Pratite nas

Gost Kolumne

Slijedi li uhićenje Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Dok budemo odgonetali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Ovo je tekst koji sam prije mjesec dana objavio u tjedniku “Novi magazin”.

U međuvremenu je pitanje iz naslova postalo najavom očitoga. To je sada glavni kontekst koji definira i galvanizira sve događaje na hrvatskoj političkoj sceni. Odvjetnički je tim Ivice Todorića, kako se čini, putem njegovog novopokrenutog bloga, već počeo slagati obranu. Iz Sanaderovog slučaja se imalo prilike izvući pouke o nezahvalnosti obrane nekoga tko je od javnosti bio već osuđen. Zbog toga se sada napadom na Vladu želi ispasti žrtvom i pronaći saveznike u oporbi i javnom mnijenju, kako se u zatvor ne bi otišlo sa stigmom krivca. Tako se Ivica Todorić, vještim manevrom, odjednom našao na strani oporbe, kojoj daje materijal za napad na Vladu, ne bi li zauzvrat posudio nešto “nevinosti i poštenja” njihovih vođa. Čitanost bloga govori o tome kako priča ima svoju publiku, pa u slučaju da se ostane bez svega, uvijek mu ostaje opcija da uprihodi nešto od oglašavanja – možda Sberbanka u tome prepozna svoju priliku? Zgodno izabran tajming pokretanja ovog bloga uoči objave nalaza revizije govori kako će u ovom slučaju na sve strane letjeti perje, što je uvijek poželjno poradi povećanja transparentnosti, jer nam se još uvijek skriva prava stvarnost ortačkog partijanja, piše Borislav Ristić/blog.vecernji.hr

Bila je kasna jesen 2012. kada je tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Republike Srbije započeo svoj vrtoglavi politički uspon ka sadašnjoj apsolutnoj kontroli vlasti u Srbiji, uhitivši Miroslava Miškovića, prvog srpskog tajkuna. Možda taj primjer ponajviše govori o isprepletenosti politike i poduzetništva koja krasi balkanski tip kapitalizma, koji je najzgodnije nazvati rođačkim.

U rođačkom kapitalizmu država je kum a samo rođaci smiju raditi. Kada stvar počne pucati i voda dođe do grla, politika prirodno traži put da ostane na površini kako bi zadržala kontrolu nad procesom i eventualno izbjegla zaorati po dnu zajedno s ostatkom poslovno-klanovske obitelji. Takva uhićenja, dakle, ne označavaju nekakav put ka razvrgavanju rodbinskih veza i demontaži rođačkog tipa kapitalizma, već upravo obrnuto – način da se ne ispadne kriv, samo igrokaz rođačkog kapitalizma u kome netko od rodbine solidarno strada kako bi se igra nastavila.

Sličan se igrokaz u zadnje vrijeme odvija i u Hrvatskoj. Samo u hrvatskoj varijanti to izgleda tako da se prvo ne hapsi, već se preuzme kontrola nad imovinom, pa se onda bira pogodan trenutak za uhićenje. Tako je počela kataklizma na palubi Agrokorova broda, sinonima uspješnosti hrvatskog tipa rođačkog kapitalizma, gdje je kontrolu nad krmom preuzelo vladino izvanredno povjerenstvo. Jednostavan stečaj koncerna nije dolazio u obzir, jer bi to značilo i objavu stečaja rođačkog kapitalizma, pa je Vlada preuzela kontrolu kako bi se rođaci namirili, makar pritom morali žrtvovati najboljeg od svojih. Ivica Todorić, ili jednostavnije Gazda, sve donedavno činio se čovjekom kome je samo nebo granica. Svoj je trgovinski imperij odavno utvrdio u Hrvatskoj, a uspješno se proširio i na čitavo susjedstvo. Krunom svega činila se kupovina slovenskog Mercatora u ljeto 2014. godine, otkada je o sebi počeo govoriti u trećem licu. Međutim, ta svoja širenja financirao je iz kredita, gdje je često i država priskakala kao jamac, ali je financijska konstrukcija vremenom postala opasno prenapregnuta kako su dugovi stizali na naplatu, pa sada sve prijeti završiti potpunim slomom.

Razmjere financijskih manipulacija tek se naziru kako isplivavaju podaci o namještanju poslovnih knjiga i kreativnom financiranju putem mjenica. Zbog toga se sjena sumnje spustila i na aktualnog ministra financija, koji je u ministarsku fotelju došao s mjesta izvršnog direktora u Agrokoru, zaduženog za međunarodno financiranje koncerna i odnos s investitorima. Ljudima je zbog toga teško povjerovati da on nije bio upućen u osnove tečaja iz kreativne ekonomije, kao što je sada teško voditi državne financije i pregovarati s međunarodnim financijskim institucijama nekome tko je te institucije do jučer uvjeravao da je s Agrokorom sve u redu.

Da je voda došla do grla i da je poslovni model na kojem je rastao Agrokor pred pucanjem postalo je jasno kada su ga ozbiljni financijeri počeli odbijati i kada je slamku spasa pokušao pronaći u Rusima i njihovim bankama. Iako Rusima takav specifičan model poslovanja nije potpuno nepoznat, pošto i sami njeguju svoj oligarhijsko-sibirski tip kapitalizma, uspjeli su se ovaj put dovesti u situaciju da budu nadigrani. Odbili su povući pouke iz vlastitog iskustva, pa su na Balkanu morali platiti tečaj iz kreativne ekonomije. Balkanski su rođaci nasanjkali ruske oligarhe. Bilo je pomalo dirljivo promatrati scene očaja u koji su naši žmukleri bacili šampione državnog upravljanja privredom i klanovski ustrojene ekonomije.

Kada je ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Avram Azimov, početkom veljače, obučen u vojnu uniformu i okićen ordenjem, kao da objavljuje rat, priprijetio Agrokoru “značajnim posljedicama”, ukoliko ne budu konstruktivniji u svom odnosu prema ruskim bankama, koje su držale skoro četvrtinu Agrokorova duga, vidjelo se da igri dolazi kraj. Kada te i Rusi napuste kao nepouzdanog i od tebe ne vide nikakve koristi, već samo štetu, onda doista roniš po dnu. Azimovljev nastup svakako je imao smisao objave sloma Agrokora. Ništa se više nije moglo zatajiti, pa se u igru uključila Vlada, kako bi zaštitila bliske rođake od bijesa ojađenoga daljnjeg rođaka s istoka. Dosta je tu i domaće rodbine ostalo kratkih rukava. Usvojen je roll up model povratka duga, koji na prvo mjesto stavlja one koji Agrokoru odobre nova zaduženja. Drugim riječima, na jedan dolar pozajmice u prvi red za naplatu dolazi jedan dolar staroga duga. Treba reći da ni Rusi nisu imali jedinstven stav oko modela naplate duga koji nudi Lex Agrokor.

Tako je VTB banka, koja kod Agrokora ima za naplatu oko 350 milijuna eura duga, pristala na nove pozajmice pri zadnjem kreditiranju Agrokora, uoči turističke sezone, dok Sberbanka, koja od Agrokora potražuje 1,1 milijardu eura, pokušava sudskim putem onemogućiti taj model naplaćivanja. Na tu razliku u stavu očito je utjecala i različita vrsta izloženosti ove dvije banke. Ono što se sada čeka jest objava pravog knjigovodstvenog stanja u Agrokoru. Potom ide objava plana restrukturiranja. Potpredsjednica Dalić je u sklopu toga najavila komadanje i rasprodaju dijelova Agrokora.

Taj dio će vjerojatno “zarolati” rođaci. Najblaži oblik restrukturiranja će značiti da će se vjerovnici morati pripremiti za čekanje i pristati na otpis 60+% duga, koji će morati prihvatiti kako bi se naplatilo ostatak, ako ne žele ostati bez ičega. Stvar se u biti svodi na zahvalnicu na lijepom druženju i pruženu pomoć, te savjet da se prate oglasi i skuplja u čarapu, kako biste eventualno otkupili ono što valja od onoga što vam ponudimo. Poput priče s početka teksta, po svoj prilici će objavu pravog stanja stvari u Agrokoru pratiti uhićenje Ivice Todorića, za koje se već neko vrijeme pravi psihološka priprema u medijima. To bi trebalo amortizirati šok javnosti od objave stanja i putem pravno-političkog spektakla omogućiti politici da preuzme sve konce u ovoj igri.

Tako će poraz čitavog jednog ekonomsko-političkog modela biti pretvoren u političku prednost, koja bi se mogla kapitalizirati i na izvanrednim izborima, čiji bi rezultat trebao dovesti do konsolidiranja sadašnje političke strukture na vlasti.

Dok budemo odgonetali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Borislav Ristić/blog.vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Dinko Dedić – BiH država dva naroda i jedne nacionalne manjine?

Objavljeno

na

Objavio

Dovodim u pitanje ideju, koncept i centralni princip jedinstvene Bosne i Hercegovine. To se, začudo, danas ubraja u smrtni grijeh i nitko se ne usudi javno priznati da je BiH u svakom praktičnom smislu postala država dva naroda i jedne nacionalne manjine.

Samo još treba pod patronatom hrvatske državne vlasti osnovati braniteljski pjevački zbor i natjerati ih da pjevaju “To je nama naša borba dala”, partizansku pjesmu s hrvatskim koordinatama, piše Dinko Dedić/ProjektVelebit

S obzirom na događaje koji su se u Daytonu odigrali pod pritiskom vanjskih faktora, situacija oko BiH je uvelike izgledala kao u vrijeme kada su anektirani Srijem i Bačka i pripojeni Srbiji. Jedina razlika je u tome da onda tom činu Hrvati nisu zapljeskali.

Hrvatski razgovori na svim razinama, od Sabora pa na niže, pod koordinatama pod kojima se o Hrvatima u Bosni i Hercegovini smije govoriti, reducirani su do besmisla – ad absurdum.

Taj besmisao se potvrđuje svakodnevno, pa i u službenoj hrvatskoj klasifikaciji hrvatskoga naroda na tom prostoru, koji je izjednačen sa statusom iseljenika, dijaspore, hrvatskoga naroda koji se iselio iz vlastite države.

Pitajte se kako su Francuzi stigli u Quebec ili Englezi u Australiju, na Gibraltar ili na Malvine a onda se pitajte kako su Hrvati stigli u Bosnu i Hercegovinu pa će se nerazum i ridikuloznost ove situacije početi razotkrivati.

Poznajem primjere brojnih kraljeva koji su abdicirali i pobjegli u tuđu državu. Ne poznajem niti jednoga osim Tomislava, koji se, po ovoj logici današnjega odnosa prema BiH i Hrvatima u njoj, okrunio u tuđoj državi.

Tko bi ikada, vođen razumom, na osnovu nekakave političke odluke iz vremena Jugoslavije, podijelio jednu državu na dva odvojena dijela i četvrt stoljeća kasnije, dao nešto novaca da si sagradi most.

Iz ovako naglavačke postavljene “skrbi” za vlastiti narod, i svi pokušaji, osim formacije treće države u sastavu BiH, koju se “od milja” u Bosni naziva entitetom kako bi se zamaglila stvarnost, dovodi do neshvatljivih taktičkih poteza, koji stoje kao šamar zdravom razumu, a jedan od tih je da prva de facto srpska država zapadno od Drine, ostvarena na genocidu koji je u isto vrijeme i osuđen i nagrađen, postaje “prirodni saveznik Hrvata u Bosni i Hercegovini”. Kome na ovim spoznajama ne stane mozak, taj je kolokvijano govoreći prolupao, pa je po istoj logici prolupao i Hrvatski sabor i svi oni koji ne vide ili ne žele vidjeti da su Hrvati u BiH svedeni na razinu nacionalne manjine.

Mi sebi dopuštamo tješiti se dekorativnim površinskim “slobodama” koje za cilj imaju zamagliti nam oči nad stvarnošću, gdje napr. jednogodišnje hodočašće protjeranih iz Posavine u župu sv. Marka na Plehanu, počinje izgledati kao plus u pokušajima normalizacije odnosa Hrvatske s monustruoznom kreacijom nazvanom Republika Srpska?!

Suverenitet “zaokružen” državnim granicama

Hrvatska i sve oko Hrvatske ukazuje na teritorijalno nasilje, a ne samo stvarni status autohtonog hrvatskoga naroda na prostoru Bosne i Hercegovine, stavljen u poziciju iseljeništva.

Kada govorimo o nacionalnim državama onda riječ “zaokruženo” ima višestruko značenje, vezano uz suverenitet i državne granice. Države često nisu geografski zaokružene iz prirodnih razloga, poput Perua kojemu su Ande odredile da bude uzak a dugačak. Neke su razdijeljene na nekoliko otoka, jer je jednostavno nemoguće odstraniti morsku vodu kako bi postaje jedinstvena teritorijalna cjelina. Hrvatska međutim, sa svojim granicama zasnovanima na političkim a ne na prirodnim ili etničkim preprekama, neki kažu kao srp a drugi kao kora kruha kome su pojeli sredinu, i još k tome u kopnenom dijelu podjeljena na dva dijela koji se ne dodiruju, ukazuje baš na ovo pitanje statusa Hrvata u BiH.

Za razliku od Hrvatske kojoj kojoj su pojeli sredinu, i nasuprot nje, imamo Republiku Srpsku čije granice, i nekome tko ne bi znao kako su nastale, moraju asocirati na nasilje.

Politika koju neki definiraju kao nauku o mogućemu, ipak ne smije postati nauka o lažnome. Svjesni realiteta u okružju i onih svjetskih, mi ne možemo glavom u zid ali od te loše opcije ima samo jedna lošija, a ta je da se u ime trenutne geopolitičke situacije, u načelu i zauvijek odreknemo povijesne istine o tome tko smo i gdje smo od pamtivijeka, a baš je politička povijest ta koja daje sve odgovore na pitanja nerazvojivosti hrvatskoga naroda i hrvatskoga prostora,  uključujući i Hrvate i hrvatski prostor u sastavu Bosne i Hercegovine.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Ma ča je ta Amsterdamska koalicija fašistička ili kontra fašista?

Objavljeno

na

Objavio

To se meni ne para da su čista posla, aš  naš pulski gradonačelnik ima veliki strah od nacionalisti, desničari i ustaša. Finta je zaiska od hrvatskega Sabora da pod hitno donese Zakon da hi se sve zapre u pržun.

A prešidente od Sabora nikako da tisti Zakon da na glasanje, pa su se morali udružiti  u tu Amsterdamsku koaliciju, da svi skupa pojdu “, u boj, u boj” kontra nacionalisti i desničari.

Splašija se naš Boro, naš gradonačelnik tistih  hrvatskih desničari, a najviše ima strah od ustaši, ki mu na daju mirno spati, koliki strah ima od njih i koliko mu se “gade”. Zapra bi naš Boro anke tunel Učku , da mi u Republiki Istri moremo svi mirno spati, onput ne bi svi ti ustaše mogli dojti priko Učke u našu antifašističku Istru!

Ma se domislin da ni vajka naš gradonačelnik ima straha od fašisti i nacionalisti. 2010 lita je u Pulu doša veliki pretelj  IDS-a, Gianfranco Fini iz Italije. Neofašista Fini se je odreka Mussolinija, pa je naš Boro moga mirno spati. Pronta je naš gradonačelnik sve da se Finija more vero teplo dočekati u Circolu,  jušto na dan kada je Mussolini prija 90 lit doša u Pulu..

I sada san vero kurijoža kako će naš Boro dalje u toj koaliciji kada se šjora Mrak služi istin pozdravom kako Mussolini? On se brižan toliko muči da se zabrane svi znakovi i pozdravi zamraženih  mu fašista, nacionalista i desničara, a ona pozdravlja rimskim pozdravon.!!! Vero pak to meni ne štima, ne gre jeno s drugin!

Lili Benčik

Bora Amsterdamski

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari