Pratite nas

Komentar

Sloboda je univerzalna i sloboda je teritorijalna

Objavljeno

na

Photo by Albert Gea/Reuters

Ovih dana dva naroda bez vlastite države, Kurdi i Katalonci, održavaju referendum o nezavisnosti.

Sloboda je univerzalno pravo za svakog živog bića, za orla u zraku, za kita u moru, za snježnog leoparda u Himalaji i za čovjeka, za svaku vrstu.

Sloboda je širok pojam, prelazi granice naučenoga i ulazi u sfere urođenoga, instinktivnoga ili Bogomdanoga, kako god vjerovali, ali uvjek neotuđivoga, nezatomljivoga i neukrotivoga.

Sloboda uključuje pravo i na rast i na napredak, a gdje ih nema, netko ju je negdje ograničio, stao joj na put, univerzalno podredio individualnom.

Između ostaloga, sloboda je teritorijalna, za sve što može plivati, letjeti i hodati, za sve što se može kretati, rasti, za sve koji mogu razlikovati rast i napredak od propasti, za sve što može osjećati i razlikovati tugu od radosti, opasnost od sigurnosti.

Nije prirodno biti nomad, jer nomadi su u perpetualnom procesu traženja onoga što im je uskraćeno. Prirodno je biti domesticiran, svoj na svom teritoriju, sa svojima u tom krugu, siguran i sretan, spreman braniti svoje.

Ovih dana dva naroda bez vlastite države, Kurdi i Katalonci održavaju referendum o nezavisnosti. Nema naroda na svijetu kao što je hrvatski, koji bi mogao bolje shvatiti što je sloboda i samostalnost i imati razumijevanja za Tibet, Kosovu, Palestinu, Kurdistan ili Kataloniju.

Nismo mi došli s jedinstvenim i neponovljivim zahtijevom za vlastitu državu, nego smo baš iz tog univerzalnog i u Ujedinjenim nacijama priznatog prava na samoodređenje, i iz te instinktivne teritorijalnosti, vodili višestoljetnu borbu za samostalnost. Nije nas na životu mogla održati neka socijalna disciplina, neka priučena vrlina, nego prirodna potreba koja dolazi iz nas, iz svakoga od nas.

Ja ne mogu, sjećajući se našeg lutanja po svjetskim bespućima, ne samo bez države, nego pod okupacijom države koja radi sve što može protiv nas, a da ne simpatiziram s drugima koji svoju državu još nisu ostvarili.

Sjećam se, za razliku od pospane hrvatske diplomacije danas po svijetu, kako su ažurni jugoslavenski diplomatski predstavnici, svaki puta kada bi neki Hrvat u svijetu postigao nešto spomena vrijedno, proglašavali kako je Jugoslaven nešto postigao a kada god je neki Hrvat otkriven u kriminalu, onda je ostajao samo Hrvat.

Imao sam prilike čuti puno o kurdskoj borbi za slobodu i samostalnost od snimatelja švedske televizije Nikole Majstrovića, koji je s Kurdima proveo jedan period vremena, snimajući dokumentarac o njihovoj borbi za slobodu.

Njihove djevojke ratnici, po svijetu su postale poznate po hrabrosti, domoljublju i požrtvovnosti. Nije li to paralela s hrvatskim djevojkama koje su u Domovinskom ratu nosile pušku ili liječile ranjenike?

Kurdski i katalonski referendum mora svakome svratiti misli na dan kada su Hrvati izašli na referendum i izjasnili se za samostalnost. Slovenija, Švicarska, Mađarska i Škotska su podržale pravo Katalonaca na samoodređenje. Službena Hrvatska šuti, a nebi mogla kada bi imala onakav osjećaj slobode kakav nas je vodio u borbi za samostalnost.

Mi nemamo imperijalnih ambicija velikih sila, ni mini-imperijalnih snova naših istočnih susjeda. Mi smo prirodno slobodarski narod koji po prirodi svog povijesnog puta mora imati simpatija i razumijevanja za druge koji se danas nalaze podijeljeni između nekoliko država poput Kurda ili u podređenom položaju poput Katalonaca, u sastavu negdašnje imperijalne sile Španjolske, tamo gdje smo mi nekada bili.

Nije Hrvatska još ostvarila sve što je počivalo u našim mislima dok smo sanjali samostalnu Hrvatsku, ali to je sada naš problem, naše unutarnje pitanje, naša odgovornost prema sebi, gdje jedino o nama ovisi kada ćemo i kako ćemo to ostvariti. Istovremeno, sjetimo se onih koji još nisu dobili priliku odlučiti svojom sudbinom.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentar

Željko Glasnović: Bez istine i pravde nemoguća je katarza i pomirba!

Objavljeno

na

Objavio

Nazivi hrvatskih ulica još slave ubojice Hrvata. A cijela Hrvatska zemlja je veliko skriveno grobište hrvatskih žrtava.

Dijelim ovu objavu koja samo djelomično prikazuje stratišta Hrvata u okolici Zagreba. A ostala naša stratišta, od Austrijske do Bugarske granice?

“POLITIČKA PROMIRBA NA KOSTIMA MUČKI UBIJENIH ZAGREPČANA PARA BOŽJA NEBESA PRAVEDNOSTI!

A što su do sada uradili, sve veliki katolici: Predsjednica RH, predsjednik Vlade i Sabora RH, te zagrebački Gradonačelnik, koji u svom dugom mandatu nije imao vremena ni promijeniti ime ulice Titovog kapetana Vlade Ranogajca, koji je je potpisao na stotine i stotine smrtnih presuda, bez sudskoga procesa, te kasnije za nagradu postao ugledni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza?

Zašto oni da sada nisu barem postavili spomen obilježja na sva poznata zagrebačka stratišta, nego se kite tuđim perjem, a LUK NI JELI, NI LUK MIRISALI?

1. Bukovečka šuma – broj žrtava nepoznat – Obavljane masovne likvidacije;
2. Brestovec – 1945 (poraće) – Ranjenici iz bolnice Brestovec i uhićeni domobrani odvede su u šumu gdje su likvidirani. Broj žrtava je nešto preko 50;
3. Čučerje (selo Trstenik) – srpanj 1945 – likvidirano 7 domobrana koji su najprije sebi iskopali grobove. Grobište je u zaseoku Fabijanec kod Trstenika;

4. Galovići – 1945 – likvidirano 13 njemačkih vojnika koji su zakopani u dva grobišta – ubili ih partizani;
5. Gornji Mikulići – likvidiran nepoznat broj njemačkih vojnika koji su
6. Dotrščina (šuma) – svibanj 1945 – broj žrtava 7 000 i više – postoji više grobišta; – poubijali ih partizani

7. Gornje Vrapče – 1945 – broj žrtava 2 000 – 2 500. Likvidirani zarobljenici iz logora Senjak i bačeni u špilju zvanu Dragulinec na Horvatnici. Žrtve su uglavnom bili Zagrebčani te bolesnici iz psihijatrijske bolnice u Vrapču. – patizani i vlast FNRJ;
8. Gornje Vrapče (Kolarska Gora) – 1945 – izvršene masovne likvidacije na više od 70 osoba;
9. Gornje Vrapče (u blizini Kolarske Gore) – 1945 – ubijeno oko 180 osoba i bačeno i zatrpano na šest lokacija;

10. Gornje Vrapče (špilja ispod kote Brežan) – 1945 – ubijeno i pokopano oko 30 žrtava;
11. Gračanska cesta – travanj i svibanj 1945 – Nepoznat veliki broj civila doveden i ubijen. Prilikom dizanja zemlje na mjestu zvanom Tri humka, iskopan je jedan od posmrtnih ostataka te bačen u Savu. Ostali su u masovnoj grobnici na tom mjestu;

12. Lokacije:
I. Gračani (Stremec;
II. Ribnjak;
III. Matkov Brijeg;
IV. Golača;
V. Đurkov voćnjak;
VI. Lonjšćina;

VII. Šiftarov vrt;
VIII. Šiftarov vinograd;
IX. Bešđićev vrt; Trnčićevo dvorište;
X. Trnčićev brijeg;
XI. Sljeme-Stare Sjenokoše;
XII. Okrugljak;
XIII. Banićevo dvorište;

XIV. Zlodijev brijeg;
XV. Peščenka;
XVI. Zdenčec (prva lokacija);
XVII. Zdenčec (druga lokacija);
XVIII. Zdenčec (treća lokacija);
XIX. Bjelčenica;

XX. Obernjak – Brestovac;
XXI. Krivćev brijeg (prva lokacija);
XXII. Krivćev brijeg (druga likacija);
XXIII. Jelačićev brijeg (prva lokacija);
XXIV. Jelačićev brijeg (druga lokacija)

19.V.1945 – u svim ovim lokacijama ubijeno je i pokopano, što vojnika što civila do 2000;
13. Horvati – 1945 – u hrastovoj šumi, a cesti Zagreb Karlovac u krugu 500 m razbacano je preko 50 grobišta
14. Jarek – 8.V.1945 – žrtve su streljane, pretpostavlja se da su bili pripadnici domobranstva i ne zna se točan broj;
15. Jelenovac – svibanj 1945 – 12 osoba je streljano i zakopani su u potoku kod Čulumovićeve šume;

16. Kupinečki kraljevec (Hasan Breg) – uhapšeno 15 osoba, likvidirani i bačeni u jamu;
17. Lipnica (šuma Radovanec) – 1945 – uhvaćeno 10 njemačkih vojnika i streljano;
18. Ljubijska ulica – svibanj 1945 – likvidirano preko sto hrvatskih i njemačkih voj nika i civila. Bačeni u jamu;
19. Kanal (logor) – 1945 – u taj su logor sabirali zarobljene hrvatske vojnike, koje su noću ispražnjavali likvidiranjem. Broj osoba nepoznat;

20. Prečko (logor) – 1945 – likvidirani zarobljeni hrvatski vojnici;
21. Maksimirska šuma – svibanj i lipanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Dovažani đaci i studenti iz zatvora u Petrinjskoj ulici i streljani u Maksimirskoj šumi – partizani i vlasti FNRJ;
22. Perivoj Maksimir – svibanj 1945 – Nepoznat broj hrvatskih zarobljenih vojnika mučen i streljan. Zakopani u ombrambene jarke u blizini zgrade Poljoprivrednog fakulteta;
23. Maksimir (ulica Gospočak) – svibanj 1945 – Prko 30-ak vojnika i civila vezanih žicom, bačene u jarak i rafalima pobijeni;

24. Markovo polje – 24/25. siječnja 1947 – dvije civilne osobe likvidirane i pokopane pokraj groblja;
25. Markuševac – svibanj 1945 – strijeljan veći broj osoba većinom civila;
26. Ulica Miholićev Put – 10. svibnja 1945 – streljano 108 hrvatskih vojnika;
27. Mirogoj (kraj krematorija) – 1945 – streljano mnoštvo osoba i zakopano podno krematorija;

28. Mlinovi – Nepoznat broj osoba zakopan nakon likvidacije;
29. Miroševac (kod potoka Trnava) – 1945 – streljano oko 40 osoba čiji su ostaci nađeni na istočnoj obali potoka;
30. Pedagoška akademija u Savskoj ulici – dovedeno oko 300 zarobljenika iz zatvora i streljano. Zakopani su u jamu u dvorištu Akademije. Jama je zatrpana i na njoj zasijano raslinje;
31. Šuma iznad Prečkog – svibanj 1945 – likvidirano 750 domobrana;
32. Pod Sljemenom – svibanj 1945 – sve su zatvorenike zatvora Nova Ves odveli i streljali i zakopali u jame….”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Fenomen ”kome kad se svi iseljavaju”

Objavljeno

na

Objavio

KJKP Vodovod i kanalizacija doo Sarajevo

Zanimljiv fenomen posljednjih godina prati gotovo sve vijesti lokalnog karaktera. Bez obzira na sadržaj vijesti, njenu pozitivnu ili negativnu konotaciju, vijest na društvenim mrežama biva popraćena zgražavanjem kako se „svi iseljavaju“!

Bilo da se radi o novom pločniku, tvornici, aparatu u ambulanti, ponudi nekog poduzeća, nečijem dostignuću ili neuspjehu, ispod se može naći zajedljiv komentar tipa „kome kad se svi iseljavaju“, piše Tvrtko Milović.

Fenomen sam uočio na nekoliko zaista pozitivnih vijesti koje ne traže nikakav komentar, eventualno neki oblik podrške. Na vijest o novoj prometnici slijedi komentar – „kome kad se nitko njome neće voziti“. Na vijest o novoj tvornici – „kome kad su svi u Njemačkoj“. Na vijest o novom aparatu u ambulanti – „tko će radit kad su i liječnici i pacijenti vani“ itd.

Količina zajedljivosti i neoriginalnog cinizma doslovno zatrpava sve lokalne vijesti, dok su one s „državne“ razine u pravilu lišene te vrste komentara.

Da bih (sebi) objasnio ovaj ružan fenomen, prošao sam kroz profile onih najupornijih kritičara. Oni u pravilu negativno komentiraju svaku lokalnu vijest, nad svime se zgražaju i sve osuđuju. Njihovi komentari su ogorčenost na sve, bez ikakvog ulaska u sadržaj vijesti. Tako će vijest o uspješnom poljoprivredniku komentirati opaskama kako je samo pitanje dana kada će i on iseliti iz BiH ili slično. Zanimljivo, dežurni hejteri svega u pravilu kritike upućuju na lokalnu vlast (!?) i u pravilu ne žive u BiH!

Odavno je jasno da većina građana nema pojma za što koja razina vlasti služi pa za sve probleme u državi i društvo jednostavno optužuju načelnika svoje općine. Ipak, nejasno je otkud energija (i vrijeme) ljudima koji su već napustili BiH da toliko ustrajno potiču i druge da isele. Ili, ako već ne isele, da se barem osjećaju loše što nisu odselili!?

Drugo, zašto se uopće bave pitanjima zemlje u kojoj ništa ne valja? Odluka o iseljenju iz domovine nije samo puko preseljenje s točke A na točku B. To je odluka i o napuštanju zajednice kojoj su pripadali i priključenje sasvim drugoj zajednici. Naravno, emotive veze ostaju, pa i interes za životom bivše zajednice. Ali otkud onda potreba da se toliko pljuje po svemu što je „ostalo“?

Moje je mišljenje da se oni koji još imaju potrebu pljuvati po svemu u BiH (i ružnom i lijepom) ustvari nisu integrirali u društvo u koje su došli. Oni su tamo samo radnici koji su mentalno ostali u BiH. Oni ne idu na okupljanja lokalnog stanovništva niti događaje lokalne zajednice. Njima ništa ne znači novi pločnik, nova tvornica, nova sprava u Domu zdravlja. Oni nisu dio uspjeha te lokalne zajednice. Oni će naći vremena komentirati (negativno) novi put u svom selu u Bosni, dok ih otvaranje nove autoceste tamo gdje žive – nimalo ne zanima. Svoje facebook komentare će ostavljati na zavičajnom facebook Pageu, dok njemačke web stranice i društvene mreže i ne otvaraju. Dijelom što ne znaju jezik, a dijelom što znaju da njihovo mišljenje tamo nikog ne zanima.

Ovaj fenomen posebno groteskno izgleda kada neki „naš“ iseljenik optužuje svoju bivšu općinu u BiH zbog nezaposlenosti a kada je odlazio vani, sigurno nije posao tražio u općini.

Fenomen podle dijasporske zajedljivosti moguće da ima veze i sa neostvarenim ambicijima vani, a možda i generalnom osjećaju otuđenosti u stranom društvu. Odatle tolika prisutnost dijaspore na društvenim mrežama u komentarima lokalnih tema. One „državne“ jednostavno ne razumiju pa se njima i ne bave. Ali popravku kanalizacije itekako razumiju. To im je lako i komentirati. Jer, tko će srati kad su sve seronje iselile u Njemačku!? Komentirao je Tvrtko Milović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari