Pratite nas

Povijesnice

Slaven Letica: Zabilješka o razgovoru dr. Franje Tuđmana i njegovih najbližih suradnika s prof. dr. Henryjem Kissingerom

Objavljeno

na

ČESTITAM VAM 25. godina divne, gorde i, ponekad, gorke “samoće”, Čestitam vam/nam 25. obljetnicu međunarodnog priznanja naše zemlje. Nakon stoljeća sirotinjske, krnje, uškopljene samostalnosti prije 25 godina priznati samo kao SUBJEKT međunarodne zajednice.  To nipošto nije bilo lako ostvariti, pa ne bi bilo dobro da netko to – suverenitet i subjektivitet – ugrozi ili dovede u pitanje.

Kao mali podsjetnik o mukama tog dugog puta objavljujem moj zapis o dijelu GERILSKE DIPLOMACIJE: posjetu hrvatskog državnog izaslanstva Americi i Kanadi u rujnu i listopadu 1990. napisao je prof.dr. Slaven Letica:

Razgovor hrvatskog izaslanstva s Henryjem Kissingerom održan je 1. listopada 1990. od 16.00 do 17.00 sati u njegovom uredu u njujorškom sjedištu (350 Park Avenue. New York, NY 10022.) njegove međunarodne tajnovite savjetničke (konzultanske) i lobističke tvrtke Kissinger Associates, Inc. koju je svjetski poznati i utjecajni bivši državni tajnik, geostrateg, politički lobist, znanstvenik, pisac i diplomat 1982. godine osnovao s Brentom Scowcroftom.
Uz predsjednika Tuđmana, u razgovoru su sudjelovali njegov osobni savjetnik dr. Slaven Letica, predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i hrvatski iseljenik Ilija Letica koji je dogovorio sastanak.

Na sastanku i razgovoru s Kissingerom predsjednik Tuđman je posebno inzistirao jer je bio uvjeren da on daleko najutjecajniji američki političar i najbolji poznavatelj američkih geostrategijskih koncepcija i vizija u svijetu, pa i u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi.
Uz to, predsjednik je imao i osobni, sentimentalni razlog, jer je Kissingera smatrao nekom vrstom profesora: jer je, kao jedan od sudionika i govornika, davne 1966. godine sudjelovao na Međunarodnom seminaru na Sveučilištu Harvard (the International Seminar series at Harvard University) kojeg je direktor u dugom razdoblju od 1952 do 1969 bio upravo Henry Kissinger.

Na početku sastanka predsjednik Tuđman je Kissingera upoznao s tom činjenicom i Kissinger je tu informaciju primio s velikim simpatijama, naglasivši kako mu je serija harvardskih međunarodnih seminara uvelike pomogla da iz prve ruke upozna specifične prilike u pojedinim zemljama u doba Hladnoga rata, pa i situaciju u Jugoslaviji. Tuđmana se, dakako, nije mogao sjetiti.

Nakon spomenutih prigodnih prisjećanja na Harvard, predsjednik Tuđman je Kissingeru uručio engleski prijevod nacrta „konfederalnog ugovora“: puni naziv tog dokumenta bio je „Nacrt Ugovora o jugoslavenskoj konfederaciji – savezu jugoslavenskih republika“, a njegov je glavni autor bio profesor međunarodnog prava dr. Vladimir-Đuro Degan.
Kissinger je uzeo prijevod u ruke i desetak je minuta prelistavao i na brzinu čitao dokument, a nakon toga nam se obratio s molbom da kažemo čemu zapravo težimo i što nam znače formulacija da se radi o „međunarodnom ugovoru“ o udruživanju „samostalnih i nezavisnih država – republika“ kad Jugoslavija postoji kao suverena i međunarodno priznata država.
Predsjednik Tuđman i dr. Slaven Letica pojasnili su mu kako Ustav SFRJ iz 1974. godine ima mnoštvo konfederalnih odredbi o državnosti republika-država, uključujući i pravo naroda (mi smo smatrali političkih naroda, a Srbi su to tumačili kao etničke narode) na samoodređenje, odcjepljenje i stvaranje samostalne države.

Dosljedno tome, ali i dugoj tradiciji hrvatskog nastojanja oko uspostave konfederalnog ustrojstva Jugoslavije, u poglavlju „Načela“ navedenog i na engleski prevedenog dokumenta stajalo je da se budući savez država stvara: “na temelju neotuđivog i nepotrošivog prava svakog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje i udruživanje s drugim narodima i državama”.

Kissinger je nakon dodatnih pojašnjenja kazao: „Koliko vidim vi želite stvoriti neovisnu suverenu državu. Bez obzira što ja mislio o tome je li ta opcija danas i koliko moguća, tu ste težnju i zahtjev mogli sasvim jasno izraziti“.
Predsjednik Tuđman tada mu je kazao kako je ta težnja i ambicija poprilično jasno izražena i da je to glavni razlog zašto se Hrvatska našla pred agresivnom verbalnom kritikom velikosrpske propagande, Jugoslavenske narodne armije i režima Slobodana Miloševića, ali i kritikom „rigidnih komunističkih i jugoslavenskih snaga u samoj Hrvatskoj“.
Predsjednika Tuđmana zanimalo je kako Kissinger osobno gleda na mogućnost, pa i neizbježnost raspada komunističkih kvazi-federacija SFRJ-a i SSSR-a.
Kissinger je poprilično hladnokrvno odgovorio kako i osobno razmišlja o mogućnosti raspada Jugoslavije, ali taj raspad ne smatra poželjnim sa stajališta stabilnosti međunarodnog poretka i sa stajališta američkih nacionalnih interesa. Američki je povijeni interes, kazao je, ostvaren rušenjem Berlinskoga zida i komunizma i razvojem demokracije i kapitalizma, a dalje od toga je unutrašnja stvar tih zemalja.

Tuđman mu je odgovorio da taj prividno neutralni stav SAD-a kojim se pruža potpora cjelovitosti SFRJ-a i SSSR-a zapravo ohrabruje hegemonističke i osvajačke, agresivne i ratničke težnje i prijetnje Srbije i Rusije.
Na prijedlog i poziv predsjednika Tuđmana da bude njegovim vanjskopolitičkim savjetnikom, Henry Kissinger je odgovorio da se zahvaljuje na pozivu koji smatra komplimentom i da će o njemu razmisliti.
Teško je iz današnje povijesne perspektive davati ocjene, ali je možda moguće zaključiti kako je Veliki Hennry naknadno zaključio kako je tijek događaja opravdao Tuđmanove i hrvatske slutnje, a ne njegovo realno-političko povjerenje u stabilnost SFRJ-a, SSSR-a, pa i Čehoslovačke.
Možda se upravo tom činjenicom može objasniti sadržaj kratkoga pisma koje je nakon pobjede Hrvatske u ratu protiv velikosrpske agresije uputio predsjedniku Tuđmanu:

„Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom“. (citirano prema: Dr. Franjo Tuđman: Vizije i postignuća, UHIP, 2002., str. 141)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

“Miting bratstva i jedinstva” – Milijun Srba pozivalo na rat i ubijanje u Hrvatskoj i Kosovu!

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. studenoga 1988. u Beogradu, na ušću Save u Dunav, održan je tzv. “Miting bratstva i jedinstva” koji zapravo bio – velikosrpski skup od milijun ljudi! Tih milijun Srba otvoreno je pozivalo na rat protiv Hrvata i Albanaca, tražeći krv, intervenciju JNA i Veliku Srbiju. 

Ovaj miting bio je nastavak serije manjih mitinga na kojima se ulicama Srbije tih godine klicalo novom fašističko-komunističkom vođi Slobodanu Miloševiću i pjevalo:

“Sad se narod uveliko pita / ko će nama da zamjeni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito.”

Serija mitinga pod popularnim naslovom Antibirokratska revolucija bio je zapravo smišljeni scenarij rušenja legalnih vlasti SFRJ, preuzimanja potpune kontrole nad odavno srbiziranom JNA i Komunističkom Partijom, te priprema atmosfere za napad na Hrvatsku i Kosovo. Serija mitinga održavala se diljem Srbije, a kasnije se prelila i u Hrvatsku I BiH.

Srbi su u Jugoslaviji imali dominaciju u JNA, miliciji, politici, diplomaciji i praktički su vladali kao da je u pitanju Velika Srbija. Hrvati i Albanci su u Jugoslaviji bili građani drugog reda, ako su se tako nacionalno izjašnjavali. Sada su Srbi, gotovo kolektivno, “namirisali” da je došlo vrijeme da Jugoslaviju pretvore u ono što su je uvijek i smatrali – Veliku Srbiju.

To se namjeravalo učiniti na krvi i ubijanju Hrvata i Albanaca, “arhetipskih neprijatelja Srba”, kako su pisale novine u Beogradu tih dana.

A novi srpski knez Lazar, Karađorđe, Nikola Pašić i Draža Mihajlović zvao se vođa srbijanskih komunista – Slobodan Milošević.

Bila je to najočitija i do tada u povijesti nepoznata sprega komunizma, fašizma i nacizma u povijesti – komunistička ideologija povezana sa velikodržavnim fašističkim srpstvom, te rasističko-nacističkim idejama navodne rasne i nacionalne supremacije Srba. Tako su komunizam, fašizam i nacizam u Srbiji doživjeli jedinstvenu simbiozu u jednom pokretu i jednom čovjeku, prihvaćenom gotovo od cijelog srpskog naroda.

Bio je to uvod u ratove koje je Srbija (samodnetificirana s Jugoslavijom i JNA) povela protiv republika bivše Jugoslavije, uvod u Vukovar, Gospić, Škabrnju, Srebrenicu, Sarajevo, Banja Luku, Višegrad, Prijedor, Đakovicu, Kosovo…Bio je to, budimo iskreni, samo pečat na ono što je Srbija počela još Prvim Balkanskim ratom, nastavila prvom Jugoslavijom, Drugim svjetskim ratom i etničkim čišćenjem Hrvata i Bošnjaka u mnogim dijelovima NDH s početkom u “antifašističkom” Srbu, u zločinima srpskih partizana (zajedno s Hrvatima) i srpskih četnika u ratu, postratnim zločinima, i konačno velikim zločinima Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH.

Bio je to pečat na opsesivnu i ucijepljenu ideju fikcije Velike Srbije koja i danas, nažalost, živi među velikim dijelom stanovnika Srbije, koji to potvrđuju i na izborima biravši prave četničke vojvode na čelo zemlje i rehabilitirajući zločince kao Draža Mihajlović.

Sve je to plaćeno krvlju i suzama tuđih majki, iz drugih naroda: Albanaca, Hrvata, Bošnjaka, ali i krvlju srpskog naroda, piše Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari