Pratite nas

Gost Kolumne

Slijedi li uhićenje Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Dok budemo odgonetali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Ovo je tekst koji sam prije mjesec dana objavio u tjedniku “Novi magazin”.

U međuvremenu je pitanje iz naslova postalo najavom očitoga. To je sada glavni kontekst koji definira i galvanizira sve događaje na hrvatskoj političkoj sceni. Odvjetnički je tim Ivice Todorića, kako se čini, putem njegovog novopokrenutog bloga, već počeo slagati obranu. Iz Sanaderovog slučaja se imalo prilike izvući pouke o nezahvalnosti obrane nekoga tko je od javnosti bio već osuđen. Zbog toga se sada napadom na Vladu želi ispasti žrtvom i pronaći saveznike u oporbi i javnom mnijenju, kako se u zatvor ne bi otišlo sa stigmom krivca. Tako se Ivica Todorić, vještim manevrom, odjednom našao na strani oporbe, kojoj daje materijal za napad na Vladu, ne bi li zauzvrat posudio nešto “nevinosti i poštenja” njihovih vođa. Čitanost bloga govori o tome kako priča ima svoju publiku, pa u slučaju da se ostane bez svega, uvijek mu ostaje opcija da uprihodi nešto od oglašavanja – možda Sberbanka u tome prepozna svoju priliku? Zgodno izabran tajming pokretanja ovog bloga uoči objave nalaza revizije govori kako će u ovom slučaju na sve strane letjeti perje, što je uvijek poželjno poradi povećanja transparentnosti, jer nam se još uvijek skriva prava stvarnost ortačkog partijanja, piše Borislav Ristić/blog.vecernji.hr

Bila je kasna jesen 2012. kada je tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Republike Srbije započeo svoj vrtoglavi politički uspon ka sadašnjoj apsolutnoj kontroli vlasti u Srbiji, uhitivši Miroslava Miškovića, prvog srpskog tajkuna. Možda taj primjer ponajviše govori o isprepletenosti politike i poduzetništva koja krasi balkanski tip kapitalizma, koji je najzgodnije nazvati rođačkim.

U rođačkom kapitalizmu država je kum a samo rođaci smiju raditi. Kada stvar počne pucati i voda dođe do grla, politika prirodno traži put da ostane na površini kako bi zadržala kontrolu nad procesom i eventualno izbjegla zaorati po dnu zajedno s ostatkom poslovno-klanovske obitelji. Takva uhićenja, dakle, ne označavaju nekakav put ka razvrgavanju rodbinskih veza i demontaži rođačkog tipa kapitalizma, već upravo obrnuto – način da se ne ispadne kriv, samo igrokaz rođačkog kapitalizma u kome netko od rodbine solidarno strada kako bi se igra nastavila.

Sličan se igrokaz u zadnje vrijeme odvija i u Hrvatskoj. Samo u hrvatskoj varijanti to izgleda tako da se prvo ne hapsi, već se preuzme kontrola nad imovinom, pa se onda bira pogodan trenutak za uhićenje. Tako je počela kataklizma na palubi Agrokorova broda, sinonima uspješnosti hrvatskog tipa rođačkog kapitalizma, gdje je kontrolu nad krmom preuzelo vladino izvanredno povjerenstvo. Jednostavan stečaj koncerna nije dolazio u obzir, jer bi to značilo i objavu stečaja rođačkog kapitalizma, pa je Vlada preuzela kontrolu kako bi se rođaci namirili, makar pritom morali žrtvovati najboljeg od svojih. Ivica Todorić, ili jednostavnije Gazda, sve donedavno činio se čovjekom kome je samo nebo granica. Svoj je trgovinski imperij odavno utvrdio u Hrvatskoj, a uspješno se proširio i na čitavo susjedstvo. Krunom svega činila se kupovina slovenskog Mercatora u ljeto 2014. godine, otkada je o sebi počeo govoriti u trećem licu. Međutim, ta svoja širenja financirao je iz kredita, gdje je često i država priskakala kao jamac, ali je financijska konstrukcija vremenom postala opasno prenapregnuta kako su dugovi stizali na naplatu, pa sada sve prijeti završiti potpunim slomom.

Razmjere financijskih manipulacija tek se naziru kako isplivavaju podaci o namještanju poslovnih knjiga i kreativnom financiranju putem mjenica. Zbog toga se sjena sumnje spustila i na aktualnog ministra financija, koji je u ministarsku fotelju došao s mjesta izvršnog direktora u Agrokoru, zaduženog za međunarodno financiranje koncerna i odnos s investitorima. Ljudima je zbog toga teško povjerovati da on nije bio upućen u osnove tečaja iz kreativne ekonomije, kao što je sada teško voditi državne financije i pregovarati s međunarodnim financijskim institucijama nekome tko je te institucije do jučer uvjeravao da je s Agrokorom sve u redu.

Da je voda došla do grla i da je poslovni model na kojem je rastao Agrokor pred pucanjem postalo je jasno kada su ga ozbiljni financijeri počeli odbijati i kada je slamku spasa pokušao pronaći u Rusima i njihovim bankama. Iako Rusima takav specifičan model poslovanja nije potpuno nepoznat, pošto i sami njeguju svoj oligarhijsko-sibirski tip kapitalizma, uspjeli su se ovaj put dovesti u situaciju da budu nadigrani. Odbili su povući pouke iz vlastitog iskustva, pa su na Balkanu morali platiti tečaj iz kreativne ekonomije. Balkanski su rođaci nasanjkali ruske oligarhe. Bilo je pomalo dirljivo promatrati scene očaja u koji su naši žmukleri bacili šampione državnog upravljanja privredom i klanovski ustrojene ekonomije.

Kada je ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Avram Azimov, početkom veljače, obučen u vojnu uniformu i okićen ordenjem, kao da objavljuje rat, priprijetio Agrokoru “značajnim posljedicama”, ukoliko ne budu konstruktivniji u svom odnosu prema ruskim bankama, koje su držale skoro četvrtinu Agrokorova duga, vidjelo se da igri dolazi kraj. Kada te i Rusi napuste kao nepouzdanog i od tebe ne vide nikakve koristi, već samo štetu, onda doista roniš po dnu. Azimovljev nastup svakako je imao smisao objave sloma Agrokora. Ništa se više nije moglo zatajiti, pa se u igru uključila Vlada, kako bi zaštitila bliske rođake od bijesa ojađenoga daljnjeg rođaka s istoka. Dosta je tu i domaće rodbine ostalo kratkih rukava. Usvojen je roll up model povratka duga, koji na prvo mjesto stavlja one koji Agrokoru odobre nova zaduženja. Drugim riječima, na jedan dolar pozajmice u prvi red za naplatu dolazi jedan dolar staroga duga. Treba reći da ni Rusi nisu imali jedinstven stav oko modela naplate duga koji nudi Lex Agrokor.

Tako je VTB banka, koja kod Agrokora ima za naplatu oko 350 milijuna eura duga, pristala na nove pozajmice pri zadnjem kreditiranju Agrokora, uoči turističke sezone, dok Sberbanka, koja od Agrokora potražuje 1,1 milijardu eura, pokušava sudskim putem onemogućiti taj model naplaćivanja. Na tu razliku u stavu očito je utjecala i različita vrsta izloženosti ove dvije banke. Ono što se sada čeka jest objava pravog knjigovodstvenog stanja u Agrokoru. Potom ide objava plana restrukturiranja. Potpredsjednica Dalić je u sklopu toga najavila komadanje i rasprodaju dijelova Agrokora.

Taj dio će vjerojatno “zarolati” rođaci. Najblaži oblik restrukturiranja će značiti da će se vjerovnici morati pripremiti za čekanje i pristati na otpis 60+% duga, koji će morati prihvatiti kako bi se naplatilo ostatak, ako ne žele ostati bez ičega. Stvar se u biti svodi na zahvalnicu na lijepom druženju i pruženu pomoć, te savjet da se prate oglasi i skuplja u čarapu, kako biste eventualno otkupili ono što valja od onoga što vam ponudimo. Poput priče s početka teksta, po svoj prilici će objavu pravog stanja stvari u Agrokoru pratiti uhićenje Ivice Todorića, za koje se već neko vrijeme pravi psihološka priprema u medijima. To bi trebalo amortizirati šok javnosti od objave stanja i putem pravno-političkog spektakla omogućiti politici da preuzme sve konce u ovoj igri.

Tako će poraz čitavog jednog ekonomsko-političkog modela biti pretvoren u političku prednost, koja bi se mogla kapitalizirati i na izvanrednim izborima, čiji bi rezultat trebao dovesti do konsolidiranja sadašnje političke strukture na vlasti.

Dok budemo odgonetali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Borislav Ristić/blog.vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Preduvjet velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a jest – Lustracija

Objavljeno

na

Objavio

Po čemu je Davor Bernardić sve sličniji Ivanu Pernaru? Po tome što, osim da se predstavljaju zaštitnicima siromašnih i potlačenih, obojica iskazuju i specifične političke sklonosti. Tako mladi šef SDP-a slavi u Kumrovcu rođendan druga Tita i njegovu odavno pokopanu totalitarnu i komunističku  teoriju i praksu, dok Pernar prezire zapadne demokratske institucije kao što su EU i NATO.

Njihovi su politički izbori toliko bizarni da ih vrijedi zabilježiti i propitati. Budući da danas u Hrvatskoj mnogi profitiraju na ruskoj potrebi širenja raznolikih gospodarskih, energetskih i inih utjecaja, Pernarova iznenadna fascinacija Putinom mogla bi se u tom kontekstu i razumjeti. Međutim, kako racionalno i razumski objasniti Bernardićevu sve veću ukorijenjenost u promašenoj i od demokratskog svijeta osuđenoj titoističkoj ideologiji iz prošlog stoljeća? Što je to u mladom sdpeovskom biću što ga tjera kultu umrlog maršala?

Kad je 1980. Broz umro kao doživotni predsjednik umiruće jugotvorevine, Davor Bernardić je imao tek nekoliko mjeseci. Njegov je prethodnik Ivica Račan kao bivši visoki partijski dužnosnik već tada shvatio da svoje komuniste treba nekako demokratski reformirati, pa ih je i nazvao Strankom demokratskih promjena. Kroz tu estetsku operaciju Račan je početkom devedesetih pokušao, i dobrim dijelom uspio prikriti mračno totalitarno lice Partije koje svojim pohodom u Kumrovec  nanovo oživljava sadašnji  predsjednik SDP-a. Kada je Winston Churchill svojedobno izjavio da će fašisti budućnosti biti antifašisti, misleći pritom na komunističke i staljinističke režime koji su se umiveno samoproglašavali antifašističkim, vjerojatno nije ni sanjao koliko je bio vidovit.

Potvrdio je to ovih dana saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić skandaloznom, utuživom izjavom na fejsu: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“. I lavina zgražanja je krenula. Ali ne treba se čuditi, jer u ovoj Stazićevoj izjavi sažete su njegove  i Bernardićeve „tekovine antifašizma“, u kojima su poslije završetka rata jugokomunisti, a ne antifašisti kako im danas tepaju njihovi nasljednici, samo u rudniku Huda jama zakopali više od tri tisuće živih zarobljenika među kojima je bilo gotovo tisuću žena. U toj poratnoj industriji zločina koju priziva jedan hrvatski saborski  zastupnik klasičnim govorom mržnje i pozivanjem na nasilje, što se u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu tretira kao kazneno djelo, svirepo je ubijeno na stotina tisuća ljudi.

Za našeg narodnog zastupnika, inače gorljivog zagovornika aktualne tobožnje nenasilne Istanbulske konvencije, to nisu bili ljudi za koje je trebala vrijediti Ženevska konvencija. Bili su to, kako je 20. svibnja ’45. u Varaždinu u svom prvom poslijeratnom govoru rekao Bernardiću, Staziću i ekipi omiljeni drug Tito: „Nisam došao službeno, niti da govorim o politici… već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Tako se još jednom pokazalo da su veličanjem i  slavljenjem „antifašizma“ prošlosti Stazić i njemu slični, takozvani hrvatski ljevičari, jedino mogli doći da se još jednom prisjetimo  Churchilla – do fašizma budućnosti.

PREDUVJET VELIKOJ KOALICIJI HDZ-a i SDP-a JEST – LUSTRACIJA

Mirko Galić, umirovljeni novinar, bivši savjetnik u Agrokoru i bivši direktor HRT-a ovih se dana na stranicama „Večernjeg lista“ osobito angažirao u promoviranju ideje o nužnosti velike koalicije između SDP-a i HDZ-a. Ideja nije od jučer. Godinama je njezin vatreni zagovornik bio bivši premijer Vlade nacionalnog jedinstva dr. Franjo Gregurić. Nikica Valentić  također je  kao bivši premijer nebrojeno puta posljednjih godina u intervjuima svojojoj omiljenoj novinarki Jeleni Lovrić tvrdio da je velika koalicija jedini spas za Hrvatsku. Da se pita Emila Tedeschija, vjerojatno bi i on bio danas za nju.

Ideološke podjele najveća su smetnja biznisu, tvrde nam već dulje vrijeme zagovornici koaliranja HDZ-a i SDP-a. Tako Mirko Galić smatra da je to možda posljednja šansa da zemlja krene u temeljite reforme i pridigne se s europskog dna nerazvijenosti, što bi, vjeruje Večernjakov uvodničar, razveselilo Europu i Bruxelles jer bi, eto, „mala Hrvatska dala lekciju velikoj Italiji kako se vodeće stranke podređuju državnim i nacionalnim interesima“. Galićevoj ideji ne bi se imalo što prigovoriti da iza nje ne stoje brojne interesno – političke zamke  i sitne podvale.

Naime, Hrvatska danas već ima svojevrsnu veliku koaliciju s HNS-om pa nikako da joj reformski krene. Dapače, agonija s Agrokorom pokazuje znakove i ozbiljnijih poremećaja koji bi državu mogli stajati i do desetak milijardi kuna štete odluče li Agrokorovi vjerovnici isključiti se  iz nagodbe prema Vladinom specijalnom zakonu i pokrenuti sudske tužbe. No, čini se da današnjem državnom, bolje reći socijalističkom kapitalizmu, upravo fali Galićeva formula ideološkog netalasanja i političkog spajanja nespojivog. Pozivanje na njemački model posve je promašeno ako znamo da su Nijemci i „desni“ i „lijevi“ najprije proveli lustraciju baš zbog svog njemačkog državnog i nacionalnog interesa. I vidimo da im odlično ide, najbogatiji su i glavni u Europi. U Hrvatskoj upravo sve suprotno.

O lustraciji ni čuti, barem kao ljekovitoj, katarzičnoj društvenoj pojavi. Pa makar bilo i po onoj partijskoj – da pojavu treba osuditi, a drugove spasiti. Zato bi ovih dana trebalo žaliti Josipa Perkovića i Zdravka Mustača koji su presudom Vrhovnog suda u Karlsruheu osuđeni na doživotnu zatvorsku kaznu, jer samo su njih dvojica platila za UDBA-ina legalna ubojstva u zaštiti Partije i jugo-poretka. Umjesto da je Hrvatska uprla sve snage da ih se oslobodi u zamjenu za njihovo svjedočenje o zločinima komunizma, ona se u SDP-u i HNS-u 2013. lex Perkovićem grčevito branila od bilo kakvog suđenja bivšem režimu.

Upravo je njihov slučaj pokazao koliko su strukture bivšeg totalitarnog režima jake i danas. Pokazuje to i ponašanje hrvatskih sudova da se obojica osumnjičenika izruče Njemačkoj pod uvjetom da budu vraćeni u Hrvatsku gdje će sada nadležni sudovi prilagoditi presudu domaćem zakonodavstu. Dok Hrvatska ne prihvati da lustracija nije pitanje prošlosti nego budućnosti, dotad ćemo biti i ostati na europskom začelju razvijenosti. No, trenutna hrvatska partitokracija očito ne želi mijenjati model vladanja i upravljanja zemljom.

U tom smislu nema nikakve sumnje da nam se doista sprema velika koalicija. Bez obzira što Arsen Bauk trenutno tvrdi da se prije toga HDZ treba riješiti lopova i ustaša. Više od takvih javnih predstava zajednički će interesi nadvladati sve ideološke razlike, a inkluzivnost Andreja Plenkovića u tome  će samo pomoći, pogotovo što se u međuvremenu dogodio svojevrsni  narodni referendum. Od više od tristo tisuća potpisa za demokratizaciju izbornog sustava i političare odgovorne biračima, HDZ i SDP spas će potražiti u novom zajedništvu i promjeni Ustava po svojoj mjeri i prije novih izbora. Upravo u skladu s novom krilaticom – sve za stabilnost, vlast ni za što.

EKSTREMIZAM VIJEĆA EUROPE I VENECIJANSKE KOMISJE

Ako jahači konzervativne apokalipse i uspiju skupiti potpise – vatru će morati gasiti Ustavni sud, samo je jedan od brojnih sličnih komentara na referendumske inicijative Narod odlučuje. Postoje mehanizmi koji mogu spriječiti referendum, ustvrdila je SDP-ova saborska zastupnica Sabina Glasovac na vijest da je Inicijativa prikupila dovoljan broj potpisa. U sličnom su stilu reagirali gotovo svi prvaci SDP-a, od Peđe Grbina, Arsena Bauka pa do njihova šefa Davora Bernardića. HDZ-ove su reakcije slične. Za ministra uprave Lovru Kuščevića škakljivo je na referendumu odlučivati o manjinskim pravima, a akademika Reinera muče reakcije stranih investitora na pokušaj da bi narod u Hrvatskoj danas o nečemu mogao odlučivati. Pogotovo što za to nije dobio privolu šefa vladajuće stranke i premijera Andreja Plenkovića.

Poznato je da je premijer svojedobno dao jasan naputak svojim zastupnicima da HDZ ne podržava referendum o izbornom zakonu te da njegovi članovi ne smiju podržati aktiviste i volontere na terenu. No, dogodilo se, potpisi su skupljeni. Čak su se tribine na, inače strogo kontroliranom Saboru  HDZ-a proteklog tjedna brzo praznile, puneći svojim potpisima referendumske štandove ispred Cibonina tornja. Narod je odlučio, njih više od 390 tisuća potpisalo je da želi novi izborni zakon u kojem će, između ostalog, i položaj manjina biti u skladu s Ustavom. Jer tri rezervirana saborska mjesta za pripadnike srpske manjine nisu ni u skladu s preporukama Europske vijeća, odnosno njezine Venecijanske komisije iz 2008., dok dvostruko pravo glasa prema tvrdnjama uglednih ustavnopravnih stručnjaka ne osigurava manjinsku ravnopravnost, već postizborni inžinjering koji su dosada uredno konzumirali i sdepeovci i hadezeovci kako bi mogli vladati.

I u tom trokutu svima je bilo dobro osim narodu koji ih je birao. Stoga će se teško izigrati narodna volja koja je dosadašnjem stilu upravljanja zemljom spustila palac dolje. Bit će ih teško sve proglasiti ekstremnim konzervativcima jer se ipak priličan broj okupio oko Inicijative unatoč brojnim političkim i medijskim opstrukcijama i zabranama. Pri tome se ne smije zaboraviti podatak da sve zemlje u Europskoj uniji zajedno imaju osiguranih osam mjesta za predstavnike nacionalnih manjina, a sama Hrvatska ima rezerviranih osam.

Usprkos tome Arsen Bauk cijelu Inicijativu pokušava predstaviti ne kao narodnu volju za izmjenu izbornog zakona, već glasovanje protiv Srba. U Otvorenom Mislava Togonala u raspravi o referendumskoj inicijativi, ministar Kuščević, inače poznat široj javnosti i po pozdravu Hvaljen Isus i Marija, bio je ovaj put gotovo u punom suglasju s Arsenom Baukom koji je ustvrdio da treba sve učiniti ne bi li se referendum spriječio. Taj televizijski nastup dvojice nekadašnjih političkih oponenata jedan je fejs komentator duhovito opisao – Bauk i Kuščević kao Malena i Klepetan, zagrljeni, zagrljeni…

U svakom slučaju slijedi žestoki saborski boj i politički pritisci na Ustavni sud koji će dati konačnu ocjenu ustavnosti referendumskih pitanja za koja se i za europske standarde najrigoroznijim referendumskim pravilima prikupilo neočekivano veliki broj potpisa. Narodu, potpisnicima referenduma preostaje iščekivanje daljnjih reakcija svojih već dugo odnarođenih političkih elita koje bi se, barem na trenutak, trebale prisjetiti one Plutarhove da je sretan onaj narod koji strahuje za svoga, a ne od svoga vladara.

IZVANREDNA VIJEST – TUĐMANOVI POLITIČKI NASLIJEDNICI JOŠ JEDNOM POKAZALI KOLIKO JE ON BIO VELIK – A ONI MALI

Uz šokantni ulični rječnik o lažima i podmetanjma, svjedočili smo ovaj tjedan javnoj svađi predsjednice države, predsjednika Sabora i premijera. I to baš na dan kada je Hrvatska proslavljala svoj veliki Dan državosti, koji joj je otela trećesiječanjska revolucija 2001., preimenujući ga u Saborski spomendan. Najviši državni trojac, svi iz stožerne hrvatske stranke koja je pod vodstvom Franje Tuđmana stvarala državu tog je dana pokazao koliko je državnik Tuđman bio velik, a oni karijerno mali. Srećom, premijer je to nekako brzo shvatio pa krivnju za svađu prebacio na medijske savjetnike, rekavši da su predsjednicu krivo savjetovali. Eto, neka barem nečemu dobrom posluže Krešimir Macan i Mate Radeljić; spasili su obraz barem državnom vrhu, kad su već svoj profesionalni besprizornim spinanjima odavno potrošili.

 

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Ivan Miklenić: Dokle to Hrvatska ide natrag?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li u pravu svi oni koji tvrde da u Hrvatskoj sadašnja vlast sve više sliči na republičku vlast iz 1988. godine?

Pitanje nije nimalo neumjesno ne samo zbog prepoznatljivih sličnosti, koje ne može ne vidjeti svaki malo pozorniji hrvatski građanin, nego i zbog činjenice da je Hrvatska sada na začelju Europske unije, premda to nije bila čak ni u času svoga ulaska u tu europsku asocijaciju. Sve to, kao neizbježno pitanje, ne može biti samo političko pitanje, još manje samo stranačko političko ili dnevnopolitičko pitanje, nego je sudbinsko pitanje za sve hrvatske građane, što znači da je to etičko pitanje, odnosno pitanje općega dobra. A kad je god posrijedi pitanje općega dobra, građani dobre volje, osobito katolički vjernici, ne mogu niti smiju biti ravnodušni.

Nastup prvoga čovjeka Hrvatske demokratske zajednice na izvještajnom stranačkom saboru u subotu 26. svibnja može se ocijeniti vrlo sličnim, tj. usporediti s glavnim govorima na kongresima Komunističke partije. Naime, u tim partijskim govorima uvijek je s pozicije moći isticano i utuvljivano najširoj javnosti kako je u državi sve u redu, kako je građanima dobro i sve bolje. Kongresnici ni mediji nisu žalili napora da na svoj način plješću takvim javnim obmanama premda su znali da stvarnost izgleda drugačije: da je ekonomija pred kolapsom, da su stotine tisuća mlađih radnika morale svoj posao i svoju placu potražiti na »trulom« zapadu… Tko god bi se usudio išta od rečenoga u tim partijskim govorima dovesti u pitanje, odmah bi bio suspendiran, ako bi bio član partije, odnosno uhićen i zatvoren ako bi se usudio proturječiti netko tko ne bi bio ni član partije.

“Likirovka”

Govor prvoga čovjeka HDZ-a na stranačkom saboru bio je smišljena »lakirovka« i svaki objektivni analitičar morao bi zaključiti da u tom govoru nije bila riječ o stvarnom stanju u hrvatskom društvu i o realnim perspektivama Republike Hrvatske. Naime, nazadovanje i stagniranje Hrvatske na mnogim područjima, osobito na području životnoga standarda, što je posljedica preskupe države koja otima ljudima velik dio zasluženih mjesečnih primanja za svoj rad, sasvim je jasan znak za uzbunu, za buđenje, jer tako loše upravljanje zemljom ne može se više tolerirati. Dok su primanja za isti posao u Hrvatskoj višestruko manja od primanja u razvijenim zemljama EU-a, bacanje je prašine u oči da su u prosjeku plaće porasle za 350 kuna, a trebale bi, po svoj prilici, da je Hrvatska vođena kako bi to struka zahtijevala, porasti najmanje za 3500 kuna.

Članstvo Hrvatske u EU-u i činjenica da hrvatski građani mogu dobiti višestruku plaću za jednak rad u inozemstvu doslovno tjera ljude da svoju egzistenciju traže pod tuđim nebom. Nije li to Hrvatska već jednom prošla, zašto mora prolaziti to ponovno, s tim da je sadašnja depopulacija sve opasnija za samo preživljavanje hrvatskoga naroda. Ili je to možda čak i cilj tzv. političkih elita?

Vlada je krajem travnja donijela Nacionalni program reformi 2018., dakle nakon što je trećina godine potrošena, a u tom programu nema baš ništa od onoga što bi dovelo do stvarnoga zaokreta i ispravljanja klijentelističkoga i ucjenjivačkoga upravljanja državom. Taj je program bio donesen u vrijeme kad se činilo, odnosno živjelo u uvjerenju da je Vlada stabilna, premda teško može biti stabilna ako je izložena potencijalnim ucjenama raznih etnobiznismena i interesnih skupina, a sada, nakon odstupanja potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva, više je nego jasno da je krhka, ranjiva i nesposobna ostvariti potrebne promjene. Sada je više nego jasno da je bio nepotreban i dalekosežno, ne samo za HDZ, nego i za cijelu Hrvatsku štetan izlet s ratifikacijom Istanbulske konvencije jer je upravo on pokazao da dolazi na naplatu manipulacija i članovima stranke i izbornim tijelom. Ta je ratifikacija pokazala na djelu tzv. veliku koaliciju, od koje svi tobože bježe, a zapravo je to još jedna potvrda da nema ozbiljnoga višestranačja ni stvarne demokracije u Hrvatskoj.

Političke stranke sve sličnije nekadašnjoj Komunističkoj partiji

Da se političke stranke i političari sve više kriomice povezuju i postaju sve sličniji nekadašnjoj Komunističkoj partiji očituje se u sve dubljem jazu što ga stvaraju između sebe, tj. vladajuće garniture, i običnoga građanstva. Upravo produbljivanju toga za demokratsku zemlju nezamisliva jaza političari i parlamentarne političke stranke pridonijeli su svojim odnosom prema građanskim inicijativama za stvaranje uvjeta za raspisivanje referenduma o tri pitanja. Prema podatcima koji ovih dana kruže internetom, dok se u Hrvatskoj za raspisivanje referenduma zahtijeva skupljanje čak 9 posto valjanih potpisa od ukupnoga broja stanovnika, u Sloveniji i Mađarskoj za raspisivanje referenduma dovoljan je potpis 2 posto stanovništva, a u Švicarskoj samo 1 posto. Prema istom izvoru i vrijeme prikupljanja potpisa najograničenije je u Hrvatskoj -samo 15 dana, dok je taj rok u Sloveniji 30, u Mađarskoj 90, a u Švicarskoj čak 120 dana!

Kako tzv. političke elite dobro misle na svoje interese jasno očituje i odredba po kojoj je u Hrvatskoj za kandidiranje za predsjednika Republike dovoljno samo 10 000 potpisa, a za referendum gotovo 40 puta više! Sadašnjoj Vladi nije ni palo na pamet da imalo pospješi demokraciju i demokratske procese olakšavanjem referenduma, a kamoli da bi planirala promjenu izbornoga zakonodavstva premda je svima očito da bez toga Hrvatska ne može na bolje grane. Ne znači li to da se potrebne promjene u Hrvatskoj ne mogu očekivati od tzv. političkih elita, od političkih stranaka koje pretežno glume višestranačje, nego da svi građani moraju pridonijeti stvaranju novih okolnosti, koje će, kao i krajem osamdesetih, dovesti do stvarnih promjena?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori