Pratite nas

Pregled

Slovenski partizan na samrti priznao monstruozni zločin

Objavljeno

na

Zvjerski zločini partizana

Slovenski partizan na smrtni postelji: “Dekle smo posilili, ubili, iz nje skuhali ‘golaž’ in jo pojedli!” (Demokracija, Ljubljana, 27. veljače 2018.)

Dan prije nego što će Plenkovićevo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima objaviti svoj sramotni zaključak u kojem se rehabilitiraju partizani i Komunistička partija Jugoslavije i Hrvatske, kao i njezini strašni zločini u ratu i poraću, slovenski nezavisni tjednik “Demokracija”, objavio je šokantnu vijest o ispovijedi prije same smrti jednog slovenskog partizana.

Ovdje u slobodnom prijevodu prenosim samo naslov te vijesti:

“Slovenski partizan na smrtnoj postelji: “Djevojku smo silovali, ubili, od nje skuhali gulaš i pojeli ju”.

Nemojmo zaboraviti da su slovenski partizani bili u cijelosti sastavni dio cijelog jugoslavenskog partizanskog pokreta. Dakle, radili su isto ono (zvjerske zločine) što su radili njihovi partizanski drugovi u Hrvatskoj i ostalim dijelovima bivše Titove zločinačke Jugoslavije.

Moje pitanje premijeru Plenkoviću, predsjednici Grabar-Kitarović i akedemiku Kustiću, kao i svim članovima Vijeća:
“Je li to prošlost koju trebamo zaboraviti, i je li Vijeće na temelju takvih strašnih i bezbrojnih zločina komunista i Titovih partizana, došlo do zaključka da su se partizani i komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata borili za pravdu i demokraciju? A što tek reći za strašne pokolje hrvatskih civila na Bleiburgu, te diljem Slovenije (Huda jama) i diljem Hrvatske (Jazovka itd.)?

Jučer je bio najcrniji i najžalosniji dan od uspostave samostalne hrvatske države 1991. Ni velikosrpska vojna agresija nije u toliko mjeri nanijela udarac dostojanstvu hrvatskog naroda.

mr. sc. Antun Babić / HKV

PRILOG: Monstruozna priča iz okoline Bleiburga, svibanj 1945.

Ovih dana opet su aktualni bolni i nikad zaboravljivi događaji na Bleiburgu i pokolju koji se tamo dogodio u svibnju 1945. i nekoliko slijedećih mjeseci. I dok se većina s pijetetom i dostojanstvom prisjeća žrtava iz vlastite obitelji, ali i ostalih nepoznatih sunarodnjaka, postoje mnogi, koji i pored činjenica i zdrave pameti imaju „razumijevanja“ i čak opravdanja za sve one masovne zločine koji su se dogodili nakon kapitulacije Hrvatskih oružanih snaga 15. svibnja 1945. godine, potpisane u dvorcu u blizini donjokoruškog gradića Pliberka – Bleiburga.

Zahvaljujući ponajprije slovensko-hrvatskom publicistu Romanu Leljaku, jedan po jedan grozni zločin izlazi na vidjelo, jedan šokantniji od drugog. Hrvatske vlasti su eklatantno nezainteresirane za rasvjetljavanje ovoga neviđenog sustavnog zločina, očito do u najsitnije detalje pomno isplaniranog i „savršeno“ sprovedenog u djelo. „Huda jama“ je postao sinonim za monstruoznost partizanskog zločinstva, a vlast se očito grozi otkrivanja cjelovite istine o počiniteljima, imajući valjda u vidu reperkusije koje bi istina imala na sljednike i nasljednike nositelja boljševičke ideologije koji su bili u stanju počiniti takve grozote! Za svaku pohvalu je činjenica što je i hrvatska državna televizija HRT, konačno, i to u dva navrata, donijela vrlo dobre i objektivne dokumentarne priloge o bleiburškim događajima.

Baveći se ovom tematikom intenzivno već godinama, čovjek bi pomislio da je vrhunac zla što je ljudski zloum u stanju uraditi već vidio, da goreg nema i ne može biti! Nažalost, tome nije tako! Na stolu je dokument, koji ledi krv u žilama. Dugo sam se dvoumio, objaviti ovu priču ili ne, posebice nakon što sam se posavjetovao s jednim prijateljem iz redovničkih krugova, koji me upozorio da to ipak ne činim. Ovdje se naime radi o odavanju ispovjedne tajne! Zbog istine i opomene svima koji opravdavaju gnjusne zločine Titova režima, ali i zločina svih drugih totalitarnih ideologija, odlučio sam ipak objaviti ovaj tekst.

Pismo bez pošiljatelja

Železna Kapla / Eisenkappel, 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na kuverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati. I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom *), ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Friede
Friede Paulitsch

Četrdeset godina nakon nestanka tada 17-godišnje kćeri Friede, netko nepoznat joj javlja što se sa njom dogodilo! Velečasni P. K. uopće nije znao da je pismo poslao upravo majci mučene djevojke, koja je okončala na takav bestijalan način. Gospođu Mariju Paulitsch odabrao je samo zbog istog prezimena (vjerojatno listajući telefonske imenike), u nadi da će se tajna nestanka nesretne djevojke tako rasvijetliti. Nemoguće je i samo približno shvatiti kako se osjećala majka Marija, koja je možda još gajila tračak nade da će se kći Frieda odnekud javiti, doći, kada je doznala koju groznu sudbinu je doživjela njena nedužna, maloljetna kći.

*) Velečasni P. K. je bio slovenski izbjeglica iz 1945.g.

I u Koruškoj – Titovi partizani

Slučaj nesretne djevojke Friede Paulitsch je samo jedan od stotina drugih partizanskih zločina, počinjenih na austrijskom tlu tijekom svibnja 1945. godine. Zauzimanje dijelova Južne Koruške sve do Klagenfurta / Celovca, za (jugo)slovenske partizane značilo je ostvarenje sna o pripajanju ovoga teritorija Jugoslaviji, tj. Sloveniji. Po gradu su odmah polijepili Proglas na njemačkom jeziku u kojemu pučanstvo obavještavaju da je tu sada „Jugoslavija“, i kako će sada napokon biti slobodni i sretni. Edvard Kardelj je hitno odletio k Staljinu, tražeći da „blagoslovi“ aneksiju dijela Koruške, što je generalisimus na Kardeljevo zaprepaštenje odbio. Staljin je naime bio liga iznad Tita i ostalih lokalnih partijskih vođa, i sve je već ranije dogovorio na Jalti sa Roosweltom i Churchillom. Umjesto aneksije, britanske snage su partizanima naredile napuštanje austrijskog teritorija, u slučaju odbijanja prijetio je i oružani sukob između partizana i savezničke vojske. Titova vojska se ipak povukla, ali nije otišla praznih ruku, Britanci su im kao „otpremninu“ dali stotine tisuća, ponajviše hrvatskih ratnih izbjeglica, vojske i civila, čiju sudbinu upravo komemoriramo. Tijekom nekoliko tjedana okupacije Koruške, partizani su uhitili stotine austrijskih civila, odveli ih u Sloveniju i tamo, zajedno sa Hrvatima, Slovencima i ostalima masakrirali u napuštenim rudarskim oknima!

U prilično kompliciranoj etničkoj situaciji u Koruškoj, posebice u pograničnom području, bilo je sukoba i zločina na svim stranama. Hitlerovi fašisti su počinili brojne zločine nad etničkim Slovencima, a vrhunac je bilo masovno protjerivanje. S druge strane, koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama. Toj etničkoj skupini pripadala je i nesretna djevojka Frieda Paulitsch, a njeni ubojice su bili pripadnici koruške Osvodibilne Fronte (OF), koja ni danas ne može prežaliti neuspjeh pokušaja anektiranja dijela teritorija „Velikoj Sloveniji“! Nakon rata razne udruge potpomognute Udbom i Partijom iz Slovenije, neprekidno su „rovarile“ po Koruškoj, a vrhunac je bio 70-ih godina prošlog stoljeća kada su počinili desetine terorističkih napada na državne institucije. Najpoznatiji takav čin je onaj od rujna 1979. godine kada je dvoje udbaša prilikom atentata na Zavičajni muzej u Völkermarktu teško nastradalo, jer su eksplozivne naprave koje su tamo htjeli deponirati prerano eksplodirale! Udba je upravo u Koruškoj, sigurno ne slučajno!, imala najjaču infrastrukturu i najbrojniju mrežu agenata izvan Jugoslavije. Međutim, zbog specifične situacije u kojoj se u to hladnoratovsko vrijeme nalazila politički i vojno neutralna Republika Austrija, ovi ekscesi i teror su uglavnom gurani „pod tepih“, tako da je Udba u Koruškoj imala skoro odriješene ruke, a bila je infiltrirana u sve pore austrijskog društva, od carine do vojske, preko suda i policije, pa sve do sveučilišta…

Potomci i sljednici upravo tih frustriranih partizana i udbaša, danas su u Koruškoj i Sloveniji najgrlatiji „antife“ i protivnici održavanja komemoracija hrvatskim žrtvama na Bleiburškom polju!

Piskernik

Ottilie Piskernik, civil, Vindiše iz mjesta Eisenkappel / Železna Kapla.

Partizani su je 25. ožujka 1944. godine mučili, silovali i usmrtili.

Operian

Therese Operian, civil, koruška Vindiše iz Saagerberg-a,

općina Miklautzhof – danas općina Sittersdorf.

Titovi partizani su je bestijalno ubili 1. svibnja 1943. godine.

Lass

Vallentin Lausegger, civil, Vindiš, seljak iz Bodental-a (općina Ferlach).

7. svibnja 1945. godine Titovi partizani su ga bestijalno usmrtili u njegovoj šumi.

Ladislav Tomkin
komunistickizlocini.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Pregled

HGSS i HRZ spasili češku turisticu izgubljenu na vrhu Sv. Paškal

Objavljeno

na

Objavio

Foto: HGSS

Češka turistica koja se izgubila na povratku s vrha Sv. Paškal iznad Općine Gradac spašena je, a u akciji spašavanja sudjelovali su pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja i helikopter Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Na svojoj facebook stranici makarski HGSS je objavio kako je akcija počela odmah nakon što je stigla dojava zabrinutog supruga češke državljanke, u četvrtak nakon 11 sati. Supružnici su planinarili na vrh Sv. Paškal iznad Općine Gradac, međutim, zbog bolova u koljenu, on nije mogao nastaviti dalje pa je supruga odlučila krenuti sama.

“Prilikom povratka s vrha, češka državljanka izgubila je orijentaciju te više nije mogla pronaći markaciju na putu do mjesta Gradac. Izgubila je i signal na mobilnom uređaju, te je muž odlučio pozvati HGSS”, stoji u objavi.

U potragu su krenule dvije zemaljske ekipe, iz dva smjera, prema vrhu Sv. Paškal, a podignut je i helikopter HRZ-a s dežurnim letačima i spašavateljima iz Splita.

Lokacija mobilnog uređaja nije se mogla detektirati jer je mobilni uređaj unesrećene osobe bio spojen na bosansko-hrcegovačku mobilnu mrežu, no posada helikoptera HRZ-a s i pripadnici HGSS-a locirali su izgubljenu češku državljanku iz zraka oko 15 sati.

Helikoper je spušten u blizini unesrećene osobe te je u pratnji spašavatelja ukrcana i dovedena do priručnog heliodroma Osejava u Makarskoj.

U akciji je sudjelovalo 12 pripadnika makarskog HGSS-a, dvoje pripadnika dubrovačkog HGSS-a, te po jedan pripadnih HGSS stanice Novska, Split, Delnice i Koprivnica. (Hina)

Stigao prvi turistički vlak s Česima i Slovacima – unaprijed prodano 30.000 karata!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Na današnji dan 1. srpnja 1966. godine rodio se Jean Michel Nicolier vukovarski heroj i mučenik sa Ovčare

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1. srpnja 1966. godine rodio se Jean – Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski heroj i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Pismo majke Jean-Michel Nicolieru: Susrest ćemo se jednog dana, ako Bog da!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari