Pratite nas

Intervju

Slučaj Stepinac: Srpska pravoslavna crkva zlorabila je namjere Svetog Oca

Objavljeno

na

Ne postoji dogma o nepogrješivosti Pape, smatrao je Josip Juraj Strossmayer, koji je, sjetimo se, kao vičan govornik održao čuveni trosatni govor protiv neograničene papinske vlasti. Njegovo protivljenje, u zadnje vrijeme u pravom smislu riječi, shvaćaju hrvatski katolici u slučaju Stepinac. Dobre namjere Papu su odvele na krivi put, a tome je pomogla Srpska pravoslavna crkva, kao i velikosrpska politika koja se od 90-ih nastavila do danas. O tome što kao narod možemo učiniti u kontekstu problema, koji su se pojavili s beatifikacijom kardinala Alojzija Stepinca, govori za direktno.hr politički analitičar Zdravko Tomac. Hrvatski narod i hrvatska Katolička crkva mora obraniti istinu o Stepicu. Bez crkve Papa ne bi trebao nastaviti dijalog sa srpskom pravoslavnom crkvom.

[ad id=”68099″]

Možemo li reći da se plan stvaranja velike Srbije, na neki način, nastavlja i danas?

Cijela velikosrpska strategija optuživanja Alojzija Stepinca utemeljena je na ogromnoj krivotvorini i laži da su se Srbi u Hrvatskoj pobunili kako bi spašavali gole živote, kako bi se spasili od novog genocida.

Suprotno toj krivotvorini, brojne činjenice potvrđuju da je postojao plan stvaranja velike Srbije svim sredstvima uključujući i rat, prije nego što je u Hrvatskoj na vlast došao Franjo Tuđman i HDZ, koji su od početka proglašavani ustašama, nasljednicima NDH i velika prijetnja za Srbe u Hrvatskoj.

Postoji kontinuitet te politike i današnja srpska politika ne razlikuje se od velikosrpske politike 90-ih godina.

U tom kontekstu možemo spomenuti oca i sina Tadića koji kroz svoje stavove potvrđuju kontinuiranu velikosrpsku imperijalnu politiku.

Akademik Ljubo Tadić, jedan od autora Memoranduma 1 i Memoranduma 2 prije Oluje 23. lipnja 1995. gostovao je na kninskoj radioteleviziji te je između ostalog rekao: ‘Borba za jedinstvo našeg naroda najviši je zakon, a budući da je spas Republike najviši zakon, oni koji taj spas Republike ne poštuju moraju biti isključeni iz političkog procesa’. U nastavku svog izlaganja na kninskoj radioteleviziji Ljubo Tadić je poručio: ‘Ja taj spas vidim u otvorenom, jasnom i nepokolebljivom programu za sjedinjenje svih srpskih država. Ja se nadam svim srcem da će biti stvorena jedinstvena srpska država na Balkanu’. Dakle, stvaranje velike Srbije bio je uzrok i cilj rata, a ne obrana navodno ugroženih Srba od nove ustaške politike.

Boris Tadić, sin Ljube Tadića, kao predsjednik Srbije nastavio je politiku svoga oca tvrdeći da je Oluja bila zločinački pothvat, da su Hrvati izvršili etničko čišćenje. Ni nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču i državnom i vojnom vodstvu na čelu s Franjom Tuđmanom kao i svi najviši srbijanski dužnosnici i Boris Tadić je nastavio optuživati Oluju kao planirano i ostvareno etničko čišćenje i navodno najveći zločini u Europi poslije Drugoga svjetskog rata.

Tadićeva politika, koju još agresivnije nastavlja i sadašnje četničko srpsko vodstvo, bazira se na krivotvorini da je Srbija samo pomagala i branila Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od novog genocida. To je velika laž jer velikosrpska agresija na Hrvatsku je bila isplanirana prije donošenja hrvatskog božićnog ustava 22. prosinca 1990. godine, prije višestranačkih izbora u Hrvatskoj i prije nego što su Franjo Tuđman i HDZ došli na vlast.

Krivotvorinama se u različitim opcijama stotine i stotine puta plasiraju laži s ciljem da se velikosrpska agresija pretvori u građanski rat ili u sukob dvaju nacionalizama, da se Srbi prikažu kao žrtve hrvatskog nacionalizma koji nisu imali drugog izlaza nego braniti, kako kažu, goli život. Treba podsjetiti na ciničnu izjavu Slobodana Miloševića na procesu u Haagu kada se retorički upitao: ‘Papa je pomogao Hrvatima, a ja sam pomagao ugroženim Srbima i kako to da je onda Papa, Sveti otac, a ja ratni zločinac’? Evo nekoliko činjenica koje se nerado spominju, koje se prešućuju kako 1991. tako i danas, a koje dokazuju da pobuna Srba nije bila reakcija na hrvatsku nacionalističku politiku nego da je bila dio planirane strategije da se ognjem i mačem i agresijom stvori velika Srbija. Veljko Kadijević, šef JNA prije božićnog ustava u Hrvatskoj za koji su naknadno tvrdili da je uzrok srpske pobune jer je ukinuo Srbima status naroda, napao je na TV Beograd i doktora Franju Tuđmana i hrvatsku politiku zbog ‘obnavljanja fašizma i genocida protiv Srba’. Godinu dana kasnije 3.10.1991. godine Kadijević je proglasio neposrednu ratnu opasnost i primjenu ratnog prava jer ‘u Republici Hrvatskoj djeluje neonacizam’ koji je ‘ prijetnja srpskom narodu u Hrvatskoj’. Zato je armija ‘dužna zaštititi srpsko stanovništvo od progona i uništenja’. (Tako je i Hitler išao ‘štititi’ navodno ugrožene Nijemce u Češkoj 1938. godine) JNA je tri puta pripremala državni udar na Hrvatsku (operacija Štit u studenom 1990., 24. siječnja 1991. na dan prikazivanja špijunskom filma o Špegelju te u ožujku 1991. godine).

Koncem rujna, 28.9.1991. godine, Veljko Kadijević i Blagoje Adžić izvješćuju Slobodana Miloševića, Borislava Jovića, Momira Bulatovića i Branka Kostića da su ‘svi srpski krajevi u Hrvatskoj oslobođeni’, te da su izvršene sve pripreme da Komitet za obranu Jugoslavije na čelu s admiralom Brankom Mamulom preuzme ulogu i ovlasti predsjedništva SFRJ na rok od godinu dana. Kadijević traži ustavnu promjenu za legalno izvođenje vojnog udara.

Suprotno takvim povijesnim istinama danas se ponovno vrlo agresivno lažima i krivotvorinama pokušava hrvatski narod proglasiti kao agresor i krivac za rat, kao genocidan narod koji ponovno prijeti genocidom nad Srbima.

Svima nam je poznata i peta protuhrvatska kolona koja sudjeluje u toj agresiji. Koja je njena uloga u velikosrpskoj politici srpske države?

Peta protuhrvatska kolona u Hrvatskoj daje veliku pomoć velikosrpskoj politici srpske države i srpske pravoslavne crkve, a nju čini i dio bivšeg vrha države.

Bivši predsjednici i sadašnja Kukuriku koalicija, koja upravo silazi s povijesne scene, cijelo vrijeme podržavali su lažne optužbe srpske države i srpske pravoslavne crkve, jer su izmišljali fašizaciju Hrvatske, jer su tvrdili da je Tuđman fašist i nacist, jer su lažima proizvodili ustaše u Hrvatskoj, jer su amnestirali srpsku politiku od agresije na Hrvatsku, jer se nisu suprotstavili strašnim lažnim optužbama protiv Alojzija Stepinca jer nisu odgovarali na te optužbe. Optužbe protiv Alojzija Stepinca koriste iste krivotvorine i kada se radi o optužbama samog vrha srpske države, predsjednika Nikolića, predsjednika Vlade Vučića i ministra Aleksandra Vulina, kada dolaze iz vrha pravoslavne crkve ili kada dolaze od hrvatske pete kolone. Nakon strašnih optužbi Aleksandra Vulina u kojima je Stepinca u Hrvatskoj proglasio ustašom, na isti način, nažalost, Stepinac je optužen i u djelu hrvatskih medija. Čak bi se moglo reći da u nekim optužbama i blaćenju Stepinca se u nekim medijima ide dalje od srpskog ministra Aleksandra Vulina.

U tom kontekstu spominjali ste Jutarnji list i pisanja Jurice Pavičića koji je Stepinca nazvao ustaškim vikarom.

Navodim citat u kojem Pavičić obrazlaže svoju optužbu da Stepinac nije bio samo ustaški vikar, nego u pravom smislu riječi fašist, koji je prihvaćao srcem i dušom fašizam i NDH, samo su ga smetali zločini: ‘On je mislio da bi Pavelić i Mussolini bili sasvim dobri i sasvim ok, kad ne bi – što im jada bi? – eto ljude odvodili u logor, i još ih odvodili tako nekomforno i neprilično, u vagonima bez klupa, a da se nisu spakirali i na miru prikupili stvari. Kad te ‘potankosti’ ne bi bilo, bio bi zapravo fašizam sasvim ok: čvrsta ruka, patrijarhalni vođa, ćudoredna strogoća, državna vjera, jedna nacija, bez đavlijih sindikata, komunista, liberala, sekularista i modernizatora’.

Jurica Pavičić opisuje Stepinca kao kratkovidnog političara i oskudne inteligencije, kao čovjeka daleko ispod formata epohe u kojoj je živio, te tvrdi da je najveći problem što je takav čovjek postao u Hrvatskoj fetiš o kojem se ne smije kritički govoriti. Pavičić smatra da Stepinac ne smije postati svetac, ne zato što je bio ustaški vikar, to je za njega najmanji problem, nego zato što je u Stepinčevu srcu živjela ustaška guja, jer je on, kako lažno tvrdi Pavičić, bio fašist, jer je bio dušom i tijelom za ustašku državu, samo mu je smetalo ubijanje.

Zbog toga ga je Pavičić podrugljivo nazvao fašistom humanitarcem.

Iduća Pavičićeva teza, da baš zato što je Stepinac dušom i tijelom bio fašist da ga upravo zbog toga veći dio Katoličke crkve i hrvatskog naroda idealizira i pretvara u nedodirljiv mit. Pavičić iznosi još jednu tezu, te kaže: ‘Politički ideal jednog dijela domaće crkve i dalje je fašizam bez logora, nipošto Hitlerov, bolje Francov još bolje Salazarov’, te nastavlja, ‘te zato što je tome tako oni prema Alojziju Stepincu ne mogu stvoriti razborit odmak’. I na kraju zamislite tu bezobraštinu, tu mržnju i podlost da čovjek koji je napisao ovaj grozan pamflet pun lažnih optužbi, ne samo protiv Stepinca nego i protiv Katoličke crkve i hrvatskog naroda usudi se ustvrditi sljedeću strašnu laž. Pavičić tvrdi da je Stepinac tako nedodirljiv fetiš da se o njemu ne može razborito i kritički raspravljati. Pavičić je usput, u svom tekstu, napadao sve one koji brane istinu o Stepincu i Domovinskom ratu i koji se bore za istinu odnosno optužio je hrvatske domoljube da su ustaše, kao što je velikog čovjeka, ne samo velikog kardinala nego i nezaobilaznu povijesnu osobu hrvatskog naroda, svojim prljavim rukama oblikovao kao politički kratkovidnog i oskudno inteligentnog čovjeka.

U tom kontekstu svakako valja spomenuti i pisma patrijarha Irineja Svetom Ocu. Jesu li se njima obnovile optužbe iz suđenja Stepincu? Koji je cilj imao patrijarh kada je pisao Papi? Je li zlorabio povjerenje Svetog Oca?

U takvim povijesnim okolnostima događa se i strašan napad srpske pravoslavne crkve na Alojzija Stepinca, ustvari otpočelo je novo ponovljeno javno suđenje Stepincu i čujemo ponovno iste lažne argumente iz sramotnog suđenja Alojziju Stepincu, koje je organizirala titoistička krvava komunistička strahovlada. U pismima patrijarha Irineja Svetom Ocu, obnovljene su sve lažne bitne optužbe iz tog procesa. Neke činjenice iz tih pisama postale su dio javnosti tek nedavno, jer je patrijarh Irinej dao objaviti dijelove tih pisama. Osim toga i svojim javim izjavama i posebno u božićnom intervjuu ruskoj agenciji Sputnik, patrijarh Irinej je potpuno otvoreno pokazao što su bitni ciljevi srpske pravoslavne crkve, odnosno da postoji kontinuitet protuhrvatske politike i lažnih optužbi te je iskoristio naivnost Pape da ponovno optuži hrvatski narod i Katoličku crkvu da se sprema novi genocid nad Srbima te da se sve to događa pod blagoslovom Katoličke crkve u Hrvata.

Zato je izuzetno važno detaljno analizirati o čemu je tu riječ, do kakvih teških posljedica ne samo za lik i djelo Alojzija Stepinca i osporavanje njegove svetosti nego i za istinu o hrvatskoj povijesti,sadašnjosti i budućnosti znači Papino pružanje prilike srpskoj svetosavskoj crkvi da još jedanput na temelju krivotvorina sudi ne samo Alojziju Stepincu nego i hrvatskom narodu te da pokuša još jedan put osporiti pravo hrvatskom narodu na slobodu i vlastitu državu tvrdeći da je svaka ideja hrvatske države ustaška ideja i da svaka hrvatska država provodi ili prijeti genocidom srpskom narodu.

Ne sumnjam u dobre namjere Svetog Oca, ali ponekad dobre namjere čak i Papu mogu odvesti u pakao. Sveti Otac je napravio veliki ustupak patrijarhu Irineju te je na njihovu molbu odgodio kanonizaciju Alojzija Stepinca na neodređeno vrijeme te je pristao da se formira Katoličko pravoslavna zajednička komisija, koja bi uz pomoć stručnjaka razmotrila primjedbe pravoslavne crkve na proglašenje svetim Alojzija Stepinca. Sveti Otac je imao dobre namjere. On se zalaže za ekumenizam, za dijalog, pogotovo s pravoslavnom crkvom te je smatrao da u jednoj zajedničkoj komisiji se može utvrditi istina te utvrditi jesu li primjedbe pravoslavne crkve opravdane. Tijek događaja pokazuje da od početka svetosavska pravoslavna crkva uz pomoć srpske države nije imala dobre namjere, nego da je iskoristila naivnost Pape da faktično ponovno javno sudi, ne samo Stepincu nego i hrvatskom narodu te da nametne trajnu povijesnu krivnju hrvatskom narodu i da ospori pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu.

Patrijarh Irinej objavljivanjem svojih pisama Papi ustvari je prevario Papu, zlouporabio je Papu i uvukao ga je u prljavu igru ponovnog suđenja Stepincu. Paralelno su išli i napadi srpske države na isti način.

Kako je cijela priča djelovala na hrvatske katolike?

Hrvatskim katolicima bilo je strašno gledati kako četnički vojvoda, predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić, nakon razgovora sa Papom, optužuje Stepinca da je kriv jer je navodno šutio i mirno gledao kako je ubijeno preko milijun Srba samo zato što su druge vjere. Još strašnije je bilo čuti izjavu Nikolića na pitanje novinara što je na njegove primjedbe na Stepinca rekao Sveti Otac. Nikolić je naveo da je rekao “meni se nikud ne žuri”, što znači da i Nikolić tvrdi da je Sveti Otac potvrdio ono što tvrdi patrijarh Irinej – da faktično neće biti ništa od proglašenja svetim Alojzija Stepinca. Irinej je čak rekao novinaru da nisu točne izjave kardinala Bozanića, da je Papa Franjo podržao proglašenje Stepinca za sveca, odnosno da Papa nije rekao da je Stepinac svet.

Osporavanje svetosti Alojzija Stepinca i povezivanje toga osporavanja sa klevetničkom kritikom hrvatske politike u prošlosti i danas, prevršilo je svaku mjeru. O tome novinar Darko Pavičić u Večernjem listu napisao je sljedeće:

“Naime, patrijarh Irinej zastupa iste one velikosrpske teze s početka 90-ih, kada je Beograd stvaranje mlade demokratske hrvatske države stavio u kontekst ustaštva, proglasivši je nasljednicom kvislinške Pavelićeve NDH. Bila je to uvertira u krvavu kupelj, okupaciju Hrvatske, masakr nad hrvatskim stanovništvom, stotine tisuća izbjeglica i raseljenih, tisuće i tisuće srušenih domova, crkava, groblja…Upravo ta teza da je mlada Tuđmanova Hrvatska nasljednica nekadašnje Pavelićeve NDH služila je Srbima za plašenje vlastitog naroda, stvaranje kolektivne panike, zaluđenosti, pobune, neposluha uspostavljenom demokratskom sustavu. A to sada na početku 2016., ponovno čini patrijarh Irinej”.

Srpska država i pravoslavna crkva na isti način optužuju današnju Hrvatsku, uspoređuju je s NDH i šire strah kod srpskog naroda da će se ponoviti masovni zločini iz 1941. godine.

Vrlo složno najviši dužnosnici srpske države i vrh pravoslavne crkve, vrlo sustavno na isti način optužuju i današnju Hrvatsku da se ne razlikuje od NDH, da se i u današnjoj Hrvatskoj uz pomoć Katoličke crkve provodi teror nad Srbima i da se kod srpskog naroda širi strah da će se ponoviti masovni zločini iz 1941. godine.

O tome patrijarh Irinej kaže: “Strah je i dalje prisutan kod srpskog naroda. Mnogi u Zagrebu, kad dolaze u crkvu, gledaju promatra li ih tko. Danas Srbi strahuju da ne dožive što je doživjelo više od milijun njihovih predaka”.

To isto govori i predsjednik srpske države Tomislav Nikolić, tvrdeći da se u Hrvatskoj priprema nova Oluja, Oluja 2, koja bi počistila iz Hrvatske i ono malo Srba što je ostalo.

I nakon presude Međunarodnog suda pravde o tome da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, radi stvaranja Velike Srbije i nakon presude Haškog tribunala da Oluja nije bila zločinački pothvat i politika srpske države i politika pravoslavne crkve se ne mijenja. Jedinstveno i agresivno napadaju sve što je vrijedno u Hrvatskoj. U tim napadima koncentrirali su se na Alojzija Stepinca kako bi svim prljavim sredstvima spriječili njegovu kanonizaciju, kako bi mu ponovno sudili, kako bi spriječili pobjedu istine o hrvatskoj povijesti. U takvoj realnoj, stvarnoj političkoj situaciji, srpska pravoslavna crkva zloupotrebljava naivnost Svetog Oca i pruženu ruku, zloupotrebljava dobre namjere Svetog Oca za ekumenizmom i dijalogom i umjesto dijaloga kreće u pravu sotonizaciju, ne samo Alojzija Stepinca nego i hrvatske Katoličke crkve i hrvatskog naroda.

U davna prošla vremena biskup Josip Juraj Strossmayer usprotivio se dogmi o nepogrešivosti Pape. Hrvatski Katolici izuzetno poštuju, cijene i podržavaju Svetog Oca ali imaju pravo izraziti svoje nezadovoljstvo s naivnošću Svetog Oca, koji je u dobroj namjeri faktično omogućio šovinističkoj svetosavskoj pravoslavnoj crkvi, ali i državnom vrhu Srbije i svim protivnicima hrvatskog naroda da pokrenu faktično obnavljanje na temelju krivotvorina i lažnih optužbi suđenje Alojziju Stepincu.

Papa je imao dobre namjere, ali nažalost i dobre namjere Pape mogu ponekad dovesti do vrlo loših posljedica. To se ovaj put dogodilo. I zato treba govoriti istinu o tome što se događa, treba argumentirano dokazati da su dobre namjere Svetog Oca zlouporabljene i da su doveli do antihrvatske histerije i sotonizacije i ponovnog suđenja Alojziju Stepincu.

Simpozij, koji je u Zagrebu organiziran pod naslovom “Kardinal Stepinac i Srbi u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća” održan 24. studenog 2015. zlouporabljen je za nove napade, odnosno, prepričavanje komunističke optužnice protiv Alojzija Stepinca, što je duboko povrijedilo veliku većinu hrvatskih katolika. Tu su došli neki kvazi povjesničari iz Beograda, koji su nastupili kao tužitelji, ponavljajući monstruozne laži koje su bile temelj optužnice protiv Stepinca.

Taj simpozij pokazao je da srpska strana ne želi dijalog u traženju istine, nego da želi lažima sotonizirati Stepinca, jer sotonizacija Alojzija Stepinca sotonizira se bitna ličnost hrvatske povijesti, bitan čovjek borbe za istinu, bitna osoba u borbi protiv svih totalitarizama i osoba na čijem djelu se temelji katolički identitet hrvatskog naroda.

Što hrvatski narod, država odnosno Katolička crkva može napraviti po pitanju tih napada na Stepinca?

Moramo kao narod, a ne samo kao hrvatska Katolička crkva obraniti istinu o Alojziju Stepicu. Katolička crkva u Hrvatskoj se mora uključiti i bez nje Papa ne bi trebao nastaviti dijalog sa srpskom pravoslavnom crkvom. Problemi koji su nastali posljedice su i činjenice da je Papa ušao u neke procese bitne za hrvatski narod, a ne samo Katoličku crkvu bez uključivanja crkve u Hrvata. Hrvatska crkva našla se u vrlo nelagodnoj situaciji. Morala je dati neke odgovore vjernicima, neka obrazloženja o čemu je riječ, jer ogromna većina vjernika nije krila svoju ogorčenost onim što radi patrijarh Irinej i srpska pravoslavna crkva i na koji način zlouporabljuje otvorenost i spremnost Sbetog Oca na dijalog. Dakle, hrvatska crkva je morala štititi Papu, ali je po mom mišljenju, morala i mora dati do znanja da ne pristaje na novo suđenje Stepincu i upozoriti Svetog Oca na posljedice. Patrijarh Irinej je očito zlouporabio i iznevjerio povjerenje Svetog Oca i javnim objavljivanjem svojih pisama ustvari jednostrano prekršio dogovor s Papom.

Argumenti i istina potvrđuju da je Stepinac svet i za hrvatski narod on će biti svet bez obzira hoće li biti proglašen svetim ili ne. Naša moralna obaveza, ne samo zbog istine o Stepincu i našoj povijesti, nego i zbog sadašnjosti i budućnosti našeg naroda je obraniti istinu o Alojziju Stepincu i raskrinkati sadašnje državno vodstvo Srbije, koje je sudjelovalo u agresiji na Hrvatsku u njihovim lažnim optužbama da je hrvatski narod ustaški, zločinački narod i da su i dvije najveće ličnosti u novijoj povijesti hrvatskog naroda Franjo Tuđman i Alojzije Stepinac ustaše, a ne istinski borci za demokraciju i slobodu ne samo hrvatskog naroda.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Rad u hrvatskoj inozemnoj pastvi dobar je za dugovječan život

Objavljeno

na

Objavio

Nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu preč. dr. Tomislav Markić govori za portal www.kerigma-pia.hr:

“Jedno od temeljnih načela ove službe je suradnja. Ona se ostvaruje na svim razinama, a posebno kako sa crkvenim tako i sa civilnim ustanovama koje se bave iseljeništvom. Ravnateljstvo je uključeno u rad Saborskoga odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske, aktivnosti Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH, surađuje sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH, s Hrvatskom maticom iseljenika, Hrvatskim svjetskim kongresom, Hrvatskom bratskom zajednicom i drugima koji rade za dobro naših iseljenika. Postoje i susreti s diplomatskim predstavnicima Republike Hrvatske u inozemstvu, a rjeđe i s diplomatskim predstavnicima drugih zemalja u Republici Hrvatskoj, kaže preč. dr. Tomislav Markić.

Dr. Markiću, nedavno ste dobili povjerenje naših biskupa da i u novom petogodišnjem mandatu vodite Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Očito ste u prvom mandatu opravdali očekivanja…

-Zahvaljujem ocima biskupima na ukazanom povjerenju kada su mi povjerili tu službu i po prvi puta prije pet godina kao i da je nastavim u novom petogodišnjem mandatu. Teško je prosuđivati svoj rad, no gledajući neki kontinuitet i odgovornost prema povjerenom, doista treba neko vrijeme upoznavanja bilo kakve nove službe, pa i ove, a zatim da i one kojima si upućen upoznaš te budeš kompetentan i na raspolaganju odgovorno obavljati ciljeve i zadaće koji se očekuju, stoga može biti olakšavajuće za neku službu da mandat potraje i duže razdoblje. S druge strane, radi se o vrlo dinamičnoj službi, koja i meni osobno odgovara i sviđa mi se.

Hrvatska inozemna pastva djeluje kroz 189 misija. Veliki je to broj. Kako uspijevate iskomunicirati i odraditi brojne projekte koji se postavljaju pred Vas?

 -Prije svega, valja reći da su misije, odnosno negdje su to župe, centri ili zajednice, u crkveno-pravnoj nadležnosti Crkve domaćina te kao samostalne pastoralne jedinice djeluju prema već uhodanoj praksi. U tom kontekstu, Ravnateljstvo ima ulogu posrednika između domovinske i iseljene Crkve u personalnim pitanjima i drugim za misiju relevantnim pitanjima. Među važnije zadaće Ravnateljstva spada održavanje veze s hrvatskim katoličkim župama i misijama diljem svijeta, s područnim delegatima za hrvatsku inozemnu pastvu u pojedinim zemljama i na pojedinim kontinentima te sudjelovanje na radnim i prigodnim sastancima hrvatskih misionara i pastoralnog osoblja u inozemstvu. U to se ubraja i nastojanje oko dobre suradnje s mjesnim ordinarijima biskupija, u kojima djeluju naši dušobrižnici kao i s nacionalnim ravnateljima za pastoral stranaca, osobito u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, gdje postoji već broj naših misija, zatim koliko je to moguće, s referentima za strance pojedinih biskupija pa sve do dekana, rektora crkvi i župnika župa, u kojima se održavaju misna slavlja na hrvatskom jeziku.

Koji su osnovni problemi s kojima se susreću naši ljudi u inozemstvu. Ovdje ponajprije mislimo na svećenike, jer pored pastoralnoga rada, naši su svećenici i nositelji kulturnih i svih drugih zbivanja u sredinama u kojima djeluju.

-Problemi su zasigurno slični kao i drugdje, no valja istaknuti neke koji su specifični za misije a prouzročeni su suvremenim promjenama. S jedne strane dio dušobrižnika suočen je s opadanjem broja vjernika, napose u zajednicama koje stare i čiji se pomladak integrirao i asimilirao u sredini u kojoj žive, što se odražava i na pastoral i s čime je povezano nestajanje nekih misija. S druge strane, suvremenim priljevom velikog broja novih doseljenika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u nekim se područjima broj vjernika znatno povećao te se osjeća pastoralni pritisak uslijed nedovoljnog broja dušobrižnika koji bi za njih skrbili. Tome valja pridodati da se promjene koje doživljava Crkva uopće odražavaju i na misije pa tako Crkva domaćin uslijed krize duhovnih zvanja i uopće, očekuje sve veći angažman upravo naših svećenika u njihovim župama što između ostaloga, predmnijeva služenje naših dušobrižnika stranim jezikom. Nadalje, tu su uslijed spomenute krize i pritisci ekonomske prirode, dakle, smanjenje financija za pojedinu misiju posljedično i pastoralnog osoblja, a ponegdje su izraženi i medijski te društveni pritisci koji stavljaju pod povećalo provođenje nekih društvenih aktivnosti u misijama.

Primjećujemo kako imate dobru suradnju s našim institucijama koje se bave iseljeništvom (Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Hrvatska matica iseljenika…).

 – Jedno od temeljnih načela ove službe je suradnja. Ona se ostvaruje na svim razinama, a posebno kako sa crkvenim tako i sa civilnim ustanovama koje se bave iseljeništvom. Ravnateljstvo je uključeno u rad Saborskoga odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske, aktivnosti Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH, surađuje sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH, s Hrvatskom maticom iseljenika, Hrvatskim svjetskim kongresom, Hrvatskom bratskom zajednicom i drugima koji rade za dobro naših iseljenika. Postoje i susreti s diplomatskim predstavnicima Republike Hrvatske u inozemstvu, a rjeđe i s diplomatskim predstavnicima drugih zemalja u Republici Hrvatskoj.

Vrlo ste posvećeni svom poslu. Ne zaboravljate niti čestitati rođendane našim pastoralcima u inozemstvu?

-Vjerujem kako ovim pitanjem ciljate na nedavni 100. rođendan s. Manuele Panjkrc-Čuček koja je veći dio svojega dugog redovničkog života posvetila našim iseljenicima u Francuskoj i Belgiji. Imamo i nekoliko drugih pastoralnih djelatnika koji su doživjeli stotu pa se može reći kako je rad u Hrvatskoj inozemnoj pastvi dobar za dugovječan život.

Koji su planovi koje ravnateljstvo želi postići u 2019. godini?

-Ravnateljstvo u svom godišnjem izvješću objema biskupskim konferencijama, hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj, naznačuje i plan za tekuću godinu. Tu su već ustaljeni programi i  aktivnosti, od mnogobrojnih imenovanja/razrješenja svećenika koja treba provesti u opsežnoj administrativnoj proceduri, mnogih putovanja i sudjelovanja na različitim sastancima u zemlji i inozemstvu, suorganizacije raznih događanja, suradnje na sastancima i radnim tijelima crkvenih i civilnih ustanova koje se bave iseljeništvom i dr. Uglavnom tekuća 2019. ne bi trebala biti u znaku nekih drugih projekata i aktivnosti od onih koje su već uobičajene.

Razgovarao: Anto Pranjkić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Magdić: mi omogućavamo okvir i platformu, a organizacije prijavljuju projekte u skladu s potrebama zajednica iz kojih dolaze

Objavljeno

na

Objavio

Fotografirala: Marija PUŠIĆ

Načelnik Sektora za provedbu i nadzor programa i proekata Hrvata izvan Republike Hrvatske gospodin Dario Magdić govori za naš portal:

“Često volim istaknuti da je naš Sektor kao svojevrsni hardware Ureda, koji obavljajući navedene poslove organiziranja, pripreme i provedbe Natječaja omogućava ispunjavanje propisanih ciljeva i svrhe našeg Ureda, a to jest skrb za Hrvate izvan RH u najširem smislu riječi, koja se ostvaruje i realno provodi putem navedenih programa Ureda. Svaki od navedenih programa prati odgovarajući Javni natječaj ili Javni poziv, putem kojih se kroz definirana programska područja i prioritete, provode ciljevi zacrtani strateškim i planskim dokumentima Ureda. Sektor dakle, priprema i provodi najmanje šest Javnih natječaja tijekom godine, kojima se financiraju programi i projekti organizacija Hrvata izvan Republike Hrvatske.

Važan dio poslova unutar Sektora obavlja se u Službi za gospodarsku suradnju, gdje nastojimo  poticati i koordinirati povezivanje hrvatskih gospodarstvenika i njihovih udruga izvan Republike Hrvatske s gospodarstvenicima, udrugama i  institucijama unutar Republike Hrvatske, pomoći pri informiranju hrvatskih iseljenika o mogućnostima ulaganja u RH, poticati prekograničnu i regionalnu gospodarsku suradnju s Hrvatima u susjednim zemljama te prikupljati podatke i voditi propisane gospodarske evidencije o Hrvatima izvan RH”, između ostaloga ,kaže naš sugovornik.

Gospodine Magdiću, načelnik ste Sektora za provedbu i nadzor programa i projekata Hrvata izvan Republike Hrvatske u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Što je to što vaš Sektor konkretno radi?

 

Sektor za provedbu i nadzor programa i projekata u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, jedna je od pet ustrojstvenih jedinica Ureda, ustrojenih za obavljanje poslova iz djelokruga Ureda, koji je kao što znate, središnje tijelo državne uprave u RH, nadležno za područje odnosa između Republike Hrvatske i svih Hrvata izvan Republike Hrvatske.

Unutar Sektora za provedbu i nadzor programa i projekta ustrojene su dvije Službe:

  • Služba za provedbu i nadzor natječaja i projekata, te
  • Služba za gospodarsku suradnju

Najjednostavnije rečeno, Sektor za provedbu i nadzor programa i projekata, priprema, provodi i prati sve vrste javnih natječaja i javnih poziva Središnjeg državnog ureda, putem kojih se provode programi našeg Ureda, namijenjeni Hrvatima izvan RH, a to su:

  • Program potpore Hrvatima u Bosni i Hercegovini
  • Program potpore hrvatskoj nacionalnoj manjini u 12 europskih država
  • Program potpore hrvatskim zajednicama u iseljeništvu
  • Program učenja hrvatskog jezika u Republici Hrvatskoj
  • Program stipendiranja Hrvata izvan Republike Hrvatske
  • Program financiranja posebnih potreba i projekata od interesa za Hrvate izvan Republike Hrvatske

Osobno, često volim istaknuti da je naš Sektor kao svojevrsni hardware Ureda, koji obavljajući navedene poslove organiziranja, pripreme i provedbe Natječaja omogućava ispunjavanje propisanih ciljeva i svrhe našeg Ureda, a to jest skrb za Hrvate izvan RH u najširem smislu riječi, koja se ostvaruje i realno provodi putem navedenih programa Ureda. Svaki od navedenih programa prati odgovarajući Javni natječaj ili Javni poziv, putem kojih se kroz definirana programska područja i prioritete, provode ciljevi zacrtani strateškim i planskim dokumentima Ureda. Sektor dakle, priprema i provodi najmanje šest Javnih natječaja tijekom godine, kojima se financiraju programi i projekti organizacija Hrvata izvan Republike Hrvatske.

Važan dio poslova unutar Sektora obavlja se u Službi za gospodarsku suradnju, gdje nastojimo  poticati i koordinirati povezivanje hrvatskih gospodarstvenika i njihovih udruga izvan Republike Hrvatske s gospodarstvenicima, udrugama i  institucijama unutar Republike Hrvatske, pomoći pri informiranju hrvatskih iseljenika o mogućnostima ulaganja u RH, poticati prekograničnu i regionalnu gospodarsku suradnju s Hrvatima u susjednim zemljama te prikupljati podatke i voditi propisane gospodarske evidencije o Hrvatima izvan RH.

Nedavno raspisani natječaji objelodanili su veliki broj kvalitetnih projekata koje predlažu naši ljudi koji žive i rade vani. Kako prepoznajete projekte koji mogu donijeti dobro društvenoj zajednici?

Pretpostavljam da se referirate na jedan od posljednjih Natječaja u 2018., odnosno 2. Javni poziv za financiranje posebnih potreba i projekata od interesa za Hrvate izvan RH, putem kojega je krajem godine donesena Odluka o financiranju ukupno 105 projekata i potpora, ukupne vrijednosti u iznosu 1.816.000,00 kuna. Navedenim Javnim pozivom, koji se raspisuje najmanje dva puta godišnje financiraju se projekti koji nadopunjavaju potrebe hrvatskih zajednica izvan RH u cijelom svijetu. Ujedno, putem navedenog poziva odobravaju se i jednokratne financijske potpore najugroženijim skupinama i pojedincima izvan RH. Na prošlogodišnjem 2. Javnom pozivu zaprimljeno je ukupno 761 prijava i uistinu, u pravu ste kad pitate kako prepoznati projekte koji donose dobro određenim zajednicama Hrvata izvan RH. Odgovor je i jednostavan i težak. Naime, svaka financijska potpora projektima naših ljudi izvan Domovine donosi određeno dobro u određenoj zajednici. Misija sviju nas koji radimo na ovim poslovima bila bi upravo ta da financijska potpora Ureda, putem prijavljenih projekata, u najvećoj mogućoj mjeri zadovolji i ispuni potrebe što je moguće većeg broja korisnika unutar određene zajednice: da kreira željenu promjenu, da poboljša trenutno stanje.

Posao Sektora u tom smislu je da jasno i konkretno propiše prioritete i područja financiranja, opće i specifične ciljeve, kriterije i mjerila, a odluku o tome, koji projekti u najvećoj mjeri doprinose općem dobru u određenoj, često i specifičnoj zajednici, donosi Povjerenstvo, koje kao stručno i nezavisno ocjenjivačko tijelo, razmatra i ocjenjuje prijave i daje prijedlog državnom tajniku Središnjeg državnog ureda, koje projekte i u kojem iznosu financirati i odabrati.

Svaki ranije spomenuti Program potpore, prate specifični Javni natječaji ili Javni pozivi, koji s obzirom na kategoriju zajednice na koju su usmjereni, imaju specifične ciljeve i prioritete, različite kriterije i mjerila. Jer zasigurno ćete se složiti: položaj, status i potrebe Hrvata u Švicarskoj konfederaciji, nisu ni približno isti položaju, statusu i potrebama Hrvata u Venezueli, ili Makedoniji.

Imajući sve navedeno u vidu, ujedno moramo biti senzibilizirani za svaku specifičnu potrebu Hrvata izvan RH, jer naš djelokrug rada obuhvaća dužnost da vodimo brigu za zaštitu prava i interesa, očuvanje i jačanje identiteta, uspostavljanje, održavanje i promicanje veza, sa svim Hrvatima izvan RH.

Međutim, važno je naglasiti da svaki Program Ureda, odnosno Natječaj ili Javni poziv, teži ispunjavanju i zadovoljavanju javnih i općih potreba zajednica Hrvata izvan RH, a programi i projekti koji se prijavljuju dolaze upravo iz organizacija Hrvata izvan RH. Mi omogućavamo okvir i platformu, a organizacije prijavljuju projekte u skladu s potrebama zajednica iz kojih dolaze.

Jedan od vaših neprocjenjivo važnih projekata jeste projekt Registra hrvatskih subjekata Hrvata izvan Republike Hrvatske. Veliki je broj onih koji su se registrirali, ali registar je otvoren i za sve one koji se još nisu registrirali, zar ne?

Hvala Vam što ste prepoznali važnost i vrijednost ovog projekta, i naravno,  hvala na pohvali. Mi u Sektoru i Službi za gospodarsku suradnju, unutar koje je razvijen projekt Registra, držimo da je Registar jedan od važnijih projekata našeg Ureda. Registar je suvremena i moderna digitalna platforma koja omogućava povezivanje i umrežavanje svih Hrvata na Svijetu (ne samo poslovnih subjekata, trgovačkih društava i organizacija).  Registar kao digitalna baza podataka o hrvatskim subjektima izvan Republike Hrvatske (fizičke osobe i pravne osobe povezane s Hrvatima izvan Republike Hrvatske) je ujedno i komunikacijska mreža dostupna na www.registarhrvataizvanhrvatske.hr, koja nudi prilike za uspostavljanje suradnje i komunikacije među korisnicima u nizu područja ljudske djelatnosti: u gospodarstvu, kulturi, obrazovanju, znanosti, sportu te svim drugim područjima. Osim toga, Registar omogućuje i primanje obavijesti o mogućnostima ostvarenja profesionalnih i osobnih interesa korisnika čime se nastoji potaknuti snažnija i kvalitetnija komunikacija.

Iako su tijekom pilot faze provedbe projekta, koja je završena krajem siječnja 2019. bile definirane tri testne države (Sjedinjene Američke Države, Argentina, Savezna Republika Njemačka), one su služile isključivo kao uzorak na kojem će se izvršiti mjerenje uspješnosti i evaluacija pilot faze projekta. U tom smislu, ni tijekom pilot faze projekta, a niti nakon toga nije bilo definirano zemljopisno ograničenje, dakle pristup i korištenje Registra bilo je i bit će otvoreno za sve korisnike diljem svijeta, bez obzira na njihovo prebivalište. Pristup i korištenje svih funkcionalnosti Registra te komunikacija među korisnicima Registra omogućena je i nakon pilot faze, bez ikakvog prostornog ili vremenskog ograničenja.

Trenutno je u Registru prijavljeno oko 2.500 korisnika, Hrvata i s njima povezanih organizacija, udruga, društava, iz 50 različitih država Svijeta, a posebno nas veseli sve veći broj uspostavljenih korelacija i veza između korisnika Registar.

Vaše kolegice i kolege iz dana u dan putuju u mjesta gdje žive Hrvati i zasigurno se susreću s nizom konkretnih prijedloga za poboljšanje života Hrvata tamo gdje žive. Kako implementirati sve te projekte? Kako ih provesti u djelo?

 Jedan od središnjih ciljeva našeg ureda je uspostavljanje, održavanje i promicanje veza s Hrvatima izvan RH te poticanje i jačanje suradnje s Hrvatima izvan RH. Mišljenja sam da povezivanje, susreti i suradnja s Hrvatima izvan RH doprinosi uspostavljanju povjerenja, razumijevanja, prihvaćanja i zajedništva te da zajedničkim snagama, utemeljenim na iskrenim, realnim i provedivim projektima, možemo doprinijeti boljitku i prosperitetu svih nas, u Hrvatskoj i izvan nje. Daljnje jačanje suradnje i međusobno povezivanje, iznimno je važno jer tako upoznajemo zajednice i njihove potrebe. Putem ranije spomenutih Programa, nastojimo u najboljoj mjeri odgovoriti na te potrebe i implementirati ih u naše Programe. Upravo temeljem zajedničke suradnje, prepoznajući potrebe zajednica hrvatskog iseljeništva, Ured je pokrenuo dva značajna projekta. Projekt „Korijeni“ je program povezivanja i umrežavanja učenika osnovnih škola iz Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine s hrvatskim školama u iseljeništvu. Projekt Ljetne škole „Domovina“, u suradnji s Association of Croatian American Professionals, iskustveni je projekt za mlađe pripadnike hrvatskog iseljeništva kako bi kroz specijaliziran edukativno – turistički sadržaj, koji će biti usmjeren kako na hrvatsku povijest, kulturu i običaje, tako i na suvremena pitanja i izazove koji su pred Republikom Hrvatskom, upoznali i doživjeli Hrvatsku, njenu baštinu i tradiciju.

Oba projekta nastala su kao izravan iskaz zajednica u iseljeništvu sa željom proaktivnije javne politike prema iseljeništvu.

 Što to Vaš Sektor priprema u najbližoj budućnosti?

Recentni iskoraci, koji su napravljeni u posljednje dvije godine u našem Sektoru (poput uvođenja elektroničkog on line sustava prijavljivanja projekata i projekta Registra hrvatskih subjekata izvan RH) teže daljnjem razvoju, standardizaciji i osuvremenjivanju sustava pružanja  financijskih potpora našim zajednicama izvan RH, koje su značajno povećane i u ovoj godini.

U narednom razdoblju nastojat će se poboljšati i unaprijediti organizacijski kapaciteti te stabilizirati  poslovni procesi Sektora, pojačati suradnja s korisnicima potpora kako bi zajednički pratili vrijednost i učinkovitost financiranih projekata, ali i koordinacija s međuresornim tijelima, a sve s konačnim ciljem efikasnije i kvalitetnije javne usluge našim korisnicima.

U konkretnom smislu, tijekom ove godine nastojat ćemo pristupiti aktivnostima na povlačenju sredstava iz Europskih fondova kako bi još učinkovitije djelovali i doprinijeli potrebama zajednica Hrvata izvan RH.

Razgovarao: Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari