Pratite nas

Razgovor

Slobodan Prosper Novak: Zadatak im je da poreknu Hrvatsku, nisu uspjeli i nikad neće uspjeti

Objavljeno

na

Razgovor s prof. dr. sc. Slobodanom Prosperom Novakom: Zadaća im je poreći Hrvatsku

Razgovor vodio: Javor Novak / HKV

Poštovani profesore, reagirali ste mjesecima, opravdano revoltirano, učestalo, sustavno i temeljito, čini se vrlo bolno po ovu politiku. Argumentirano, onako kako nitko u hrvatskoj javnosti nije reagirao, a povodom nekih novih ad hoc škara nad hrvatskim školama i djecom.

Što možemo očekivati od tzv. reforme kada ju provodi nekompetentna osoba, prirodnjak, gđa ministrica Divjak? Može li se hrvatsko obrazovanje obnoć reformirati na revolucionaran, komesarski način?

Da ministrica Divjak ne može reformirati hrvatski obrazovni sustav, bilo je jasno od prve objave tog nauma, kojega je nakon navodno stvarnog osobna sna, u javnosti obznanio Ivan Vrdoljak, jedna od raspoznatljivijih hrvatskih političkih mizerija. Taj vođa klijentelističke Narodne stranke gospođu je pokupio s ulice, to jest, nekog političkog derneka, na kojem je bila viđena u društvu perjanica Jokić-Šuvarove reforme školstva.

Čim je ova bivša činovnica varaždinske gradske uprave i sveučilišna profesorica bila imenovana, nije se, kao najveći problem, morala naglasiti njezina nekompetencija, nego je bilo posve jasno da je ona ušla u taj posao bez društvenog konsenzusa i bez javne podrške ni jedne od hrvatskih političkih opcija.

Sve to postalo je posve transparentno kad se okružila hrpom političkih anonimusa, među kojima se izdvajala od prvog dana stanovita Lidija Kralj, koja je, čim je došla u priliku, javno branila analizu pedofilskih odlomaka u nastavi hrvatskog jezika u osnovnim školama.

Tu nije bio kraj jer kada se u blizini ministrice našao notorni burzovni mešetar stanoviti Bakić, preprodavatelj bofl tehničke robe s istoka, čovjek čiji je brat matematičar Damir Bakić, dakle strukovni kolega gospođe Divjak bio je na čelu zamišljenog prevrata na zagrebačkom sveučilištu, koji se u njezinoj režiji nije dogodio.

Da se taj prevrat dogodio, naravno, počele bi čistke u visokom obrazovanju i vrlo brzo bi se vidjelo da ministrici Divjak niti nije do preporoda hrvatskih škola nego joj je do razaranja današnjeg hrvatskog sveučilišnog ustroja i prelijevanja onog ideološkog i identitetskog obrasca kakav je već djelatan na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Komesari su u nas vrlo cijenjena roba i nikad ih na tržištu nema dovoljno. Sad smo imali nesreću da je pronađena jedna vrlo poslušna i čini se vrlo uporna komesarica.

Čemu služe nekakve markice, projekt Loomen (sačuvaj Bože da je riječ hrvatska)? Je li to poticanje izvrsnosti, poticanje profesora na kvalitetu ili nam to donosi novo ponižavanje strukovnjaka s dugogodišnjom praksom koji sada moraju skupljati markice kao nekada djeca – sličice životinjskog carstva?

Od prvog dana mandata ministrice Divjak profesori i nastavnici u osnovnim i srednjim školama bili su ponižavani tezom kako će se najvažniji reformni pomaci dogoditi kad se dugogodišnji nastavnici pošalju na trodnevne metodičke tečajeve.

Potreba da se obrazovni sustav nastavnika dopunjava dopunskim seminarima po modelu predvojničke obuke zarođen je još u vrijeme Šuvarove reforme a da se počela u znanstvenu poduku na fakultetima uvoditi još i stručna te metodička razina koje su onoj prvoj, trebale biti nadmoćne. Taj metodički teror nanio je velike gubitke duhovnosti hrvatskih škola temeljeći se na ideji kako se na fakultetima ljudi obrazuju za usku stručnost a ne za znanosti u njihovom čistom stanju.

Ova činjenica određuje i nestručnost ministrice Divjak, koja naime jest matematičar, ali je po svojim radovima daleko od matice svoje struke te je, a to je bitno, u njezinom ministarskom poslu – informatičar. Iz te činjenice dolazi njezino inzistiranje na navodnoj digitalizaciji naših škola što je naravno sasvim proziran spin.

To da se hrvatsko školstvo može informatizirati u nekom razumnom roku, posve je nemušta ideja, posebno kad je jasno da su hrvatske škole, u velikim brojkama, građevinski derutne te da u mnogima od njih postoji manjak đaka, a višak neiskorištenih nastavnika. Ima u nas škola u kojima čak dvadeset nastavnika podučava jedva šesnaestoro đaka.

Papirnati, a posve nestvarni reformni sustav ministrice Divjak i njezinog nedostojnog mentora Ivana Vrdoljaka uvodi se na mala vrata, mimo službenih odluka i strateških dokumenata. Nitko nije odlučio da se hrvatsko školstvo reformira u skladu s idejama isključivosti e-učenja niti kratko poteznih marksističkih tečajeva za podizanje nastavničke izvrsnosti. O tom dijelu „reforme“ ministrice Divjak najbolje se moglo razaznati kad se odmah na početku njezina mandata u njezin posao počeo miješati hrvatski biznismen Nenad Bakić. On je barem jedan mjesec glumio hrvatskoga spasitelja.

Sad su se pojavili drugi spasitelji, nešto oprezniji, uglavljeni u institucije koje se zovu CARNET, Visoko učilište Algebra, Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu ili jednostavno nastupaju samostalno, kao nekadašnji ministar Vedran Mornar. To su postupci o kojima ne bih dalje govorio jer će se njima vjerojatno baviti neke druge institucije. Sve za svoga vremena.

Zašto politika i vlast zasijecaju u obrazovanje? Što se želi proizvesti, a što postići preko-noćnim projektima, brzim i dubokim destrukcijama i svakako politizacijama?

Politika ulice, a ne neka službena hrvatska politika zasjekla je duboku brazdu u hrvatski obrazovni sustav. Sve to još je osjetljivije jer se tu prije svega radi o interesu jedne malobrojne, ali vrlo glasne grupe koju zanima gušenje identitetskih sadržaja u humanističkom dijelu predmeta, što je nikad dokraja odbačeni rad Jokićevih ad hoc složenih skupina, prikriveno zagovarao. Tu se radi o prikrivenom zagovaranju tri nevjerojatne ali još uvijek djelatne pseudo-političke teze.

Prva glasi: Hrvatska jest slučajna država, nastala na tradiciji neke navodno zločinačke povijesti. Upravo zato je svakodnevno potrebno dokazivati da su Hrvati pametni i dobri, budući da to zapravo nisu.

Druga teza odnosi se na Domovinski rat. Čak i kad se o njemu ne govori izravno, promovira se pesimizam. A sve što se tiče toga kompleksa događaja iz 90-ih godina, tumači se nekim posve arbitrarnim građanskim sukobom, u kojem su Hrvati, citirajmo Marxa, „uobičajeni šljam i slučajni narod“, pa nisu vodili oslobodilački rat, nego su se u tome ratu izjednačili s agresorom.

Treća teza, koju nalazimo prikrivenu u Jokićevim kurikulima, odnosi se na razdoblje od 1945. do 1990., vrijeme takozvane druge ili nove Jugoslavije. Ono se tumači kao jedino pozitivno vrijeme koje je stvorilo uvjete da se suvremena Hrvatska uključi u europske tokove i postane dio Europske unije, kao antifašistički konstrukt pri čemu se zaboravlja da je u uljuđenoj Europi jedini normalni antifašizam isto što i antikomunizam.

Smijemo li ovaj krucijalan i vrlo osjetljiv sustav hrvatskoga obrazovanja prepuštati u ruke političarima? Ili je široko konzultiranje struke nasušni prioritet za jednu moguću poštenu reformu školstva, reformu koja je potrebna i uopće nije upitna?

Naravno da se ovako osjetljive stvari ne mogu prepustiti u ruke čovjeku koji je doktorirao na statističkom istraživanju poduke vjeronaučnih predmeta u školama Novog Zagreba. Kad su posrijedi humanističke znanosti, upravo su te teze ili premise Jokićeve ekspertne skupine zamotane u navodno nevidljivu ideološku opnu. Ali kad se ta opna samo malo probuši, izlaze na zrak neugodne činjenice, pa shvatiš da je među glavnim ciljevima tako zamišljene reforme kurikula bilo uvođenje upravo gore spomenutih nakaradnih „vrijednosti“ u odgojni i obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj.

Postoji tome i drugi razlog, koji nije izravno vezan uz rad navodno pokojnih Jokićevih komisija, nego je povezan s načinom na koji taj posve loše obavljen posao naknadno uvažava prof. dr. Blaženka Divjak, ministrica znanosti i obrazovanja.

Naime, ministrica Divjak pronašla je nelegalni prečac da elemente Jokićeve reforme ipak uvede u praksu. Ona se toliko osilila da se na njih poziva otvoreno, izravno, a, kako rekoh, zakonski neutemeljeno. Uvodi u službenu proceduru praktički sve njegove kurikule, ne više kao dio cjelovite reforme nego, kako ona kaže, elemente njezina eksperimentalnog stadija.

A činjenica jest da ni jedan od dvadeset i devet kurikula, ne jedino humanističkih, nije odobren ni jednim hrvatskim zakonom. Stoga je postupak provođenja eksperimentalne faze obrazovne reforme u velikom broju točaka protu-ustavan premda se ministrica trudi da sve prikaže sasvim prirodnim.

Jesmo li s ministricom Divjak i Jokićem u intelektualnoj recesiji? Havarirani i s velikim padom kriterija?

Razgovarati danas ozbiljno o ministrici Divjak u kontekstu reforme kurikula u najmanju je ruku deplasirano. Dva su razloga za to. Prvi je posao, koji je okončala Jokićeva takozvana ekspertna skupina a koji ministrica oživotvoruje i toliko je loše obavljen da ga, u većemu dijelu, ma koliko se trudimo, nije moguće popraviti. Tu će se sa svime morati krenuti gotovo ispočetka. A krenulo se od navodno postignutog pa se napravilo najgori mogući falsifikat već prethodno neuspješnih curricula.

To se najjasnije čita u navodno prevladanom dokumentu „Smjernica za pisanje eksperimentalnih nastavnih materijala u skladu s kurikulskim dokumentima“. Na osnovu tog potpuno nelegalnog dokumenta, bio je raspisan javni natječaj za izradu udžbenika i na osnovu njega će se i dalje donositi dokumenti i pisati udžbenici. Kako je moguće da netko uopće realizira udžbenik, pa i eksperimentalni ako ne postoji legitimni kurikul? Kako je moguće da netko za trideset posto skrati kurikul ako kurikul ne postoji? Ako ne postoji ni uputa što to u tim uopće kurikulima treba skratiti.

Ako tome dodamo činjenicu, javno iznesenu, koju nitko nije ozbiljno komentirao – procentualni udjel škola koje su u ovom trenutku, jer školska godina nije završila, obuhvaćene takozvanom eksperimentalnom reformom, a koje su pod neformalnim nadzorom stranke iz koje dolazi ministrica znanosti i obrazovanja, Hrvatske narodne stranke, postavlja se pitanje je li ta reforma na neki način stranački diktirana? Ili još gore: ne radi li se ovdje o autobiografskoj i privatnoj reformi jedne neodgovorne osobe?

Eksperimentalni program, ako se ne varam, provodio se u sedamdeset i dvije škole, a među njima je petnaest posto pod utjecajem HNS-a ili se nalazi u prostorima pod kontrolom njihovih kadrova. A ta stranka u biračkom tijelu osvaja gotovo zanemariv postotak glasova, rekao bih da uživa petnaest puta niži rejting. To što Ministarstvo znanosti i obrazovanja zapošljava danas nekakve glasnogovornike samo je pokazatelj da oni, koji bi u ime ministarstva trebali javno govoriti, ne govore ništa relevantno. Dovoljno je spomenuti primjer uskršnje čestitke. Ministrica Divjak pred uskršnje je praznike uputila čestitku završivši je frazom „i dobar vam tek!“

Je li ministrica Divjak, uletjevši među porculan, nasrnula samo na predmet povijesti ili i na odabir lektire i čitanja?

Problem čitanja nije osnovno pitanje poduke u mojoj struci. Nije čitanje osnovni problem reforme književnog i jezičnog sadržaja. Čita se i izvan škole, a u školi se uče književni sadržaji i njihove funkcije. Postoje u školskom sustavu poduka geografije i ona je sukladna znanost o geografiji, poduka biologije i ona je sukladna znanosti o životu, jedino se književnost tumači kao čitanje i navodni užitak. Ne, čitanje je i mučno učenje konteksta. Posrijedi je znanost kojom upravlja vlastiti metodički i znanstveni proces, vlastiti metodološki sustavi.

Studij književnosti jest pitanje poznavanja postupaka, a ne pitanje čitanja. Sigurno je da studij književnosti budi interes za čitanjem ali to je tek jedna od njegovih uloga. Znanost o književnosti nije povezana s užitkom čitanja, možda s mukom čitanja kao što ni matematičke formule nisu uvijek užitak, posebno ne dok se svladavaju postupci. Književna poduka, nadalje, vrlo je metodološki čvrsta, vrlo stara i vrlo osviještena novim metodologijama.

Kako gledate na Jokić – Divjak poimanje lektire? Je li to sustavni kvar?

Hrvatski književni kanon ne može se uspostaviti načelom redukcije. A upravo je to na djelu još od reforme Stipe Šuvara od prije gotovo polovice stoljeća. U Šuvarovo doba bila je praksa da se primjerice Marulićeva „Judita“ predstavlja gimnazijalcu tek s petnaest redaka. Kad je pak posrijedi bila Biblija, predstavljena je bila „Pjesmom nad pjesmama“, kao da se radi o nekoj Kama Sutri. Istodobno je filmu „Bitka na Neretvi“ bilo posvećeno tridesetak stranica metodičkog sadržaja.

Nama je, ukratko, potrebna rekanonizacija književnih sadržaja, preslagivanje starih, ali i slaganje kanona koji će biti ponešto promijenjen, možda i radikaliziran. To je bio posao onih ekspertnih skupina koje svoj posao, u ovoj sferi, ne da nisu obavile, nego su ponizile jednu ozbiljnu struku.

Naravno da ćemo Maruliću posvetiti više metodičke pozornosti i u najmanju ruku prihvatit ćemo činjenicu da ovaj pisac u jednoj čitanki pokojnog akademika Tomasovića ima metodičku razradu koja mu olakšava put do učenika na način koji Jokićevim stručnjacima očito nije bio poznat. Oni su nešto bulaznili o fragmentima koji ne smiju biti konzumirani u školama, a upravo se radi o metodičkoj fragmentaciji i tematizaciji sadržaja. Jer, ako izbacimo iz kanona najvažnije, ako izbacimo stožere, onda sve postaje moguće. A

upravo je najniža razina Jokićevih kurikula bila da je u njima vladao sustav „sve je moguće“. Ako fali Marulić pa nema veze dodat ćemo ga, ako je višak Ferić dobro je izbacit ćemo ga. Ne, to nije posao jer se ne radi o kvantitetu nego o strukturi koja je pitanje kvalitete. Tako je stvoren sustav lišen čvrste točke u koji se svako djelo može ubaciti ili izbaciti.

Kako istu težinu mogu imati Gundulićeva pastorala „Dubravka“ i roman Thomasa Harrisa „Kad Jaganjci utihnu“? Kako možete odrediti značenje Virginije Woolf ako vam jednako znače „Mostovi okruga Madison“? Nekome se možda film snimljen po romanu „Žena koju sam čitao“ čini sjajan, ali onda bi se ta tema morala poučavati kao filmska… jer sam roman Bernharda Schlinka nikako ne spada u kanon suvremene njemačke književnosti.

Kad je posrijedi lektira, oko četrdeset posto djela o koje se oslanja eksperimentalna faza reforme nisu kanonizirana ni na koji način. Ponovit ću – ponuđeni popis skandalozan je zato što u njemu ne postoje čvrste točke, zato što se u njemu nudi ideja kako je književna poduka zabava ili ugoda, a ne ozbiljno učenje estetskih, povijesnih, kulturno-povijesnih zadanosti. Ne može prosvjetna reforma početi od dječjega vrtića. Ona mora početi od sveučilišta, a završiti u osnovnim i srednjim školama.

Najbolje bi bilo osoviti cijelu poduku književnosti oko književnog mita ili tematskih analiza. Mogli bismo cijeli književni sadržaj, kroza sve epohe, osmisliti oko primjerice šesnaest tematskih okruga preuzetih iz književne povijesti, mitologije, filozofije, stvarnosti.

Rat može biti takva metodska jedinica. Domovinski rat podučavaš zajedno s Ilijadom i Brechtovom dramom „Majka hrabrost“. Ili uzevši kompleks hamletovski, obuhvatiš golem segment svjetske literature, od srednjega vijeka, Saxa Gramaticusa, do renesansne ili do suvremene naše književnosti.

Primjerice od eseja Milutina Cihlara Nehajeva o Hamletu do drame „Hamlet u selu Mrduša Donja“ Ive Brešana. Može se uplesti i problem prevođenja, primjerice analiza naših četiriju prijevoda „Hamleta“. Zašto ne uvrstiti potom i Camusov esej o budućnosti tragedije? Takvi tematski krugovi morali bi se disciplinirano ažurirati, barem svake pete-šeste godine. Marin Držić i Miroslav Krleža upravo su idealni da se oko njih osovi proučavanje književnosti.

Veliki, kapitalni pisci, trebali bi postati osovine tematskih krugova. To sigurno trebaju biti Krleža i Držić, o kojima su, među ostalim, već sastavljene i opsežne enciklopedije. Uz stare, valjalo bi prionuti i uz nove interpretacije tih pisaca. Onoliko koliko se bavimo zatečenim stanjem, trebali bismo se baviti i budućnošću.

Predavali ste na razvijenome Zapadu, je li u takvom, uređenom sustavu, moguć ovakav voluntaristički upad nekog ambicioznog barbara ili običnog ministarskog virusa, u sustav?

Naravno da nije, kao što je posve utopijski govor ministrice Divjak o uvođenju novog sustava vrednovanja nastavničkog rada kako u osnovnim školama, tako u srednjim pa onda i na sveučilištima.

Kad to govori osoba koja provodi navodno sveobuhvatnu reformu obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj, a da ta ista osoba nije poduzela ništa da istraži zatečeni sustav nego sve temelji na stavovima ulice onda se doista moramo zabrinuti za naše potomke. Ne bi bilo dobro da nam zbog ove ministrice i njezinih nebuloza jednom kažu: mi vas ne poznamo vi niste naši pretci!

Hrvatskom školstvu nasušno je potrebna reforma. Dovoljno je vidjeti po kakvim (preopširnim) udžbenicima se predaje ali… ovako? Srpom i čekićem??

Već sam svojedobno rekao, a rado ću ponoviti: u Hollywoodu se dodjeljuje Oscar za sporednu glumačku ulogu, ali se ne dodjeljuje Oscar za sporednu režiju. Gospođa Divjak je sporedna osoba u poslu gdje se mora biti moćan i utjecajan.

Reformni proces hrvatskoga obrazovanja moraju voditi ne samo upućeni, nego i moćni ljudi, ljudi s vizijama. Jer kad bi tako bilo, onda se ne bi dogodilo, kao što je bio slučaj, da ministrica Divjak i njezina pomoćnica Lidija Kralj, za vožnje trajektom prema nekom prosvjetnom skupu, očito za plodna i argumentirana razgovora u brodskom salonu, zaključe kako će od onoga trenutka kad one izađu na kopno, sve nastavnike u hrvatskim školama osloboditi obaveze da pišu pripremne dokumente za nastavu. I o toj epohalnoj odluci gospođa Kralj odmah je obavijestila javnost na nekoj svojoj mrežnoj stranici.

Što mislite, tko bi danas mogao biti ministar obrazovanja?

Ne znam tko bi danas bio dobar ministar. No, kad sam 1990. bio jedan od onih ljudi koji su pomagali akademiku Vlatku Pavletiću voditi posao u Ministarstvu prosvjete i kulture, znam da je bilo određeno da pomoćnici ministra, a osobito oni na poslovima zamjenika za cijela područja, ne mogu biti ranga nižega od redovitog sveučilišnog profesora. I tako je bilo. Ne samo tada, nego i dulje vrijeme poslije. A danas ćete u cijelom Ministarstvu znanosti i obrazovanja teško pronaći ijednog sveučilišnog profesora!

Kad je posrijedi sveučilišna karijera same ministrice Divjak, nije teško zaključiti da ni ona nije posebno uzorna, nego dapače, vrlo prosječna. Istina je da je ministrica Divjak izjavljivala da joj dati ostavku na funkciju ministrice ne predstavlja problem, budući da se uvijek može vratiti svojem poslu na sveučilištu pri čemu je vlasnica ove jadne izjave zaboravila, eto, da ona, premda nije profesionalna političarka, nimalo ne prednjači u sveučilišnom rangu za svojim prethodnicima, čak što više im je u zaleđu… od prvih ministara Pavletića i Muftića pa dalje.

Je li ovdje danas, uopće riječ o obrazovnoj reformi?

Moramo se najprije upitati tko to provodi privatnu reformu a potom tko provodi, ili pokušava provesti, tu jednostranačku reformu. Od toga se javno ogradio premijer Plenković. Naime nije slučajno upravo premijer, zbog ovakve situacije, izravno i javno nedavno upozorio ministricu Blaženku Divjak da je za reformu odgovorna stranka koja je na vlasti, a to je Hrvatska demokratska zajednica. Ta je nedvosmislena izjava morala biti upućena javnosti kako bi se nadoknadila očigledna šteta nastala dosadašnjim radom glede eksperimentalne faze reforme.

Ivan Vrdoljak, u to doba još vođa te malene stranke, bio je javnosti prepričavao okolnosti jedne svoje neprospavane noći, pa se dogodilo da je on, gigant hrvatske pameti i duha, upro sve snage, osobne i stranačke, u obrazovnu reformu. Čini se da je to bila njegova početna pregovaračka pozicija i od nje nije odustajao. A posebno se bio osjetio snažnim kad je na čelo reforme, odnosno ministarstva, doveo Blaženku Divjak, kamo je ona zapravo pristigla izravno s uličnog protesta. I sad se događa da reformni obrazovni proces vodi osoba koja, po mojem mišljenju, ne samo što nema za njega potrebne kompetencije, nego nema ni potreban politički legitimitet.

Na temelju brojnih javnih istupa ljudi iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, rekao bih da se radi o zaposlenicima koji nisu na razini posla koji obavljaju. A to se najčešće razotkrije u pogrešnoj upotrebi jezika i predmeta njegova iskaza.

Ni jedan dokaz nije izveden u našoj, a niti u kojoj drugoj sredini, da bi konzumiranje teksta u elektroničkim medijima bilo bolje od konzumiranja istih materijala u tiskanom i knjižnom obliku. Osim toga, valja reći da oni, koji će oblikovati kurikule za humanističke predmete, ne bi smjeli mehanički pretvarati papirnati tekst u elektronski posredovan jednaki obrazac a što je upravo slučaj. U tom poslu riječ je o širenju medijskoga prostora u drugu retoriku i vizualnost, a o tome nitko dosad nije išta određeno kazao ni na javnoj ni na stručnoj sceni.

Je li društvena klima oko reforme akademska i dijaloška?

Tkogod u nas progovori kritički i javno o reformi obrazovanja, smjesta mu se nalijepi etiketa protivnika obrazovanja. Sve jesam, jedino konzervativac nisam. Još sam sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća objavio prve tekstove protiv tadašnjega sustava književnoga obrazovanja.

Nisam polemizirao s bilo kim, nego s doajenom hrvatske metodike, s pred koji dan preminulim profesorom Dragutinom Rosandićem. Bio sam možda tada i bezobrazan, ali se naša polemika prije svega vodila oko sadržaja sveučilišne poduke koju su primali budući učitelji i profesori književnih sadržaja na sveučilištu.

Naime, smatram da se ne može provoditi reforma srednje i osnovne škole, a da se prije toga ne provede reforma visokog školstva i za nju se pripreme hrvatski učitelji, kako bi mogli postati njezini nositelji. Moje su se riječi o ovim temama katkad pogrešno shvatile. Ne protivim se aktivnom sudjelovanju učitelja u reformi nastave. Nikad to nisam ni pomislio. Jedino smatram da prvu fazu reforme kurikula, a prije toga i fazu reforme sveučilišta, moraju voditi najistaknutiji i najučeniji sveučilišni profesori. Tek nakon te faze dolazi na red ona druga, njezina metodička faza u kojoj moraju po definiciji sudjelovati praktičari.

Na žalost, sve ideje o sveučilišnoj reformi dovedene su u pitanje posve eksplicitnim napuštanjem ideje da je sveučilišno obrazovanje uvijek i jedino znanstveno i da ne može biti stručno jer onda nije sveučilišno nego veleučilišno. Nije to pitanje kvalitete diploma nego je to pitanje kvalitete poduke.

Boris Jokić

Svaki student se sprema za najviše razine, a ono što će on raditi kasnije stvar je sudbine i izbora. Nama se danas za prosvjetne gurue nude oni, koji, snižavajući razinu humanističkog obrazovanja, žele drugačija rješenja koja te gurue pretvaraju u uništavače obrazovnih temelja hrvatskoga društva i njegovog nacionalnoga identiteta.

Stoga tvrdim da jedino najviši znanstveni studij može kvalitetno obrazovati profesore i učitelje. To je, uostalom, teza Branka Vodnika stara gotovo jedno stoljeće. I da se radi tako, nikad javnost ne bi ugledala sramotni književni kurikul Jokićeve takozvane ekspertne skupine. Taj kurikul sramotnim načinom brka kronološki i abecedni princip, utječe se klasifikaciji koju Michel Focault, po Jorgeu Luisu Borgesu, citira iz slavne kineske enciklopedije u kojoj se životinje dijele na one koje su razbile krčag caru, one koje su nacrtane kistom od devine dlake, one koje su divlje…

Je li to politički pritisak na neovisno novinarstvo kad se uglednoj urednici Branki Kamenski sustavno otežava rad na poznatoj emisiji „Pola ure kulture“ da bi na kraju emisija bila i ukinuta? Da bi se slobodnome mišljenju ali i vama upravo na obrazovnoj tzv. reformi, zatvorila usta?

Meni je teško suditi o tuđim odlukama. Pet godina sam imao u ovoj izvrsnoj emisiji Branke Kamenski komentirati kulturne pa recimo i prosvjetne događaje. Kakve su u nas prilike još su me predugo i pustili. Bilo bi mi žao ako su zbog mene ubili čitav jedan projekt. Nisam šnicl, ali mi je žao ako su baš zbog mene morali zaklati neku veću životinju. Moji prijatelji, koji su željeli biti objektivni, tako su komentirali ovaj događaj. Oni koji su me napadali i to ružnim riječima, zbog tih komentara a ima ih za čitavu jednu antologiju hrvatskog suvremenog nečastva, porod su od tmine nekih dežulovića, pavičića, tomića, ivančića, rašeta… tko bi ih sve mogao nabrojiti a i čemu.

Sramna je poruka odaslana. Kakva je vlast koja se boji obrazovanih ljudi i kojoj smetaju neovisna stajališta?

Dok Hrvatska nema nikakve državne strategije i dok ovdje nitko ne zna kojim smjerom ćemo ići, kako da oni koji se bave duhom i njegovi su komesari, znaju i od koga da pravu strategiju doznaju! Zaprepašćujuće je da se naše prosvjetne strategije donose i realiziraju bez nazočnosti financijaša. Tu se naime govori o nekim sumama o kojima se nikada nitko nije izjasnio, niti ih je ikada za neko dulje razdoblje izračunao ni odobrio.

Strategija prosvjetne, a to će reći duhovne reforme, donosi se od dana do dana, bez konsenzusa političkih snaga, jednako kao što se sada bez konsenzusa ne politike nego struke, naguravao onaj skandalozni Jokićev kurikulum koji je opstao i kad su mu tvorca navodno dokinuli. Ili barem on javno to govori! O čemu se tu uopće radi, sada, kad je sve otišlo u krivom smjeru? O Marku Maruliću valjda nećemo više raspravljati, to smo riješili a smutljivci su nas tjerali da raspravljamo s njima o piscu koji je temelj hrvatske književnosti!

Kako gledate na monokromnu sliku vrijednosti (u literaturi posebice) koju u hrvatskom društvu proizvode mediji? Na ferićizaciju i pavićizaciju umjesto doprinosa vrijednosnom i kreativnom pluralizmu, umjesto nuđenja kvalitativnog iskoraka? Čemu odista trebamo težiti?

Mi stvarno ne trebamo u ovom trenutku voditi raspravu o detaljima, mi trebamo otkloniti uske specijalizacije i povesti razgovor o duhovnoj obnovi Hrvatske i hrvatskog društva koji će nas voditi zajedničkom nazivniku. Ali taj se ne može pronaći ako u njemu sudjeluju samo i isključivo zagovornici jednog ideološkog obrasca, koji čak nemaju ni etički, ni politički, ni nacionalni konsenzus, dok nemaju financijsku proučenost zagovaraju svoj koncept društva i čim ih se upozori da su u groznom, povijesnom prekršaju, skviče i zaklinju se da će tražiti pravdu do Haaga…

Što nama imaju značiti futurske konstrukcije “Hrvatska će“, „škola će“, „društvo će” kad iza toga ne stoji ništa nego utopijski tekst skrivenih autora, najčešće slabo obrazovanih s mozgom koji se odaziva samo na jednu tipku, kojem je blisko retoričko i metodičko zaglupljivanje javnosti koja ipak nije toliko nezrela da u jadne kalambure još jadnijih aktera može još vjerovati da će se ostvariti.

Hrvatsku treba resetirati, a njezin duhovni profil treba resetirati tako što će se na posve novoj matrici pokrenuti hrvatske ključne duhovne i identitetske institucije a to su svakako HAZU, Matica hrvatska, hrvatska Sveučilišta, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i konačno hrvatski obrazovni sustav.

Prijateljevali ste s iznimno obrazovanim pok. generalom Slobodanom Praljkom, hrvatskim junakom, ratnikom, redateljem, nakladnikom, vojnim strategom i filozofom, poduzetnikom, retoričarom… Kakve dojmove pamtite iz tih druženja, od te vrlo zanimljive i nadasve vehementne osobnosti?

Možda umjesto odgovora na Vaše pitanje, jedan odlomak iz samo jednom izvedene drame o Slobodanu Praljku. Generala je utjelovio veliki hrvatski glumac Božidar Alić:

„Govorim, a šutio bih. Poklanjam vam tišinu koja nikada neće prestati. Zanijemit ću tek nakon što raspete sjećanje na mene.

Niste vi Hrvati izabrali mene. Ja sam izabrao vas, vas sam izabrao da vas žive i buduće opteretim svojom tišinom. Mogao sam još i prihvatiti sučevo zamuckivanje moje presude ali iskazanu laž o mojoj krivnji, to niti sam mogao niti sam htio. Povrijedili su ponos. Vaš i moj ponos. Ponizili su moju Hrvatsku.

Morao sam ispiti ovaj kalež sviju hrvatskih suza. Otrov moj tisućljetne hrvatske su suze. To je otrov koji me opio za vječnost.

Moja smrt zbrisala je sve grijehe koje počinismo. Ostalo je šutnja. Jedini nam je grijeh dan danas Hrvatska.

Krivotvorili su sve u što sam vjerovao. Ali zaboraviše kako je upravo iz vječne Hrvatske započinjala povijest naših Novak Kosicduša i našeg srca. Zadatak im je da poreknu Hrvatsku. Nisu uspjeli i nikad neće uspjeti.

Napuštajući ovu prolaznost nisam napustio nadu da će i taj svijet jednog dana biti mjesto pravde i slobode, mjesto koje će svim snovima i sinovima osigurati smisao.

Reći ću samo za vaše uši, tiho da nas nitko ne čuje: Hrvatska, Hrvatska je vječna…a mi, mi smo prolazni.

Hrvatska je tragedija sva u sadašnjosti. Ali oni izvana su nas uvjeravali da je naša tragedija u prošlosti. Poradi toga smo povjerovali kako mi vodimo ovdje neke stare, davno izgubljene bitke. Naša bitka nije stara nego posve nova u starim odrpanim kostimima.

Tragedija nam je obilježena otežanim rasporedom figura u ovom toliko puta ponovljenom, ali ne i dosanjanom igrokazu. Broj mrtvih u našim ratovima nije odlučan. Ta spoznaja dolazi prekasno, stiže prekasno za stotine tisuća mrtvih i poniženih, stiže prekasno za sukob u kojem su mnogi vidjeli tek jednu krvavu provincijsku epizodu na rubu Europe. A Europa nema rubova, ona je svugdje centar. Ni Hrvatska nema rubova. Hrvatska je svugdje centar.“

Razgovor vodio: Javor Novak / HKV

 

Prosperov Novak: Hrvatska ne može opstati na katalozima jugoslavenskog duha na kojima počiva

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Razgovor

Dr. Vesna Bosanac: Vjerujte u svoju Domovinu

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavković s dr. Vesnom Bosanac, simbolom Grada Vukovara

Dr. Vesna Bosanac, kao ravnateljica vukovarske bolnice, u najtežim ratnim trenucima ovoga grada,  postala je simbol  junaštva, građanske hrabrosti, humanosti i etičnosti. Na čelo Medicinskog centra Vukovar i Ratne bolnice Vukovar postavljena je krajem srpnja 1991. Bila je žena na jako teškoj i odgovornoj funkciji. Svakodnevno su u bolnici, u gradu bili izloženi velikom broj bombi i razaranjima, projektilima, granatama…

Dva dana nakon okupacije grada srpski četnici  odveli su je u logor, u Sremsku Mitrovicu, u Srbiju. Tamo su je ispitivali  oficiri JNA. Bila je podvrgnuta mučenju. Oslobođena je 20. prosinca 1991. Prvom prigodom vratila se u svoj grad, u svoju bolnicu, ponovno na rukovodeću funkciju. Nije joj ni tada bilo lako, relativno često su je sputavali, pa čak i sudski progonili. Ona je sve to izdržala. Zahvaljujući i njezinu  iznimnom angažmanu  ova je bolnica obnovljena, a u njoj još samo ratni muzej podsjeća na strahote kroz koje su prošli mnogi Vukovarci, koji su se liječili ili tražili spas od zlotvora koji nisu imali milosti ni prema bolesnicima, odnosno zdravstvenim ustanovama.

Iznimna mi je čast što je u dvorištu ove legendarne bolnice postavljen i čvrsto stoji Spomen križ na sve hrvatske nevine žrtve, koji je podignut na moju inicijativu – Da se ne zaboravi.

Pored toga, uredio sam i priredio njezinu knjigu „Apeli dr. Vesne Bosanac“.

Ova žena, junakinja hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, još uvijek radi, ne da se…

Gospođo Bosanac. Stječe se dojam da se danas gotovo ne govori i ne piše o razrušenoj vukovarskoj Ratnoj bolnici tijekom hrvatskog obrambenog i pobjedničkog Domovinskoga rata…

– U tome se ne bih u potpunosti složila-rekla je. Mislim da se i dalje govori na relevantnim mjestima o razrušenoj Ratnoj bolnici Vukovar, pa je tako, primjerice, o tome raspravljao Saborski odbor za zdravstvo u prosincu 2019., prilikom prihvaćanja zakonskog prijedloga o promjeni osnivačkih prava nad vukovarskom bolnicom. Odlukom Vlade Republike Hrvatske, a zatim, nakon saborskog odbora, u Hrvatskom saboru prihvaćen je i Zakon, te je vukovarska bolnica dobila status Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar…

A gdje je dokumentacije iz vukovarske Ratne bolnice?

– Još se uvijek nažalost nalazi u Republici Srbiji.

– Kako se danas sjećate Vaših svakodnevnih apela koje ste pred okupaciju Grada Vukovara  pisali i slali diljem svijeta, sve do 18. studenoga 1991.?

– Vjerujte, često se sjetim mojih apela iz Ratne bolnice Vukovar, a zahvaljujući Vama gospodine Pavkoviću, ti su apeli prikupljeni i publicirani u zasebnoj knjizi. Ova knjiga apela je zorni prikaz svakodnevnih događanja za vrijeme agresije na Vukovar i vukovarsku bolnicu, te nam služi prigodom održavanja raznih edukacija i na našim stručnim simpozijima, gdje prezentiramo naša ratna iskustva učenicima osnovnih škola, studentima Medicinskog fakulteta ali i svim zainteresiranim koji posjećuju naš muzej „Mjesto sjećanja – vukovarska bolnica 1991.“

A što je s Vašim ratnim memoarima, razmišljate li i o tome?

– Razmišljam, dakako, ali za jedan takav projekt, pisanje ratnih memoara, prije svega je potrebno značajno vrijeme i koncentracija, za koje još nisam našla vremena, obzirom na aktivnosti kojima se sada bavim.

Ne čini li Vam se ipak da se o Vukovaru manje-više govori i piše tek kad krenu priprema za obilježavanje još jedne tužne obljetnice? 

– Imate pravo. O ratnom Vukovaru, ali i o onom što se tu događa tijekom godine, uglavnom se više piše i govori u vrijeme obilježavanja 18. studenoga, mada mogu reći i tijekom cijele godine. Naime, veliki broj ljudi dolazi odati počast Vukovaru i njegovoj žrtvi 1991., ali istina je da bi o tome trebalo više pisati u medijskom prostoru.

A kako se danas sjećate dr. Juraja Njavru i svih ostalih ratnih zdravstvenih i inih djelatnika?

– O, da. Često se sjetim dr. Juraja Njavre. Čak i u svim kriznim situacijama, koje nas i sada snalaze. Osjećam da je njegov duh i dalje s nama. Mnogi ratni zdravstveni djelatnici i moji suradnici više nisu sa nama i vrlo često mislim i na njih.

Što je s ratnom odštetom? To se više i ne spominje…

– Vjerujte, nisam informirana o postupcima vezanim za ratnu odštetu. Glede obnove Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar, do sada je u njezinu obnovu i različite projekte uloženo preko 400 milijuna kuna, a pogotovu u periodu do 2000. godine i posljednje tri i pol godine, od kada smo korisnici EU projekata, financiranih iz EU fondova.

A kako gledate na veliku žrtvu današnjeg zdravstvenog osoblja, kad im se plješće i s balkona?

– Zdravstveno osoblje tijekom obavljanja svog odgovornog posla, u potpunosti je posvećeno pomoći bolesnicima i članovima njihovih obitelji. Tu se nema što dodati. Naš narod to jasno prepoznaje, te im je zahvalan i to iskazuje, kako ste i sami rekli, čak i pljeskom sa balkona.

Danas je vukovarska bolnica gotovo u potpunosti obnovljena, u čemu su među ostalim i Vaše velike zasluge…

– Da, imate pravo. Nacionalna memorijalna bolnica Vukovar je gotovo u potpunosti obnovljena, ali još ove godine završavamo nekoliko projekata, financiranih iz EU fondova. Međutim, također je potrebno pristupiti projektu energetske učinkovitosti, obzirom da je infrastruktura bolnice obnovljena još 1998. i oprema u infrastrukturi je već starija od 20 godine, te ju je potrebno zanoviti. Iako je bolnica u proteklih 20 godina, uz pomoć hrvatske Vlade, opskrbljena novom opremom, medicinska tehnologija je uznapredovala i potrebno je kontinuirano zanavljati opremu za dijagnostičke i terapijske postupke.

Nu, gospođo Bosanac, imate li  problema sa zdravstvenim osobljem? Naime, priča se da liječnici, medicinske sestre… sve više odlaze i zapošljavaju se u inozemstvu. Zašto?

– Nakon mirne reintegracije, svake godine radimo na edukaciji liječnika i medicinskih sestara. Danas u vukovarskoj bolnici radi 130 liječnika, 250 medicinskih sestara, te veliki broj zdravstvenog osoblja, pa je potrebno i dalje kontinuirano raditi na edukaciji, jer za kvalitetnu zdravstvenu zaštitu je najvažnije imati liječnike i medicinske sestre, ali i ostalo zdravstveno i nezdravstveno osoblje. I mi smo do sada imali pojedinačnih odlazaka liječnika i medicinskih sestara, ali u neznatnom broju i za njih smo uspjeli osigurati adekvatne zamjene. Na pitanje zašto osoblje odlazi, mogu reći da su odlasci iz Vukovara i naše bolnice započeli 2000. godine, kada su bili vrlo teški uvjeti rada i slabo plaćeni poslovi, tako da su mnoge medicinske sestre otišle u Austriju, Njemačku i Irsku. Za njih smo osigurali adekvatne zamjene, ali smo ostali u stalnom kontaktu sa svim našim djelatnicima i ponosni smo što su tamo gdje su otišli, pokazali izvrsno znanje i spremnost pomoći pacijentima.

A je li vam poznato od čega najviše boluju hrvatski branitelji, ali i ostali u Vukovaru? Ima li po tom pitanju  još uvijek „tragova“ rata?

– Unazad tri godine, kontinuiranim sistematskim pregledima hrvatskih branitelja, ali i pružajući usluge hrvatskim braniteljima iz cijele Slavonije, mogu odgovorno reći da uglavnom boluju od kardiovaskularnih bolesti, ali sve više i od malignih bolesti. Teško je reći da li  pobol hrvatskih branitelja ima direktnu povezanost sa posljedicama rata, ali se može sa sigurnošću ustvrditi da mnogi od njih, koji rano obolijevaju od teških bolesti, nisu redovito išli na sistematske preglede i mislim da je ovaj projekt Ministarstva hrvatskih branitelja, koji se provodi unazad tri godine, vrlo značajan, te da potiče hrvatske branitelje da više brinu o svom psihičkom i tjelesnom zdravlju.

Nego, vraćaju li se ljudi u Vukovar?

– Nažalost, ne raspolažem točnim podacima koliko se ljudi vraća u Vukovar, ali mogu reći da primjećujem da se u Vukovar naseljavaju mlade obitelji i da sve više mladih i djece živi u ovome gradu.

Koliko je po Vama politika pomogla, a koliko odmogla Vukovaru?

– Politika je svakako važna za obnovu i razvoj Vukovara, pa tako i vukovarske bolnice i mislim da je značajno pomogla u obnovi  grada i bolnice, poglavito u razdoblju od 1997. pa do 2000., kao i u posljednje tri i pol godine, kada smo značajno zanovili sve bolničke sadržaje.

A kako surađujete s današnjim gradonačelnikom?

– Dobro, kao i uvijek. Gospodin Penava  je dosad u potpunosti davao podršku svim našim projektima i vjerujem da će tako biti i dalje. Nema razloga da bude drugačije.

Među prvima ste se vratili u Vukovar. Sjećamo se da Vas neki i nisu baš lijepo dočekali, ali Vi ste ostali…

– Moj povratak u Vukovar je bio moj zavjet i dug prema onima koji su svoj život i zdravlje ostavili 1991. godine. Ne progone me slike rata, vjerujem u budućnost i veseli me svaki put kada u gradu srećem  sve više mladih ljudi sa djecom.

I na kraju, dr. Bosanac, kakva je Vaša poruka?

Moja je poruka  svim građanima Republike Hrvatske da vjeruju u svoju Domovinu, da cijene svoje porijeklo, da brinu za svoje obitelji i da žive sretno na svojem ognjištu.

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Plenković najavio smanjenje poreza na dohodak, poreza na dobit, PDV-a na svu hranu…

Objavljeno

na

Objavio

Nemamo puno vremena za slavlje, rekao je predsjednik HDZ-a Andrej Plenković u večerašnjem HRT-ovom Dnevniku, najavivši između ostalog smanjenje broja ministarstava.

Plenković je rekao da je slavlje nakon jučerašnjih parlamentarnih izbora na kojima je HDZ odnio uvjerljivu pobjedu bilo kratko – opustili su se, ali u okvirima disciplinirane mineralne i obične vode.

– Nemamo mi puno vremena za slavlje. Ima puno ljudi koji traže od Vlade i Sabora da djeluje, rekao je Plenković, koji je ranije danas objavio da imaju potporu 76 zastupnika za parlamentarnu većinu.

Plenković je u Dnevniku rekao da su od zastupnika manjina, Reformista i HNS-a dobili načelnu potporu, ali da nije bilo razgovora o sastavu Vlade u smislu kadrova ili resora. Na pitanje hoće li smanjivati broj ministarstava odgovorio je potvrdno.

– To smo jasno kazali u našem programu Sigurna Hrvatska. Vodimo konzultacije o tome kako da prilagodimo na najfunkcionalniji, najučinkovitiji način buduće resore, ali dopustit ćete nam još par dana da se oko toga unutar sebe konzultiramo, rekao je Plenković.

Kao prve poteze između ostalog je najavio smanjenje poreza na dohodak, poreza na dobit, PDV-a na svu hranu…

Plenković je istaknuo da je HDZ pobijedio u devet od 11 izbornih jedinica, a u dvije gdje su bili drugi, trećoj i osmoj, ostvarili su povijesno najbolji rezultat.

Na pitanje što je bila prijelomnica u izborima odgovorio je da su pogodili nekoliko elemenata te da je većina birača svjesna postignuća u proteklom mandatu koji je bio težak i izazovan.

– Siguran sam da je bilo i grešaka, ali smo unatoč tome radili sve što smo najbolje umjeli i znali za interes Hrvatske. Rezultati su bili tu, rekao je Plenković.

Rekao je da su ostvarili 23 mandata u četiri zagrebačke jedinice, isto kao i 2016., ali da su ovaj put pobijedili lijevu koaliciju baš u svim jedinicama.

Govoreći o obnovi Zagreba od potresa rekao je da će nastojati naći formulu koja će sustavno obnavljati i protupotresno ojačavati brojne zgrade koje su stradale.

Što se koronavirusa tiče, poručio je građanima da je najbolje da budemo odgovorni.

– HDD: higijena, dezinfekcija i distanciranje. To su tri elementa koja će najbolje spriječiti širenje zaraze, rekao je Plenković, posebno apeliravši na mlade.

Istaknuo je da je sad puno manji broj hospitaliziranih slučajeva nego u ožujku te da je jako mali broj pacijenata na respiratorima, što znači da je virus isti, ali da nas ljetni mjeseci ipak čine donekle otpornijima.

Plenković poručio Domovinskom pokretu: Ako hoće mijenjati HDZ, onda neka dođu u HDZ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari