Pratite nas

Kolumne

“Slučaj Hodgkinson” i “Slučaj Komšić”

Objavljeno

na

Što li je to nagnalo 66-godišnjeg Jamesa Hodgkinsona da u dobi kad se ljudi obično posvećuju unucima, voćkama, maslinama, vrtu, vinovoj lozi, …, pokuša usmrtiti kongresnika Scalisea i njegovo društvo na treningu bejzbola u okolici Washingtona? Što to može ući čovjeku u glavu da se odvaži na takav teško shvatljiv čin? Da ga nije netko radikalizirao? Ili je možda u pitanju tek morbidni pokušaj obilježavanja 50. godišnjice hipijevskog “Ljeta ljubavi”, budući da Hodgkinson kao tinejdžer zacijelo nije ostao hladan na mladom uhu ugodne ideje o miru među ljudima, neograničenim slobodama i ništa manje ograničenoj ljubavi?

U međuvremenu su “djeca cvijeća” narasla, ne i odrasla, pa su takva nedorasla promarširala američkim institucijama, preuzela nadzor nad medijima, a još i prije toga nad utvrdama zabave i popularne kulture, ponajprije onom najutjecajnijom -“svetom šumom” kojoj više ništa nije sveto. Poharavši “svetu šumu”, veliku Ameriku skrenuše s druma uvjeravajući Amerikance kako se trebaju sramiti onoga čime su njihovi predci ponosili, ali i obrnuto – ponositi se onim čega su se oni stidjeli. Amerikom je tako zavladao novočovjek kojeg je upečatljivo opisao legendarni predsjednik Reagan – izgleda k’o Tarzan, hoda k’o Jane, a smrdi k’o  Cheetah (Čita)! S vremenom je vonj tog samozvanog progresivca očekivano poprimio i prepoznatljivu sumporastu notu. I kad se već mislilo da povratka više nema, usnuli američki div, “Veli Joe”, je odlučio skinuti se s terapije izabravši Trumpa za predsjednika. Hodgkinson je, bit će, to doživio kao kraj svijeta i sve što mu je sustavno upumpavano u glavu desetljećima erumpiralo je u zastrašujućem obliku. Iz njega je buknuo sav gnjev bijelog čovjeka prema njemu samom, povijesti mu, domovini i tradiciji!

Nevolja kongresnika Scalisea je, naime, bila upravo u tome što je trumpovac! Ili da prevedemo na jezik ovdašnjeg podneblja – neka vrsta američkog ustaše! Dakle, netko koga i nije tako loše ubiti! Štoviše, u određenim okolnostima to je čak i poželjno, jer u svijetu bezgraničnih sloboda sve je dopušteno. A kud ćeš veće slobode, nego uzeti tuđi život u svoje ruke. Himnu takvom tumačenju slobode odsvirao je Hodgkinson ispalivši preko stotinu metaka na ljude koje nije ni poznavao, pri čemu je trojicu trumpovaca nastrijelio nanijevši im teške rane, kritične po život. Tako se od djeteta cvijeća prometnuo u, pukim slučajem tek neuspjelog, ubojicu. Za to vrijeme u jednoj malenoj zemlji s ove strane Velike bare, gdje društvena izopačenja uzimaju maha i dulje nego u Americi, tekao je sasvim obrnut proces. Tamo se, više nego uspjeli ubojica, odgovoran za smrt ne troje, nego stotina tisuća ljudi, preobrazio u cvijeće – i to, ni manje ni više, nego u ljubičicu bijelu. A štovatelja cvjetova zla nikad dosta pa ni naše vrijeme njima ne oskudijeva!

Hodgkinsonov umalo vršnjak, Ilija Komšić plod je subvencioniranog uzgoja takvog cvijeća. On, doduše, zasad ostaje tek na riječima na kojima se, uostalom, dugo zadržavao i Hodgkinson prije nego što se odlučio na krvavi pir, a američke službe sigurnosti to zanemarivale. No nije to jedina razlika među njima. Sukladno navadama sredina koje su ih iznjedrile, Hodgkinson je ljubitelj vatrenog oružja, dok je Komšiću milije ono hladno. Hodgkinsonov politički favorit Bernie Sanders zgrožen je njegovim činom, dok šefa Komšićeve partije Bernardića ljuti reakcija policije i pravosuđa na nestašluk njegova mezimca.

U naslovu prilično neupadljivog teksta o Hodgkinsonovu suludom pothvatu tiskano izdanje ovdašnjeg jutarnjeg glasila pažljivo skriva lijevu političku orijentaciju počinitelja. Naglašava tek da je počinitelj bijelac navodeći čitateljstvo na zaključak kako su žrtve druge boje kože – primjerice, crnci – u nadi da će to odbiti čitatelje od čitanja teksta u cjelini! S druge strane, Iliju Komšića srednjostrujaški mediji u Hrvatskoj, neovisni kakvi već jesu, predstavljaju isključivo kao hrvatskog branitelja. A što ima veze s njegovim nedjelom koliko i s Hodgkinsonovim to što je ovaj bijelac. Uz to, udruženi ansambl medijskih svirača unisono skriva sadržaj Komšićeve prijetnje biskupu Košiću, iako je isti javno dostupan i obznanjen, kao i činjenicu da je počinitelj član SDP-a.

Ali zato pomirljivo, s vidljivim olakšanjem, skoro svečano objavljuju kako se Komšić ispričao i pokajao da bi to popratili njegovom posve proturječnom izjavom. Sram ga je, kaže, ali mu nije žao (?!!!) pa još jednom poučava biskupa, valjda za slučaj da nije dobro čuo, o čemu smije govoriti – kako kao privatna osoba, tako i na misi. U televizijskom se nastupu ipak donekle sabrao, prijetnju uvio u celofan, pa samo ponovio ono što je iz novina i s televizije naučio! Razumljivo je i iščuđavanje njegove supruge. Ona se snebiva kako joj je suprug završio u zatvoru samo zbog jednog biskupa kojega ionako svi vrijeđaju. Suhoparnim pravničkim rječnikom rečeno, onako kako je svojedobno Ivo Josipović opravdavao nekorištenje službenog nacionalnog znakovlja u zakonom za to predviđenim prilikama – ušutkavati biskupe se jednostavno izobičajilo. A gdje li su samo ona “divna vremena” kad je sve bilo na svom mjestu i kad biskupima nije ni trebalo prijetiti, jer bi ionako završavali u zatvoru čim bi pisnuli. Nadbiskupe da ne spominjemo!

U aleji junaka iz antifašističkog sanatorija Ilija Komšić pokazao se tako surovijom i sirovijom inačicom Ilije Čvorovića, središnjeg lika kultnog srpskog filma “Balkanski špijun”. I dok je Čvorović opsjednut uhođenjem jednog “buržoaskog hohštaplera” od kojeg spašava društvo, jer to smatra svojom dužnošću, Komšić se brine za društvenu higijenu prijeteći “klerofašistima” kako će ih, ne ušute li sami, trajno ušutkati.

Takav će, nesumnjivo bolesni Komšić, za razliku od široj javnosti nešto poznatijeg, u obrani Hrvatske vrlo istaknutog branitelja Đure Brodarca – kojem, iako teško bolesnom, nije dopušteno da se brani sa slobode pa je u zatvoru Republike Hrvatske praktično umoren – biti ekspresno otpušten iz pritvora. Ostaje tek nepoznato je li pušten na slobodu pod sloganom “Smrt fašizmu – sloboda narodu”, te je li sisačka gradonačelnica svog partijskog druga pobjedonosno ispratila iz grada pozdravom istovjetnim navedenom pokliču.

A što s onim medijskim pedagozima koji su naučili Komšića kako se treba vladati prema biskupu koji se, eto, usuđuje govoriti što misli? Rečeno je već kako Komšić u nastupu pred tv kamerama, istina nešto manje vješto, zbori upravo kao oni. No, vrijedi li i obrat – misli li intimno medijski vučji čopor isto što i on iza škura svoga doma, za tipkovnicom računala?

Da misle isto, vidljivo je po tome kako blagonaklono, nerijetko i ne krijući simpatije, prenose mudrovanja antifašističkih umnika o poratnom divljanju antifašističkog barbarogenija – masovnim ubojstvima hrvatskih svećenika, intelektualaca, zarobljenih vojnika, čak i ranjenika, …, nalazeći pritom i najmanju priliku za opravdanje i prešućivanje. Te, da nisu bili krivi, ne bi bježali, te greška je samo proceduralna jer im nije suđeno, te se radi o suradnicima okupatora (hm… kakav je to okupator koji je Hrvatima dopustio da imaju vlastitu državu, a kakav “oslobodilac” koji ju im je oduzeo?). Tako je, primjerice, žrtvama komunističkog antifašizma nedavno odao “pijetet “ortodoksni jugo-kvisling koji nije propustio šprajcovati Hrvate ni krivotvorinom u obradi KOS-a na 20. godišnjicu vukovarskog pokolja.

Doista, kako se po načelu “ja tebi serdare, ti meni vojvodo” ti ideološki aktivisti stacionirani na medijskim čekama časte nagradama i priznanjima, uvjeravajući sami sebe kako ih ljudi vole, možda je sad došlo vrijeme i za korak dalje – da promisle o nagrađivanju čitatelja i gledatelja koji su najtemeljitije upili njihove edukativne sadržaje. U tom smislu Ilija Komšić nameće se kao glavni favorit za dobitnika neke ruže, ili prikladnije karanfila, a u krajnjem slučaju mogla bi ga dopasti i uloga šarafa u kakvoj sekciji Lekovićevog HND-a, te udarne pesti antifašističkih pera i kamera.

Kao što reče predsjednik Tuđman objašnjavajući nužnost potrebe za proglašenjem suverenosti i samostalnosti dana 25.lipnja 1991. – Hrvatska više ne može ostati u okruženju patološke mržnje i zloće prema svemu hrvatskom. Hrvati su se mržnji i zloći izvana nekako uspjeli othrvati, ali na onu podliju koja buja u njedrima njihove, s mukom izborene države kao da im je oslabio imunitet.

Ne suzbiju li Hrvati tu pošast dok je još vrijeme, sve je moguće, pa i da povijest opet pođe sasvim naopako. U tom slučaju nije tako teško zamisliti neku buduću Hrvatsku u kojoj će Ilija Komšić u spomen na svoj beskompromisni performans dobiti neki prilaz, perivoj, ili barem bistu u parku. Uostalom, nemaju li ih i danas diljem Lijepe naše brojni sljedbenici “ljubičice bijele” koji su prešli s riječi na djela, pa i sam “Maršal”, glavom i bradom?

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari