Pratite nas

Kolumne

Slika hrvatske politike: Šešelj na slobodi, Marić u srpskom zatvoru

Objavljeno

na

Dok nas Jergović i Tomić u toplom i pastoralnom prikazu Srbije kao Jeruzalema obrazovanih, kulturnih urbanih i pismenih Jugoslavena (oni su za ljubav, Hrvati za mržnju) uvjeravaju kako u Beogradu “ovog tjedna ništa nije bilo važnije od kniga”, stvarnost ih grubo demantira.

“U svojoj panegirici antifašističkom, otvorenom Igor Mandić na briljantan način, intelektualno superiorno razbija hrvatski strah i ledenu šutnju. Svaka mu je rečenica provokacija propisanim i zapovjeđim normama. O Hrvatskoj on govori kao o europskome podstanaru kojega gaze njegovi europski i američki gazde, a o njima, o gazdama, pak, ovako: “Novi hladni rat je dobra stvar, po meni. To je jedini način na koji normalan svijet može parirati idiotskom fašizmu Amerike”, piše Jergović i dodaje Mandićevu misao, “Potrebna nam je Rusija da se izvučemo iz tih planetarnih govana”.

seselj_oprostajni_miting_pred_odlazak_u_hag_3_23-2-03“Ta grandiozna Mandićeva provokacija ima samo jednu falingu, koja je, na žalost, nenadomjestiva: upućena je onima koji za nju nikada neće doznati. Hrvatima, dakle. Lijepo bi bilo vidjeti ih, zapjenjene po forumima i u emisiji pola ure karakulture, kako Krležu brane od Mandićeva estetskog, a Obamu od Mandićeva političkog suda”, nastavlja Jergović u svom orgazmičkom divljenju “provokativnom” Mandiću.

Naspram te lirske pastorale, tog mitskog antifašističkog i otvorenog Beograda u koji se oni ponovo vraćaju okupani suncem kroz prozore automobila (valjda Buick Riviere), Beograda u kom kupuju knjige kako bi u zatucanom Zagrebu preko zime imali što čitati, Beograda koji jednostavno obožava Hrvate pa tako i “Hrvate” Igora Mandića i Tomića, koji je u Beogradu “ozbiljna književna zvijezda”, stoji kruta stvarnost. Naspram mitskog Jergovićevog i Tomićevog panslavenskog Beograda, lokalne ekspoziture “široke slavenske duše” (eufemizma za kroničnu neuspješnost slavenskog svijeta), stoji onaj stvarni Beograd. To je Beograd u kojem Hrvat Veljko Marić, ni kriv ni dužan, po optužnici “antifašističke”, otvorene JNA robija bez da se itko zalaže za njegovo oslobađanje, unatoč čestim i srdačnim susretima našeg i njihovog predsjednika. To je Beograd u kojem je na vlasti bivši Šešeljev potrčko. I to je grad u koji se slobodan kao ptica, bez ikakvih uvjeta, vraća jedan epski koljač i masovni ubojica, kojeg će taj otvoreni, antifašistički Beograd dočekati raširenih ruku.

Povratak Vojislava Šešelja demantira Jergovića i Tomića: u Beogradu je ovog tjedna ipak nešto mnogo važnije od knjiga. Važniji je povratak istaknutog zagovornika dominacije Beograda nad ovim dijelom svijeta. No dok je on to radio otvorenih karata, govoreći kako Hrvatima treba kopati oči hrđavom žlicom, njegovi duhovni sinovi to rade zaplotnjački, prezentirajući nam te iste Hrvate sa stranica hrvatskog tiska kao bijednike, “crne horde vatikana”. Zapravo, između njegove i njihove retorike neke razlike i nema: poruka je posve jednaka. Srbi su drčni, kurčeviti, obrazovani, pametni, Hrvati su jednostavno bijednici nedostojni da bi uopće postojali izvan hegemonije Beograda. I Jergoviću i Tomiću i Šešelju zapad i demokracija jednako smrde, i sve što odande dolazi, osim LGBTQ prava koja se mogu zgodno upotrijebiti kontra Hrvata i RKC. Doduše u Beogradu ih ne propagiraju. Ipak se ne žele zamjeriti domaćinu.

No povratak Šešelja u Beograd, bez ikakvih uvjeta, zapravo je prije svega potvrda njegovih riječi izrečenih na suđenju: “Nitko mi ne može ništa. Razaram Haški sud u cjelini. Objavljujem imena zaštićenih svjedoka. Izazivam vas i da mi sudite za nepoštivanje suda. I ništa mi ne možete. Jer sam i moralno i intelektualno nadmoćniji. Protiv mene lijeka nema, možete me samo ubiti. I onda će se i moj grob boriti protiv vas. Vi uopće ne razumijete što to znači”.

VeljkoMarić_UBPVPDR_625Šešeljevo suđenje je tako postalo još jedna sramota tog suda. Nakon 12 godina suđenja, Šešelju nije izrečena niti prvostupanjska presuda! A on se – sam predao tom sudu još davne 2003. Doduše, u jednom od svojih zabavnijih nastupa rekao je da se nije predao, već da je u Nizozemsku otputovao u posjet kraljici. Kako se suđenje ponešto oteglo, imao je vremena i napisati poneku knjigu u kojoj se osvrće na suce haškog suda, ali i političare u Srbiji: “Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić”, “Politički ortakluk kurve del Ponte i Kurve del Koštunice”, “Vašingtonski seksualni manijak Bil Klinton”, “Lažljiva haška pederčina Džefri Najs”, “Engleski pederski isprdak Toni Bler”, “Holandski kurvin sin Alfons Ori”, “Smrdljiva gvajanska svinja Mohamed Šahabudin”, Degenerisani majmun Bakone Džastis Moloto”, “Mafijaška pudlica Nebojša Čović”.

Jesu li se te knjige našle na popisu knjiga koje će Tomić i Jergović zimus čitati, jer, kažu ta dvojica, u Beogradu knjižare cvatu, i lijepa umjetnost općenito, dok se u Zagrebu knjižare masovno zatvaraju pa čovjek više u toj ustaškoj prčiji više nema gdje ni knjigu kupiti, još malo pa će se knjige i spaljivati, ne znamo. (Je li Tomić ikad bio u Algoritmu? Doduše tamo slabo stoje sa Šešeljevim i Mandićevim naslovima, istina. A možda bi mogao posjetiti i koji shopping centar, jer danas knjižare više nisu na “špici”.)

No ono što znamo jest da je ovo sramotan poraz za međunarodnu pravdu. Šešelj je, svi se slažu, pušten samo da ne bi “još jedan Srbin” umro u haškom zatvoru, ne dočekavši presudu. Takvih je već bilo dosta: najvažniji od njih je Slobodan Milošević. Dokmanović je umro ne dočekavši presudu. Babić se ubio, a presudu je dočekao samo zato jer se nagodio sa sudom. Ratko Mladić, sasvim sigurno, također neće živ dočekati presudu. Kadijević je nedavno umro na slobodi. 12 godina suđenja bez ikakve presude! Koji je smisao takve “pravde”? Nikakav! Zadnji čavao u lijes te presude je zabio odlazak jednog od sudaca, nakon čega se novi sudac mora upoznati s predmetom od nekoliko desetaka tisuća stranica, što eto traje već preko godinu dana.

Stvar je propala za haški sud. Za neke u Srbiji Šešelj je heroj, za neke zločinac, a za neke, poput premijera Vučića, danas uglednog i umivenog europejca, zagovornika multikulturalizma, organizatora gay pridea, pokaznog nacionalista a u stvarnosti manje-više britansko-američke marionete (za tu ulogu se obično bira netko s nacionalističkom prošlošću i pedigreom) možda i neugodna pojava. Ne zato što bi Šešelj, iako najavljuje “osvetu”, išta mogao Vučiću. Vučić ima umiven image, odličan PR, doduše i nikakve uspjehe iza sebe, ali je vješt lažov i dobar glumac. Šešelj je neugodan više kao kostur iz ormara, nešto kao onaj krezubi i nepismeni rođak sa sela u planini koji je došao posjetiti rođu u gradu gdje je ovaj napravio karijeru i stekao image urbanog i obrazovanog, pa se pred njegovim gostima hvali svojim ljubavnim doživljajima s ovcama. Šešelj će ubrzo ionako umrijeti: politika u Srbiji će ga pokušati ignorirati i čekati da se to dogodi. No, formalno, on je nevin. I nevin će i umrijeti. Otišao je u Haag kao političar čija je stranka bila u uzletu, a vratio se u grad u kom je njegov šegrt na vlasti. Doduše, možda je izdao ideale bivšeg šefa, možda se prilagodio i obrijao bradu, ali on je današnjim političarima u Srbiji neugodan podsjetnik na to odakle potiču.

Koja je prava slika današnjeg Beograda? Ona mitska o gradu knjiga i svjetlosti koju zastupa Jergović, ili ona u kojoj oduševljeni građani čekaju da se vrati heroj Šešelj iz zatvora? Napredna, europska Srbija o kojoj zbori Vučić ili ona Šešeljeva koja okolne zemlje napada orkanima i pokušava istrijebiti albance na Kosovu? To ne znam. Nisam Ante Tomić ni Vedrana Rudan, knjige kupujem preko Amazona, nemam rodbine niti prijatelja u Beogradu (“nacist”, rekla bi Vedrana), i zapravo nemam nikakvog interesa za bilo kakva putovanja u bilo koje mjesto u Europi istočno od Vukovara niti južno od Dubrovnika. Zapravo, od prije rata nisam bio u Beogradu, a i tada samo na par sati, i to samo zahvaljujući tome što smo sa školom morali ići u posjet grobu najvećeg sina.

Ali znam koja je prava slika hrvatske politike i haškog suda. To je ona koja se ljubi sa Šešeljevim šegrtom, dok Veljko Marić istodobno trune negdje u zatvoru u Srbiji.

Marcel Holjevac/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Partijski model neprijatelja: Slobodan si i napredan ako katolike, kao što to radi Tomić, nazivaš bagrom?

Objavljeno

na

Objavio

Kolumnist Ante Tomić koji se voli predstavljati kao tolerantan i neopterećen lik, a prema kojem sam, nakon jada s kantom kojeg je doživio na splitskoj rivi, osjećala i svojevrsnu sućut, ovih je dana govoreći o vlasti koju imamo upotrijebio izraz katolička bagra.

Portal Index koji se isto tako voli nazivati nezavisnim, objektivnim i slobodnomislećim, ovih je dana komemoraciju generalu Praljku nazvao – balom vampira. Prije desetak dana isti portal, pozivajući se na nekakvu no name web stranicu objavio je vijest da je Hrvatska najgluplja zemlja na svijetu. Doduše na toj se web stranici može javiti bilo kakva šuša i napisati što god hoće. Tko se god sjeti može bilo koga ili bilo što nominirati za neku budalastu ljestvicu i glasovati.

No nije li totalno besmisleno kada se na takve izvore pozove neki portal koji želi biti relevantan. I ne samo da je prenese, već i pozove čitatelje da glasuju kako bi Hrvatska što prije zauzela prvo mjesto na top ljestvici glupih zemalja?! Zanimljiva je ta potreba da se ponizi svoja zemlja i da se narugaš svojim ljudima?! I uopće, koji film i koliku mržnju moraš imati u glavi da bilo koju državu ili njene ljude etiketiraš na taj način?

Da se razumijemo, nisam za to da se ukine i zabrani pisanje bilo kojem mediju i autoru, kao što se to u zadnje vrijeme događa na Facebooku koji zahvaljujući svojim algoritmima, a sukladno prijavama koje pristižu, ruši stranice portala kao što su to Direktno, Dnevno i Kamenjar. Samozvanom slobodnomislećem i progresivnom Indexu to je zabavno, a nisam primijetila ni da je HND reagirao.

Ne bih zabranila pisanje ni autoru poput Tomića koji, eto, tako olako jednu vjersku zajednicu naziva bagrom. Neka piše dok god ima vlasnika koji ga hoće plaćati, čitatelje koji će zbog njega kupovati novinu, pa i u konačnici, obožavatelje na splitskoj rivi. Međutim, smiješno je da se takvi likovi u javnosti predstavljaju kao napredni, liberalni, slobodni!?

Istina je jedino da je njihov mentalitet – komunistički. Jer ako ne misliš kao oni – po dobrom starom partijskom modelu unutarnjih, vanjskih, klasnih i tko zna sve kakvih neprijatelja – slijedi etiketiranje i vrijeđanje. Ako ih se usudiš kritizirati odmah ćeš biti proglašen ustašom, primitivnim desničarom, vjerski zadojenom bagrom, ratnim zločincem, ratnim huškačem, nazadnjakom itd. I za kraj još će ti poručiti da oni zastupaju pristojnu, normalnu i uljuđenu tihu većinu, za razliku od tih kamenjarskih desničara obožavatelja Thompsona i janjetine koji su bučni i nasilni.

Da zastupa tihu većinu poručio je ovih dana i stanoviti Nikola Puharić. On je dogurao do značajne i važne funkcije u društvu. Postao je, ni manje ni više, nego, pazi sad – koordinator programa pomirenja u Inicijativi mladih za ljudska prava. Doduše, Google ne prepoznaje značaj našeg važnog koordinatora Puharića pa kao najveći doseg njegovog javnog i društvenog djelovanja izbacuje intervju kojeg je ovaj dao Pupovčevim srpskim Novostima.

Kako bilo, koordinator za pomirenje i njegova Inicijativa mladih baš na dan komemoracije za generala Praljka, odlučili su pokazati svu svoju veličinu i širinu pa su organizirali paljenje svijeća i sućut za žrtve rata u BiH, ali samo onih koji su bili žrtve hrvatskih snaga u BiH.

Silvana Oruč Ivoš

Nemam ništa protiv toga da se svim nedužnim žrtvama, bez obzira na to čije su i tko je njihov krvnik i bez obzira na to koje su vjere ili nacionalnosti, svaki dan pale svijeće ali ovo što je napravila ekipa oko koordinatora za pomirenje Puharića stvarno je sramotno i jadno. Ili možda koordinator za pomirenje i sugovornik srpskih Novosti nikad nije čuo za zločine koje su muslimanske snage počinile nad civilima, starcima i djecom u selima Lužani, Gusti Grab, u Lašvanskoj Dolini, Sušnju kod Zenice, Trusini kod Konjica, selima Miletići, Čukle i Krpeljici kod Travnika, Vitezu gdje su djeca stradala, u Busovači, Doljanima, Bugojnu, Kiseljaku, Grabovici kod Mostara, Varešu, Fojnici, Križanićevom selu i Buhinim kućama itd. O srpskim zločinima nad Hrvatima i muslimanima neću ni govoriti. No za koordinatora za pomirenje oni ne postoje. Nisu zaslužili svijeću.

Kako god, na taj performans Inicijative mladih za ljudska prava došlo je jedva desetak ljudi što je jasna poruka što ljudi misle o tom sramotnom selektiranju nedužnih žrtava. Srećom, tom važnom performansu, koji se danima medijski najavljivao i reklamirao putem Facebooka, nazočilo je otprilike dvadesetak novinara i kamermana, što je popravilo dojam pa je ispalo da nije nazočna samo uža obitelj koordinatora Puharića.

Za razliku od tog velebnog okupljanja koje je medijski iznimno popraćeno, postoje i oni mediji koji, vjerovali ili ne, likuju jer je komemoracija za generala Praljka u Lisinskom, po njima, bila iznimno slabo popraćena. Ispod svih očekivanja. Jer se tijekom radnog dana po lošem vremenu u Lisinskom okupilo tek šest tisuća ljudi. To što je velika dvorana bila dupkom puna i što se komemoracija pratila i na ekranima u hodnicima Lisinskog, koji su također bili solidno popunjeni, nije važno. Jer što je to u usporedbi s koordinatorom Puharićem koji glasno govori u ime tihe većine i koji je uspio sakupiti čak deset (10) rođaka?

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari