Pratite nas

Komentar

Smrt krojača Hrvatske: Josip Boljkovac

Objavljeno

na

U 94. godini života umro je Josip Boljkovac, član HNS-a, istaknuti antifašist, optuženik za brojne ratne i poratne zločine, jedan od šefova UDBE i prvi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske nakon neovisnosti. Bio je jedna od najmračnijih ličnosti moderne hrvatske povijesti.

Iza njega je ostao sin Jugoslav (devedesete promijenio ime u Matija) i kćer. Rođen je 12. studenoga 1920. u Vukovoj Gorici, u Karlovcu je izučio krojački zanat. Pridružuje se NOB-u, iz kojeg izlazi kao 25-godišnji šef lokalne OZNE, komunističke tajne policije. Po Karlovcu i okolici i danas ga pamte kao surovog gospodara cijelog kraja, oličenje revolucionarnog terora od kojeg su strahovali svi.

boljko

Iz tog perioda, nakon rata, datiraju brojne, teške, i dobro dokumentirane optužbe protiv Boljkovca za zločine protiv čovječnosti, silovanja, neljudska mučenja, ubojstva, palež. Neka ubojstva je izvršio sam, ostala su rađena po njegovom naređenju. Optužnica za te zločine protiv njega je podignuta 2011., kad je ministar policije bio Tomislav Karamarko. Teretilo ga se po zapovjednoj odgovornosti za ubojstva 21 civila u svibnju 1945. na lokaciji Vidanka-Curak.

Na te optužbe Boljkovac je reagirao kao pravi stari šef komunističke tajne policije, zaprijetivši onima koji ga optužuju da se “klone mračnih ulica”: “Naša država je zasnovana na antifašizmu. To neće promijeniti nikakvi pjevači, ni glasnogovornici mračne prošlosti tu u Karlovcu, njih dvojica, trojica. Ali morat će paziti jednog dana kad će ići mračnom ulicom tko će ih čuvati. To im ja poručujem. Naša organizacija treba tražiti da se takav korov i otrov makne iz ove sredine – zaprijetio je tada Boljkovac.

Prema optužnici, on je kršeći pravila međunarodnog prava u svibnju 1945. godine na području Duge Rese naredio ubijanje civilnog stanovništva. Kao šef OZNA-e za kotar Karlovac, zapovjedio je, prema optužnici, da se bez stvarnog razloga uhiti i pod optužbama da su surađivali s ustaškim vlastima, u zatvor u Dugoj Resi dovede veći broj civila s područja Duge Rese i okolnih mjesta. Po njegovoj zapovjedi pripadnici podređene mu 3. čete 1. hrvatske brigade KNOJ-a su na lokaciji Vidanka-Curak hicima iz vatrenog oružja usmrtili sedam osoba čiji identitet je utvrđen i još 14 drugih za sada nepoznatih osoba, bez suđenja.

Marica Spudić i Viktor Ferić, tada djeca, teško su teretili Boljkovca za ubojstva svojih roditelja: njihova imena nalazila su se na popisu 35 svjedoka koji su svoja saznanja o likvidacijama ispričali istražiteljima koji su 1998. započeli s prvim iskapanjima masovne grobnice. Većina pobijenih su radili na željeznici, bili su poštari, postolari, i nikakve veze s ratom nisu imali niti su ikad bili u ustašama.

Ferić je tada rekao za medije: “Bio sam fakin od svojih 13 godina, ali sjećam se svega. Bilo je to par dana poslije oslobođenja. Tata je radio noćnu smjenu, on i njegovih dvojica kolega, Petar Katić i Ivan Starešinić. Ujutro se nije vratio kući. Nismo znali gdje je, tek kasnije smo doznali da su ih zatvorili u podrume ‘Vile’, one zgrade kod ‘Inzla’ u Dugoj Resi. Išao sam s mamom Maricom tamo, da vidimo što se dogodilo, zašto su ga odveli. Rekli su da više nije tu, da je prebačen u Karlovac. Moja teta, mamina sestra Antonija Viđan, u to je vrijeme bila istaknuta partizanka i obećala je mami da će se raspitati gdje je otac završio. Došla je jedne večeri i sjela s mamom u kuhinju, nas djecu su potjerale, ali ja sam ostao iza zida i prisluškivao razgovor. Rekla joj je: ‘Anton je strijeljan i zakopan u Vidanki’. Ne sjećam se jesu li plakale i ne znam o čemu su dalje pričale. Samo znam da narednih dana nitko nije ni o čemu pričao.”

Kasnije je s djecom ostalih ubijenih radnika išao potražiti oca: U jednoj udolini zapazili su svježe kopanu zemlju posipanu vapnom. Na hrpici nedaleko od humka bila je municija, čahure. “Znali smo da je to to. Počeli smo kopati. Na oko 75 centimetra od površine uočio sam ruku. Uzeo sam je i povukao, očistio od zemlje. Bila je obučena u košulju. Prijatelji su se uplašili i razbježali, pa pozvali odrasle, a ja sam ostao. Za oko pola sata gore su počele dolaziti žene, majke i rodbina tih ljudi. Došla je i majka dugoreškog poštara Josipa Ritza, koji je također bio odveden. Na ruci koja je virila iz zemlje prepoznala je košulju. Počela je jaukati. Ljudi su i dalje dolazili i krenuli otkopavati svoje najmilije”- prepričao je sjećanja Viktor.  Glas o nalazištu stratišta brzo je došao i do komunističkih vlasti koje su, očito, stajale iz smaknuća, te su tamo postavili straže i više tom mjestu idućih godina nitko nije smio prići niti pričati o tome, da i sam ne bi bio strijeljan. Kasnije, kod ekshumacije žrtava nakon oslobođenja od oslobođenja, ustanovljeno je da su žrtve bile ruku vezanih žicom na leđima.

Boljkovac je sudjelovao u brojnim zločinima nakon rata, ali DORH za njih nije podigao optužnicu “zbog zastare”, jer za razliku od ratnih zločina oni počinjeni 1947. su, po njima – otišli u zastaru 1987., iako se radilo o teškim ubojstvima i zločinima protiv čovječnosti, koji u pravilu nigdje ne zastarijevaju! Prema iskazivanju svjedoka, Boljkovac je te godine osobno izrešetao “šmajserom” Valenta Banovca. Slična je situacija i s Ivanom Martinkom kojeg je 1947. uhitila i likvidirala postrojba UDBA-e kojoj je Boljkovac bio na čelu. No, vjerojatno je najgori zločin koji mu se stavlja na teret silovanje, mučenje i ubojstvo dvije sestre, Ane Crnić i Milice Miljavac koje su odvedene u zatvor u Karlovcu, mučene strujom, zlostavljane i silovane, pa je potom jedna puštena, a druga ubijena. To se isto našlo u optužnici koju je svojevremeno objavio, pa kasnije sa svojih stranica povukao “Večernjak” (ali je ostalo zabilježeno u tiskanom izdanju).

Na tom procesu branitelj mu je bio Anto Nobilo, koji ga je branio time da je zločine naredio i počinio fantomski “Drug Mićo”, a tisak je uspio okrenuti raspoloženje javnosti – protiv Karamarka, koji ga je uhitio! Boljkovac je pušten zbog navodne (i nepostojeće) “proceduralne greške prilikom uhićenja”, dokazavši time da je pravosuđe u velikom dijelu udbaška ekspozitura, kao i mediji. Nobilo je tada rekao i da je uhićenje “predizborna predstava za javnost HDZ-ovog ministra policije Tomislava Karamarka koji ima političkih ambicija”. Javnost je to uglavnom prihvatila i simpatije su bile na strani Boljkovca. Mediji su se, umjesto da se bave konkretnim zločinima i zaštitom prava žrtava, uglavnom zgražali nad time što se “jedino u hrvatskoj hapse antifašisti”. Taj spin s “antifašizmom” je također bio prilično uspješan.

Nakon što je godinama bio strah i trepet i terorizirao kraj, Boljkovac je postao jedan od najpovjerljivijih Titovih ljudi. Naime preko Steve Krajačića je dojavio Titu da ga njegov konkurent u Srbiji, Ranković, prisluškuje. Uskoro postaje gradonačelnik Karlovca. U velikom se stilu vraća na scenu devedesete, kao prvi ministar unutarnjih poslova RH, gdje zajedno s Manolićem, Mesićem i brojnima drugima predstavlja “udbašku” stranu nove vlade, naspram “iseljeničke”.

No nije se održao naročito dugo. Nakon što je 1. srpnja policajac Ivan Gudelj ubio načelnika policije u Osijeku Reihl-Kira, kojem su prethodno pobunjeni Srbi masakrirali jedinicu pobivši 12 njegovih policajaca u Borovu selu, Boljkovac iduće jutro odlazi Tuđmanu, i, prema vlastitom priznanju, govori mu da “zna tko je iza ubojstva” te optužuje Šeksa, Glavaša, Vicu Vukojevića i Gojka Šuška. Prema njegovim riječima, Reihl Kir je bio kod njega i rekao da mu oni prijete, a prema njegovom tumačenju, “ubijen je jer je bio za mirno rješenje i htio spriječiti rat” i “jer su Srbi imali povjerenja u njega”. Njegova priča je prihvaćena i dan danas u javnosti, iako je vrlo nelogična: on je znao tko su nalogodavci ali ne i tko je počinitelj (koji je u međuvremenu pobjegao), tvrdio je da je su Reihl Kiru “Srbi na okupiranom području vjerovali” iako su mu nešto ranije masakrirali cijelu patrolu, a ciljano je optužio kao “nalogodavce” doslovce sve ljude iz Tuđmanovog okruženja koji nisu spadali u udbaški krug oko njega, Manolića i Mesića. Povijest inače ne pamti slučajeve da bi nalogodavaca nekog ubojstva bilo pet ili šest, međusobno nepovezanih.

Tuđman mu, očito, nije povjerovao pa je umjesto njih smijenio njega. Njegova karijera ponovo dobija zamah nakon 2000., kad predsjednik postaje Stipe Mesić, koji je u međuvremenu prešao u HNS, kojem se pridružuje i Boljkovac. HNS je manje-više od početka funkcionirao kao udbaška ekspozitura, iako se devedesetih većina udbaša zajedno s Boljkovcem povukla na rezervni položaj u HDZ-u. Kasnije je nastavio optuživati Tuđmanovu vlast kao “nedemokratsku” a sebe prikazivati do kraja devedesetih kao hrvatskog domoljuba, a kasnije kao “antifašista”.

Zadnji čin farse odigrao se početkom ove godine, kad je Milanovićeva vlast uhitila Boljkovca neposredno nakon što su propali svi pokušaji da se spriječi izručenje Perkovića. Ovaj put niti jedan od medija koji je tri godine ranije pisao kako je “nedopustivo da se uhićuju antifašisti” nije napisao niti jedan negativan komentar o tom uhićenju, niti se na Ostojića srušilo drvlje i kamenje kao što se srušilo na Karamarka kad je uradio to isto. Uhićenje je, naravno, bilo farsa: trebalo je poslužiti tek tome da se Nijemcima dokaže da hrvatski sudovi nisu politički i da su u stanju suditi bilo kome za zločine, no zapravo je dokazano upravo suprotno, da je pravosuđe teledirigirano od politike. Bio je to posljednji, očajnički i besmislen pokušaj da se “privoli” Nijemce da odustanu od izručenja i da se Perkoviću sudi u zemlji, odnosno prikrije pravu pozadinu ubojstva.

Neposredno nakon izručenja Perkovića pušten je i Boljkovac, jer više nije bilo stvarnog razloga za njegovo zadržavanje. Presuda je bila “salomonska”: za ubojstva je kriv “sistem”, iako svjedoci nisu vidjeli “sistem” kako ide okolo po selima i ubija ljude nego Boljkovca.

Smrt Boljkovca predstavlja odlazak jednog od rodonačelnika komunističke tajne policije u Hrvatskoj, koja je u zadnjih petnaestak godina ponovo preuzela gotovo potpunu kontrolu nad medijima, politikom, i pravosuđem. Mediji su ovog sadističkog ubojicu do samog kraja prezentirali kao simpatičnog i veselog starčića koji je “antifašista”, “za ljubav i protiv mržnje”, a sve koji su ga se usudili optužiti kao ustašoide, politikante, snage mraka. Boljkovac je otišao, no strukture koje je uspostavio, formalne i neformalne, ostaju na braniku “antifašizma”.

Marcel Holjevac/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Zorica Gregurić: Ratna odšteta se ne može vezati uz odluke haškog suda jer je činjenica da je izvršena agresija na RH

Objavljeno

na

Objavio

U kolovozu 1996. donesen je Sporazum prema kojem su se Hrvatska i Srbija obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo s po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. To se nije dogodilo i naknada do sada nije isplaćena.

Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, u razgovoru za Narod.hr ističe kako je u svakom slučaju za to odgovorna Vlada RH.

“U vrijeme kada je imala priliku, obzirom da je potpisan Sporazum, oni ga nisu proveli. To stoji i dalje. Ratna odšteta se ne može vezati na bilo kakve odluke haškog suda jer je činjenica da je Srbija i Crna Gora uz pomoć JNA izvršila agresiju na teritorij RH.”

Gregurić se sjeća napada i razaranja za koja je Hrvatska trebala tražiti odštetu:

“S teritorija Republike Srbije prvi napad na Hrvatsku je Erdut. Što se tiče bombardiranja iz zraka, njih je bilo i ranije, ali prvi zemljani napad s teritorija na teritorij bio je 25. srpnja 1991. godine. Poginula su šestorica Tigrova, pripadnika 1. Gardijske brigade, a 18 ih je ranjeno.

O Vukovaru ne moramo uopće govoriti. Postoje zapisi, video zapisi, svjedočenja, sudske odluke itd. Republika Hrvatska s punim pravom može tražiti odštetu za ratna razaranja od Srbije i od Crne Gore. Ovdje govorim o ratnim razaranjima. Moraju biti uključene i odštete za bespravna i protupravna zatočenja, mučenja pripadnika HV-a i redarstvenih snaga, a jednako tako i civila.”

Nastavlja kako Hrvatska prema međunarodnom pravu može tražiti odštetu.

“Postoje pravni temelji. Međutim ono što nikome u Hrvatskoj nije jasno je to da kada netko treba platiti za razaranja, smrti, sakaćenja, invalidnost, zatočenja… Kako god nazvali takva razaranja i uništavanja, nije jasno zašto nijedna vlast do sada nije potraživala odštetu. Radi se uglavnom o hrvatskim braniteljima, pripadnicima redarstvenih snaga i specijalne policije, jednako kao i o civilima”, kaže Gregurić.

Osvrnula se i na Zakon o braniteljima:

“Kao što je bilo zadnjih dana prilikom izglasavanja Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, glavni napad je bio to da smo veliko opterećenje za proračun, da smo privilegirani… Umjesto da glavni prigovor bude zašto Vlada RH do sada nije potegnula pitanje plaćanja. Ne mora uopće potezati to pitanje. Zašto nije samo proveden Sporazum?”, pita se Zorica Gregurić.

Narod.hr

 

Vesna Balažević i Zorica Gregurić dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu 1991. i ostale do kraja

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Nika Pinter: Ako je netko rasturao BiH, rasturala ju je međunarodna zajednica

Objavljeno

na

Objavio

I Nika Pinter, odvjetnica generala Slobodana Praljka, slaže se s kolegama Vesnom Alaburić i Željkom Olujićem da žalbena presuda u slučaju Prlić i ostali ne daje pravnu osnovu za tužbu logoraša iz BiH protiv Hrvatske.

I kolega Nobilo sam je rekao da treba prvo dobro poručiti slučaj. A kad ga prouči, vidjet će da nema osnova za tužbu. U slučaju tužbe rado bih bila u hrvatskom timu koji će pobijati odgovornost Hrvatske jer ja ne vidim kako bi ova presuda mogla biti dokaz na sudu – kaže Pinter.

Što se revizije osuđujuće presude tiče, koju bi mogle podnijeti obrane petorice Hrvata, odvjetnica Vesna Alaburić rekla nam je kako odvjetnički timovi rade na analizi presude, ali da je za reviziju potreban neki novi dokaz, koji bi oni već iskoristili u redovnom postupku da su ga imali. I to je nužan dokaz općeg, šireg značaja, a ne za konkretne događaje jer u tom pogledu novi dokazi ne mogu ništa bitno promijeniti.

Presudu može promijeniti jedan ključni dokaz. I ja mislim da nema puno šanse za reviziju. Taj bi dokaz, recimo, trebao dokazati da nije bilo UZP-a – potvrđuje i odvjetnica Pinter ograđujući se kako je žalbenu presudu počela čitati te će joj za analizu trebati barem mjesec dana. – A knjiga ustavnog suca Mate Arlovića – pitamo je. – Sjajna je! Ali ne nudi ništa novo jer je pisana na temelju dokumenata koje smo koristili kao dokaz.

Novo bi bilo da uspijemo doći do arhive Alije Izetbegovića ili Slobodana Miloševića, do nečega do čega nismo mogli doći u tijeku postupka. Već sam negdje rekla da ću do zadnje kapi krvi, dok god dišem, tvrditi da nije bilo UZP-a, ali ne znam gdje bi se mogao naći dokaz – kaže Pinter.

Sudac Jean Claude Antonetti čudio se što je sud imao na raspolaganju 64 Tuđmanova transkripta pa je rekao kako je, za razliku od “mase dokumenata iz Zagreba”, sa sastanaka Predsjedništva BiH na raspolaganju imao “svega šest najrelevantnijih dokumenata”, piše Večernji list

I ono malo dokumenata što smo uspjeli prikupiti nisu nam htjeli prihvatiti kao dokaze. Kad nam je vijeće odbijalo dokaze, sudac Antonetti vrlo je često imao izdvojeno mišljenje smatrajući da treba unijeti dokaze svih šest obrana jer tek kad se sve pogleda može se stvoriti prava slika.

Svi predmeti u odnosu na Hrvate u BiH počinju tako kao da su Hrvati isključivo napadali civile i radili zločin protiv čovječnosti. Kao da nisu bili u oružanom sukobu i kao da nije bilo Armije BiH, uz odnos snaga 1:7, i kao da se ništa nije dogodilo u srednjoj Bosni – ističe odvjetnica. Prema presudi, UZP se događao baš u vrijeme ofenzive Armije BiH u srednjoj Bosni te se tada pooštrava i retorika dr. Franje Tuđmana, koju onda Haaški sud koristi da bi idejno zaokružilo UZP.

Zato što se segmentarno gledaju predmet i dokumenti te se jedna rečenica izvlači iz konteksta. Usuđujem se reći da si nitko nije dao truda, pa čak ni suci, da pročitaju sve što imaju u spisu, i zbog toga je Slobodan Praljak i učinio to što je učinio – kaže Pinter. Bi li bilo UZP-a, osobito najšireg oblika, bez Tuđmana, pitamo je, s obzirom na to da se u žalbenoj presudi spominje na više od 400 mjesta. – A i optužba i suci kažu kako Tuđman nije bitan. I bez njega imali bi onaj tzv. mali UZP. Ali i kraj Tuđmana nema dokaza. Jer, ako ste stalno napadani, kako možete imati plan etničkog čišćenja!? To nije obranaštvo.

Dokumenti, dokazi i svjedočenja stvorili su u meni nedvojben zaključak da UZP-a nije bilo, da su Hrvati bili napadani od Armije BiH. S druge strane, recite mi gdje ste u hrvatskim novinama vidjeli da se bilo tko pitao za zločine nad Hrvatima. Je li bilo tko postavio pitanje kad će se netko iz Armije BiH ili bošnjačke politike ispričati za zločine nad Hrvatima u BiH.

Kad je neka od organizacija u Hrvatskoj pitala za Uzdol, Grabovicu, Stipića livade, Križančevo Selo, Buhine Kuće… Proziva se hrvatski vrh što se nije ispričao za zločine nad Bošnjacima iako je bilo ne znam koliko isprika. Bivši predsjednik Josipović kaže da je predsjednica trebala ići u Ahmiće, a ne u New York.

Ne može se stalno od Hrvatske tražiti da se ispriča, a ni jednom riječju ne pita se što su Hrvati prolazili u ratu i što je bilo prije Ahmića na području Konjica, koliko je ljudi, civila i zarobljenih vojnika ubijeno. I ništa nije procesuirano. Svaka žrtva zaslužuje da bude imenovana žrtvom i da onaj koji ju je učinio žrtvom bude kažnjen. Ali nikad se neću složiti s tim da bude kažnjen onaj koji nema apsolutne veze s tim zločinom.

Sam tužitelj Kenneth Scott pred izricanje žalbene presude rekao je u istočnom Mostaru da nitko od optuženih nije učinio ni naredio nijedan zločin – obrazlaže Pinter dodajući ono što je i ustavni sudac Arlović ustvrdio u svojoj knjizi, kako ni pregovori o diobi BiH još ne predstavljaju krimen, a sud u Haagu nije imao mandat suditi politikama. Ali kad je Praljak tražio da iznese povijesne činjenice, taj ih kontekst nije zanimao.

Nas odbili, tužitelje prihvatili

Njih je zanimalo samo ono što može osuditi Hrvate, moram to tako reći. Jer, ako nama odbiju UN-ov dokument zbog toga što ima previše stranica, a istovremeno prihvate dokument tužiteljstva s još više stranica, recite mi u čemu je stvar – pita se odvjetnica podsjećajući i na Owen-Stoltenbergov plan koji je predvidio BiH kao uniju dviju republika pa zaključuje: – Ako je netko rasturao BiH, rasturala ju je međunarodna zajednica koja je prva počela s tim planovima. Bošnjaci jesu stradali u BiH, osobito u Srebrenici, ali nisu svete krave na području srednje Bosne i u Hercegovini. Ne mogu biti oni jedina žrtva u tom ratu. I Srbi, i Muslimani i Hrvati su žrtve.

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari