Pratite nas

Kolumne

Slučaj ‘Škalamera’ – klasični primjer asimetričnog rata protiv Republike Hrvatske

Objavljeno

na

Nedavni “incidenti” u okolici Knina i Rijeke nanovo su potvrdili zašto su trećejanuarci 2000. godine prvo rasturili SIS, HIS i ostale službe, a potom napravili čistku u HV-u, vojsci koja je dobila rat ne samo u fizičkom, nego i u obavještajnom smislu.

Bilo je potrebno odstraniti i eutanazirati sve one snage koje su u stanju suprotstaviti se djelovanju stranih obavještajnih službi, napose jugoslavenske, kasnije srbijanske, čija se državna politika nikad nije pomirila s gubitkom “vekovnih srpskih zemalja” poput Slavonije, Dalmacije, Like i t.d. Sudeći prema ovim nemilim događajima, Hrvatska se nikad nije oporavila od veleizdaje učinjene te prijelomne 2000. godine, no istini za volju, nije imala ni previše prilike uzme li se u obzir kontinuitet političke i državne vlasti u posljednja 2 desetljeća.

Ogledan se primjer takvog stranog i neprijateljskog djelovanja s ciljem izazivanja političke nestabilnosti pokazao na slučaju Matka Škalamere iz Viškova. Taj je slučaj poučan na više razina pa ćemo ga ukratko i razložiti.

Povratnik iz Srbije, Dobrivoje Arsić, školovani oficir JNA, koji je početkom 90-ih prijetio po Rijeci da će raznijeti sve i svašta, se porječkao s Matkom Škalamerom oko parkirnog mjesta. Kao digresiju možemo navesti da je Arsić zaposjeo automobilski prilaz te ga proglasio svojim parkirnim mjestom, što je kulturološki i antropološki dokaz postojanja naroda, u konkretnom slučaju srpskog. U nečijoj se glavi, a zadaća je SOA-e saznati čijoj, nakon “incidenata” u Đevrskama i Uzdolju, pojavila ideja da bi se i taj sukob mogao iskoristiti za “srpsku stvar”. Od navodnog napada na Arsića do podnošenja kaznene prijave prošlo je 48 sati. U tih je 48 sati Dobrivoje Arsić otišao do Gorana Petrovića, generalnog konzula Republike Srbije u Rijeci (zašto je u Rijeci srpski konzulat?!), inače bivše šefa BIA-e, srpske obavještajne službe, sljednice SDB-a, odnosno još zloglasnije UDB-e.

Treba istaknuti da su djelatnici konzulata i veleposlanstava svih ozbiljnih zemalja praktički legalni špijuni, s ciljem prikupljanja informacija o državi u kojoj rade, kako bi se pravovremeno moglo diplomatski reagirati, a kako vidimo, i ostvarivati svoje vanjskopolitičke ciljeve.

Možemo pretpostaviti da je Goran Petrović, s takvim pedigreom i takvom funkcijom, točno znao kako verbalni okršaj pretvoriti u “napad na srpsku nejač i starce”, kao što se čini s “Olujom” i cijelom Domovinskim ratom, odnosno od 1941. godine. Dobrivoje Arsić je upućen na novinarku “Novog lista” Slavicu Klevu, kći pukovnika KOS-a i zastavnika JNA Živorada Pejovića i medijska je hajka mogla otpočeti, odnosno nastaviti se.

Zanimljivo je daljnje postupanje državnog odvjetništva i suda u Rijeci. “Incident” se dogodio 20. kolovoza u Viškovu, a Škalamera je uhićen u subotu, 24. kolovoza. U nedjelju (!!!) mu je sudac istrage Županijskog suda u Rijeci Duško Tišma (prvobitno Dušan, a tek poslije Duško), određuje istražni zatvor, što je pravni presedan, budući se Škalameri izrekla najstroža mjera oduzimanja slobode temeljena na tek svjedočanstvu “žrtve” u najmanju ruku sumnjive povijesti, odnosno čovjeka koji je navodno napadnut jer je Srbin (zar mu narodnost na čelu piše?) i koji je pretrpio fizički napad bez vidljivih fizičkih posljedica te mu je više od dva dana trebalo da to prijavi.

Dakle, iskusni oficir (Arsić), iskusni obavještajac (Petrović), iskusna novinarka (Kleva) te iskusan sudac (Tišma) – sve ih veže narodnost, a istraživačko novinarstvo u Hrvata bi moglo istražiti karike iz policije i državnog odvjetništva, koji inače takve kaznene prijave odbacuju.

Radi se o školskom primjeru obavještajne akcije, na sreću neuspješnom, ali koji je nažalost u potpunosti ogolio jad i bijedu hrvatskih institucija, počev od suda (trenutni predsjednik Vrhovnog suda je veliki protivnik sigurnosnih provjera sudaca, vidimo i zašto), preko državnog odvjetništva i policije do novinara.

Tko god je ismijavao kad se unatrag nekoliko godina govorilo o specijalnom, odnosno asimetričnom ratu protiv Republike Hrvatske, neka analizira ovaj slučaj, odnosno ovu asimetričnu bitku koja se odigrala pred očima cijele hrvatske javnosti. Isto tako, tko god smatra da je lustracija nepotrebna ili da je pak drastična mjera, neka priupita Matka Škalameru koji je ni kriv ni dužan završio u istražnom zatvoru. Dobro su na prosvjedu postavili transparent: “Danas Matko, sutra svatko”.

Uz domaće izdajnike, za koje vidimo da su jako dobro raspoređeni, najveći neprijatelji hrvatske opstojnosti jesu upravo mediji, pogotovo ovi “mainstream”. Dio je to KOS-ove operacije “Slog” iz kraja 80-ih i početka 90-ih godina. Od 400 doušnika, mahom novinara koju su obuhvaćeni tom operacijom u domovini i iseljeništvu, a koje je SIS onomad sve identificirao, do današnjeg je dana umro samo Denis Kuljiš, tako da ako se čeka “prirodna lustracija”, a nastavi li se ovako upravljati državom i voditi anacionalna politika, hrvatska nacija ne će biti dugoga vijeka, a Srbi će, sukladno memorandumu SANU 2, ostvariti u miru ono što nisu uspjeli u ratu.

Pritom se ne treba ljutiti na Srbe jer se ponašaju sukladno planu usmjerenom ispunjenju vlastitih nacionalnih interesa; dapače, od njih bi mogli nešto i naučiti, jer ako ništa, barem su državotvoran i nacionalno svijestan narod. Ipak, ova je operacija ogolila modus operandi srpske obavještajne službe u Hrvatskoj, a razotkrili su se i t.zv. “spavači”, davno postavljeni na sve relevantne društvene položaje i funkcije. Također se pokazalo da je Milorad Pupovac trenutno najveći hrvatski neprijatelj, zbog visine položaja kojeg obnaša te sprovođenja politike iz najviših srbijanskih krugova, potpomognute domaćim izdajnicima na svim razinama, od Bude Lončara, Stjepana Mesića, Ive Josipovića do riječkog suda ili ekipe iz Novoga lista.

Žalosno je što ni nakon svega ovoga, nekoć državotvorna i stožerna stranka hrvatskoga naroda – Hrvatska demokratska zajednica – ne će raskinuti koaliciju s otvorenim neprijateljem hrvatske države, strankom koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić i koja tobože predstavlja srpsku nacionalnu manjinu, čak ni nakon što njezin čelnik suvremenu, demokratsku i međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku bez zadrške uspoređuje s NDH.

L.C./Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari