Pratite nas

Kolumne

Slučaj ‘sisačkog zeta’: Vrijeme je da kažemo ‘To nije naš rat’

Objavljeno

na

Ratnohuškačka propaganda ima svoja pravila. Kampanja koju neki mediji, prije svega oni iz EPH grupe, vode protiv islamista, slijedi sva ta pravila.

Sotoniziranje neprijatelja, stvaranje iluzije ugroženosti uz jasno upiranje prstom u “ugrozu”, katastrofični scenarij ako mrski neprijatelj nadvlada, sve smo to već gledali i znamo kako ide. “Krvoločni džihadisti ubili sisačkog zeta”; “Britanija kreće u lov na sisačkog zeta”, “Bijes zbog ubojstva sisačkog zeta”, “Moj otac je heroj – Životna priča Davida Hainesa, sisačkog zeta kojeg su likvidirali džihadisti”, “Kolega sisačkog zeta sljedeći je na popisu nemilosrdnih džihadista”.

Sve su to naslovi objavljeni u nepunih tjedan dana u istoj dnevnoj novini. Primijetite da se ritimički, gotovo hipnotički, ponavlja sintagma “sisački zet”: ona je tu da stvori dojam da je ubijen jedan od nas, naš čovjek. I mi ga trebamo osvetiti. A takvih članaka ima još desetke: Zar je ubojstvo britanskog humanitarca najveći problem ove države, u vrijeme kad je zemlja poharana poplavama, kad oba krila partije zajedno suspendiraju Ustav, što bi svugdje drugdje bio prvorazredni politički skandal, kad se osuđena kriminalka iz zatvora vraća u saborske klupe? A ne.

isil-kalifat-plan-kamenjar

Da biste nahuškali narod, morate ih zastrašiti. Treba širiti paranoju, sotonizirati islamiste. “ISIL u idućih pet godina planira osvojiti i Hrvatsku”, kaže jedan od debilnijih naslova. Jutarnji je pisao i o tome kako “Islamska država” uključuje i Hrvatsku te to potkrijepio “mapama” iz nekog mračnog kutka interneta, iako je sam ISIL jasno rekao dokle seže njihov kalifat. “ISIL prijeti Hrvatskoj”, kaže jedan drugi naslov. Čime? Epidemijom ušiju iz njihovih bradurina? A onda se desio slučaj da je stradao jedan Britanac u Iraku, koji je igrom slučaja bio oženjen Hrvaticom. Što je krunski dokaz da nas islamisti ugrožavaju, samo što eto horde bradatih džihadista nisu navalile na granice Hrvatske! Paranoja se širi i preko ono šake jada iz Maoče: istina, tamo živi par stotina ekstremista, no, realno, oni Hrvatskoj predstavljaju prijetnju koliko i “Vlada RSK u egzilu” koja još uvijek ratuje na internetu za srpski Knin. Zapravo, kad razmislim, i manju.

Radi se dakle o čistoj propagandi. O, ne nisam nikakav antiamerički nabrijan lik, naprotiv. Nisam od onih koji Ameriku smatraju zemljom kretena. To je vodeća zemlja zapadnog svijeta, zemlja kojoj dugujemo većinu tehnologije i znanstvenih otkrića zadnjih sto godina, zemlja koja je dva puta u prošlom stoljeću morala spašavati Europu od vlastite gluposti i vaditi je iz svjetskih ratova koje je sama zakuhala. Bio sam strahovito bijesan zbog “tako im i treba” reakcija u Hrvatskoj nakon 9/11, i teoretičara zavjera koji su koristili ljudsko neznanje da bi dokazali da avioni nisu pali nego valjda još uvijek lete. Da, čak sam podržao njihovu intervenciju protiv Sadama, jednostavno zato jer je on bio masovni ubojica koji se služio bojnim otrovima, i koji je prouzročio dva gadna rata u susjedstvu – onaj s Iranom, na koji mu je Amerika progledala kroz prste po sistemu “neprijatelj našeg neprijatelja je naš prijatelj”, i onaj protiv Kuvajta, na koji mu nije progledala kroz prste jer je dirao u njihovu naftu. Da, smatram da je Amerika dala Europi i svijetu jako mnogo toga, od krumpira, rajčica i graha do moderne demokracije, televizije i serijskih, jeftinih automobila. Ne, ne smatram da je Amerika naš neprijatelj, iako se ne slažem s gay-agendom i istospolnim brakovima, niti nametanjem vlastitih rješanja drugima kao jedino ispravnih.

Ali njihova politika na bliskom istoku je čista katastrofa, i mi je ne trebamo slijediti. Amerika je prvo aktivno podržavala “freedom fightere” protiv tamošnjih diktatora, iako su od početka mnogi upozoravali da su oni obična pljačkaška i koljačka bagra, a ne romatnični heroji koji se bore za slobodu. To ne znači da imam simpatija za tamošnje diktatore poput Asada. Ali, eto, nemam ni za njegove suparnike. Podržati bilo koju stranu tamo ima smisla koliko je imalo i podržati Staljinove armije u borbi protiv Hitlera, i obratno.

Ukratko, ono što se događa u Siriji i u Iraku nije naš rat. Mi ga nismo zakuhali. Da, to je grozno, ali to se nas ne tiče. Da, islamisti su okrutni, oni bi nas vjerojatno sve povješali na bandere da mogu – ali ne mogu. Mi nemamo milijune imigranata iz Pakistana koji bi svake godine slavili 9/11, poput Britanaca, niti izravne interese na bliskom istoku. Hrvatska se islamiste zapravo ne tiče kao takva, niti se oni tiču nas. Ne, nisam naivan što se tiče islamskog terorizma, sjećam se jako dobro kad je tada još nepoznati Osama Bin Laden poslao dvojicu svojih bradonja da se zabiju auto-bombom u policijsku stanicu u Rijeci davne ratne 1993., jer je Hrvatska izručila jednog njegovog terorista Egiptu, gdje su ga čekala vješala. I to je u redu, s teroristima treba tako postupati, poslati ih tamo gdje ih čekaju vješala. Ne treba strahovati pred prijetnjom terorizma, jer strah više nego išta izaziva predatore.

No, ne trebamo se niti petljati u ono što se nas zapravo ne tiče. Opasnost od islamskog terorizma se preuveličava iz očitih političkih i politikantskih ciljeva, pa iako ona postoji u Hrvatskoj, zapravo je minimalna. Misli li stvarno itko pri zdravoj pameti da će sto bradatih polupismenih šehida iz Maoče zajedno sa svojim kozama i ovcama navaliti na granice Hrvatske? Misli li itko da će islamisti iz Sirije u pet godina pregaziti Tursku, Grčku, Bugarsku, Srbiju, i doći na granice Hrvatske? Naravno da ne. Nisu u stanju osvojiti niti Damask. A kako stvari stoje neće ni biti.

Amerika opasno luta u svom odnosu prema islamistima, koji je u kratko vrijeme skliznuo od pune podrške “freedom fighterima” i njihovog podučavanja i organiziranja do potpunog sotoniziranja istih. Slično se događa u odnosu s Rusijom: Putin svakako nije cvijeće, ali njegovo sotoniziranje na zapadu prelazi granice razuma. Kissinger je jasno rekao da to nije politika, nego alibi za nemanje politike. Trebamo li mi, iz tko zna čijih interesa, slijediti američku politiku u njenim lutanjima i zabludama? Naravno da ne. Ne dijelim stavove pacifista i “Occupy Croatia”, na kraj pameti mi nije demonstrirati protiv “američkog imperijalizma” koji je po njima korijen svega zla na svijetu, ali jesam pobornik toga da gledamo svoja posla i ne petljamo se u što se ne trebamo petljati. Ne smatram da se Hrvatska treba braniti na avnojskim granicama, naprotiv: pobornik sam aktivnog pristupa, ali hrvatski interesi se u ovom trenutku sasvim sigurno ne brane ni u Siriji ni u Iraku. Možda tek u Ukrajini, a i to je pitanje. Prijetnju našem načinu života i kulturnom identitetu ne predstavljaju islamisti, a prijetnja našoj slobodi i demokraciji ne dolazi s bliskog istoka nego iz saborskog Odbora za Ustav, gdje su se slizali Peđa, Vlado, Dragan i Ivo u namjeri da ukinu demokraciju u Hrvatskoj. Pitanje ostaje, tko i zašto želi uvući Hrvatsku u jedan sasvim nepotreban križarski rat?

izvor:dnevno.hr, autor Marcel Holjevac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari