Pratite nas

Kolumne

Smrt Tita: Sedam dana općenarodne žalosti u Novom listu

Objavljeno

na

Izvanredno stanje zbog prestanka kucanja velikoga srca

Beogradu je 4. svibnja 1980. u javnost pušten proglas Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništva Socijalističke federativne republike Jugoslavije. U zajedničkom proglasu vodeća partijska i državna tijela priznala su sljedeće: „Dana 4. svibnja 1980. godine u 15.05 sati u Ljubljani prestalo je kucati veliko srce Predsjednika naše Socijalističke federativne Republike Jugoslavije i predsjednika Predsjedništva SFRJ, predsjednika Saveza komunista Jugoslavije, maršala Jugoslavije i Vrhovnog komandanta oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije JOSIPA BROZA TITA“. Život je u Jugoslaviji toga trenutka stao, a u Splitu igrači Hajduka i Crvene zvijezde nastavili su utakmicu u ronjenju suza…

Šest „historijskih“ brojeva Novoga lista

Josip Broz Tito nije preminuo. Samo mu je „prestalo kucati veliko srce“. Proglas je na znanje upućen: „radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke federativne republike Jugoslavije“. Savezno izvršno vijeće proglasilo je „sedmodnevnu općenarodnu žalost“. Ovdje ćemo kroz nekoliko nastavaka pratiti kako je tijekom „općenarodne žalost“ riječki Novi list informirao svoje čitatelje u izvanrednim dnevnim izdanjima od 5. do 10. svibnja 1980. Uz faktografiju zanimljivi su i drugi detalji, među njima i način jednoumnoga uređivanja u jugokomunističkome totalitarnome režimu.

Ukupno je izišlo šest izvanrednih brojeva posvećenih prestanku kucanja velikoga srca. Novi list je u to doba – „Glasilo SSRNH (Socijalističkog saveza radnoga naroda Hrvatske, nap. a.) Zajednice općina Rijeka“. Direktor: Stanislav Škrbec. Glavni i odgovorni urednik: Milorad Kovačević. List je uređivao urednički kolegij u sastavu: „Mario Barak, Milan Devčić, Just Ivetac, Ivo Kirigin, Milorad Kovačević, Miloš Oluić, Tihomir Staničić, Radoslav Škalamera, Stanislav Škrbec, Branko Štrasberger, Mirko Vujatović i Željko Žmak. U impresumu još piše: „Izdaje i štampa NIRO ‘NOVI LIST’, Rijeka, Bulevar Marxa i Engelsa 20“.

Prvi od šest brojeva izvanrednih izdanja Novoga lista izišao je na osam stranica. U njemu je propisano sve što se zauvijek ima misliti o „najdražem drugu“ i što se sve treba dogoditi tijekom „sedmodnevne općenarodne žalosti“. Prolistat ćemo, mirno i staloženo, trideset i sedam godina kasnije svih šest „historijskih“ brojeva, kako bismo mogli bolje shvatiti suvremenu obranu i zaštitu „druga Tita“ od ugriza „ustaških zmija“, „aveti prošlosti“ i drugih nametnika na tijelu neumrloga djela maršala Jugoslavije. Nijedan tekst objavljen u šest izvanrednih brojeva nije potpisan, stoga se može reći da su svi redakcijski. U zaglavlju svake stranice otisnut je portret J. B. Tita. Preko cijele širine naslovne stranice izvanrednoga izdanja od 5. svibnja piše samo T I T O.

Tito je naš najdraži drug

1 foto 1

Središnje mjesto prvoga izvanrednoga izdanja Novoga lista posvećeno je zajedničkom Proglasu CK SKJ i Predsjedništva SFRJ (str. 2 i 4). Proglas je zapravo izvrstan prilog izgradnje kulta ličnosti i precizna uputa o tomu što se o Titu smije misliti. „Teška bol i duboka tuga potresa radničku klasu, narode i narodnosti naše zemlje, svakog našeg čovjeka, radnika, vojnika i ratnog druga, seljaka intelektualca svakog stvaraoca, pionira i omladinca, djevojku i majku“. Jao onome tko nije u teškoj boli i dubokoj tuzi.

Tito, čiji se nadimak u Proglasu na više mjesta piše velikim slovima – „TITO“, bio je „čitav ljudski vijek… borac za interese i historijske ciljeve radničke klase i svih radnih ljudi, za najplemenitije ideale i težnje naših naroda i narodnosti. Tito je naš najdraži drug. Sedam decenija gorio je u revolucionarnom radničkom pokretu…“.

„TITO“ je „smjelo i dostojno nosio proletersku zastavu naše revolucije“. On „nije bio samo vizionar, kritičar i tumač svijeta. On je sagledavao objektivne uvjete i zakonitosti društvenih kretanja, pretvorio velike ideale i misli u akciju milijunskih narodnih masa koje su, s njim na čelu, ostvarile epohalne progresivne društvene preobražaje“.

Fabrike radnicima, zemlja seljacima

U Proglasu je Titov „revolucionarni i stvaralački genij“ uzdignut do iracionalnih dimenzija. Pasus po pasus Proglas gradi sliku „TITA“ bojama partijskoga jednoumlja i jugoslavenskoga bratstva i jedinstva. Proglas se poprilično dugo bavi razdobljem „narodnooslobodilačke borbe“ s Titom na čelu. Zatim prelazi na „strateške“ i „taktičke“ osobine „svih njegovih bitaka i pobjeda“. „Iz takvog revolucionarnog iskustva ostvarena je Marksova zamisao o naoružanom narodu…“.

1 foto 2

Međutim, nije to sve: „Tito je tragao za dubljom i svestranijom suštinom i istinom o socijalističkom društvu“. U toj nesagledivoj („historijskoj“) potrazi došao je do izuzetno važne spoznaje: „… da socijalizam treba da bude u interesu radnog čovjeka, da bude njegovo djelo, da u državi radničke klase odlujuću ulogu treba da ima sama klasa, a ne neko u njeno ime“. U tom pogledu: „Pamtimo riječi druga Tita da ‘fabrike radnicima, zemlja seljacima’ nije neka apstraktna propagandistička parola, već čitav program socijalističkih odnosa“.

„Socijalističko samoupravljanje istovremeno traži i veliku odgovornost, solidarnost, duboki smisao za zajedništvo, njegovanje i razvijanje kolektivnog rada i odgovornosti. To je jedna od posljednjih poruka koju je ostavio drug Tito“ – stoji u Proglasu CK i Predsjedništva SFRJ.

Titov revolucionarni i stvaralački genij

Potom na red dolazi Titova „vanjska politika“. I tu je ostvario „historijske“ uspjehe. Naime, „On je bio neumorni graditelj ravnopravnih političkih i ekonomskih odnosa među narodima i državama“. Zbog svega toga „Tito je postao simbol našeg doba, doba nacionalnog i ljudskog oslobođenja, kada na svjetsku scenu sve više stupaju novooslobođene i nezavisne zemlje i narodi“, stoga – „Jugoslavija će i dalje odlučno slijediti ovaj Titov put“.

1 foto 3

Ukratko: „U svemu što je Jugoslavija danas, sa čime se ponosimo, što razvijamo i što smo odlučni svim silama braniti – nalazi se Titovo djelo: socijalistička federativna zajednica ravnopravnih naroda i narodnosti, bratstvo i jedinstvo, socijalističko samoupravljanje, nesvrstanost, naša nezavisnost, napredak i izgradnja naše zemlje, čvrstina naše Armije, općenarodna obrana i društvena samozaštita. U svemu se nalazi revolucionarni i stvaralački genij Titov“. Unatoč Titovoj genijalnosti, sve što je „stvorio“ – ubrzo se raspalo u „paramparčad“. Osim titoista.

Obraćanje komunistima i građanima Jugoslavije

Proglas je donio i poruku „komunistima Jugoslavije“. On je i danas operativan nalog za postupanje: „Obavezni smo prema Titu, našem i njegovom djelu, prema narodima i narodnostima, radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima Jugoslavije, prema progresivnim ljudima i prijateljima širom svijeta, prema historiji! Samo jedinstvom, pojačanim kolektivnim radom, odgovornošću i punom mobilnošću Saveza komunista možemo ispuniti golemu prazninu koja je smrću druga Tita ostala u našim redovima!“.

I građani su dobili obvezujuće upute: „Građani Jugoslavije, Josip Broz Tito, radnički borac, vojnik revolucije, sin naroda, građanin svijeta, u svojoj punoj revolucionarnoj i ljudskoj mjeri nosio je u srcu radničku klasu, narod i čovjeka. U našoj domovini, u ovom trenutku svečane tišine kucaju srca koja je volio i koja ga vole, trepere njegovim zanosom i njegovom općeljudskom plemenitošću. Čast je pripadati revoluciji i vremenu u kome je djelovao drug Tito, pripadati zajednici koju smo s njim stvarali na bojnom polju i gradili u miru. Čast je pripadati zemlji koju je on tako sjajno predstavljao. Čast je i ponos imati u svojoj historiji Tita. Bilo je časno boriti se i živjeti s Titom. Današnje i buduće generacije, duboko zahvalne drugu Titu, nastavit će njegovo neumrlo djelo“ – završava proglas CK SKJ i Predsjedništva SFRJ.

1 foto 4

Korijen postitovske, pa i današnje bolesne titomanije upravo je u ovom Proglasu koji prvi puta uvodi dvije zdravom razumu izopačene formule, prvu da je bilo časno živjeti s Titom, i drugu da je njegovo djelo „neumrlo“.

Zapovijed o postupanju s posmrtnim ostatcima

Na str. 3 prvoga izvanrednog broja Novoga lista donosi se „Saopćenje Predsjedništva SFRJ i Predsjedništva CK SKJ“ od 4. svibnja. U njemu se propisuje putovanje posmrtnih ostataka J. B. Tita, tko će od drugova biti u pratnji posmrtnih ostataka, gdje će radni ljudi i građani Ljubljane, Zagreba i Beograda ispratiti posmrtne ostatke i odati počast preminulom „drugu TITU“. Tko će držati „počasne straže“. „Radni ljudi i građani mogu odati počast preminulom drugu TITU, mimohodom pored odra s posmrtnim ostacima od 20 sati 5. svibnja do 8 sati 8. svibnja 1980. godine“.

1 foto 5

Propisuje se tko će sve „pred odar s posmrtnim ostacima“ položiti vijence. Potom i kad i gdje će se održati „centralna komemorativna sjednica najviših organa i organizacija Federacije“, a onda se daje na znanje da će „komemorativni skupovi“ biti održani „i u republikama, autonomnim pokrajinama i u užim društveno-političkim zajednicama, kao i u samoupravnim organizacijama i zajednicama i drugim ustanovama i institucijama“.

„Svečana pogrebna povorka s posmrtnim ostacima krenut će od zgrade Skupštine SFRJ u 12 sati“ tim i tim ulicama „do mjesta sahrane na Dedinju, u krugu Užičke ulice broj 15.“ Posmrtnim ostatcima „druga Tita“ nije mjesto na groblju, tako su odlučila predsjedništva SFRJ i CK SKJ.

Propisano je mjesto i vrijeme predviđeno za izražavanje sućuti, a „knjiga žalosti za upis inozemnih delegacija nalazit će se u palači Federacije i palači društveno-političkih organizacija. Knjige žalosti za upis radnih ljudi i građana nalazit će se u svim općinama“ – stoji na kraju zajedničkoga „saopćenja“ državnoga i partijskoga vrha.

Totalna žalost u totalitarnom režimu

SIV je donio „Odluku o sedmodnevnoj općenarodnoj žalosti od 4. svibnja do 10. svibnja ove godine. 2. Za vrijeme općenarodne žalosti na svim državnim i javnim zgradama istaći će se zastave na pola koplja. 3. U danima općenarodne žalosti otkazuju se sve javne manifestacije, kulturne, zabavne, sportske i druge priredbe u zemlji“ (str. 3). Totalna žalost.

Novi list donosi i „Saopćenje konzilija liječnika“ (str. 5). Iz njegova sadržaja može se opravdano posumnjati u nadnevak prestanka kucanja velikoga srca. Na str. 5 – 6 objavljen je naslov „Posljednja novogodišnja poruka predsjednika Tita“. Urednički uvod u poruku glasi: „Uoči svake nove godine, od 1945., drug Tito se obraćao građanima Jugoslavije, porukama koje su uvijek rado očekivane kao programski dokumenti i putokazi za akciju“. Cjelovita poruka, programski dokument i putokaz objavljeni su s međunaslovima: „Kolektivni rad – jedinstvo misli i akcije“, „Živu riječ ne može ništa zamijeniti“, „Stabilizacija: usklađivanje dohotka i potrošnje“, „Najšira mobilizacija naših radnih ljudi“, „Nesvrstanost – brana blokovskim nadmetanjima“, „Godina najveće discipline i odgovornosti“.

„Jugoslavija u dubokom bolu“ (str. 7 – 8) naslov je preglednoga članka o tomu kako glavni gradovi republika i pokrajina SFRJ proživljavaju „tešku bol i duboku tugu“ zbog prestanka kucanja velikoga srca. Ljubljani je pripao međunaslov „Tito ostaje u nama i s nama“. Titograd – „Neizmjerna tuga“. Priština – „Besmrtno djelo ostaje da trajno živi“. Sarajevo – „Nijemo i s grčem na licu“. Novi Sad – „Magične riječi: bratstvo-jedinstvo“. Skopje – „Vjernost viziji o zajedništvu“. Beograd – „Tito je stvorio slobodnu zemlju“.

1 foto 6

Novi list zaboravio je na Zagreb, pa je ispalo da Zagreb nije bio u „teškoj boli i dubokoj tuzi“, što je moguće bila i podvala uredništva službenome Zagrebu.

Predsjednik Predsjedništva SFRJ, drug Lazar Koliševski, donio je svoju prvu naredbu o počasnim plotunima na dan sahrane druga Tita, i to kako slijedi: u Beogradu plotun iz „48 artiljerijskih oruđa sa 42 plotuna, i u glavnim gradovima republika iz 12 artiljerijskih oruđa sa 20 plotuna“. Glavni gradovi autonomnih pokrajina pošteđeni su počasnih plotuna. Lazar Koliševski postao je predsjednik Predsjedništva SFRJ, a Cvijetin Mijatović potpredsjednik – informiralo je čitatelje prvo izvanredno izdanje Novoga lista od 5. svibnja 1980. Nijedna vijest koja se nije odnosila na prestanak kucanja velikoga srca, bilo iz države ili inozemstva nije objavljena.

Nenad Piskač/HKV

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari