agrokor za korištenje otoka nije plaćao zakupninu. Tu činjenicu javnosti je prvi priopćio ministar državne imovine dr. Goran Marić: ‘Jedan se privatni otok koristi bespravno. Kroz dvadeset godina država je propustila naplatiti oko 200 milijuna kuna.’

Programirano i spontano stvarani negativni i demonski publicitet u pola je godine Ivicu Todorića i njegove članove od simbola poslovne izvrsnosti i spasitelja propalih tvrtki pretvorio u simbol poslovnoga neuspjeha, ali i u simbol bahate, bešćutne i raskalašene kolonije moralnih gubavaca koji žive u ‘otetome’ dvorcu, planduju na privatnim otocima, imaju privatne jahte, zrakoplove, helikoptere, lovišta i životna uvjerenja kako su ljudi posebnoga kova.

Kad je u ranu jesen 2017. Ivica Todorić doznao kako je Dorhov ključni svjedok pokajnik njegova dojučerašnja desna ruka (ujedno i daleko najslabija karika u poslovnoj filozofiji i strategiji Agrokora), najbolji prijatelj njegovih sinova, Ivan Crnjac, frustracija Ivice Todorića došla je do usijanja.

Dobio je također pouzdanu informaciju kako će revizorska kuća PricewaterhouseCoopers Hrvatska radikalno smanjiti vrijednost imovine Agrokora po osnovi onoga što mi ekonomisti poznajemo pod pojmom nematerijalna imovina (intangible asset): vrijednost Agrokorovih robnih marki (brendova), goodwill, koncesija, franšiza, zaštitnih znakova, dizajna, licencija, patenata, industrijskog i intelektualnoga vlasništva.

U tome je trenutku odlučio pokrenuti blog na kojemu je Vladi i Državi objavio rat.

Svoje elitne pretorijanske ratne ‘trupe’ podijelio je u dvije skupine: Internetske ratnike na čelu s Ratkom Mačekom i Aljošom Roksandićem i pravosudne ratnike koje predvode Jadranka Sloković i Čedo Prodanović.

Izbor mu nipošto nije loš. Ratko Maček zanat PR eksperta ispekao je radeći godinama kao privatni PR poduzetnik, a zatim i kao najbliži suradnik dr. Ive Sanadera. Stekao je dragocjena znanja i iskustva kao suokrivljenik u nizu pravosudnih bitaka.

Aljoša Roksandić ostvario je najuspješniju humanitarnu i promidžbenu kampanju u hrvatskoj povijesti ‘Dajmo da čuju’, a bio je i uspješni novinski urednik i PR profesionalac.

Sanader Macek1

Ironija ‘Mačkove’ sudbine I.: Ratko Maček s dr. Ivom Sanaderom kod pape Ivana Pavla II.

Sanader Macek2

Ironija ‘Mačkove’ sudbine II.: Ratko Maček s dr. Ivom Sanaderom kao okrivljenik na Županijskome sudu u Zagrebu

Ratna filozofija i strategija Todorićevih internetskih ratnika: Napad je najbolja obrana!

Više je strategijskih uporišta na kojima su Ivica Todorić i njegov ratni stožer koji zasad djeluje u ilegali (ne zna se lokacija na kojoj se nalazi, pa ni imena i prezimena ratnika) utemeljili OFENZIVNU ratnu strategiju:

Prvo je uporište spoznaja kako u suvremenome svijetu ne postoje jasne granice između istine i laži, činjenica i onoga što se od početka ove godine naziva alternativnim činjenicama, a zapravo se radi o manje ili više vješto smišljenim izmišljotinama.

Upravo zbog toga što je u XXI. stoljeću nestala jasna razlika između istine i laži, za riječ godine (2016.) poznati je nakladnik Oxford Dictionaries izabrao riječ post-istina (post-truth), a Merrian-Webster izraz nadstvarno (sureal).
Evo kako su te riječi definirali urednici glasovitih engleskih rječnika:

Post-istina (Oxford Dictionaries): pridjev koji ‘se odnosi ili označuje okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na staranje javnoga mišljenje od apela (obraćanja) usmjerenih na ljudske osjećaje i uvjerenja’.

Nadstvarno (Merrian-Webster): ‘označuje iracionalnu stvarnost nekoga sna’.

Uz ta dva pojma, prošla je godina u Americi, a zatim i drugdje u svijetu, proslavila još jedan pojam, zapravo frazu, ‘alternativne činjenice’ (alternative facts). Tu je frazu prva uporabila savjetnica novoizabranoga američkog predsjednika Kellyanne Conway na susretu s novinarima 22. siječnja 2017. Nastojeći objasniti lažnu (!) tvrdnju glasnogovornika Bijele kuće Seana Spicera da je na inauguraciju Donalda Trumpa došao najveći broj ljudi u američkoj povijesti (fotografije i snimke iz zraka nepobitno su dokazivale da je broj ljudi na Trumpovoj inauguraciji bio znatno manji od onih koji su došli na ustoličenje Baracka Obame), Conway je kazala kako Spicer nije lagao, nego je iznio „alternativne činjenice“.

Općenito se može kazati da u suvremenome svijetu, posebice u svijetu suvremene politike, medija, društvenih medija i virtualne stvarnosti ne postoji jasna granica između istine i laži. Umjesto toga, metaforički govoreći, postoje desetci i stotine nijansi laži i istina: poluistina, polulaži, post-istina, nadstvarnosti i – alternativnih činjenica: shvaćenih onako kako ih shvaća i javnosti tumači američki predsjednik Donald Trump i mnogi drugi državnici, političari, na žalost i znanstvenici, novinari i stavotvoritelji.

Todorićevi internetski ratnici obećali su i javnosti, zapravo, nude – alternativne činjenice.

Alternativne cinjenice

Alternativne činjenice u Bijeloj kući (karikatura: Kevin Siers)

Drugo je uporište Todorićeva medijskoga rata istraživanjima potvrđena činjenica da hrvatska javnost i narod najmanje vjeruju političarima. Polazeći od te nesporne činjenice, Todorićevi internetski generali osmislili su strategiju stalnoga prozivanja VRH-a da mulja, vara i ne govori istinu. Krajnji je cilj, što bi narod rekao, vladu utjerati u laž.

Treće je uporište medijskog rata pronalaženje ahilovih peta u neprijateljskim redovima. Na početku rata te su ahilove pete pronašli u ministrici dr. Martini Dalić, izvanrednome povjereniku Anti Ramljaku i krunskome (zasad) svjedoku pokajniku Ivanu Crnjcu.

Izbor dr. Dalić za glavnu metu blogersko-medijskoga rata već se pokazao mudrim jer je ona u rat ušla nepripremljena: improvizirajući i stalno mijenjajući ratnu taktiku.

Posljednje, četvrto, najvažnije ključno uporište Todorićeva internetsko-medijskoga rata njegovo je, od Ratka Mačeka usvojeno, uvjerenje kako Dorh i pravosuđe općenito nisu imuni na raspoloženja javnoga mišljenja: spoznaja da je znatno lakše podići optužnicu i na sudu osuditi okrivljenika kojega javnost-narod smatra utjelovljenjem najgorega kriminala.

Internetski rat Todorićevih profesionalca protiv Plenkovićevih amatera

Već prva izmjena ‘paljbe’ na bojišnici kod Banskih dvora i u bespućima blogerske zbilje pokazala je da na jednoj (Todorićevoj) strani vojuju profesionalci, a na drugoj (Vladinoj) samouki amateri. Kako to izgleda ilustrirat ću s nekoliko primjera.

Na ključnu Todorićevu tvrdnju kako je aktiviranje Lex Agrokor potpisao pod pritiscima, ucjenama i prijetnji tamnicom, očitovali su se i Andrej Plenković i dr. Martina Dalić, a to su Todorićevi PR gurui priželjkivali.

Andrej Plenković izjavu o navodnim prijetnjama i ucjenama Ivice Todorića dao je s nogu, u stanci zasjedanja Europskoga vijeća u Tallinnu: ‘Nema nikakva govora o pritisku Vlade. Zakon o Agrokoru prije svega je napravljen da se mogao aktivirati jedino uz privolu uprave, ne samo Vlade, i ne bi bilo dobro da sada dođe do neke kolektivne amnezije, da se u roku od šest mjeseci zaboravi realnost u kojoj je kompanija u tom trenutku bila, da se zaboravi ono što je najbitnije i zbog čega je donesen zakon za kompanije od sistemskoga značaja i posljedice domino efekta koje je to moglo imati na hrvatsko gospodarstvo.’

Todorićevi internetski ratnici brzo su prešli u protunapad: ‘Gospodine predsjedniče Vlade, kad iz neke baltičke zemlje narodu poručujete da ima kolektivnu amneziju, onda očito zaboravljate da narod pamti puno dulje nego što to politika želi. I ja pamtim dugo, a događaje od 26. veljače i 26. ožujka ove godine pamtit ću zauvijek.’ (29. rujna 2017.)

Nespremnost ministrice dr. Martine Dalić na verbalnu agresiju iz stožera Ivice Todorića bila je još i veća.

Na samom početku ‘rata’ pokušala se izdići iznad situacije. Na zamolbu novinara ispred Banskih dvora 22. rujna 2017. da komentira objavi prvoga bloga Ivice Todorića, odgovorila je: ‘Zar vi mislite da je Ivica Todorić stvarno toliko važan da bi Vlada komentirala i da bih se ja brinula za tuđe blogove?’

Dan kasnije, 22. rujna 2017., na novinarsko pitanja što misli zašto je Ivica Todorić nakon pola godine promijenio strategiju odnosa prema Vladi, Martina Dalić izjavljuje: ‘Meni to nije poznato. Kao što sam rekla, sve ovo što vidim po medijima meni izgleda kao govorenje čovjeka koji je u potpunosti odvojen od stvarnosti i koji u potpunosti ne povezuje kakva je gospodarska stvarnost, a kakva je stvarnost koja postoji u njegovoj glavi.’

Tjedan dana kasnije, nakon blogovskih tvrdnji Ivice Todorića da je upravo ona prijetila i ucjenjivala njega i njegovu obitelj kako bi ih prisilila da zatraže primjenu Lex Agrokor, dr. Martina Dalić itekako je ozbiljno shvatila optužbe posrnuloga tajkuna koji je još uvijek nominalni vlasnik Agrokora: ‘Izjave i ono što se po medijima piše s tzv. bloga, rekla bih, u velikoj mjeri mene osobno ugrožava u smislu moga ugleda, ja ću zaštitu i razgovor s tim blogom potražiti na sudu i namjeravam autora bloga tužiti za klevetu i narušavanje ugleda.’

Todorićevi internetski ratnici uzvratili su joj 1. listopada 2017. blogerskim zapisom pod naslovom ‘Kako laže Martina Dalić’ u kojemu ju ovako pokušavaju – u očima javnosti – utjerati u laž: ‘Martina Dalić u više je navrata (zadnji put u velikom intervjuu Jutarnjem listu) tvrdila da je Lex Agrokor bio zadnja opcija i da bi joj bilo puno draže da je Uprava sama našla rješenje. Međutim, na dan 28. ožujka, nakon što je Agrokor ulagao ogromne napore za Stand Still, koji je na kraju i većina Agrokorovih banaka potpisala, Martina Dalić šalje članu Uprave Agrokora prijeteći mail, u 2:30 u noći, u kojem prijeti uhićenjima ako se Lex ne potpiše. Neka demantira, ako se usudi.’

Sličnom spinovskom logikom Todorićevi su internetski ratnici Martinu Dalić pokušali ‘utjerati u laž’ nekoliko dana ranije u odnosu na prirodu susreta nje i Ivice Todorića:

Martina Dalić: ‘Ja se s g. Todorićem nikada privatno nisam sastajala. Nikakvih privatnih veza nemamo.’ (27. rujna 2017.)

Ivica Todorić istoga dana, nekoliko sati kasnije: ‘Gospođa Dalić opet obmanjuje hrvatsku javnost. Ona ima pravo kad kaže da se s Ivicom Todorićem nikad nije privatno sastajala, ali ja to nisam nikad ni kazao. Kazao sam da se najavila i da je došla u moj ured i iznio sam najvažniji dio istinitoga razgovora koji smo vodili. Teško mogu vjerovati da se ne sjeća i da je zaboravila naš razgovor, budući da je u njemu tražila vrlo neuobičajene stvari. A ja ću joj rado dokumentirati naš razgovor.’

Prve verbalne bitke urodile su, sa stajališta Ivice Todorića, zrelim plodovima: njegov je blog postigao milijunsku posjećenost (koja je također dobrim dijelom rezultat upravljanja publicitetom), mediji su u javnom glasanju paloga veletajkuna našli ‘robu’ i, najvažnije, posijano je sjeme sumnje u veliku pripovijest-naraciju o Slučaju Agrokor koju je javnosti donedavno nudila samo jedna strana. Da je svrha postignuta, ilustrirat ću s nekoliko rečenica poznatih pisaca Večernjega lista Milana Ivkošića i dr. Nine Raspudića.

Milan Ivkošić jasno piše o vlastitome – moralnom izboru: ‘A što ako je Ivica Todorić u pravu, ili bar djelomice u pravu? Vidjet ćemo, ali najuspješnijeg hrvatskog gospodarstvenika koji je izravno zapošljavao desetke tisuća ljudi i neizravno još tisuće iz tvrtki s kojima je poslovno surađivao, koji je najviše od svih punio državni proračun i za razliku od nekih drugih muljatora spašavao kombinate, tvornice i druga posrnula poduzeća koja je kupovao, onako brutalno isključiti iz Agrokora, vrijeđati ga, ponižavati i osvetnički na spektakularan način prodavati njegovu luksuznu imovinu u vlasništvu tvrtke mogu samo ljudi bez ikakvog ljudskog obzira, kao što su prisilni upravitelj Ante Ramljak, ministrica Martina Dalić i drugi ministri te premijer Plenković, koji je, bit će, kao Kardeljev i Marxov učenik, alergičan na privatno vlasništvo.’ (Večernji list, 29. rujna 2017.)

Dr. Nino Raspudić sokoli Todorića kao najvećeg blogera osvetnika: ‘Zato Blogeru najveći, sve reci i sve ih prokaži i uračunat će ti se u pravednost. Sad si aterirao, prošlo ti je ne samo pet do dvanaest, već i dvanaest i pet. Zlatna se kočija pretvorila u bundevu, snažni kočijaši u miševe, ti si opet među narodom, brat, bloger, jedan od nas, pa učini nešto za ‘raju’. Pjevaj!’ (Večernji list, 29. rujna 2017.)

Globalna geoekonomika i Todorićev samoubilački ruski rulet

Da Ivica Todorić nije bio i da sebe nije vidio kao tipičnoga poduzetnika, investitora, poslovnjaka i poslodavca – kojemu su rast i dobit jedini motivi i mjerila uspjeha – bilo je jasno iz njegova ranijega ‘marša na Istok’, u BiH i Srbiju, i kasnijega ‘marša na Zapad’, u Sloveniju. Štoviše, jedno vrijeme mu je bila srcu prirasla ideja da se poslovno proširi i na Srednji Istok (u Tursku i dalje na Istok), a strateško razvojno ortaštvo s ruskom državnom (!) Sberbankom dalo je naslutiti kako je Agrokor spreman na sve oblike poslovnih veza s moćnom Rusijom.

Vlastito geoekonomsko, pa i geostrategijsko poslanje ipak je najbolje opisao u Priopćenju za javnost od 22 rujna 2017.: ‘Gdje su drugi rušili, mi smo gradili mostove – ulagali smo MILIJARDE – kako u Hrvatsku, tako i u susjedne zemlje, opremali ljude najmodernijim znanjima i tehnologijama. Gdje su političari svojim nedjelovanjem i neznanjem raseljavali stanovnike, mi smo stvarali pretpostavke za ostanak i prosperitet uspješnih i zadovoljnih ljudi, svojih na svome.’

Taj patetično intonirani citat pokazuje kako je Ivica Todorić bio svjestan da je hrvatsko tržište – kad su maloprodaja, poljoprivredna proizvodnja, prehrambena industrija, vodna i sladoledarska proizvodnja i pitanju – jednostavno premalo i da je nužno građenje – nazovimo ih tako – ‘titoističkih poslovnih mostova’ između Hrvatske, Istoka i Zapada; barem do granica bivše SFRJ.

Na simboličnoj razini, ‘mješoviti brak’ – kako se to nekad zvalo – njegova mlađeg sina Ivana sa srbijanskom manekenkom Milicom Mihajlović bio je dokaz da obitelj Todorić nema ‘ustaških’ predrasuda i da misli ozbiljno kad gradi ‘mostove’ ‘uspješnih i zadovoljnih ljudi, svojih na svome.’

Nije nikakvo čudo što je golemo poslovno carstvo Ivice Todorića – koje je u Lijepoj Našoj sezalo i još uvijek seže od baranjskih i slavonskih žitnih pola, voćnjaka i vinograda, preko čarobnih plješivičkih i kutjevačkih vinograda i podruma, istarskih vinograda i maslinika, do bajkovitih jadranskih turističkih, otočkih i kopnenih bisera – plijenilo pozornost Putinove Rusije.

Atavistička težnja negdašnjeg velikoga ruskog carstva da se proširi prema toplim jugozapadnim sredozemnim morima bila je, nema nikakve sumnje, jedan od glavnih motiva koji su naveli rusku državnu Sbernanku da ‘carskom’ manirom financira Agrokor u času kad su zapadne financijske institucije – banke i fondovi – sa skepsom i oprezom počele analizirati poslovne planove balkanskog Golijata, europskoga Davida.

Todoric23

Ivica Todorić 10. travnja 2014: ‘Ovo je perfektan posao za Agrokor’, nakon potpisivanja ugovora o kreditu od 600 milijuna eura s najvećom ruskom bankom Sberbank.

Medeni mjesec Ivice Todorića, Agrokora i Rusa (Sberbanke, Vladimira Putina i Aleksandera Medvedeva koji je plandovao na Todorićevoj jahti ‘Jana’) trajao je nešto kraće od tri godine: od 10. travnja 2014., kad je Sberbanka Agrokoru kredit od 600 milijuna eura, do 9. veljače 2017. kad je ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov u paradnoj vojnoj odori, duboko uronivši u kožnu fotelju boje višnje, na izvanrednoj konferenciji za tisak u Zagrebu izjavio kako Rusija više ne planira kreditirati Agrokor. Tom je prilikom kazao: ‘Mi smo više puta davali kredit Agrokoru, jer smo htjeli stabilizirati kompaniju. Više ne ćemo davati kredite. Nadam se da će Agrokor vratiti sve svoje obveze i kredite. Sberbank kreditira različite gospodarske subjekte. Ako nam se Agrokor ponovno obrati, dakako da ćemo razmotriti to pitanje, ali isključivo u svjetlu svih financijskih poteškoća u kojima se nalaze.’

Zatim je otvoreno zaprijetio Agrokoru: ‘Ako Agrokor ne vrati kredite, morat će to rješavati sa Sberbankom. Rusija ne pretendira ni na jedan dio Agrokora. Agrokor mora vratiti novac! Ne mogu reći da Agrokor surađuje. Ne poznajem čak ni predsjednika Agrokora. On očito smatra da je suvišno da se upozna sa mnom, a sukladno tome bit će i posljedica.’

Azimov

Nj. E. Anvar Azimov objavljuje rat Agrokoru i Ivici Todoriću osobno 9. veljače 2017.

Putin medvjed

Vladimir Putin na pripitomljenome medi

‘Posljedice’ koje je najavio Azimov sudski su postupci, ovrhe i pljenidbe Agrokorove imovine u Sloveniji i Srbiji. Zasad.

Zaključak

Nikada, vjerojatno, ne će biti sasvim jasno koji se ključni uzroci kriju iza ekonomskoga, zapravo financijskoga, sloma Agrokora, a time i drame (trenutačno) i moguće tragedije (ako se potvrde novinske spekulacije o bilančnome zamračenju 300 i krađi 100 milijuna eura o čemu je prvi pisao Berislav Jelinić u Nacionalu) koja je već zadesila ili će tek zadesiti obitelj Todorić.

Prvi od mogućih uzroka političko je poslovna paradigma koju je osmislio i prakticirao Ivica Todorić, a koja se, jednim dijelom, svela na ono što se u teoriji korupcije naziva ZAROBLJAVANJEM DRŽAVE. Svjetska banka ovako definira zarobljavanje države (state capture): ‘Korupcijska praksa kod koje privatne tvrtke vrše nezakonita i nevidljiva privatna plaćanja javnim službenicima u namjeri da utječu na formiranje zakona, pravila, normi i uredbi od strane državnih institucija.’

Nesporna je činjenica da je Agrokor zapošljavao bivše ministre, guvernere, državne tajnike, saborske zastupnike i/ili članove njihove najuže obitelji kako bi hrvatsku državu držao u ‘tamnici’, na uzdi.

Drugi je mogući uzrok činjenica da je Agrokor bio neka vrsta države u državi ne samo kad je bilo u pitanju korištenje europskih poljoprivrednih poticaja i razvojnih fondova, nego i kad je bilo preuzimanje socijalnih rizika preuzimanja najvećega dijela ranije zaposlenih radnika u propalim javnim tvrtkama, otvaranje nerentabilnih dućana diljem Hrvatske i sl.

Treći je uzrok skupi novac: Za razliku od konkurencije – u poljoprivrednoj proizvodnji i maloprodaji – koja je dobivala kredite uz kamate od 1-3 posto, Agrokor je pri kupnji tvrtki u Hrvatskoj i susjednim zemljama uzimao kredite po kamatnim stopama od 3-7 posto. Uvjerenje Ivice Todorića da se razlika u kamatnim stopama može pokriti visokim maržama iz maloprodaje vrijedila je do trenutka kad je Konzum imao 70-ak posto tržišta. Pojavom i rastom maloprodajne konkurencije ta se poslovna logika pretvorila u samoubilačku.

Četvrti je uzrok geoekonomski šok izazvan događajima koje Ivica Todorić nije mogao predvidjeti: (1) uvođenjem europskih sankcija Rusiji zbog aneksije Krima i dijela istočne Ukrajine i (2) prešutna kaznena misija koju je za Vladimira Putina odradila Sberbanka nakon što je predsjednik VRH-a ponudio pomoć Ukrajini pri mirnoj reintegraciji Krima.

Iako to Putinov režim ne će nikada priznati, izjava Andreja Plenkovića u Kijevu 21. studenoga 2016. – ‘Hrvatska će pomoći Ukrajini na njezinu europskom putu, a svojim iskustvom htjela bi pomoći i u procesu postizanja mira i mirne reintegracije istoka zemlje’ – sigurno je utjecala na ranije citirane riječi ruskoga veleposlanika Anvara Azimova.

Peti je mogući uzrok pogrešno uvjerenje Ivice Todorića da je Agrokor u hrvatskim prilikama postao, kako to kažu Amerikanci, ‘prevelik da propadne’ (too big to fail). Da je imao takvu iluziju, pokazuje njegov blogerski zapis kojim je odgovorio na tvrdnju Martine Dalić i dr. Bože Petrova da je u Banske dvore došao kako bi tražio pare za – privatnu kompaniju. Ovako im je odgovorio: ‘Svrha mog dolaska (u Banske dvore) bio je poziv gospodina Petrova da hoće pomoći razvoju kompanije. I u tom smislu se u konačnici razgovaralo. Mi smo predlagali da, ako država to želi, dokapitalizira Belje, jer je riječ o strateškoj državnoj kompaniji. Tih je razgovora bilo, ja to ne poričem i to imam dokumentirano. Sve je to bilo na tajnom sastanku 26. 2. 2017. Međutim, neporecivo je, i to sam već na blogu objavio, da sam se Zdravku Mariću 3. 3. 2017. na svemu zahvalio i poručio Vladi da ne trebamo nikakvu pomoć. Lako je dokazivo da svi koji tvrde suprotno lažu.’

Šesti je uzrok kraha Agrokora gazdinski, faraonski, patrijarhalni način vođenja kompanije. Nema nikakve sumnje da je Ivica Todorić sebe doživljavao kao čudotvornoga stvoritelja gigantskog poslovnog carstva, ali i čovjeka koji kao novovjeki Mida, mitološki frigijski kralj, sve što dotakne – svaku zapuštenu i propalu tvrtku – pretvara u zlato. Zaposlenici su ga doživljavali kao GAZDU i PREDSJEDNIKA. Za mlađe članove obitelji bio je neupitni i nepogrešivi PATRIJARH. Okružen podanicima, a ne suradnicima, jednostavno nije mogao očekivati kritiku i konstruktivno frcanje ideja – brainstorming.

Sedmi je uzrok životni stil Todorićevih koji su se prostorno udaljili od svih običnih smrtnika: odselili, živjeli i plandovali u Kulmerovim dvorima, na strogo čuvanim otocima, među biranim ‘prijateljima’ i ‘uzvanicima’.

Osmi i posljednji uzrok Agrokorova sloma je atavistički, svaštarsko-seljački poslovni i razvojni nagon Ivice Todorića. Ivica Todorić stvorio je najveću obiteljsku (!) kompaniju u hrvatskoj povijesti, ali se nije mogao osloboditi strasti za investicijskim i poduzetničkim svaštarenjem. Zato mu se dogodilo da je kupovao tvrtke koje su imale malo ili nikakve veze s njegovom strateškom vizijom razvoja Agrokora kao najveće poljoprivredne, prehrambene i maloprodajne kompanije u Jugoistočnoj Europi. Kupio je tom logikom Tisak u osvit velike krize tiskanoga novinarstva, nekoliko nakladničkih kuća (Novi Libar, Znanje), polikliniku ‘Nemetova’ itd.

Što kazati na kraju?

Dobro je što je posrnuli Kralj Mida, Gazda, Oligarh i Predsjednik odlučio postati blogerom. Umjesto jednoumlja koje su nudili dr. Martina Dalić i Ante Ramljak, javnosti su tako postale dostupne neke od ‘alternativnih činjenica’ koje iznosi Ivica Todorić.

Njegovi blogovski zapisi, mišljenja sam, ne će ga spasiti od pravosudnoga rata za koji se, očito je, ozbiljno priprema.

Kulmerovi dvroi

Todorićevi dvori na obroncima Medvednice.

Osobno mu želim častan pravosudni boj, a želio bih da ga nadživi zahvalnost onih kojima je godinama osiguravao posao, plaću i obiteljski mir. Ne bih želio da ga – sramota nadživi.

prof. dr. sc. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

 

Nino Raspudić: Slučaj Todorić – kad blogeri propjevaju

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Pokušaj zataškavanja i moralnog opravdavanja zločina

Objavljeno

na

Objavio

Pobjednici, pogotovo kada trijumfiraju na izborima, euforično slave pobjedu. U izbornom stožeru Željka Komšića, nakon što je postalo jasno da će on uvjerljivo pobjediti Dragana Čovića, bar na osnovu onog što se vidjelo na ekranu za vrijeme njegovog televizijskog obraćanja, ne samo da nije bilo euforije, već se uopće nije slavilo. Što više vladala je komorna atmosfera dok se “pobjednik obraćao javnosti”.- Nemate razloga brinuti se, ja ću biti i vaš predsjednik, bez obzira što vi niste glasali za mene, poručio je Komšić svojim sunarodnjacima, dok je iza njeg stajao Hrvatofob Reuf Bajrović jedan od arhitekata Komšićevog uspijeha temeljenog na mržnji prema Hrvatima i sotoniziranje Čovića. Iz obraćanja kojeg mu je, vjerojatno koncipirao dvojac Bajrović- Suljagić, nedvosimsleno  se može isčitati Komšićevo priznanje kako je on nametnut Hrvatima, s kojima osim imena nema ničeg zajedničkog.

Iz onog što se vidjelo na televizijskim ekranima stekao se dojam kao da su i on sam i njegovi sljedbenici bili zatečeni, bolje reći zaprapašteni izbornom “pobjedom”. Kao da su se pitali što uradismo, ili tko ovo uradi? Kako što se pita zločinac, nakon što iz mržnje usmrti žrtvu, ili organizira ubojstvo. Zatečenost “uspjehom” Željka Komšića, razumnjiva je zbog činjenice kako je po broju osvojenih glasova, njegov “izborni trijumf” višestruko nadmašio rezultat njegove Demokratske fronte. Što će reći kako je “u zločinu” netko sa strane imao prste, presudio žrtvi.

U isto vrijeme kolone automobila sa zalenim zastavama su trubile ulicama Sarajeva slaveći pobjedu Stranke demokratske akcije, dok je lider ove stranke pravdao preglasavanje Hrvata u izboru za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, tvrdeći kako je Komšićeva pobjeda u skladu s ustavom i zakonom, te da se u ovom zemlji “neće raditi po željama Dragana Čovića”. S kolikim brojem glasova je SDA sudjelovala u prljavoj raboti nametanja Komšića Hrvatima, teško je reći, ali izjave Bakira Izetbegovića u izbornoj noći i tijekom predizborne kampanju, jasno ukazuju- sigurno ne mala.

Dvostruka igra

Poglavar Islamske zajednice reis-ul-lema Husein efendija Kavazović nekoliko dana prije izbora u intervju Večernjem listu poručio je, međutim, kako “nije dobro da jedan narod bira zastupnike iz drugog naroda”.

Ta njegova izjava među Hrvatima u BiH dočekana je s odobravanjem i olakašenjem. Znatan dio Hrvata vjerovao je kako će resova izjava muslimanske vjernike odvratiti od namjere da Hrvatima određuju tko će ih predstavljati. Efendijine riječi, istovremeno su, na Hrvate djelovale apaurinski, kao i kampanja HDZ BiH, kojom se “prijateljima Bošnjacima pružala ruka”, klelo u ljubav prema Domovini”, kako bi se omekšala odioznost koju su Komšić, i njegovi politički i medijski pomagači stvarala prema Čoviću i HDZ-u. Zbog toga je, uz ostalo, izostao masovni izlazak Hrvata na birališta, kako bi spriječili majorizaciju. Uljujani su bili u uvjerenje, kako se ovaj (treći) put to neće dogoditi.

Oni koji su sumnjali u iskrenost reisovih riječi, ispostavilo se, bili su u pravu, nakon što su mediji objavili da su imami na džumama vjernicima preporučivali da glasaju za Džaferovića i za Komšića.- Pa, ako su u porodici tri člana s pravom glasa, neka dva glasa idu Džaferoviću, a jedan Komšiću”, glasio je, prema medijskim objavama, naputak imama vjernicima.Jesu li oni to radili bez znanja reisa Kavazovića, ili po njegovoj instrukciji, ostaje da nagađamo?

Zataškavanje i moralno opravdavanje zločina

Nakon tjedan dana šutnje političkog i medijskog Sarajeva, tjedan u kojem su hrvatski mediuji i političari iskazivali ogorčenost nametanjem Komšića, uslijedit će “kontranapad iz Sarajeva- “zataškavanje i moralno opravdavanaje zločina”. Kada izgovaramo zločin obično mislimo na onaj najgori- ubojstvo čovjeka, lišavanje života. No, kada razložimo tu riječ, vidjet ćemo njezino jasno zanačenje: zlo-činiti. A zlo činiti, nedvojbeno znači i drugima oduzimati prava. Nema sumnje kako je odzimati pravo Hrvatima da izaberu svog predstavnika u Predsjedništvo BiH, preglasavajući ih, zlo-učinjeno, ili učinjen zločin prema jednom narodu.

Novinarka Dženana Karup Druško, koja je stekla slavu medijskim istraživanjima zločina kojeg su počinili pripadnici HVO-a nad Armijom BiH, ne i višesruko brojnijih zločina ARBiH nad Hrvatima, likujući zbog pobjede Komšića koji je, “pomeo Čovića” pokušala je moralno opravdati gaženje izborne volje Hrvata tvrdnjom “kako su za Komšića glasali građani, dok Čović nema legitimitet predstavljati Hrvate, jer većina Hrvata za njega nije glasovala”. Piscu ovih redaka nedavno je novinar u dopisništvu BHRT-a u Mostaru prenio pitanje urednice iz Sarajeva, “kako komentiram to što je Komšić pobjedio u urbanim sredinama, dok su za Čovića glasali Srbi”? Izbjegavanje spominjanja nacionalnog određenja Komšićevih glasača i osporavanje uvjerljive pobjede Čovića, među hrvatskim biračima, nije ništa drugo do pribavljanje alibija za učinjeni zločin.

Na isti način se može tumačiti i tvrdnja kako će Komšić u tročlanom Predsjedništvu BiH u kojem po Ustavu trebaju sjediti Bošnjak, Hrvat i Srbin, predstavljati građane, dok će Džaferović, i Dodik predstavljati Bošnjake i Srbe. Na tu tvrdnju dužnosnika DF-a izrečenu u emisiji Zabranjeni forum, Nove bh televizije (bivša Pink BiH) izostalo je logično pitanje, a tko će onda predstavljati Hrvate? I tko im to pravo oduze?

No, pobornici zločina majorizacije Hrvata i na to imaju lakonski odgovor: “Sve je po Ustavu i zakonu”.

Tko god pažljivo pročita Ustav jasno mu je kako su ustavotvorci, potpisnici Daytonskog sporazuma, predvidjeli da će Hrvata, Bošnjaka i Srbina, birati Hrvati, Bošnjaci i Srbi. Nametnutim Izbornim zakonom, to što u Ustavu nije jasno definirano, omogućeno je da se zloupotrijebi, odrednicom da se iz, izvorno, hrvatsko bošnjačke Federacije, kao jedne izborene jedinice s višestruko brojnijim Bošnjacima, biraju dva člana Predsjedništva, jedan iz reda Bošnjaka i jedan iz reda Hrvata- u Predsjedništvo BiH.

To što pisac ovih redova, ili bilo tko drugi, tvrdi kako je nešto neustavno, nema, međutim, nikakvu pravnu snagu. To treba reći Ustavni sud BiH, kao vrhovni tumač Ustava, i zato je neobično važno uputiti zahtjev Ustavnom sudu BiH, da ocjeni ustavnost odredbe Izbornog zakona BiH o izboru članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH, jer je očito da ona omogućava gaženje prava jednog naroda.

Jedanako tako i tvdnja kako je izbor Željka Komšića u skladu sa zakonom, ne znači kako je to ispravno i dobro. Jer, kao što reče premijer Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić i masovna pogubljenja Židova, Roma i drugih obavljana su po zakonima nacističke Njemačke, pa nitko normalan neće reći kako to nije zločin, samo zato jer je činjen u skladu sa zakonom.

Osim moralnog opravdavanju zločina, pobornici majorizacije Hrvata idu korak dalje, pa oduzimanje prava Hrvatima u političkom zastupanju, njihovim preglasavanjem, nastoje predstaviti kao moralni imperativ “građana i patriota”, svaljivanjem krivnje za to na Čovića i HDZ.

Kažu Čović se grlio s ratnim zločincem (Dariom Kordićem) i slavio udruženi zločinački podhvat ( obljetnice uspostave HR HB). Zato smo mi, hoće reći,  zahvaljujući našoj brojnosti i moralnoj superiorniji, preglasali vas fašiste. Oduzeli vam pravo birati, jer vi to ne zaslužujete. Čisti nacizam.

To je tipično obrazloženje nasilnika, koji za premlaćivanje ili ubojstvo žene, nastoji opravdati zločin prebacujući krivnju za svoj postupak na žrtvu: “Pa, sama je to tražila”. “Ona je kriva zato što sam ju ubio.” Usput govoreći jedan od arhitekata Komšiševog uspijeha- Emir Suljagić, kakve li slučajnosti, i jeste obiteljski nasilnik- čovjek koji je tukao vlastitu suprugu.

Zlo činiti- a dobru se nadati?

Bošnjaci koji su glasajući za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, oduzeli Hrvatima pravo izabari svog predstavnika u najviši organ države BiH, trebali bi se zapitati, kako bi se osjećali kada bi Hrvati, kao, hipotetski govoreći, brojniji narod u FBiH, izabrali Fikreta Abdića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, uz objašnjenje da su Bošnjaci sami zato krivi, ili drugi kandidati za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, jer su odavali počast ratnom zločincu Rasimu Deliću i slavili zločine Armije RBiH nad Hrvatima, kao vojne pobjede.

Da zaključimo. Nametanjem Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, suprotno većinskoj izbornoj volji Hrvata, Hrvatima su oduzeta prava političkog predstavljanja. Zlo je učinjeno i zlo se ne može opravdati. Na narodna mudrost kaže- ne može se zlo činiti, a dobru se nadati.

Milan Šutalo/hms.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Pravo slobode govora će uskoro ‘pokleknuti’ pred ‘autorskim’ pravom, pravom intelektualnog vlasništva ili nečijim osobnim pravom

Objavljeno

na

Objavio

Dok su ostale europske zemlje nakon I. svjetskog rata razvijale moderne tekovine demokracije: slobodu govora, slobodne medije, ravnopravnost pred zakonom, građanštinu i t.d., Hrvatska je upala u balkansku guduru opanačke srpske monarhije, a potom, nakon II. svjetskog rata, sudbinu nastavila u opanačkoj socijalističkoj monarhiji na čelu s lažnim bravarom.

Kao i u svim jednopartijskim sustavima, tisak, odnosno medije, kontrolirala je svemoćna Partija. Nakon Domovinskog rata, u suvremenoj je Hrvatskoj napokon zaživjelo gore spomenuto, čak i za demokraciju ključna – sloboda medija, odnosno tiska.

Hrvati, zbog duge povijesne podčinjenosti, nisu nikad imali povjerenja u vlast, a sukladno tomu ni u novine/medije koje su uvijek mahom pristajale uz vlast i bile poluge iste. Ako se danas novine i čitaju, čitaju se mahom osmrtnice, crna kronika i sport, jer tu nema prostora manipulaciji i lažima koje postadoše pripadak skoro beziznimno svakoj vijesti i svakom događaju, od lokalnog do svjetskog. Naime, ako hrvatska novinarska agencija, ili veći medij, odnosno središnji dnevnik nije u stanju nepristrano prenijeti vijest o nekom događaju vezanom uz izraelsko-palestinski sukob, dakle nešto prilično neinteresantno hrvatskom narodu, onda je time sve rečeno.

Isto tako, zahvaljujući novim tehnologijama, „spas“ od svakodnevnih novinarskih te medijskih laži, većina je ljudi, pa i Hrvata, pronašla na Internetu, kojeg, zbog svoje trenutne naravi nije moguće cenzurirati, čak i nešto stariji naraštaji neskloni novim tehnologijama, uvidjevši da od „klasičnih“ medija nema nikakve koristi.

Počev od Google-a preko Facebook-a, Twitter-a, Youtube-a, svatko ima priliku postaviti podatak na Internet, te pristupiti tom podatku. To je, ukratko, sloboda. Istina, mogu se postavljati i lažni podaci/vijesti/informacije, no, svatko s dovoljno pameti će odvagnuti vjerodostojnost onoga što ga zanima pa sam donijeti zaključak.

U novinama ne može svatko objaviti, na internetu može, što je pomalo ironično, štoviše, groteskno, jer je klasičan medij poput novina, makar i u internetskom izdanju, prije prozvan kao „fake news“, pogotovo ako se uzme u obzir spomenuta sloboda pristupa internetu. Vidjeli smo na primjeru Donalda Trumpa, da klasični mediji više ne znače ništa; naprosto nisu vjerodostojni i nitko, osim najzagriženijih i politički najpristranijih im ne vjeruje.

E, sad su se dosjetili da sloboda nije baš toliko na cijeni kad im (tko su oni, već je teže pitanje) pomrsi političke planove. Američki portal Breitbart news objavio je interni Google-ov dokument u kojem se tvrdi da, zbog raznih faktora, prije svega pobjede Donalda Trumpa, ali i primjerice, jačanja njemačke stranke AfD, američka tradicija „slobode govore“ više nije opcija u službenoj politici tog mega poduzeća. Isto tako, sve „protusistemske“ nove stranke diljem svijeta postižu uspjehe upravo zahvaljujući nevjerodostojnosti „mainstream“ medija te mudrim korištenjem društvenih mreža i inih internetskih platformi. Google-ov je dokument naslovljen „The Good Censor“ (aluzija na „Dobrog Pastira“) te ustvrđuje da Google, kao i ostale društvene mreže te platforme kontroliraju glavninu internetske „online“ komunikacije.

U dokumentu se spominju dvije ideje, odnosno pristupa: američki pristup bezuvjetne slobode govora („free speech for democracy, not civility“) i europski („favors dignity over liberty and civility over freedom“), te se razmatra mogućnost okretanja, naravno, europskom pristupu. To je posebno zabrinjavajuće uzevši u obzir činjenicu da su ti internetski giganti dosad imali ulogu „neutralnih platformi“ čiji je zadatak bio čisto administrativne naravi, a sad bi trebali postati urednici („editor“), odnosno nakladnici („publisher“), što sa sobom ne povlači samo političke konotacije uređivačke politike, već i kaznenu, odnosno građansko-pravnu odgovornost.

Kao jedan od glavnih razloga ovoj velikoj promjeni navode činjenicu da američki predsjednik Trump širi „teorije zavjere“, što je poprilično bizarno. Naime, tijekom prošle američke predsjedničke kampanje, Google je potisnuo negativne „autocomplete suggestions“ (kad počnemo „googlati“, prema zadanim algoritmima, tražilica nam nudi dovršetak riječi ili fraze, izraza) za Hillary Clinton, za razliku od Bernia Sandersa ili Donalda Trumpa, zbog čega ih je Trump i prozvao. Nekima se to beznačajnim, ali takav jedan filter, napose među sve nepismenijim, neobrazovanijim i neukijim mladim naraštajima predstavlja nevjerojatnu moć i mogućnost utjecanja na izbore.

Trump je većinu medija proglasio „fake news“-om, ustvrdio da su trbuhozborci duboke države i dobio izbore. U Hrvatskoj, ako se spomene da je država ovakva kakva jest zbog, na pr. nelustriranih kadrova bivših jugoslavenskih obavještajnih službi UDB-e i KOS-a, isto se svrstava na marginu, odnosno odmah se proglašava teorijom zavjere ili se naprosto ignorira od strane „mainstream“ medija.

Ako je suditi prema narečenom dokumentu, načela postavljena i promišljana u njem’ će uskoro postati službena politika, prije svega Google-a, a potom i ostalih internetskih platformi. Malo po malo, manipulacija će postajati sve veća i sve očitija.

Uskoro će u Europskom parlamentu biti izglasana Direktiva o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, što je uvertira u postupno gašenje svega što ne misli poput „mainstream“-a. Jer, sloboda govora se ne će onemogućavati nasilno, kako su to radili dosadašnji totalitarni režimi; naprotiv, sve će se slobode pomalo gasiti pod krinkom ljudskih prava, putem upravo gore spomenutog „civility“. Dakle, pravo slobode govora će naposljetku „pokleknuti“ pred „autorskim“ pravom, ili uopće pravom intelektualnog vlasništva ili nečijim osobnim pravom (čast, ugled, dostojanstvo…)

Kako stvari idu, „svjetska duboka država“ će, u odsutstvu boljeg naziva, zaista postati „dobri Cenzor“. I tako će nam uskoro svima nametati što i kako misliti, a i govoriti, pisati i objavljivati. U pravom bismo smislu riječi mogli uskoro doživjeti istinsko – jednoumlje – skriveno iza ljudskih prava, političke korektnosti, tolerantnosti i ostalih floskula. Stvari se ubrzano usložnjavaju, a ljudi postaju sve prostiji i priprostiji…

L.C./Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari