Pratite nas

Gost Kolumne

Slijedi li uhićenje Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Dok budemo odgonetali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Ovo je tekst koji sam prije mjesec dana objavio u tjedniku “Novi magazin”.

U međuvremenu je pitanje iz naslova postalo najavom očitoga. To je sada glavni kontekst koji definira i galvanizira sve događaje na hrvatskoj političkoj sceni. Odvjetnički je tim Ivice Todorića, kako se čini, putem njegovog novopokrenutog bloga, već počeo slagati obranu. Iz Sanaderovog slučaja se imalo prilike izvući pouke o nezahvalnosti obrane nekoga tko je od javnosti bio već osuđen. Zbog toga se sada napadom na Vladu želi ispasti žrtvom i pronaći saveznike u oporbi i javnom mnijenju, kako se u zatvor ne bi otišlo sa stigmom krivca. Tako se Ivica Todorić, vještim manevrom, odjednom našao na strani oporbe, kojoj daje materijal za napad na Vladu, ne bi li zauzvrat posudio nešto “nevinosti i poštenja” njihovih vođa. Čitanost bloga govori o tome kako priča ima svoju publiku, pa u slučaju da se ostane bez svega, uvijek mu ostaje opcija da uprihodi nešto od oglašavanja – možda Sberbanka u tome prepozna svoju priliku? Zgodno izabran tajming pokretanja ovog bloga uoči objave nalaza revizije govori kako će u ovom slučaju na sve strane letjeti perje, što je uvijek poželjno poradi povećanja transparentnosti, jer nam se još uvijek skriva prava stvarnost ortačkog partijanja, piše Borislav Ristić/blog.vecernji.hr

Bila je kasna jesen 2012. kada je tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Republike Srbije započeo svoj vrtoglavi politički uspon ka sadašnjoj apsolutnoj kontroli vlasti u Srbiji, uhitivši Miroslava Miškovića, prvog srpskog tajkuna. Možda taj primjer ponajviše govori o isprepletenosti politike i poduzetništva koja krasi balkanski tip kapitalizma, koji je najzgodnije nazvati rođačkim.

U rođačkom kapitalizmu država je kum a samo rođaci smiju raditi. Kada stvar počne pucati i voda dođe do grla, politika prirodno traži put da ostane na površini kako bi zadržala kontrolu nad procesom i eventualno izbjegla zaorati po dnu zajedno s ostatkom poslovno-klanovske obitelji. Takva uhićenja, dakle, ne označavaju nekakav put ka razvrgavanju rodbinskih veza i demontaži rođačkog tipa kapitalizma, već upravo obrnuto – način da se ne ispadne kriv, samo igrokaz rođačkog kapitalizma u kome netko od rodbine solidarno strada kako bi se igra nastavila.

Sličan se igrokaz u zadnje vrijeme odvija i u Hrvatskoj. Samo u hrvatskoj varijanti to izgleda tako da se prvo ne hapsi, već se preuzme kontrola nad imovinom, pa se onda bira pogodan trenutak za uhićenje. Tako je počela kataklizma na palubi Agrokorova broda, sinonima uspješnosti hrvatskog tipa rođačkog kapitalizma, gdje je kontrolu nad krmom preuzelo vladino izvanredno povjerenstvo. Jednostavan stečaj koncerna nije dolazio u obzir, jer bi to značilo i objavu stečaja rođačkog kapitalizma, pa je Vlada preuzela kontrolu kako bi se rođaci namirili, makar pritom morali žrtvovati najboljeg od svojih. Ivica Todorić, ili jednostavnije Gazda, sve donedavno činio se čovjekom kome je samo nebo granica. Svoj je trgovinski imperij odavno utvrdio u Hrvatskoj, a uspješno se proširio i na čitavo susjedstvo. Krunom svega činila se kupovina slovenskog Mercatora u ljeto 2014. godine, otkada je o sebi počeo govoriti u trećem licu. Međutim, ta svoja širenja financirao je iz kredita, gdje je često i država priskakala kao jamac, ali je financijska konstrukcija vremenom postala opasno prenapregnuta kako su dugovi stizali na naplatu, pa sada sve prijeti završiti potpunim slomom.

Razmjere financijskih manipulacija tek se naziru kako isplivavaju podaci o namještanju poslovnih knjiga i kreativnom financiranju putem mjenica. Zbog toga se sjena sumnje spustila i na aktualnog ministra financija, koji je u ministarsku fotelju došao s mjesta izvršnog direktora u Agrokoru, zaduženog za međunarodno financiranje koncerna i odnos s investitorima. Ljudima je zbog toga teško povjerovati da on nije bio upućen u osnove tečaja iz kreativne ekonomije, kao što je sada teško voditi državne financije i pregovarati s međunarodnim financijskim institucijama nekome tko je te institucije do jučer uvjeravao da je s Agrokorom sve u redu.

Da je voda došla do grla i da je poslovni model na kojem je rastao Agrokor pred pucanjem postalo je jasno kada su ga ozbiljni financijeri počeli odbijati i kada je slamku spasa pokušao pronaći u Rusima i njihovim bankama. Iako Rusima takav specifičan model poslovanja nije potpuno nepoznat, pošto i sami njeguju svoj oligarhijsko-sibirski tip kapitalizma, uspjeli su se ovaj put dovesti u situaciju da budu nadigrani. Odbili su povući pouke iz vlastitog iskustva, pa su na Balkanu morali platiti tečaj iz kreativne ekonomije. Balkanski su rođaci nasanjkali ruske oligarhe. Bilo je pomalo dirljivo promatrati scene očaja u koji su naši žmukleri bacili šampione državnog upravljanja privredom i klanovski ustrojene ekonomije.

Kada je ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Avram Azimov, početkom veljače, obučen u vojnu uniformu i okićen ordenjem, kao da objavljuje rat, priprijetio Agrokoru “značajnim posljedicama”, ukoliko ne budu konstruktivniji u svom odnosu prema ruskim bankama, koje su držale skoro četvrtinu Agrokorova duga, vidjelo se da igri dolazi kraj. Kada te i Rusi napuste kao nepouzdanog i od tebe ne vide nikakve koristi, već samo štetu, onda doista roniš po dnu. Azimovljev nastup svakako je imao smisao objave sloma Agrokora. Ništa se više nije moglo zatajiti, pa se u igru uključila Vlada, kako bi zaštitila bliske rođake od bijesa ojađenoga daljnjeg rođaka s istoka. Dosta je tu i domaće rodbine ostalo kratkih rukava. Usvojen je roll up model povratka duga, koji na prvo mjesto stavlja one koji Agrokoru odobre nova zaduženja. Drugim riječima, na jedan dolar pozajmice u prvi red za naplatu dolazi jedan dolar staroga duga. Treba reći da ni Rusi nisu imali jedinstven stav oko modela naplate duga koji nudi Lex Agrokor.

Tako je VTB banka, koja kod Agrokora ima za naplatu oko 350 milijuna eura duga, pristala na nove pozajmice pri zadnjem kreditiranju Agrokora, uoči turističke sezone, dok Sberbanka, koja od Agrokora potražuje 1,1 milijardu eura, pokušava sudskim putem onemogućiti taj model naplaćivanja. Na tu razliku u stavu očito je utjecala i različita vrsta izloženosti ove dvije banke. Ono što se sada čeka jest objava pravog knjigovodstvenog stanja u Agrokoru. Potom ide objava plana restrukturiranja. Potpredsjednica Dalić je u sklopu toga najavila komadanje i rasprodaju dijelova Agrokora.

Taj dio će vjerojatno “zarolati” rođaci. Najblaži oblik restrukturiranja će značiti da će se vjerovnici morati pripremiti za čekanje i pristati na otpis 60+% duga, koji će morati prihvatiti kako bi se naplatilo ostatak, ako ne žele ostati bez ičega. Stvar se u biti svodi na zahvalnicu na lijepom druženju i pruženu pomoć, te savjet da se prate oglasi i skuplja u čarapu, kako biste eventualno otkupili ono što valja od onoga što vam ponudimo. Poput priče s početka teksta, po svoj prilici će objavu pravog stanja stvari u Agrokoru pratiti uhićenje Ivice Todorića, za koje se već neko vrijeme pravi psihološka priprema u medijima. To bi trebalo amortizirati šok javnosti od objave stanja i putem pravno-političkog spektakla omogućiti politici da preuzme sve konce u ovoj igri.

Tako će poraz čitavog jednog ekonomsko-političkog modela biti pretvoren u političku prednost, koja bi se mogla kapitalizirati i na izvanrednim izborima, čiji bi rezultat trebao dovesti do konsolidiranja sadašnje političke strukture na vlasti.

Dok budemo odgonetali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Borislav Ristić/blog.vecernji.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Na svijetu ima jedan Richembergh i taj je izvanredni raritet zapao upravo nas Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

Kažu mi dobri poznavatelji njemačkog jezika da prezime Richembergh ne postoji na njemačkom govornom području. Richemberga, naravno, ima, Richembergha ne. S njima se slaže i najveći autoritet suvremenog svijeta – Google.

Ipak, ima jedan Richembergh na svijetu, i taj je izvanredni raritet zapao upravo nas Hrvate. Kad smo srećkovići! Naš unikat je Goran Beus Richembergh, član stranke GLAS i zastupnik u Saboru republike Hrvatske. On je, kako pišu mediji, s dvadesetak godina osvijestio svoje njemačke korijene i, shodno tomu, uzeo prezime Richembergh. Ovo ‘h’ na kraju je valjda dodao da mu novo prezime zvuči još njemačkije.

Kad je u Saboru najavljena minuta šutnje za generala Praljka, Beus Richembergh se javno oglasio da odbija odati počast ”ratnom zločincu”. Nedavno se obrušio i na generala Glasnovića, očito je da iz nekoga razloga ne voli hrvatske generale. Zatražio je da se general Glasnović podvrgne psihijatrijskom vještačenje jer on misli ”da taj čovjek nije zdrave glave”. Možete li zamisliti da se u parlamentu bilo koje zemlje jednom ratnom generalu tako obraća čovjek tako beznačajne biografije kao što je Richemberghova!? Biografije u kojoj je pamćenja dostojna jedino činjenica da je promijenio prezime. I to krivo, to jest u neskladu s jezikom naroda čijim se pripadnikom tom promjenom htio prikazati. No, to je njegova stvar, može se osjećati i Klingoncem ako želi, no to mu ne daje pravo da vrijeđa one koji su stvarali države u kojoj on dobro živi.

To, na žalost, ponešto govori i o nama, a ne samo o njemu. Da Richembergh nije usamljen, pokazuje to i Pupovčevo prezrivo obraćanje generalu Glasnoviću kako nije dostojan da mu on, Pupovac, i odgovori na postavljeno pitanje. S Pupovcem je HDZ u dugogodišnjem savezništvu, tješnjem i sudbonosnijem od obične koalicije, dok se od Glasnovića oštro distancirao.

S druge strane naši su političari i te kako uviđavni prema inozemnim političarima i, što je još gore, njihovim politikama. Evo, netom što nas je propisno opleo nakon ionako mlakih prosvjeda protiv sramotne srpske izložbe o Jasenovcu u UN-u – predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pozvala je Vučića u posjet Hrvatskoj. I tako obezvrijedila i te mlake prosvjede. Dobro je što je Plenković ovaj put bio nešto oštriji prema Vučiću i spomenuo ratnu odštetu, no nije dobro ako je isključivi povod za to njegova averzija prema predsjednici.

U svim tim političkom pripetavanjima sa susjedima Hrvatska uvijek ostane nekako ispljuskana, nerijetko i ukorena od Bruxellesa. Ono što osobito iritira jest da i nakon tih ”međunarodnih batina” naši politički prvaci i dalje papagajski ponavljaju da je naš najvažniji vanjskopolitički interes da Srbija uđe u Europsku uniju i da je Slovenija prijatelj Hrvatske. Budimo iskreni, stvari stoje upravo suprotno. Najvažniji vanjskopolitički cilj Hrvatske mora biti onemogućavanje Srbije da uđe u EU sve dok na zadovoljavajući način ne riješimo i zadnje otvoreno pitanje među. A ni onda ne bismo trebali popustiti – budući da smo iz Jugoslavije otišli upravo zbog Srbije, ne čini mi se baš pametnim čeznuti opet za zajednicom država u kojoj će biti i Srbija. Slovenci nam, nemojmo se lagati, nisu nikakvi prijatelji, učinili su sve što je u njihovoj moći da naškode našim državnim interesima. Uostalom, još uvijek drže vojsku na našem tlu.

Te jednostavno dokazive stvari naše političke elite jednostavno ignoriraju i sviraju glupe uspavanke za narod po notama koje stižu iz Bruxellesa dok Ramljak i četrdeset savjetnika vrte tuđu lovu kao u filmu. Sve mi se nekako čini da će na kraju ispasti da je to ipak bila naša lova. A dašak suverenističkog vjetra koji je počeo piriti u srednjoj Europi nikako da stigne do nas.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Islamski radikalizam na djelu u Tešnju – Pripremaju djecu za ratovanje protiv ne-Bošnjaka

Objavljeno

na

Objavio

U početku veljače 2018., u vremenu kada je bošnjački član beha tronacionalnog Predsjedništva Bakir Izetbegović u Briselu, a zatim i u Zagrebu, obmanjivao javnost da nema islamskog terorizma u nefunkcionalnoj, i neodrživoj Bosni i Hercegovini, neki beha mediji su objavili video snimku u kojoj se vidi kako se u turističkom odmaralištu Jelah, na jezeru Jelen kod Tešnja, podučavaju muslimanski dječaci od devet do sedamnaest godinana islamu i prolaze neku vojnu obuku.

Uistinu, nigdje se u svijetu ne ubija tako brutalno istina i brani laž kao u Bosni i Hercegovini. I nigdje se ne govori toliko laži i ne brani terorizam i teroristi kao u europskoj bosanskohercegovačkoj zemlji vehabija, mudžahedina, isilovaca. Ono što cijeli demokratski, europski i slobodni svijet vidi bošnjački politički i vjerski čelnici to ne vide.

Naime, ništa se u ratom razrušenoj i još uvijek razarajućoj Bosni i Hercegovini ne događa osim priprema za rat, za genocid, za progone. Sve druge društvene aktivnosti, gradnja mira, suživota, tolerancije, praštanja, dijaloga i materijalnog boljitka, su po strani, na njih se ratnici i branitelji laži ne osvrču, zbog čega se stječe dojam da je beha društvo ratno, konfliktno, i više nikad pomirujuće. Bošnjački ratnici su okupirali sve institucije beha društva, škole, vjerske objekte, fakultete, tvrtke. Kamo god se čovjek okrene naiđe na ratnika, vjerskog fanatika, islamistu, radikalistu, te sa svih strana, i iz svih institucija odjekuju povici “Alahu ekber!”. Uzvik pjesma koju muslimanska djeca izgovaraju i prije negoli kažu mama.

Ono zašto se mislilo da je muslimanskom korpusu u Bosni i Hercegovini strano, neprihvatljivo kao europskom narodu, ono je njima zavladalo u tolikoj mjeri da u nekim fanatičnim ponašanjima nadmašuju i mnoge radikalne islamske narode. Mislilo se, naime, da je vjerski radikalni islam, s teroristickim dimenzijama, stran i odvratan, neprihvatljiv i nepoznat beha Muslimanima, ali očito da se u tim nadanjima, susjeda Hrvata i Srba, iznevjerilo i prevarilo.

Jesu li beha kršćani bili toliko naivni pa vjerovali u nemogućnost vjerskog muslimanskog radikalizma, ili su beha muslimani bili toliko podli da su uspjeli sakriti taj svoj vjerski fundamentalizam. Bit će i jedno i drugo, a ipak, nažalost, više ovo drugo, koje je uistinu jedna sodomsko-gomorska vjerska islamska opasnost za Bosnu i Hercegovinu kao svijet u malom, a time i za svijet, u prvom redu Europu. Tko je kriv i odgovoran za tako brzu vjersku radikalizaciju Muslimana, naroda koji sam sebe predstavlja europskim, pokazujući i demonstrirajući vjerski fanatizam, šireći ga svakim danom po Bosni i Hercegovini i njime prijeti susjedima kršćanima, Srbima, te napose Hrvatima kao federalnom partneru. Lažno je i prozirno muslimansko opravdanje tih vjerskih akcija građansko-vjerskim beha ratom u kojem su, navodno, oni bili jedine njegove žrtve, te da je ta, naravno lažna, činjenica radikalizirala njihov narod.

Zar u građansko-vjerskom beha ratu nisu bili svi narodi, sve vjere, žrtve jedni drugi. Jesu, i to je nepobitna istina, kao jedini i ničim zamijenjivi temeljac buduće zajedničke Bosne i Hercegovine, i koju, polako ali sigurno prihvaća cijeli svijet. Mali korak za veliku buduću sigurnu, slobodnu i za sva tri beha naroda prihvaćenu Bosnu i Hercegovinu. Ako je to tako, a jest, nije li onda i stradanje Hrvata katolika od strane Muslimana, koji su počinili strašne zločine u dimenzijama genocida i konfesiocida na spaljenim i opustošenim hrvatskim prostorima, moglo postati razlogom vjerskog katoličkog fanatizma. Nije, niti će, i niti može. Kada bi se vodili muslimanskom teorijom razvoja i podupiranja vjerskog islamizma, i Hrvati katolici bi imali daleko više razloga od Muslimana da svoju sadašnjost pretvore u vrijeme vjerskog terorizma, priprema za rat, obuke ratnika, širenje mržnje, svega onoga negativizma koji dolazi iz muslimanskih sredina. To nije dio mentalnog sklopa eurospkih naroda, čije obitelji je dio tisućljeće stari hrvatski narod, niti nauk katoličke vjere.

Okupirani hrvatski prostori, bilo od Srba ili Muslimana, poligoni su za vojnu obuku budućih ratnika. Činjenica da se na tim teritorijama odvijaju pripreme okupatorskih ratnika, Srba ili Muslimana Bošnjaka, potvrđuje ratni cilj zaraćenih beha strana, borba za teritorij. I kao što je kroz prošlost bilo, a tako je i danas, okupator se uvijek ukopava na osvojenim teritorijima, pokazujući namjeru trajnog ostanka na njima, ali i demonstraciju moći nad porobljenim narodom od kojeg je osvojio zemlju.

U nekim koordiniranim i planiranim vremenskim intervalima svjetska i beha javnost se obaviještava o vojnim centrima obuke srspki i muslimanskih ratnika. Obim tih priprema za rat, jedne i druge strane, je toliko raširen da se i djeca obučavaju ratnim vještinama, trenirajući fizičku izdržljivost do iznemoglosti. Jedan mjesec vijesti dolaze iz genocidne Republike srpske kako se njihovi ratnici obučavaju i pripremaju ili u etnički čistom njihovom entitetu, ili u majčici Rusiji. Drugi mjesec javnost se obaviještava da Bakir Izetbegović sprema i naoružava deset tisuća isilista, koji čekaju zapovijed „Za Alaha, spremni!“.

Budući da Bakir uviđa Dodikovu vojnu superiornost, bilo u broju ratnika ili u njihovoj opremljenosti u Rusiji, Izetbegović mobilizira djecu za budući rat, u ratu gotovo nestale Bosne i Hercegovine. Po uzoru na islamske zemlje gdje su djeca glavni ratnici, i to najbrutalniji, ne svojom krivnjom več zaslugom vjerski učitelja, u samoubilačkim akcijama opasani eksplozivom, i bošnjačko čelništvo priprema djecu za te brutalne i razarajuče akcije ubijanja neprijatelja i samoubijanja. Kao i sve druge terorističke islamske akcije u Bosni i Hercegovini i ove pripreme djece za ratnike bit će za svjetsku javnost i Visokog predstavnika, „psi laju karavana prolazi“.

Gdje su međunarodne organizacije za zaštitu djece. Zloporaba djece u pripreme za rat u Bosni i Herecgovini, a zasigurno kasnije i šire, prelazi i granice turske otimačine kršćanske djece od roditelja i njihovo odvođenje u Tursku na prisilnu islamizaciju, pripreme za ratnike i vojskovođe, te zatim slanje da ubijaju čak i roditelje po Bosni. Mora se čovjek upitati, kakva je to vjera islam, na kojim postulatima, zapovjedima se ona temelji. Je li ubijanje njen temeljni nauk, ili je krivo tumače vjerske vođe, poput Mustafe Cerića ili onoga vehabije sa bradom i kratkim hlačama, Envera Hebibovića koji u Jelahu kod Tešnja obučava muslimansku djecu „o razvijanju motoričkih vještina, ali i moralnih osobina kroz vjersku naobrazbu”. Nadati se da islam ne počiva na tim temeljima, na kakvima se danas odgajaju i za rat pripremaju muslimanska djeca-askeri.

Muslimanski askeri, odnosno djeca-vojnici, po onome kako odgovaraju na upit učitelja tko su, očito da su spremna za akcije, bilo u BiH bilo u svijetu. Kako bi ih što bolje sakrili od javnosti, ali i njima manipulirali, obučavaju ih na turskom ili arapskom jeziku, nije li to novi oblik janjičarenja bosanske djece, pa su im zbog toga i tu ratnu organizaciju nazvali Asker, vojnik. Na pitanje učitelja „Tko smo mi?“ djeca vojnički jasno odgovaraju „askeri“, sa turskog prevedeno – vojnici. I za ovo će Izetbegovići, Cerić, Genjac, Mlaćo, Halilović, Suljagić i ostala bratija reći, nema radikalnog isilizma u Bosni i Hercegovini. Neka definiraju i kažu nemuslimanima u Bosni i Hercegovini, što je to onda islamski terorizam?

Vinko Đotlo

Djeca sa zoljama i u uniformama na proslavi tkz Armije (VIDEO)

Ivo Lučić: Tko sprema Askere za novi rat u Bosni i Hercegovini

facebook komentari

Nastavi čitati