Pratite nas

Intervju

Slučaj Stepinac: Srpska pravoslavna crkva zlorabila je namjere Svetog Oca

Objavljeno

na

Ne postoji dogma o nepogrješivosti Pape, smatrao je Josip Juraj Strossmayer, koji je, sjetimo se, kao vičan govornik održao čuveni trosatni govor protiv neograničene papinske vlasti. Njegovo protivljenje, u zadnje vrijeme u pravom smislu riječi, shvaćaju hrvatski katolici u slučaju Stepinac. Dobre namjere Papu su odvele na krivi put, a tome je pomogla Srpska pravoslavna crkva, kao i velikosrpska politika koja se od 90-ih nastavila do danas. O tome što kao narod možemo učiniti u kontekstu problema, koji su se pojavili s beatifikacijom kardinala Alojzija Stepinca, govori za direktno.hr politički analitičar Zdravko Tomac. Hrvatski narod i hrvatska Katolička crkva mora obraniti istinu o Stepicu. Bez crkve Papa ne bi trebao nastaviti dijalog sa srpskom pravoslavnom crkvom.

[ad id=”68099″]

Možemo li reći da se plan stvaranja velike Srbije, na neki način, nastavlja i danas?

Cijela velikosrpska strategija optuživanja Alojzija Stepinca utemeljena je na ogromnoj krivotvorini i laži da su se Srbi u Hrvatskoj pobunili kako bi spašavali gole živote, kako bi se spasili od novog genocida.

Suprotno toj krivotvorini, brojne činjenice potvrđuju da je postojao plan stvaranja velike Srbije svim sredstvima uključujući i rat, prije nego što je u Hrvatskoj na vlast došao Franjo Tuđman i HDZ, koji su od početka proglašavani ustašama, nasljednicima NDH i velika prijetnja za Srbe u Hrvatskoj.

Postoji kontinuitet te politike i današnja srpska politika ne razlikuje se od velikosrpske politike 90-ih godina.

U tom kontekstu možemo spomenuti oca i sina Tadića koji kroz svoje stavove potvrđuju kontinuiranu velikosrpsku imperijalnu politiku.

Akademik Ljubo Tadić, jedan od autora Memoranduma 1 i Memoranduma 2 prije Oluje 23. lipnja 1995. gostovao je na kninskoj radioteleviziji te je između ostalog rekao: ‘Borba za jedinstvo našeg naroda najviši je zakon, a budući da je spas Republike najviši zakon, oni koji taj spas Republike ne poštuju moraju biti isključeni iz političkog procesa’. U nastavku svog izlaganja na kninskoj radioteleviziji Ljubo Tadić je poručio: ‘Ja taj spas vidim u otvorenom, jasnom i nepokolebljivom programu za sjedinjenje svih srpskih država. Ja se nadam svim srcem da će biti stvorena jedinstvena srpska država na Balkanu’. Dakle, stvaranje velike Srbije bio je uzrok i cilj rata, a ne obrana navodno ugroženih Srba od nove ustaške politike.

Boris Tadić, sin Ljube Tadića, kao predsjednik Srbije nastavio je politiku svoga oca tvrdeći da je Oluja bila zločinački pothvat, da su Hrvati izvršili etničko čišćenje. Ni nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču i državnom i vojnom vodstvu na čelu s Franjom Tuđmanom kao i svi najviši srbijanski dužnosnici i Boris Tadić je nastavio optuživati Oluju kao planirano i ostvareno etničko čišćenje i navodno najveći zločini u Europi poslije Drugoga svjetskog rata.

Tadićeva politika, koju još agresivnije nastavlja i sadašnje četničko srpsko vodstvo, bazira se na krivotvorini da je Srbija samo pomagala i branila Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od novog genocida. To je velika laž jer velikosrpska agresija na Hrvatsku je bila isplanirana prije donošenja hrvatskog božićnog ustava 22. prosinca 1990. godine, prije višestranačkih izbora u Hrvatskoj i prije nego što su Franjo Tuđman i HDZ došli na vlast.

Krivotvorinama se u različitim opcijama stotine i stotine puta plasiraju laži s ciljem da se velikosrpska agresija pretvori u građanski rat ili u sukob dvaju nacionalizama, da se Srbi prikažu kao žrtve hrvatskog nacionalizma koji nisu imali drugog izlaza nego braniti, kako kažu, goli život. Treba podsjetiti na ciničnu izjavu Slobodana Miloševića na procesu u Haagu kada se retorički upitao: ‘Papa je pomogao Hrvatima, a ja sam pomagao ugroženim Srbima i kako to da je onda Papa, Sveti otac, a ja ratni zločinac’? Evo nekoliko činjenica koje se nerado spominju, koje se prešućuju kako 1991. tako i danas, a koje dokazuju da pobuna Srba nije bila reakcija na hrvatsku nacionalističku politiku nego da je bila dio planirane strategije da se ognjem i mačem i agresijom stvori velika Srbija. Veljko Kadijević, šef JNA prije božićnog ustava u Hrvatskoj za koji su naknadno tvrdili da je uzrok srpske pobune jer je ukinuo Srbima status naroda, napao je na TV Beograd i doktora Franju Tuđmana i hrvatsku politiku zbog ‘obnavljanja fašizma i genocida protiv Srba’. Godinu dana kasnije 3.10.1991. godine Kadijević je proglasio neposrednu ratnu opasnost i primjenu ratnog prava jer ‘u Republici Hrvatskoj djeluje neonacizam’ koji je ‘ prijetnja srpskom narodu u Hrvatskoj’. Zato je armija ‘dužna zaštititi srpsko stanovništvo od progona i uništenja’. (Tako je i Hitler išao ‘štititi’ navodno ugrožene Nijemce u Češkoj 1938. godine) JNA je tri puta pripremala državni udar na Hrvatsku (operacija Štit u studenom 1990., 24. siječnja 1991. na dan prikazivanja špijunskom filma o Špegelju te u ožujku 1991. godine).

Koncem rujna, 28.9.1991. godine, Veljko Kadijević i Blagoje Adžić izvješćuju Slobodana Miloševića, Borislava Jovića, Momira Bulatovića i Branka Kostića da su ‘svi srpski krajevi u Hrvatskoj oslobođeni’, te da su izvršene sve pripreme da Komitet za obranu Jugoslavije na čelu s admiralom Brankom Mamulom preuzme ulogu i ovlasti predsjedništva SFRJ na rok od godinu dana. Kadijević traži ustavnu promjenu za legalno izvođenje vojnog udara.

Suprotno takvim povijesnim istinama danas se ponovno vrlo agresivno lažima i krivotvorinama pokušava hrvatski narod proglasiti kao agresor i krivac za rat, kao genocidan narod koji ponovno prijeti genocidom nad Srbima.

Svima nam je poznata i peta protuhrvatska kolona koja sudjeluje u toj agresiji. Koja je njena uloga u velikosrpskoj politici srpske države?

Peta protuhrvatska kolona u Hrvatskoj daje veliku pomoć velikosrpskoj politici srpske države i srpske pravoslavne crkve, a nju čini i dio bivšeg vrha države.

Bivši predsjednici i sadašnja Kukuriku koalicija, koja upravo silazi s povijesne scene, cijelo vrijeme podržavali su lažne optužbe srpske države i srpske pravoslavne crkve, jer su izmišljali fašizaciju Hrvatske, jer su tvrdili da je Tuđman fašist i nacist, jer su lažima proizvodili ustaše u Hrvatskoj, jer su amnestirali srpsku politiku od agresije na Hrvatsku, jer se nisu suprotstavili strašnim lažnim optužbama protiv Alojzija Stepinca jer nisu odgovarali na te optužbe. Optužbe protiv Alojzija Stepinca koriste iste krivotvorine i kada se radi o optužbama samog vrha srpske države, predsjednika Nikolića, predsjednika Vlade Vučića i ministra Aleksandra Vulina, kada dolaze iz vrha pravoslavne crkve ili kada dolaze od hrvatske pete kolone. Nakon strašnih optužbi Aleksandra Vulina u kojima je Stepinca u Hrvatskoj proglasio ustašom, na isti način, nažalost, Stepinac je optužen i u djelu hrvatskih medija. Čak bi se moglo reći da u nekim optužbama i blaćenju Stepinca se u nekim medijima ide dalje od srpskog ministra Aleksandra Vulina.

U tom kontekstu spominjali ste Jutarnji list i pisanja Jurice Pavičića koji je Stepinca nazvao ustaškim vikarom.

Navodim citat u kojem Pavičić obrazlaže svoju optužbu da Stepinac nije bio samo ustaški vikar, nego u pravom smislu riječi fašist, koji je prihvaćao srcem i dušom fašizam i NDH, samo su ga smetali zločini: ‘On je mislio da bi Pavelić i Mussolini bili sasvim dobri i sasvim ok, kad ne bi – što im jada bi? – eto ljude odvodili u logor, i još ih odvodili tako nekomforno i neprilično, u vagonima bez klupa, a da se nisu spakirali i na miru prikupili stvari. Kad te ‘potankosti’ ne bi bilo, bio bi zapravo fašizam sasvim ok: čvrsta ruka, patrijarhalni vođa, ćudoredna strogoća, državna vjera, jedna nacija, bez đavlijih sindikata, komunista, liberala, sekularista i modernizatora’.

Jurica Pavičić opisuje Stepinca kao kratkovidnog političara i oskudne inteligencije, kao čovjeka daleko ispod formata epohe u kojoj je živio, te tvrdi da je najveći problem što je takav čovjek postao u Hrvatskoj fetiš o kojem se ne smije kritički govoriti. Pavičić smatra da Stepinac ne smije postati svetac, ne zato što je bio ustaški vikar, to je za njega najmanji problem, nego zato što je u Stepinčevu srcu živjela ustaška guja, jer je on, kako lažno tvrdi Pavičić, bio fašist, jer je bio dušom i tijelom za ustašku državu, samo mu je smetalo ubijanje.

Zbog toga ga je Pavičić podrugljivo nazvao fašistom humanitarcem.

Iduća Pavičićeva teza, da baš zato što je Stepinac dušom i tijelom bio fašist da ga upravo zbog toga veći dio Katoličke crkve i hrvatskog naroda idealizira i pretvara u nedodirljiv mit. Pavičić iznosi još jednu tezu, te kaže: ‘Politički ideal jednog dijela domaće crkve i dalje je fašizam bez logora, nipošto Hitlerov, bolje Francov još bolje Salazarov’, te nastavlja, ‘te zato što je tome tako oni prema Alojziju Stepincu ne mogu stvoriti razborit odmak’. I na kraju zamislite tu bezobraštinu, tu mržnju i podlost da čovjek koji je napisao ovaj grozan pamflet pun lažnih optužbi, ne samo protiv Stepinca nego i protiv Katoličke crkve i hrvatskog naroda usudi se ustvrditi sljedeću strašnu laž. Pavičić tvrdi da je Stepinac tako nedodirljiv fetiš da se o njemu ne može razborito i kritički raspravljati. Pavičić je usput, u svom tekstu, napadao sve one koji brane istinu o Stepincu i Domovinskom ratu i koji se bore za istinu odnosno optužio je hrvatske domoljube da su ustaše, kao što je velikog čovjeka, ne samo velikog kardinala nego i nezaobilaznu povijesnu osobu hrvatskog naroda, svojim prljavim rukama oblikovao kao politički kratkovidnog i oskudno inteligentnog čovjeka.

U tom kontekstu svakako valja spomenuti i pisma patrijarha Irineja Svetom Ocu. Jesu li se njima obnovile optužbe iz suđenja Stepincu? Koji je cilj imao patrijarh kada je pisao Papi? Je li zlorabio povjerenje Svetog Oca?

U takvim povijesnim okolnostima događa se i strašan napad srpske pravoslavne crkve na Alojzija Stepinca, ustvari otpočelo je novo ponovljeno javno suđenje Stepincu i čujemo ponovno iste lažne argumente iz sramotnog suđenja Alojziju Stepincu, koje je organizirala titoistička krvava komunistička strahovlada. U pismima patrijarha Irineja Svetom Ocu, obnovljene su sve lažne bitne optužbe iz tog procesa. Neke činjenice iz tih pisama postale su dio javnosti tek nedavno, jer je patrijarh Irinej dao objaviti dijelove tih pisama. Osim toga i svojim javim izjavama i posebno u božićnom intervjuu ruskoj agenciji Sputnik, patrijarh Irinej je potpuno otvoreno pokazao što su bitni ciljevi srpske pravoslavne crkve, odnosno da postoji kontinuitet protuhrvatske politike i lažnih optužbi te je iskoristio naivnost Pape da ponovno optuži hrvatski narod i Katoličku crkvu da se sprema novi genocid nad Srbima te da se sve to događa pod blagoslovom Katoličke crkve u Hrvata.

Zato je izuzetno važno detaljno analizirati o čemu je tu riječ, do kakvih teških posljedica ne samo za lik i djelo Alojzija Stepinca i osporavanje njegove svetosti nego i za istinu o hrvatskoj povijesti,sadašnjosti i budućnosti znači Papino pružanje prilike srpskoj svetosavskoj crkvi da još jedanput na temelju krivotvorina sudi ne samo Alojziju Stepincu nego i hrvatskom narodu te da pokuša još jedan put osporiti pravo hrvatskom narodu na slobodu i vlastitu državu tvrdeći da je svaka ideja hrvatske države ustaška ideja i da svaka hrvatska država provodi ili prijeti genocidom srpskom narodu.

Ne sumnjam u dobre namjere Svetog Oca, ali ponekad dobre namjere čak i Papu mogu odvesti u pakao. Sveti Otac je napravio veliki ustupak patrijarhu Irineju te je na njihovu molbu odgodio kanonizaciju Alojzija Stepinca na neodređeno vrijeme te je pristao da se formira Katoličko pravoslavna zajednička komisija, koja bi uz pomoć stručnjaka razmotrila primjedbe pravoslavne crkve na proglašenje svetim Alojzija Stepinca. Sveti Otac je imao dobre namjere. On se zalaže za ekumenizam, za dijalog, pogotovo s pravoslavnom crkvom te je smatrao da u jednoj zajedničkoj komisiji se može utvrditi istina te utvrditi jesu li primjedbe pravoslavne crkve opravdane. Tijek događaja pokazuje da od početka svetosavska pravoslavna crkva uz pomoć srpske države nije imala dobre namjere, nego da je iskoristila naivnost Pape da faktično ponovno javno sudi, ne samo Stepincu nego i hrvatskom narodu te da nametne trajnu povijesnu krivnju hrvatskom narodu i da ospori pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu.

Patrijarh Irinej objavljivanjem svojih pisama Papi ustvari je prevario Papu, zlouporabio je Papu i uvukao ga je u prljavu igru ponovnog suđenja Stepincu. Paralelno su išli i napadi srpske države na isti način.

Kako je cijela priča djelovala na hrvatske katolike?

Hrvatskim katolicima bilo je strašno gledati kako četnički vojvoda, predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić, nakon razgovora sa Papom, optužuje Stepinca da je kriv jer je navodno šutio i mirno gledao kako je ubijeno preko milijun Srba samo zato što su druge vjere. Još strašnije je bilo čuti izjavu Nikolića na pitanje novinara što je na njegove primjedbe na Stepinca rekao Sveti Otac. Nikolić je naveo da je rekao “meni se nikud ne žuri”, što znači da i Nikolić tvrdi da je Sveti Otac potvrdio ono što tvrdi patrijarh Irinej – da faktično neće biti ništa od proglašenja svetim Alojzija Stepinca. Irinej je čak rekao novinaru da nisu točne izjave kardinala Bozanića, da je Papa Franjo podržao proglašenje Stepinca za sveca, odnosno da Papa nije rekao da je Stepinac svet.

Osporavanje svetosti Alojzija Stepinca i povezivanje toga osporavanja sa klevetničkom kritikom hrvatske politike u prošlosti i danas, prevršilo je svaku mjeru. O tome novinar Darko Pavičić u Večernjem listu napisao je sljedeće:

“Naime, patrijarh Irinej zastupa iste one velikosrpske teze s početka 90-ih, kada je Beograd stvaranje mlade demokratske hrvatske države stavio u kontekst ustaštva, proglasivši je nasljednicom kvislinške Pavelićeve NDH. Bila je to uvertira u krvavu kupelj, okupaciju Hrvatske, masakr nad hrvatskim stanovništvom, stotine tisuća izbjeglica i raseljenih, tisuće i tisuće srušenih domova, crkava, groblja…Upravo ta teza da je mlada Tuđmanova Hrvatska nasljednica nekadašnje Pavelićeve NDH služila je Srbima za plašenje vlastitog naroda, stvaranje kolektivne panike, zaluđenosti, pobune, neposluha uspostavljenom demokratskom sustavu. A to sada na početku 2016., ponovno čini patrijarh Irinej”.

Srpska država i pravoslavna crkva na isti način optužuju današnju Hrvatsku, uspoređuju je s NDH i šire strah kod srpskog naroda da će se ponoviti masovni zločini iz 1941. godine.

Vrlo složno najviši dužnosnici srpske države i vrh pravoslavne crkve, vrlo sustavno na isti način optužuju i današnju Hrvatsku da se ne razlikuje od NDH, da se i u današnjoj Hrvatskoj uz pomoć Katoličke crkve provodi teror nad Srbima i da se kod srpskog naroda širi strah da će se ponoviti masovni zločini iz 1941. godine.

O tome patrijarh Irinej kaže: “Strah je i dalje prisutan kod srpskog naroda. Mnogi u Zagrebu, kad dolaze u crkvu, gledaju promatra li ih tko. Danas Srbi strahuju da ne dožive što je doživjelo više od milijun njihovih predaka”.

To isto govori i predsjednik srpske države Tomislav Nikolić, tvrdeći da se u Hrvatskoj priprema nova Oluja, Oluja 2, koja bi počistila iz Hrvatske i ono malo Srba što je ostalo.

I nakon presude Međunarodnog suda pravde o tome da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, radi stvaranja Velike Srbije i nakon presude Haškog tribunala da Oluja nije bila zločinački pothvat i politika srpske države i politika pravoslavne crkve se ne mijenja. Jedinstveno i agresivno napadaju sve što je vrijedno u Hrvatskoj. U tim napadima koncentrirali su se na Alojzija Stepinca kako bi svim prljavim sredstvima spriječili njegovu kanonizaciju, kako bi mu ponovno sudili, kako bi spriječili pobjedu istine o hrvatskoj povijesti. U takvoj realnoj, stvarnoj političkoj situaciji, srpska pravoslavna crkva zloupotrebljava naivnost Svetog Oca i pruženu ruku, zloupotrebljava dobre namjere Svetog Oca za ekumenizmom i dijalogom i umjesto dijaloga kreće u pravu sotonizaciju, ne samo Alojzija Stepinca nego i hrvatske Katoličke crkve i hrvatskog naroda.

U davna prošla vremena biskup Josip Juraj Strossmayer usprotivio se dogmi o nepogrešivosti Pape. Hrvatski Katolici izuzetno poštuju, cijene i podržavaju Svetog Oca ali imaju pravo izraziti svoje nezadovoljstvo s naivnošću Svetog Oca, koji je u dobroj namjeri faktično omogućio šovinističkoj svetosavskoj pravoslavnoj crkvi, ali i državnom vrhu Srbije i svim protivnicima hrvatskog naroda da pokrenu faktično obnavljanje na temelju krivotvorina i lažnih optužbi suđenje Alojziju Stepincu.

Papa je imao dobre namjere, ali nažalost i dobre namjere Pape mogu ponekad dovesti do vrlo loših posljedica. To se ovaj put dogodilo. I zato treba govoriti istinu o tome što se događa, treba argumentirano dokazati da su dobre namjere Svetog Oca zlouporabljene i da su doveli do antihrvatske histerije i sotonizacije i ponovnog suđenja Alojziju Stepincu.

Simpozij, koji je u Zagrebu organiziran pod naslovom “Kardinal Stepinac i Srbi u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća” održan 24. studenog 2015. zlouporabljen je za nove napade, odnosno, prepričavanje komunističke optužnice protiv Alojzija Stepinca, što je duboko povrijedilo veliku većinu hrvatskih katolika. Tu su došli neki kvazi povjesničari iz Beograda, koji su nastupili kao tužitelji, ponavljajući monstruozne laži koje su bile temelj optužnice protiv Stepinca.

Taj simpozij pokazao je da srpska strana ne želi dijalog u traženju istine, nego da želi lažima sotonizirati Stepinca, jer sotonizacija Alojzija Stepinca sotonizira se bitna ličnost hrvatske povijesti, bitan čovjek borbe za istinu, bitna osoba u borbi protiv svih totalitarizama i osoba na čijem djelu se temelji katolički identitet hrvatskog naroda.

Što hrvatski narod, država odnosno Katolička crkva može napraviti po pitanju tih napada na Stepinca?

Moramo kao narod, a ne samo kao hrvatska Katolička crkva obraniti istinu o Alojziju Stepicu. Katolička crkva u Hrvatskoj se mora uključiti i bez nje Papa ne bi trebao nastaviti dijalog sa srpskom pravoslavnom crkvom. Problemi koji su nastali posljedice su i činjenice da je Papa ušao u neke procese bitne za hrvatski narod, a ne samo Katoličku crkvu bez uključivanja crkve u Hrvata. Hrvatska crkva našla se u vrlo nelagodnoj situaciji. Morala je dati neke odgovore vjernicima, neka obrazloženja o čemu je riječ, jer ogromna većina vjernika nije krila svoju ogorčenost onim što radi patrijarh Irinej i srpska pravoslavna crkva i na koji način zlouporabljuje otvorenost i spremnost Sbetog Oca na dijalog. Dakle, hrvatska crkva je morala štititi Papu, ali je po mom mišljenju, morala i mora dati do znanja da ne pristaje na novo suđenje Stepincu i upozoriti Svetog Oca na posljedice. Patrijarh Irinej je očito zlouporabio i iznevjerio povjerenje Svetog Oca i javnim objavljivanjem svojih pisama ustvari jednostrano prekršio dogovor s Papom.

Argumenti i istina potvrđuju da je Stepinac svet i za hrvatski narod on će biti svet bez obzira hoće li biti proglašen svetim ili ne. Naša moralna obaveza, ne samo zbog istine o Stepincu i našoj povijesti, nego i zbog sadašnjosti i budućnosti našeg naroda je obraniti istinu o Alojziju Stepincu i raskrinkati sadašnje državno vodstvo Srbije, koje je sudjelovalo u agresiji na Hrvatsku u njihovim lažnim optužbama da je hrvatski narod ustaški, zločinački narod i da su i dvije najveće ličnosti u novijoj povijesti hrvatskog naroda Franjo Tuđman i Alojzije Stepinac ustaše, a ne istinski borci za demokraciju i slobodu ne samo hrvatskog naroda.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Berislav Vujeva, Generalni konzul BiH u Chicagu – Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije

Objavljeno

na

Objavio

Berislav Vujeva

Gosp. Berislav Vujeva, Generalni konzul B i H u Chicagu

Gospodine Vujeva, Vaša povijest je vezana za kraljevski grad Jajce?

Da, moji preci su se nekada davno doselili iz Livanjskog kraja. U Jajcu sam rođen, tamo sam odrastao, Jajce sam branio 1992 i oslobađao 1995. Iz Jajca sam se oženio. Jajcu se uvijek vraćam i ono je u punom smislu riječi moj jedini dom.

Rijetko je naći kutak na zemaljskoj kugli koji je tako darovan prirodnim ljepotama ali i bogatom poviješću kao Jajce. Grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića diči se titulom posljednje prijestolnice srednjevjekovne Bosanke države. Grad krunidbe i pogubljenja posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U Podmilačju pored Jajca nalazi se i svetište svetog Ivana Krstitelja, koje je najstarije katoličko svetište u Bosni i Hercegovini i u ovom dijelu Europe. Mi jajčani ga zovemo jednostavno sveti Ivo. Jajce je i grad prelijepe prirode, grad Plive i Vrbasa i prelijepih bisera koje poznajemo po imenu Plivska jezera.Nažalost već godinama sam samo povremeni prolaznik kroz svoj grad i kako vrijeme prolazi ta odsutnost mi sve teže pada. Ljudi s godinama osjećaju sve snažnije veze sa rodnim krajem i čini se da ni ja nisam izuzetak. Ostaje mi da se nadam da ću povratkom u Bosnu i Hercegovinu više vremena provoditi u svom rodnom Jajcu.

Životni put Vas je vodio od ratnih dana do Europe i Amerike u raznim službama?

Svima koji smo rođeni u onom našem kutku svijeta po rođenju je  zagarantiran buran život sa krajnje neizvjesnim ishodom. Ratovi, bune, bure i oluje, sve se nekako uvijek sastane upravo na onom našem djeliću svijeta kojeg nazivamo svojom domovinom. Zato nemamo starih kuća i žene često nose crninu, a spomenici obiteljskih grobnica su puni imena predaka za koje se ne zna gdje su pokopani ali su ipak zapisani tu, da ih se spomenemo. Ali opet, na svijet dolazimo sa sposobnostima za preživljavanje na onoj našoj vjetrometini i uspijevamo tamo gdje drugi ne bi mogli.

Podrijetlom iz vjerničke radničke obitelji, život u socijalističkoj Jugoslaviji nije mi nudio previše optimističnu budućnost. Starija sestra Hrvojka je prekinula studij jer joj nismo mogli plaćati troškove a ja završavam srednju školu te 1991. godine. Počinju godine stradanja, patnje i muke, godine izbjeglištva i siromaštva, ali i godine koje s pravom zovemo godinama ponosa i slave. Otišao sam u rat, dragovoljno, i u vojsci ostao idućih 10 godina. Bez obzira koliko puta u sebi danas preispitivao tu odluku, uvijek na kraju zaključim da sam postupio ispravno. Tako je trebalo biti i tako je bilo. Da mi je netko pričao u nekom rovu, negdje u šumi ’92. ili ’93. da ću jednog dana biti diplomat u Americi, rekao bih mu da je lud. Prestanak rata je za vojnike uglavnom bio veliki šok. Rat je jedno vrlo jednostavan crno-bijeli svijet u kojemu imate dva stanja: da ste živi i tada je sve u redu ili da ste mrtvi, kada je valjda opet sve u redu. U svakom slučaju jedini posao kojim se vojnici bave u ratu je da se brinu da ostanu živi. Kada je završio rat, umjesto blagostanja nastupili su problemi. Odjednom su se pojavili računi, krediti, dugovanja, kirije, kašnjenje plaća, nestašica novaca…. Djeca koja su otišla u rat, vratili su se kao ljudi, ali o mirnodopskom životu nisu znali ništa. Vojska se smanjivala, mnogi su ostali bez posla. Dobar dio njih nije imao nikakve škole a vojne vještine, hrabrost, odvažnost i junaštvo nisu značile ništa novopečenim tajkunima.

Ja sam odlučio upisati fakultet još dok sam bio u vojsci. To se pokazalo kao jedna od najvažnijih odluka u mom životu. Pokazalo se se da za učenje imam dara i studiranje mi je išlo lako. Nevjerojatan je osjećaj nakon 10 godina skinuti uniformu, a ipak sam je se odrekao lako jer je vrijeme bilo da odem. Uvijek je lako otići kad čovjek shvati da mu je vrijeme da ide. Civilni život čovjeku daje brojne mogućnosti, daje mu slobodu izbora. Nakon nekoliko godina započela je moja diplomatska služba. Od golobradog vojnika iz smrznutog rova ispod Velebita, listopada 2010. godine stupio sam na dužnost 1. tajnika u veleposlanstvu BiH u Washingtonu. Recepta niti objašnjenja nemam, samo vjera, poštenje i upornost.

Stanje Bosne i Hercegovine je vrlo kompleksno. Kako Vi vidite te kompliciranu stvarnost Vaše države?

Postoje mjesta na svijetu na kojima su prepleteni brojni međunarodni interesi, bremenita povijest ali i sadašnjost, ratovi i revolucije, dugovi iz prošlosti koje nitno nije spreman oprostiti, te neizvjesna budućnost. Jedno od tih mjesta je i Bosna i Hercegovina. Posljednji trag Bosanske državnosti je nestao 1463. kada su Osmanski osvajači pogubili Bosanskog kralja a njegovu djecu odveli u Carigrad i poturčili. Kao zemljopisni prostor Bosna i Hercegovina idućih 500 godina prelazi iz ruke u ruku i tek 1992. godine postaje međunarodno priznata kao neovisna država. Osmanlijama je prostor Bosne i Hercegovine predstavljao isturenu zapadnu granicu i vojnu utvrdu odakle je regrutirala vojsku za svoje ratove po Aziji. Ulaganja u obrazovanje nije bilo jer okupatoru nije trebalo obrazovano i napredno stanovništvo, a cestovna infrastruktura je trebala biti što je moguće slabija kako bi se otežala moguća vojna napredovanja od strane kršćanskih zapadnih susjeda. Takva Bosna i Hercegovina s pravom se u to vrijeme nazivala „Tamni vilajet“. Nakon više od 400 godina Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini je ostalo mnoštvo džamija, nekoliko mostova, javnih česmi i par kasaba. Bez tvornica, željeznice, cesta, školskog sustava, civilne uprave, civilnog društva, demokratskih institucija i svega drugog što nalazimo u tadašnjim Europskim zemljama. Godine Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini su doslovno desetkovale naprednu inteligenciju i intelektualni razvoj društva uopće. Osmansko carstvo je u svojoj osnovi bilo teokratsko, a sultan je smatran Božjom sjenom na zemlji. Nemuslimansko stanovništvo je bilo niže kategorije u odnosu na muslimane. Civilne škole skoro da nisu postojale, a jedina mogućnost napredovanja je bilo sudjelovanje u osmanskim vojnim pohodima koji su bili nagrađivani zemljišnim posjedima. Prometno izolirana, BiH je značajno zaostajala za Europskim društvom koje je snažno grabilo pogonjeno industrijskom revolucijom, demokratskim procesima i znanstvenom otkrićima.

Austrougarskom aneksijom u Bosni i Hercegovini dolazi do industrijske revolucije, otvaraju se civilne škole, grade se ceste i željeznica, osniva se državni Sabor kao demokratsko zakonodavno tijelo, održavaju se izbori, uvodi se ravnopravnost svih građana pred zakonom bez obzira na vjeru i nacionalnost. Vrši se popis stanovništva, uvode se zemljoposjedničke knjige (tzv. Gruntovi) koje su i danas temelj za određivanje vlasništva nad zemljom. Kršćani prestaju biti građani drugog reda kakvim su bili u Osmanskom carstvu. Svi veći gradovi u BiH, od Sarajeva do Banjaluke svoj današnji izgled duguju Austrougarskim arhitektima koji su planski gradili infrastrukturu koja je i dan danas kralježnica gradskih središta. Većina velikih kompanija u BiH na ovaj ili onaj način vuče podrijetlo iz perioda austrougarske vladavine.

Kraljevina Jugoslavija provodi svoju politiku posrbljivanja društva a nakon nje komunisti ukidaju svaku slobodu mišljenja, zatiru naprednu politički misao i  na silu provode politiku bratstva i jedinstva, a sve se to prelama najviše na području Bosne i Hercegovine koja sa svojim mješovitim stanovništvom i središnjim zemljopisnim položajem zauzima važno mjesto u strateškim planovima za dominaciju.

Više od 500 godina pod tuđom upravom stvorilo je osjećaj otuđenosti između stanovništva i vlasti, a taj se osjećaj naročito vidljiv kod Hrvata. Tuđinska vlast, bila ona Osmanska, Austrougarska, Srpska ili Jugo-komunistička, uvijek je bila i ostala – tuđinska. Na vlast i državu se gledalo kao na nužno zlo sa kojim ne treba surađivati, već ju izbjegavati i zaobilaziti. Dok su drugi narodi u BiH kroz stoljeća nalazili načina kako bi se uključili u politički sistem, Hrvati su uvijek ostajali s kraja i nekako isključeni iz društva, čekajući kada će doći konačno oslobođenje i formiranje društva u kojemu će oni prestati biti potlačena i ugnjetavana skupina.

Sadašnja Bosna i Hercegovina je neovisna država tri konstitutivna naroda. Mirovnim sporazumom u Daytonu zaustavljen je užasni rat i uspostavljen mir. Nikako nije planirano da ovaj sporazum ostane vječan i nepromjenjiv, što se na kraju ipak dogodilo.

Svako društvo prirodno evolvira i mijenja se, a dio tih promjena je i zakonodavstvo koje se korigira i osuvremenjuje. Jedan od najvažnijih razloga koji BiH zakonodavce sprječava da vrše dopune i izmjene Daytonskog sporazuma je protivljenje iz Republike Srpske. Tamošnji su političari u potpunosti odbijaju svaku primisao da se ovaj sporazum mijenja jer samo njegova nepromjenjivost njima garantira sve pogodnosti kojima su u Daytonu uglavnom nezasluženo darovani. Srbi su u Dayton otišli kao vojno i ekonomski poraženi gubitnici a od tamo se vratili kao apsolutni pobjednici koji su za etničko čišćenje, koncentracione logore i genocid nagrađeni teritorijem kojeg su oružjem etnički potpuno očistili.

Uslijed ovoga, izmjene Daytonskog sporazuma su nasilno vršili stranci koji su jednostrano nametali svoja rješenja. Dayton je tako od svog potpisivanja na ovamo primijenjen preko 100 puta. Zanimljivo je i tragično da su skoro sve te izmjene išle na štetu položaja Hrvata. Hrvati su tako iz položaja vojnog pobjednika čije su briljantne vojne operacije bacile srpsku vojsku na koljena i prisilile na mirovne pregovore, dospjeli u poziciju da u svojoj domovini budu drugorazredni podstanari.

Glavno pitanje koje ostaje neriješeno je kako učiniti da se narodi u Bosni i Hercegovini osjećaju zadovoljnima, naročito kada sva tri naroda imaju potpuno različite predodžbe o tomu kako bi BiH u budućnosti trebala izgledati.

Već godinama je vrlo jasan loš položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što vidite kao ključni problem i koja su rješenja?

Pitanje položaja Hrvata je ujedno i pitanje opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Hrvati u BiH imaju puno veći značaj od njihovog prostog biološkog broja u sastavu stanovništva. Kao prvo, Hrvati predstavljaju regulatorni faktor koji balansira između vječno suprotstavljenih Bošnjaka i Srba koji su u stalnoj borbi za prevlast. Hrvati nemaju brojčanu snagu da bi sami stali na jednu stranu već se nalaze u presudnom položaju koji svojom ravnotežom preteže vagu na jednu ili drugu stranu. Druga uloga Hrvata je držanje smjera kojim se kreće bosanskohercegovačko društvo. Strateški gledano, ostala dva naroda svoje prirodne saveznike imaju u Rusiji odnosno Turskoj. Hrvati međutim, svoje saveznike mogu tražiti samo i isključivo u Europskoj zajednici i NATO savezu. Jedino Hrvati u sva tri naroda u BiH nemaju nikakve druge opcije nego slijediti put EU i NATO integracija. Zbog ovoga je politička uloga Hrvata u BiH nerazmjerno veća od njihovog postotka u broju stanovništva. Nije naodmet napomenuti i da su skoro svi Hrvati u BiH kao državljani i Republike Hrvatske već sada državljani i EU I NATO saveza. Figurativno govoreći, Hrvati kao treća noga tronoge stolice su neizostavni za njenu stabilnost. Stolica na dvije noge ne može stajati.

Ključni aktualni problem je politički položaj u koji su Hrvati dospjeli nakon nametnutih izmjena izbornog zakona 2000. godine. Ove izmjene je nametnuo američki diplomata i šef OESS-ove misije u BiH Robert Barry a one su omogućile da jedan narod drugome izabere predstavnike. Osim ovih izmjena, Dayton je promijenjen ukupno 108 puta i skoro svaki put na štetu Hrvata. Ove su izmjene imale katastrofalne posljedice na položaj Hrvata u BiH a dugoročno su zatrovale odnose između Hrvata i Bošnjaka čije je dotadašnje labavo savezništvo održavalo BiH u komadu.

Hrvati su se protiv ovih promjena pobunili, da bi za to bili žestoko kažnjeni i na dulji rok ušutkani. Međutim, ovaj problem se mora riješiti jer bez popravka položaja Hrvata u BiH nije moguće gledati dalje u budućnost.

Pored garantiranja prava izbora svojih predstavnika, drugi uvjet za trajan mir je i teritorijalni preustroj koji bi stvorio neku vrstu Hrvatske jedinice u BiH.

Da se možda ovo pitanje riješilo na pravi način još u Daytonu, Bosna i Hercegovina bi danas mogla biti prosperitetna zemlja zadovoljnih ljudi koji jedni pored drugih i jedni sa drugima žive u miru i suradnji.

Kakvo je Vaše iskustvo biti Generalni konzul BiH u Chicagu?

Iskustvo Generalnog konzula BiH u Chicagu je dvojako, odnosno različito je ono profesionalno od onog privatnog.

Naime, dok je profesionalno iskustvo ponekad obilježeno uspjesima i neuspjesima, teškoćama i problemima koji su sastavni dio svakog posla, privatno iskustvo rada i boravka u Chicagu je sasvim drukčije. Profesionalno, rad u konzulatu je jako odgovoran, a svaki konzularni službenik mora u svom svakodnevnom poslu iskazivati i svoju ljudsku stranu u radu sa našim državljanima. Generalni konzulat pokriva veliku teritoriju i potrebe za našim angažmanom su velike. Jako često smo angažirani u poslovima koji se izravno tiču ljudskih sudbina. U odnosu sa udrugama iseljenika iz BiH nikada u protekle 3 godine nismo imali nesporazuma ili konflikata.

Govoreći o privatnoj strani, boraveći u Chicagu moja obitelj i ja smo razumljivo ostvarili najbliže kontakte s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Od prvog trenutka su nas ti ljudi prihvatili kao svoje, jednako kao i mi njih, a taj odnos traje i danas. Mogu slobodno reći da se cijelo ovo vrijeme u Chicagu osjećamo kao da smo došli u posjetu rodbini koju nikada prije nismo vidjeli. Stekli smo puno dragih prijatelja s kojima želimo njegovati prijateljstvo i ugostiti ih u svom rodnom Jajcu onako kako su oni nas dočekivali u svojim domovima ovdje. Iz Chicaga se vraćamo obogaćeni za brojna iskustva naročito vezana uz vrijednosti obiteljskog života, napornog i poštenog truda i rada, poniznosti i skromnosti bez obzira na veličinu imetka. Hrvatsko iseljeništvo je uspjelo napraviti najbolju moguću kombinaciju urođene snalažljivosti i sposobnosti prilagođavanja s jedne strane i poštenja i marljivosti s druge strane. Čini se kao da su uspjeli postići savršenstvo. Jako bih volio kada bi se u ovo mogli uvjeriti i svi naši ljudi u domovini, točnije da se uz naporan i pošten rad može postići blagostanje i da je to najbolji recept za uspjeh. Kada bi se ova iskustva prenijela našim ljudima u domovini, vjerujem da bi se puno više njih odlučilo ostati na svojoj zemlji i svom rodnom kraju, umjesto da lutaju svijetom u nadi u brzo bogaćenje, sreću i boljitak.

Što je Vaša slijedeća životna postaja? Vi ste obiteljski čovjek! Kako se djeca prilagođavaju stalnim seljenjima i novim sredinama?

Već se skoro 9 godina neprekidno nalazimo daleko od svog doma i skoro cijelo to vrijeme smo proveli u Americi. Čini se da je vrijeme da se vratimo u svoj rodni kraj. Vrijeme prolazi i sa nama i bez nas. Puno toga se dogodilo posljednjih godina i lako se može osjetiti kako smo se distancirali od prijatelja, rodbine i naše sredine uopće. To je normalno i ne treba se tomu čuditi. Povratak će nam biti neobičan i zanimljiv ali se radujem starim prijateljima koje nismo vidjeli godinama. Zasigurno će naš povratak u Bosnu i Hercegovinu biti najveći izazov djeci. One su doslovno odrasle u Americi i navikle su se na ovu sredinu, ove škole i sustav vrijednosti i ponašanja. Kao i uvijek do sada, tu smo mi, njihovi roditelji, da im pomognemo i da ih uputimo u život. Neće biti lako, ali svaka promjena je ispočetka teška.

Svakako da je promjena životnih sredina jedan od izazova koji dolaze uz rad u diplomatskoj službi. Sve što proživimo, i dobro i loše nas obogaćuje, daje nam nova iskustva i oblikuje nas.

Civilizacija kao da je zbunjena u svojim vrijednostima. Kako vidite ulogu duhovnosti u osobnom i obiteljskom životu?

Već duže vremena se može osjetiti određena moralna kriza naročito u kršćanskom dijelu svijeta, u Europi i Americi. Otuđenost ljudi od temeljnih moralnih vrijednosti koje su oblikovale kršćansku civilizaciju postaje sve veća. Kroz duga stoljeća je zapadno društvo počivalo na općim kršćanskim vrijednostima koje su utkane u samu srž društva. Odredbe iz Svetog pisma su postale temeljne odredbe svakodnevnog civilnog života, korištene kao odrednice prilikom određivanja zakona, razdvajanja dobrog od zla, pozitivnog od negativnog. Živeći u takvom društvu, ljudi kao da su počeli smatrati da je vjera obavila svoju ulogu u moralnom oblikovanju društva i da društva kršćanske civilizacije slijedom stvari prelaze u post-kršćansku fazu, kada crkva i vjera jednostavno više nisu potrebne. Tomu je dodatno pomoglo i blagostanje i obilje u kojemu danas žive Europa, Amerika i veliki dio kršćanskog svijeta. Ljudi kao da su zaboravili da se ne treba u dobroti uzvisiti, pa su se počeli ponašati u skladu sa izrekom kako „sila Boga ne moli“.

Ovo svojevrsno gubljenje moralnog kompasa je idealna prilika za sve one koji maštaju postati mjerilo vrijednosti, suditi između dobrog i lošeg i na kraju ljudima zamijeniti Boga. Obični ljudi, zadivljeni svojim blagostanjem, živeći u organiziranom svijetu u kojemu im sustav sve servira na pladnju puštaju da ih sustav oblikuje i usmjerava. Mediji su postali mjerilo za dobro i loše, a vlasnici medija udruženo plasiraju propagandu koja usmjerava naše živote, određuje kao se ponašati i kako razmišljati. Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije sredstava javne komunikacije. Ljudi jednostavno previde činjenice da je sve što je objavljeno pisano ljudskom rukom sa nekom namjerom. Nama koji dolazimo iz nekadašnjeg totalitarnog socijalističkog sustava nije teško prepoznati trenutni sustav dominacije manjine nad većinom. Razlika je što sadašnji sustav umjesto slanja u zatvor koristi instrument javne osude koji „neposlušne“ obilježava i na njih stavlja anatemu zločinca.

Sve ovo je puno lakše uz jedan preduvjet, a to je da ljudi prestanu ići u crkvu. To se dogodilo postupno, sve bržim ritom života koji dovodi do toga da ljudi nemaju vremena nizašto pa tako niti za crkvu, vjeru, sebe i  Boga. Odlaskom u crkvu a pogotovo svakodnevnom molitvom vraćamo se na izvor, na vrelo istinskih moralnih vrijednosti, Božjih uputa o tomu kako voditi svoj život, odgajati djecu, voljeti jedni druge i možda ono najvažnije: kako prepoznati zlo kada ga vidimo. Tek povratkom na to vrelo dobivamo svoj orijentir, moralni kompas na uzburkanom moru života koji nam pokazuje kako upraviti svoj brod. Čovjek mora naći vremena zastati, promisliti o sebi kuda ide i otkud dolazi. Naročito se mora naći vremena u miru promisliti o trenutnom položaju, gdje se nalazi i u kakvom trenutku živi.

Interview za Hrvatski franjevački vjesnik Chicago

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Stevo Culej saborski zastupnik: ‘Dr. Šreter je ubijen u logoru Bučje’

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost ovise o djelovanju nezinih sinova. Hrvatska ima svoje sinove koji će se uvijek boriti, koji će se uvijek izboriti za svjetlo, pravdu,sigurnost hrvatskog čovjeka, ali je nemoguće to postići u koliko ne budemo sakcionirali Milorada Pupovca, Branka Pavića i sve one koji su počinili zločin nad dr. Šreterom, jer gledajte jednu stvar. Ja se pitam:  da li je moguće da u slobodnoj Hrvatskoj, onaj koji je ubio dr. Šretera   živi negdje slobodan i priznat od svoje zajednice. To je nemoguće. I to je parodija stvarnosti.

Razgovarao: Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Gospodine Culej, bili ste branitelj. Ovih dana prsijećamo se VRO Oluje. Čega se najviše Vi prisjećate iz tih slavnih dana?

– Najviše se iz tih dana prisjećam mojih poginulih suboraca kao što je bio Trpimir Bakarić, kojega sam našao na obroncima svetoga Roka, gdje je ležao prostrijeljen kroz trbušnu šupljinu. Pokrio sam ga šatorskim krilom. Mogu se prisjetiti i drugih suboraca koji su bili na istome mjestu, pored mrtvoga tijela Trpimira Bakarića, koji su se pripremali da uđu u Dračevac da oslobode Hrvatsku kroz svoju zadanu zadaću kako bi oslobodili djelić Hrvatske.

Postoje i oni ljudi protiv kojih smo se borili u Domovinskom ratu. Oni pokušavaju nešto “dokazati”. Pokušavaju nam nešto reći. Međutim, svi njihovi punjci pucaju u prazno zato što mi istinu uistinu znamo.

– Oni pucaju u prazno kao i uvijek. Nekada su pucali u puno. Jer su pucali u pune hrvatske duše, puna hrvatska srca  i ubijali hrvatski narod. Ali, njihova nastojanja da to drugačije prikažu jednostavno padaju u vodu.

Cijelo vrijeme u ovih 24 godine čujemo od predstavnika srpskoga  naroda da nisu ni zašto krivi. Vi gotovo na svim sjednicama Hrvatskoga sabora kad se zato ukaže potreba govorite o ubojstvu dr. Šretera.

– Gospodin dr. Šreter je ubijen u logoru Bučje. U logoru Bučju su bili zapovjednici Jovo Vezmar, Veljko Džakula i Branko Pavić. To su tri čovjeka koji su bili gospodari života  i smrti. A sa njima je bio na sastanku i gospodin, nazovimo ga gospodin, Milorad Pupovac za vrijeme nestanka gospodina Šretera. Kad se odlučivalo o ubojstvu Pupovac je bio na sastanku s egzekutorima. On je bio na sastanku u Čikotskoj Rijeci toga dana. Ja sam ga prijavio za njegovo sudjelovanje u mogućem ubojstvu.

Koja su Vaša saznanja oko ubojstva dr. Šretera?

– Vezmar i Pavić i drugi negativci znaju da je Ivan tamo bio utamničen i tamo su mu polomljene ruke. Međutim, u knjizi Slavka Degoricije se pojavljuje i  gospodin Pupovac koji je rekao da će riješiti njegovu sudbinu i otišao je tamo da ga oslobodi. Međutim, on nije oslobodio Šretera nego dvojicu srpskih časnika, koji su oslobođeni, a gospodin Šreter je bio ubijen.

Svojim svjedočanstvom i saznanjima ćete sigurno pomoći hrvatskim službenim istražiteljima i institucijama da se konačno rasvijetli ubojstvo dr. Šretera. Nalazimo se u vremenu sjećanja na događaje prije 24 godine. Gospodine Culej, postoji li razlika u životima Hrvata u vremenu kada smo ratovali i danas? U čemu se ona, ako postoji, ogleda?

Culej prijavio Pupovca zbog ‘prikrivanja ubojstva dr. Ivana Šretera’

– Hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost ovise o djelovanju njezinih sinova. Hrvatska ima svoje sinove koji će se uvijek boriti, koji će se uvijek izboriti za svjetlo, pravdu,sigurnost hrvatskog čovjeka, ali je nemoguće to postići u koliko ne budemo sankcionirali Milorada Pupovca, Branka Pavića i sve one koji su počinili zločin nad dr. Šreterom, jer gledajte jednu stvar. Ja se pitam:  da li je moguće da u slobodnoj Hrvatskoj onaj koji je ubio dr. Šretera  negdje živi slobodan i priznat od svoje zajednice u nekom društvu. To je nemoguće. I to je parodija stvarnosti.

Evo, Vi danas živite u svojoj Jarmini. Naučili ste zajedno s hrvatskim narodom raditi i živjeti od svog rada, poštenja s vjerom u Boga. Fajferice u Slavoniji i ove godine su jako plodne?

– Ja upravo sjedim na svom salašu, gdje njegujem, vrjednujem i unaprjeđujem jedno pleme fajferica, ali moram priznati da je u hrvatskom društvu jako teško pomaknuti se i centimetar naprijed. Kada gledam da svaki natječaj u hrvatskom društvu, koji prolazi uz poticaj europske zajednice, gdje su oni koji su navodno bili okupirani u periodu prošloga rata, a to su isti oni koji su sami sebe okupirali, uživaju plodove rada ovog društva, teško ćemo mi naprijed. U tome je stvar. Ja se trudim  da pomaknem taj kotačić unaprijed, ali to je jako teško.

Postoji  li u hrvatskom društvu taj temelj, koji će jasno,  reći “ne” nepravdi i nepoštenju ili će to i dalje biti izraženo kroz onu narodnu “Ima li mene tu”?

– Zastupnici Hrvatskog sabora, koji trenutno kupi poene negativnosti i pomažu gubljenje  povjerenja u hrvatski državni Sabor, institucije i ministre,  ja mogu reći da u hrvatskom saboru još uvijek postoje zastupnici koji  potječu iz hrvatskoga naroda, koji zastupaju interese hrvatskoga naroda i koji nikada neće  izdati povjerenje i interese svojega naroda. Uistinu, ima još zastupnika koji će se zdušno boriti samo za dobrobit hrvatskog naroda. Dakle, povjerenje u hrvatske zastupnike ne može nestati, zbog par onih koji su zalutali tamo.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari