Pratite nas

Herceg Bosna

Slaven Raguž: Sjaši Patrick, da uzjaše Cormack

Objavljeno

na

Više od godinu dana je trebalo da nam u BiH stigne Ambasadorica SAD-a Maureen Cormack, kao nasljednica Patricka Moona.

Slaven Raguž: Sjaši Patrick

Sudeći po njenim prvim izjavama, akteri različiti, scenarij identičan.

Patrick Moon je bio još jedan u nizu inozemnih diplomata koji su došli iz ničega u BiH i otišli u ništa iz BiH, kontaminirajući svakim svojim istupom i pojavom medijski , politički i društveni prostor tijekom svoga mandata.
”Osvetnici”

Dovoljno je malo pretražiti izjave koje je on davao i priopćenja koja su izlazila iz američke ambasade tijekom njegovog mandata. Krajnje arbitrarni i subjektivni zaključci, koji nikad nisu ulazili u meritum stvari, nego su odisali crnobijelim mitološkim predrasudama težnji ka nekim apstraktnim demokratsko-građansko-civilnim društvom u kojem zli nacionalisti tlače jadne „anacionalne” građane, ne birajući ni prigode ni sredstva.

U tim okolnostima tlačenja, Moon je sebi, posebice pred kraj mandata, pripisao ulogu kapetana Amerike, samo bez štita, koji bi tu građansku nejač trebao obraniti od zlikovaca. Svi se sjećamo kako je okupio svoj svoju verziju marvelovskih „Osvetnika”, dream tim eksperata koji su izradili svoj prijedlog preustroja Federacije o kojem su pričali svi mogući mediji, ali od svega ostade samo još jedan u nizu propalih projekata stranih diplomacija, poput Alijanse i Platforme.

Zašto su propali? Iz prostog razloga što ne poznaju i ne žele upoznati srž odnosa koji vrijede i vladaju ovom državom, nego se postavljaju kao neka vrsta superiornih prosvjetitelja/učitelja koji su, eto, napravili žrtvu te iz komfora svojih zemalja došli u BiH učiti demokraciji nas primitivna domorodačka plemena.

Otišao on, došla Maureen Cormack. Sudeći po njenim izjavama izgleda da će nastaviti tamo gdje je Moon stao.

U svom prvom obraćanju javnosti na svom blogu Cormack je pokazala kako je sve prolazno, ali kao konstanta ostaje taj misionarski crno-bijeli arbitrarni pogled na bh stvarnost. Prvo radi diplomatski lapsus nazivajući Čovića, Izetbegovića i Ivanića „predsjednicima”, a ne članovima Predsjedništva.

Lapsus nije veliki, ali je dovoljan za zaključiti kako „ogromno iskusan tim iz ambasade” na kojeg se oslanja radi površan posao. No, pogledajmo malo što nam poručuje Cormack.

Tvrdi kako će se „fokusirati da ova zemlja postane u potpunosti funkcionalno i demokratsko društvo”, te će raditi sa svojim timom da „ova zemlja iz faze stabilnosti pređe u fazu prosperiteta”, što u biti „većina nas želi, jer to ankete pokazuju”.

Zašto bi se uopće jedna inozemna ambasadorica trudila da BiH iz faze stabilnosti pređe u fazu prosperiteta?
Lekcije

Prema definiciji, ambasada je diplomatsko predstavništvo tzv. države „pošiljateljice” unutar države „primateljice”, u službi branjenja interesa države i državljana iz koje dolazi. Ambasadorica se „bori za demokratsko društvo”, a u biti udara u temelje demokratičnosti jer nitko od nas koji živimo u BiH joj nismo demokratskim izbornim procesom dali taj mandat.

Zar najbolja anketa i jedina relevantna nisu izbori? Ako je narod izabrao vlast koju je izabrao, kakva god da jeste, plod je demokratskog procesa. Hoćemo li mi biti „stabilni i prosperitetni” ovisi isključivo o nama, ako ćemo o demokraciji. Međutim, ambasadorica ne staje na toj svojoj demokratičnosti, nego uz prosvjetiteljske i misionarske vrline sebi dodaje i one terapeutske, pa kaže kako „želi čuti što nas brine”.

Nastavlja Cormack u lekciji demokracije govoreći da će se truditi svim silama „promovirati toleranciju i raznolikost ove zemlje”, jer „čvrsto vjeruje kako djeca trebaju pohađati školu zajedno i prema jedinstvenom planu i programu”.

To tvrdi žena koja dolazi iz SAD-a, gdje ne samo da svaka država, nego i gradski okrug imaju ingerencije definiranja zasebnog nastavnog plana i programa.

U skladu sa NCLB (No Child Left Behind ) zakonom usvojenim 2001. postavljeno je kao obveza osigurati provedbu nastavnog plana i programa usklađujući i standardizirajući ga sa nacionalnim, vjerskim i drugim različitostima.
Očigledno godine i godine propalih projekata međunarodne zajednice, na čijem čelu je SAD, nisu nikakva pouka, pa se nastavlja sa krajnje subjektivnom i irealnom utjecanju na društvene i političke tijekove u BiH koji nam nisu i neće donijeti ničega dobroga.

Uz sve to, ako roditelji smatraju kako ni NCLB nije dovoljan, SAD poznaje pojam „home schooling” gdje roditelji imaju zakonsku mogućnost učenja svoje djece kod kuće, ukoliko smatraju da se nastavni plan i program ponuđen od strane države kosi sa njihovim moralnim i vjerskim načelima. Procent djece koja pohađa školu kod kuće je oko 2,9%, što je daleko veći prosjek od onih koji u BiH pohađaju tzv. dvije škole pod jednim krovom. Toliko o toleranciji „jedinstvenoga programa”.

Zaključuje Cormack svoje izlaganje obećanjem kako će pomoći razvoju „civilnog društva”, tako što će se voditi „ogromnim iskustvom tima iz ambasade”, a to će značiti podršku „velikom broju talentiranih građana, intelektualaca, NVO, novinara itd.”

(Ne)razumijevanje bh. društva

Ako pogledamo tko je sve koristio i kako iskoristio grantove američke ambasade, što direktno, što posredstvom, onda nisu baš pogriješile pojedine općine u HNŽ-u i Kantonu Sarajevo što su uložile u vatrogasna vozila, jer je gro sredstava tog „civilnog društva” u BiH prošle godine otišlo na lako zapaljiva sredstva.

Sudeći po željama i prognozama „velikog broja, talentiranih građana, intelektualaca, NVO-a” i ostalih po medijima, nije rečeno da neće i ove godine u iste ili slične svrhe otići ta sredstva.

Očigledno godine i godine propalih projekata međunarodne zajednice, na čijem čelu je SAD, nisu nikakva pouka, pa se nastavlja sa krajnje subjektivnom i irealnom utjecanju na društvene i političke tijekove u BiH koji nam nisu i neće donijeti ničega dobroga.

Pogotovo kad se na BiH gleda kao „ovu i onu zemlju” kako više puta ponavlja Cormack, promovirajući i propagirajući neku svoju demokraciju koja sa demokracijom nema nikakve veze. Nije to odlika samo najviše diplomatske predstavnice SAD-a, nego međunarodne zajednice općenito.

Ukoliko žele pridonijeti razvoju i prosperitetu bh društva prvo što bi morali napraviti jeste shvatiti što to bh društvo uopće jeste sa svojom složenošću odnosa i svojom povijesću.

Ono što je najvažnije, moraju poštovati demokratsku volju tog istog društva, a ne potkopavati demokratska načela idejama koja više zajedničkih točaka imaju sa totalitarnim i feudalnim društvima, nego suvremenim demokratskim kojem tobože težimo.

[ad id=”40551″]

Piše: Slaven Raguž, predsjednik HRS BiH

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Sramotan odnos Hrvatske prema ‘šestorki’ Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jadranko PrlićBruno StojićSlobodan PraljakMilivoj PetkovićValentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte: TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari