Pratite nas

Reagiranja

Smrt mladića u Zaprešiću – Tko je odgovoran!?

Objavljeno

na

Mladić M. R. (21) iz Zaprešića umro je nakon što mu je pozlilo, a prema izjavama svjedoka koji su mu prvi pristigli u pomoć, nesreća se mogla spriječiti da zdravstveni sustav nije zakazao.

Do nesreće je došlo jučer oko 19 sati u ulici Stanka Vraza u Zaprešiću, a jedan od svjedoka koji mu je među prvima pristigao u pomoć, na društvenim mrežama opisao je što se dogodilo. Kaže da je mladiću pozlilo na ulici. On mu je, zajedno s još dvoje ljudi koje je naišlo, krenuo pomagati jer se mladić gušio.

Držao mu je jezik pod prstima da se ne bi ugušio, a prstima mu je opipavao puls koji je iz minute u minutu bio sve slabiji. Drugi koji su pristigli u pomoć zvali su Hitnu pomoć dva puta, a kad je vozilo konačno došlo, u njemu nije bio doktor. Osim toga, u kolima nisu imali ni defibrilator pa su prvu pomoć davali tehničar, sestra i slučajna prolaznica koja je medicinska sestra. Nakon nekog vremena stiglo je i drugo vozilo Hitne pomoći iz Jaske. I oni su krenuli u reanimaciju, ali nažalost, prekasno.

Zašto gradonačelnik Zaprešića skida svaku odgovornost sa sebe i prebacuje na one koji su postupili sukladno propisima.

Gradonačelnik Zaprešića Turk krivi Ministarstvo i hitnu medicinsku pomoć za smrt mladića u Zaprešiću. Grad Zaprešić je hitnom medicinskom pomoći pokriven preko Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije.

Kontinuiranim ugovorom od 2011. godine između HZZO-a i Zagrebačke županije za županija je pokrivena s pet timova od kojih svaki ima liječnika. Nikad do sad nitko se nije žalio niti od HZZO-a tražio povećanje broja timova. Zašto Turk nije tražio drugačiju organizaciju ako je znao da ovakva ne valja?

Povodom ovog nesretnog događaja, javnosti se obratio i Davorin Gajnik, ravnatelj Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije te njegovo priopćenje prenosimo u cijelosti.:

Iz ispisa poziva hitne medicinske službe, kako stoji u izjavi ravnatelja, utvrđeno je kako je telefonski poziv upućen putem broja 112 u 17,25 sati, a predan je u Zaprešić u 17,25 sati. U dojavi je navedeno kako je osoba astmatičar i teško diše te se nalazi u ulici Stanka Vraza 5.

Na teren je izišao tim sanitetskog prijevoza iz Zaprešića, koji je činila medicinska sestra prvostupnica i vozač, što je zakonski propisano kako se navodi u izjavi u 17,28 sati jer je zaprešićki tim T1, koji se sastoji od doktora, sestre i vozača, bio na intervenciji zbog alkoholizirane djevojke bez svijesti. Također je na intervenciji bio i samoborski tim T1 radi prometne nesreće u Kalinovici na Staroj Karlovačkoj. Istovremeno je i obavješten najbliži slobodan T1 tim u Jastrebarskom o potrebi za intervencijom.

Tim sanitetskog prijevoza došao je u 17,30 sati na mjesto intervencije s punom opremom i započeo s reanimacijom. Oko dvadeset pet minuta kasnije, točnije u 17,54 stigao je i tim T1 iz Jastrebarskog koji pomogao u reanimaciji, ali unatoč svim naporima, mladić je preminuo. No, mladić nije bio jedini jer je u Jastrebarskom u isto vrijeme preminula jedna osoba zato što je njihov tim otišao pomoći u Zaprešić.

Sukladno Mreži hitne medicine (NN 49/16,67/17) rad je organiziran na način da u smjeni radi jedan tim. Propisano je po pet timova T1 za područje ispostave zajedno sa pripadajućim općinama, a to su Dugo Selo, Ivanić-Grad, Jastrebarsko, Sveti Ivan Zelina, Samobor, Vrbovec i Zaprešić te 10 timova u Velikoj Gorici. Nastavno na Mrežu, Zavod za hitnu medicinu Zagrebačke županije sklopio je ugovor sa HZZO-om za navedeni broj timova u svakoj ispostavi.

‘Ovom prilikom ističem da su svi djelatnici stručno osposobljeni sa svim potrebnim tečajevima te posjeduju valjane licence. Također, Zavod za hitnu medicinu posjeduje svu propisanu opremu, Zaprešić ima pet defibrilatora’, objašnjava ravnatelj te dodaje kako je iz svega navedenog razvidno da je za ovakva područja broj od pet timova T1 nedostatan.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Keleminec optužio Zekanovića i Hasanbegovića da su HDZ-ovi ‘trojanski konji’

Objavljeno

na

Objavio

Danas se u Hrvatskom saboru glasovalo o izmjenama Zakona o Ini koje je predložila Vlada. Oporbeni zastupnici napustili su sabornicu ali je na kraju ostalo 76 zastupnika što je bilo dovoljno za kvorum. Priopćenjem se nakon današnjeg glasovanja u Saboru javio Dražen Keleminec.

HDZ -ov zakon o Ini spasili su Zlatko Hasanbegović i Hrvoje Zekanović koji su svojim ostankom spasili kvorum od 76 zastupnika i tako napravili veliku uslugu HDZ-u.

Da su Zlatko Hasanbegović i Hrvoje Zekanović napustilo sabornicu, HDZ bi ostao bez kvoruma i sa 74 zastupnika ne bi mogao izglasati štetan Zakon koji ide u korist Mađara, a ne Hrvatske države, tvrdi Keleminec

Njihovo glasanje protiv tog Zakona je bacanje magle u oči onima koji im vjeruju da su prava oporba, desnog usmjerenja.

Hasanbegović i Zekanović su HDZ-ovi šahovski pijuni, HDZ ih je stvorio, HDZ im je dao zastupnička mjesta, HDZ im je dao saborske plaće i privilegije.

Naravno, HDZ im daje i medijski prostor u kojem oni kritiziraju HDZ, a u stvari na taj način usmjeravaju na sebe nezadovoljne desne birače koje će na kraju prodati upravo HDZ-u.

To je poznata igra još od Ante Đapića kao trojanskog konja HDZ-a. Pozivam sve desne birače da razmisle i da se ne daju prevariti. Dosta su nas varali, dosta su nas pljačkali!, piše Autohtona – Hrvatska stranka prava, predsjednik, Dražen Keleminec.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Bandiću, zašto Anton Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba?

Objavljeno

na

Objavio

Isječak iz filma " Nisam se bojao umrijeti", Jakova Sedlara - Foto: 'Anton Kikaš na ispitivanju'

Ako je suditi prema službenim stranicama Grada Zagreba, Budo Lončar je medalju Grada Zagreba za „izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU“ dobio temeljem prijedloga Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, čiji je pročelnik Pavle Kalinić.

Očito se zagrebačka medalja za Budu Lončara smatra „hitnom situacijom.“ Sljedeća je medalja dodijeljena Rudolfu Kahlini „za osobit doprinos antifašističkim temeljima Republike Hrvatske.“ Taj je prijedlog podnijela Udruga antifašističkih boraca i antifašista Koprivničko-križevačke županije, međutim isti je do gradonačelnika Milana Bandića došao kroz zagrebački Gradski ured za branitelje, piše Josip Gajski/Hrsvijet

Čovjek se zapita: koja je ovo država, bez aluzija na Brešanov filmski pokušaj. Priznanje i medalju glavnog grada Republike Hrvatske prvo dobije bivši ministar države protiv koje je Hrvatska ratovala, a potom i bivši vojnik države protiv koje je Hrvatska ratovala. Je li Hrvatska izgubila „građanski“ rat? Je li Jugoslavija opstala pa sad dodjeljuje medalje svojim vojnicima i dužnosnicima? Zar je u pravu Drago Pilsel kad kaže da je „Budimir Lončar omogućio hrvatsku neovisnost? Zar zagrebački Gradski ured za branitelje sudjeluje u postupku dodjeljivanja medalje (bivšem) pripadniku vojske koja je ratovala protiv hrvatskih branitelja i etnički čistila Hrvatsku od nesrba, mahom Hrvata, ’45. i ’91?

Politička elita se ponaša kao da Jugoslavija nikad nije propala, kao da Berlinski zid nije srušen! Pa ne radi se o Buddhi, utemeljitelju budizma, nego o Budi Lončaru, čovjeku zaslužnom za sprječavanje naoružavanja Hrvatske! No, dobro; pritisak je učinio svoje i Lončar je odlučio odbiti medalju Grada Zagreba. Ionako mu to ništa ne predstavlja, jer, što jednom Budimiru Lončaru znači medalja glavnog grada države protiv koje je zdušno djelovao i zdušno djeluje?!

Čovjek bi rekao da Hrvatska nema svojih velikih sinova ili junaka, ali ih ima i to pregršt; ne samo branitelja, časnika, pukovnika, generala i inih vojnika, nego i ljude koji su pomagali novčano, diplomatski, moralno, napose u hrvatsko iseljeništvo, pojedinci koji su izgradili utjecaj u drugim državama i tim utjecajem pomagali na izravana ili neizravan način svojoj Domovini.

Zaista posebno mjesto među hrvatskim suvremenim velikanima pripada Antonu Kikašu, hrvatskom pjesniku i poduzetniku koji je iz one bivše države pobjegao 1968. godine u Kanadu i tamo izgradio svoje poslovno carstvo te je kasnije iz vlastita džepa izdašno financirao potrebe svoje domovine. Uspio je i 1987. godine uspio je osnovati Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, no osim po tomu, ostat će zapamćen po nevjerojatnom pothvatu kojega je poduzeo, doduše neuspješno, no pokazao je takvu hrabrost i srčanost, ravnu najboljim i najuspješnijim hrvatskim ratnicima.

Za one koji nisu do kraja upućeni, ukratko ćemo podsjetiti što je za svoju domovinu napravio Anton Kikaš, pored spomenutoga. Naime, svojim je novcem te novcem drugih hrvatskih iseljenika (ukupno oko milijun dolara!) kupio oružje, 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde Republike Hrvatske. Za prijevoz, odnosno krijumčarenje tog naoružanja je unajmio zrakoplov Uganda airlinesa Boeing 737 s cijelom posadom, a na tom je zrakoplovu bio jedini putnik. Prema planu trebali su letjeti ka Trstu, a sletjeti u Ljubljani. Zbog omaške pilota, koji je na upit jugoslavenske kontrole leta rekao da će sletjeti u Ljubljanu, zbog čega su zrakoplov presrela dva lovačka Mig-a 21 “Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva” i zapovjedili pilotu smjesta spustiti zrakoplov na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba, pod kontrolom JNA, odnosno niških specijalaca. Dočekali su ga 31. kolovoza 1991. jugoslavenski vojnici, pretražili zrakoplov, zaplijenili naoružanje i uhitili Kikaša.

Malo je onih koji mogu zamisliti koliko su ga tukli, mučili i mrcvarili, no o tom je velebnom pothvatu Jakov Sedlar snimio dokumentarno-igrani film “Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.” Uz posredovanje Gojka Šuška, Kikaš je razmijenjen na zagrebačkom aerodromu za generala JNA Aksentijevića 25. studenoga 1991.

I sad zamislite, jedan poslovan čovjek, fin gospodin, štoviše pjesnik (!), skupi ogroman novac, upusti se u posao s krijumčarima oružja, dakle ne baš najčestitijim i najugodnijim ljudima, nabavi zrakoplov (!) i sam (!) krene put svoje domovine ne bi li barem malo oružja pribavio hrvatskoj policiji i ZNG-u. E to je junaštvo, to je podvig, to je hrabrost, bez obzira što naposljetku nije uspio.

A u današnjoj se Hrvatskoj medalje i odličja dijele onima koji su sprječavali naoružavanje Hrvata, umjesto onima koji su Hrvatskoj barem pokušali pomoći, pa i pod cijenu vlastita života. Ima dalje; u Kanadi mu je kanadski guverner i zastupnik britanske kraljice dodijelio odličje za velik doprinos razvoju Kanade. Vijeće etničkog tiska Kanade proglasilo ga je 1992. “Čovjekom godine”. Engleska kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je 2012. godine za doprinos Kanadi prestižno odličje “The Diamond Jubilee Medal of Queen Elizabeth II.”

Zašto Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba za ” izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske”?! Zašto ga Predsjednica Republike nije odlikovala, a odlikovala ga je britanska kraljica? Zašto Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije Budimiru Lončaru oduzela odlikovanje Reda Kneza Branimira s ogrlicom, i primjerice, istim odličjem nagradila Kikaša, zbog zaista iznimnih zasluga?

Činjenica je da je Budimir Lončar čovjek s velikim zaslugama, ali ne za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Isto je tako činjenica da je Anton Kikaš čovjek s velikim zaslugama upravo za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nakon svega ovoga, čovjek se zaista zapita ne samo koja je ovo država, nego i čija je ovo država, kakva je ovo država i je li uopće ovo hrvatska država…

Josip Gajski/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari