Pratite nas

Povijesnice

SLOVENSKA GROBIŠTA: RUDNIK PEČOVNIK KOD CELJA

Objavljeno

na

Pretpostavlja se da je u likvidacijama na području Republike Slovenije nakon II. svjetskog rata ubijeno je oko 14 tisuća Slovenaca,  nekoliko tisuća pripadnika njemačke nacionalne manjine, nekoliko tisuća srpskih i crnogorskih četnika, vjerojatno oko 10 000 njemačkih vojnika[1] i oko 190 000 Hrvata [2], zarobljenih prilikom povlačenja na celjskom području ili vraćenih s Bleiburga.

Spomen-park Teharje (Celje), snimila: Blanka Matković, 7.6.2008.
Spomen-park Teharje (Celje), snimila: Blanka Matković, 7.6.2008.

Najveći broj žrtava ubijen je na području od  Bleiburga odnosno Dravograda preko Maribora i Ptuja do hrvatske granice. Drugi epicentar bilo je područje od Celja do Brežica s okolicom, odnosno do hrvatske granice. Pretpostavlja se da je na tom području ubijeno najmanje 20 000 osoba,[3] a veći dio lokacija grobišta odnosi se na nekadašnje protutenkovske rovove i rudarska okna.[4] Prema nekim hrvatskim izvorima, na području od Celja do Brežica ubijeno je preko 100 tisuća ljudi.[5] Treće područje masovnih ubojstava je područje Gorenjske, Ljubljane, Dolenjske i Kočevsko, gdje je ubijeno minimalno 15 000 ljudi. [6]

Rudnik Barbarin rov (Huda jama), snimio: Stipo Pilić, 7.6.2008.
Rudnik Barbarin rov (Huda jama), snimio: Stipo Pilić, 7.6.2008.

Na širem području Celja najveću pažnju privuklo je grobište Barbarin rov (Huda Jama), no nedaleko Celja nalazi se još jedan rudnik u kojemu je 1945. možda stradao i veći broj žrtava od onog u Hudoj Jami. Pojedini hrvatski izvori navode da je u rudniku Pečovnik ubijeno 7 do 8 tisuća Hrvata i Slovenaca, nakon čega je rudnik zatrpan.[7]

Dječji logor na Petričku (Celje), snimila: Blanka Matković, 7.6.2008.
Dječji logor na Petričku (Celje), snimila: Blanka Matković, 7.6.2008.

No, istraživač Dragutin Šafarić iz Velenja, koji se istraživanjem slovenskih grobišta bavi preko 30 godina, objavio je podatak o 12 000 žrtava Pečovnika, o čemu mu je govorio župnik i kroničar Štefan Kušer.[8] O Šafarićevim istraživanjima više se može pročitati na njegovoj web stranici Pieteta na kojoj Šafarić već 15 godina objavljuje zemljovide, fotografije i druge podatke o slovenskim i hrvatskim grobištima te njihovim žrtvama.

Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.
Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.

Između 2008. i 2011. Blanka Matković i Stipo Pilić u više su navrata odlazili u Zgodovinski arhiv u Celju te obilazili grobišta na tom području u čemu im je pomogao upravo Dragutin Šafarić. Tijekom tog razdoblja u celjskom arhivu pronađeno je tek nekoliko dokumenata zahvaljujući kojima se da naslutiti da se kod rudnika Pečovnik doista „nešto“ događalo.[9]

Upravitelj rudnika Pečovnik Jakob Draksler zatražio je 15. svibnja 1945. od Komande mjesta Celje (Prometni odsjek) dozvolu za nošenje oružja i uporabu motornih vozila za „službene“ potrebe rudnika, što je Komanda i odobrila. Istog dana upravitelj rudnika zatražio je i dozvolu za nošenje oružja za zaposlenika Viktora Bajeca, rođenog 27.8.1910. u Ljubljani, što je također odobreno.

Nije poznato zbog čega je zaposlenicima rudnika bilo potrebno spomenuto oružje, no drugi dokument od 27. lipnja 1945. otkriva da su istu dozvolu posjedovali i pripadnici „straže rudnika“. Ovdje objavljujemo prijepis pronađenog popisa kojeg potpisuje Jakob Draksler:

Seznam rudniške straže in orožja
Tek. št. Ime Datum Kraj Bivališče Naziv in što. orožja
rojstva
1. Arnuš Anton POVELNIK straže 28.1.1892. Dornova, Ptuj Pečovnik /rudnik/ Brzostrelka št. 3847 s 300 naboji in samokres št. 289196 kal. 7.65 10 naboj
2. Draksler Jakob začasni upravnik rudnika 17.7.1904. Dol pri Hrastniku Celje, Polule 8 Brzostrelka št. 6625 2 300 naboji in samokres št. 374153 K z 12 naboji kal 7.65
3. Svet Ivan stražar 17.12.1904. Petrovče pri Celju Celje, Zagrad 114 Brzostrelka št. 191 s 300 naboji
4. Zaveršek Ivan stražar 21.12.1908. Zagrad, Celje Celje, Zagrad 2 Puška Mauzer št. 3175 s 100 naboji
5. Ramšak Franc stražar 1.8.1914. Petrovče Celje, Zagrad 4 Puška Mauzer št. 9984 s 100 naboji
6. Osolnik Martin 10.9.1908. Dragoše pri Litiji Teharje, Pečovnik Puška Mauzer št. 14491 s 100 naboji

Istog dana, dakle 27. lipnja 1945., upravitelj rudnika Pečovnik potpisao je potvrdu da je „drug Radeljak Petar, rođen 25.6.1917. u Siveriću, općina Drniš, kotar Knin, zaposlen u našem rudniku“ kao „nadpaznik“ u službi od 6 do 14 sati i “po potrebi vrši noćni nadzor nad jamom“, te je zatraženo da se spomenutom Radeljku također izda dozvola za nošenje oružja.

Hrvatski zarobljenici kod Celja, Politički zatvorenik, br. 186, rujan 2007.
Hrvatski zarobljenici kod Celja, Politički zatvorenik, br. 186, rujan 2007.

Unatoč navodima u medijima da je rudnik Pečovnik prestao s radom u svibnju 1945. kada su ondje izvršene likvidacije, dokumenti u celjskom arhivu svjedoče da je rudnik još uvijek radio u siječnju 1946. Iz tog razdoblja datira Zapisnik o primo-predaje poslov delegata Ministarstva za industrijo in rudarstvo v Ljubljani pri Rudarski zdrušni „Bohemija“, premogovnik Pečovnik, tov. ing. Hohnjec Milivoja tov. ing. Lipušiču Matiji, novemu upravitelji premogovnika Pečovnik od 21. siječnja 1946.[10] Potvrda Ministarstva za industriju i rudarstvo Vlade Narodne Republike Slovenije od 28. lipnja 1946. dokazuje da je Rudarska združba Bohemija, a tako i rudnik Pečovnik, prešla u državno vlasništvo 13. studenog 1945. U istom fondu nalazi se i veći broj nacrta rudnika Pečovnik koji su nastali između 1940. i 1951., a na onome iz kolovoza 1947. upisano je i skladište streljiva. Na kasnijem nacrtu upisana je količina iskopanog materijala izražena u tonama i to po godinama (1947., 1948., 1949., 1950. i 1951.) u različitim dijelovima rudnika. Sačuvan je i nacrt u kojemu su ucrtani dijelovi rudnika u kojima su iskapanja vršena 1944., 1945. i 1946. Svi ovi podaci ukazuju na to da je barem u jednom dijelu rudnika rad nastavljen najmanje do početka 1950-ih, a zahvaljujući sačuvanim nacrtima i njihovom međusobnom usporedbom budućim istraživanjima moglo bi se ustanoviti koji dijelovi rudnika su zatvoreni 1945. i gdje bi točno trebalo vršiti iskapanja ne bi li se pronašli posmrtni ostaci žrtava likvidiranih u svibnju 1945.

Croatiarediviva.com

BILJEŠKE:

[1] Poročilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj priktritih grobišč 2005.-2008., Ljubljana, 2009., str. 411-412

[2] Branimir Kovačević: Suza za Bleiburg, Zagreb, 2003., str. 20-21.  Kovačević navodi da je na križnom putu od Dravograda do hrvatske granice ubijeno oko 145 000 ljudi, u Kočevskom rogu 41 000, u Zasavskim bregima 24 000, u Brežičkom polju – Moste 6 000, u Krakovskom gozdu otkriveno je 11 grobišta sa 5 000 ubijenih te još  1 500 na drugim mjestima.

[3] Poročilo, 412

[4] Ivan pl. Jelačić-Kajbuš navodi slijedeće podatke o broju stradalih osoba na području koje obuhvaća ovaj elaborat:  Celje – 10 000, Huda jama – 5 000, Laško – 3 000, Hrastnik – 7 000, Teharje – 10 000, Zidani Most – 3 000, Sevnica – 5 000, Krško – 5 000, KOstanjevica – 2000, odnosno ukupno 50 000 ubijenih Hrvata. Ivan pl. Jelačić – Kajbuš: Neispunjena čežnja, Kalvarija Hrvatske, Zagreb-Ottawa, 2001., str. 188

[5] Spomen-obilježja podignuta u čast i slavu poginulim i ubijenim pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga i civilima žrtvama II. svjetskog rata, poraća i zajedničkih spomen-obilježja s poginulim u Domovinskom ratu u 1991.-1995.g., Hrvatski domobran, Zagreb, 2006., str. 42

[6] Poročilo, str. 412

[7] Spomen-obilježja podignuta u čast i slavu poginulim i ubijenim pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga i civilima žrtvama II. svjetskog rata, poraća i zajedničkih spomen-obilježja s poginulim u Domovinskom ratu u 1991.-1995.g., 43

[8] http://www.hrvatskipolitickiuznici.hr/content/view/1904/2/

[9] Zgodovinski arhiv Celje, Okrajni in Okrožni odbor v Celju, 1945., kut. 1, Sig. 8

[10] Zgodovinski arhiv Celje, Rudnik Pečovnik, kutija 11.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. studenog 1991. – Planinska satnija Velebit

Objavljeno

na

Objavio

Dana 24. studenog 1991. pripadnici Planinske satnije Velebit napokon su uspostavili nadzor nad većim dijelom južnog Velebita.

Naime, početkom studenog temperature na Velebitu spustile su se do nule, a uvjete su pogoršavale i hladne kiše koje su svakodnevno padale dva mjeseca.

Zbog toga su se pobunjeni Srbi povukli u Medak, što su iskoristili hrvatski alpinisti i policajci iz Lovinca postavivši visinske baze i kontrolne punktove na Ivinim vodicama i Buljmi.

Pripadnici Planinske satnije bili su vrhunski alpinisti, speleolozi i gorski spasioci. Njih 16 penjalo se na Himalaju, a devetorica su bili članovi ekspedicije na najviši vrh svijeta – Mount Everest, piše HRT

Zapovjednik Planinske satnije Velebit bio je poznati zagrebački alpinist, Jerko Kirigin. Tijekom okupacije Lovinca prvi su put angažirani kako bi preko Velebita zbrinuli protjerane civile. Sedamnaestero staraca u noći između 28. i 29. rujna, spuštajući ih kozjim stazama nosiljkama uspješno su prenijeli do Starigrada Paklenice.

Najvažnija zadaća Planinske satnije bila je prikupljanje podataka o položajima pobunjenika. Također, izveli su nekoliko diverzija, od kojih je najučinkovitija bila granatiranje Metka u prosincu, a provodili su i alpinističku obuku za pripadnike specijalne policije.

Tijekom srpskog protuudara u obrambenoj fazi operacije „Maslenica“ Glavni stožer uvidio je stvarnu važnost Planinske satnije koja je bila čimbenik sigurnosti svih postrojbi Hrvatske vojske i policije koje su se smjenjivale na Velebitu.

Iako je većim dijelom bila demobilizirana, tijekom 1994. godine istaknuti zapovjednici i pripadnici postrojbe održavali su na Velebitu planinarsko-alpinističku obuku za postrojbe specijalnih namjena i gardijskih brigada.

Planinske postrojbe za posebne namjene i danas su elitni dio svjetskih vojski, ali samo su hrvatski alpinisti silom prilika od civila postali ratnici koji su na velebitskom masivu branili slobodu svoje domovine.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

24. studenoga 1918. Stjepan Radić: ‘Ne srljajte kao guske u maglu’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1918. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, Stjepan Radić održao je povijesni govor protiv bezuvjetnog ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom na kraju kojeg je rekao poznatu rečenicu: “Ne srljajte kao guske u maglu”.

U Narodnom vijeću sve više preovladavalo je stajalište kako ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom treba izvršiti što prije i to na unitarističkoj osnovi, a bez ikakvih utanačenja o položaju pojedinih povijesnih zemalja koje bi stupile u zajedničku državu te je Radić na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća od 23. studenoga 1918. godine podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta, srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.

Sljedećega dana, 24. studenoga 1918. godine, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu.

“Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo.

Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju”, kazao je Radić.

“Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu”, rekao je Stjepan Radić u svom poznatom govoru.

“Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata”, upozorava Radić.

“Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu.

Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska,”, završio je Radić svoj govor u Skupštini.

Bio je izabran u delegaciju od 28 članova koja je išla u Beograd na proglašenje ujedinjenja ali glavna skupština HPSS-a, koja je održana 25. studenoga 1918., zaključila je kako on neće ići u Beograd. Komentirajući tu odluku rekao je: “Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina.”

Sutradan, 26. studenoga 1918., Središnji odbor Narodnog vijeća isključio ga je, no ne i njegovu stranku HPSS, iz Vijeća “zbog njegovih napadaja i kleveta” na toj glavnoj skupštini stranke gdje je on “našu gospodu” koja vode politiku nazvao “zanešenjaci”, “tašti”, “siloviti”, “sebičnjaci”, a potkraj studenoga otputovao je u Prag gdje ostaje do 10. prosinca 1918.

Krajem 1918. godine već je otvoreno isticao svoj republikanizam a 1919. saziva izvanrednu glavnu skupštinu HPSS-a s koje su upućene javne optužbe režimu te Središnji odbor HPSS zahtijeva hrvatsku neutralnu seljačku republiku i odlučuje se taj zahtjev uputiti američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari