Pratite nas

Razgovor

Slaven Planinić: Nikola Šubić Zrinski trebao bi nam biti uzor

Objavljeno

na

Slaven Planinić, legendarni majstor borilačkih vještina i autor knjige o Nikoli Zrinskom Sigetskom

Slaven Planinić ratni je veteran HVO-a. Tri puta ranjen je u borbenim operacijama i u tijelu nosi 12 gelera, ali to ga nije zaustavilo da se nastavi aktivno baviti borilačkim vještinama. U slobodnoj borbi počeo je nastupati po europskim i svjetskim ringovima prije legendarnoga Mirka Filipovića. Planinića ne zanimaju samo kontaktni borilački sportovi nego i borilačke vještine rukovanja tradicionalnim, srednjovjekovnim oružjima, poput mačeva. Više od 20 godina svoje borilačko znanje, ali i životnu filozofiju prenosi na generacije mladih Mostaraca. Za razliku od većine drugih sportaša, Slaven je oduvijek bio ljubitelj povijesti, pogotovo slavne prošlosti Hrvata, što ga je dovelo do višegodišnjega istraživanja i rada na knjizi, o njegovu, možemo reći, omiljenom junaku hrvatske povijesti – Nikoli Zrinskom Sigetskom – što je ujedno i glavni povod ovome razgovoru. Nismo izbjegavali ni druge teme, poput položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, piše Marin Vlahović/Hrvatski tjednik

S 20 godina obukao uniformu HVO-a i uključio se u obranu

Pionir ste slobodne borbe na ovim prostorima, no malo je poznato da ste bili pripadnik HVO-a. Poznato je da su u Vašemu klubu borilačkih vještina i sportova dobrodošle sve nacionalnosti, ali, koliko znamo, to nije slučaj u svim sportskim udruženjima.

HVO Uniformu HVO-a obukao sam s 20 godina. Nakon ubojstava susjeda shvatio sam da to što je netko pacifist ne znači da će biti pošteđen brutalne likvidacije i da je jedini način opstanka hrvatskoga naroda u BiH samoorganiziranje i naoružavanje. HVO spasio je veliki dio prostora na kojemu žive Hrvati, pomogao naoružavanje Bošnjaka, prolaz humanitarne pomoći u okružena područja, a danas je sinonim za udruženi zločinački pothvat, što nema veze s istinom.

Imao sam točno 20 godina kad sam obukao uniformu HVO-a i uključio se u obranu svoje zemlje. Nakon što je eksplozija kamiona cisterne pored vojarne Sjeverni logor u Mostaru uništila moj stan, kao i dobar dio moga susjedstva, morao sam po prvi put napustiti svoju kuću. Imao sam sreću da je eksplozija uništila stan moje obitelji u tolikoj mjeri da se više nije moglo živjeti u njemu pa smo ga morali napustiti. Moji susjedi, kojima su stanovi bili neznatnije oštećeni, ostali su živjeti u našem naselju Zalik. Vrlo brzo kontrolu nad tim dijelom grada preuzele su paravojne srpske postrojbe koje su došle iz Srbije, uključujući Šešeljeve dobrovoljce, uz pripadnike JNA. Oko 114 mojih susjeda Hrvata i Bošnjaka civila pokupili su iz skloništa i odveli na gradski deponij, gdje su ih brutalno poubijali. Jedini preživjeli bio je moj prijatelj Adi Boloban, koji je kasnije i ispričao istražiteljima kako se sve to odvijalo. Nikad nitko nije odgovarao za taj zločin. Taj je događaj odredio moje djelovanje u idućim godinama. Shvatio sam da to što je netko pacifist, civilna osoba, ne znači da će biti pošteđen brutalne likvidacije. Shvatio sam da je jedini način opstanka hrvatskoga naroda u BiH samoorganiziranje i naoružavanje. HVO je spasio veliki dio prostora na kojemu žive Hrvati, da ne govorimo o vojnicima HVO-a koji su sudjelovali na brojnim bojištima u Hrvatskoj kao dragovoljci. Ujedno, HVO je pomogao naoružavanje Bošnjaka, prolaz humanitarne pomoći u okružena područja u Bosni i Hercegovini. Što se tiče nekih ratnih zasluga, tri puta sam ranjen u borbenim operacijama i imam još 12 gelera u raznim dijelovima tijela. Od odlikovanja, tu je Spomenica Domovinskoga rata, Red Hrvatskoga pletera, Medalja Oluja i Medalja Ljeto 95. Uz značku vojnoga padobranca Gardijskoga desantnog pješaštva, iz tada najelitnije vojne škole u Šepurinama, to su ‘komadi metala’ kojima se i danas ponosim. U klubu borilačkih vještina i sportova ‘SLAVA MMA’, koji vodim već 22 godine, naravno da su svi dobrodošli. Nikad nisam pravio razliku među ljudima na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi. Brojni su članovi kluba bivši i trenutačni, različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti i nikada nitko nije imao bilo kakav problem u vezi s tim. To mi je čak glupo i pomisliti jer ljude dijelim samo na dobre i loše. Kakav je slučaj u drugim klubovima i u drugim sredinama, ne znam i ne zanimam se mnogo za to. Vjerojatno ima dobrih i loših primjera, ali to je  slučaj u svim ljudskim djelatnostima i neka svatko radi ono što misli da je ispravno i neka svatko snosi odgovornost za svoje postupke.

Djeda Peru i baku Dragicu brutalno su masakrirali i ubili pripadnici Armije BiH u masakru u selu Grabovica. Imali su 81 godinu. Za taj zločin izravno odgovorni zapovjednici, uključujući i generala Sefera Halilovića, nikada nisu odgovarali. Ipak, to nije bio razlog da ja počnem mrziti sve Bošnjake. Ne, mrzim samo osobe s imenom i prezimenom koje su napravile taj grozan zločin. Mislim da svi mi moramo početi razmišljati na taj način.

Kakav je današnji položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini? Što mislite o Draganu Čoviću i HDZ-u Bosne i Hercegovine?

Što se tiče trenutačnoga položaja Hrvata u BiH, stanje nikako nije dobro. Ne može se samo jedna osoba ili jedna strana optužiti za trenutačno stanje. Živimo u vrijeme najvećega egzodusa hrvatskoga naroda u povijesti. Još je tužnije što se to događa nakon što je rat davno završio i za ovo ne možemo tužiti ‘neprijateljsku stranu’. Velika je odgovornost i hrvatske politike. Ipak, u zadnje vrijeme vidljiva je velika medijska ofenziva na hrvatsko ime u BiH. Dolazimo do situacije kada se na popisu stanovništva možeš bez problema izjasniti kao ‘delfin’ ili ‘Indijanac’, ali problem nastaje kad kažeš da si Hrvat. To je nešto što je nemoguće biti u BiH. ‘Hrvati žive u Hrvatskoj’… Svako daljnje forsiranje hrvatskoga identiteta predstavlja potkopavanje države BiH i separatizam što je također smiješno. Ne treba zaboraviti da su na prvim demokratskim izborima u BiH Hrvati bili ti koji su najvećim dijelom glasovali za neovisnu i samostalnu Bosnu i Hercegovinu. U situaciji kad je HVO čvrsto kontrolirao područje Zapadne Hercegovine i kad je mogao jasno blokadom granica dovesti do pada cijele države i mogućem pripajanju Republici Hrvatskoj, HVO čini upravo suprotno. Omogućuje protok izbjeglica i ranjenika iz Bosne u Hrvatsku, dotok humanitarne pomoći i vojne opreme i na taj način spašava BiH. Danas je HVO nekakav sinonim za udruženi zločinački pothvat, što nema veze s istinom.

Ukratko, narod se iseljava iz BiH zbog ekonomskih razloga i za to su odgovorne političke stranke koje su na vlasti. Ostatak hrvatskoga naroda pod velikim je pritiskom medija, kojima je cilj uništavanje i zatiranje hrvatskoga identiteta. Cilj je asimilacija u bošnjački ili bosanski narod uz postupno zatiranje i imena Hercegovina. Cilj je pojednostaviti stvari. Država bi se zvala jednostavno Bosna, a narod Bosanci. Što se tiče konkretno HDZ-a i politike Dragana Čovića, tu nisam mjerodavan kvalitetno odgovoriti jer mi nisu poznati ni posve jasni programi bilo koje političke stranke. Ono što kao laik smatram jest da je trenutačno to jedina opcija za spašavanje ‘ostatka ostataka’, jedina jaka riječ koja stoji pred uništenjem hrvatskoga naroda u BiH. Zato bih ih molio ovako javno da se i oni počnu ponašati malo odgovornije i da shvate i prihvate svoju povijesnu ulogu.

Nikola Šubić Zrinski najveća je osoba hrvatske ratničke povijesti

Kao profesionalni sportaš, odnosno sportski trener, imate i druge interese koji nemaju mnogo veze sa sportom. Pritom ponajviše mislim na proučavanje povijesti Hrvata. Kada se prvi put kod vas javila želja za upoznavanjem hrvatske povijesti?

N. Š. ZrinskiNikola Šubić Zrinski najveća je osoba hrvatske ratničke povijesti. Dok je bio u tvrđavi okružen sa 100 000 turskih vojnika, Sulejman mu je ponduio da se preda i da će biti vladar Hrvatske u njegovo ime, zadržao bi imanja, vjeru, samo bi vladao Hrvatskom u sklopu Turskoga carstva, a njegov odgovor bio je: ‘Ne ću ja da mi na dicu netko prstom pokazuje.’ Odbijanje predaje i herojski juriš iz zapaljene tvrđave sa sabljom u ruci stavljaju ga na mjesto najvećega heroja u hrvatskoj ratničkoj povijesti, A današnji političari izdaju čitav narod za vrijednost jednoga Audija.

Što se tiče povijesti, to mi je oduvijek bilo zanimljivo, čak od osnovne škole. Naravno, hrvatska povijest kao uže područje i povijest Hrvata u BiH, zanimali su me najviše zbog pokušaja upoznavanja svojih korijena. Vrlo brzo shvatio sam da se dosta povijesnih djela temelji na prepisivanju, bez istraživanja činjenica pa sam odlučio sam krenuti u drugom smjeru. Naučio sam glagoljicu i bosančicu, počeo čitati i istraživati stare dokumente. Tu sam već u startu vidio razlike i to mi je pokazalo smjer daljnjega rada i istraživanja. Zanimljivo je da me je najviše inspirirao moj učitelj Dan Inosanto iz Los Angelesa, desna ruka Bruce Leeja, veliki majstor borilačkih vještina, ali i poznavatelj povijesti. Često bi znao reći da su svi narodi koji su opstali do danas, uz različite zanate i tehnike, građevinarstvo, medicinu i druge struke, morali poznavati i neki oblik borilačkih vještina, jednostavno zato da bi opstati. To me je natjeralo na razmišljanje. Hrvatski narod stoljećima je bio na granici Istoka i Zapada, sukoba civilizacija. Naraštaji su se rađali i umirali u konstantnom ratu. U takvom jednom okruženju bilo je i više nego potrebno poznavati rukovanje različitim oblicima sječiva, kopalja, jahanja i to što danas Hrvati nemaju neku tradicionalnu borilačku vještinu poput karatea, kung fua i sličnoga ne znači da nikad i nisu imali borbene vještine, nego da su se vremenom prilagođavali na novo okruženje i nove metode ratovanja dok bi stare kao nepotrebne odbacivali. Kako me zanima povijest, ali i borilačke vještine, jasno je da mi je idući korak bio istraživanje hrvatske ratničke povijesti i veliki broj vrhunskih ratnika kojih su prepuni naši arhivi.

Nakon četiri godine intenzivnoga rada završili ste svoju prvu knjigu ‘Nikola Zrinski Sigetski’. Za medije ste izjavili kako je Vaša knjiga rezultat prevođenja starih dokumenata i putovanja na autentične lokacije. Što ste novoga otkrili o Nikoli Zrinskom Sigetskom, a da zasad nije bilo poznato široj hrvatskoj javnosti?

Nikola Zrinski IV. ili Sigetski, u javnosti poznatiji kao Nikola Šubić Zrinski (iako se nikad nije tako potpisao), najveća je osoba hrvatske ratničke povijesti. Nema Hrvata koji nije čuo za njega i dosta stvari mu se s pravom ili krivo pripisuje. Neke je mudrosti izgovorio, druge nije. Ipak poznavanje njegove ličnosti dosta je površno i uglavnom ga se gleda kao hrvatsko božanstvo, mitski lik. Prije više od četiri godine krenuo sam u intenzivnije proučavanje i istraživanje njegove ličnosti. Tada nisam ni pretpostavljao da će ta priča ovoliko dugo trajati. Stupio sam u kontakt s povjesničarima, muzejskim djelatnicima, obilazio arhive, muzeje, lokacije gdje je živio i gdje je na kraju poginuo. Listao sam stare dokumente i čitao sve što mi je bilo dostupno, gdje se spominje njegovo ime. Shvatio sam da je sve što se o nekomu piše uglavnom pristrano, ovisi tko već piše o određenoj osobi i zato sam odlučio istražiti pravoga Nikolu Zrinskoga, onakvoga kakav je, ustvari, bio. Zbog toga sam čitao austrijske, mađarske, hrvatske i turske izvore i polako sklapao priču. Mislim da će moja knjiga biti prvo djelo takve vrste koje će prikazati Nikolu Zrinskog kao jednoga od nas, čovjeka s manama i vrlinama, koji je napravio ružnih i dobrih stvari. Ipak, ono što mu se nikako ne može osporiti, neovisno o kojemu je izvoru riječ, način je njegove pogibije. Odbijanje predaje i herojski juriš iz zapaljene tvrđave sa sabljom u ruci. Smatram da je to ono što ga ipak stavlja na mjesto, možda najvećega heroja u hrvatskoj ratničkoj povijesti. Knjiga će, siguran sam, biti poslastica za sve koje zanima povijest. Svatko će naučiti nešto što prije nije znao. Što se tiče podataka u knjizi, ostavio bi ih za čitatelje, ali svojevrsnu ekskluzivnost predstavlja i činjenica da će javnost po prvi puta vidjeti i autentični portret Nikole Zrinskoga, koji se čuva u muzeju dvorca Ambras u Innsbrucku i koji je nacrtan za njegova života.

Kakva je struktura Vaše knjige, kako ste podijelili poglavlja? Smatrate li da će knjiga biti zanimljiva mladim naraštajima?

Knjiga je napravljena kao životopis Nikole Zrinskog kome prethodi kratki uvod u povijest obitelji, prvo plemena Šubići iz kojega su kasnije nastali Zrinski. Nakon glavnoga dijela knjige slijede prilozi gdje sam se potrudio jasno citirati sve najvažnije izvore i gdje će čitatelji imati priliku pročitati dijelove tekstova austrijskih, mađarskih i turskih povjesničara koji se odnose na poznatu opsadu Sigeta, uz dokumente mletačkih veleposlanika duždu u Veneciju za vrijeme opsade. Jedan od najvažnijih izvora za opsadu Sigeta zapis je Ferenca Črnka, komornika Nikole Zrinskoga koji je jedan od nekolicine preživjelih. Črnko je odveden kao zarobljenik, a kasnije ga je otkupio Nikolin sin Juraj Zrinski. Ferenc Črnko kao najbliži Nikolin službenik napisao je detaljno događanja vezana uz Siget iz prve ruke, a čitatelji će imati priliku pročitati njegovo djelo u autentičnoj formi, onakvo, kako ga je i napisao. Zbog svega ovoga smatram da će knjiga biti zanimljiva širokom krugu ljudi, posebno mladima.

Stvara se kult vjerovanja u tuđa ‘božanstva’, dok se naše istinske heroje ne cijeni

Živimo u vremenu čudnih idola mladeži, dok su heroji hrvatske bliže i dalje povijesti, zapravo zaboravljeni. Postoji li način da se nekako potakne razvoj hrvatske kulture vrjednovanjem najvećih ličnosti naše povijesti? Treba li hrvatski kulturni prostor biti jedinstven?

Jedan od razloga za pisanje djela o Nikoli Zrinskom je i taj što je današnjoj javnosti, posebno mladeži, pojam herojstva i snage Spartanac i njihova pogibija u sukobu protiv mnogo brojnije perzijske vojske. Izmišljaju se legende i stvara se kult vjerovanja u tuđa ‘božanstva’ dok naše istinske heroje poput Nikole Zrinskoga više cijene Mađari, Austrijanci, Nijemci, što je žalosno. Da ne govorimo o opčinjenosti hollywoodskim marincima iz američkih filmova, a prepuštanju zaboravu ljudi poput Blage Zadre, Vlade Šantića i brojnih drugih koji su ne tako davno napravili konkretne, herojske podvige i svima nama omogućili život u 21. stoljeću. Postoji način da se nepravda ispravi, samo što to ne će ići preko noći. Jedan od načina je i upoznavanje mladih s našom starijom, ali i novijom povijesti preko raznih djela, knjiga, dokumentarnih filmova koji ne će biti suhoparni i koji će na atraktivan način pričati o onome što se dogodilo.

Jeste li našli izdavača svoje knjige i planirate li se i dalje baviti istraživanjem hrvatske povijesti? Zašto ste od svih junaka hrvatske povijesti izabrali baš Nikolu Zrinskoga Sigetskog?

Knjigu sam napisao na malo drukčiji način u odnosu na druga djela iz povijesti. Kao čitatelja uvijek su mi smetale stalne upadice poput objašnjenja na dnu stranice od kuda se točno navodi određeni citat, odlučio sam knjigu pisati bez fusnota. Knjiga ima svoj tijek bez bilo kakvih prekida u tekstu, a izvore sam naveo na jednom mjestu i tako dao smjernice drugima koji bi, možda, također željeli istraživati istu temu. Što se tiče struke, posebno znanstvenih krugova, taj način pisanja djela iz povijesti, ne će biti priznat i ne ću dobiti nikakvu financijsku pomoć za izdavanje knjige. To sam mogao promijeniti tako što bi dodao fusnote i dobio stručnu recenziju od povjesničara, koji su ju već pročitali i koji su mi neformalno rekli ‘ne može bolje’. Za rad na tim prepravkama trebalo bi mi sigurno nekoliko mjeseci intenzivnoga rada na što sada nisam spreman zbog obveza u svom klubu borilačkih vještina. Zbog toga knjigu izdajem potpuno samostalno, bez bilo čije potpore. Možda nekad u budućnosti napravim i dopunjeno i prošireno izdanje, što ovisi o uspjehu prvoga izdanja, pa bi tada knjiga imala i te znanstveno potrebne detalje da se uvrsti u literaturu kojoj i pripada. Bitan mi je prvi dojam i glas publike koji s nestrpljenjem čeka izdanje. Ovo ne će biti moje prvo i zadnje djelo. Već imam dosta tema u pripremi i siguran sam da ću vrlo skoro krenuti u novo intenzivno istraživanje. Sljedeća tema mogao bi biti legendarni kapetan i kreator uskočkoga stila ratovanja Petar Kružić. Naravno, tu su i neke druge moguće teme.

Zašto sam se odlučio za Nikolu Zrinski? Brojni su razlozi, a navest ću njegovu poznatu izjavu dok je bio u malenoj tvrđavi okružen s preko 100 000 turskih vojnika. Današnjim mjerilima, Nikola Zrinski bio je multimilijunaš, a bogatstvo njegove obitelji bila su imanja i novac slagan godinama i naraštajima, koji je višestruko premašivao bogatstvo današnjih tajkuna i ratnih profitera. Ipak, nije se krio iza svoga bogatstva, nego je sa sabljom u ruci često bio u prvim redovima, zbog čega je bio i ranjavan. Kad je došla jasna ponuda sultana Sulejmana da preda tvrđavu i da će ga sultan postaviti za vladara Hrvatske u njegovo ime, zadržao bi svoja imanja, vjeru, samo vladao bi Hrvatskom koja bi bila dio Turskoga Carstva, njegov je odgovor bio iznenađujući: ‘Ne ću ja da mi na dicu netko prstom pokazuje.’

Usporedbe radi, koji bi današnji političar odbio nemoralnu ponudu za samo vrijednost novoga Audija? Nikola Zrinski, između neograničenoga bogatstva i brutalne smrti, izabrao je ovo drugo jer mu je bilo bitno što će drugi pričati o njegovoj djeci. Treba li nam u ovo vrijeme moralne propasti na svim razinama, veći uzor?

Marin Vlahović/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Jakov Sedlar – Snimam jer na sreću, imam svoj osobni ‘HAVC’

Objavljeno

na

Hrvatski redatelj Jakov Sedlar svako malo iznenadi s nekim novim umjetničkim filmskim projektom, bez obzira što (uvijek isti) pojedinci manje-više svako njegovo djelo dočekaju “na nož“. On je već odavno prestao čitati i osvrtati se na te tzv. kritike, tim prije što se i u njegovu slučaju pokazalo da „psi laju, a karavane prolaze“.

Ovog puta, razgovarali smo o još jednom novom  projektu koji će u srijedu (27. 5. 2020., HTV, od 20,05.) biti prikazan i na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT). Riječ je o biografsko-povijesnom dokumentarnom filmu „Od Mossada do Eichmanna“. Međutim, još kad ga nisu ni vidjeli, osobito predstavnik Židovske općine Zagreb izrazio je svoje negodovanje… Zašto? – pitamo Sedlara.

–          O tome mi je teško bilo što reći, jer odgovora – nemam. Nitko u Hrvatskoj, pa ni taj gospodin, nije film vidio, tako da jedino mogu pretpostaviti da mu se ja, kao osoba, iz nekoga razloga ne sviđam, kazao je Sedlar.

–          Na koji ste način došli do Rafija Eitana, izraelskog političara i najpoznatijeg  agenta tajne službe Mossad?

–          Rafi Eitan (na slici s autorom filma) bio je moj dugogodišnji prijatelj. Upoznao sam ga prije petnaesetak godina u kući Meir Amita, legendarnoga šefa Mossada o kojemu sam tada radio film. Rafiju se taj film jako svidio i nakon premijere rekao mi je: Volio bih da nešto slično napraviš i o meni. Kako nije bio jednostavan čovjek i kako je imao mnoštvo obveza, tu sam mu želju ispunio nakon skoro deset godina.

–          U filmu govore i drugi istaknuti izraelski političari i vojnici…

–          Istina je, u filmu govore bivši premijer Ehud Olmert, najpoznatiji izraelski odvjetnik Ram Kaspi, čiji je otac napravio zakon po kojem su Izraelci mogli na smrt osuditi nacistu Adolfa Eichmanna (Izrael nema smrtnu kaznu),  legendarni general Avigdor Kahalani i bivši šef Shin Bet-a (vojna tajna služba) Yaakov Peri.  Naravno, sam Rafi govori o najvažnijim detaljima svoga života.

–          Jeste li o snimanju ovog filma obavijestili izraelske organe?  Jeste li o tome obavijestili  i nekog u Hrvatskoj, recimo čelnika Židova u Zagrebu, gospodina Krausa, koji očito mora znati i „odobriti“ sve ono što se prikazuje i piše u Hrvatskoj o Židovima?

–          Izrael je vrhunska demokracija i nema potrebe bilo koga od bilo koje razine vlasti obavještavati o onome što radim na planu filma. Posebno kada se radi o jednoj takvoj osobi kakav je bio Rafi Eitan. Ukoliko vas je on angažirao i prihvatio, onda ništa drugo ne treba. Posebno nije bilo potrebe izvijestiti bilo koga u Zagrebu, uključujući i gospodina Krausa , što radim u Izraelu. Tamo sam uistinu kao kod kuće u svakom pogledu.

Nego, tko je financirao ovaj projekt, koji je nastao u američko-izraelsko-hrvatskoj produkciji?

–          Film su financirale dvije produkcijeske kuće iz Izraela i USA, a iz Hrvatske je to uradio koproducent.

–          Je li gospodin Eitana pogledao ovaj dokumentarac, kako mu se dopao, odnosno na kakve je kritike film naišao u Izraelu?

–          Rafi Eitan je film vidio, jako mu se svidio, na premijeri je bila cijela njegova obitelj i mnogi iz izraelskog kulturnog i političkog života, a na kraju filma nazvali smo ga iz dvorane i on se obratio nazočnima putem telefona. Bio je to uistinu lijep događaj koji se zbio u Cinematheque Tel Aviv. Sve kritike bile su odlične, a film je do sada prikazan u 19 zemalja.

–          Dosad ste snimili brojne dokumentarne i ine filmove. Malo ih je prikazano na HRT-u. Zašto?

–          Teško mi je ulaziti u razloge HTV-a koji je sam koproducent ili isključivi producent mnogih mojih filmova. Razlozi nisu filmski, umjetnički, radi se o drugim razlozima, siguran sam. Naime, mnogi moji fiomovi prikazuju se po svijetu, ali ne i na HTV-u, što mi nije drago i što pokazuje odnos te kuće prema onima koji ne misle kao oni.

–          Vaše filmske i ine projekte malo ili ništa ne financira Ministarstvo kulture, HAVC i druge institucije…Pa, kakve projekte onda oni financiraju?

–          Vidite i sami što se financira. To je jedna plemensko-interesna skupina koja godišnje podijeli više od 70 milijuna kuna, što je mnogo novca. Ukoliko ste dio plemena, prolazite, ukoliko ne, nemate šanse. Nikada nisam bio dio nikakvoga plemena, pa je to razlog zašto ne podupiru ono što radim. Na sreću, imam svoj osobni «HAVC», Hrvate i slobodne ljude po svijetu koji vole i podržavaju ono što radim. Samo da neke spomenem: Anton Kikaš, Ilija Letica, Frank Lulić, braća Tolj, Marko Franović, Nikola Babić, Peter Puljich, Ante Zovko…

–          Koji ćemo vaš naredni film i kada gledati na HRT-u?

–          To  znaju samo oni koji vode HRT, ja zaista ne znam.

–          I još samo: kako, nakon toliko uspjeha u svijetu, tumačite da ste „najproblematičniji“ redatelj u Hrvatskoj, odnosno tko su ti koje boli glava samo kad najavite neki novi projekt?

–          Za to malo marim. Radim ono što mislim da je potrebno i ono što me zanima. Mislim da ne bih trebao biti problematičan ni u kojem smislu, jer nikoga ne ugrožavam niti vrijeđam. Samo radim svoj posao i govorim o temama koje drugi neće. Recimo, za nekoliko dana izlazi film „Hrvatski anđeli rata“, prvi film o stradanju djece u Domovinskom ratu. Ima masa tema koje su netaknute i tu konkurencije nema. Prema tome…

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Nova Mostova uzdanica Marija Selak Raspudić: Ja imam samo jednog političkog uzora

Objavljeno

na

Objavio

Novo nezavisno ime na listi Mosta, ali i hrvatskoj političkoj sceni je – Marija Selak Raspudić. Zašto se ova poznata doktorica znanosti uz znanstvenu karijeru u području filozofije i bioetike odlučila za ulazak u političke vode, ali i koje su glavne odrednice njezina programa otkrila je u intervjuu za Večernji list.

Zašto politika i zašto baš sada?

A zašto ne politika? Već i sama činjenica da je to ono što me svi prvo pitaju, uz komentar: „Što mi je to trebalo?“, pokazuje dubinu apatije u koju smo zapali, a koja se ponajprije odnosi na gubitak vjere da je moguće išta učiniti drugačijim što, posljedično, čini svaki javni angažman besmislenim. Tu percepciju želim promijeniti. Stvar je stoga potrebno obrnuti. U trenutku ugroze demokracije u kojem se nalazimo nužno je sve slobodno misleće pojedince upitati zašto se oni ne uključe u politiku.

Na što misli kada kaže da je demokracija ugrožena?

Ugrozu demokracije sažeto detektiram na tri razine – onemogućavanje referenduma, onemogućavanje dopisnog i elektroničkog glasovanja te raspisivanje izbora usred pandemije. Znakovito je da se vladajući duopol samo na površini i pred izbore razilazi na isprovociranim ideološkim temama dok paralelno vlada dubinski konsenzus u stopiranju demokratskih procesa u Hrvatskoj, napose onih osnovnih alata koji omogućuju aktivniju participaciju građana, izbornog zakona i referenduma. Tako se kod građana sustavno potiču rezigniranost i cinizam, druga strana medalje političke pasivnosti i zatupljenosti.

Zašto je odabrala baš Most?

Zato što simpatiziram inicijalnu ideju Mosta po kojoj je on platforma koja okuplja nezavisne pojedince za koje smatra da svojim radom mogu doprinijeti poboljšanju društva u cjelini. Činjenica da mi je ponuđeno mjesto bez uvjetovanja ulaska u stranku pokazuje da se oni i dalje nalaze na tom tragu. Jednako tako, ovakvo raspisivanje izbora koje je onemogućilo stvaranje i registriranje vlastitih neovisnih lista doživjela sam kao poticaj da se angažiram i to na način koji je trenutno jedini moguć – ulaženjem na listu neke od postojećih političkih opcija. Tu je izbor pao na Most.

Je li već dogovoreno u kojoj će izbornoj jedinici biti na listi?

Kandirat ću se u jednoj od zagrebačkih izbornih jedinica jer je to grad u kojem sam rođena, odrasla i živim. No u ovom političkom trenutku pristajanjem da budem na Most-ovoj izbornoj listi mandat mi ni u kom slučaju nije zagarantiran, nego se za njega trebam izboriti, što smatram korektnim ulaskom u političku bitku.

Ako uđe u Sabor, hoćete li zastupati politiku Mosta ili svoju vlastitu?

Zastupat ću svoju politiku kao nezavisna kandidatkinja, no već i samo pristajanje ulaska na njihovu listu dokaz je da se slažemo u temeljnim programskim načelima koja se prvenstveno odnose na antikoruptivnu politiku usmjerenu prema budućnosti.

Koji su konkretni problemi kojima će se baviti u politici?

Dok nas vladajući duopol opetovano u predizborno vrijeme vraća u ideološke rovove, namjera mi je osvijetliti cijeli jedan skup problema vezan uz virtualizaciju naše stvarnosti koji je u hrvatskoj javnosti zanemaren, a smatram ga presudnim za našu budućnost. Također, nije samo pitanje koje stvari treba reformirati, nego i koje vrijednosti u društvu treba očuvati. U tom smislu treba istaknuti da je Hrvatska relativno sigurna zemlja velikih prirodnih resursa te i dalje problematičnog, ali ipak dostupnog zdravstvenog i obrazovnog sustava. Jedno od važnijih pitanja svakako je i Hrvatska u kontekstu disonantne politike EU koja se razilazi na svakom ozbiljnijem pitanju, od migrantske krize pa do pandemijskih mjera. Na tom tragu ne treba se hvaliti banalnostima poput našeg presjedanja Europskom unijom koje je omogućeno svakoj članici, nego raditi na ravnopravnosti našeg položaja u situaciji njezinog mogućeg raspada.

Što znači najava da će rad usmjeriti prema “tehničkoj dehumanizaciji” i “prijetećoj digitalnoj diktaturi”?

Pod tehničkom dehumanizacijom podrazumijevam, primjerice, činjenicu da je Mark Zuckerberg ustvrdio da će probleme u kojima se našao Facebook, a koji se protežu od govora mržnje, zlouporabe naših podataka u komercijalne i političke svrhe pa sve do lažnih profila, riješiti umjetna inteligencija koju razvijaju za tu svrhu. Također, Europski je parlament nedavno donio Izvješće o pravilima građanskog prava o robotici kojim su najsofisticiraniji autonomni roboti dobili pravnu osobnost. To znači da se pretpostavlja da ljudi nisu u stanju moralno rasuđivati, pa bi taj posao umjesto njih od trebala obavljati najnaprednija tehnologija. Digitalna diktatura odnosi se pak na najavu razvijanja različitih aplikacija putem kojih bi se pratilo naše kretanje s navodnim ciljem „suzbijanja prijeteće pandemije“. Sustavno praćenje već je sastavni dio boravka na internetu, a imamo i nove fenomene kao što su Airbnb i Uber platforme koje funkcioniraju na principu ocjenjivanja, što otvara cijelo jedno područje socijalnog kapitala i nereguliranih, a često i nepostojećih radničkih prava.

S kime je nakon izbora moguća koalicija, a s kojim je opcijama ona isključena?

Tko ulazi u izbore mora barem inicijalno imati pobjednički mentalitet stoga je moj odgovor na ovo pitanje: „A tko kaže da će nam koalicije uopće biti potrebne?“

Tko joj je politički uzor?

U idejnom smislu svakako antički filozofi poput Sokrata kojima je istina bila draža i od vlastitog života.

Raspravlja li sa suprugom Ninom Raspudićem o političkoj situaciji i je li joj on kritičar ili podrška?

Razgovaramo o svemu, pa tako i o političkoj situaciji. U analizama i stavovima često se ne slažemo, no to smatram obostrano poticajnim jer za partnera nisam tražila istomišljenika, nego osobu koja misli svojom glavom. No i naš se život kao i život svih drugih parova najčešće svodi na mnogo prizemnije stvari, od raspodjele kućanskih poslova do brige oko djeteta.

Znači li njen izlazak na izbore trajniji politički angažman uz znanstvenu karijeru te planira li ostati u politici i ako ne bude dio idućeg saziva Sabora?

Ako mi građani daju povjerenje, a ja to povjerenje uspijem opravdati, onda mi, možda, predstoji aktivni politički angažman na dulje staze. No, ako se jedno od toga ne dogodi, onda treba biti pošten prema sebi i drugima te se vratiti svojoj struci. Sabor je ionako prepun ljudi koji zaljubljeni u svoju sliku ignoriraju volju birača te različitim predizbornim trgovinama kupuju svoje mandate jer nikako ne žele shvatiti da je njihovo političko vrijeme odavno prošlo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari