Connect with us

EU

Sljedeći tjedan bira se novi saziv Europskog parlamenta

Objavljeno

-

Sljedeći tjedan oko 370 milijuna birača u Europskoj uniji birat će novi, 10. saziv Europskog parlamenta, koji će u sljedećih pet godina zajedno s vladama država članica oblikovati politike Europske unije.

Izbori se održavaju od 6. do 9. lipnja. Prvi kreću Nizozemci, u četvrtak 6. lipnja, u petak i subotu glasaju Česi, u subotu su izbori u Latviji, Malti i Slovačkoj, a u svim ostalim članicama izbori su u nedjelju 9. lipnja.

Bira se 720 zastupnika, 15 više nego u prethodnom sazivu. Broj zastupnika iz svake pojedine članice određuje se prema broju stanovnika, prema načelu tzv. “degresivne proporcionalnosti” – što neka zemlja ima više stanovnika to više je potrebno glasova za izbor jednog zastupnika.

Ugovor o EU-u određuju da neka zemlja može imati najviše 96 (Njemačka), a najmanje 6 zastupnika (Cipar, Luksemburg, Malta). Hrvatska bira 12 zastupnika.

Rezultati izbora moći će se objavljivati tek nakon zatvaranja birališta u svim državama članicama, u nedjelju nakon 23 sata.

Zastupnički klubovi u Europskom parlamentu nisu organizirani prema državljanstvu zastupnika nego prema političkoj pripadnosti.

Za osnivanje zastupničkog kluba potrebno je najmanje 23 zastupnika iz najmanje jedne četvrtine država članica, to jest iz sedam država. Prošli 9. saziv imao je 7 klubova zastupnika. Dio zastupnika ne pripada nijednom zastupničkom klubu i djeluju kao nezavisni.

U zadnjih 25 godina, od izbora 1999. najbrojniji klub imali su demokršćani, okupljeni u Europskoj pučkoj stranic (EPP). U prvih 20 godina, od prvih europskih izbora 1979. do 1999. dominirali su socijaldemokrati. Te dvije političke grupacije imale su apsolutnu većinu sve do zadnjih izbora 2019. kada su je izgubile i u prošlom sazivu morale su se oslanjati na treći po snazi zastupničku klub, liberale. Novoj većini često su se pridruživali i zeleni koji su kao i liberali ostvarili veliki skok na izborima 2019.

Izborne ankete za ove izbore najavljuju uspon tvrde i krajnje desnice, dok bi liberali i zeleni trebali izgubiti na utjecaju.

Odnos snaga u novom sazivu uvelike će utjecati na izbor sljedeće Europske komisije. No, presudniju ulogu ima Europsko vijeće, odnosno šefovi država ili vlada država članica, koje kvalificiranom većinom imenuje kandidata za predsjednika Europske komisije. Taj prijedlog mora dobiti apsolutnu većinu u Europskom parlamentu, odnosno 361 glas. Međutim, Europski parlament može prihvatiti ili odbiti osobu koju odredi Europsko vijeće, ali ne može nametnuti nekog svog kandidata. U slučaju da Parlament ne potvrdi predloženog kandidata, što se dosad nikad nije dogodilo, ali ne znači da ovaj put neće, Europsko vijeće ima mjesec dana da predloži drugog kandidata.

S obzirom na očekivani uspon stranaka koje su desnije od EPP-a, sadašnja predsjednica Komisije Ursula von der Leyen i kandidatkinja EPP-a, koja ima najviše izgleda da ju predloži Europsko vijeće, želi se osigurati od mogućnosti neugodnog iznenađenja da ne dobije potrebnu većinu u Parlamentu. Utoliko više što je 2019. dobila samo devet glasova iznad natpolovične većine. Ona je imala većinsku potporu triju proeuropskih stranaka – EPP, socijaldemokrata i liberala, koje su imale uvjerljivu većinu, ali je stvar u tome što zastupnici u Europskom parlamentu nisu disciplinirani i nerijetko glasaju suprotno od većine njihova zastupničkog kluba. Stoga, von der Leyen smatra da bi joj dobro mogao doći pokoji glas tvrde desnice iz Europskih konzervativaca i reformista (ECR).

S druge strane, socijaldemokrati, liberali i zeleni prijete da će uskratiti suradnju s EPP-om i njezinom kandidatkinjom u slučaju suradnje s ECR-om. Ostaje vidjeti u kojoj mjeri su te prijetnje stvarne, a u kojoj su dio predizborne taktike da bi se dobilo neko drugo važno mjesto u novom institucionalnom ciklusu. Naime, osim predsjednika i članova Komisije, treba izabrati novog visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, predsjednika Parlamenta, a potkraj godine i predsjednika Europskog vijeća. Pritom se mora voditi računa o stranačkoj, zemljopisnoj, rodnoj ravnoteži, kao i o ravnoteži između malih i velikih, starih i novih članica.

Ovi bi izbori mogli zadati i konačan udarac konceptu tzv. vodećih ili ‘spitzenkandidata’. Riječ je o modelu kojim se nastoji uspostaviti izravna veza između izbornih rezultata izbora i izbora predsjednka Europske komisije. To je u osnovi federalistički pokušaj koji ne odgovora sadašnjem ustroju Europske unije, savezu država koje se dio svojih ovlasti prenijele na zajednička tijela.

Da bi taj koncept imao više smisla na izborima bi se trebale natjecati izborne liste političkih stranaka iz više, ako ne i iz svih država članica. Tada bi se moglo govoriti o europskim izborima, dok su sada zapravo 27 nacionalnih izbora koji se održavaju u isto vrijeme. U takvim okolnostima, birači se sigurno ne ravnaju po tome tko je vodeći kandidat neke političke grupacije, pa da primjerice birač u Hrvatskoj zaokruži HDZ ako podržava Ursulu von der Leyen ili SDP ako je za Nicolasa Schmita. Prije će biti da na njegovu odluku utječu posve drugi razlozi.

Prvi put taj je model primjenjen neformalnim dogovorom 2014. godine kada je za predsjednika Komisije izabran Jean-Claude Juncker kao kandidat EPP-a. Glavni protukandidat bio mu je socijaldemokrat Martin Schulz. Obojica su u svojim političkim skupinama imali protukandidata prije nego što su imenovani.

Na prethodnim izborima 2019. Europsko vijeće odlučilo je potpuno ignorirati vodeće kandidate i za predsjednicu predložilo Ursulu von der Leyen koja se uopće nije natjecala.

Za ove izbore većina stranaka predložila je svoje vodeće kandidate, ali nitko od njih nije imao protukandidate za nominaciju. Neke stranke su predložile umjesto jednog, dva ili tri vodeća kandidata koji ni sami ne vjeruju u mogućnost da mogu biti izabrani za predsjednika Komisije.

Bude li Ursula von der Leyen ponovno izabrana za predsjednicu Komisije, zagovornici toga modela moći će tvrditi da je on i dalje živ, ali bez ikakvih jamstava da će se primjenjivati i na sljedećim izborima.

Europski parlament za razliku od nacionalnih parlamenata nije jedino zakonodavno tijelo u Europskoj uniji. Također ne može predlagati zakone, zakonodavnu inicijativu ima jedino Europska komisija. Nijedan zakon ne može biti donesen bez drugog zakonodavnog tijela, Vijeća Europske unije koje predstavlja vlade država članica. U većini područja Parlament i Vijeće ravnopravno odlučuju o zakonima EU-a, ali u nekim važnim područjima Vijeće može donijeti odluku i bez Parlamenta. Za dio odluka koje se donose u EU-u traži se samo mišljenje Europskog parlamenta, koje nije obvezujuće za Vijeće. U nekim područjima Parlament može prihvatiti ili odbiti prijedlog Vijeća, ali ga ne može mijenjati. To je recimo slučaj s Višegodišnjim financijskim okvirom, sedmogodišnjim proračunom EU-a, jednim od najvažnijih dokumenata Unije, kojim se utvrđuje gornja granica za godišnje proračune.

Iako je Parlament u većini područja odlučivanja ravnopravan Vijeću, činjenica je da ne odlučuje sam i sve odluke prolaze filter vlada država članica. Stoga iznimno važnu ulogu ima Coreper, tijelo koje čine veleposlanici država članica na čiji stol dolaze svi prijedlozi zakona i koji slijede upute svojih vlada. Budući da je riječ o diplomatima koji po svojoj funkciji ne istupaju u javnosti, važnost njihove uloge se najčešće u dovoljno ne percipira. Za razliku od njih, zastupnici Europskog parlamenta svaki svoj potez oglašavaju, de facto svaki dan vode predizbornu kampanju pa javnost može steći dojam da su važniji nego što doista jesu.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas