Pratite nas

U potrazi za Istinom

“Smrt hrvatskim emigrantima – neprijateljima hrvatske države”

Objavljeno

na

Svjedočanstvo Antuna Babića o tome kako ga je nadzirala i još uvijek nadzire Udba

“Smrt hrvatskim emigrantima – neprijateljima hrvatske države”

Inspiraciju za ovaj komentar dobio sam nakon nedavnog gledanja, u Histrionskom domu, izuzetno vrijedne kazališne predstave Hrvatski emigranti”, koju je režirao poznati hrvatski kazališni i filmski redatelj, književnik, publicist i diplomat Miroslav Međimorec. Potrebno je pojasniti da je Međimorec već godinama u službenim kulturnim i kazališnim krugovima u Zagrebu persona non grata pa tu predstavu nije mogao, sve do nedavno, izvesti u glavnom gradu Republike Hrvatske, nego je bio prisiljen najprije, poput likova u predstavi, otići u «emigraciju», u Vinkovce. Predstava “Hrvatski emigranti” je priča koja opisuje životne sudbine dva hrvatska gasarbajtera, jednog koji je otišao na rad u Njemačku, a drugi u Francusku a koje je jugoslavenska tajna služba Udba pratila i nadzirala dok su živjeli u iseljeništvu. Nakon povratka u slobodnu Hrvatsku dvojica povratnika iz iseljeništva odlaze u Hrvatski državni arhiv u namjeri da vide svoje tajne dosijee i doznaju što u njima piše, da bi u konačnici shvatili kako ih Udba i dalje prati, sada u slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi. Tu predstavu trebali bi vidjeti svi građani u Hrvatskoj, ali i hrvatski iseljenici, ne samo u Europi već i u prekomorskim zemljama kao što su Australija i Kanada. Zbog malog broja glumaca preporučam hrvatskim iseljeničkim organizacijama da pozovu na gostovanje ovu, životima Hrvata u dijaspori posebno blisku kazališnu predstavu, koja je istovremeno tragična i komična.

Moj politički put nije bila ni desna niti lijeva ideologija nego samostalna i demokratska hrvatska država

U Australiji sam došao 1969. godine, a politički aktivan postao sam 1973. godine nakon što sam u Sydneyu bio izbaran za tajnika Matice Hrvatske u Australiji. Prije toga sam igrao nogomet za NK Croatia u Wollongongu, NK Zagreb u Sydneyu i NK Croatia u Melbourneu. Kao vrlo mlad čovjek politikom sam se počeo baviti inspiriran životom hrvatskog vođe i učitelja Stjepana Radića te zbog progona stotina tisuća Hrvatica i Hrvata u Domovini nakon sloma Hrvatskog proljeća koncem 1971. godine. Za svoj politički put nisam izabrao niti jednu ideologiju već samo ideju o stvaranju slobodne, ali istovremeno i demokratske hrvatske države, koja je u meni zaživjela nakon što sam u Australiji spoznao što znači biti potpuno slobodan čovjek u demokratskoj državi. Toj sam ideji ostao i danas privržen i bit ću sve dok ne zaklopim oči.

ab1

U to vrijeme nisam ni sanjao da ću već od samog početka moje aktivnosti biti pod nadzorom Udbe u jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima u Australiji tj. njezinih agenata u toj zemlji. Udbi sam postao zanimljiv najviše zbog toga što sam u početku djelovao isključivo individualno i što sam nastojao širiti istinu o Hrvatskoj i hrvatskom narodu u australskim državnim inistitucijama i mainstream medijima, a ne isključivo unutar hrvatske iseljeničke zajednice. Za Udbu je to bio puno veći problem nego djelovanje unutar hrvatskih iseljeničkih organizacija, u koje je često ubacivala svoje doušnike preko kojih je nadzirala djelovanje hrvatskih organizacija u toj zemlji. Hrvatska zajednica u Australiji bila je jedna od najaktivnijih u svijetu. Udba je doušnike uglavnom vrbovala ucjenjivanjem osoba koje su u jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima tražile vizu za posjet rodbini u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Bilo je dovoljno da te osobe idu samo na utakmice hrvatskih nogometnih klubova ili u društvene domove da im jugoslavenski diplomati zaprijete kako neće dobiti vizu ukoliko ne budu surađivali.

Televizijska kritika australskog ministra pravosuđa

Ogorčen zbog progona hrvatskih aktivista u Australiji nakon dolaska Laburističke stranke na vlast 1972. godine, koja je imala jako bliske odnose s komunističkom Jugoslavijom, kada je Beograd sačinio i uručio Vladi Australije popis od oko dvije tisuće Hrvata koje je, kao navodne neprijatelje Titove Jugoslavije, trebalo izručiti komunističkoj i velikosrpskoj Jugoslaviji, 1974. godine prihvatio sam poziv Liberalne (konzervativne tj. antikomunističke) stranke u Australiji da nastupim u njezinim glavnim predizbornim televizijskim spotovima. Dodatan razlog za takvu odluku bio je i u rane jutarnje sate nasilni upad australske policije u kuće politički aktivnih iseljenika u Sydney-u, Canberri i Melbourneu. U tom televizijskom spotu optužio sam ministra pravosuđa Australije, senatora Lionela Murphya (koji je ujedno imao nadzor i nad svim australskim tajnim službama) za progon hrvatskih iseljenika i ugrožavanje demokracije u Australiji). O tim tv spotovima izdan je i jedan cijeli broj uglednog političkog mjesečnika Quadrant 1975. godine. Kopiju tog broja može se nabaviti preko mjesečnika Quadrant.

Prvo de facto priznanje hrvatskog jezika od jedne državne institucije u svijetu i reakcija jugoslavenske ambasade u Canberri

ab2

Tijekom 1975. godine prijavio sam se za radno mjesto savjetnika (ethnic liaison officer) za “jugoslavensku” etničku zajednicu u Ministarstvu zdravstva Australije u Sydneyu. Pod tim imenom australske državne institucije vodile su sve doseljenike iz bivše Jugoslavije. Kad sam taj posao dobio, prema ranije skovanom planu, pokrenuo sam opširnu internu kampanju u tom ministarstvu da se, zbog činjenice da su Hrvati u Australiji posebna i tada četvrta najbrojnija etnička zajednica, naziv tog radnog mjesta promijeni u savjetnika za hrvatsku etničku zajednicu, a da savjetnik u Melbourneu (jedna Mađarica iz Vojvodine) bude savjetnik za srpsku i ostale zajednice iz Jugoslavije, te da službene brošure koje su bile namijenjene za tzv. “jugoslavensku” zajednicu budu tiskane posebno na hrvatskom, srpskom i makedonskom jeziku i da na prvoj stranici brošure stoji – Croatian language – hrvatski jezik”), što je i bilo prihvaćeno. Osim mene zaposleni su i savjetnici za talijansku, grčku i tursku zajednicu, te savjetnici za zajednice koje su govorile arapski i španjolski jezik. Članak sa slikom nas savjetnika objavio je i ugledni australski dnevnik The Sydney Morning Herald od 16. svibnja 1975, strana 10. U članku piše da sam savjetnik za hrvatsku zajednicu. U sklopu promocije novog državnog zdravstvenog osiguranja, na australskim televizijskim kanalima prikazivane su i reklame o imenovanju savjetnika za etničke zajednice (kopije u mojem arhivu). Posebno je istaknuto imenovanje savjetnika za hrvatsku zajednicu. Vidi priloženu kopiju pisma direktora za državu New South Wales. U to vrijeme tako nešto bilo nezamislivo.

Ovdje prvi puta iznosim da sam nakon odluke Ministarstva Australije o odvajanju hrvatskog jezika od srpskog jezika, bio podvrgnut, na intervenciju veleposlanstva Jugoslavije u Canberri i nekih australskih ljevičarskih političara koji su bili simpatizeri Titove Jugoslavije, oštrom ispitivanju u Ministarstvu zadravstva o mojim navodnim «ustaškim» političkim aktivnostima, pa se čak sugeriralo kako sam u Ministarstvo zdravstva bio ubačen kao agent Liberalne stranke, za koju sam godinu dana ranije nastupao u predizbornim televizijskim spotovima. Jedan od najpoznatijih australskih PR stručnjaka i moj dobar prijatelj Joseph Assaf, bio je tada savjetnik za arapsku zajednicu, i svjedok optužbi protiv mene da sam ustaša. Kad se Joseph i ja vidimo uvijek se dotaknemo tog događaja, zato što on do tada nikada nije čuo za ustaše. No, o tome više u mojoj knjizi.

Duboko svjestan djelatnosti Udbe u Australiji, 1982. godine kao glavni urednik mjesečnika Hrvatska istina 3. veljače 1982. godine poslao sam pismo tadašnjem predsjedniku australske Vlade, Malcolmu Fraseru, u kojem sam, između ostaloga, izrazio bojzan da je Udba infitrirala hrvatske organzacije u Australiji. Kako se vidi iz priložene kopije njegovog pisma, predsjednik Vlade Australije na moje je pismo odgovorio 11. ožujka 1982. godine. Tu službenu korespondenciju s predsjednikom Vlade Australije nisam do sada nigdje objavio, zbog opreza od moguće udbine odmazde.

Kako sam od hrvatskog domoljuba postao neprijatelj hrvatske države?

Na poziv predsjednika HDZ-a dr. Franje Tuđmana u Hrvatsku sam došao u travnju 1990. lobirati, na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, za Hrvatski blok, u kojem su, uz još nekoliko manjih drugih stranka, bile Hrvatska demokratska zajednica i Hrvatska seljačka stranka, koju je tada vodio Ivan Zvonimir Čičak. Hrvatska demokratska zajednica na tim je izborima nadmoćno pobijedila, a HSS je, zbog njezinih nesposobnih i projugoslavenski vođa, ostala stranka prošlosti, a ne sadašnjosti i budućnosti. U prosincu 1990. godine ponovno sam se, na poziv prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, za stalno vratio u Hrvatsku. U Australiji sam ostavio sigurnu materijalnu egzistenciju, ali Hrvatska mi je bila važnija od svega. No, tada nisam znao da ću i dalje, nakon povratka u Hrvatsku, biti pod nadzorom Udbe te da ću, u tajnim arhivima hrvatskih obaviještajnih službi, s kojima je upravljala Udba, od visokog državnog dužnosnika i hrvatskog domoljuba u samostalnoj hrvatskoj državi ponovno postati hrvatski emigrant koji je neprijatelj hrvatske države”.

ab3Kad sam postao savjetnik predsjednika Tuđmana u kolovozu 1991. Udba je pokrenula kampanju u Australiji, i ovdje u Hrvatskoj, da me se makne s te dužnosti. U to sam vrijeme, kao glasnogovornik Ureda Predsjednika, počeo davati, prema porukama iz svijeta, vrlo korisne izjave za najveće televizijske kuće u svijetu. Predsjednik mi je osobno rekao kako su iz Australije prijetili da Hrvatska neće dobiti niti jednog dolara od Hrvata u toj zemlji ako mene ne makne iz Ureda. Poznato mi je tko je bio iza tih zahtjeva. Pisana svjedočanstva deponirao sam u Australiji. U dogovoru s predsjednikom Tuđmanom otišao sam na dužnost prvog glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova, gdje sam, između ostalog, s ministrom dr. Zvonimirom Šeparovićem posjetio mnoge europske prijestolnice u borbi za međunarodno priznanje Hrvatske, pokrenuo Bilten na engleskom jeziku i osnovao Odjel za informiranje, otvorio hrvatsku novinsku agenciju HABEN-a u Međugorju itd.

U prve dvije godine u Ministarstvu vanjskih poslova nisam imao većih problema. Nakon dolaska dr. Mate Granića za ministra vanjskih poslova bio sam ponovno izvrgnut pritiscima. Granić, koji je bio okružen projugoslavenski nastrojenim diplomatima, žestoko se protivio mojem izraženo domoljubnom političkom radu, pa je pokrenuta akcija da me se makne iz MVP-a. U jesen 1994. godine dr. Granić je od mene otvoreno tražio, jer je to navodno od njega tražila tadašnja saborska oporba (brat mu je bio u HSLS-u), da dadem ostavku, jer sam postao predsjednik Hrvatske demokratske seljačke stranke. Da bi me privolio na davanje otkaza, obećao je da će mi uplatiti i godinu dana radnog staža, što nikada nije učinio, pa sam imao prekid radnog odnosa od godinu dana. U pismu ostavke naglasio sam kako to činim izrazito zbog mojeg neslaganja s Granićevim vođenjem MVP-a.

Neprijatelj hrvatske države

Kad sam se našao na ulici i bez posla, u prvoj polovici 1995. počeo sam raditi kao direktor dvotjednika Zora, koju je izdavala Merčepova udruga dragovoljaca. Glavni urednik novina bio je prof. dr. sc. Josip Jurčević. Na tom radnom mjestu ostao sam samo nekoliko tjedana. Na moje veliko iznenađenje u tjedniku Nacional od 3. veljače ove godine objavljen je navodni vrlo tajni spis Službe za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske u kojem piše da sam, zajedno s Vicom Vukojevićem, Nikolom Štedulom i Božom Vukušićem bio urednik u sjeni tog dvotjednika. Ne treba posebno naglašavati da gospodu Vukojevića, Štedula i Vukušića nikada nisam vidio u prostorijama «Zore» niti sam se tada, a niti kasnije, s njima družio. Objavu tog tajnog spisa iz 1995. u Nacionalu, koji je sastavio tadašnji pomoćnik ministra Smiljan Reljić, mogu dovesti u vezu samo sa sadašnjim suđenjem Perkoviću i Mustaču u Munchenu tj. pokušaju prikazivanja gg. Vukojevića i Vukušića kao opasne osobe i kršitelje zakona. Ipak ne isključujem ni dodatnu namjeru tj. želju da se i mene u javnosti kompromitira zbog mojih političkih komentara na raznim portalima u zadnjih nekoliko mjeseci.

ab4Zahvaljujući jednoj osobi s kojom sam radio u Uredu u predsjednika Tuđmana 1991., tijekom 1975. godine imao sam priliku vidjeti još jedan tajni spis koji je bio upućen predsjedniku dr. Tuđmanu u kojem smo Tomislav Merčep, Nikola Štedul i ja bili opisani kao neprijatelji hrvatske države. I taj je spis potpisao Smiljan Reljić. Poznavajući me dobro, predsjednik Tuđman je tijekom čitanja tog spisa pokraj mojeg imena stavio tri velika upitnika. Razumljivo, zbog tog spisa bio sam teško povrijeđen i duboko razočaran. Prije povratka u Hrvatsku 1990. godine tako nešto nisam mogao očekivati niti u najstrašnijem snu. No, bio je to jasan znak da sam i dalje bio predmet obrade udbaša, koji su ostali u hrvatskim tajnim službama. Šteta što tada nisam znao i za dokument koji je prije mjesec dana objavljen u Nacionalnu, jer bi mi neke stvari, koje su se kasnije događale, bile još jasnije. Ostale primjere praćenja i nakon što sam otišao u mirovinu opisat ću, ako budem živ, u vremenu koje je pred nama.

Obračun Udbe i neokomunista u Hrvatskoj sa mnom nastavljen je tijekom pokušaja da me ministar povratka i useljeništva Marijan Petrović u rujnu 1995. zaposli u njegovom uredu. No, iako sam uživao povjerenje Predsjednika Tuđmana, iz Vlade su mu rekli da to nije moguće. Kad sam 1997. godine postao pomoćnik ministra povratka i useljeništva zbog mojeg zagovaranja djelotvorne i pozitivne politike prema iseljeništvu, premijer Zlatko Mateša me je smijenio s te dužnosti. Da nisam imao naklonost predsjednika Tuđmana, s kojim sam se prvi puta upoznao u kanadskom gradu Hamiltonu 25. studenoga 1989. godine u kući predsjednika HSS-a za Kanadu Ivana Korena, po drugi puta bi ostao na ulici bez posla i prihoda i vjerojatno bi bio prisiljen vratiti se natrag u Australiju, a to nisam nikako želio. Međutim, pokojni predsjednik Tuđman zapovijedio je dr. Mati Graniću da me pošalje u diplomaciju i tako sam 1998. godine otišao na mjesto opunomoćenog ministra u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu.

Iako je to trebalo biti micanje iz Hrvatske, odlazak u diplomaciju u Kinu na kraju se pokazao kao posebno velika nagrada za nadogradnju mojeg diplomatskog iskustva, a još više u vrlo studioznom proučavanju Kine kao buduće svjetske sile.

Udba naša vječna sudba

Poput likova u “Hrvatskim emigrantima» Miroslava Međimorca, Ivanu Lažeti i Rudiju Cmrečnjaku, očigledano je da sam i ja, kao i mnogi drugi povratnici iz iseljeništva, ovdje u Hrvatskoj ostao stalna meta udbaša koji i dalje žive od navika iz vremena kad su izmišljali i lažno optuživali hrvatske iseljenike da su ustaše, kriminalci, teroristi, državni neprijatelji itd.

Predstava “Hrvatski emigranti” završava gromoglasnim uzvikom – smrt emigrantima”. Gledateljima koji nisu nikada živjeli u emigraciji ili u iseljeništvu taj uzvik nije značio ništa osim možda efektnog završetka kazališne predstave. Međutim, nama koji smo živjeli u emigraciji i bili politički aktivni ledila se krv u žilama. Kroz glavu nam je prolazilo samo jedno pitanje – koliko smo mi osobno bili daleko da udbaške ubojice taj uzvik pretvore u stvarnost i u našem slučaju, kao što je to bio slučaj s Brunom Bušićem i Stjepanom Đurekovićem te sedamdesetak drugih Hrvata koje je Udba hladnokrvno i mučki likvidirala diljem svijeta?

Možda to jednoga dana i doznamo kroz suđenja jugoslavenskim i hrvatskim udbašima u Njemačkoj, kad već to nije moguće doznati u slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi! Bila bi to, na neki način, jedna mala utjeha za činjenicu da su udbaško-komunističke elite u Hrvatskoj planski iskoristile hrvatsko iseljeništvo da im pomogne u spašavanju njihovih života od Miloševićevih planova da se obračuna sa svim zagovarateljima Titove Jugoslavije u SR Hrvatskoj. Kad su to postigle i ponovno osvojile vlast, sada u samostalnoj hrvatskoj državi, te su elite Hrvate izvan Domovine jednostavno prekrižile kao organski i sastavni dio cjelokupnog hrvatskog bića, bez čijeg udjela neće biti moguće izvući Hrvatsku iz sadašnje krize koja nas je dovela na sam rub ponora.

To su samo neki od razloga zašto beskompromisno tražim zakonsku osudu zločinca Tita i zločinačkog komunističkog režima u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine.

[ad id=”40551″]

Antun Babić

facebook komentari

U potrazi za Istinom

Solunske čitanke povijesti jugoistočne Europe ne zaslužuju ući u kurikul povijesti

Objavljeno

na

Objavio

U solunskoj čitanci povijesti jugoistočne Europe, prema kojoj bi nastavnici trebali pripremati predavanja, ne navodi se da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, ne spominje se tko je razorio Vukovar, ali se navodi skandalozna interpretacija da je priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize. Demokracija i pomirenje ne mogu se graditi na prešućivanju istine.

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) potkraj 2016. u Solunu je objavio dvije čitanke za nastavnike povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944–1990 i Wars, Divisions, Integration 1990–2008. Čitanke su objavljene uz pomoć Europske Unije, ali i uz napomenu da njihov sadržaj „ne odražava stav EU“ (sadržaj čitanki, s podacima o urednicima i suradnicima dostupan je na stranicama http://www.cdrsee.org). U projektu su sudjelovali i pojedini povjesničari iz Hrvatske, a jednom od njih, profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke. No predmet je ovoga osvrta druga čitanka, Wars, Divisions, Integration 1990–2008 (Ratovi, podjele, integracija), odnosno znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podaci u dijelu njezina sadržaja o ratu u Hrvatskoj i BiH.

Svakom se autoru prilikom pisanja knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške. Problem je u tome što je takvih pogrešaka u ovoj čitanci mnogo pa ostaje dojam da je izostala stručna recenzija. Kako se sadržaj druge čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da ni jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi njegovim istraživanjem u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest, koji već godinama ima projekte o Domovinskom ratu, pa se nameće pitanje zašto se ignoriralo, barem pri recenziranju, povjesničare koji ozbiljno istražuju to razdoblje povijesti? Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima niz pogrešaka u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji.

Reforma obrazovanja između „podobnih“ i „sposobnih“

Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstvenoistraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti. Tako, primjerice, svjedočimo da neke kolege koje nisu pregledale ni 20 dokumenata o Domovinskom ratu drže da agresivnošću mogu nadoknaditi nedostatak autoriteta koji se stječe poznavanjem izvora o tom razdoblju, pa bez imalo stida po medijima dociraju kolegama koji ga već 20 godina istražuju. Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju sve one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno dok prozivaju „podobne“ stoje ispod obilježja stranaka kojima pripadaju, niti što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom tadašnjega premijera, a ne javnim natječajem. Prema onoj narodnoj „drž’te lopova“ bezobrazno optužuju druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, prikrivajući time da je za njezino usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji izbor nisu mogli utjecati. Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican–Glunčić, pa zaključiti koja je skupina izabrana na zakonitiji način, te koja je bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija. Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog novoga masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade, koja nije prihvatila ultimativne zahtjeve „progresivne“, a zapravo isključive manjine da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmaknula daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njezino planirano proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima. S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali dio novoga, proširenoga ERS-a, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola čini se suvišnim.

Mnogo ozbiljniji problem od faktografskih pogrešaka jest to što su u spomenutoj drugoj čitanci, a posebice na kraju u kronologiji, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnoga procesa u Hrvatskoj i BiH tijekom 1990-ih. Također, bez obzira na deklarativno nastojanje autora čitanke da budu „neutralni“ i da zastupaju načelo „multiperspektivnosti“, treba napomenuti da povijesna znanost ne trpi prešućivanje važnih činjenica ili izbjegavanje vrednovanja događaja ili procesa tamo gdje za vrijednosne sudove postoje jasni parametri, odnosno izvori koji nedvojbeno upućuju na uzrok i kronologiju procesa. Govoriti samo o posljedicama – tako je uglavnom u dijelu čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH 1990-ih – a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni i znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Čitatelja koji nije upoznat s događajem ne smije se dovesti u situaciju da pogađa što je u kojem članku točno. Struka je, na temelju cjelovito pregledanih izvora, obvezna donositi zaključke i javnost upozoriti na činjenice, a ne samo na različite interpretacije istoga događaja. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima, što se u ovoj čitanci može primijetiti na primjeru izbjegavanja navođenja ili umanjivanja odgovornosti Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i BIH, kao i na prešućivanju činjenica na štetu objektivne prezentacije uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH.

U tom se kontekstu, primjerice, u odlomku o bitci za Vukovar (str. 51) navodi da su „paravojne postrojbe napadale Vukovar, uz JNA i veliki broj pripadnika Teritorijalne obrane“, no ne navodi se da su te paravojne postrojbe bile srpske, niti da je riječ o jedinicama Teritorijalne obrane Srbije. No, zato se, u istom kontekstu relativizacije, odnosno izjednačavanja odgovornosti za razaranje Vukovara, bez posebnog komentara o huškačkom djelovanju njezina autora uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku, ističe činjenično neutemeljena izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), a na stranici s fotografijama razorenoga Vukovara (str. 88) ne navodi se tko ga je razorio i pod čijom je opsadom Vukovar bio. Jednako tako, Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“ (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije.

U čitanci se spominju separatističke tendencije Srba i Hrvata u BiH (str. 39), no ne navodi se da su Hrvati jedini poduprli sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Što je tu onda separatističko? Ne navodi se ni da je Hrvatska priznala BiH 7. travnja 1992, dakle sljedeći dan nakon njezina međunarodnog priznanja, a Srbija to nije učinila do kraja rata, što također govori o aspiracijama i separatizmu pojedinih naroda u BiH i vlada susjednih država. Nigdje se ne spominje unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička Bošnjaka.

Na stanovito licemjerje, kako u sadržaju čitanke o ratu u Hrvatskoj i BiH, tako i u ponašanju dijela kulturno-znanstvene zajednice u Srbiji 1991, upućuje Apel povjesničara s Beogradskog sveučilišta JNA da se ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92). Navođenjem toga apela s jedne strane može se prikazati osjetljivost znanstvenika prema stradanju kulturnih dobara, koji su dio svjetske kulturne baštine. No, s druge strane, ograničavajući svoju brigu samo na Dubrovnik, povjesničari s Beogradskog sveučilišta koji su potpisali spomenuti apel nisu pokazali neku zavidnu civilizacijsku razinu, samo su opravdali sumnju da je ta izjava na tragu srpskoga prisvajanja Dubrovnika kao „srpske Atine“; pitanje zašto Apel nije upućen za sve gradove i ostalu svjetsku baštinu u Hrvatskoj koju su u tom trenutku napadale i razarale JNA i srpsko-crnogorske snage (npr. katedralu u Šibeniku), u čitanci se ne problematizira. Tako se jednim apelom pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih podupirao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku.

Također, primjetan je pokušaj nametanja percepcije da je vodstvo Hrvatske „imalo nostalgiju prema ustašama iz 2. svjetskog rata“ (str. 38), što je u skladu sa srpskom ratnom propagandom.

Jednako tako, niz je primjera izostavljanja važnih datuma, odnosno događaja o kojima u tekstu i kronologiji čitanke nema spomena ili su prikazani površno, bez potrebna objašnjenja, usprkos njihovoj važnosti za razumijevanje procesa, dok su navedeni neki datumi koji nemaju nikakvo značenje za razumijevanje tih događaja. Tako nedostaje čak i podatak o Sporazumu o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između RH i Savezne Republike Jugoslavije, od 23. kolovoza 1996, koji bi u čitanci udruge čiji je cilj pomirenje svakako trebao biti prepoznat kao važan događaj.

Skandalozno o ratu u Hrvatskoj

Za neke od netočnih navoda te za neke interpretacije činjenica i događaja, koji se nalaze u ovoj čitanci, može se reći da su skandalozne. Primjerice, navod „da nema sumnje da je priznanje Hrvatske i Slovenije kao nezavisnih država, prvo od Njemačke, a onda od Europske zajednice imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize“ (str. 103), na razini je tadašnje srpske propagande, kad se u obzir uzmu ljudski gubici i materijalna stradanja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku do toga datuma (15. siječnja 1992). O tome se u čitanci ne govori, prešućuje se da je za početak rata u Hrvatskoj u ljeto 1991. i za njegovu eskalaciju, najkasnije u rujnu i početkom listopada 1991, odgovorna Srbija, odnosno isključiva politika tadašnjeg vodstva Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, kao i vodstva JNA, a dijelom i vodstva Crne Gore. Doduše, na str. 115 navodi se da je rat u Hrvatskoj eskalirao u ljeto 1991, ali bez objašnjenja zašto, odnosno čija je politika uzrokovala eskalaciju rata, a na str. 38 navodi se da je „situacija eskalirala u rat proglašenjem neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije – bez spomena da je to istoga dana učinila i Slovenija, pa se može dobiti dojam da je to i uzrok ratu, što nije točno, jer je to bio samo povod za već planiran rat. No, zar s eskalacijom rata u Hrvatskoj nije eskalirala i jugoslavenska kriza, ili ubijanje ljudi i razaranje Hrvatske 1991. nije vrijedno spomena?

Gotovo je nevjerojatno da u kronologiji (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991, ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. S obzirom na važnost za razumijevanje okolnosti početka rata, može li se tako važna činjenica za uočavanje uzročno-posljedičnih veza prešutjeti? Prešućeno je i da je dan uoči odluke Hrvatskoga sabora o prekidu odnosa sa SFRJ (str. 273) JNA zrakoplovima bombardirala sjedište hrvatske vlasti – Banske dvore, kako bi ubila hrvatskoga predsjednika i njegove goste na sastanku.

Brojni su navodi u čitanci br. 2 – Wars, Divisions, Integration 1990–2008 koji pokazuju nerazumijevanje problematike i nepoznavanje temeljnih faktografskih činjenica o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog toga treba upozoriti da se demokracija i pomirenje ne mogu graditi na netočnim faktografskim podacima te na nepoštivanju uzročno-posljedičnog niza i kronologije događaja u ratu u RH i BiH 1990-ih. U konkretnom slučaju, pomirenje u jugoistočnoj Europi ne može se graditi na tvrdnjama koje relativiziraju odgovornost Srbije (i JNA, a dijelom i Crne Gore), odnosno njihova tadašnjeg vodstva, za oružanu agresiju na Hrvatsku 1991, a potom i na BiH 1992.

S obzirom na navedeno, kao i na druge primjedbe na njezin sadržaj koje će se opširnije i detaljnije moći pročitati u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest (u sadržaju čitanke 50-ak je netočnih ili barem dvojbenih zapažanja), spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

Ante Nazor, Vijenac 607

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

N. NEKIĆ: Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Stipe Renic
Izlaganje na sjednici HNES-a „Temelji opstanka Hrvatske“

Upravo ovih dana objavljena je knjiga Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“ koja donosi dokumentaciju o davno smišljenim metodama rušenja hrvatske države i to putem osnovnih stupova njenih duhovnih uporišta: Matice hrvatske, Hrvatske radio-televizije, Društva hrvatskih književnika te Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Zastrašujući su i neporecivi dokumenti koji o toj namjeri svjedoče. Ali najveća tragika sastoji se u tome da se i nadalje nastavlja kulturocid o kojem smo već govorili pa i etičke osude donijeli protiv onih osoba koje to čine. Govoriti nam je, dakle, o sustavnim i sadašnjim razaranjima naše prošlosti i sadašnjosti, a time i budućnosti.

1) Poštovani uzvanici, znate li da se i danas primjenjuje i vrijedi zapovijed od 6. srpnja 1945. (Zagreb) koju je izdao Vicko Krstulović? U njoj su upute o uništenju grobnih i drugih mjesta i oznaka za poginule i ubijene branitelje, ustaše i sve ine takozvane neprijatelje naroda. Citirat ću samo mali dio tih naloga: „… potrebno je da se sravne s azemljom svi vanjski znakovi po kojima bi se razaznavalo mjesto gdje su se dizala takova groblja… odstraniti ograde… vanjska obilježja-krstove, ploče, konfesije i sve druge znakove treba ukloniti… da sve bude poravnano… prostor treba pretvoriti u rasadnik… kamen i sav drugi materijal ako je nešto bilo uklesano, izbrisati … da zauvijek nestane…“.

Jesu li se iste metode primijenile u Domovinskom oslobodilačkom ratu? Mi ni danas ne znamo za više od 2000 grobnih mjesta žrtava, ubijenih od četničko-partizanskih potomaka istih krstulovića i sljedbenika. Svaki pokušaj da saznamo tumači se u petokolonaškoj grupi kao nepotrebni povratak u prošlost. Zar se može živjeti bez svijesti o prošlosti? Zašto se nama Hrvatima zamjera prošlost koju su puno strašniju izazvali i sudjelovali u zločinima danas čisti i ponosni Nijemci, Francuzi sa svojim Petenom, Talijani, Španjolci, Portugalci, Norvežani, Rusi, Srbi, Mađari i ostali?

U što ne dirati…?

2) Bestidnost i razbojnički, barbarski čin razorenja hrvatskih grobova je izvršen, a nastavlja se i danas – ne samo dizanjem ploče u Jasenovcu, nego nizom sinkroniziranih i opakih akcija koje nisu nimalo slučajne. (Projekti Memoranduma III.) Od samoga početka života ove tužne zemlje, koju samo Nebo drži u rukama, sikronizirane su akcije tzv. liberalnih i antifa snaga: ne dirati u njihove tajne račune, njihove stanove čiji pravi vlasnici polako umiru; ne dirati u njihove prihode za nerad u tzv. nevladinim udrugama u kojima se svakodnevno sastavljaju optužnice protiv Hrvatske i šalju na razne adrese diljem Europe i svijeta; ne dirati u njihove obrede kojima slave klanje nevinoga stanovništva (Boričevac, Srb, Zrin itd.); ne dirati u njihove laži iz povijesti, osobito o njihovim logorima kojih je bilo na desetke, od Bleiburga, Gologa otoka do Gevgelije, s posebnim lažima o Jasenovcu; kako izbrisati sliku Hude jame kao najstrašnijega egzemplara njihove ideologije i pojma slobode; kako likvidirati čak i pjevače poput Tompsona, po uzoru na Vicu Vukova; kako sakriti istinu o smrti značajnih ljudi iz hrvatske povijesti i povjesničara samih: dovoljno je sjetiti se Budaka, Šuflaya, Julija Makanca, Dominika Mandića i niza drugih. Jedni su ubijeni, drugi protjerani ili izbjegli iz domovine, treći onemogućeni da rade. Neki su, kao Miroslav Brandt, napisali istinu tek u našoj novoj RH.

Likvidacija DHK

3) Položaj ustanova koje nabrojasmo na početku, uz nespomenutu HAZiU, jesu duhovna identitetska utvrda hrvatskoga naroda. Kako se može dogoditi da Ministarstvo kulture preporuča na rafinirani način likvidaciju DHK utemeljenoga 1900. godine, ali ne i onoga koje se odvojilo prema nacionalnom i ideološkom ključu i pretvorilo u povlašteno Društvo pisaca? Ponižavajući odnos prema DHK, koje je smješteno poslije Drugoga svjetskoga rata u otetom stanu židovske obitelji, a na koje je sada netko bacio oko, sustavno ponižavanje i uskrata dotacija članovima Društva hrvatskih književnika 1900. jer da je „ustaško i fašističko“, koje je nosilo kroz bure i oluje tri rata u XX. stoljeću hrvatsku RIJEČ kao temeljni znamen našega identiteta, Društva koje je na proslavi svoga 100. rođendana bilo prisiljeno slušati blasfemije polupismenoga predsjednika RH Mesića kako nije važno čuvati hrvatski jezik i pisati na hrvatskom jeziku, jer ionako ćemo morati svi naučiti engleski…

Čak i oni koji ne prate i ne znaju vrijednost ovoga Društva osjetit će, ako se dogodi njegovo ugasnuće čime nam prijete, da smo jedina država u okvirima EU koja nema vrijednom tradicijom sačuvanu baštinsku ustanovu kao svi kulturni narodi. Bit će to poniženje i sramota ravna novom smrtonosnom kulturocidu. Molimo i činimo sve da se Vlada RH, gradonačelnik i njegove službe grada Zagreba, ministarstvo za državnu imovinu, Ministarstvo kulture i ostali relevantni faktori upoznaju s prijetećim stanjem u kojem se DHK nalazi. Za sada bez odjeka. Svaka je diktatura nastojala najprije uništiti i zabraniti jezik, jer on je temelj naroda, a mi dopuštamo da se brekće na srbijanskom jeziku usred Sabora, jer peta kolona zna da ne će dobiti ni opomenu! (Koji je službeni jezik u RH?) (Znakovito je da je i svima poznati dr. Šreter najprije suđen još osamdesetih godina poradi jezika: nije upisao penzionisani oficir, nego umirovljeni časnik! Slijedi zatvor, a kasnije i smrt kad se rat razbukta. Ne znamo gdje su njegovi posmrtni ostatci, zna jedan slavni manjinac, ali šuti.).

Ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba

4) Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske, osobito njenih tradicijskih vrijednosti. Razni jokići, divjaci, josipovići, i uglavnom oni koji neprestano opstruiraju znanstvene krugove da se uključe u reformu obrazovanja, smatraju da moraju obrazovati našu djecu po kalupu LGBT skupina, jer sva je istina posve golo sukobljavanje ne oko kompjutera i novosti za nastavu obrazovanja, ne, nego uvlačenje maloljetnih osoba od osam ili devet godina u seksualni košmar i strahotu razaranja obitelji. Njima smeta obitelj, zato im smeta i vjeronauk, Crkva, svijetli lik Alojzija Stepinca, Bog kao krajnja instanca.

Nema više oca i majke, djedova i baka, muških i ženskih osoba, ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba, na čelu znanstvene reforme su opet oni koji su za Istanbulsku konvenciju. Ona ima dobrih namjera (zaštita žena u društvu) protiv kojih nitko nema ništa protiv, ali i zlokobnih gadljivih metoda kao što je tzv. RODNA TEORIJA, o kojoj su mnogi znanstvenici rekli svoju riječ: ona je obična laž i falsifikat nasuprot znanstveno utemeljenih činjenica. I nije istina da su je prihvatile sve zemlje EU! Ne dajmo svoju djecu u šape LGBT skupinama, raspomamljenim i uhranjenim skupinama koje žive na računu ove države! Nemojmo se ispričavati pedofilima!

„Lijepa naša lijepo gori“

5) Kako se divno uklapa naslov u srpskim „Novostima“ „Lijepa naša lijepo gori“ točno uoči prve paleži ovoga ljeta?
Je li to znak spavačima da se bace u akciju? Ima ih uhićenih i puštenih skoro stotinjak! Zašto im ne znamo imena? Kako to da u vrijeme rata nismo imali požara, osim naravno onih ratom zahvaćenih prostora? Gorio je i izgorio Vukovar, Škabrnja, Kijevo i stotine drugih mjesta, ali danas gorinaš plemeniti jug, gore naši maslinici, vinogradi, mirisni parkovi, planine uz more, mjesta poput Splita kojega treba ubiti. Zašto baš Split? Split se uvijek napajao krvlju Zagore, od nje dobivao transfuziju i moć, održavao dotok hrvatstva i pretvarao ga u snagu koja je znala klicati punom rivom Franji Tuđmanu: Vukovar! Kada je, po HNESU optuženi, Milanović obećao u zadriglom stanju bijesa na odlasku: Imat ćete pakao! malo je ljudi vjerovalo u tu prognozu pa ni oni koji danas vode Hrvatsku. Tko u stvari vodi Hrvatsku? Je li Hrvatska svima njima DOM? Jesu li spremni razni štromari, bauci, pupovci, marasi i bernardićii mnogi što su promijenili imena da se prikriju, poginuti za taj dom? Što znači biti spreman poginuti za taj dom? (Kako se moglo slaviti oslobođenje Dubrovnika a ne pozvati HOSOVCE na proslavu? Kako se mogao snimati film o Jeanu Michelu a ne spomenuti da je bio HOSOVAC? Da se nekoga ne razljuti?) Zašto ne ode drug manjinac u Izrael i tamo klikne: Lijepi Izrael lijepo gori! Ili u Francusku?! Njemačku?!

6)Tko je dobronamjeran ili čak naivno vjeruje u slučajni ishod pomirenja s mrziteljima hrvatske države? U Hrvatskom državnom saboru kao čopor vukova navaljuju na bilo koju hrvatsku vlast, oni čiji pozdrav počinje riječju SMRT! Smrt hrvatskom narodu kao najnovija inačica koja se, o užasa!, vije pred Filozofskim fakultetom, unatoč odluci EU da su zabranjeni svi simboli fašizma, komunizma i nacizma! I crveni barjak i crvena zvijezda i krvoločna likvidacija preko 20 milijuna žrtava u toj istoj domovini Oktobarske tzv. revolucije, a u stvarnosti velike prijevare, čiji sljedbenici tuku protivnike na tom istom F. fakultetu, bacaju s katedre najvrjednije profesore kao što je akademik Mislav Ježić jer nije „njihov“.

Ima li uopće nade da oni iz vučjega čopora koji čeznu za Titom i Staljinom mogu prihvatiti ovu hrvatsku državu? Nema. Jer slučaja nema. Nema ga ni u znanosti, a kamoli u društvenim odnosima. Kakve su to veličine koje prije svoje ministarske fotelje nemajuni jedno djelo kojim bi zadužili hrvatsku Državu? Ni jedno vrijedno djelo za dobrobit hrvatskoga naroda? Ni jedna ISTINA o kojoj su napisali vrijedni redak? Tko su ti što nastoje opet baciti Hrvatsku na koljena, a svaki pokušaj spašavanja domovine od strane čestitih pojedinaca, proglašavaju fašizmom? Laž je osnova svih poniženja na kojima počivaju optužbe i podvale kojima se služe iz duboke tame sluge onoga koji je zazvao pakao i upriličio ga ovoga ljeta – Hrvatska je postala spaljena zemlja!

Haaška presuda

7) Duša naša strepi od njihovoga praznika (jer je prazan od svih vrijednosti!) 29. novembra, njihovoga dana republike. Nekada se događalo na taj praznik i ponešto dobra: puštalo se po milosti krvnika tita na slobodu nekoliko političkih zatvorenika! A mi danas čekamo presudu našim braniteljima u Haagu: njih šestorica čame u logoru, na čelu s dostojanstvenim i velikim defenzorom Hrvata Slobodanom Praljkom. Vukovi trljaju ruke i pišu unaprijed osmrtnice ne samo njima,nego cijelom hrvatskom narodu. To su radili i uoči presude Gotovini i Markaču.

Današnja ministarka naplatila je 2013. istome Praljku 435 000 kuna za njegove stručne knjige proglasivši ih šundom, a one su po vrijednosti dokumentacije uvrštene u dokazni materijal Haaškoga suda. Tada je i Hrvatska sveučilišna knjižnica ocijenila knjige kao neoporezive jer nisu šund, nego vjerodostojni dokumenti, karte i opisi istinitih događaja u ratu unutar Hrvatske i BiH. U isto vrijeme niz pamfleta i pornografskih tekstova dobili su dotaciju – da nabrojimo samo neke: Puhovski: „Operacija Oluja i poslije“; film „15 minuta“, Kordićkin rukopis o nepostojanju hrvatskoga jezika itd.

8) Konačno, zašto ne reći, nastavljeni su progoni ne samo nas iz ovoga HNES-a, nego i šire. O tome smo pisali i govorili: pokušaj provale u stan akademika Slobodana Novaka, napadi na ulici na Zdravka Tomca, saslušavanje u policiji dr. Zvonimira Šeparovića, moje preslušavanje u stanu u kojem su dva hrvatska policajca jer sam bila urednica knjige u kojoj se spominje krvnički zločin u Tovarniku i Vukovaru druga Stanimirovića, napad na Pavu Barišića, pretres stana i zaplašivanje Marije Peakić Mikuljan itd.

Sada se čak i neka saborska tijela bave zaplašivanjem nas, pa i mene, za nešto što nije uopće moguće – tekst o ministrici kulture napisao je portal BAROMETAR.HR, ali oni mene progone kao auktora misleći me zaplašiti, a ostale prisiliti na šutnju. I vas koji ovdje sjedite zaplašuju- lažnim anketama kako smo najgora zemlja EU, kako je naša Predsjednica na ne znam kojem mjestu za likvidaciju kao nepopularna, ankete kažu samo sve najgore – propadamo, nestajemo, ne smijemo nikome uskratiti ono što sebi odavno uskraćujemo: pravo na slobodu riječi, pravo na obranu, pravo na ravnopravnost u vlastitoj domovini…

Na Starčevićevom grobu ispod njegova kamenoga lika stoji žena-majka-djevojka-ratnica-braniteljica držeći štit u ruci. Ta je simbolika snažna jer ona daruje djecu koja su naša jedina budućnost. Jer, ne postoje države bez stanovnika. Što vrijedi grb, zastava, kuna, pa i jezik kao temelj našega identiteta, ako nemamo djece koja će ovdje ostati i usaditi novo sjeme u pustu slavonsku zemlju.

Tko to vodi Hrvatsku? Tko nije za dom spreman? Svi naši mrtvi od davnih stoljeća do danas bili su za DOM SPREMNI!

Nevenka Nekić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari