Pratite nas

Kolumne

Slučaj ‘sisačkog zeta’: Vrijeme je da kažemo ‘To nije naš rat’

Objavljeno

na

Ratnohuškačka propaganda ima svoja pravila. Kampanja koju neki mediji, prije svega oni iz EPH grupe, vode protiv islamista, slijedi sva ta pravila.

Sotoniziranje neprijatelja, stvaranje iluzije ugroženosti uz jasno upiranje prstom u “ugrozu”, katastrofični scenarij ako mrski neprijatelj nadvlada, sve smo to već gledali i znamo kako ide. “Krvoločni džihadisti ubili sisačkog zeta”; “Britanija kreće u lov na sisačkog zeta”, “Bijes zbog ubojstva sisačkog zeta”, “Moj otac je heroj – Životna priča Davida Hainesa, sisačkog zeta kojeg su likvidirali džihadisti”, “Kolega sisačkog zeta sljedeći je na popisu nemilosrdnih džihadista”.

Sve su to naslovi objavljeni u nepunih tjedan dana u istoj dnevnoj novini. Primijetite da se ritimički, gotovo hipnotički, ponavlja sintagma “sisački zet”: ona je tu da stvori dojam da je ubijen jedan od nas, naš čovjek. I mi ga trebamo osvetiti. A takvih članaka ima još desetke: Zar je ubojstvo britanskog humanitarca najveći problem ove države, u vrijeme kad je zemlja poharana poplavama, kad oba krila partije zajedno suspendiraju Ustav, što bi svugdje drugdje bio prvorazredni politički skandal, kad se osuđena kriminalka iz zatvora vraća u saborske klupe? A ne.

isil-kalifat-plan-kamenjar

Da biste nahuškali narod, morate ih zastrašiti. Treba širiti paranoju, sotonizirati islamiste. “ISIL u idućih pet godina planira osvojiti i Hrvatsku”, kaže jedan od debilnijih naslova. Jutarnji je pisao i o tome kako “Islamska država” uključuje i Hrvatsku te to potkrijepio “mapama” iz nekog mračnog kutka interneta, iako je sam ISIL jasno rekao dokle seže njihov kalifat. “ISIL prijeti Hrvatskoj”, kaže jedan drugi naslov. Čime? Epidemijom ušiju iz njihovih bradurina? A onda se desio slučaj da je stradao jedan Britanac u Iraku, koji je igrom slučaja bio oženjen Hrvaticom. Što je krunski dokaz da nas islamisti ugrožavaju, samo što eto horde bradatih džihadista nisu navalile na granice Hrvatske! Paranoja se širi i preko ono šake jada iz Maoče: istina, tamo živi par stotina ekstremista, no, realno, oni Hrvatskoj predstavljaju prijetnju koliko i “Vlada RSK u egzilu” koja još uvijek ratuje na internetu za srpski Knin. Zapravo, kad razmislim, i manju.

Radi se dakle o čistoj propagandi. O, ne nisam nikakav antiamerički nabrijan lik, naprotiv. Nisam od onih koji Ameriku smatraju zemljom kretena. To je vodeća zemlja zapadnog svijeta, zemlja kojoj dugujemo većinu tehnologije i znanstvenih otkrića zadnjih sto godina, zemlja koja je dva puta u prošlom stoljeću morala spašavati Europu od vlastite gluposti i vaditi je iz svjetskih ratova koje je sama zakuhala. Bio sam strahovito bijesan zbog “tako im i treba” reakcija u Hrvatskoj nakon 9/11, i teoretičara zavjera koji su koristili ljudsko neznanje da bi dokazali da avioni nisu pali nego valjda još uvijek lete. Da, čak sam podržao njihovu intervenciju protiv Sadama, jednostavno zato jer je on bio masovni ubojica koji se služio bojnim otrovima, i koji je prouzročio dva gadna rata u susjedstvu – onaj s Iranom, na koji mu je Amerika progledala kroz prste po sistemu “neprijatelj našeg neprijatelja je naš prijatelj”, i onaj protiv Kuvajta, na koji mu nije progledala kroz prste jer je dirao u njihovu naftu. Da, smatram da je Amerika dala Europi i svijetu jako mnogo toga, od krumpira, rajčica i graha do moderne demokracije, televizije i serijskih, jeftinih automobila. Ne, ne smatram da je Amerika naš neprijatelj, iako se ne slažem s gay-agendom i istospolnim brakovima, niti nametanjem vlastitih rješanja drugima kao jedino ispravnih.

Ali njihova politika na bliskom istoku je čista katastrofa, i mi je ne trebamo slijediti. Amerika je prvo aktivno podržavala “freedom fightere” protiv tamošnjih diktatora, iako su od početka mnogi upozoravali da su oni obična pljačkaška i koljačka bagra, a ne romatnični heroji koji se bore za slobodu. To ne znači da imam simpatija za tamošnje diktatore poput Asada. Ali, eto, nemam ni za njegove suparnike. Podržati bilo koju stranu tamo ima smisla koliko je imalo i podržati Staljinove armije u borbi protiv Hitlera, i obratno.

Ukratko, ono što se događa u Siriji i u Iraku nije naš rat. Mi ga nismo zakuhali. Da, to je grozno, ali to se nas ne tiče. Da, islamisti su okrutni, oni bi nas vjerojatno sve povješali na bandere da mogu – ali ne mogu. Mi nemamo milijune imigranata iz Pakistana koji bi svake godine slavili 9/11, poput Britanaca, niti izravne interese na bliskom istoku. Hrvatska se islamiste zapravo ne tiče kao takva, niti se oni tiču nas. Ne, nisam naivan što se tiče islamskog terorizma, sjećam se jako dobro kad je tada još nepoznati Osama Bin Laden poslao dvojicu svojih bradonja da se zabiju auto-bombom u policijsku stanicu u Rijeci davne ratne 1993., jer je Hrvatska izručila jednog njegovog terorista Egiptu, gdje su ga čekala vješala. I to je u redu, s teroristima treba tako postupati, poslati ih tamo gdje ih čekaju vješala. Ne treba strahovati pred prijetnjom terorizma, jer strah više nego išta izaziva predatore.

No, ne trebamo se niti petljati u ono što se nas zapravo ne tiče. Opasnost od islamskog terorizma se preuveličava iz očitih političkih i politikantskih ciljeva, pa iako ona postoji u Hrvatskoj, zapravo je minimalna. Misli li stvarno itko pri zdravoj pameti da će sto bradatih polupismenih šehida iz Maoče zajedno sa svojim kozama i ovcama navaliti na granice Hrvatske? Misli li itko da će islamisti iz Sirije u pet godina pregaziti Tursku, Grčku, Bugarsku, Srbiju, i doći na granice Hrvatske? Naravno da ne. Nisu u stanju osvojiti niti Damask. A kako stvari stoje neće ni biti.

Amerika opasno luta u svom odnosu prema islamistima, koji je u kratko vrijeme skliznuo od pune podrške “freedom fighterima” i njihovog podučavanja i organiziranja do potpunog sotoniziranja istih. Slično se događa u odnosu s Rusijom: Putin svakako nije cvijeće, ali njegovo sotoniziranje na zapadu prelazi granice razuma. Kissinger je jasno rekao da to nije politika, nego alibi za nemanje politike. Trebamo li mi, iz tko zna čijih interesa, slijediti američku politiku u njenim lutanjima i zabludama? Naravno da ne. Ne dijelim stavove pacifista i “Occupy Croatia”, na kraj pameti mi nije demonstrirati protiv “američkog imperijalizma” koji je po njima korijen svega zla na svijetu, ali jesam pobornik toga da gledamo svoja posla i ne petljamo se u što se ne trebamo petljati. Ne smatram da se Hrvatska treba braniti na avnojskim granicama, naprotiv: pobornik sam aktivnog pristupa, ali hrvatski interesi se u ovom trenutku sasvim sigurno ne brane ni u Siriji ni u Iraku. Možda tek u Ukrajini, a i to je pitanje. Prijetnju našem načinu života i kulturnom identitetu ne predstavljaju islamisti, a prijetnja našoj slobodi i demokraciji ne dolazi s bliskog istoka nego iz saborskog Odbora za Ustav, gdje su se slizali Peđa, Vlado, Dragan i Ivo u namjeri da ukinu demokraciju u Hrvatskoj. Pitanje ostaje, tko i zašto želi uvući Hrvatsku u jedan sasvim nepotreban križarski rat?

izvor:dnevno.hr, autor Marcel Holjevac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trebamo li se sramiti HR Herceg-Bosne 93.? (Odgovor Višnji Starešini)

Objavljeno

na

Objavio

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, „Bosna šaptom pala“ u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske „dijelili“ Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

U kolumni “Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93.“, objavljenoj 9. rujna 2018. u Slobodnoj Dalmaciji, Višnja Starešina primjećuje kako se na svečanoj obljetnici proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne okupila “reprezentativna ekipa zimzelenih hrvatskih dužnosnika”. Starešina smatra kako je proglašenje HR Herceg-Bosne besmisleno i da “predstavlja jedno od najvećih promašaja hrvatske politike” jer je “to učinjeno usred pregovora o takozvanom Owen-Stoltenbergovu mirovnom paketu”. Piše Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Ona tvrdi da je Hrvatska “te jeseni bila pred slomom i pred povratkom u neku novu Jugoslaviju okolnim putom”. Proglašenje HR Herceg-Bosne “značilo je pojačati sve negativne aspekte katastrofalnog položaja: izazvati usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom, dati Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru, dati legitimitet Martićevoj Republici Srpskoj Krajini”. Starešina tvrdi i da je proglašena republika umanjila vrijednost Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Kolumnistica tvrdi kako bi bilo “svrsishodnije crpiti političku inspiraciju iz pobjede 1995. nego iz poraza 1993.”, jer su operacije Maestral i Južni potez omogućile HV-u i HVO-u da postanu glavni američki partner.

Politički rezultati potvrđuju zimzelenost hrvatskih dužnosnika. Međutim, je li proglašenje HR Herceg-Bosne u to vrijeme doista bio toliki promašaj i problem?

Muslimansko i međunarodno izjednačavanje Srba i Hrvata

Starešina tvrdi da je proglašenje HR Herceg-Bosne izazivalo “usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom” – kao da se to nije događalo prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne.

Nacionalna politika Hrvata osuđivana je i prije i poslije Herceg-Bosne. Muslimansko izjednačavanje Srba i Hrvata formalizirano je 7. veljače 1992. donošenjem “Direktive za odbranu Republike Bosne i Hercegovine” muslimanske Patriotske lige Sefera Halilovića. U njoj su navedene tri “ukupne snage neprijatelja”: “Jugoslavenska armija, snage SDS-a i ekstremne snage HDZ-a”. Ciljevi neprijatelja su, navodi se, “priključenje Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj”.

Muslimani i odbori SDA koji su surađivali s HDZ-om i vlastima HZ Herceg-Bosne redovito su raspuštani. Dok su se cijevi još hladile od Lipanjskih zora 1992., u Hercegovini Izetbegovićevi ljudi oduzeli su legalno izabranom odboru SDA pravo na “zaštitu muslimanskih interesa” zbog suradnje s Hrvatima. Naglašeno je kako se podržavaju “sve odluke legalnih organa RBiH vezano za HVO i tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu” po kojima se HZ Herceg-Bosna podređuje muslimanskoj republici.

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, “Bosna šaptom pala” u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske “dijelili” Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

Hrvatska pred slomom, Muslimani pred Jadranom. Je li kriva HR Herceg-Bosna?

Hrvatska je bila pred slomom i prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne. UNPA, “ružičaste” i “zaštićene” zone, oštra pisma ministara vanjskih poslova EU i Državnog tajnika SAD-a Christophera Warrena krajem siječnja 1993. te Rezolucija 802 VS UN-a protiv Operacije Maslenica bili su prijetnja Hrvatskoj, i to nakon što su Hrvati i Muslimani potpisali kratkotrajno siječanjsko primirje u Ženevi, prije proglašenja HR Herceg-Bosne.

Starešina tvrdi da je HR Herceg-Bosna dala “Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru” – kao da se taj plan nije počeo provoditi mnogo ranije uz pomoć međunarodnih aktera.

U siječnju 1993. muslimansko vodstvo obećalo je potpisati Vance-Owenov plan ako dobije posebna prava u luci Ploče i izlazak na Jadran. Postupno je međunarodna zajednica legitimirala taj bošnjački cilj. Glavni pregovarač EU, David Owen, 22. lipnja 1993. za BBC izjavljuje da “Muslimanima treba biti osiguran pristup na more, a moguće je da im se dade i Mostar”. Tri dana kasnije, Owen i njegov kolega iz UN-a Stoltenberg upućuju Tuđmanu pismo u kojem izražavaju “čvrsto uvjerenje da Muslimani moraju imati više od 30% teritorija… izlazak na Savi te osiguran pristup Jadranu”. Owen i Stoltenberg izražavaju uvjerenje da “što su Muslimani bliži moru, to je rješenje prihvatljivije svijetu”. Isto uvjerenje Tuđmanu prenose i ministri vanjskih poslova EU.

Međunarodna zajednica 25. i 27. lipnja 1993. traži čak ustupanje područja Republike Hrvatske sjeverno od Save kod Brčkog, Gunju, kako bi Muslimani imali nesmetan izlazak na Savu. Zanimljivo je kako je mjesec dana nakon tog zahtjeva SIS informirao hrvatske vlasti o učestalim provokacijama muslimanskih izbjeglica i pojačanom muslimanskom ekstremizmu u Gunji i Gašincima kod Đakova (6. kolovoza 1993).

Glavni međunarodni mediji svesrdno su prenosili muslimanske želje. Kratkotrajni član Predsjedništva BiH i poslijeratni Predsjednik Federacije BiH Ejup Ganić za bečki Kurier tvrdi kako “mi [Muslimani] bismo pobijedili rat da smo imali 20 kilometara slobodnog pristupa moru” (25. kolovoza 1993).

Starešina griješi kad tvrdi da je alibi za ofenzivu prema moru dala HR Herceg-Bosna. Blagonaklonost međunarodne zajednice i antihrvatska kampanja među muslimanskim vodstvom bili su dovoljni motivi za takve planove i ciljeve. Oni su se provodili znatno ranije uz pristanak međunarodne zajednice.

HR Herceg-Bosna u Uniji republika Bosne i Hercegovine

Herceg-Bosna je preimenovana u republiku nakon što je 31. srpnja 1993. potpisan mirovni sporazum Owen-Stoltenberg koji je predviđao Uniju republika BiH odnosno “konfederaciju republika čiji će ustav priznati tri konstitutivna naroda, a većinu vladinih dužnosti obnašat će njihove republike”. Hrvati su odmah prihvatili prijedlog da Muslimanima pripadne 30% teritorija Unije, bez obzira što se i tijekom pregovora to područje širilo uvijek nauštrb Hrvata.

Muslimanskim liderima ni to nije bilo dovoljno, ali su tad morali pridobiti srpsku stranu. Ganić je uoči potpisivanja sporazuma izjavio za hamburški Die Woche da “mi [Muslimani] možemo birati samo između dva neprijatelja. Mi ćemo odlučiti u korist Srba. Englezi bi rekli: ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Srbi su sve postigli i svijet ih podržava u vojnim pobjedama… Zato, mi ćemo s jačima. A to su Srbi…” (29. srpnja 1993).

Slično, bečki Der Standard i hamburški Die Woche prenose Ganićevu misao prema kojoj su “Muslimani islamizirani Srbi, i najveća greška koju smo mi učinili na početku rata bilo je stvaranje vojnog saveza s Hrvatima” te kako su Muslimani „bliži Srbima nego Slovencima i Hrvatima. Pričamo dijalekt koji je bliži srpskom nego hrvatskom. Isto vrijedi i za mentalitet, navike i običaje“ (30. srpnja 1993). “Alijin diplomata” Muhamed Filipović tvrdi da mu je Owen 26. srpnja 1993. u Ženevi obećao da “ako mi [Muslimani] pristanemo na ono što trebaju dobiti Srbi, tada će oni okrenuti leđa Hrvatima i mi se možemo namiriti na njihov račun”. Sumnjam da su Ganićevo bratimstvo sa Srbima i Owenov plan namirenja na račun Hrvata ovisili o HZ ili stvaranju HR Herceg Bosne.

Unatoč tome, 20. kolovoza odlučeno je da će sve tri strane predstaviti prijedlog svojim javnostima te kako će se 30. kolovoza vratiti natrag u Ženevu. Za razliku od Muslimana i Srba, Hrvati nisu imali dom u kojem bi mogli glasovati o takvom ili bilo kojem dokumentu, jer se politika provodila sukladno civilnoj vlasti HVO-a i predsjedništvu HZ Herceg-Bosne. Zbog toga, 24. kolovoza je uočena potreba i dogovoreno je proglašenje HR Herceg-Bosne, ni manje ni više, u skladu s međunarodnim sporazumima o Uniji republika BiH. Uslijedilo je donošenje “Temeljne odluke o uspostavi i proglašenju HR Herceg-Bosni” 28. kolovoza 1993. Njene institucije, poput Zastupničkog doma, nisu dovodile u pitanje postojanje, integraciju i podjelu ovlasti s Unijom republika BiH. Za razliku od proglašenja Republike Srpske 1992. i Martićeve RSK, HR Herceg-Bosna temeljila je svoje postojanje na međunarodnom ugovoru. Međunarodna zajednica nije nikad reagirala protiv preimenovanja HZ u HR Herceg-Bosnu. Bilo im je jasno kako taj čin nije bio uperen protiv nijedne strane, jer je HR Herceg-Bosna i dalje prihvaćala okvire Bosne i Hercegovine.

Srbi su prihvatili mirovni prijedlog na sjednici republičke skupštine 27. kolovoza. S druge strane, sve su strane znale da će muslimanska strana odbiti prijedlog. Izetbegović u svojim Sjećanjima svjedoči kako je “lord Owen očekivao završetak razgovora i prihvatanje njegova plana, ali, na njegovo zaprepaštenje, mi smo objavili da moramo ići na konsultacije u Sarajevo da za mirovni plan dobijemo suglasnost Skupštine BiH”. Konačno, muslimanska Skupština BiH odbila je plan o Uniji BiH krajem kolovoza 1993. (65 protiv, 0 za).

Vrijedi napomenuti i kako su početkom jeseni 1993. međunarodna zajednica i zapadni mediji imali sve manje strpljenja prema muslimanskim zahtjevima. Owen bilježi kako su muslimanski ratnici htjeli nastaviti rat s Hrvatima, a Burg i Shoup u knjizi The War in Bosnia-Herzegovina, pozivajući se na Washington Post i New York Times, tvrde kako su mediji pisali o “slavlju muslimanskih dužnosnika zbog rezultata glasovanja” o planu te kako je među Muslimanima sve manje interesa za dogovor.

Teško je dokazati kako je položaj Hrvatske u svijetu pogoršan stvaranjem HR Herceg-Bosne i da je taj potez besmislen. Naprotiv, Unija republika BiH bila je na UN-ovom stolu formalno sve do kraja prosinca 1993. godine.

Obljetnica HR Herceg-Bosne ne umanjuje pobjede u operacijama Maestral i Južni potez. One se, između ostalog, obilježavaju svake godine. Doduše, dogodi se da tih dana ponosa „lokalne“ vlasti koje naređuju postavljanje ratnih ljiljana “zaborave” pozvati pripadnike HVO-a i HV-a. Čini se kako su te operacije davno “zaboravili” i hrvatski partneri. To “zaboravljanje” nosi sa sobom ključno pitanje: je li crpljenje inspiracije iz izvrsnih operacija iz 1995. dovoljno za zaustavljanje današnjih bošnjačkih političkih napada na konstitutivnost i ravnopravnost, bez učenja iz HR Herceg-Bosne?

Ivan Pepić/blog.vecernji.hr


Ja ću samo nadopuniti ovaj izvrstan članak s još par dodataka. Piše Predrag Nebihi.
Prvi dodatak je knjiga Billa Clintona “My life”
https://is.muni.cz/…/pod…/MVZ253/um/Bill_Clinton_My_Life.pdf

Obratite pažnju na stranicu 404. ove knjige gdje Clinton spominje Mitteranda pa kaže:
“… he was more sympathetic to the Serbs than I was, and less willing to see a Muslim-led unified Bosnia.”

Dakle, Clinton kaže kako je Mitterand više simpatizirao Srbe od njega, ali da je je bio puno manje sklon “ujedinjenoj” (čitaj: unitarnoj) “Bosni” i to “pod vodstvom Muslimana” od njega.

Jednom ću o ovome napisati malo šire štivo, ali sad je dovoljno vidjeti kakav je bio stav Clintona odnosno SAD-a i to je dovoljan dokaz da Starešina piše gluposti koje nemaju nikakve veze s mozgom i ja ne znam što je toj ženi, je li joj netko prijetio, je li nju netko platio, je li nju netko ucjenjuje, ili je pak riječ samo o površnosti, jer ista ta Starešina je nakon presude Praljku pisala kako je Mesićevo svjedočenje u Haagu tajno i kako se do njega ne može iako je oznaka tajnosti s tog svjedočenja iako je svjedočenje dostupno na internetskim stranicama haškog suda još od 2005. godine.

Što se tiče Mitteranda, kad su četnici napravili pokolj u Vukovaru isti taj Mitterand (za one koji ne znaju, to je bio tadašnji francuski predsjednik) rekao je da “su Hrvati to i zaslužili jer su bili na pogrešnoj strani u drugom svjetskom ratu”. Dakle, u to vrijeme imamo Englesku i Francusku na strani Srba, Ameriku na strani muslimana, a na našoj strani nema ama baš nikoga.

Druga stvar kojom bih nadopunio ovaj odličan tekst je prvi stvarni dokaz o namjeri podjele BiH, i pazite sad ovo, tu nigdje nema Tuđmana, tu nigdje nema Hrvata, to je Alija Izetbegović predložio Srbima, točnije Radovanu Karadžiću u svibnju 1991. godine, i o tome postoji čak i onovremni dokaz u vidu tonskog zapisa:

Dakle, ovo što čujete na ovom video-zapisu je razgovor između Karadžića i Slobodana Miloševića iz svibnja 1991. u kojem Karadžić prepričava Miloševiću kako mu je dva dana prije toga Izetbegović ponudio da “podjelimo Bosnu”.
Pitanje koje se logično postavlja je zašto ljevičarsko-islamistička kamarila i čitav dijapazon od Sorosa preko Mesića sve do Bin Ladena skupa s njihovimm medijskim jurišnicima ignorira ovaj materijalni dokaz, koji je kronološki prvi po redu u kojem se spominje famozna “podjela Bosne”?
Treba li nekom nešto crtati?

Haška soroščad, kao i ovdašnja medijska soroščad i savoštrbčad prednost daje Mesićevom svjedočenju bez obzira na činjenicu da Mesić nije bio u Karađorđevu, da je njegovo svjedočenje po čuvenju odnosno iz druge i treće ruke, kao i to da se Mesić politički sukobio s Tuđmanom zbog čega je imao jasan motiv za lažno terećenje Tuđmana.

Za razliku od tog mita i Karađorđevu, gdje ni dan-danas nema nikakvog dokaza, nikakvih sporazuma, nikakvog ugovora, ničega, ovo je sasvim konkretan dokaz, nastao u onom vremenu, i gdje Karadžić apsolutno nije imao nikakvog razloga lagati Miloševiću.
I zato ja tvrdim da Zlatko Hasanbegović mulja kad optužuje Tuđmana da je ideja “podjele Bosne” inicijalno Tuđmanova, i za to vadi onaj feralovski “argument” da je Tuđman u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji s kraja 1991. godine rekao kako Hrvatskoj treba zadebljanje pereca na jugu.

Problem s Hasanbegovićem je standardni problem s muslimanima,. “oni nikad ni za što nisu krivi, uvijek je kriv netko drugi, ali taj bezobrazluk kojim oni ignoriraju osnovna načela matematike i fizike da bi opravdali svoje glavosječstvo je ono što ih u mojim očima čini pokvarenijom od svih, uključujući i četnike”.

Činjenica je da je Dusina bila 80 dana prije Ahmića. Činjenica je da su Orlište i Buščak bili tri tjedna prije Sovića i Doljana a koji su bili isti dan kad i Ahmići ali i Trusina.  Činjenica je da je Alija Izetbegović ponudio Radovanu Karadžiću “podjelu Bosne” 7 mjeseci prije tog famoznog Tuđmanovog intervjua Slobodnoj Dalmaciji kojeg rado potežu sve jugoslavenčine koje mrze Tuđmana, od Mesića preko feralovih anarhističkih drogiranih i pijanih bandita pa sve do velikog “desničara” Hasanbegovića.

Činjenica je da je muslimansko-hrvatski rat počeo zato jer su Muslimani po strateškom ofenzivom vojnom planu napali Hrvate. http://www.hrsvijet.net/…/33079-muslimanski-strateki-ofenzi…

Činjenica je da su Muslimani ubili najmanje 5 puta više hrvatskih civila i ratnih zarobljenika nego obratno, isto tako i protjerali 5 puta više ljudi.
Činjenice su ono što apsolutno nikad ne ide u prilog četnicima, Bošnjacima, jugoslavenčinama, sorosoidima, kvazi-liberalima, komunjarama, antiteistima, sotonistima i toj ekipici…

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Sve referendume treba zabraniti!

Objavljeno

na

Objavio

Nema potrebe da se sumnja u HDZ, jer on svim silama pomaže da referendum uspije. Naime, ako bude manje potpisa nego je predano, politika neće bit odgovorna, ili, što bi rekao pomoćnik ministra uprave, postoje naznake da će krivac biti Apis.

Jedno ljeto dolazi svome kraju. Iako nas još uvijek grije sunce, pojavili su se prvi glasnici lošeg i tmurnog, kišovitog vremena. Naime, u Sabor su se vratili naši političari. Političari puni obzira prema svome narodu, puni ljubavi jedni za druge. Na braniku naše stabilnosti tako stoje zagrljeni Saucha i Culej, Ronko i Đakić, Pupovac i Glavaš. Isijavaju ljubavlju dok gledaju u vođu koji ponizno odgovara na pitanja oporbe. On je s puno takta uspio Pernara učiniti nevidljivim, piše Borislav Ristić/VečernjiList

Na taj je način pokazao kako se rogovi mogu držati u vreći kada je vreća dovoljno duboka. Ta je vreća generator ove naše političke stabilnosti, koju svi napadaju i žele srušiti raznim smicalicama, a jedna od najvećih je referendum.

Pogledajte samo kako su se podmuklo organizirali i skupili potpise za referendum, koristeći se slabostima zakona o referendumu. Taj zakon je mijenjan zbog ulaska u EU. Znaju rušitelji stabilnosti da bi osporavanje tog zakona na neki način značilo i osporavanje legitimnosti referenduma o ulasku u Uniju. Za tu im je manipulaciju trebalo skupiti samo 10% potpisa u samo 14 dana, što su skoro najbolji uvjeti u čitavoj Europi, rekli bi cinici. Tko još može tako lako i bez opstrukcija do referenduma? Zato naši stručnjaci kažu kako postojeći zakon o referendumu nije dobar. Upravo zato, dok su na vlasti sadašnji čuvari stabilnosti, do donošenja novog zakona sve referendume treba zabraniti.

Nije narod suveren da bi on sam odlučivao o stvarima o kojima samo politika smije donositi svoj sud. Ne smije se u demokraciji dopustiti da o nečemu odlučuje većina. Zamislite da kojim slučajem zidar Pernar dođe na vlast i počne tiskati novce kao na traci i izvoditi razne porezne vratolomije. Nečuveno je da narod ima osigurač, referendumom odlučivati o porezima, pa da ga se na taj podmukao način ide spriječavati u provedbi njegovih ideja.

Dok ljudi ne progledaju i ne shvate da su oni koje zovu našima, kao i oni koje zovu vašima, u stvari “njihovi”, ništa se neće promijeniti. Opravdavati postupke naših kada su na vlasti, znači u stvari davati alate njihovima kada dođu na vlast. Jer, zakoni se ne donose kako bi vrijedili samo za sadašnju vlast. Kada druga strana dođe na vlast ona ima u rukama gotove alate da bez velikih otpora stvari okrene u suprotnom smjeru. Zato je važno propitivati postupke vlasti kako mala skupina ljudi ne bi akumulirala svu moć. Jer, lakše je narodu nešto nametnuti tako što će netko kupiti njihove političare, nego mu objašnjavati sve posljedice određenog zahvata kako bi znao odlučiti. Referendum tu ima funkciju osigurača od otuđene vlasti.

Dok neki loši HDZ-ovci tvrde kako je Plenković odveo stranku u lijevi centar i oteo oporbi sadržaj, s time mu samo rade štetu – jer će se teško zaštiti od silnih SDP-ovih prebjega. HDZ je politički pokret koji se prostire od političkog centra pa na desno, a da bi opstao mora uvažavati sve razlike. Uvijek kroz dogovor moraju tražiti kompromis, koji kaže da dok god je krivac Plenković u prvom planu, ona šutljiva desnica, koja u pozadini odrađuje plinske biznise i kojoj svi poslovi dobro funkcioniraju, držat će mu leđa. Upravo oni su udarna igla za discipliniranje nezadovoljnika, jer su njima izbori najveći rizik i oni izborima najviše gube.

Zato HDZ u medije mora puštati spinove o prijevremenim izborima i plašiti nezadovoljnike micanjem s izbornih lista. Jer kada Plenković iscrpi sve mogućnosti žongliranja, najava izbora će značiti početak frakcijskog rata u kojem će se pokušati osloboditi balasta. I upravo zato ne smije proći referendum o izbornom zakonu. Jer kad bi on prošao, odnosno, kada bi se redoslijed na listama odlučivao preferencijalno i bez praga, Plenković ne bi imao alate za čistku.

Zbog toga ministar uprave, inače “dobar prijatelj” političkog tajnika HDZ-a, nema razloga opstruirati referendum. I upravo zato njegov pomoćnik nije imao potrebe puštati sumnje o bebama i mrtvima u javni prostor. Ne radi se o sumnjama, jer do zaključaka se došlo uspoređujući potpisane s HDZ-ovim popisom mrtvih glasača. Ima naznaka kako su se isti potpisali i za ovaj referendum.

Na kolika je odricanja HDZ spreman kada se odriču i svojih mrtvih glasača, samo kako bi zaštitili transparentnost procesa? Upravo pod izgovorom zaštite osobnih podataka spriječili su da prebrojavanje nadziru oni kojima su građani dobrovoljno ustupili svoje potpise. Zato nema potrebe da se sumnja u HDZ, jer on svim silama pomaže da referendum uspije. Naime, ako bude manje potpisa nego je predano, politika neće bit odgovorna, ili, što bi rekao pomoćnik ministra uprave, postoje naznake da će krivac biti Apis.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari