Pratite nas

Reagiranja

‘Slučaj Đakić’ – Da su Novosti i SNV naručili, ne bi im bolje leglo

Objavljeno

na

Budala je uvijek bilo. I bit će ih. U svakom gradu, selu, u svakom narodu i u svakoj zemlji. Ni jedno društvo nije imuno na budale. Ima i velikih budala – koje ponekad nazivaju “idiotima”. Postoje i takvi, nažalost.

Sasvim mi je svejedno kako će ih tko zvati, ali Bogu dragom hvala da su u manjini i da ih je tako rasporedio da se ne mogu lako grupirati i okupiti u većem broju. Osim preko društvenih mreža. Tu je sve moguće.

Dokazuje to i slučaj koji je “zapalio” Hrvatsku.

Đakić – junior napravio je nešto što nitko normalan i zdrave pameti ne bi. Koliko vidim u tomu se slaže cijela zemlja. Tako i treba. Najoštrija moralna osuda i primjerena sudska kazna jedini su lijek za takve.

Primitivizam je primitivizam, mržnja je mržnja, šovinizam je šovinizam, rasizam je rasizam…no, je li baš tako? Mislim, jesmo li uvijek i u svakom slučaju spremni reagirati ovako kao u slučaju Đakića – juniora?

Ima li primjera, možda, da se potpuno prešutjelo pojave ekstremnog šovinizma od strane pojedinaca i grupacije koje pripadaju srpskom nacionalnom korpusu?

Ima li?

Jesu li u nebrojenim slučajevima do sada oskvrnuti spomenici Domovinskog rata na koje su čak ispisivana i četnička znakovlja? Jesu li mladi Srbi na utakmicama u Borovu i Vukovaru uzvikivali “Ovčara!”, “Ovčara!”, “Nož, žica, Srebrenica!”, “Vukovar je Srbija”, “Ubi, ubi, ustašu” i sl.

Našim vrlim „antifašistima“ i Srbima u Hrvatskoj ne smeta mauzolej koji je četničkom krvniku i ubojici, „komandantu odbrane Borova Sela“ Vukašinu Šoškoćaninu podignut nedaleko od mjesta gnjusnog zločina što ga je izvršio sa svojim koljačima!?

Podigli su spomenik zlikovcu i koljaču koji je pred kamerama TV Novi Sad i TV Beograd (6. svibnja 1991. godine – u emisiji uživo „Srbi u Hrvatskoj – proleće 1991.), samo 4 dana poslije krvavog pokolja i bestijalnog masakra nad 12 naših redarstvenika (podmuklo uvučenih u zasjedu i unakaženih do neprepoznatljivosti), izjavio kako je „ubio 6 ustaša“, a „nada se da će ih ubiti još 606“.

Na njegovom mauzoleju „sportsko društvo ‘Beli orlovi’“ postavilo je spomen ploču s natpisom:

„OVDE POČIVA Vukašin Vule – Šoškoćanin

Tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15.5.1991. – komandant odbrane Borova Sela

ZA NARODNOG JUNAKA proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25. septembra 1991.

I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.“

Sličan je spomenik podignut i četniku Vojislavu Miliću pripadniku odreda “Dušan Silni” koji je došao boriti se za “Veliku Srbiju” iz Valjeva – uža Srbija (i bio jedina žrtva na srpskoj strani u oružanom sukobu u Borovu Selu 2.5.1991. godine), a takvih slučajeva u Hrvatskoj ima još.

Nisu samo u pitanju spomenici. Četnici se danas okupljaju u Hrvatskoj gotovo kad god im se prohtije, pa čak i u odorama zločinačke, terorističke paravojske bivše „sao krajine“.

Početkom veljače 2013. godine, u Gvozdu (mjesto u Sisačko-moslavačkoj županiji naseljeno većinskim hrvatskim stanovništvom, kojemu su u listopadu 2012. godine srpski vijećnici promijenili ime u Vrginmost), upriličen je „skup veterana“ tzv. Vojske Republike Srpske Krajine. Njih 12, obučeno u ratne – maskirne uniforme, sa šubarama, šajkačama i beretkama na kojima su bile četničke „kokarde“, položilo je vijenac na spomenik četniku Kosti Vojinoviću (koji je skupa s jednim od najpoznatijih četničkih zločinaca iz Drugoga svjetskog rata, Kostom Pećancem navodno pokrenuo „Toplički ustanak“ 1917. godine – a što je bio formalni razlog za ovo okupljanje). Skupina se tom prigodom ispred spomenika četniku Vojinoviću i slikala – sa crnom četničkom zastavom, u nazočnosti jedne dame koja im je pravila društvo.

Ovo okupljanja pripadnika bivše agresorske paravojske (koje ne bi tolerirala ni jedna pravna i uređena država) nije slučajno upriličeno u jeku kampanje koja se u Hrvatskoj vodi (prije svega od strane državnih vlasti, političkih predstavnika srpske manjine i sklonih im medija), vezano za postavljanje ćiriličnih ploča na zgrade javnih državnih institucija u Vukovaru. Takve provokacije imaju prije svega za cilj dolijevanje ulja na vatru i izazivanja reakcije „druge strane“, ne bi li se dokazala teza o ponovnoj „ugroženosti“ Srba u Republici Hrvatskoj.

Što reći za pisanje ‘Novosti’ koje podupiru SNV, SDSS i Milorad Pupovac? Zar ono što oni u brojnim tekstovima iznose nije rasizam i šovinizam najgore vrste? Znate li i jednu zemlju u svijetu u kojoj medij koji ona financira iz državnog budžeta većinski narod naziva “šupcima”, “govnima”, piše kako je “jeben u glavu”, da su narod “bez identiteta” i “ne znaju čemu im služi samostalnost” i sl.!? Pojavljuju se slike na naslovnicama ovog tjednika na kojemu pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu stoji srp pod vratom, a iznad glave čekić, čime se jasno aludira na odsijecanje glave. Slikom i riječima se prave aluzije na to kako je trebalo objesiti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Od vojske, preko Katoličke crkve, do generala, branitelja i državnih dužnosnika koji im nisu po volji, sve je to izvrgnuto ruglu i grubom vrijeđanju, ne rijetko uz primitivni kočijaški rječnik.

Smije li još tko javno u medijima iznijeti da je Porfirije Perić (koji danas stoluje u Zagrebu kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski) sa svojim prijateljima srpskim popovima i episkopima SPC ne tako davno pjevao u slavu četničkog koljača Momčila Đujića? Popa i četničkog vojvode Momčila Đujića koji je istrebljenjem Hrvata planirao na području Hrvatske stvoriti “Veliku Srbiju”. Popa Đujića čija je Dinarska četnička divizija ostala upamćena i sjevernoj Dalmaciji i Lici po masovnim klanjima i zločinima!? I koji je 1989. godine u četničkog vojvodu proizveo ratnog zločinca iz 90-ih Vojislava Šešelja.

Smije li tko podsjetiti na tu epizodu Porfirija Perića koji nam danas usred Zagreba drži lekcije o miru i kršćanskom milosrđu, a nikad nije objasnio svoj ekstremizam i slavljenje koljača u čiju je slavu pjevao!?

Zaslužuje li i sve ovo spomenuto (a samo je djelić onoga što se događalo zadnjih mjeseci i godina) osudu i kazneni progon!? Ili ćemo za Hrvate primjenjivati jedne kriterije, a za ostale – i naročito Srbe – druge? Jesu li ovdje navedeni slučajevi izljevi ljubavi ili mržnje i šovinizma i pozivanje na nacionalnu mržnju prema hrvatskome narodu koji je svoju samostalnost krvavo izborio 90-ih godina XX stoljeća u ratu nametnutom upravo od onih koji mu i danas pljuju u lice?

Može li se na temelju facebook objave, koliko god ona gnjusna bila, sve nas Hrvate proglasiti ekstremistima i dizati oko svega toliku graju, a da se pri tomu zanemari sve ono što se događa na drugoj strani, vezano za velikosrpsku ideologiju i slavljenje četništva kao njezinog najradikalnijeg oblika?

Nije Ivan Đakić Hrvatska i nije on mjerilo naših vrijednosti.

Ali, mnogi se mediji zadnja dva-tri dana ponašaju kao da jeste. I to nije nikakvo iznenađenje. Toj priči svjedočimo već više od 20 godina. Za Hrvate su rezervirani “šovinizam”, “ksenofobija”, “rasizam”, “fašizam”, “ustaštvo”, a za Srbe “demokracija”, “humanizam”, “antifašizam” i naravno, “ugroženost”. Oni su kronično “ugroženi”, svi i svugdje. Samo da im opet zbog te “ugroženosti” i “straha” ne padne napamet obarati balvane i pucati po nama.

Nadajmo se da je to vrijeme iza nas. Nadajmo se. I dobro bi bilo da je tako.

Ovo je, kako kockari kažu, društvu okupljenom u SNV-u, SDSS-u i oko srpskih ‘Novosti’ došlo kao kec na desetku. Ne bi bolje ni da su naručili.

Uvijek se nađe poneki naš idiot koji im priušti to zadovoljstvo. A oni to onda majstorski dižu na n-tu potenciju i od toga prave svjetski problem.

Da imaju minimum savjesti, Srbi koji slijede Pupovca okrenuli bi se malo i sebi i upitali se koliko i sami doprinose tomu da se javljaju ovako ekscesne situacije? Jesu li uvrede na račun hrvatskoga naroda i obrana ratnih zločinaca – pri čemu se spremno skače na stražnje noge kod svake optužnice ili privođenja – pravi put za suživot?

Razumni ljudi osuđuju svaki ekstremizam i svaki poziv na mržnju i nasilje i tu ne smije biti nikakvih izuzetaka niti selekcije.

Polovična istina nije istina, niti je selektivna pravda pravda.

Bilo bi vrijeme da oni koji prakticiraju dvostruka mjerila to već jednom shvate. Ovo je vrijeme elektronskih medija koji (i pored svih negativnih posljedica što ih ta vrsta progresa sobom nosi) bilježe što tko govori, piše, radi i kako se ponaša.

Sakriti se ništa ne može i to je dobro – naročito za one koji nemaju što kriti.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Karolina Vidović Krišto: Trebam žalovati u tišini..?

Objavljeno

na

Objavio

Danas se sjećamo viteza Blage Zadre. Heroj Vukovara, heroj Hrvatske. Žalujem u tišini. Suđenje Marijanu Živkoviću se nastavlja, vlasti i dalje krše članak 8 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Trebam žalovati u tišini..?

Neetični novinari pišu u detalje o zadarskom slučaju silovanja. Nitko da postavi pitanje, a kamoli da ponudi odgovor kako je došlo do toga? Otkud im takav oblik ponašanja i takvi monstruozni porivi? Koga su ti klinci oponašali? Zašto nemaju osjećaj humanosti, zašto nemaju pijetet prema svetosti ljudskog tijela?

Mene boli kako naša djeca odrastaju, čemu su izložena. Pornografija je dostupna malim klikom na svakom koraku, bez ograničenja. Djeca su tomu izložena od najranije dobi. Davnih godina postavljala sam pitanja vezana uz zaključavanje pornografskog sadržaja radi zaštite djece. I dobila sam dva odgovora. Prvi je, „da, to se vrlo jednostavno može provesti kao što se i sve druge sadržaje na internetu mogu ograničiti ili cenzurirati (uostalom, zakonska podloga postoji jer su ti sadržaji 18+).” Drugi odgovor je bio, „unatoč tomu što je zaštita lako izvediva i što je ona po zakonu, ne može se ta odluka provesti jer je pornografski lobi utjecajan i financijski moćan.”

Djecu izlažemo od najranije dobi i na svim razinama svim vrstama brutalnosti, roditelji su sve nemoćniji i umorniji, obrazovni sustav je institucionalizirao pedofiliju i pornografiju. Što još mogu nego žalovati u tišini?

Hrvatski zakon kaže da je svaka osoba do svoje 18. godine maloljetno dijete.

Hrvatski zakon istodobno kaže da spolni odnos s djetetom starijim od 15 godina nije kazneno djelo.

Hrvatske (sudske) vlasti kažu kako se silovatelji, od Domovinskog rata do danas, mogu braniti sa slobode. Te iste vlasti progone 80-godišnjeg ratnog heroja i oca ubijenih ratnih heroja jer je štitio hrvatski ustavno-pravni poredak. Te iste vlasti kažu nam da trebamo žalovati u tišini.

Je li onda jednostavno na nama da prihvatimo to i takvo stanje? Ako su mi laž i nepravda neprihvatljive, a jesu, ako mi je institucionaliziranje pedofilije neprihvatljivo, a neprihvatljivo je, ako su mi progon pravednika i aboliranje zločinaca neprihvatljivi, a jesu, i ako meni takvoj sustav kaže, a okolina potvrđuje, da zbog toga trebam žalovati u tišini – je li onda vrijeme da to prihvatim i žalujem u tišini? Nije, i sigurno ne ću.

Herr dr. Štulhofer je u Hrvatskoj institucionalizirao i ozakonio pedofiliju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tako su radili ‘antifašisti’. Nisu ga mogli ušutkati, pa su ga ubili!

Objavljeno

na

Bruno Bušić je bio progonjen, zatvaran i na koncu ubijen po režimu koji se deklarira kao komunistički i koji je kao takav poznat u svijetu. Njegovo ime, ali i djela ne mogu se zaboraviti. Čak su i neke hrvatske vojne postrojbe u Domovinskome ratu nosile njegovo ime.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman posmrtno mu je 1995. dodijelio tri odličja: Reda kneza Domagoja s ogrlicom, Red Ante Starčevića i Red Stjepana Radića za njegove zasluge i borbu za hrvatsku samostalnost.

Bušić je bio i ostao hrvatski ponos i nadahnuće, poglavito mlađim generacijama. O sebi je uz ostalo napisao:
– „Rođen sam 6. listopada 1939. u selu Vinjanima, u zaseoku Bušića Drazi. Otac mi je Dalmatinac, a majka Hercegovka. Kad sam imao tri i pol godine, majka mi umire. Mene odvode preko brda baki u Hercegovinu. Kod bake sam ostao godinu dana. Baka i ujaci su me pazili i milovali. No, ja sam neprestano žudio za rodnim krajem. Jedne noći, dok su svi spavali, šmugnuo sam iz kuće. Sutradan su me pronašli u šumi. A dan-dva poslije ove zgodice, baka me je na kljusetu dovela u moju Dragu. Otada se počinje odmotavati moje životno klupko…“.

Kukavički i podmuklo ubili su ga Udbaši po nalogu iz Beograda 16. listopada 1978. u Parizu. Nakon što su njegovi posmrtni ostaci iz glavnog grada Francuske preneseni u Hrvatsku, pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.

Priredio sam i uredio njegovu knjigu „Svjedok pomirbe“ (Zagreb, 1995.), prvu takvu u slobodnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj, a za koju je proslov napisao o. dr. Vjekoslav Lasić.

U knjizi je objavljena i pjesma Brune Bušića „Hrvatska“ (dobivena od pariške policije, 15. XI. 1978.), a ide ovako:

„Između tebe i mene
topla plava pupak-uzica
ti
kamen na srcu
ja
„Smith & Wesson“ u džepu
u podne
šalica kave
u ponoć
čaša pelina
u kršu
kad dječak podbode magarca i krene na zvijezdu
svijeta
na tvoju golu guzicu
past će sve naše suze i poljupci
zvijezda
mrlja crna i nedokučiva
u pepelu je najtoplije
Hrvatska
ovo je bila pjesma o meni i tebi
ona je gotova.“

Evo i tako je pisao stihove čovjek koji je također zapisao i ovo:

„Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se da ne ću nikada uzalud napisati njeno ime. Ako vidite da sam se iznevjerio Hrvatskoj i njenom narodu odsjecite mi ruku.“
Bušić je dao i život radi povezivanja emigracije s domovinom i boreći se protiv ideoloških zabluda, kojima se žrtvuje nacionalno oslobođenje Hrvatske.
Bio je uz ostalo i svjedok pomirbe, bitnog uvjeta obnavljanja nezavisne i slobodne hrvatske države.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari