Pratite nas

Intervju

Slučaj Stepinac: Srpska pravoslavna crkva zlorabila je namjere Svetog Oca

Objavljeno

na

Ne postoji dogma o nepogrješivosti Pape, smatrao je Josip Juraj Strossmayer, koji je, sjetimo se, kao vičan govornik održao čuveni trosatni govor protiv neograničene papinske vlasti. Njegovo protivljenje, u zadnje vrijeme u pravom smislu riječi, shvaćaju hrvatski katolici u slučaju Stepinac. Dobre namjere Papu su odvele na krivi put, a tome je pomogla Srpska pravoslavna crkva, kao i velikosrpska politika koja se od 90-ih nastavila do danas. O tome što kao narod možemo učiniti u kontekstu problema, koji su se pojavili s beatifikacijom kardinala Alojzija Stepinca, govori za direktno.hr politički analitičar Zdravko Tomac. Hrvatski narod i hrvatska Katolička crkva mora obraniti istinu o Stepicu. Bez crkve Papa ne bi trebao nastaviti dijalog sa srpskom pravoslavnom crkvom.

[ad id=”68099″]

Možemo li reći da se plan stvaranja velike Srbije, na neki način, nastavlja i danas?

Cijela velikosrpska strategija optuživanja Alojzija Stepinca utemeljena je na ogromnoj krivotvorini i laži da su se Srbi u Hrvatskoj pobunili kako bi spašavali gole živote, kako bi se spasili od novog genocida.

Suprotno toj krivotvorini, brojne činjenice potvrđuju da je postojao plan stvaranja velike Srbije svim sredstvima uključujući i rat, prije nego što je u Hrvatskoj na vlast došao Franjo Tuđman i HDZ, koji su od početka proglašavani ustašama, nasljednicima NDH i velika prijetnja za Srbe u Hrvatskoj.

Postoji kontinuitet te politike i današnja srpska politika ne razlikuje se od velikosrpske politike 90-ih godina.

U tom kontekstu možemo spomenuti oca i sina Tadića koji kroz svoje stavove potvrđuju kontinuiranu velikosrpsku imperijalnu politiku.

Akademik Ljubo Tadić, jedan od autora Memoranduma 1 i Memoranduma 2 prije Oluje 23. lipnja 1995. gostovao je na kninskoj radioteleviziji te je između ostalog rekao: ‘Borba za jedinstvo našeg naroda najviši je zakon, a budući da je spas Republike najviši zakon, oni koji taj spas Republike ne poštuju moraju biti isključeni iz političkog procesa’. U nastavku svog izlaganja na kninskoj radioteleviziji Ljubo Tadić je poručio: ‘Ja taj spas vidim u otvorenom, jasnom i nepokolebljivom programu za sjedinjenje svih srpskih država. Ja se nadam svim srcem da će biti stvorena jedinstvena srpska država na Balkanu’. Dakle, stvaranje velike Srbije bio je uzrok i cilj rata, a ne obrana navodno ugroženih Srba od nove ustaške politike.

Boris Tadić, sin Ljube Tadića, kao predsjednik Srbije nastavio je politiku svoga oca tvrdeći da je Oluja bila zločinački pothvat, da su Hrvati izvršili etničko čišćenje. Ni nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču i državnom i vojnom vodstvu na čelu s Franjom Tuđmanom kao i svi najviši srbijanski dužnosnici i Boris Tadić je nastavio optuživati Oluju kao planirano i ostvareno etničko čišćenje i navodno najveći zločini u Europi poslije Drugoga svjetskog rata.

Tadićeva politika, koju još agresivnije nastavlja i sadašnje četničko srpsko vodstvo, bazira se na krivotvorini da je Srbija samo pomagala i branila Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od novog genocida. To je velika laž jer velikosrpska agresija na Hrvatsku je bila isplanirana prije donošenja hrvatskog božićnog ustava 22. prosinca 1990. godine, prije višestranačkih izbora u Hrvatskoj i prije nego što su Franjo Tuđman i HDZ došli na vlast.

Krivotvorinama se u različitim opcijama stotine i stotine puta plasiraju laži s ciljem da se velikosrpska agresija pretvori u građanski rat ili u sukob dvaju nacionalizama, da se Srbi prikažu kao žrtve hrvatskog nacionalizma koji nisu imali drugog izlaza nego braniti, kako kažu, goli život. Treba podsjetiti na ciničnu izjavu Slobodana Miloševića na procesu u Haagu kada se retorički upitao: ‘Papa je pomogao Hrvatima, a ja sam pomagao ugroženim Srbima i kako to da je onda Papa, Sveti otac, a ja ratni zločinac’? Evo nekoliko činjenica koje se nerado spominju, koje se prešućuju kako 1991. tako i danas, a koje dokazuju da pobuna Srba nije bila reakcija na hrvatsku nacionalističku politiku nego da je bila dio planirane strategije da se ognjem i mačem i agresijom stvori velika Srbija. Veljko Kadijević, šef JNA prije božićnog ustava u Hrvatskoj za koji su naknadno tvrdili da je uzrok srpske pobune jer je ukinuo Srbima status naroda, napao je na TV Beograd i doktora Franju Tuđmana i hrvatsku politiku zbog ‘obnavljanja fašizma i genocida protiv Srba’. Godinu dana kasnije 3.10.1991. godine Kadijević je proglasio neposrednu ratnu opasnost i primjenu ratnog prava jer ‘u Republici Hrvatskoj djeluje neonacizam’ koji je ‘ prijetnja srpskom narodu u Hrvatskoj’. Zato je armija ‘dužna zaštititi srpsko stanovništvo od progona i uništenja’. (Tako je i Hitler išao ‘štititi’ navodno ugrožene Nijemce u Češkoj 1938. godine) JNA je tri puta pripremala državni udar na Hrvatsku (operacija Štit u studenom 1990., 24. siječnja 1991. na dan prikazivanja špijunskom filma o Špegelju te u ožujku 1991. godine).

Koncem rujna, 28.9.1991. godine, Veljko Kadijević i Blagoje Adžić izvješćuju Slobodana Miloševića, Borislava Jovića, Momira Bulatovića i Branka Kostića da su ‘svi srpski krajevi u Hrvatskoj oslobođeni’, te da su izvršene sve pripreme da Komitet za obranu Jugoslavije na čelu s admiralom Brankom Mamulom preuzme ulogu i ovlasti predsjedništva SFRJ na rok od godinu dana. Kadijević traži ustavnu promjenu za legalno izvođenje vojnog udara.

Suprotno takvim povijesnim istinama danas se ponovno vrlo agresivno lažima i krivotvorinama pokušava hrvatski narod proglasiti kao agresor i krivac za rat, kao genocidan narod koji ponovno prijeti genocidom nad Srbima.

Svima nam je poznata i peta protuhrvatska kolona koja sudjeluje u toj agresiji. Koja je njena uloga u velikosrpskoj politici srpske države?

Peta protuhrvatska kolona u Hrvatskoj daje veliku pomoć velikosrpskoj politici srpske države i srpske pravoslavne crkve, a nju čini i dio bivšeg vrha države.

Bivši predsjednici i sadašnja Kukuriku koalicija, koja upravo silazi s povijesne scene, cijelo vrijeme podržavali su lažne optužbe srpske države i srpske pravoslavne crkve, jer su izmišljali fašizaciju Hrvatske, jer su tvrdili da je Tuđman fašist i nacist, jer su lažima proizvodili ustaše u Hrvatskoj, jer su amnestirali srpsku politiku od agresije na Hrvatsku, jer se nisu suprotstavili strašnim lažnim optužbama protiv Alojzija Stepinca jer nisu odgovarali na te optužbe. Optužbe protiv Alojzija Stepinca koriste iste krivotvorine i kada se radi o optužbama samog vrha srpske države, predsjednika Nikolića, predsjednika Vlade Vučića i ministra Aleksandra Vulina, kada dolaze iz vrha pravoslavne crkve ili kada dolaze od hrvatske pete kolone. Nakon strašnih optužbi Aleksandra Vulina u kojima je Stepinca u Hrvatskoj proglasio ustašom, na isti način, nažalost, Stepinac je optužen i u djelu hrvatskih medija. Čak bi se moglo reći da u nekim optužbama i blaćenju Stepinca se u nekim medijima ide dalje od srpskog ministra Aleksandra Vulina.

U tom kontekstu spominjali ste Jutarnji list i pisanja Jurice Pavičića koji je Stepinca nazvao ustaškim vikarom.

Navodim citat u kojem Pavičić obrazlaže svoju optužbu da Stepinac nije bio samo ustaški vikar, nego u pravom smislu riječi fašist, koji je prihvaćao srcem i dušom fašizam i NDH, samo su ga smetali zločini: ‘On je mislio da bi Pavelić i Mussolini bili sasvim dobri i sasvim ok, kad ne bi – što im jada bi? – eto ljude odvodili u logor, i još ih odvodili tako nekomforno i neprilično, u vagonima bez klupa, a da se nisu spakirali i na miru prikupili stvari. Kad te ‘potankosti’ ne bi bilo, bio bi zapravo fašizam sasvim ok: čvrsta ruka, patrijarhalni vođa, ćudoredna strogoća, državna vjera, jedna nacija, bez đavlijih sindikata, komunista, liberala, sekularista i modernizatora’.

Jurica Pavičić opisuje Stepinca kao kratkovidnog političara i oskudne inteligencije, kao čovjeka daleko ispod formata epohe u kojoj je živio, te tvrdi da je najveći problem što je takav čovjek postao u Hrvatskoj fetiš o kojem se ne smije kritički govoriti. Pavičić smatra da Stepinac ne smije postati svetac, ne zato što je bio ustaški vikar, to je za njega najmanji problem, nego zato što je u Stepinčevu srcu živjela ustaška guja, jer je on, kako lažno tvrdi Pavičić, bio fašist, jer je bio dušom i tijelom za ustašku državu, samo mu je smetalo ubijanje.

Zbog toga ga je Pavičić podrugljivo nazvao fašistom humanitarcem.

Iduća Pavičićeva teza, da baš zato što je Stepinac dušom i tijelom bio fašist da ga upravo zbog toga veći dio Katoličke crkve i hrvatskog naroda idealizira i pretvara u nedodirljiv mit. Pavičić iznosi još jednu tezu, te kaže: ‘Politički ideal jednog dijela domaće crkve i dalje je fašizam bez logora, nipošto Hitlerov, bolje Francov još bolje Salazarov’, te nastavlja, ‘te zato što je tome tako oni prema Alojziju Stepincu ne mogu stvoriti razborit odmak’. I na kraju zamislite tu bezobraštinu, tu mržnju i podlost da čovjek koji je napisao ovaj grozan pamflet pun lažnih optužbi, ne samo protiv Stepinca nego i protiv Katoličke crkve i hrvatskog naroda usudi se ustvrditi sljedeću strašnu laž. Pavičić tvrdi da je Stepinac tako nedodirljiv fetiš da se o njemu ne može razborito i kritički raspravljati. Pavičić je usput, u svom tekstu, napadao sve one koji brane istinu o Stepincu i Domovinskom ratu i koji se bore za istinu odnosno optužio je hrvatske domoljube da su ustaše, kao što je velikog čovjeka, ne samo velikog kardinala nego i nezaobilaznu povijesnu osobu hrvatskog naroda, svojim prljavim rukama oblikovao kao politički kratkovidnog i oskudno inteligentnog čovjeka.

U tom kontekstu svakako valja spomenuti i pisma patrijarha Irineja Svetom Ocu. Jesu li se njima obnovile optužbe iz suđenja Stepincu? Koji je cilj imao patrijarh kada je pisao Papi? Je li zlorabio povjerenje Svetog Oca?

U takvim povijesnim okolnostima događa se i strašan napad srpske pravoslavne crkve na Alojzija Stepinca, ustvari otpočelo je novo ponovljeno javno suđenje Stepincu i čujemo ponovno iste lažne argumente iz sramotnog suđenja Alojziju Stepincu, koje je organizirala titoistička krvava komunistička strahovlada. U pismima patrijarha Irineja Svetom Ocu, obnovljene su sve lažne bitne optužbe iz tog procesa. Neke činjenice iz tih pisama postale su dio javnosti tek nedavno, jer je patrijarh Irinej dao objaviti dijelove tih pisama. Osim toga i svojim javim izjavama i posebno u božićnom intervjuu ruskoj agenciji Sputnik, patrijarh Irinej je potpuno otvoreno pokazao što su bitni ciljevi srpske pravoslavne crkve, odnosno da postoji kontinuitet protuhrvatske politike i lažnih optužbi te je iskoristio naivnost Pape da ponovno optuži hrvatski narod i Katoličku crkvu da se sprema novi genocid nad Srbima te da se sve to događa pod blagoslovom Katoličke crkve u Hrvata.

Zato je izuzetno važno detaljno analizirati o čemu je tu riječ, do kakvih teških posljedica ne samo za lik i djelo Alojzija Stepinca i osporavanje njegove svetosti nego i za istinu o hrvatskoj povijesti,sadašnjosti i budućnosti znači Papino pružanje prilike srpskoj svetosavskoj crkvi da još jedanput na temelju krivotvorina sudi ne samo Alojziju Stepincu nego i hrvatskom narodu te da pokuša još jedan put osporiti pravo hrvatskom narodu na slobodu i vlastitu državu tvrdeći da je svaka ideja hrvatske države ustaška ideja i da svaka hrvatska država provodi ili prijeti genocidom srpskom narodu.

Ne sumnjam u dobre namjere Svetog Oca, ali ponekad dobre namjere čak i Papu mogu odvesti u pakao. Sveti Otac je napravio veliki ustupak patrijarhu Irineju te je na njihovu molbu odgodio kanonizaciju Alojzija Stepinca na neodređeno vrijeme te je pristao da se formira Katoličko pravoslavna zajednička komisija, koja bi uz pomoć stručnjaka razmotrila primjedbe pravoslavne crkve na proglašenje svetim Alojzija Stepinca. Sveti Otac je imao dobre namjere. On se zalaže za ekumenizam, za dijalog, pogotovo s pravoslavnom crkvom te je smatrao da u jednoj zajedničkoj komisiji se može utvrditi istina te utvrditi jesu li primjedbe pravoslavne crkve opravdane. Tijek događaja pokazuje da od početka svetosavska pravoslavna crkva uz pomoć srpske države nije imala dobre namjere, nego da je iskoristila naivnost Pape da faktično ponovno javno sudi, ne samo Stepincu nego i hrvatskom narodu te da nametne trajnu povijesnu krivnju hrvatskom narodu i da ospori pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu.

Patrijarh Irinej objavljivanjem svojih pisama Papi ustvari je prevario Papu, zlouporabio je Papu i uvukao ga je u prljavu igru ponovnog suđenja Stepincu. Paralelno su išli i napadi srpske države na isti način.

Kako je cijela priča djelovala na hrvatske katolike?

Hrvatskim katolicima bilo je strašno gledati kako četnički vojvoda, predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić, nakon razgovora sa Papom, optužuje Stepinca da je kriv jer je navodno šutio i mirno gledao kako je ubijeno preko milijun Srba samo zato što su druge vjere. Još strašnije je bilo čuti izjavu Nikolića na pitanje novinara što je na njegove primjedbe na Stepinca rekao Sveti Otac. Nikolić je naveo da je rekao “meni se nikud ne žuri”, što znači da i Nikolić tvrdi da je Sveti Otac potvrdio ono što tvrdi patrijarh Irinej – da faktično neće biti ništa od proglašenja svetim Alojzija Stepinca. Irinej je čak rekao novinaru da nisu točne izjave kardinala Bozanića, da je Papa Franjo podržao proglašenje Stepinca za sveca, odnosno da Papa nije rekao da je Stepinac svet.

Osporavanje svetosti Alojzija Stepinca i povezivanje toga osporavanja sa klevetničkom kritikom hrvatske politike u prošlosti i danas, prevršilo je svaku mjeru. O tome novinar Darko Pavičić u Večernjem listu napisao je sljedeće:

“Naime, patrijarh Irinej zastupa iste one velikosrpske teze s početka 90-ih, kada je Beograd stvaranje mlade demokratske hrvatske države stavio u kontekst ustaštva, proglasivši je nasljednicom kvislinške Pavelićeve NDH. Bila je to uvertira u krvavu kupelj, okupaciju Hrvatske, masakr nad hrvatskim stanovništvom, stotine tisuća izbjeglica i raseljenih, tisuće i tisuće srušenih domova, crkava, groblja…Upravo ta teza da je mlada Tuđmanova Hrvatska nasljednica nekadašnje Pavelićeve NDH služila je Srbima za plašenje vlastitog naroda, stvaranje kolektivne panike, zaluđenosti, pobune, neposluha uspostavljenom demokratskom sustavu. A to sada na početku 2016., ponovno čini patrijarh Irinej”.

Srpska država i pravoslavna crkva na isti način optužuju današnju Hrvatsku, uspoređuju je s NDH i šire strah kod srpskog naroda da će se ponoviti masovni zločini iz 1941. godine.

Vrlo složno najviši dužnosnici srpske države i vrh pravoslavne crkve, vrlo sustavno na isti način optužuju i današnju Hrvatsku da se ne razlikuje od NDH, da se i u današnjoj Hrvatskoj uz pomoć Katoličke crkve provodi teror nad Srbima i da se kod srpskog naroda širi strah da će se ponoviti masovni zločini iz 1941. godine.

O tome patrijarh Irinej kaže: “Strah je i dalje prisutan kod srpskog naroda. Mnogi u Zagrebu, kad dolaze u crkvu, gledaju promatra li ih tko. Danas Srbi strahuju da ne dožive što je doživjelo više od milijun njihovih predaka”.

To isto govori i predsjednik srpske države Tomislav Nikolić, tvrdeći da se u Hrvatskoj priprema nova Oluja, Oluja 2, koja bi počistila iz Hrvatske i ono malo Srba što je ostalo.

I nakon presude Međunarodnog suda pravde o tome da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, radi stvaranja Velike Srbije i nakon presude Haškog tribunala da Oluja nije bila zločinački pothvat i politika srpske države i politika pravoslavne crkve se ne mijenja. Jedinstveno i agresivno napadaju sve što je vrijedno u Hrvatskoj. U tim napadima koncentrirali su se na Alojzija Stepinca kako bi svim prljavim sredstvima spriječili njegovu kanonizaciju, kako bi mu ponovno sudili, kako bi spriječili pobjedu istine o hrvatskoj povijesti. U takvoj realnoj, stvarnoj političkoj situaciji, srpska pravoslavna crkva zloupotrebljava naivnost Svetog Oca i pruženu ruku, zloupotrebljava dobre namjere Svetog Oca za ekumenizmom i dijalogom i umjesto dijaloga kreće u pravu sotonizaciju, ne samo Alojzija Stepinca nego i hrvatske Katoličke crkve i hrvatskog naroda.

U davna prošla vremena biskup Josip Juraj Strossmayer usprotivio se dogmi o nepogrešivosti Pape. Hrvatski Katolici izuzetno poštuju, cijene i podržavaju Svetog Oca ali imaju pravo izraziti svoje nezadovoljstvo s naivnošću Svetog Oca, koji je u dobroj namjeri faktično omogućio šovinističkoj svetosavskoj pravoslavnoj crkvi, ali i državnom vrhu Srbije i svim protivnicima hrvatskog naroda da pokrenu faktično obnavljanje na temelju krivotvorina i lažnih optužbi suđenje Alojziju Stepincu.

Papa je imao dobre namjere, ali nažalost i dobre namjere Pape mogu ponekad dovesti do vrlo loših posljedica. To se ovaj put dogodilo. I zato treba govoriti istinu o tome što se događa, treba argumentirano dokazati da su dobre namjere Svetog Oca zlouporabljene i da su doveli do antihrvatske histerije i sotonizacije i ponovnog suđenja Alojziju Stepincu.

Simpozij, koji je u Zagrebu organiziran pod naslovom “Kardinal Stepinac i Srbi u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća” održan 24. studenog 2015. zlouporabljen je za nove napade, odnosno, prepričavanje komunističke optužnice protiv Alojzija Stepinca, što je duboko povrijedilo veliku većinu hrvatskih katolika. Tu su došli neki kvazi povjesničari iz Beograda, koji su nastupili kao tužitelji, ponavljajući monstruozne laži koje su bile temelj optužnice protiv Stepinca.

Taj simpozij pokazao je da srpska strana ne želi dijalog u traženju istine, nego da želi lažima sotonizirati Stepinca, jer sotonizacija Alojzija Stepinca sotonizira se bitna ličnost hrvatske povijesti, bitan čovjek borbe za istinu, bitna osoba u borbi protiv svih totalitarizama i osoba na čijem djelu se temelji katolički identitet hrvatskog naroda.

Što hrvatski narod, država odnosno Katolička crkva može napraviti po pitanju tih napada na Stepinca?

Moramo kao narod, a ne samo kao hrvatska Katolička crkva obraniti istinu o Alojziju Stepicu. Katolička crkva u Hrvatskoj se mora uključiti i bez nje Papa ne bi trebao nastaviti dijalog sa srpskom pravoslavnom crkvom. Problemi koji su nastali posljedice su i činjenice da je Papa ušao u neke procese bitne za hrvatski narod, a ne samo Katoličku crkvu bez uključivanja crkve u Hrvata. Hrvatska crkva našla se u vrlo nelagodnoj situaciji. Morala je dati neke odgovore vjernicima, neka obrazloženja o čemu je riječ, jer ogromna većina vjernika nije krila svoju ogorčenost onim što radi patrijarh Irinej i srpska pravoslavna crkva i na koji način zlouporabljuje otvorenost i spremnost Sbetog Oca na dijalog. Dakle, hrvatska crkva je morala štititi Papu, ali je po mom mišljenju, morala i mora dati do znanja da ne pristaje na novo suđenje Stepincu i upozoriti Svetog Oca na posljedice. Patrijarh Irinej je očito zlouporabio i iznevjerio povjerenje Svetog Oca i javnim objavljivanjem svojih pisama ustvari jednostrano prekršio dogovor s Papom.

Argumenti i istina potvrđuju da je Stepinac svet i za hrvatski narod on će biti svet bez obzira hoće li biti proglašen svetim ili ne. Naša moralna obaveza, ne samo zbog istine o Stepincu i našoj povijesti, nego i zbog sadašnjosti i budućnosti našeg naroda je obraniti istinu o Alojziju Stepincu i raskrinkati sadašnje državno vodstvo Srbije, koje je sudjelovalo u agresiji na Hrvatsku u njihovim lažnim optužbama da je hrvatski narod ustaški, zločinački narod i da su i dvije najveće ličnosti u novijoj povijesti hrvatskog naroda Franjo Tuđman i Alojzije Stepinac ustaše, a ne istinski borci za demokraciju i slobodu ne samo hrvatskog naroda.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Škoro misli ozbiljno!? – ‘Neću bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene’

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Škoro misli ozbiljno. To je dojam koji se stekne kada dva sata s ovim estradnim umjetnikom razgovarate o njegovoj mogućoj predsjedničkoj kandidaturi. Na nedavnoj HRT-ovoj izbornoj anketi osvojio je 9 posto glasova, a da nitko nije ni znao da bi on mogao ući u bitku za Pantovčak, piše JutarnjiList.

Škoro još uvijek ne otkriva hoće li se uistinu upustiti u utrku protiv aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i najvjerojatnije bivšeg premijera Zorana Milanovića, no sudeći prema njegovim odgovorima, to je zapravo vrlo izgledno. I vrlo je jasno tko ga gura i čijoj se potpori nada ovaj pjevač, doktor znanosti, narodni zabavljač s fakultetskim diplomama iz građevine i ekonomije, televizijski voditelj, nekadašnji član HDZ-a na čijoj je listi 2008. izabran u Sabor i koji je još 90-ih obavljao dužnost generalnog konzula u Mađarskoj.

Koliko je ovo ozbiljno?

– U životu je sve ozbiljno. U sve što radim ulazim ozbiljno i volio bih da ljudi onda to shvate tako. Baš kao što to shvaća moja publika. Ne volim površnost ni kad su u pitanju moje pjesme, moji koncerti ili moji studenti.

No mnogi vas smatraju neozbiljnim.

– Znate, uvijek je sve pitanje forme i sadržaja. Vodim se temeljnim vrijednostima koje sam popio s majčinim mlijekom. Ne rasuđujem ljude po članskim iskaznicama, izgledu, obrazovanju, vjeri, naciji, po onome što čujem o njima, nego na temelju vlastitog dojma i sposobnosti. Stvar je tog sadržaja i forme. Ja taj sadržaj, neke ozbiljne stvari ponekad zapakiram u neku zafrkanciju, neku ironiju, no to je već stvar forme i mog karaktera. Takav sam. Kao što je takav bio moj otac, posebno moj stric Pero, pa moj djed i brat od mog djeda, čuveni stric Andrija. Za njega kažu da je bio zafrkant, ali mudar zafrkant. On kada bi nešto okrenuo na šalu, trebalo bi dva, tri puta okrenuti i vidjeti što se nalazi ispod kamena. Ovo je ozbiljno, no trebalo bi dva, tri puta okrenuti kamen da se vidi što se nalazi ispod kamena. Bez ikakve primisli, bez fige u džepu.

Golica li vas ta mogućnost da početkom sljedeće godine stanete na Trg svetog Marka i krenete čitati ‘prisežem svojom čašću da ću dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda…’.

– Sviđa mi se riječ golica. No nisam razmišljao ni približno tako daleko. Dapače, do prije neki dan nisam uopće ozbiljno razmišljao o mogućnosti kandidature. Puno toga bih se trebao odreći i žrtvovati da bih radio posao u kojem znam da će mi raditi sve ono što će mi raditi. A opet, nisam od onih koji će bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene, kazao je Škoro, piše JutarnjiList.

Thompson o Škori kao predsjedničkom kandidatu i bi li se možda i on kandidirao

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Tomašić: Budite sudionik vremena u kojemu živimo

Objavljeno

na

Objavio

“Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.”

Gospođo Tomašić, kako zastupnici zemalja u Europskom parlamentu vide Republiku Hrvatsku?

– Slika Hrvatske u Europi je ovakva: pola ih misli da smo fašistička zemlja, a pola demokratska koja žudi Zapadu. Za njih smo mi ljudi koji nemaju svoje “ja” i koje se može lako kupiti te koje se lako može nagovoriti da slušaju druge. Nažalost, slika je takva. Zapravo, mi sami stvaramo takvu sliku, jer dopuštamo ljudima da nas proglašavaju fašistima umjesto da budu kažnjeni. Zaslužuju da ih pitamo gdje oni vide ustaše? No, takva slika ide van, jer da ne ide van ne bi se dogodilo ovo što se dogodilo na Bleiburgu. Isto tako, znate da su neke države zabranile nastupe marku Perkoviću Thompsonu. Tada je Republika Hrvatska trebala reagirati. Ja nisam njegov odvjetnik i ne branim ga. Nemam zašto, ali Hrvatska država treba ga braniti jer u njegovim riječima, riječima njegovih pjesama nema ni grama mržnje ni napadanja, nego je on domoljubni pjevač. To nekima smeta i upravo oni šalju sliku vani, a Vlada se ne očitava o tomu. Mislim da je Vlada trebala tražiti objašnjenje zašto mu se brane nastupi u pojedinim zemljama i reći kako Marko Perković nije fašist te da su to obične laži.. No, kad službene institucije šute, onda se s druge strane laže sve više i više.

Postoji hrvatska povijest i to se treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama, isto kao što i socijalizam treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama. Treba reći da je ono što je loše loše, a što je dobro da je dobro.  Kad to prihvatimo krenut ćemo naprijed.  A kad je samo moje dobro i što god ja napravim dobro, a sve što drugi napravi loše je, nećemo krenuti pravim putem.

Radi li Vlada Republike Hrvatske dobro svoj posao?

– Naša se diplomacija boji reagirati vani, u bilo kojoj državi. Ako ja odem u neku državu i ne slažem se s onim što oni kažu, oni me proglase fašistom. To bi naši “antife” počeli širiti i još više optuživati. Mislim da u takvim slučajevima država treba reagirati i tražiti dokaze za takve poteze. Trebaju jednostavno reći kako je dotična osoba došla i iznijela svoje mišljenje te da je kvalificiranjem osoba prekoračena ovlast. No, naši se u takvim slučajevima nikad ne oglašavaju, kao da to nije njihova stvar, kao da naši ljudi nisu državljani RH. I onda kad Vlada ne reagira, onda stvarno stranci misle da ono što šire antifašisti zapravo jeste istina. Niti naši diplomati niti Vlada što se tiče toga ne rade dobro svoj posao. Ovdje nema ustaša. Postoje pojedinci koji žele nešto, ali to nije zakonski regulirano i onda se to jednostavno ignorira. Oni koji govore o ustaštvu su mala šačica ljudi koja za sebe traži pozornost.

U svom “govoru” na Bleiburgu biskup mons. dr. Ivica Petanjak je kazao kako se hrvatski narod međusobno parniči. Nije li upravo to razlog loše slike u svijetu?

– To je ono što ja govorim. Mi smo podijeljeni, kako oni kažu, na  antifašiste, što znači da sve ono što mi kažemo to je samo dobro i to se broji. Mi, drugi, koji imamo drugačije mišljenje, ali želimo razgovarati s antifašistima, nikad nismo u pravu. I oni su uvijek u pravu. I to vam je tako. Mi kao glasna većina se međusobno tužimo, u kafićima po nekim kutovima, a nikad nećemo stati jedni iza drugih, nego pričamo iza leđa. To treba prestati. Ako je netko lopov lopov je, ako je poštena osoba onda je poštena osoba i tu je kraj rasprave. Kod nas je problem što znamo osjetiti inferiornost i blateći drugoga zapravo prikrivamo svoje slabosti i nikad nećemo priznati kako neke stvari koje smo i mi radili nisu bile dovoljno dobre.

U jednom ste trenutku bili rekli kako se više nećete baviti politikom? Zašto baš “Hrvatski suverenisti”?

–  Mislila sam da ću predhodnom mandatu završiti sve što sam zamislila. Da se tako završilo danas bi bila u mirovini i to s krunom karijere. Željela sam završiti stvari oko male plave ribe. Kad vi spomenete komisiju i kad imate zakon drugačiji od onoga kakav je komisija donijela i vi ga promijenite, onda ste učinili nešto veliko. Mislila sam da ću to završiti, ali još nisam. Treba ići u trijalog. Ako prođem ja ću dobiti trijalog, a ako ne, onda će ga u našoj grupi dobiti Talijani i to me je najviše potaknulo na ponovnu kandidaturu. Kad već imamo suvereniste odlučila sam ići preko njih. Ovako, ako prođem stignem završiti planirano, a ako ne prođem savjest mi je čista. Svijet se dijeli na suvereniste i globaliste. Mi smo mala država, i ako se svrstamo uz globaliste onda ćemo uvijek biti jedna mala regijica, a ja Hrvatskoj želimo puno više od toga.

Europska unija je sadržana od malih djelića, malih država.

– Ja sam Hrvatica i toga se ne sramim. Naša je zemlja krvlju branjena uvijek. Mi smo jedna mala država. I kad idemo u naše muzeje znamo da su svi eksponati naši, iz naše zemlje, a kad idete u muzeje u velikim zemljama poput Francuske i Engleske, veliki je broj stvari opljačkano i doneseno iz nekih drugih krajeva. Mi, iako smo mala država, mnogo puta do sada poharana, ipak možemo biti ponosni na svoje.  Mi se svoje povijesti ne sramimo. Imaju drugi mnogo goru povijest iz Drugog svjetskog rata od nas, pa se ne srame. Nas se lupa po glavi s našom poviješću samo zato što to mi dopuštamo. I stara narodna kaže: “ Ne mogu gaziti po vama ako se ne prostrete.” A mi se prostiremo kako znamo za sebe. Imamo pravo braniti interese svojega naroda.  Meni su u EU znali reći: – Vi ste ovdje da branite interese EU.” Ja sam im odgovarala: – Ja sam ovdje, jer su me izabrali hrvatski građani i ja ovdje branim interese svojega naroda i ja sam tu zbog njega.”

Često se čuje kako su naši građani koji žive u inozemstvu na margini događanja.

– Mi bismo trebali imati Ministarstvo useljeništva. S tim ljudima se treba razgovarati. Ima ih mnogo koji se žele vratiti u Domovinu, ali tu je takva papirologija i odbojnost. Ovdje to ide otprilike ovako: “Daj mi 500 eura za to, daj mi opet 500 eura za to”, itd…

Zaboravlja se nešto drugo a to je da su gotovo svi naši ljudi davali novce za vrijeme rata. Ja i moj muž dali smo samo 64.000 dolara za koje imamo pismene dokaze, a što je s drugima koji su davali mnogo više. Kad ti ljudi dođu ovdje, oni žele ulagati velike novce, milijune, ali oni su toliko revoltirani da jednostavno kažu: “ Klima za iseljenike ovdje se može ovako opisati: “Dođi na godišnji s novcem. Pošalji što više novca. Donesi što više novca i otvori tvrtku ali ne miješaj se u vlast.” Problem je u tome, što ti ljudi pored kapitala imaju i znanje. Zamislite samo koliko snage oni mogu donijeti. No, ovdje se cijene samo uhljebi, klimavci, i zato nam je kako nam je.

U posljednje vrijeme dolaze i neke dobre inicijative.

– Kad budemo imali Ministarstvo za useljeništvo, kad budemo znali što bi hrvatska Vlada željela da hrvatski iseljenici kupe i kad bi im se sve na vrijeme omogućilo bez traženja nekih dodatnih bespotrebnih papira i novaca ljudi bi dolazili. Kad su im papiri čisti 1/1 i kad znaju da će ih se lijepo dočekati onda će se ljudi vraćati i novac će ostavljati ovdje, a ne nositi negdje vani. Oni stranci koji u Hrvatskoj dobiju određene iznose nose vani. Nemam pojma zašto naša Vlada konačno to sve ne izregulira, jer je jednostavno.

Gospođo Tomašić, može li se u Hrvatskoj živjeti od poštenog rada?

– Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.

Podrijetlom ste iz BiH kako, po Vama, žive naši ljudi u BiH?

–  Pa, imate predsjednika HDZ BIH, Čovića koji nikada ništa nije napravio za Hrvate. On je napravio jako puno za sebe. Kad pitate tamošnje Hrvate, on se trebao mnogo više brinuti za Hrvate u BiH, a naša Vlada ga je trebala tjerati na to, poticati, a ne davati mu počasne doktorate koje nije zaslužio, tako da Hrvati u BiH trebaju jakog vođu koji doista voli BiH, svoj hrvatski narod i želi da taj narod ostane na svojim ognjištima. Nažalost, danas nije tako.

Za dva dana su izbori za Europski parlament.

– Ovo je vrijeme kada će HDZ gledati učvrstiti svoju vlast, a tako je i vrijeme kad građani mogu HDZ-u svojim glasovima pokazati da ih HDZ ne vodi u pravom smjeru. Dakle, ako im daju puno glasova onda će oni reći: – Narod odobrava naš rad.. Ako ne dobiju puno glasova to će biti svojevrsna poruka HDZ da ne rade dobro. Jako je važno da narod izađe na izbore. Ne možete samo osuđivati zavaljeni u obiteljske fotelje. Budite dio događaja i vremena u kojemu živimo. Nije teško izaći i glasovati. A ako vam odgovora ono što ja govorim i zašto se zalažem ja sam na listi broj 6.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari