Pratite nas

Gost Kolumne

Slijedi li uhićenje Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Dok budemo odgonetali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Ovo je tekst koji sam prije mjesec dana objavio u tjedniku “Novi magazin”.

U međuvremenu je pitanje iz naslova postalo najavom očitoga. To je sada glavni kontekst koji definira i galvanizira sve događaje na hrvatskoj političkoj sceni. Odvjetnički je tim Ivice Todorića, kako se čini, putem njegovog novopokrenutog bloga, već počeo slagati obranu. Iz Sanaderovog slučaja se imalo prilike izvući pouke o nezahvalnosti obrane nekoga tko je od javnosti bio već osuđen. Zbog toga se sada napadom na Vladu želi ispasti žrtvom i pronaći saveznike u oporbi i javnom mnijenju, kako se u zatvor ne bi otišlo sa stigmom krivca. Tako se Ivica Todorić, vještim manevrom, odjednom našao na strani oporbe, kojoj daje materijal za napad na Vladu, ne bi li zauzvrat posudio nešto “nevinosti i poštenja” njihovih vođa. Čitanost bloga govori o tome kako priča ima svoju publiku, pa u slučaju da se ostane bez svega, uvijek mu ostaje opcija da uprihodi nešto od oglašavanja – možda Sberbanka u tome prepozna svoju priliku? Zgodno izabran tajming pokretanja ovog bloga uoči objave nalaza revizije govori kako će u ovom slučaju na sve strane letjeti perje, što je uvijek poželjno poradi povećanja transparentnosti, jer nam se još uvijek skriva prava stvarnost ortačkog partijanja, piše Borislav Ristić/blog.vecernji.hr

Bila je kasna jesen 2012. kada je tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Republike Srbije započeo svoj vrtoglavi politički uspon ka sadašnjoj apsolutnoj kontroli vlasti u Srbiji, uhitivši Miroslava Miškovića, prvog srpskog tajkuna. Možda taj primjer ponajviše govori o isprepletenosti politike i poduzetništva koja krasi balkanski tip kapitalizma, koji je najzgodnije nazvati rođačkim.

U rođačkom kapitalizmu država je kum a samo rođaci smiju raditi. Kada stvar počne pucati i voda dođe do grla, politika prirodno traži put da ostane na površini kako bi zadržala kontrolu nad procesom i eventualno izbjegla zaorati po dnu zajedno s ostatkom poslovno-klanovske obitelji. Takva uhićenja, dakle, ne označavaju nekakav put ka razvrgavanju rodbinskih veza i demontaži rođačkog tipa kapitalizma, već upravo obrnuto – način da se ne ispadne kriv, samo igrokaz rođačkog kapitalizma u kome netko od rodbine solidarno strada kako bi se igra nastavila.

Sličan se igrokaz u zadnje vrijeme odvija i u Hrvatskoj. Samo u hrvatskoj varijanti to izgleda tako da se prvo ne hapsi, već se preuzme kontrola nad imovinom, pa se onda bira pogodan trenutak za uhićenje. Tako je počela kataklizma na palubi Agrokorova broda, sinonima uspješnosti hrvatskog tipa rođačkog kapitalizma, gdje je kontrolu nad krmom preuzelo vladino izvanredno povjerenstvo. Jednostavan stečaj koncerna nije dolazio u obzir, jer bi to značilo i objavu stečaja rođačkog kapitalizma, pa je Vlada preuzela kontrolu kako bi se rođaci namirili, makar pritom morali žrtvovati najboljeg od svojih. Ivica Todorić, ili jednostavnije Gazda, sve donedavno činio se čovjekom kome je samo nebo granica. Svoj je trgovinski imperij odavno utvrdio u Hrvatskoj, a uspješno se proširio i na čitavo susjedstvo. Krunom svega činila se kupovina slovenskog Mercatora u ljeto 2014. godine, otkada je o sebi počeo govoriti u trećem licu. Međutim, ta svoja širenja financirao je iz kredita, gdje je često i država priskakala kao jamac, ali je financijska konstrukcija vremenom postala opasno prenapregnuta kako su dugovi stizali na naplatu, pa sada sve prijeti završiti potpunim slomom.

Razmjere financijskih manipulacija tek se naziru kako isplivavaju podaci o namještanju poslovnih knjiga i kreativnom financiranju putem mjenica. Zbog toga se sjena sumnje spustila i na aktualnog ministra financija, koji je u ministarsku fotelju došao s mjesta izvršnog direktora u Agrokoru, zaduženog za međunarodno financiranje koncerna i odnos s investitorima. Ljudima je zbog toga teško povjerovati da on nije bio upućen u osnove tečaja iz kreativne ekonomije, kao što je sada teško voditi državne financije i pregovarati s međunarodnim financijskim institucijama nekome tko je te institucije do jučer uvjeravao da je s Agrokorom sve u redu.

Da je voda došla do grla i da je poslovni model na kojem je rastao Agrokor pred pucanjem postalo je jasno kada su ga ozbiljni financijeri počeli odbijati i kada je slamku spasa pokušao pronaći u Rusima i njihovim bankama. Iako Rusima takav specifičan model poslovanja nije potpuno nepoznat, pošto i sami njeguju svoj oligarhijsko-sibirski tip kapitalizma, uspjeli su se ovaj put dovesti u situaciju da budu nadigrani. Odbili su povući pouke iz vlastitog iskustva, pa su na Balkanu morali platiti tečaj iz kreativne ekonomije. Balkanski su rođaci nasanjkali ruske oligarhe. Bilo je pomalo dirljivo promatrati scene očaja u koji su naši žmukleri bacili šampione državnog upravljanja privredom i klanovski ustrojene ekonomije.

Kada je ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Avram Azimov, početkom veljače, obučen u vojnu uniformu i okićen ordenjem, kao da objavljuje rat, priprijetio Agrokoru “značajnim posljedicama”, ukoliko ne budu konstruktivniji u svom odnosu prema ruskim bankama, koje su držale skoro četvrtinu Agrokorova duga, vidjelo se da igri dolazi kraj. Kada te i Rusi napuste kao nepouzdanog i od tebe ne vide nikakve koristi, već samo štetu, onda doista roniš po dnu. Azimovljev nastup svakako je imao smisao objave sloma Agrokora. Ništa se više nije moglo zatajiti, pa se u igru uključila Vlada, kako bi zaštitila bliske rođake od bijesa ojađenoga daljnjeg rođaka s istoka. Dosta je tu i domaće rodbine ostalo kratkih rukava. Usvojen je roll up model povratka duga, koji na prvo mjesto stavlja one koji Agrokoru odobre nova zaduženja. Drugim riječima, na jedan dolar pozajmice u prvi red za naplatu dolazi jedan dolar staroga duga. Treba reći da ni Rusi nisu imali jedinstven stav oko modela naplate duga koji nudi Lex Agrokor.

Tako je VTB banka, koja kod Agrokora ima za naplatu oko 350 milijuna eura duga, pristala na nove pozajmice pri zadnjem kreditiranju Agrokora, uoči turističke sezone, dok Sberbanka, koja od Agrokora potražuje 1,1 milijardu eura, pokušava sudskim putem onemogućiti taj model naplaćivanja. Na tu razliku u stavu očito je utjecala i različita vrsta izloženosti ove dvije banke. Ono što se sada čeka jest objava pravog knjigovodstvenog stanja u Agrokoru. Potom ide objava plana restrukturiranja. Potpredsjednica Dalić je u sklopu toga najavila komadanje i rasprodaju dijelova Agrokora.

Taj dio će vjerojatno “zarolati” rođaci. Najblaži oblik restrukturiranja će značiti da će se vjerovnici morati pripremiti za čekanje i pristati na otpis 60+% duga, koji će morati prihvatiti kako bi se naplatilo ostatak, ako ne žele ostati bez ičega. Stvar se u biti svodi na zahvalnicu na lijepom druženju i pruženu pomoć, te savjet da se prate oglasi i skuplja u čarapu, kako biste eventualno otkupili ono što valja od onoga što vam ponudimo. Poput priče s početka teksta, po svoj prilici će objavu pravog stanja stvari u Agrokoru pratiti uhićenje Ivice Todorića, za koje se već neko vrijeme pravi psihološka priprema u medijima. To bi trebalo amortizirati šok javnosti od objave stanja i putem pravno-političkog spektakla omogućiti politici da preuzme sve konce u ovoj igri.

Tako će poraz čitavog jednog ekonomsko-političkog modela biti pretvoren u političku prednost, koja bi se mogla kapitalizirati i na izvanrednim izborima, čiji bi rezultat trebao dovesti do konsolidiranja sadašnje političke strukture na vlasti.

Dok budemo odgonetali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Borislav Ristić/blog.vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Obrana narodnoga i vjerskoga identiteta

Objavljeno

na

Objavio

Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika Islamske zajednice i SDA, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.

Bošnjački narod je patologiziran činjenicom da nije imao povijesnih čimbenika na osnovu kojih bi stvarao svoju nacionalnu svijest. Jednostavno, gradeći vlastiti vjerski korpus u procesu provođenja islamizacije od XV stoljeća nadalje, muslimani se nisu više mogli identificirati sa nekadašnjom vjerskom, a samim time, i narodnom pripadnošću. S druge strane, oni se nisu mogli u potpunosti identificirati niti sa osmanlijskim osvajačem, jer je to bio tuđinac koji je govorio drugim jezikom i imao sasvim druge običaje i drugu kulturu. Iako je, dakle, u periodu od gotovo četiri stoljeća taj novi (muslimanski) korpus apsorbirao jedan dio osmanske tradicije, njegovo slavensko biće je i dalje činilo (i čini) stup njegova društvenoga bića. Znači, glavna nova odrednica toga dijela slavenskoga naroda je bio islam kao religija. Svaki drugi narodni i vjerski kontinuitet sa srednjovjekovnom bosanskom državom, zapravo, prestaje, a javlja se narodno nedefinirana ali religiozno determinirana zajednica vjernika.

Dakle, islam nije bio (niti jeste) nositelj nacionalnosti. Islam je je nadnacionalna kategorija, sa svim elementima moralne univerzalnosti (kao i sve druge svjetske religije). Stoga, ne postoje turski, arapski ili dr. muslimani, već postoje samo muslimani kao pripadnici vjerskih zajednica.

S druge strane, hrvatsko-katolički puk je itekako imao kontinuitet svoje vjerske i narodne autohtonosti. Srednjovjekovna bosanska država je bila kršćanska država, jer njena povezanost sa Svetom Stolicom nije nikada prestala. Bosanski kraljevi, pogotovu oni koji su se deklarirali kršćanima, te i većina drugih vladara koji su bili dio katoličke ekumene, pripadali su europskom civilizacijskom i kulturološkom krugu. Dakle, iako demografski devastirani, u vrlo teškim egzistencijalnim uvjetima, izloženi ogromnim porezima (npr. posebnim za kršćane u odnosu na pravoslavne, a pogotovu muslimane) i nametima, hrvatsko-katolički narod je uspio opstati. Njegova povijesnost ukorijenjena u bosanskoj srednjovjekovnoj državnosti itekako je uvjetovala opstanak narodne, te kasnije buđenje nacionalne svijesti.

Od esencijalnog je značaja, dakle, za cjelokupnu državnost Bosne krunjenje papinskom krunom posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U to vrijeme je to značilo u ondašnjoj Europi potpuno internacionalno priznanje državne suverenosti Bosne. Danas možemo taj pravni čin usporediti npr. sa primitkom jedne države u Ujedinjene narode. Stoga, itekako nas treba čuditi (a, možda i ne, s obzirom od koga dolazi!) ignoriranje ovakvoga povijesnog događaja gdje se, zapravo, internacionalno priznanje bosanske suverenosti svodi na diletantsko i jeftinu analizu „bitke za vjeru pradjedova”.

Isto tako, „začuđuje ujakova zaboravnost ili neinformiranost” da su, prigodom obilježavanja obljetnice kraljeva krunjenja, predstavnici Medžlisa IZ u Jajcu bili zvanično pozvani kako bi ZAJEDNO obilježiti ovaj povijesni događaj naše nam zajedničke domovine, ali se nitko od njih nije odazvao. Naravski, „našemu ujaku” to uopće nije bitno, pa nas i naše susjede svojim ekspertnim i talentiranim insinuacijama „borbe za vjeru pradjedova” trpa zajedno u isti koš.

Na taj način, nadasve, pučkoškolski se pokušava poistovjetiti „napadač i branitelj”. Možda se „naš ujak” nada da mu je to uspjelo?

Crkva Svete Marije u kojoj je priznata suverenost jednoj državi nije samo jedna obična crkva, nego je, iznad svega, neupitni dokaz tj. mjesto na kojemu je (de facto i de jure) utemeljena i internacionalno potvrđena državna i katolička opstojnost Bosne, a ne neko obično mjesto dokazivanja “vlastite veličine u prošlosti”. S druge, pak, strane Crkva Svete Marije je bila i crkva oprosta, što znači da su u Jajce u marijanske dane hodočastili katolici s posebnim vjerskim potrebama (što je za ono vrijeme apsolutno normalno).

Danas Hrvatima-katolicima u BiH nije uopće potrebno nikakvo dokazivanje „vlastite veličine”, to je naš kralj Stjepan Tomašević dokazao papinskom krunom već prije šest stoljeća. Crkvu Svete Marije Hrvati-kršćani ne žele „prisvojiti sebi”, jer je nisu nikome s namjerom (ili u neznanju) dragovoljno dali ili poklonili. Katolicima je ova crkva, koju su predci jajačkih kršćana sagradili, nasilno otuđena. Oni ne mogu prisvajati nešto što nisu nikomu oduzeli ili od nekoga, bez njegova pristanka, stekli. Prisvajati može samo netko, komu nešto niti po ovozemaljskoj pravdi, niti po Božjim zakonima ne pripada. To je, „ujače” PRISVAJANJE!

Možete li politički analitičar „borbe za vjeru pradjedova” navesti bar jedan primjer, gdje su kršćani (pogotovu katolici u BiH) bilo kada u svojoj povijesti, nasilno prisvojili neku džamiju, a njenu munaru pretvorili u zvonik?

U obrnutom slučaju danas postoji tzv. europski fenomen pretvaranja crkava u džamije. Ali, uz apsolutno dopušten pravno-legalni posao, iako ne treba zaboraviti riječi francuskoga književnika Emilea Ciorana: „Francuzi se neće probuditi, dok Notre Dame ne postane džamija”!

Je li itko od Hrvata-katolika u Jajcu neizazvan (planirano ili iz čista mira), po oslobođenju od srpskoga okupatora, dolazio na lokaciju Crkve Svete Marije i provokativno tražio „pravo vlasništva” nad nacionalnim spomenikom uz upriličenje bilo kakve scensko-dekorativne molitve?

Je li krajnje cinično da najviši predstavnici IZ BiH bez čistih namjera i čistoga obraza (iako su se njihovi vjernici i narod bez ijednog ispaljenog metka vratili u Jajce) javno pokazuju (ne uskladivši dušu sa Allahovim principima) da nisu svoji gospodari, nego tuđe sluge i da provokativno moleći u Crkvi Svete Marije ostvaruju samo svoje kratkoročne interese i analogne interese svoje partije?

Rade li takvi vjerski službenici na provođenju konkretno planirane aktivnosti političkoga uništenja hrvatsko-katoličkoga naroda jajačkoga kraja ili ( itekako namjerno, možda, ipak, naivno?) vjeruje jajački egzilant da je ovdje u pitanju samo “borba za vjeru pradjedova”?

Što su trebali učiniti Hrvati-katolici? Jesu li trebali čekati da im se netko smiluje? Jesu li trebali na sve moguće provokacije i graditeljske uzurpacije od strane Medžlisa IZ jednostavno slijegati ramenima ili, pak, čekati da netko od “super ujaka” podigne glas u ime svojih vjernika? Jesu li se Hrvati-katolici povodom najnovijih “islamiziranja javnih površina” trebali žurno obratiti npr. zaštitniku hrvatskih nacionalnih interesa u državnom vrhu gosp. Sejdi Komšiću?

Naravski, „naš ujak” je „znanstveno“ ustvrdio da „nije trebalo dugo čekati na odgovor druge strane”. Jer, da da je „druga strana” čekala na nekoga poput „ujaka” ili gosp. Komšića, onda bi odista čekala Godoa. Došao je naš kardinal (vjerojatno bez „ujakovoga” znanja i odobrenja!) uz nazočnost „nekih fratara”, koji itekako istinski žive sa svojim pukom, te poslao jasnu poruku cijelom svijetu. Egzilant je, vjerojatno, mišljenja da je naš kardinal trebao (bilo mu je, nekako, usput) svratiti i do Medžlisa IZ, te ponizno zatražiti jednu novu Ahdnamu?

Samo jedna osobna i jednostrana patološka interpretacija, „poštovanoga ujaka”, služenja mise zadušnice za kršćanina Stjepana Tomaševića, dade mu za pravo, ustvrditi kako se u navedenom rekvijemu ne radi o „pobožnom sjećanju” i molitvi za dušu jednoga deklariranog katoličkog vjernika, nego o „političkim i vjerskim aspiracijama na krunidbenu Crkvu Svete Marije “.

A, zašto Hrvati katolici imaju (po mišljenju „stručnoga analitičara”) posebice „aspiracije na krunidbenu Crkvu Svete Marije”? Zašto treba imati želju za nečim što je povijesna činjenica? Povijesni izvori uz materijalne dokaze ne mogu se ni od koga „aspirirati”! Povijesni dokazi postoje ili ne postoje!!!

Hrvati jajačke općine su učinili ogromne napore da institucionalno zajedno sa našim susjedima Bošnjacima unaprijede kvalitetu života. Nažalost, višestruke opstrukcije SDA u suradnji sa Islamskom zajednicom u formiranju nove lokalne vlasti, pogotovu posljednje devetomjesečno neprihvaćanje izbornih rezultata iz 2016. god., jasno pokazuje kako i koliko je „teško” spoznati i prihvatiti da u ovome gradu i u ovoj zemlji žive i drugi NARODI.

Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika SDA i Islamske zajednice, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.

Ipak, sve se još može, koliko-toliko, popraviti. Grad Jajce sigurno neće (više) tonuti u “začarane krugove prošlosti”, neće više trunuti u “kulturnoj zapuštenosti i socijalnoj i ekonomskoj besperspektivnosti”, niti se srozavati na “razinu mjesne zajednice i kasabe”. Grad Jajce, a i BiH, neće više “masovno” napuštati njegovi/njeni građani, AKO se, “uvaženi naš ujak” i njemu slični aktivno angažiraju i dadu konkretna rješenja za bolje sutra ovoga grada, ove općine ali i cijele BiH. Neka dođu i neka pomognu jadnomu i obespravljenomu narodu, ovome napaćenom kršćanskom puku, a naravski i našim “komšijama”!

Evo, ne zadugo su lokalni općinski izbori. Eto prigode obračunati se sa „suludim i dugoročno pogubnim politikama”, te ne biti (više) žigosanim „izdajnikom tako osmišljenih politika i vjerskih ideologija”. Političko i moralno prosvjetiteljstvo „našega ujaka” (vjerojatno) će stanovnici jajačke općine znati prepoznati te mu dati potrebnu legitimaciju kako bi inicirao novi „sistem vladavine”, (jer, „netko mora vladati”), koji se ne temelji na „nacionalno-vjerskim iluzijama i zabludama”. U tom slučaju ne gine „ujaku egzilantu”, jednom „normalnom i časnom čovjeku” titula počasnoga građanina uz obligatorni spomenik u Gradskom vrtu.

Autor teksta mag. Zdravko Duvnjak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Hrvatski apostoli i Jude

Objavljeno

na

Objavio

Vjerojatno se više ne  sjećamo datuma, ali se nadam da pamtimo događaje iz novije hrvatske povijesti kojima smo bili svjedoci. Dubina zapisa i značaj tih događaja  nisu svima isti. Oni ovise o izravnoj ili neizravnoj uključenosti, emotivnom stavu spram tim činjenicama i društvenom vrjednovanju te povijesne zbilje.

Prvi oružani sukob u Domovinskom ratu zbio se 1. ožujka 1991. u borbi za Pakrac. To je bilo prvo vatreno krštenje novostvorene hrvatske policije. Osim dijela milicajaca koji su milicijsku uniformu zamijenili  odorom hrvatskog redarstvenika, najveći broj pripadnika hrvatskog redarstva popunjen je  dragovoljcima iz kompletnog hrvatskog naroda. Ovdje bih posebno istakao one koji su došli iz BiH i dijaspore. Zašto ih izdvajam? Odluka o stvaranju neovisne i međunarodno priznate Hrvatske time je dobila svehrvatski konsenzus stariji i snažniji  od rezultata Referenduma o hrvatskoj samostalnosti. Oni koji su željeli Hrvatsku znali su – sada ili nikad više.

Pokušajmo osvijestiti što je značio taj čin pristupanja u MUP RH s već navedenim zadaćama čiji je ishod  toliko bio nepredvidiv. Mislite li da su protivnici hrvatske neovisnosti, oni u Hrvatskoj ali i  izvan nje, zaboravili načine razrješenja s neistomišljenicima? Stare metode, podgrijane strastima osvete za svaki pokušaj samostalnosti Hrvatske, tad su se i usavršile.

Međunarodni politički interesi u ovom dijelu Europe, njihovi planovi i utjecaji na događanja u nastajanju svih Jugoslavija, poglavito od strane službenog Londona, Pariza i Washingtona te New Yorka (UN), nisu bili ništa manji od onog iz 1945. ili 1971.

S druge strane, udbaško kosovska kamarila duboko je infiltrirana u sam politički, sudbeni, zakonodavni i obrambeni sustav. Žilavost tih službi očituje se i dan danas. Prije ćemo pronaći zadnju minu u nekom od silnih minskih polja zaostalih iz Domovinskog rata, nego li zadnjeg uljeza u nekom od državnih ureda ili u gospodarstvu.

Usprkos svemu tome ti dragovoljci, kao apostoli, slijedili su Tuđmanovu ideju neovisne i međunarodno priznate Hrvatske.  Nije postojao niti jedan racionalan razlog  biti dragovoljac, prvi redarstvenik. Postojala je samo motiv i vjera da je vrijedan svake žrtve uključujući žrtvu svog života.

Zbog svega toga, dragovoljce ili kako sam ih nazvao apostole, izdvajam od svih ostalih sudionika Domovinskog rata. Samo oni koji ne vrjednuju Domovinski rat kao  najznačajniji događaj u suvremenoj hrvatskoj povijesti neće prepoznati kolosalnu ulogu dragovoljaca.

Oni su nukleus hrvatske policije i preteča Hrvatske vojske kakvu smo poslije toga upoznali i kakvu imamo danas. U socijalnom, vrijednosnom, političkom i mnogim drugim aspektima, to je bila najhomogenija skupina Hrvatskih oružanih snaga.

Njihova apostolska uloga  poništena je onog trenutka kada su  znakom jednakosti (praksom ne i zakonom) stavljeni u skupinu branitelja. Da su se stvari odvijale drugačijim tijekom s dramatično lošim ishodom, onda bi se u njih upiralo prstom. Njihova bi glava „išla na panj“. Unaprijed sam spreman  prihvatiti sve kritike kako potpirujem podjele branitelja. Ne želim stati u obranu relativizacije dragovoljaca kao: “svi smo mi isti“. E pa nismo!

U početku sve je to bio dio jednog političkog, Tuđmanovog, projekta. Stoga  stoji onaj naziv kojeg su koristili srpski mediji, četnici i JA  za policajce i pripadnike ZNG-a, „Tuđmanovci“.  Ništa u tom nazivu nema pogrdno niti netočno. Apostoli  nikada nisu zatajili njegovo ime i njegovu ideju. Stoga su u srpskim logorima imali poseban tretman, onakav kakav doliči pronositeljima ideje samostalne Hrvatske.

Gdje su danas ti  apostoli? Mnogi su poginuli, drugi izranjavani i oboljeli, umirovljeni. Kao da za apostolski posao postoji dobna granica ili je apostolski posao gotov?

Dobro, pospremili smo u ropotarnicu povijesti te apostole. Gdje su suvremenici? Od njih se ne traži borba na život i smrt, već odanost, rad, poštenje i odmak od  komunističke prakse kao što su nepotizam, korupcija, fingirani rad birokratskog aparata, izmišljena radna mjesta i politička podobnost. Potrebna je promjena paradigme.

Je li lakše bilo ostvariti pobjedu u Domovinskom ratu ili promijeniti komunistički mentalitet?

Već se polako nazire tko je izdao Tuđmanovu ideju neovisne, samostalne, srednjoeuropske, uljuđene Hrvatske temeljene na kršćanskim vrijednostima, narodnjaštvu, radićevštini i starčevićanstvu. Naravno da pritom ne mislim na one koji nikad nisu prihvatili Tuđmanov projekt ili bilo kakav alternativni koji bi rezultirao samostalnošću i otadžbinu sveo u granice domovine.

Mislim i ciljam na Jude.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari