Connect with us

U potrazi za Istinom

Socijalizam s Titovim ljudskim, nakaznim likom (2)

Objavljeno

-

U povećem svjedočenju naslova „Sinovi Golog otoka“ (2011.) Abdulah Sidran citira metode golo-otočkih divljačkih mučenja koja su objavili drugi autori:

„Japanska kragna: oko glave obmotaju nakvašen konopac, pa ga zatežu motkom, koju lagano okreću kao vodenički vitao. Jedan čvor konopca nalazi se na slepoočnici, a druga dva na očima. Usled okretanja vitla i stezanja užeta najprije ti prskaju oči. Bol je ogroman i nepodnošljiv i, ne popustiš li, završava time što ti se lobanja, počevši od slepog oka, slama. To je jedna od najbolnijih sporih vrsta smrti – može se otegnuti koliko se dželatu dopada i bez priznanja se takoreći uopšte ne može podneti. (D. Mihailović)

Podmornica: glava žrtve se uranja u bure s morskom vodom. Dlanovima žrtvi pokrivaju lice. Male prste zariju u usta, između obraza i zuba, prstenjacima pritisnu nozdrve, srednjacima oči, a palce smjeste u ušne školjke. Onda potapaju, paze da se žrtva ne uguši.

Presovanje: mučeniku se u ležećem stavu stavlja teška kamena ploča na grudi. Proticanjem vremena disanje postaje sve teže i snaga mučenoga slabi…

Špansko plivanje: mučenje poznato još iz vremena Inkvizicije. Izbjegavale su ga i najsurovije policije svijeta zato što su ljudi izloženi tom postupku često umirali od srčanog udara. Svežu ti ruke i noge, u usta uvale neku krpu, glavu zabace nazad i kroz nos sipaju mlaz vode. Daviš se kao u najdubljoj vodi. Na Golom otoku Udba je uvela značajnu novinu kojom su izbjegnute prijevremene smrtne posljedice: ljekar joj je slušao srce i kad god bi ocijenio da može da eksplodira, davao bi rukom znak da prekinu. (P. Kostić)

Doktor Nikolić govori i o mučenju termo-kauterizacijom, paljenjem usijanim gvožđem dijelova tijela koji su bogati nervnim završecima (dojke, bradavice, polni organi, jezik, uši, šake…) i o specijalnim zubarskim bušilicama prilagođenim za mučenje, kao i o postupku prženja očiju sonom kiselinom: u oči se sipa rastvor kiseline, alkohola ili etera, a zatim se oči premažu ljepilom da bi slijepljeni kapci spriječili da rastvor isteče. Čovjek bi zaista pomahnitao od boli i prženja u oku. (P. Kostić)“

Briga Partije za naše zdravlje svijetao je primjer čovječnosti – natpis u logoru Goli otok

U knjizi „Goli otok, istočni grijeh Zapada“ (1995.) politički uznik Dobroslav Paraga detaljno opisuje obračune među zatvorenicima: lom ruke, zubima otkinuto uho, smještanje žrtve u golootočku podzemnu samicu bez liječenja, glava je otekla, dobio je tetanus, život visio o koncu.

Zatim: udarali su se željeznim cijevima po glavi i tijelu, prijelom nosa i kosti lica, napukla lubanja.

Zatim: nožem pokušao iskopati oči starijem zatvoreniku, omotao novine oko nogu i zapalio vatru, zastrašujuće probuđenog izubijao debelom žicom, žrtva otečenih i krvavih nogu zatvorena u samicu.

Zatim: nogama mu skakao na glavu, žrtva zadobila teški potres mozga uz slomljene čeone kosti te probodena crijeva i želudac, razbijene glave, strah i neizvjesnost. Zatim: odveden iz samice i lancima vezan za radijator, šest ga je stražara svezanog mlatilo na hodniku sve dok se nije onesvijestio, željeznim ključem stražar mu izbio prednje zube jer je poslije bijega odbio piti morsku vodu, stražari ga na hodniku tukli lancima, nakon uzastopnih mlaćenja psihijatrijski se liječio, ali ostao je mentalno poremećen unatoč trogodišnjim pokušajima izlječenja, odmah poslije kirurške intervencije u Varaždinu strpan natrag u golo-otočku samicu s ozljedama po glavi i tijelu, nakon premlaćivanja ostao nagluh, prije ulaska u samicu stražar Paragu tako premlatio pendrekom da mu je popucala koža na leđima te su ostale vidljive brazgotine.

Zatim: ubio dva zatvorenika, žrtvama odsjekao glave, zbog duga od nekoliko kutija cigareta ubio zatvorenika s 24 uboda nožem, udavljen jastukom u bolnici KPD u Šimunskoj cesti u Zagrebu 1984., objesili ga i stegli omču oko vrata u pletionici, podigli ga do stropa, privezali konopac za nogu od stola i otišli na doručak dok se ovaj gušio, na pokušaje ubojstva upozoravali su i politički zatvorenici Dražen Budiša i Vlado Gotovac, bodežom i pokušajem živog zazidavanja Paragu su pokušali ubiti, grubim uvlačenjem debele sonde za hranjenje umalo ga je usmrtio zatvorski liječnik, za organizirane potjere zatvorski su stražari jednog jadnika usmrtili udarivši ga gliserom. a drugog ulovili i vukli do pristaništa i ugušili ne vadeći ga iz mora.

Zatim: samo-ozlijeđivanja na paklenu otoku su masovna, britvom se razderao po cijelom tijelu, više od 130 puta, prerezao vene i tetive i gotovo iskrvario, ostao 100 postotni invalid, odsjekao prst na ruci, gutao staklo, toplomjere sa živom, britve, čeličnu prašinu, svaka dva mjeseca operiran pa ponavljao sve, takav se udarao u pretrpan želudac da bi izazvao perforaciju i iskrvarenje, rezao žile istiskivao krv iz njih u mlazevima po stropu, stolu i podu, poslije je morao platiti bolničaru za šivanje posjekotina, javno se razrezao žiletom po grudima a zatim skupljao krv u čašu od jogurta, pio i nazdravljao osuđenicima, zapalio parket-pastom noge, poslije liječenja sve ponovio, prerezao vratne žile, pisao krvlju po zidovima, sasjekao svaki djelić svoga tijela da bi provjerio teče li mu krv ili nafta, odrezao obje šake i skončao, zašio usta želeći umrijeti, odrezao penis, preživio 23 operacije želuca, po povratku s posljednje isjekao i iščupao čašice na koljenima, umro od prevelike doze lijekova protiv epilepsije, u zatvoru se objesio, doznavši da mu referent za preodgoj seksualno iskorištava suprugu radi dozvola za slobodne razgovore, otrovao se u lakirnici, objesio se o plahtu, ubio se skočivši s 20-metarskog tornja, u pismu jedanaest bivših zatvorenika iznose podatak o šest samoubojstava godine 1985. i 86., skokom sa zatvorskog tornja slomio obje noge i rebra, zbog crvljive hrane 1986. izbila pobuna 144 zatvorenika na otoku.

Zatim: zatvorski službenici pljačkali su zaradu zatvorenika, otuđivali goleme količine gotovih proizvoda iz pogona i skladišta, odvozili ih i prodavali na kopnu za svoj račun. Za svaki od ovih slučajeva Paraga navodi konkretna imena, tako navodi 24 imena zatvorenika koji su se po izlasku morali nastaviti liječiti, među njima Franjo Tuđman i Vlado Gotovac. Slijedi nabrajanje bolesti: arteroskleroza, astma, dijabetes, upala prostate, glaukom sa sljepoćom, srčani infarkt, TBC, izbacivao krv, čir na želucu, žučni kamenci, perforacija želučanog čira, narkoman, sifilističar, umro od neliječenja i slabosti srca, iznenada umro – zatvorska uprava proglasila od leukemije. Zatim: neliječenje duševnih bolesnika i prisilno psihijatrijsko liječenje zdravih…

Ovo me podsjetilo na suđenje i prisilno liječenje Marka Franciškovića u Sveto Šimunskoj zatvorskoj bolnici ali u Zagrebu 2013. godine!!

Zatim: zubima si kidao meso, skidali i gutali vlastitu kožu, vršili protuprirodni blud s ovcama i mačkama, epileptičarima u prašini na zemlji nitko ne pomaže, bolnicu zatvorenici zovu grobnicom, pošiljke skupocjenih lijekova nestaju na tajanstven način, prisvaja ih doktor ………….., šef ambulantne službe, kriminalci kao nekakva paralelna uprava, bili su u svemu povlašteni, besplatni zidarski radovi na kući zamjenika direktora… Republičkom sekretarijatu za pravosuđe Hrvatske stižu ovakve stotine predstavki zatvorenika i njihove rodbine, a na koje Sekretarijat nikada ne odgovara.

I sad, nakon svega ovoga, prestrašnoga, postavljam jednostavno pitanje: Je li posvuda oštro osuđivan (od prepametnih Hrvateka i inih „antifašista“) saborski zastupnik general Željko Glasnović u pravu? U pravu kada kaže: Bez lustracije nema Kroacije! Ili nije? Ili su u pravu nazovi zastupnici u Saboru koji bježe van čim general ošine po istini? Ili ne trebamo znati gdje su danas likovi iz Paragine knjige (s imenom i prezimenom!) istražni suci, isljednici, voditelji pritvora, zatvora, samica u središtu Zagreba sve te režimlije Jugoslavije, sadisti, pervertiti i dželati, (!)… Gdje su ti i takvi predsjednici sudova, tipovi koji nisu odgovarali na službene podneske odvjetnika, koji su držali da su Goli otok, Stara Gradiška, Lepoglava i ostali iz Titova gulaga – legitimni zatvori?

Gdje su danas (valjda prijeki suci iz, nota bene – 80-ih godina XX. stoljeća!) koji obrani u slučaju Paraga nisu dopustili ni jednog o desetina i desetina pozvanih svjedoka? Kakvo je to onda suđenje? Presuda prepisuje optužbu? Čemu onda cijela ta predstava, čemu uopće odvjetnici obrane? Gdje su ti „suci“ u stvari sudije, koji su odvjetnicima tada prijetili da će ih izbaciti iz sudnice?! Smije li demokratsko društvo to znati? Nikoga ne treba proganjati, ali svakoga se mora držati odgovornim za (ne)djela ako i koja je počinio! Ne tako davno.

Ili trebamo živjeti u gluhonijemom pomirenju i mantrati „bilo pa prošlo“? „Okrenimo se budućnosti“? A Titove političke žrtve neka se nose sa svojim urušenim zdravljem i životom, s nepravdom koja traje do danas. Neka sami plaćaju liječenje? Neka gutaju i zaborave?! Nakon gotovo trideset godina u demokraciji??

Je li (stigmatizirani!) general Željko Glasnović, u ovom kontekstu, izrekao punu istinu ili istinu govori i radi ministrica Blaženka Divjak, komesar u 21. stoljeću, iz stranke nagrađene najvećim brojem kaznenih presuda? Govori i zabranjuje i tako iznova osuđuje i stigmatizira odavno slobodnu gđu Julienne E. Bušić, hrvatsku književnicu i bivšu uznicu. Gdje je tu nestala parola „okrenimo se budućnosti“? U što je okrenuta i zagledana inspektorica i ministrica, komesarski, Divjak? Kako ona, takva, uopće može postati, a kako li ostati ministricom??

Lustracija će nastupiti kad-tad. I nikad ne će biti kasno. Bez nje nema ni napretka Hrvatske ni stvarnog pravosudnog progona korupcije, …sine qua non….

Logori na Golome i Grguru bili su strašni, no ostali su kao puna paradigma za sve Titove logore jer svaki je imao nešto po čemu je bio na Titovoj liniji, a to znači jezivo okrutan. Navodno iz Titovih dana u Rusiji potječe taj njegov lijepo rečeno represivni, a u stvari otvoreno zločinački državni aparat. Slika je to njegova odnosa prema svojim drugovima komunistima, brojnim istaknutim funkcionerima Jugoslavije, ali još i više spram neistomišljenika ili običnih građana koji su samo ispričali neki vic, nešto kazali u gostionici i nečemu se političkome nasmijali. Upravo taj „najveći sin naših naroda i narodnosti“ osmislio je jugoslavenski, komunistički zločinački aparat: i Oznu, i Knoj, i Udbu.

OZN ili OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda) formirana svibnja 1944., bila je komunistička tajna policija, “sigurnosno-obavještajna služba” Jugoslavije. Godinu dana prije kraja 2. sv. rata tako je nastala Titova centralizirana sigurnosno-obavještajna organizacija na teritoriju Jugoslavije koja je mrežom svojih doušnika sijala strah i dugo poslije rata.

Njezin ustroj podijeljen je na četiri dijela: Prvi odsjek bio je zadužen za rad u inozemstvu i na okupiranom teritoriju. Drugi odsjek radio je na oslobođenom teritoriju. Treći odsjek imao je protu-obavještajne zadaće u Narodno-oslobodilačkoj vojsci (NOV) i Partizanskim odredima Jugoslavije (POJ). Četvrti odsjek se bavio statističko-tehničkim poslovima.

Ozna je djelovala na civilnom i vojnom planu, kao posebni odsjek Jugoslavenske armije. Reorganizirana je u ožujku 1945. kada je Drugi odjel Ozne prerastao u Udbu (UDB) i prešao u sustav Ministarstva unutarnjih poslova (MUP). Prvi odjel Ozne postupno je prerastao u Vojnu obavještajnu službu (VOS), a dio u Službu informacija i dokumentacije (SID). Treći odsjek utemeljio se u Kontra-obavještajnu službu (KOS). KOS je 1955. preimenovan u OB – Organ bezbednosti, a Udba 1966. godine u SDB – Službu državne bezbednosti odnosno kasnije u SDS – Službu državne sigurnosti.

SDB kao civilna kontra-obavještajna služba nalazila se u sastavu Saveznog sekretarijata unutarnjih poslova (SSUP). Odluke o likvidaciji političkih protivnika donosio je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka. Predsjednici su redom bili Vladimir Bakarić, Milka Planinc, Stane Dolanc i B. (Bogoljub?) Bogićević. Ni o njima nisu pokrenuti pravosudni postupci…

Javor Novak/HKV

Prvi dio

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas