Pratite nas

Kolumne

Slaven Raguž: Dva desetljeća stala u mjesec dana

Objavljeno

na

Raditi sažetak 2017. godine je nemoguće, jer je ona sama sažetak perioda od više od najmanje 15 godina. Zato će ona ostati u povijesti upamćena kao godina skidanja mrene s očiju. Godina koja nam je vratila u lice svu poraznost svih politika od početka 2000-ih do danas i ošamarila nas po sred lica. Godina koja nam je definitivno dala do znanja kako smo prevareni, prodani, izdani i na kraju ostavljeni, piše Slaven Raguž/HRS

Retrospektiva

U masi izvađenih Tuđmanovih citata koji kolaju ovih dana po društvenim mrežama, jednog nema  nigdje. Dana 28.05.1991. bila je povijesna smotra ZNG-a na stadionu NK Zagreb. Prije same smotre, Tuđman je s delegacijom obilazio vojnike i prije pozdrava pitao ih ponaosob njih nekolicinu od kuda dolaze. Kada su oni krenuli redom spominjati imena mjesta iz Hercegovine, on upita „Ima li itko da nije iz Hercegovine?“.  Javio se neki Varaždinac, rekavši kako je on iz Varaždina, ali mu je otac iz Viteza, tako da ima i Bosanaca.

Prvi zapovjednik specijalne policije MUP-a, Marko Lukić, koji je u biti ovo u više navrata i pripovijedao, tada je predsjedniku podnio izvješće kako „skoro trećinu vojnika na smotri čine Hercegovci, a njih skoro još toliko koji vode porijeklo od tamo“. Prije nekoliko dana bio sam u društvu jednog zaboravljenog heroja i višestruko ranjavanog invalida Domovinskog rata iz Busovače, koji je obišao gotovo sve bojišnice od Vukovara, do Prevlake, pa kasnije od Mostara do Središnje Bosne. Danas, kada praktično jedva preživljava, upitah ga samo „zašto“. Odgovori mi „a za Hrvatsku, a za šta drugo?“

Godine 1994., ponajviše na nagovor ekipe oko Mate Granića, osobnog liječnika  predsjednice Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Milke Planinc i, po svjedočenju više ljudi, jugoslavenskom lobisti s početka 80.-ih pri UN-u, Hrvati u BiH su se odrekli Herceg-Bosne, nauštrb Federacije BiH i konfederacije sa Hrvatskom. „Samo da se rat završi, pa ćemo onda se dogovarati“ reče Granić. Rat završio, mi se ne dogovorišmo, a od konfederacije sa Hrvatskom ostade mrtvo slovo na washingtonskom papiru.

Onda je u neka doba došao poziv iz Haaga, rekoše „idite vi, vi ste se branili, istina će vas osloboditi, imate našu podršku“. S pjesmom na usnama naši otiđoše, a onda na nagovor Josipa Perkovića, Gojko Šušak izuzima Zvonimira Hodaka iz obrane generala Blaškića, a umjesto njega šalje Antu Nobila, što je bio „nulti trenutak“ te „iskrene podrške“. Kako su nas kasnije stajali pokazao je predsjednik države koji je probirao dokumente za potrebe tužiteljstva, lažno svjedočio i sa svojom ekipom iz vlade premijera krivotvorio dokumente kako bi na kraju ispalo kako se nismo branili, nego agresivno napadali i kako nema te istine dovoljno jake koja bi te mogla osloboditi, jer si osuđen u trenutku kada si stupio nogom na nizozemsko tlo.

Na kraju, u onoj ispijenoj bočici bila je zadnja nada da se konačno uvidi pogubnost svih politika zadnja dva desetljeća. Da se uvidi kako se nešto drastično mora raditi ukoliko se želi kulturološki, demografski i nacionalni opstanak Hrvata u BiH. Umjesto katarze, dobili smo „dijelom neslaganje sa presudom“ i  „konstantnu brigu za Hrvate u BiH, evo poslali smo poruke prema kazalištu, zdravstvu i drugim institucijama“.
Mudžahedini koji su ritualno ubijali i masakrirali, u biti su ritualno oslobađali. Nalogodavci, zapovjednici i većina izvršitelja najgnusnijih zločina nad Hrvatima, ugledni su građani. Hrvati, ostavljeni na milost samima sebi i svojim beskičmenjačkim poltronima, ostadoše na vjetrometini. Lagan plijen za sve vrste grabežljivaca.

Cijela godina stala u mjesec dana

Prije mjesec dana dogodio se čin kojeg, evo, u razmaku od toliko dana sebi racionalno ne mogu objasniti. Jedan od malobrojnih bolnih životnih trenutaka kojima protok vremena ne pomaže da ih se preboli. Nakon svega što se dogodilo u haškoj sudnici i izjava u medijima, tih dana dao sam jednu procjenu: u roku od mjesec dana nitko od ovih „domoljuba“ koji nas vode neće se ni spomenuti generala Praljka niti svega onog što je u periodu od 13 godina prethodilo tragičnoj završnici. I nisam bio u pravu. Naime, već nakon tjedan do deset dana, vratili smo se u bruxellske tekovine. I Plenković, i Grabar Kitarović, kao i Čović: imaju osobne stavove, ali „poštuju sve ono što je izrečeno u Haagu“ i nakon toga je ta tema stavljena ad acta.

Mučno je bilo gledati umišljenog Plenkovića kako u Mostaru govori „kako se ne slaže s dijelom presude, ali je mora poštovati, jer je Hrvatska članica EU i UN-a“ i kako mu Čović i ostali hrvatski dužnosnici revno aplaudiraju na tome. Još mučnije je bilo gledati predsjednicu RH Grabar Kitarović kako u UN-u, nakon što ju je Brammertz nazvao predsjednicom Srbije, ne iskorištava prisutnost cijele posade političkog suda iz Haaga, te im u lice ne istrese eklatantna kršenja ljudskih prava, kršenja međunarodnog prava o pravnom postupku (budući da je cijelo vrijeme tužiteljstvo tretirano kao dio suda, a obrane remetilački faktor), mijenjanje pravila suda u tijeku postupka, ne priznavanja dokaza i onemogućavanje svjedočenja, pa i dizanje optužnica protiv ljudi, poput Stipe Alilovića, koji su za vrijeme zločina i sukoba već mjesecima živjeli u inozemstvu (čovjek napustio BiH u siječnju 1992., optužen za zločin u Ahmićima koji se dogodio 16.04.1993.). Vjerojatno na nagovor savjetnika poput Mate Granića, umjesto državničkog govora održanog netom nakon presude, u Vijeću Sigurnosti serviran je čaj od kamilice.

I tako je u ovih malo više od mjesec dana stala ne samo cijela godina, nego dva desetljeća. Prevareni 1991. da se borimo i za svoj dom, prodani 1994. za konfederaciju koje nikad nije bilo, izdani početkom 2000-ih i konačno, pretočeni u bočicu otrova, ostavljeni na milost i nemilost hijenama.

Što se tiče Hrvata iz BiH, ništa od ovoga se ne bi dogodilo da smo imali na čelu ljude s vizijom, vođene idealima, a ne novcima. Nismo ih imali tada, kao što ih nemamo ni sada. Tek kad mi shvatimo kako su najgore hijene one „naše“, domaće, hrvatske, po potrebi herceg-bosanske, koje nas skoro 20  godina glođu uvijek istim pričama, a njihova politika je samo pitanje cijene znat ćemo hoće li 2018. biti uistinu sretna ili ne.

Slaven Raguž/HRS

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari