Pratite nas

Razgovor

Slobodan Prosper Novak: Zadatak im je da poreknu Hrvatsku, nisu uspjeli i nikad neće uspjeti

Objavljeno

na

Razgovor s prof. dr. sc. Slobodanom Prosperom Novakom: Zadaća im je poreći Hrvatsku

Razgovor vodio: Javor Novak / HKV

Poštovani profesore, reagirali ste mjesecima, opravdano revoltirano, učestalo, sustavno i temeljito, čini se vrlo bolno po ovu politiku. Argumentirano, onako kako nitko u hrvatskoj javnosti nije reagirao, a povodom nekih novih ad hoc škara nad hrvatskim školama i djecom.

Što možemo očekivati od tzv. reforme kada ju provodi nekompetentna osoba, prirodnjak, gđa ministrica Divjak? Može li se hrvatsko obrazovanje obnoć reformirati na revolucionaran, komesarski način?

Da ministrica Divjak ne može reformirati hrvatski obrazovni sustav, bilo je jasno od prve objave tog nauma, kojega je nakon navodno stvarnog osobna sna, u javnosti obznanio Ivan Vrdoljak, jedna od raspoznatljivijih hrvatskih političkih mizerija. Taj vođa klijentelističke Narodne stranke gospođu je pokupio s ulice, to jest, nekog političkog derneka, na kojem je bila viđena u društvu perjanica Jokić-Šuvarove reforme školstva.

Čim je ova bivša činovnica varaždinske gradske uprave i sveučilišna profesorica bila imenovana, nije se, kao najveći problem, morala naglasiti njezina nekompetencija, nego je bilo posve jasno da je ona ušla u taj posao bez društvenog konsenzusa i bez javne podrške ni jedne od hrvatskih političkih opcija.

Sve to postalo je posve transparentno kad se okružila hrpom političkih anonimusa, među kojima se izdvajala od prvog dana stanovita Lidija Kralj, koja je, čim je došla u priliku, javno branila analizu pedofilskih odlomaka u nastavi hrvatskog jezika u osnovnim školama.

Tu nije bio kraj jer kada se u blizini ministrice našao notorni burzovni mešetar stanoviti Bakić, preprodavatelj bofl tehničke robe s istoka, čovjek čiji je brat matematičar Damir Bakić, dakle strukovni kolega gospođe Divjak bio je na čelu zamišljenog prevrata na zagrebačkom sveučilištu, koji se u njezinoj režiji nije dogodio.

Da se taj prevrat dogodio, naravno, počele bi čistke u visokom obrazovanju i vrlo brzo bi se vidjelo da ministrici Divjak niti nije do preporoda hrvatskih škola nego joj je do razaranja današnjeg hrvatskog sveučilišnog ustroja i prelijevanja onog ideološkog i identitetskog obrasca kakav je već djelatan na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Komesari su u nas vrlo cijenjena roba i nikad ih na tržištu nema dovoljno. Sad smo imali nesreću da je pronađena jedna vrlo poslušna i čini se vrlo uporna komesarica.

Čemu služe nekakve markice, projekt Loomen (sačuvaj Bože da je riječ hrvatska)? Je li to poticanje izvrsnosti, poticanje profesora na kvalitetu ili nam to donosi novo ponižavanje strukovnjaka s dugogodišnjom praksom koji sada moraju skupljati markice kao nekada djeca – sličice životinjskog carstva?

Od prvog dana mandata ministrice Divjak profesori i nastavnici u osnovnim i srednjim školama bili su ponižavani tezom kako će se najvažniji reformni pomaci dogoditi kad se dugogodišnji nastavnici pošalju na trodnevne metodičke tečajeve.

Potreba da se obrazovni sustav nastavnika dopunjava dopunskim seminarima po modelu predvojničke obuke zarođen je još u vrijeme Šuvarove reforme a da se počela u znanstvenu poduku na fakultetima uvoditi još i stručna te metodička razina koje su onoj prvoj, trebale biti nadmoćne. Taj metodički teror nanio je velike gubitke duhovnosti hrvatskih škola temeljeći se na ideji kako se na fakultetima ljudi obrazuju za usku stručnost a ne za znanosti u njihovom čistom stanju.

Ova činjenica određuje i nestručnost ministrice Divjak, koja naime jest matematičar, ali je po svojim radovima daleko od matice svoje struke te je, a to je bitno, u njezinom ministarskom poslu – informatičar. Iz te činjenice dolazi njezino inzistiranje na navodnoj digitalizaciji naših škola što je naravno sasvim proziran spin.

To da se hrvatsko školstvo može informatizirati u nekom razumnom roku, posve je nemušta ideja, posebno kad je jasno da su hrvatske škole, u velikim brojkama, građevinski derutne te da u mnogima od njih postoji manjak đaka, a višak neiskorištenih nastavnika. Ima u nas škola u kojima čak dvadeset nastavnika podučava jedva šesnaestoro đaka.

Papirnati, a posve nestvarni reformni sustav ministrice Divjak i njezinog nedostojnog mentora Ivana Vrdoljaka uvodi se na mala vrata, mimo službenih odluka i strateških dokumenata. Nitko nije odlučio da se hrvatsko školstvo reformira u skladu s idejama isključivosti e-učenja niti kratko poteznih marksističkih tečajeva za podizanje nastavničke izvrsnosti. O tom dijelu „reforme“ ministrice Divjak najbolje se moglo razaznati kad se odmah na početku njezina mandata u njezin posao počeo miješati hrvatski biznismen Nenad Bakić. On je barem jedan mjesec glumio hrvatskoga spasitelja.

Sad su se pojavili drugi spasitelji, nešto oprezniji, uglavljeni u institucije koje se zovu CARNET, Visoko učilište Algebra, Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu ili jednostavno nastupaju samostalno, kao nekadašnji ministar Vedran Mornar. To su postupci o kojima ne bih dalje govorio jer će se njima vjerojatno baviti neke druge institucije. Sve za svoga vremena.

Zašto politika i vlast zasijecaju u obrazovanje? Što se želi proizvesti, a što postići preko-noćnim projektima, brzim i dubokim destrukcijama i svakako politizacijama?

Politika ulice, a ne neka službena hrvatska politika zasjekla je duboku brazdu u hrvatski obrazovni sustav. Sve to još je osjetljivije jer se tu prije svega radi o interesu jedne malobrojne, ali vrlo glasne grupe koju zanima gušenje identitetskih sadržaja u humanističkom dijelu predmeta, što je nikad dokraja odbačeni rad Jokićevih ad hoc složenih skupina, prikriveno zagovarao. Tu se radi o prikrivenom zagovaranju tri nevjerojatne ali još uvijek djelatne pseudo-političke teze.

Prva glasi: Hrvatska jest slučajna država, nastala na tradiciji neke navodno zločinačke povijesti. Upravo zato je svakodnevno potrebno dokazivati da su Hrvati pametni i dobri, budući da to zapravo nisu.

Druga teza odnosi se na Domovinski rat. Čak i kad se o njemu ne govori izravno, promovira se pesimizam. A sve što se tiče toga kompleksa događaja iz 90-ih godina, tumači se nekim posve arbitrarnim građanskim sukobom, u kojem su Hrvati, citirajmo Marxa, „uobičajeni šljam i slučajni narod“, pa nisu vodili oslobodilački rat, nego su se u tome ratu izjednačili s agresorom.

Treća teza, koju nalazimo prikrivenu u Jokićevim kurikulima, odnosi se na razdoblje od 1945. do 1990., vrijeme takozvane druge ili nove Jugoslavije. Ono se tumači kao jedino pozitivno vrijeme koje je stvorilo uvjete da se suvremena Hrvatska uključi u europske tokove i postane dio Europske unije, kao antifašistički konstrukt pri čemu se zaboravlja da je u uljuđenoj Europi jedini normalni antifašizam isto što i antikomunizam.

Smijemo li ovaj krucijalan i vrlo osjetljiv sustav hrvatskoga obrazovanja prepuštati u ruke političarima? Ili je široko konzultiranje struke nasušni prioritet za jednu moguću poštenu reformu školstva, reformu koja je potrebna i uopće nije upitna?

Naravno da se ovako osjetljive stvari ne mogu prepustiti u ruke čovjeku koji je doktorirao na statističkom istraživanju poduke vjeronaučnih predmeta u školama Novog Zagreba. Kad su posrijedi humanističke znanosti, upravo su te teze ili premise Jokićeve ekspertne skupine zamotane u navodno nevidljivu ideološku opnu. Ali kad se ta opna samo malo probuši, izlaze na zrak neugodne činjenice, pa shvatiš da je među glavnim ciljevima tako zamišljene reforme kurikula bilo uvođenje upravo gore spomenutih nakaradnih „vrijednosti“ u odgojni i obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj.

Postoji tome i drugi razlog, koji nije izravno vezan uz rad navodno pokojnih Jokićevih komisija, nego je povezan s načinom na koji taj posve loše obavljen posao naknadno uvažava prof. dr. Blaženka Divjak, ministrica znanosti i obrazovanja.

Naime, ministrica Divjak pronašla je nelegalni prečac da elemente Jokićeve reforme ipak uvede u praksu. Ona se toliko osilila da se na njih poziva otvoreno, izravno, a, kako rekoh, zakonski neutemeljeno. Uvodi u službenu proceduru praktički sve njegove kurikule, ne više kao dio cjelovite reforme nego, kako ona kaže, elemente njezina eksperimentalnog stadija.

A činjenica jest da ni jedan od dvadeset i devet kurikula, ne jedino humanističkih, nije odobren ni jednim hrvatskim zakonom. Stoga je postupak provođenja eksperimentalne faze obrazovne reforme u velikom broju točaka protu-ustavan premda se ministrica trudi da sve prikaže sasvim prirodnim.

Jesmo li s ministricom Divjak i Jokićem u intelektualnoj recesiji? Havarirani i s velikim padom kriterija?

Razgovarati danas ozbiljno o ministrici Divjak u kontekstu reforme kurikula u najmanju je ruku deplasirano. Dva su razloga za to. Prvi je posao, koji je okončala Jokićeva takozvana ekspertna skupina a koji ministrica oživotvoruje i toliko je loše obavljen da ga, u većemu dijelu, ma koliko se trudimo, nije moguće popraviti. Tu će se sa svime morati krenuti gotovo ispočetka. A krenulo se od navodno postignutog pa se napravilo najgori mogući falsifikat već prethodno neuspješnih curricula.

To se najjasnije čita u navodno prevladanom dokumentu „Smjernica za pisanje eksperimentalnih nastavnih materijala u skladu s kurikulskim dokumentima“. Na osnovu tog potpuno nelegalnog dokumenta, bio je raspisan javni natječaj za izradu udžbenika i na osnovu njega će se i dalje donositi dokumenti i pisati udžbenici. Kako je moguće da netko uopće realizira udžbenik, pa i eksperimentalni ako ne postoji legitimni kurikul? Kako je moguće da netko za trideset posto skrati kurikul ako kurikul ne postoji? Ako ne postoji ni uputa što to u tim uopće kurikulima treba skratiti.

Ako tome dodamo činjenicu, javno iznesenu, koju nitko nije ozbiljno komentirao – procentualni udjel škola koje su u ovom trenutku, jer školska godina nije završila, obuhvaćene takozvanom eksperimentalnom reformom, a koje su pod neformalnim nadzorom stranke iz koje dolazi ministrica znanosti i obrazovanja, Hrvatske narodne stranke, postavlja se pitanje je li ta reforma na neki način stranački diktirana? Ili još gore: ne radi li se ovdje o autobiografskoj i privatnoj reformi jedne neodgovorne osobe?

Eksperimentalni program, ako se ne varam, provodio se u sedamdeset i dvije škole, a među njima je petnaest posto pod utjecajem HNS-a ili se nalazi u prostorima pod kontrolom njihovih kadrova. A ta stranka u biračkom tijelu osvaja gotovo zanemariv postotak glasova, rekao bih da uživa petnaest puta niži rejting. To što Ministarstvo znanosti i obrazovanja zapošljava danas nekakve glasnogovornike samo je pokazatelj da oni, koji bi u ime ministarstva trebali javno govoriti, ne govore ništa relevantno. Dovoljno je spomenuti primjer uskršnje čestitke. Ministrica Divjak pred uskršnje je praznike uputila čestitku završivši je frazom „i dobar vam tek!“

Je li ministrica Divjak, uletjevši među porculan, nasrnula samo na predmet povijesti ili i na odabir lektire i čitanja?

Problem čitanja nije osnovno pitanje poduke u mojoj struci. Nije čitanje osnovni problem reforme književnog i jezičnog sadržaja. Čita se i izvan škole, a u školi se uče književni sadržaji i njihove funkcije. Postoje u školskom sustavu poduka geografije i ona je sukladna znanost o geografiji, poduka biologije i ona je sukladna znanosti o životu, jedino se književnost tumači kao čitanje i navodni užitak. Ne, čitanje je i mučno učenje konteksta. Posrijedi je znanost kojom upravlja vlastiti metodički i znanstveni proces, vlastiti metodološki sustavi.

Studij književnosti jest pitanje poznavanja postupaka, a ne pitanje čitanja. Sigurno je da studij književnosti budi interes za čitanjem ali to je tek jedna od njegovih uloga. Znanost o književnosti nije povezana s užitkom čitanja, možda s mukom čitanja kao što ni matematičke formule nisu uvijek užitak, posebno ne dok se svladavaju postupci. Književna poduka, nadalje, vrlo je metodološki čvrsta, vrlo stara i vrlo osviještena novim metodologijama.

Kako gledate na Jokić – Divjak poimanje lektire? Je li to sustavni kvar?

Hrvatski književni kanon ne može se uspostaviti načelom redukcije. A upravo je to na djelu još od reforme Stipe Šuvara od prije gotovo polovice stoljeća. U Šuvarovo doba bila je praksa da se primjerice Marulićeva „Judita“ predstavlja gimnazijalcu tek s petnaest redaka. Kad je pak posrijedi bila Biblija, predstavljena je bila „Pjesmom nad pjesmama“, kao da se radi o nekoj Kama Sutri. Istodobno je filmu „Bitka na Neretvi“ bilo posvećeno tridesetak stranica metodičkog sadržaja.

Nama je, ukratko, potrebna rekanonizacija književnih sadržaja, preslagivanje starih, ali i slaganje kanona koji će biti ponešto promijenjen, možda i radikaliziran. To je bio posao onih ekspertnih skupina koje svoj posao, u ovoj sferi, ne da nisu obavile, nego su ponizile jednu ozbiljnu struku.

Naravno da ćemo Maruliću posvetiti više metodičke pozornosti i u najmanju ruku prihvatit ćemo činjenicu da ovaj pisac u jednoj čitanki pokojnog akademika Tomasovića ima metodičku razradu koja mu olakšava put do učenika na način koji Jokićevim stručnjacima očito nije bio poznat. Oni su nešto bulaznili o fragmentima koji ne smiju biti konzumirani u školama, a upravo se radi o metodičkoj fragmentaciji i tematizaciji sadržaja. Jer, ako izbacimo iz kanona najvažnije, ako izbacimo stožere, onda sve postaje moguće. A

upravo je najniža razina Jokićevih kurikula bila da je u njima vladao sustav „sve je moguće“. Ako fali Marulić pa nema veze dodat ćemo ga, ako je višak Ferić dobro je izbacit ćemo ga. Ne, to nije posao jer se ne radi o kvantitetu nego o strukturi koja je pitanje kvalitete. Tako je stvoren sustav lišen čvrste točke u koji se svako djelo može ubaciti ili izbaciti.

Kako istu težinu mogu imati Gundulićeva pastorala „Dubravka“ i roman Thomasa Harrisa „Kad Jaganjci utihnu“? Kako možete odrediti značenje Virginije Woolf ako vam jednako znače „Mostovi okruga Madison“? Nekome se možda film snimljen po romanu „Žena koju sam čitao“ čini sjajan, ali onda bi se ta tema morala poučavati kao filmska… jer sam roman Bernharda Schlinka nikako ne spada u kanon suvremene njemačke književnosti.

Kad je posrijedi lektira, oko četrdeset posto djela o koje se oslanja eksperimentalna faza reforme nisu kanonizirana ni na koji način. Ponovit ću – ponuđeni popis skandalozan je zato što u njemu ne postoje čvrste točke, zato što se u njemu nudi ideja kako je književna poduka zabava ili ugoda, a ne ozbiljno učenje estetskih, povijesnih, kulturno-povijesnih zadanosti. Ne može prosvjetna reforma početi od dječjega vrtića. Ona mora početi od sveučilišta, a završiti u osnovnim i srednjim školama.

Najbolje bi bilo osoviti cijelu poduku književnosti oko književnog mita ili tematskih analiza. Mogli bismo cijeli književni sadržaj, kroza sve epohe, osmisliti oko primjerice šesnaest tematskih okruga preuzetih iz književne povijesti, mitologije, filozofije, stvarnosti.

Rat može biti takva metodska jedinica. Domovinski rat podučavaš zajedno s Ilijadom i Brechtovom dramom „Majka hrabrost“. Ili uzevši kompleks hamletovski, obuhvatiš golem segment svjetske literature, od srednjega vijeka, Saxa Gramaticusa, do renesansne ili do suvremene naše književnosti.

Primjerice od eseja Milutina Cihlara Nehajeva o Hamletu do drame „Hamlet u selu Mrduša Donja“ Ive Brešana. Može se uplesti i problem prevođenja, primjerice analiza naših četiriju prijevoda „Hamleta“. Zašto ne uvrstiti potom i Camusov esej o budućnosti tragedije? Takvi tematski krugovi morali bi se disciplinirano ažurirati, barem svake pete-šeste godine. Marin Držić i Miroslav Krleža upravo su idealni da se oko njih osovi proučavanje književnosti.

Veliki, kapitalni pisci, trebali bi postati osovine tematskih krugova. To sigurno trebaju biti Krleža i Držić, o kojima su, među ostalim, već sastavljene i opsežne enciklopedije. Uz stare, valjalo bi prionuti i uz nove interpretacije tih pisaca. Onoliko koliko se bavimo zatečenim stanjem, trebali bismo se baviti i budućnošću.

Predavali ste na razvijenome Zapadu, je li u takvom, uređenom sustavu, moguć ovakav voluntaristički upad nekog ambicioznog barbara ili običnog ministarskog virusa, u sustav?

Naravno da nije, kao što je posve utopijski govor ministrice Divjak o uvođenju novog sustava vrednovanja nastavničkog rada kako u osnovnim školama, tako u srednjim pa onda i na sveučilištima.

Kad to govori osoba koja provodi navodno sveobuhvatnu reformu obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj, a da ta ista osoba nije poduzela ništa da istraži zatečeni sustav nego sve temelji na stavovima ulice onda se doista moramo zabrinuti za naše potomke. Ne bi bilo dobro da nam zbog ove ministrice i njezinih nebuloza jednom kažu: mi vas ne poznamo vi niste naši pretci!

Hrvatskom školstvu nasušno je potrebna reforma. Dovoljno je vidjeti po kakvim (preopširnim) udžbenicima se predaje ali… ovako? Srpom i čekićem??

Već sam svojedobno rekao, a rado ću ponoviti: u Hollywoodu se dodjeljuje Oscar za sporednu glumačku ulogu, ali se ne dodjeljuje Oscar za sporednu režiju. Gospođa Divjak je sporedna osoba u poslu gdje se mora biti moćan i utjecajan.

Reformni proces hrvatskoga obrazovanja moraju voditi ne samo upućeni, nego i moćni ljudi, ljudi s vizijama. Jer kad bi tako bilo, onda se ne bi dogodilo, kao što je bio slučaj, da ministrica Divjak i njezina pomoćnica Lidija Kralj, za vožnje trajektom prema nekom prosvjetnom skupu, očito za plodna i argumentirana razgovora u brodskom salonu, zaključe kako će od onoga trenutka kad one izađu na kopno, sve nastavnike u hrvatskim školama osloboditi obaveze da pišu pripremne dokumente za nastavu. I o toj epohalnoj odluci gospođa Kralj odmah je obavijestila javnost na nekoj svojoj mrežnoj stranici.

Što mislite, tko bi danas mogao biti ministar obrazovanja?

Ne znam tko bi danas bio dobar ministar. No, kad sam 1990. bio jedan od onih ljudi koji su pomagali akademiku Vlatku Pavletiću voditi posao u Ministarstvu prosvjete i kulture, znam da je bilo određeno da pomoćnici ministra, a osobito oni na poslovima zamjenika za cijela područja, ne mogu biti ranga nižega od redovitog sveučilišnog profesora. I tako je bilo. Ne samo tada, nego i dulje vrijeme poslije. A danas ćete u cijelom Ministarstvu znanosti i obrazovanja teško pronaći ijednog sveučilišnog profesora!

Kad je posrijedi sveučilišna karijera same ministrice Divjak, nije teško zaključiti da ni ona nije posebno uzorna, nego dapače, vrlo prosječna. Istina je da je ministrica Divjak izjavljivala da joj dati ostavku na funkciju ministrice ne predstavlja problem, budući da se uvijek može vratiti svojem poslu na sveučilištu pri čemu je vlasnica ove jadne izjave zaboravila, eto, da ona, premda nije profesionalna političarka, nimalo ne prednjači u sveučilišnom rangu za svojim prethodnicima, čak što više im je u zaleđu… od prvih ministara Pavletića i Muftića pa dalje.

Je li ovdje danas, uopće riječ o obrazovnoj reformi?

Moramo se najprije upitati tko to provodi privatnu reformu a potom tko provodi, ili pokušava provesti, tu jednostranačku reformu. Od toga se javno ogradio premijer Plenković. Naime nije slučajno upravo premijer, zbog ovakve situacije, izravno i javno nedavno upozorio ministricu Blaženku Divjak da je za reformu odgovorna stranka koja je na vlasti, a to je Hrvatska demokratska zajednica. Ta je nedvosmislena izjava morala biti upućena javnosti kako bi se nadoknadila očigledna šteta nastala dosadašnjim radom glede eksperimentalne faze reforme.

Ivan Vrdoljak, u to doba još vođa te malene stranke, bio je javnosti prepričavao okolnosti jedne svoje neprospavane noći, pa se dogodilo da je on, gigant hrvatske pameti i duha, upro sve snage, osobne i stranačke, u obrazovnu reformu. Čini se da je to bila njegova početna pregovaračka pozicija i od nje nije odustajao. A posebno se bio osjetio snažnim kad je na čelo reforme, odnosno ministarstva, doveo Blaženku Divjak, kamo je ona zapravo pristigla izravno s uličnog protesta. I sad se događa da reformni obrazovni proces vodi osoba koja, po mojem mišljenju, ne samo što nema za njega potrebne kompetencije, nego nema ni potreban politički legitimitet.

Na temelju brojnih javnih istupa ljudi iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, rekao bih da se radi o zaposlenicima koji nisu na razini posla koji obavljaju. A to se najčešće razotkrije u pogrešnoj upotrebi jezika i predmeta njegova iskaza.

Ni jedan dokaz nije izveden u našoj, a niti u kojoj drugoj sredini, da bi konzumiranje teksta u elektroničkim medijima bilo bolje od konzumiranja istih materijala u tiskanom i knjižnom obliku. Osim toga, valja reći da oni, koji će oblikovati kurikule za humanističke predmete, ne bi smjeli mehanički pretvarati papirnati tekst u elektronski posredovan jednaki obrazac a što je upravo slučaj. U tom poslu riječ je o širenju medijskoga prostora u drugu retoriku i vizualnost, a o tome nitko dosad nije išta određeno kazao ni na javnoj ni na stručnoj sceni.

Je li društvena klima oko reforme akademska i dijaloška?

Tkogod u nas progovori kritički i javno o reformi obrazovanja, smjesta mu se nalijepi etiketa protivnika obrazovanja. Sve jesam, jedino konzervativac nisam. Još sam sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća objavio prve tekstove protiv tadašnjega sustava književnoga obrazovanja.

Nisam polemizirao s bilo kim, nego s doajenom hrvatske metodike, s pred koji dan preminulim profesorom Dragutinom Rosandićem. Bio sam možda tada i bezobrazan, ali se naša polemika prije svega vodila oko sadržaja sveučilišne poduke koju su primali budući učitelji i profesori književnih sadržaja na sveučilištu.

Naime, smatram da se ne može provoditi reforma srednje i osnovne škole, a da se prije toga ne provede reforma visokog školstva i za nju se pripreme hrvatski učitelji, kako bi mogli postati njezini nositelji. Moje su se riječi o ovim temama katkad pogrešno shvatile. Ne protivim se aktivnom sudjelovanju učitelja u reformi nastave. Nikad to nisam ni pomislio. Jedino smatram da prvu fazu reforme kurikula, a prije toga i fazu reforme sveučilišta, moraju voditi najistaknutiji i najučeniji sveučilišni profesori. Tek nakon te faze dolazi na red ona druga, njezina metodička faza u kojoj moraju po definiciji sudjelovati praktičari.

Na žalost, sve ideje o sveučilišnoj reformi dovedene su u pitanje posve eksplicitnim napuštanjem ideje da je sveučilišno obrazovanje uvijek i jedino znanstveno i da ne može biti stručno jer onda nije sveučilišno nego veleučilišno. Nije to pitanje kvalitete diploma nego je to pitanje kvalitete poduke.

Boris Jokić

Svaki student se sprema za najviše razine, a ono što će on raditi kasnije stvar je sudbine i izbora. Nama se danas za prosvjetne gurue nude oni, koji, snižavajući razinu humanističkog obrazovanja, žele drugačija rješenja koja te gurue pretvaraju u uništavače obrazovnih temelja hrvatskoga društva i njegovog nacionalnoga identiteta.

Stoga tvrdim da jedino najviši znanstveni studij može kvalitetno obrazovati profesore i učitelje. To je, uostalom, teza Branka Vodnika stara gotovo jedno stoljeće. I da se radi tako, nikad javnost ne bi ugledala sramotni književni kurikul Jokićeve takozvane ekspertne skupine. Taj kurikul sramotnim načinom brka kronološki i abecedni princip, utječe se klasifikaciji koju Michel Focault, po Jorgeu Luisu Borgesu, citira iz slavne kineske enciklopedije u kojoj se životinje dijele na one koje su razbile krčag caru, one koje su nacrtane kistom od devine dlake, one koje su divlje…

Je li to politički pritisak na neovisno novinarstvo kad se uglednoj urednici Branki Kamenski sustavno otežava rad na poznatoj emisiji „Pola ure kulture“ da bi na kraju emisija bila i ukinuta? Da bi se slobodnome mišljenju ali i vama upravo na obrazovnoj tzv. reformi, zatvorila usta?

Meni je teško suditi o tuđim odlukama. Pet godina sam imao u ovoj izvrsnoj emisiji Branke Kamenski komentirati kulturne pa recimo i prosvjetne događaje. Kakve su u nas prilike još su me predugo i pustili. Bilo bi mi žao ako su zbog mene ubili čitav jedan projekt. Nisam šnicl, ali mi je žao ako su baš zbog mene morali zaklati neku veću životinju. Moji prijatelji, koji su željeli biti objektivni, tako su komentirali ovaj događaj. Oni koji su me napadali i to ružnim riječima, zbog tih komentara a ima ih za čitavu jednu antologiju hrvatskog suvremenog nečastva, porod su od tmine nekih dežulovića, pavičića, tomića, ivančića, rašeta… tko bi ih sve mogao nabrojiti a i čemu.

Sramna je poruka odaslana. Kakva je vlast koja se boji obrazovanih ljudi i kojoj smetaju neovisna stajališta?

Dok Hrvatska nema nikakve državne strategije i dok ovdje nitko ne zna kojim smjerom ćemo ići, kako da oni koji se bave duhom i njegovi su komesari, znaju i od koga da pravu strategiju doznaju! Zaprepašćujuće je da se naše prosvjetne strategije donose i realiziraju bez nazočnosti financijaša. Tu se naime govori o nekim sumama o kojima se nikada nitko nije izjasnio, niti ih je ikada za neko dulje razdoblje izračunao ni odobrio.

Strategija prosvjetne, a to će reći duhovne reforme, donosi se od dana do dana, bez konsenzusa političkih snaga, jednako kao što se sada bez konsenzusa ne politike nego struke, naguravao onaj skandalozni Jokićev kurikulum koji je opstao i kad su mu tvorca navodno dokinuli. Ili barem on javno to govori! O čemu se tu uopće radi, sada, kad je sve otišlo u krivom smjeru? O Marku Maruliću valjda nećemo više raspravljati, to smo riješili a smutljivci su nas tjerali da raspravljamo s njima o piscu koji je temelj hrvatske književnosti!

Kako gledate na monokromnu sliku vrijednosti (u literaturi posebice) koju u hrvatskom društvu proizvode mediji? Na ferićizaciju i pavićizaciju umjesto doprinosa vrijednosnom i kreativnom pluralizmu, umjesto nuđenja kvalitativnog iskoraka? Čemu odista trebamo težiti?

Mi stvarno ne trebamo u ovom trenutku voditi raspravu o detaljima, mi trebamo otkloniti uske specijalizacije i povesti razgovor o duhovnoj obnovi Hrvatske i hrvatskog društva koji će nas voditi zajedničkom nazivniku. Ali taj se ne može pronaći ako u njemu sudjeluju samo i isključivo zagovornici jednog ideološkog obrasca, koji čak nemaju ni etički, ni politički, ni nacionalni konsenzus, dok nemaju financijsku proučenost zagovaraju svoj koncept društva i čim ih se upozori da su u groznom, povijesnom prekršaju, skviče i zaklinju se da će tražiti pravdu do Haaga…

Što nama imaju značiti futurske konstrukcije “Hrvatska će“, „škola će“, „društvo će” kad iza toga ne stoji ništa nego utopijski tekst skrivenih autora, najčešće slabo obrazovanih s mozgom koji se odaziva samo na jednu tipku, kojem je blisko retoričko i metodičko zaglupljivanje javnosti koja ipak nije toliko nezrela da u jadne kalambure još jadnijih aktera može još vjerovati da će se ostvariti.

Hrvatsku treba resetirati, a njezin duhovni profil treba resetirati tako što će se na posve novoj matrici pokrenuti hrvatske ključne duhovne i identitetske institucije a to su svakako HAZU, Matica hrvatska, hrvatska Sveučilišta, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i konačno hrvatski obrazovni sustav.

Prijateljevali ste s iznimno obrazovanim pok. generalom Slobodanom Praljkom, hrvatskim junakom, ratnikom, redateljem, nakladnikom, vojnim strategom i filozofom, poduzetnikom, retoričarom… Kakve dojmove pamtite iz tih druženja, od te vrlo zanimljive i nadasve vehementne osobnosti?

Možda umjesto odgovora na Vaše pitanje, jedan odlomak iz samo jednom izvedene drame o Slobodanu Praljku. Generala je utjelovio veliki hrvatski glumac Božidar Alić:

„Govorim, a šutio bih. Poklanjam vam tišinu koja nikada neće prestati. Zanijemit ću tek nakon što raspete sjećanje na mene.

Niste vi Hrvati izabrali mene. Ja sam izabrao vas, vas sam izabrao da vas žive i buduće opteretim svojom tišinom. Mogao sam još i prihvatiti sučevo zamuckivanje moje presude ali iskazanu laž o mojoj krivnji, to niti sam mogao niti sam htio. Povrijedili su ponos. Vaš i moj ponos. Ponizili su moju Hrvatsku.

Morao sam ispiti ovaj kalež sviju hrvatskih suza. Otrov moj tisućljetne hrvatske su suze. To je otrov koji me opio za vječnost.

Moja smrt zbrisala je sve grijehe koje počinismo. Ostalo je šutnja. Jedini nam je grijeh dan danas Hrvatska.

Krivotvorili su sve u što sam vjerovao. Ali zaboraviše kako je upravo iz vječne Hrvatske započinjala povijest naših Novak Kosicduša i našeg srca. Zadatak im je da poreknu Hrvatsku. Nisu uspjeli i nikad neće uspjeti.

Napuštajući ovu prolaznost nisam napustio nadu da će i taj svijet jednog dana biti mjesto pravde i slobode, mjesto koje će svim snovima i sinovima osigurati smisao.

Reći ću samo za vaše uši, tiho da nas nitko ne čuje: Hrvatska, Hrvatska je vječna…a mi, mi smo prolazni.

Hrvatska je tragedija sva u sadašnjosti. Ali oni izvana su nas uvjeravali da je naša tragedija u prošlosti. Poradi toga smo povjerovali kako mi vodimo ovdje neke stare, davno izgubljene bitke. Naša bitka nije stara nego posve nova u starim odrpanim kostimima.

Tragedija nam je obilježena otežanim rasporedom figura u ovom toliko puta ponovljenom, ali ne i dosanjanom igrokazu. Broj mrtvih u našim ratovima nije odlučan. Ta spoznaja dolazi prekasno, stiže prekasno za stotine tisuća mrtvih i poniženih, stiže prekasno za sukob u kojem su mnogi vidjeli tek jednu krvavu provincijsku epizodu na rubu Europe. A Europa nema rubova, ona je svugdje centar. Ni Hrvatska nema rubova. Hrvatska je svugdje centar.“

Razgovor vodio: Javor Novak / HKV

 

Prosperov Novak: Hrvatska ne može opstati na katalozima jugoslavenskog duha na kojima počiva

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Ante Čuvalo: Mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi

Objavljeno

na

Objavio

U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji bi se u Europi trebao obilježavati kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, Katolički tjednik donosi razgovor s dr. Antom Čuvalom, povjesničarom i dugogodišnjim hrvatskim političkim emigrantom.

Ante Čuvalo je rođen 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga. U Italiju je pobjegao 1965., a sljedeće godine u SAD gdje je diplomirao filozofiju i teologiju te 1987. doktorirao na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskom nacionalnom pokretu 1966. – 1972.

U Detroitu je utemeljio i vodio radijski program Zvuci Hrvatske. Predavao je na Ohio State Universityju i Joliet Junior Collegeu (Illinois). Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest.

Objavio je nekoliko knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku, kao i brojne članke o Hrvatima, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Nakon povratka iz Amerike sa suprugom Ikicom utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers.

Poštovani, prošle ste godine napisali i izdali knjigu Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). Za početak nam recite što je to zapravo totalitarizam i spada li prošli sustav u bivšoj Jugoslaviji u taj pojam?

-Dok je svijeta i vijeka, XX. stoljeće ostat će posebice zapamćeno po dvama užasnim svjetskim ratovima i vladavini tiranija koje su se temeljile na totalitarnim ideologijama komunizma i fašizma. Premda su te ideologije naizgled različite pa i oprečne, one su u biti dva naličja istog novčića. Komunizam i fašizam/nacizam su negacija ljudske slobode u svim sferama života – misli, riječi i djela. Istina, nisu totalitarizmi u praksi uvijek i svagdje isti, ali je njihova bit bila i ostala nepromijenjena: sustavi potpune kontrole pojedinca i društva – zato ih nazivamo totalitarizmima.

Fašistički teror provođen je u ime države, nacije i rase, a komunistički u ime radničke klase i revolucije koja će nas, navodno, dovesti do savršenog društva. Ali onom tko je morao trpjeti i/ili izgubiti glavu, nije bila baš neka razlika pati li i/ili umire zbog toga što su ga proglasili neprijateljem nacije ili klase, odnosno revolucije. Prepucavanja koji je totalitarizam bio bolji ili gori su bespredmetna, oba su bila utjelovljenje zla!

Što se tiče komunističkog režima u Titinoj Jugoslaviji, mnogi ga ne uvrštavaju među totalitarne režime. Ali nije se čuditi kad oni koji tako misle, smatraju da je, na primjer, u Sovjetskom Savezu totalitarizam vladao samo za vrijeme staljinizma, dakle samo od 1924. do 1953. Prema takvim mjerilima, moglo bi se zaključiti da je kod nas, kao i zemljama pod sovjetskom čizmom, vladao nekakav moderni prosvijećeni apsolutizam! To su besmislice!

Titin komunizam bio je temeljen na istim ideološkim načelima i provođen istim metodama kao i onaj u Sovjetskom Savezu ili bilo kojoj državi koja je pala pod komunizam. Režim je taktizirao, prolazio kroz reforme, mijenjali se neki čelni ljudi, ali totalitaristički sustav je u biti ostao isti: vladavina jedne partije potkrijepljena kultom ličnosti! Tako je bilo (a i danas je) gdje god vlada totalitarističko jednoumlje.

Kad se govori kako je u ta vremena „bilo bolje“ pa čak i „odlično“, mislim da je to kod nekih sindrom biblijskog bijega iz Egipta (dosta ih je i tada čeznulo za „dobrim starim vremenima“ pod faraonom), a kod drugih je očit otpor prema samostalnoj hrvatskoj državi koja im nikako ne ide „pod kapu“. A oni koji žele „znanstveno“ dokazati da je jugo-režim bio „dobar“ i prihvatljiv, izgleda ne žele shvatiti srž totalitarizma. Ne radi se samo o ubijanju, teroru, logorima i zatvorima. Narav totalitarizma – bilo komunističkog ili fašističkog – je uništiti ljudsku osobnost, samoinicijativu i slobodno stvaralaštvo; podjarmiti njegove ili njezine talente; prisiliti ga da „podigne bijelu zastavu“, da kaže „pusti me u miru, igrat ću vašu igru, neću vam zadavati problema“. Cilj svih takvih i sličnih režima nije pozatvarati sve „neprijatelje“, fizički ih uništiti, pa čak ni ideološki „obratiti“. Najvažnije je da svi budu poslušni, da se „predaju“, da znaju „svoje mjesto“. A ljudska individualnost, sloboda misli i djela su temelji demokracije.

Ako se zna da su totalitarni sustavi loši, zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

-Istina, to bi se trebalo znati, ali mnogi „ne znaju“, bolje reći ne prihvaćaju činjenicu da je komunizam bio veliko zlo. Hvala Bogu da konačno od 2009. postoji zajednički Europski dan (23. kolovoza) sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Tog je dana 1939. potpisan zloglasni pakt između dvaju europskih i svjetskih zala, i time su se oni sami izjednačili. Ali čim je Europski parlament proglasio Dan sjećanja, odmah su graknuli prosvjedi diljem Europe (i svijeta) da je to „revizionizam“.

Navodno, komunizam je donio progres i da je broj žrtava komunizma uveličan. Marksisti i njihovi simpatizeri bi najradije o krvavoj prošlosti komunizma šutjeli kao što se moralo šutjeti u zemljama gdje su vladali (ili još vladaju) komunistički režimi, ili pak prešućivalo i umanjivalo na Zapadu.

Dobar primjer prešućivanja zlodjela koja su se događala u Sovjetskom Savezu je Walter Duranty, poznati dopisnik New York Timesa, koji je za svoje neistinite dopise iz Rusije bio 1932. nagrađen Pulitzerovom nagradom! On je danas uzor onima koji umanjuju pa i opravdavaju komunističke zločine. To je danas pravi revizionizam, a ne onaj koji konačno iznosi na svjetlo dana podatke koji ukazuju da mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi. Vrijeme je da se pristupi svim totalitarizmima i svim žrtvama otvoreno, na isti način i istim mjerilima.

Kako u „demontiranju totalitarnog naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica, i BiH kao kandidat za EU?

-Kratak odgovor bi bio: Vrlo slabo! Ali ću ipak to malo prokomentirati. Prvo, kod Hrvata postoje dva jaka naslijeđa, jugoslavensko i socijalističko/komunističko. Ovomu treba dodati prisutnost svetosavlja i velikosrbizma u hrvatskim zemljama. Oni se uzajamno prepliću i potpomažu u antihrvatskim i antidemokratskim djelatnostima, i k tomu služe se hrvatskim zakonima i kunama da, u ime raznih prava, podrivaju sve što je sveto hrvatskome narodu. Stalno nameću svoju igru, a svi koji to nazovu pravim imenom, proglašavani su fašistima. Svojom agresivnošću ovakvi nanose štetu, ne samo Hrvatskoj, nego i svim manjinama, uključujući i onoj kojoj pripadaju. Pravo manjina na određen broj saborskih mjesta je apsurdno i zloporabljeno protiv države u čijem saboru sjede. Ne čudi nas ono što oni rade i žele, ali je zabrinjavajuće da oni koji bi trebali čuvati i braniti Hrvatsku i njezine interese sve ovo dopuštaju, pa i dobro plaćaju!

Drugo, današnje stranke su ustrojene prema „partijskom“ (zlo)duhu, a izborni zakon ne osigurava demokratske procese po kojima bi moglo i trebalo doći do temeljitijih promjena na svim poljima, pa i u vodstvu države. Sudstvo i politika su još i te kako „u zagrljaju“, iz samoljublja, naravno. Računalo se da će članstvo u EU-u Hrvatskoj otvoriti vrata da zakorači iz komunističkog i jugoslavenskog kala, ali ne bih rekao da je bilo tu nekih značajnijih pomaka.

Prilike u BiH je lako procijeniti: zaustavljen je rat, nametnut nepravedan „mir“ i uspostavljen protektorat u kojem razni vanjski čimbenici igraju svoje geopolitičke igre i nije nikomu stalo da se stvari u temelju riješe. To je jedna zona kontroliranog kaosa, a što to dulje traje, to bolje za neke od većih igrača i njihovih štićenika. Barem tako oni misle. Svako toliko čujemo izjavu poput: „Vi sami morate riješiti vaše odnose i probleme!“ Pa sad neka to netko razumije?!

Što se tiče EU-a, Bošnjacima je do unitarizma, Srbima do odcjepljenja, a nama do jednakopravnosti i opstanka kao svoji na svome. Istina je da je hrvatski narod u BiH jedini koji želi ulazak BiH u EU jer tu ipak vidi nekakav pomak iz ovog ćorsokaka. Možda od toga nešto i bude. U ovakvim prilikama čini mi se da je najvažnije čuvati i jačati obitelji, lokalne zajednice u kojima Hrvati žive i preživjeti i ovu muku kao što smo to radili kroz stoljeća. Ne smije nas obuzeti strah i bijeg jer ne tražimo ništa tuđe!

Čini se da je njegovanje totalitarizma kao nečega dobrog posebice izraženo kroz porast pojave jugonostalgije, pa čak i kod onih koji su rođeni za vrijeme njezina raspada ili čak godinama poslije. Kako to komentirate?

-Nakon svih tragedija koje su nas zatekle od 1918. do konačnog oslobođenja 1995., bilo bi za očekivati da svi hrvatski jugofili konačno progledaju! Ali očito da ih ima još koji ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, ideologiju i praksu velikosrbizma i jugokomunizma. Neka samo zbroje tragedije koje smo preživjeli zadnjih 70-ak godina, a i danas nam ta prošlost ne da mira.

Među Hrvatima je stoljećima živio osjećaj slavenske uzajamnosti. Spomenimo Šižgorića, Pribojevića, Orbinija, Križanića, Rittera-Vitezovića, Kačića-Miošića, Ilirce…, pa i sama ideja jugoslavenstva nikla je među Hrvatima. Ali nakon nastanka zajedničke države sa Srbima, gotovo svi naši „Jugoslaveni“ su se iz Beograda vraćali (mrtvi ili živi) kao hrvatski domoljubi. A tako je bilo i s većinom hrvatskih komunista.

Među ostalim, i Tuđman je primjer tog obraćenja. Većina Hrvata iz bivšeg jugo-sustava časno je obavila svoju domoljubnu dužnost kad se raspadala jugo-država, kad je trebalo Hrvatsku braniti od velikosrpske agresije i uspostaviti ustroj nove vlasti. Ali jedan broj aparatčika iz bivšeg sustava ili onih koji su se iz raznih razloga našli „u procjepu“, nisu bili toliki idioti da bi se pridružili velikosrbima, pa su malo glumili, čekali i kad je došlo „njihovo vrijeme“, počeli su dizati glave i umrežavati se s jugonostalgičarima i marksistima, pa i velikosrbima, unutar i izvan Hrvatske. Ali nostalgičari nigdje na svijetu nisu postigli nekakve dugoročne uspjehe jer gledaju prema prošlosti, pa neće ni jugonostalgičari.

Što se tiče mlađih, mislim da na njih djeluje nekoliko čimbenika. U prvom redu škola i oni koji stvaraju javna mijenja. Na primjer, srednjoškolski udžbenici povijesti donose i ovo: Tito – „hrvatski političar i državnik“; „Hrvatska država u sustavu jugoslavenske federacije“!; Broj žrtava „križnog puta nije utvrđen, ali procjenjuje se da je stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi“; Poslije rata „stradali su mnogi koji nisu bili prijetnja autoritarnom režimu u nastajanju“; Izbori u studenom 1945. – Narodna fronta pobijedila, komunisti su se „brzo riješili nekomunističkih elemenata (ili su ih apsorbirali)“. I ujeo vuk magare! Zašto su se pobunili „hrvatski Srbi“? „Pobunu su [?!] raspirivanjem straha i mržnje što su izvršili Miloševićevi ljudi na terenu“; I… „pojedini su hrvatski političari tu propagandu pojačavali nebuloznim antisrpskim i proustaškim izjavama“. Dakle, jadni pobunjeni Srbi bijahu žrtve Miloševića i „pojedinih hrvatskih političara“. Tko nas zavadi!

Nadalje, mediji u Hrvatskoj stalno melju o „regionu“! Tu su TV serije, filmovi, portali, koncerti, vijesti…, a o jeziku da i ne govorim! Kljukaju mlade (i stare) svim i svačim kao da još živimo u istoj državi. Zašto bi nas trebalo zanimati sve što „šušne“ u Beogradu ili da nam Pupovac svakodnevice tumači kako je „teško“ biti Srbin u Hrvatskoj?

Na drugoj strani, sve što je domoljubno želi se ocrniti, posebice hrvatske branitelje. Naša vladajuća gospoda sve to vidi i čuje, i plaća hrvatskim kunama. Zato ne treba šutjeti, nego govoriti, pisati, bistriti i ustrajno raditi da bi sačuvali hrvatsku mladež nebuloza jugoslavizma, velikosrbizma, titoizma i totalitarizma bilo koje boje.

Je li i danas živ titoizam?

-Očito, nekima je stalo do očuvanja Titina mita. Neki imaju za to i dobre razloge, ali ne Hrvati. Naime, Srbima je Tito stavio (barem za jedno vrijeme) Beograd na kartu svijeta. Bilo je to mjesto gdje su se vrzmale vođe „nesvrstanih“ i špijuni iz cijelog svijeta. Tih godina u ovom dijelu Europe kao da se ništa nije događalo između Beča i Beograda. Danas je Beograd tamo gdje mu je i mjesto! Bh. muslimani mogu biti zahvalni jer Tito nije obnovio Banovinu i dao im je naciju. Isto tako i Makedoncima. A Hrvati ga mogu pamtiti po trima velikim „zaslugama“ koje simboliziraju: Bleiburg, Stepinac i Karađorđevo 1971.! Ovo troje je sasvim dostatno da Tito kod Hrvata ostane u pamćenju po zlu, i ne dopuste da ih njegov zloduh i dalje progoni i dijeli.

Kako komentirate činjenicu da i dalje postoje oni koji vjeruju u idejnu razliku između fašizma i komunizma u smislu da je fašizam krenuo kao zlo, a da je komunizam u osnovi „dobra ideja“ koja je pošla „po zlu“?

-Poznato je da su stari Grci, ponajprije Atenjani, eksperimentirali s modelima vladavine, od monarhije, aristokracije, oligarhije do izravne demokracije i tiranije. Također, ustroj rimske republike bio je konzervativan, ali fleksibilan. Na primjer, u slučaju krize Atenjani su znali birati tiranina, a Rimljani diktatora na ograničeno vrijeme da izvede državu iz krize. Ali nekima bi se ipak moć osladila pa se nisu dali maknuti s nje. Za prvog uzora imamo legendarnog Cincennatusa, a za drugog Cezara koji se sam proglasio doživotnim diktatorom (i potom izgubio glavu).

Kad je u Europi došlo vrijeme da legitimitet vladara dolazi iz naroda, ne od Boga, ponovno je aktualizirano pitanje: koji je tip vladavine najbolji. Engleska „Slavna revolucija“ (1688.) i Američka (1776.) donose liberalnu demokraciju i vladavinu srednje klase. Taj tip vladanja se proširio diljem Zapada, pa čak i u Rusiju prije Prvog svjetskog rata. Ali mnogi su smatrali da liberalna demokracija nije dobra: da je nepravedna, da je neučinkovita, itd. I pojavljuju se zagovornici ideje da državu trebaju voditi najbolji i najsposobniji (mislilo se na sinove, ne na kćeri). Tako nastaje fašistička stranka koja, navodno, okuplja najbolje, a vodi je il duce (vođa), „najbolji među najboljima“. Odmah se nameće pitanje tko odlučuje tko su „najbolji“.

Odgovor je lak, oni koji nas slijede i slušaju! Fašizam je pokupio ideje o vladavini „najboljih“ i o ulozi države sve tamo od Sparte, Platona, Cezara i Machiavellija do Hobbesa, Hegela, Herdera, Nietzschea itd. Kad se na ovo primijeni Darwinova teorija evolucije, rezultat je rasizam koji je tada uhvatio maha i na uglednim sveučilištima, a fašizam je imao sljedbenika diljem Zapada. Mussolini je od socijalista postao fašist i u vrijeme poratnog kaosa došao na vlast i teoriju primijenio u praksu. Hitler je preuzeo njegov model i stvorio još gore zlo.

Floskulu da je komunizam bila „dobra ideja“, koja je pošla „po zlu“, moglo se čuti po američkim sveučilištima (valjda i drugdje na Zapadu) zadnjih desetljeća prošlog stoljeća, a čuje se i danas. Sjećam se dobro da nisam uspijevao svojim kolegama približiti što to znači živjeti u totalitarizmu. Amerikanac, posebice mlad student, jednostavno ne može shvatiti što znači biti neslobodan ili gladan. Nije to nikada osjetio. Njemu je to virtualna realnost. Zato njima, a i našim mladima koji nisu osjetili vladavinu totalitarizma, može se dosta lako „prodati“ ovo o „dobroj ideji“ i „zlu putu“.

Dobre ideje donose dobre plodove, a krvavi plodovi komunizma su nama starijima dobro znani. Bila je to nečija tlapnja koja je postala noćna mora! Sve njezine „plodove“ kod nas još i ne znamo! Još se kod nas zataškavaju žrtve koje je ta „dobra ideja“ progutala dok, na primjer, iz post-sovjetske Rusije saznajemo da je samo kroz godine 1937. i 1938. bilo zatvoreno 1 548 366 osoba, a od toga su 681 692 likvidirane. Sjeme Marxove „ideje“ čim je proklijalo, urodilo je krvavim plodom jer u svojoj srži nosi začetke terora i smrti; uništenje svega i svakoga tko stoji na putu samozvane revolucionarne komunističke „elite“ koja vodi radničku „raju“ u utopijske „dvere nebeske“, ali na zemlji.

Crkva u Hrvata, proporcionalno gledano, najviše je propatila od svih zemalja u Istočnoj Europi… Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?

-Marksisti vjeruju da nije Bog stvorio svijet, nego svijet Boga i religiju. Ali su oni stvorili svoju sekularnu religiju po uzoru na Bibliju: evanđelje, dogme, apostole, svetce, misionare, mučenike, obrede… i rajska obećanja na zemlji.

Kršćanstvo, posebice Katoličku Crkvu, su vidjeli (i vide) kao glavnu smetnju njihovu mesijanskom pothvatu „oslobođenja čovjeka“ i, dakle, treba je uništiti. Budući da je u Hrvata Crkva igrala (i igra) značajnu ulogu u povijesti i životu naroda, njihova mržnja prema Crkvi bila je neograničena. Ljude se progonilo i ubijalo zbog vjernosti Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu, a tijekom rata progone i strašna mučenja trpjeli su i od osvajačkih četnika.

Prošle godine sam pripremio i objavio na engleskom knjižicu Croatian Martyrs for the Faith. (Chicago: CroLibertas, 2018.) u kojoj sam, uz podulji uvod, donio poimenični popis pobijenih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. Naime, još negdje 1980-ih godina prikupljao sam imena naših mučenika, a prošle godine sam moj popis usporedio i dopunio iz poznate knjige don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb: Martirium Croatiae, 2007.).

U mojoj knjizi je na popisu 688 imena. Od toga 537 su žrtve komunizma (uključujući 11 koji su umrli od poratnih zatvorskih posljedica); četnici su ubili 45; 26 je poginulo od angloameričkog bombardiranja; 12 su ubili Nijemci; 10 ustaše; 2 Talijani; 19 ih je umrlo od tifusa pomažući ratnim bolesnicima; 16 je ubijeno od srpskih ili muslimanskih snaga tijekom zadnjeg rata; jedan je ubijen u Ruandi 1998. K ovomu treba dodati još nepoznati broj onih koji su prošli kroz logore i zatvore, kao i porušene crkve i samostane.

Da bi se moglo bolje sagledati koliko su enormne hrvatske žrtve, napomenimo da je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u Njemačkoj izgubilo živote 220 „crkvenih osoba“; na području poratne Istočne Njemačke 110; u Sloveniji 220; u Poljskoj 187 (od 1944. – 1989.); u Slovačkoj 14; u Mađarskoj „oko 10“ i Albaniji 67. Sve navedeno ukazuje na pravo mučeništvo Crkve u Hrvata koje je i danas znatnim dijelom nepoznato i Hrvatima, a još manje svjetskoj javnosti. Jedina namjera pripreme i izdavanja gore navedene knjižice bila je upoznavati svijet o činjenicama koje govore koliko smo morali pretrpjeti da bismo ostali ono što jesmo, Hrvati i katolici. Na ovom polju treba još puno raditi da bi naši mučenici dobili mjesto koje zaslužuju u hrvatskoj povijesti i Crkvi.

„Ako želiš znati budućnost ljudskog roda, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice – unedogled“, napisao je Orwell. Koje je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu? Postoji li opasnost da se „probudimo“ u totalitarnom društvu?

-Urušavanjem sovjetskog bloka propao je bipolarni odnos svjetskih snaga. Urušila se, ne samo jedna vojna supersila, nego i komunistička ideologija u Europi. Potom se govorilo o „kraju povijesti“, da je pobijedila liberalna demokracija. Ali se isto govorilo (i govori) o sukobu civilizacija. Mi smo sada u vremenu kad se u ovom multipolarnom svijetu traži nova ravnoteža odnosa.

Ne mislim da u tim procesima ima, barem za sad, opasnosti od kakva „klasičnog“ totalitarizma, kao što je još u Sjevernoj Koreji. Ali na Zapadu dižu glavu „nova izdanja“ starih ideologija, u prvom redu marksizma.

Naime, Marksovo sjeme klija u drugim oblicima i vrlo lako, ako se ne bude oprezno, može nam se nametnuti totalitarizam na „kulturniji“ način nego onaj iz 1917. ili 1945. Za mnoge revolucija i danas teče, premda zasad „podzemnim vodama“ prema „obećanoj zemlji“.

U Americi, na primjer, danas ima puno manje slobode nego, recimo, unatrag 20 ili 30 godina. U prvom redu zavladao je teror političke korektnosti.

Postoji strah, ne samo što ću reći, nego kako ću reći, da se slučajno ne bi netko i negdje osobno osjetio uvrijeđen. Nije jasno definirano što je uvrjedljivo, a što nije. Subjektivni osjećaji „drugoga“ su postali mjerilo „korektnosti“. Počeli su se i državni zakoni klanjati tom zlatnom teletu. Ovo se događa u svim zemljama zapadne civilizacije koja se pomalo utapa u vlastitu hodu u raskošniju, „sretniju i humaniju budućnost“.

Dakle, totalitaristički impulsi su prisutni i u razvijenim demokracijama, a znamo da se u našem dijelu svijeta sve sa Zapada uzima (pre)ozbiljno. Bojim se da će doći vrijeme kad ćemo morati vješati barjak duginih boja da bismo krotiteljima slobode, uma i duha poručili da nas puste na miru, da smo se predali.

Naime, rastu militantne skupine koje nameću kulturni marksizam i, boreći se za toleranciju, postaju sve netolerantniji. Za njih apsolutno je sve relativno; nema hijerarhije moralnih vrjednota; sve su vjere na njihovoj vagi jednako bezvrijedne; brak, obitelj, nacija, država… sve su to „povijesni proizvodi“ i „povijest“ će ih dokrajčiti. One stvaraju društveni i moralni kaos, a znamo da se iz kaosa rađaju zla širokih razmjera.

Na drugoj strani vidimo da se vladajući „liberali“ Zapada pilatovski pitaju „što je istina“?; peru ruke i ne žele se zamjeriti onima koji nameću društvo „otvoreno“ za sve i svakoga, osim za one koji se ne odriču svog imena, svog naroda, svoje tradicije, svoje vjere…; ne odriču se sami sebe.

Ne znamo što će se dogoditi, ali bih rekao našim mladima: Nemojte bježati od sebe, od onog što jeste; suočite se sa stvarnošću, ne predajte se; radite i hrabro gradite budućnost u kojoj ćete biti slobodni od bilo čije tiranije.

Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju totalitarizma?

-Nažalost, u našim školama ne smije se ni spominjati ulogu kršćanstva u razvoju ideje slobode na svim razinama: osobne slobode, ljudskog dostojanstva, jednakosti, sloboda mišljenja, demokracije, ljudskih prava itd. U drugim civilizacijama biti „slobodan“ značilo je ne biti rob. Sve do novijih vremena u nekim jezicima nije postojala ni riječ za „slobodu“.

Sloboda u kojoj danas živimo, a drugi o njoj sanjaju, plod je kršćanske civilizacije i trebamo je brižno čuvati. Istinski katolički vjernik treba biti protiv totalitarizma bilo koje vrste. Svaki totalitarizam donosi svoje bogove i idole, a Bog kojeg mi slijedimo je Bog slobode i ljubavi! Mi nismo „osuđeni“ na slobodu i to „bez izlaza“, kako je tvrdio Sartre. Bog nam je darovao slobodu iz ljubavi, jer nas je stvorio na svoju „sliku i priliku“ da živimo u njegovoj Ljubavi i Slobodi, i budemo i njegovi svjedoci gdje god živjeli i što god radili.

Željko Ivković / Katolički tjednik

 

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Bačić: Ako bi došlo do ultimatuma HNS-a, ja bih isti čas bio za prekid koalicije

Objavljeno

na

Objavio

Branko Bačić, predsjednik saborskog kluba HDZ-a, gostovao je u Novom danu N1 televizije i komentirao aktualne političke teme.

Je li ovo ljeto u predizbornoj sezoni žešće od onog prošle godine?

Bilo je jako puno događanja, mi smo zaključili proljeće i ušli u ljeto s izborima za Europski parlament s jedne strane, s druge strane rekonstrukcijom Vlade, izvanrednom sjednicom Sabora, pred nama je kampanja za pred izbore. Čuli smo brojne kandidate koji su najavili svoju kandidaturu za izbore. Ljeto je, čini mi se, bilo žustrije, aktivnije, nego prošlogodišnje, premda nije bilo toliko požara ovo ljeto, relativno je prošlo mirno, ali čini mi se da je ovo ljeto ipak bilo na određeni način nemirnije. Ulazimo u jesen, kad nas očekuje jako puno tema koje su na dnevnom redu.

Uvijek se propituje odnos unutar vladajuće koalicije, a Vlada je suočena i s prijetnjom štrajkova u javnom sektoru. Kako komentirate zahtjeve sindikata?

Sindikati su tu da nastoje jasnim načinom i mjerama zaštititi interese svojih članova i ja to razumijem. Svakako da se apetiti povećavaju kad se na razini države pokazuju kvalitetni i dobri makroekonomski rezultati. Drugu godinu zaredom proračun je u suficitu, što možemo zahvaliti radu Vlade i brojnim reformama koje je Vlada poduzela, po meni je posve legitimno da sindikati iskazuju svoje zahtjeve. Sinoć nas je na sastanku predsjednik Vlade upoznao s određenim makroekonomskim pokazateljima. Jedina moguća reakcija i predsjednika Vlade i ministra financija je da treba biti sustavan u sustavu plaća, a to znači da treba voditi računa o održivosti proračuna, o svim državnim službenicima i namještenicima.

Ali postoje neravnoteže u pojedinim sektorima.

Slažem se, sindikati u zdravstvu traže 7 posto povećanje plaća, vjerojatno će i trebati doći do preslagivanja na razini koeficijenata pojedinih zaposlenika, ali moram podsjetiti na to da smo mi povećali osnovicu 3 posto. Treba iznivelirati visinu plaća unutar cijelog resora. Treba razmišljati treba li u samom resoru imati različiti pristup. To je složen proces.

Što ako se 15. rujna suočimo sa štrajkom u zdravstvu? Hoće li Vlada posustati? Liječnici i zdravstveni radnici odlaze u zemlje gdje imaju puno bolje uvjete za rad i gdje su bolje plaćeni.

Na tom tragu ministar zdravstva je u procesu pregovora sa sindikatima, ja se nadam da će se uvažavati i položaj zdravstvenih djelatnika u hrvatskom društvu, ali i da treba voditi računa o mogućnostima u proračunu. Po mom mišljenju, pregovori trebaju rezultirati kompromisom. Izlazak ususret jednom dijelu sindikata može na neki način prouzročiti poremećenosti u jednom dijelu proračuna. Ja se nadam da će ministar zdravstva i njegovi suradnici uz ministra financija i njegove suradnike iznaći način da možemo izići iz ove situacije i da do štrajka ne dođe.

Ima li ministar zdravstva Milan Kujundžić potpunu podršku Vlade?

Ministar zdravstva ima podršku predsjednika Vlade. Da nije imao povjerenje premijera, već danas bismo govorili o nekom drugom ministru zdravstva. Početkom jesenje sjednice, 18. rujna počinju teći ustavni rokovi na temelju zahtjeva za opozivom koji je u Hrvatskom saboru podnio 31 zastupnik i mi ćemo u tom procesu pokazati da on ima potporu Vlade, da ima potporu stranke i koalicije i da taj zahtjev za njegovim opozivom neće proći u Hrvatskom saboru. S druge strane, razumijem ministra koji se zalaže za poboljšanje statusa radnika u svom resoru.

Bi li za vas bilo neočekivano da ministar podnese ostavku ako se ne ostvare pregovori sa sindikatima?

Ja mislim da je u politici, kao i u životu, kompromis nužan i da će se taj kompromis uspjeti postići. Zdravstvo je svugdje u svijetu sustav koji zahtijeva nova sredstva i iz godine u godinu bi se trebala povećavati sredstva na razini tog resora, no ja mislim da je zdravstvena zaštita u Hrvatskoj iznad onoga što mi kao korisnici tog sustava i plaćamo.

Kako komentirate kritiku predsjednice da nije zadovoljna stanjem u zdravstvu?

Postoje dubioze, dugovi bolnica, zahtjevi veledrogerija, ali to je ogroman sustav gdje su veliki troškovi, moguće su i velike uštede, ali kroz brojne korake koje je ministar poduzeo mislim da se sustav nadograđuje i da je jako dobar i pruža primjerenu zaštitu hrvatskim građanima.

Je li koalicijski sastanak epilog razgovora oko ultimativnog zahtjeva HNS-a da se u školstvu povećaju plaće onoliko koliko je tražila ministrica Blaženka Divjak?

Ne može se funkcionirati na ultimatumima, mora postojati razgovor i dogovor, to je jedini način da se stvari riješe. I Divjak i Kujundžić moraju voditi računa o cjelovitosti javnih financija, o državnom proračunu i sredstvima koja su planirana.

Je li odlaskom Kuščevića završena kriza u odnosu HDZ-a i HNS-a?

Nije Kuščević otišao iz Vlade zbog ultimatuma HNS-a niti smo mi to doživjeli kao ultimatum, niti bismo to prihvatili. Nakon brojnih medijskih napisa, koji su učinili nemogućim rad ministra uprave, on je podnio ostavku na tu dužnost. To nije bio rezultat ultimatuma HNS-a, nego rezultat razgovora premijera Plenkovića i Kuščevića. Ako bi do ultimatuma došlo, ja bih isti čas bio sklon za prekid koalicije. Zgražavam se uopće time da bi mi netko u političkom životu, zbog toga što obnašam vlast, mogao postaviti ultimatum.

Je li trebalo ranije reagirati oko Kuščevića?

Ne mogu s ove pozicije tvrditi bi li 15 ili 20 dana ranije ostavka Kuščevića išta promijenila niti da bi izvidi koje je policija provela s DORH-om bili većeg ili manjeg intenziteta. Ne mogu to na bilo kakav način povezivati. Ovo što se sada događa očito je rezultat procjene ili prijave zbog kojih policija u dogovoru s DORH-om provodi predistražne radnje. Kako će one rezultirati, to ćemo pričekati. I ovaj je postupak pokazao da smo u Republici Hrvatskoj svi pred zakonom jednaki, da su policija i Državno odvjetništvo neovisni u svom radu.

Kako komentirate činjenicu da je u kući koju Lovro Kuščević iznajmljuje pronađena fotografija Ante Pavelića?

Teško mi je povjerovati da fotografija Ante Pavelića visi u bilo kojoj kući, a pogotovo u kući bivšeg ministra. Za mene je to neprihvatljivo, ne mogu vjerovati u to.

Što se tiče Dubravke Šuice, je li za Sabor prihvatljivo da se o kandidatkinji za Europsku komisiju prvo sazna iz medija u Bruxellesu?

Odbor za Europske poslove daje suglasnost, a da bi dao suglasnost, netko treba biti predložen. Držim da je procedura koja je rađena, tako to rade ozbiljne države.

Očekujete li potporu Odbora?

I prilikom izbora Nevena Mimice članovi HDZ-a su se borili i podržavali njegov izbor. U tim politčkim procesima treba iskazati nužno političko jedinstvo. Interes je i Hrvatskoj da Dubravka Šuica dobije maksimalnu potporu Hrvatskog sabora. U proteklih godinu dana Hrvatska je dobila važne funkcije, od Marije Pejčinović Burić, Ivane Maletić, sad i Dubravka Šuica. Očekujem da će Hrvatska dobiti jedan od važnijih odbora, a sve ovo rezultat je toga da je rad Vlade na međunarodnom planu prepoznat.

Kako komentirate činjenicu da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u Hrvatskom tjedniku najavila kandidaturu za drugi mandat?

Ne bih ulazio u odluku predsjednice kome ona sve želi i hoće davati intervju. Ja sam taj intervju pročitao. Predsjednica je u ovih pet godina pokazala da može zahvatiti široko biračko tijelo, od desnog centra, centra do desnice. Na tom tragu iščitavam njen intervju, je li Hrvatski tjednik najsretniji izbor, to prepuštam njoj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari