Pratite nas

Smrtonosni antraks razasut po BiH

Objavljeno

na

Veterinarski fakultet Sarajevo formirao je krizni stožer i aktivirao svoju veterinarsku službu koja djeluje u sastavu Federalne uprave Civilne zaštite.

Od danas će stručni tim Veterinarskog fakulteta (patolog, mikrobiolog, infektolog, virusolog i epidemiolog) obilaziti ugrožena i pogođena područja, kontaktirati lokalne veterinarske organizacije i štožere CZ, izvršiti uvid u stanje na terenu i predlagati konkretne mjere. Prva mjera se odnosi na leševe životinja koji moraju biti propisano neškodljivo uklonjeni u jame, s obzirom na to da kapaciteti spalionica koje postoje u CZ nisu dovoljni, a te spalionice su namijenjene za male leševe (perad, ovce), rekao je jučer dekan tog fakulteta Nihad Fejzić govoreći o aktivnostima timova (profesora i studenata) Veterinarskog fakulteta. Po njegovim riječima, laboratoriji ovog fakulteta su spremni izvršiti sve vrste pretraga koje su potrebne u ovakvoj situaciji.
antraks

Inače, stočni fond u brojnim općinama koje su pogođene katastrofalnim poplavama je doslovno uništen. Na stotine krupne i sitne stoke pluta po seoskim poplavljenim dvorištima i gospodarskim objektima u Domaljevcu. Slične slike se mogu naći i u Šamcu, a u Orašju je uništeno nekoliko farmi koka. Na svakoj od tih farmi je bilo po nekoliko tisuća pilića i koka. – Nalazimo se u jednoj veoma kritičnoj fazi. Apeliramo na sve koji nam mogu pomoći da to urade odmah jer već sutra može biti kasno. Sav stočni fond u Domaljevcu je uništen, pojedine lešine su se već počele raspadati i prijeti nam izbijanje zaraza. Mi nemamo kapaciteta niti smo opremljeni sami riješti ovaj problem – kazao je načelnik općine Domaljevac-Šamac Željko Josić. Iz Civilne zaštite navode kako je u Bosanskom Šamcu ogroman broj životinja stradao na području cijele općine te da mrtve stoke ima po cijeloj općini. U tijeku je dezinfekcija i zbrinjavanje leševa stoke, a prema dostupnim informacijama, mali broj stoke je spašen, većina je potopljena. Leševi će se zakopavati u duboke rupe.

Stručni timovi će u idućim danima obići mjesta: Nemilu, Željezno i Topčić Polje, Zavidoviće, Maglaj, Doboj. Druga ekipa ide u Posavinu: Orašje i Odžak i okolna mjesta do kojih se bude moglo doći. Treća ekipa će obići Tuzlansku županiju: Kalesiju, Živinice, Kladanj… Od bolesti koje prijete stanovništvu, ali i životinjama, Fejzić napominje antraks čije spore, kojih ima u tlu i inače, su sada rasute svuda. One su smrtonosne, kako za životinje, tako i za ljude i sada su tamo gdje ih nikad nije bilo niti bi ih trebalo biti. On ističe da je hitno potrebno cijepljenje svih životinja, kako bi one bile imune i kako antraks ne bi prenijele na ljude. Od ostalih bolesti, dekan Veterinarskog fakulteta Nihad Fejzić upozorava i na rizike od trbušnih infekcija kako za životinje, tako i ljude. -Prijete leptospiroza i druga oboljenja, i mi smo spremni priskočiti u pomoć. Kao dio Civilne zaštite Federacije BiH, stavili smo sve svoje potencijale na raspolaganje. Naš laboratorij besplatno će raditi sve analize hrane i tekućine koja se distribuira u ugroženim područjima, posebno u humanitarnim središtima, kaže Fejzić.

Nagli porast temperature, smatra Fejzić, pogoduje i bolestima koje prenose kukci, između ostalih i virus Zapadnog Nila. Uoči poplava u Federaciji su već registrirani prvi pacijenti oboljeli od virusa Zapadnog Nila.

Veća opasnost zaraze virusom Zapadnog Nila očekuje se nakon što temperature u BiH porastu, a to je već najavljeno ovoga tjedna. Bolest prenose komarci, tako da ljetni mjeseci donose nove opasnosti. Epidemiolozi upozoravaju i na druge opasnosti, kao što je izbijanje epidemija zbog konzumiranja zagađene vode. Nekoliko djece je već primljeno u tuzlansku bolnicu jer su konzumirali vodu neispravnu za piće. Prije nekoliko dana su nadležne agencije izdale uputstva kako prokuhavati vodu, a čak je navedeno kako se ljudi ne bi trebali kupati u takvoj vodi ili pak u njoj prati odjeću.

Federalno ministarstvo zdravstva je izdalo naputak kako sve bolnice u Bosni i Hercegovini moraju biti otvorene za prijem stradalih u nezapamćenim poplavama. Do sada je najviše pacijenata primila bolnica u Banjoj Luci. Iz tuzlanske bolnice su priopćili kako se u prihvatnim centrima već pojavljuju slučajevi svraba i šuge, a određen broj ljudi je smješten u karantenu kako bi se spriječilo širenje ovih bolesti.

vl

Što vi mislite o ovoj temi?

Naši u svijetu

Učenje hrvatskog jezika – poziv za dodjelu do 170 stipendija

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske objavio je Javni poziv za dodjelu do 170 stipendija za učenje hrvatskoga jezika u Zagrebu, Splitu ili Rijeci u akademskoj 2018./2019. godini, rok za slanje prijava je 18. lipnja.

Prijaviti se mogu pripadnici hrvatskoga naroda, njihovi supružnici, kao i prijatelji hrvatskoga naroda i Hrvatske koji njeguju hrvatski identitet i promiču hrvatsko kulturno zajedništvo, imaju 18 godina, završenu najmanje srednju školu te prebivalište izvan Hrvatske ili pak prebivalište/boravište u Hrvatskoj najviše dvije zadnje godine.

Stipendije za učenje hrvatskog jezika odobravaju se za sve jezične razine, za jedan ili dva semestra. Uključuju trošak tečaja, subvencioniranje prehrane, te djelomičnu naknadu za smještaj u studentskom domu ili privatno (400 kuna mjesečno) koja se isplaćuje polaznicima koji uspješno završe upisani semestar.

Pojedinosti iz Javnog poziva, koji je objavljen i na engleskom i španjolskom jeziku, dostupne su na mrežnim stranicama Središnjeg ureda.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nikada dosta ustaša i partizana, posebno u svibnju. To se vidjelo i tijekom rada tzv. Plenkovićeve komisije koja se bavila naravi totalitarnih režima i njihovim naslijeđem, nacifašizmom i komunizmom. Kako to u životu biva, dok se bavimo zlima prošlosti, promiču nam zla sadašnjosti.

Ove godine obilježavamo jednu obljetnicu koja stubokom određuje našu nemilu sadašnjost i njen dominantni mentalitet, a vezan je baš za (živi) totalitarizam, to je pola stoljeća od famozne šezdesetosmaške revolucije. Taj događaj i njegove posljedice zaslužuje itekako rezime. Taj rezime nisu karmine, već tulum koji traje do danas.

Dok mi u Hrvatskoj i Europi govorimo o totalitarnim državama i društvima, ova revolucija stubokom je promijenila sudbinu Zapada i dovela do jednog opasnog fenomena današnjice, to je totalitarni individuum. Totalitarizam nije više politički, već kulturološki fenomen, piše Ivica Šola / Globus

Bit šezdesetosmaške agende možemo sažeti u tri njene temeljne karakteristike: ona je bila edipovska, narcisistička i arogantna.

Edipovska zato što joj je srž i temeljna nakana bila ocoubojstvo. Otac (pater), shvaćen simbolički kao freudovski superego, simbol je autoriteta, zabrana i svih “zala” koje stoje na putu emancipacije individuuma, bilo žene u sklopu feminističkog delirija, bilo muškarca, stavljenog na optuženičku klupu u statusu svjedoka pokajnika.

Zato sve što miriše na oca treba ubiti. Otac kao pater, kao patria (domovina, otadžbina), kao patrijarhat, kao pater familias, kao Sveti Otac (religija) u tom procesu je nabijen na kolac, potom, poput vještice, spaljen na lomači, a njegov pepeo prosut je u kanalizaciju kao relikt tlačiteljske prošlosti.

Novo je geslo “zabranjeno zabranjivati”, pa se Edip, nakon što je ubio oca, preoblači u Narcisa, pojedinca, sebičnjaka koji živi u kući od zrcala i svagdje vidi samo sebe i vlastito ostvarenje. Narcis je u svojoj biti infantilan, pa tako ubijenog oca na horizontu Zapada zamjenjuje neodgovorno dijete kultom Petra Pana, vječite mladosti i slobode koja se ravna samom sobom bez bilo kakve (društvene) odgovornosti.

Slijedom rečenog, evo i treće karakteristike šezdesetosmaške revolucije, a to je arogancija. Narcis je arogantan jer ruši sve staro kao patrijarhalno, kao represivno, koje stoji na putu njegovu dionizijskom deliriju i opijenosti samim sobom i svojom slikom, svojom samoregulirajućom slobodom.

Nastupa najopasnija diverzija u povijesti Zapada: infantilni narcis kida vezu između slobode i limita, između moći i odgovornosti, između želje i žrtve, između seksa i rađanja, između povijesti i prirode, između zasluga i rezultata, a svi ovi raskidi mogu se podvesti pod onaj temeljni raskid koji stoji u korijenu svih spomenutih, a to je raskid između dužnosti i prava, pri čemu nitko ne želi dužnost, već samo prava, svi govore o pravima, ali ne u kontekstu nekog objektivnog ili zajedničkog dobra, već u kontekstu sebičnog i infantilnog samoostvarenja. To je dominantni tip čovjeka današnjice začet u epruveti šezdesetosmaškog laboratorija, čovjek koji govori samo o pravima, ali ne i o dužnostima, već od osnovnoškolske dobi.

Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti, doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je,prije ‘68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: “Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu.”

Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji. Sažmimo sve u rečenicu iz romana “Besmrtnost” Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se “svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo”.

Na državi je samo da ispunjava spolne, rodne, socijalne… želje totalitarnog pojedinca. Tako prava totalitarnog pojedinca samo umnažaju dužnosti demokratske države i onih koji stvaraju novac, jer da biste nekom pripisali pravo, netko (mali poduzetnik) mora preuzeti dužnost.

Paradoks je sljedeći, u totalitarnoj državi pojedinac nije slobodan, u demokratskoj državi država nije slobodna, ona je feminizirana, majka kućanica, “sluškinja” koja stalno mora umnažati sise kako bi odgovorila sve objesnijim zahtjevima totalitarnog pojedinca i njegovih sumanutih želja koje se svakim danom sve više umnažaju.

Ja želim biti žensko, nema problema, država će ti platiti operaciju, ja želim dijete, nema problema država će providjeti, ja želim status braka, nema problema, država će to riješiti, ja želim… Kultura u kojoj se i imanje djeteta (dijete kao posjed, stvar kao iPhone ili automobil) naziva “pravom” jest kultura u kojoj je ludost i arogancija narcisizma legalizirana kao norma, a ljudska i ina prava poprimaju razmjere sekularne religije, neka vrsta posljednje utopije.

U takvom narcističkom društvu totalitarnog pojedinca mikroidentiteti, poput spolnih/rodnih LGBTIQ… niču kao gljive poslije kiše, dočim se guše povijesni makroidentiteti, nacija, religija…, sve što miriše na tradiciju, normu. Društvo “ere prava”, kakao je pisao Bobbio, u kojem se svatko bori samo za sebe i svoje pravo jest društvo koje proizvodi usamljenu gomilu, skup atomiziranih pojedinaca koji zajednički život čine nemogućim, društva se i države urušavaju jer se urušava zajednica kao takva.

Tamo gdje totalitarni pojedinac i njegove želje postaju automatski norma ili zakon, svaki drugi zakon je aboliran, prije svega onaj zdravog razuma. Čovjek se reducira na konzumenta, bonvivana i singla koji se ne želi ženiti niti preuzimati bilo kakve obveze, pa mi onda na Zapadu drvimo o demografskoj katastrofi, previđajući da je to samo posljedica delirija totalitarnog pojedinca koji izvan sebe i svog samoostvarenja ne vidi ništa drugo.

U sprezi sa sveučilištima, koja su pokorili u sklopu gramscijanskog “marša kroz institucije”, svoju manjinsku kulturu i etos nametnuli su kao dominantnu, pa uz pomoć novog bigotizma zvanog “politička korektnost” još ono malo “nazadnih snaga” što je preostalo žele ušutkati ili isključiti iz društva.

Naime, budući da ljevičarska politička revolucija nije uspjela, šezdesetosmaši i njihova djeca na sveučilištima i kulturnim institucijama okrenuli su se jezičnoj revoluciji zvanoj politička korektnost, pa riječi sa sufiksom fobija niču svaki dan kao korov, uvode se nove riječi i zamjenice, etiku su zamijenile etikete, a zakoni, kao u Kanadi, počinju propisivati kako koga treba oslovljavati, inače idete u zatvor zbog “govora mržnje”. Antiseksizam, antirasizam, antifašizam, antidiskriminacija…, i svi ti deseci “anti-” postali su prazni pojmovi, tek maljevi za udaranje po onima koji odskaču od njihova jezičnog puritanizma.

Države su popustile pred ovom orvelovskom rabotom pa svaki dan lifraju zakone dodvoravajući se patologiji preobučenoj u modernost, u progres, u borbu protiv nasilja (Istanbulska), a zapravo se ne radi ni o kakvom napretku, već o vremenu u kojem su poremećaji ušli u modu pod krinkom raznoraznih prava, odvojenih od bilo kakvih dužnosti i zakona, utemeljenog ne u slijepoj želji, to ima i životinja, već u čovjekovoj razumnoj naravi.

Proglasivši pak istinu konstruktom, u procesu zakonodavstva ostvarilo se Hobbesovo “proročanstvo” kako “auctoritas, non veritas facit legem” (autoritet, ne istina čini zakone), iz čega slijedi i odvajanje prava i pravde na tragu Hansa Kelsena koji kaže kako nešto “nije zapovjeđeno zato što je pravedno, već je nešto pravedno zato što je zapovjeđeno”, a zapovjeđeno je da je “zabranjeno zabranjivati”.

Politika u klasičnom smislu šezdesetosmaše ne zanima, oni težište prebacuju s javnog na privatno, pogotovo na svevrišteće “probleme” seksualnih prava i sloboda. Ona je zapadna inačica maoizma i njegove “kulturne revolucije”, baš kako je upozorio Revelli: “Šezdesetosma je bila zapravo kulturna revolucija. Ili antropološka, rečeno još snažnije, u smislu premještanja žarišta na svagdašnji život, na stilove života”, posebno kada je obitelj u pitanju.

Mao Ce Tung je svoju kulturnu revoluciju provodio u ime totalitarne države, šezdesetosmaši u ime totalitarnog pojedinca. Ima li razlike u ove dvije kulturne revolucije? U biti ne. I totalitarna država i totalitarni pojedinac plod su samovolje. Mao Ce Tung se samo dao istetovirati, obukao traperice, ošišao na irokezu, i pustio drugima da isto od sebe rade što ih je volja. Da, volja, ili u prijevodu – zbogom pameti.

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati