Pratite nas

U potrazi za Istinom

Socijalizam s Titovim ljudskim, nakaznim likom (2)

Objavljeno

na

U povećem svjedočenju naslova „Sinovi Golog otoka“ (2011.) Abdulah Sidran citira metode golo-otočkih divljačkih mučenja koja su objavili drugi autori:

„Japanska kragna: oko glave obmotaju nakvašen konopac, pa ga zatežu motkom, koju lagano okreću kao vodenički vitao. Jedan čvor konopca nalazi se na slepoočnici, a druga dva na očima. Usled okretanja vitla i stezanja užeta najprije ti prskaju oči. Bol je ogroman i nepodnošljiv i, ne popustiš li, završava time što ti se lobanja, počevši od slepog oka, slama. To je jedna od najbolnijih sporih vrsta smrti – može se otegnuti koliko se dželatu dopada i bez priznanja se takoreći uopšte ne može podneti. (D. Mihailović)

Podmornica: glava žrtve se uranja u bure s morskom vodom. Dlanovima žrtvi pokrivaju lice. Male prste zariju u usta, između obraza i zuba, prstenjacima pritisnu nozdrve, srednjacima oči, a palce smjeste u ušne školjke. Onda potapaju, paze da se žrtva ne uguši.

Presovanje: mučeniku se u ležećem stavu stavlja teška kamena ploča na grudi. Proticanjem vremena disanje postaje sve teže i snaga mučenoga slabi…

Špansko plivanje: mučenje poznato još iz vremena Inkvizicije. Izbjegavale su ga i najsurovije policije svijeta zato što su ljudi izloženi tom postupku često umirali od srčanog udara. Svežu ti ruke i noge, u usta uvale neku krpu, glavu zabace nazad i kroz nos sipaju mlaz vode. Daviš se kao u najdubljoj vodi. Na Golom otoku Udba je uvela značajnu novinu kojom su izbjegnute prijevremene smrtne posljedice: ljekar joj je slušao srce i kad god bi ocijenio da može da eksplodira, davao bi rukom znak da prekinu. (P. Kostić)

Doktor Nikolić govori i o mučenju termo-kauterizacijom, paljenjem usijanim gvožđem dijelova tijela koji su bogati nervnim završecima (dojke, bradavice, polni organi, jezik, uši, šake…) i o specijalnim zubarskim bušilicama prilagođenim za mučenje, kao i o postupku prženja očiju sonom kiselinom: u oči se sipa rastvor kiseline, alkohola ili etera, a zatim se oči premažu ljepilom da bi slijepljeni kapci spriječili da rastvor isteče. Čovjek bi zaista pomahnitao od boli i prženja u oku. (P. Kostić)“

Briga Partije za naše zdravlje svijetao je primjer čovječnosti – natpis u logoru Goli otok

U knjizi „Goli otok, istočni grijeh Zapada“ (1995.) politički uznik Dobroslav Paraga detaljno opisuje obračune među zatvorenicima: lom ruke, zubima otkinuto uho, smještanje žrtve u golootočku podzemnu samicu bez liječenja, glava je otekla, dobio je tetanus, život visio o koncu.

Zatim: udarali su se željeznim cijevima po glavi i tijelu, prijelom nosa i kosti lica, napukla lubanja.

Zatim: nožem pokušao iskopati oči starijem zatvoreniku, omotao novine oko nogu i zapalio vatru, zastrašujuće probuđenog izubijao debelom žicom, žrtva otečenih i krvavih nogu zatvorena u samicu.

Zatim: nogama mu skakao na glavu, žrtva zadobila teški potres mozga uz slomljene čeone kosti te probodena crijeva i želudac, razbijene glave, strah i neizvjesnost. Zatim: odveden iz samice i lancima vezan za radijator, šest ga je stražara svezanog mlatilo na hodniku sve dok se nije onesvijestio, željeznim ključem stražar mu izbio prednje zube jer je poslije bijega odbio piti morsku vodu, stražari ga na hodniku tukli lancima, nakon uzastopnih mlaćenja psihijatrijski se liječio, ali ostao je mentalno poremećen unatoč trogodišnjim pokušajima izlječenja, odmah poslije kirurške intervencije u Varaždinu strpan natrag u golo-otočku samicu s ozljedama po glavi i tijelu, nakon premlaćivanja ostao nagluh, prije ulaska u samicu stražar Paragu tako premlatio pendrekom da mu je popucala koža na leđima te su ostale vidljive brazgotine.

Zatim: ubio dva zatvorenika, žrtvama odsjekao glave, zbog duga od nekoliko kutija cigareta ubio zatvorenika s 24 uboda nožem, udavljen jastukom u bolnici KPD u Šimunskoj cesti u Zagrebu 1984., objesili ga i stegli omču oko vrata u pletionici, podigli ga do stropa, privezali konopac za nogu od stola i otišli na doručak dok se ovaj gušio, na pokušaje ubojstva upozoravali su i politički zatvorenici Dražen Budiša i Vlado Gotovac, bodežom i pokušajem živog zazidavanja Paragu su pokušali ubiti, grubim uvlačenjem debele sonde za hranjenje umalo ga je usmrtio zatvorski liječnik, za organizirane potjere zatvorski su stražari jednog jadnika usmrtili udarivši ga gliserom. a drugog ulovili i vukli do pristaništa i ugušili ne vadeći ga iz mora.

Zatim: samo-ozlijeđivanja na paklenu otoku su masovna, britvom se razderao po cijelom tijelu, više od 130 puta, prerezao vene i tetive i gotovo iskrvario, ostao 100 postotni invalid, odsjekao prst na ruci, gutao staklo, toplomjere sa živom, britve, čeličnu prašinu, svaka dva mjeseca operiran pa ponavljao sve, takav se udarao u pretrpan želudac da bi izazvao perforaciju i iskrvarenje, rezao žile istiskivao krv iz njih u mlazevima po stropu, stolu i podu, poslije je morao platiti bolničaru za šivanje posjekotina, javno se razrezao žiletom po grudima a zatim skupljao krv u čašu od jogurta, pio i nazdravljao osuđenicima, zapalio parket-pastom noge, poslije liječenja sve ponovio, prerezao vratne žile, pisao krvlju po zidovima, sasjekao svaki djelić svoga tijela da bi provjerio teče li mu krv ili nafta, odrezao obje šake i skončao, zašio usta želeći umrijeti, odrezao penis, preživio 23 operacije želuca, po povratku s posljednje isjekao i iščupao čašice na koljenima, umro od prevelike doze lijekova protiv epilepsije, u zatvoru se objesio, doznavši da mu referent za preodgoj seksualno iskorištava suprugu radi dozvola za slobodne razgovore, otrovao se u lakirnici, objesio se o plahtu, ubio se skočivši s 20-metarskog tornja, u pismu jedanaest bivših zatvorenika iznose podatak o šest samoubojstava godine 1985. i 86., skokom sa zatvorskog tornja slomio obje noge i rebra, zbog crvljive hrane 1986. izbila pobuna 144 zatvorenika na otoku.

Zatim: zatvorski službenici pljačkali su zaradu zatvorenika, otuđivali goleme količine gotovih proizvoda iz pogona i skladišta, odvozili ih i prodavali na kopnu za svoj račun. Za svaki od ovih slučajeva Paraga navodi konkretna imena, tako navodi 24 imena zatvorenika koji su se po izlasku morali nastaviti liječiti, među njima Franjo Tuđman i Vlado Gotovac. Slijedi nabrajanje bolesti: arteroskleroza, astma, dijabetes, upala prostate, glaukom sa sljepoćom, srčani infarkt, TBC, izbacivao krv, čir na želucu, žučni kamenci, perforacija želučanog čira, narkoman, sifilističar, umro od neliječenja i slabosti srca, iznenada umro – zatvorska uprava proglasila od leukemije. Zatim: neliječenje duševnih bolesnika i prisilno psihijatrijsko liječenje zdravih…

Ovo me podsjetilo na suđenje i prisilno liječenje Marka Franciškovića u Sveto Šimunskoj zatvorskoj bolnici ali u Zagrebu 2013. godine!!

Zatim: zubima si kidao meso, skidali i gutali vlastitu kožu, vršili protuprirodni blud s ovcama i mačkama, epileptičarima u prašini na zemlji nitko ne pomaže, bolnicu zatvorenici zovu grobnicom, pošiljke skupocjenih lijekova nestaju na tajanstven način, prisvaja ih doktor ………….., šef ambulantne službe, kriminalci kao nekakva paralelna uprava, bili su u svemu povlašteni, besplatni zidarski radovi na kući zamjenika direktora… Republičkom sekretarijatu za pravosuđe Hrvatske stižu ovakve stotine predstavki zatvorenika i njihove rodbine, a na koje Sekretarijat nikada ne odgovara.

I sad, nakon svega ovoga, prestrašnoga, postavljam jednostavno pitanje: Je li posvuda oštro osuđivan (od prepametnih Hrvateka i inih „antifašista“) saborski zastupnik general Željko Glasnović u pravu? U pravu kada kaže: Bez lustracije nema Kroacije! Ili nije? Ili su u pravu nazovi zastupnici u Saboru koji bježe van čim general ošine po istini? Ili ne trebamo znati gdje su danas likovi iz Paragine knjige (s imenom i prezimenom!) istražni suci, isljednici, voditelji pritvora, zatvora, samica u središtu Zagreba sve te režimlije Jugoslavije, sadisti, pervertiti i dželati, (!)… Gdje su ti i takvi predsjednici sudova, tipovi koji nisu odgovarali na službene podneske odvjetnika, koji su držali da su Goli otok, Stara Gradiška, Lepoglava i ostali iz Titova gulaga – legitimni zatvori?

Gdje su danas (valjda prijeki suci iz, nota bene – 80-ih godina XX. stoljeća!) koji obrani u slučaju Paraga nisu dopustili ni jednog o desetina i desetina pozvanih svjedoka? Kakvo je to onda suđenje? Presuda prepisuje optužbu? Čemu onda cijela ta predstava, čemu uopće odvjetnici obrane? Gdje su ti „suci“ u stvari sudije, koji su odvjetnicima tada prijetili da će ih izbaciti iz sudnice?! Smije li demokratsko društvo to znati? Nikoga ne treba proganjati, ali svakoga se mora držati odgovornim za (ne)djela ako i koja je počinio! Ne tako davno.

Ili trebamo živjeti u gluhonijemom pomirenju i mantrati „bilo pa prošlo“? „Okrenimo se budućnosti“? A Titove političke žrtve neka se nose sa svojim urušenim zdravljem i životom, s nepravdom koja traje do danas. Neka sami plaćaju liječenje? Neka gutaju i zaborave?! Nakon gotovo trideset godina u demokraciji??

Je li (stigmatizirani!) general Željko Glasnović, u ovom kontekstu, izrekao punu istinu ili istinu govori i radi ministrica Blaženka Divjak, komesar u 21. stoljeću, iz stranke nagrađene najvećim brojem kaznenih presuda? Govori i zabranjuje i tako iznova osuđuje i stigmatizira odavno slobodnu gđu Julienne E. Bušić, hrvatsku književnicu i bivšu uznicu. Gdje je tu nestala parola „okrenimo se budućnosti“? U što je okrenuta i zagledana inspektorica i ministrica, komesarski, Divjak? Kako ona, takva, uopće može postati, a kako li ostati ministricom??

Lustracija će nastupiti kad-tad. I nikad ne će biti kasno. Bez nje nema ni napretka Hrvatske ni stvarnog pravosudnog progona korupcije, …sine qua non….

Logori na Golome i Grguru bili su strašni, no ostali su kao puna paradigma za sve Titove logore jer svaki je imao nešto po čemu je bio na Titovoj liniji, a to znači jezivo okrutan. Navodno iz Titovih dana u Rusiji potječe taj njegov lijepo rečeno represivni, a u stvari otvoreno zločinački državni aparat. Slika je to njegova odnosa prema svojim drugovima komunistima, brojnim istaknutim funkcionerima Jugoslavije, ali još i više spram neistomišljenika ili običnih građana koji su samo ispričali neki vic, nešto kazali u gostionici i nečemu se političkome nasmijali. Upravo taj „najveći sin naših naroda i narodnosti“ osmislio je jugoslavenski, komunistički zločinački aparat: i Oznu, i Knoj, i Udbu.

OZN ili OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda) formirana svibnja 1944., bila je komunistička tajna policija, “sigurnosno-obavještajna služba” Jugoslavije. Godinu dana prije kraja 2. sv. rata tako je nastala Titova centralizirana sigurnosno-obavještajna organizacija na teritoriju Jugoslavije koja je mrežom svojih doušnika sijala strah i dugo poslije rata.

Njezin ustroj podijeljen je na četiri dijela: Prvi odsjek bio je zadužen za rad u inozemstvu i na okupiranom teritoriju. Drugi odsjek radio je na oslobođenom teritoriju. Treći odsjek imao je protu-obavještajne zadaće u Narodno-oslobodilačkoj vojsci (NOV) i Partizanskim odredima Jugoslavije (POJ). Četvrti odsjek se bavio statističko-tehničkim poslovima.

Ozna je djelovala na civilnom i vojnom planu, kao posebni odsjek Jugoslavenske armije. Reorganizirana je u ožujku 1945. kada je Drugi odjel Ozne prerastao u Udbu (UDB) i prešao u sustav Ministarstva unutarnjih poslova (MUP). Prvi odjel Ozne postupno je prerastao u Vojnu obavještajnu službu (VOS), a dio u Službu informacija i dokumentacije (SID). Treći odsjek utemeljio se u Kontra-obavještajnu službu (KOS). KOS je 1955. preimenovan u OB – Organ bezbednosti, a Udba 1966. godine u SDB – Službu državne bezbednosti odnosno kasnije u SDS – Službu državne sigurnosti.

SDB kao civilna kontra-obavještajna služba nalazila se u sastavu Saveznog sekretarijata unutarnjih poslova (SSUP). Odluke o likvidaciji političkih protivnika donosio je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka. Predsjednici su redom bili Vladimir Bakarić, Milka Planinc, Stane Dolanc i B. (Bogoljub?) Bogićević. Ni o njima nisu pokrenuti pravosudni postupci…

Javor Novak/HKV

Prvi dio

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mandić: Dokazano je da su širokobriješki franjevci bili potpuno nedužni

Objavljeno

na

Objavio

Hrvoje Mandić, mladi znanstvenik iz Hercegovine, prvi je doktorirao s temom stradanja hercegovačkih franjevaca tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća

U sjeni obilježavanje 75.obljetnice jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca ostala je vijest kako je mladi znanstvenik Hrvoje Mandić doktorirao na temi ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Mandić je doktorirao na Fakultetu hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu s najvišom ocjenom. Mentor disertacije bio je dr.sc. Mario Jareb, a u povjerenstvu za obranu doktorskoga rada bili su prof. dr. sc. Josip Jurčević, kao predsjednik, te članovi doc. dr. sc. Vlatka Vukelić i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Zbog toga smo odlučili razgovarati s ovim mladim znanstvenikom koji je 1987.godine rođen u Mostaru, a osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića završio je na Širokome Brijegu. Mandić je dosad objavio više stručnih radova i sudjelovao na brojnim simpozijima.

Zločin nad franjevcima planiran

Prošlo je gotovo tri desetljeća od stvaranja hrvatske države. Jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je za doktorsku disertaciju odabrao temu ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Zbog čega je to tako? Je li to još tabu temu u hrvatskom društvu, posebno među znanstvenom zajednicom? Malobrojni su mediji o tomu pisali, a tek se prije nekoliko godina počelo o tomu govoriti i pisati. Možemo reći da taj led pomalo probija vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Razlog tomu u činjenici je da je ta tematika bila svjesno prešućivana u komunističkoj Jugoslaviji zbog počinjenih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Danas je znatno olakšan pristup arhivskim i drugim izvorima te je ova tematika ponovno aktualizirana. Vicepostulator fra Miljenko Stojić prvi je koji je ovu tematiku podigao na višu razinu u javnom prostoru jer marljivo radi na prikupljanju arhivskih izvora, istraživanju i saslušavanju svjedoka te dokumentiranju podataka vezanih za otkrivanje istine o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Ovim putem želim mu izraziti zahvalnost jer mi je mnogo pomogao omogućivši mi uvid u dio Pismohrane Vicepostulature, što mi je znatno olakšalo izradu doktorske disertacije.

Je li zločin na širokobriješkim franjevcima bio planiran na višim razinama Avnoja?

Zapravo je zločin bio isplaniran u samoj vrhušci Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnika poput Aleksandra Rankovića. U provođenju pokolja nad hercegovačkim franjevcima KPJ je angažirala Oznu, KNOJ, postrojbu 3. prekomorske brigade, 2. dalmatinske brigade i druge postrojbe u sastavu VIII. dalmatinskoga korpusa.

Tko je po Vašim saznanjima na terenu izvršavao odluke, odnosno vodio operacije i izvršavao zločine nad franjevcima? Postoje li o tomu pisani dokumenti?

Zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ Fitzroy Maclean iz Beograda je britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) poslao izvješće napisano 8. veljače 1945. (br. 164), u kojemu se osvrnuo na likvidaciju širokobrijeških franjevaca. U izvješću između ostaloga navodi kako mu je J. B. Tito ‘nedavno rekao da će iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca, iako se više no ikad žestoko suprotstavlja bilo kom obliku vjerskih progona’. Izvješće Fitzroya Macleana posredno dokazuje kako je Josip Broz Tito planirao pobiti širokobriješke franjevce mnogo prije, još u jesen 1944. godine. Mjesec dana nakon navedenih događanja, točnije 12. ožujka 1945., u Beogradu je britanski brigadir Maclean odlikovan ordenom partizanske zvijezde I. reda na prijedlog maršala Josipa Broza Tita za izvanredne zasluge i hrabrost u borbi protiv zajedničkoga neprijatelja Jugoslavije i Velike Britanije – fašističke Njemačke. Visoko odlikovanje predao mu je predsjednik Avnoja Ivan Ribar u nazočnosti predstavnika savezničkih misija. Dokumenti Ozne i KNOJ-a danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su pak selektivno arhivirani. Pretpostavlja se kako su naredbe za ubojstva hercegovačkih franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu i mjesnoga pučanstva bile usmene zapovijedi partizanskoga Vrhovnog štaba upućene Ozni. Postoji iznimka, a to je slučaj ubojstva fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića u Kočerinu u svibnju 1945., koje je organizirao časnik Ozne Danilo Pecelj. Ovakva pretpostavka dijelom je odgovor na upit zašto toliko desetljeća nakon pokolja hercegovačkih franjevaca nemamo dokumente prema kojima bi se otkrilo tko su sve bili ostali izvršitelji pokolja hercegovačkih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu, Izbičnu, Bleiburgu i Križnom putu te ostalim mjestima.. Ostaju nam samo iskazi bivših pripadnika NOVJ koji su bili očevidci pokolja, kao i brojni ratni dokumenti na temelju kojih možemo rekonstruirati operativno kretanje postrojba koje su sudjelovale u napadima i u osvajanju franjevačkog samostana. Shodno tomu možemo utvrditi na kojem su operativnom pravcu postrojbi NOVJ izvršena ubojstva političkih neistomišljenika.

Mnogi su mi pobijeni franjevci uzor

Koliko je ovaj zločin vođen nacionalnom mržnjom, a u kojoj su mjeri njegovi korijeni ideološki?

Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 1945. konstruirala je stvarnost tako da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika, što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim. Za komunistički režim franjevci su bili potencijalni neprijatelji, anglofili, odnosno pristaše demokracije zapadnoga tipa i uz to odani Katoličkoj crkvi koja je bila istinski ideološki neprijatelj novoga režima. Potencijalni su neprijatelji bili i zato što se tijekom rata nisu kompromitirali ni na koji način. Surađivali su s protivnicima ustaškoga režima, mnoge od njih spasili su od pogibelji i štitili čitavo vrijeme rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke crkve. Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedne i druge bez ikakva su suđenja ubili jugoslavenski partizani. U vremenima koja su uslijedila ubijenim se hercegovačkih franjevcima naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin.

Kako komentirate činjenicu da je Vrhovni sud Srbije 70-ih godina prošloga stoljeća potvrdio da se radilo o nepravednom zločinu nad franjevcima, a današnji političari u Hrvatskoj opravdavaju ovaj zločin?

Činjenica je da su pojedini Hrvati i Srbi iz Dalmacije, visokopozicionirani oficiri u strukturama NOVJ, počinitelji ubojstava širokobrijeških franjevaca. U toj činjenici leže sva nastojanja pojedinih političara, sljedbenika komunističkoga totalitarnog režima, da se opravdava ovaj zločin.

Kako ste doživjeli izjave bivšeg predsjednike Ive Josipovića, da su franjevci u Širokom Brijegu ubijeni iz opravdanih razloga, kao legitiman vojni cilj? Josipović je s tim izašao vani, iako su dvije splitske patologinje u svojim nalazima otkrile da su franjevci ubijeni bez ikakvog vojnog otpora?!

Medijska izjava dr. Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i profesora kaznenoga prava na Sveučilištu u Zagrebu ukazuje na to koliko je jugoslavenska propaganda bila moćna i kako je dubok trag ostavila. Josipović je u riječkom Novom listu 13. travnja 2019. izjavio da su fratri na Širokom Brijegu, koje su likvidirali partizani nakon zauzeća samostana, bili „legitiman vojni cilj“. Nakon brojnih kritika, Josipović je žestoko odgovorio (Večernji list, 14. svibnja 2019., 28) ustrajući u svojoj optužbi. Izbjegao je dati odgovor na dosadašnja znanstvena istraživanja o borbama za Široki Brijeg. U članku „Borbe za Široki Brijeg od početka studenog 1944. do 7. veljače 1945.“ dekonstruirao sam mit da su širokobriješki samostan i crkva bili vojno utvrđenje. Između ostalo, to istraživanje nedvojbeno pokazuju da širokobriješki franjevci nisu sudjelovali u borbama niti je kod njih pronađeno bilo kakvo oružje, iz čega je jasno da nisu mogli niti su smjeli biti tretirani kao „legitiman vojni cilj“. Ovakve konstrukcije stvarnosti bivšeg profesora kaznenog prava na Sveučilištu u Zagrebu svjedoče o ideološkoj zaslijepljenosti pojedinih znanstvenika pri tumačenju pojedinih povijesnih događaja. Ta je izjava ukazala i na problem sustavnog zanemarivanja najnovijih historiografskih istraživanja koja su raskrinkala brojne krivotvorine, konstrukcije stvarnosti i ukazala da su jugoslavenski partizani ciljano pripremali zločine hercegovačkih franjevaca još od jeseni 1944. godine.

Smatrate li da će hercegovački franjevački mučenici jednoga dana postati blaženici, umoreni zbog mržnje prema vjeri?

Smatram da su hercegovački franjevci ubijeni nedužni, a pitanje postupka mučeništva prepustio bih Katoličkoj crkvi. Mogu samo reći da su mi mnogi pobijeni franjevci uzor, a prije svega mislim na provincijala fra Lea Petrovića koji je živio po franjevačkom geslu ‘Mir i dobro’.

Smatram da fra Leo Petrović zaslužuje spomenik i Trg u gradu Mostaru s natpisom- „Prijatelj, zaštitnik, mirotvorac i graditelj istinskih mostovima prema potlačenima i progonjenima grada Mostara.

U planu monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji

Posebno ste se osvrnuli na fra Radoslava Glavaša, načelnika Ministarstva bogoštovlja u NDH, kojega su partizani strijeljali krajem lipnja 1945. Fra Radoslav Glavaš je, naime, oštro kritizirao talijanske okupatore kojima je zamjerao da su prisvojili hrvatski teritoriji s ciljem da ga unište, ali i talijanske vojne svećenike koji su, kako navodi, gledali ubijanje Hrvata i paljenja crkava. S druge strane, neki kažu da je osnovao i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a jedan dio ljudi poput bivšega predsjednika Stjepana Mesića tvrde da je bio čuvar ustaškoga blaga. Koji je vaš sud kao znanstvenika o njegovu životu i radu tijekom Drugoga svjetskog rata i za vrijeme NDH?

U doktorskoj disertaciji napisao sam poglavlje ‘Fra Radoslav Glavaš i NDH’ o imenovanju fra Radoslava Glavaša, njegovu djelovanju u Vladi NDH, te pomoći koju je osigurao hercegovačkim franjevcima i biskupijskom svećenstvu u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Planiram objaviti monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i detaljno obraditi ulogu fra Radoslava Glavaša u Vladi NDH. Iz tog razloga ciljano ću preskočiti odgovoriti na ovih nekoliko pitanja.

Mate Primorac
Hrvatski tjednik/HKV

PRVI DOKTORAT O POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Slobodna Bosna: Šefik Džaferović važan dio sigurnosnog aparata koji je podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Šefik Džaferović

Analizirajući duboke odnose bošnjačkog političkog vrha i Irana, sarajevski portal Slobodna Bosna u četvrtom nastavku iznimno zanimljivog serijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze” “Iran i BiH, tajne i trajne veze” bavi se kampom Pogorelica kod Fojnice, gdje su odmah nakon rata iranski instruktori, obučavali odabrane pripadnike MUP-a BiH i tadašnjeg AID-a a mozak čitave operacije u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio je ubijeni  iranski general Soleimani.

Snage SFOR-a, zaposjele su object na Pogorelici 15. veljače 1996., a tijekom spomenute akcije zaplijenjena je kompletna dokumentacije i MTS u zatečeni tom objektu.

-Zgradu lovačkog doma “Pogorelica” specijalne snage SFOR-a su zaposjele u noćnim satima i uhapsili 11 osoba. Osmorica od njih bili su državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici MUP-a i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), dok su preostala trojica bili državljani Irana i pripadali su iranskoj obavještajnoj službi. Jedan od uhapšenih, izjvesni Saleh Pour Muhamed, imao je diplomatski pasoš svoje zemlje, te je odmah pušten na slobodu, dok su preostala desetorica pritvorena i narednog dana predata u nadležnost MUP-u BiH, navodi se u spomenutom tekstu.

U spomenutom tekstu dotaknuta je i uloga aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obnašao dužnost tajnika Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID).

-Osmorica pripadnika bošnjačkih policijskih agencija i dvojica iranskih obavještajaca-instruktora predani su narednog dana čenicima MUP-a BiH i Agencije za istrage i zaštitu. Među čelnicima AID-a koji su u zgradi Doma policije od pripadnika SFOR-a preuzeli uhićene sa Pogorelice bio je je i Šefik Džaferović, tadašnji sekretar AID-a. Prema iskazu jednog od polaznika kursa datom tijekom istrage koja je provedena 6 godina kasnije svima njima se Džaferović obratio riječima: “Ako se budemo derali na vas, ne uzimajte to zaozbiljno, bitno je da se vi sada nalazite u našim rukama.” To su pritvorenici shvatili kao fingiranje strogoće, predstavu namijenjenu za strane vojnike, nakon čijeg se odlaska odnos prema domaćim i iranskim zatorenicima  pretvorio u drugarsko ćaskanje.

Šefik Džaferović je nekoliko mjeseci prije ovoga događaja imenovan za sekretara AID-a, a na tu dužnost je došao sa mjesta načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, podsjeća se u tekstu.

Dodirnuta je veza između ubijenog iranskog generala Qassemu Soleimaniju i aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme bio vrlo važan dio sigurnosnog aparata koji je dozvolio I podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH.

-Kada su nedavno srpski mediji optužili Šefika Džaferovića da je bio domaćin ubijenom iranskom generalu Qassemu Soleimaniju, u njegovu zaštitu je stao Željko Komšić, kolega iz Predsjedništva BiH, tvrdeći da Džaferović nema nikakve poveznice sa iranskim generalom.

Možda je Komšić morao biti malo oprezniji, suzdržaniji, ako već nije bio informiran da Džaferović jeste bio važan dio sigurnosnog aparata koji je aminovao i podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u Bosni i Herecgovini. Riječ je bilo o složenoj akciji čiji je mozak u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio ubijeni  iranski general Soleimani, navodi se u tekstu.

Autor teksta Senad Avdić, osvrnuo se i na prijetnje koje je jedan od iranskih instruktora tom prigodom uputio Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, koji je ubijen je pored svog automobila u Sarajevu 28. rujna 1996. Godine.

-Nakon što su pripadnici SFOR-a napustili prostor Doma policije i ostale zarobljenike sa Pogorelice ostavili domaćim policjskim snagama, jedan od iranskih instruktora, po imenu Jafarzader Ali Reza, prema svjedočenju jednog od prisutnih djelatnika R MUP-a, obratio se Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, i bijesno mu zaprijetio: “Nedžade Ugljene, dobro zapamti, platit ćeš nam ovu izdaju.”

Iranski oficir je samo javno saopćio ono o čemu se spekuliralo unutar bošnjačkog političkog i sigurnosnog sustava da je Ugljen “američki čovjek” i da je upravo on Amerilkancima “provalio” postojanje terorističkog kampa u blizini Fojnice, navodi se u nastavku teksta.

Naravno, ni četvrt stoljeća kasnije slučaj ovog ubojstva nije procesuiran.

–         Još uvijek, skoro čevtrt stoljeća od tog zločina on nije rasvijetljen, a počinitelji i nalogodavci kažnjeni. Slučaj ubistva Nedžada Ugljena prije nekoliko godina je iz Kantonalnog tužiteljstva gdje je godinama tavorio i skupljao prašinu prebačen na Tužiteljstvo BiH, sa javno nepoznatom sudbinom, podsjeća autor.

Podsjeća i na obimne aktivnosti zataškavanja, uklanjanja tragova, zaštite visokopozicioniranih pojedinaca koji su od početka vodili vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom, koje su nakon toga uslijedile.

-Neposredno nakon invazije na teroristički kamp na Pogorelici od strane najelitnijih jedinica, komanda SFOR-a u Bosni i Hercegovini oštro je zatražila od tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Hasana Muratovića da lokalne institucije, policija i pravosuđe, dosljedno i profesionalno istraže ove “antidejtonske aktivnosti” i krivično kazne odgovorne. Naravno da ništa od toga nije bilo, dapače, Vlada i cjelokupan bošnjački politički, policijski i obavještajni aparat poduzeli su obimne aktivnosti da se ovaj slučaj zataška, uklone tragovi, zaštite visokopozicionirani pojedinci koji su od početka vodili razuđenu vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom. Čak je jedan od čelnih ljudi bošnjačkog državnog vrha, nakon skandala sa terorističkim kampom na Pogorelici, putovao u Iran kako bi zajedno sa domaćinima uklonio tragove postojanja vojno-tehničkih sporazuma te zemlje sa bošnjačkim liderima, piše Slobodna Bosna.

Podsjeća da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao ured u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID).

-Zataškano je od stranih službi, američkih prije svega, da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao kancelariju u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID). Iz zgodne anegdote koju je ministar policije Bakir Alipahić jednom prilikom ispičao medijima saznali smo da je američkim agentima, koji su se raspitivali za iranskog agenta rezidentno prisutnog u zgradi MUP-a, doveo Irfana Ljevakovića, pomoćnika načelnika DB-a, crnomanjastog obavještajca, kovrdžave kose i potkresane bradice, fizički sličnog šiitskom mistiku i rekao im kroz smijeh: “Nije ovo Iranac, ovo je naš čovjek iz Tešnja.”, navodi se u tekstu.

U tekstu se spominje i utjecaj nekadašnjeg čelnika AID-a Bakira Alispahića unutar bošnjačkog političkog vrha, iako se od tada isti nalazi na američkoj “crnoj listi”.

-Bakir Alispahić je odmah nakon Pogorelice, zbog “antidejtonskih aktivnosti” stavljen na “crnu listu” Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj se i danas nalazi. To mu nije smetalo da u godinama koje su slijedile obavlja važne stranačke (kadrovske) funkcije ne samo u Stranci demokratske akcije, nego i u neki drugim političkim partijama, poput Socijaldemokratske partije gdje danas ima ogroman ugled i uticaj na predsjednika Nermina Nikšića, navodi se u tekstu.

Zanimljivo je da je nešto prije desanta snaga SFOR-a na Pogorelicu, u iznenadni posjet Predsjedništvu BiH stigao Warren Christopher, tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država i jedan od tvoraca Daytonskog mirovnog sporazuma.

“Niko od članova Predsjedništva BiH nije imao pojma zbog čega nam je u posjetu došao Warren Christopher, osim Alije Ieztbegovića, naravno”, svjedočio je ovom novinaru jedan od članova kolektivnog šefa države.

-Prema njegovim riječima, američki državni tajnik nije nimalo diplomatski nastupio, niti je okolišao, bio je direktan i odmah je rekao da je svrha njegovog dolaska da na licu mjesta od najodgovornijih poltičara u Sarajevu čuje kako se provodi obaveza koja je preuzeta u Daytonu da će svi strani borci napustiti Bosnu i Herecegovinu u roku od 60 dana nakon pitpisivanja Mirovnog sporazuma. (Na dan njegove posjete istjecao je taj rok).

Zahtijevao je da mu domaćini u Sarajevu odgovore postoje li još uvijek na postoru koje je u ratu kontrolirala  vlast u Sarajevu i Armija BiH vojni kampovi sa stranim borcima. “Niko od članova Predsjedništva BiH, osim, naravno, Izetbegovića, nije mogao odgovoriti na to pitanje, niti smo bili informirani, ili uključeni u sprovođenju te obveze”, ispričao je naš sugovornik koji je sudjelovao na tom dramatičnom sastanku. “Izetbegović je odgovorio da prema njegovim informacijama stranih boraca više nema u Bosni i Hercegovini, da su svi otišli, kao i da su raspušteni svi vojni kampovi u kojima su boravili. Na pitanje Christophera da li je potpuno siguran u to što govori, Alija je kazao da uglavnom jeste, ali da će za svaki slučaj na sastanak pozvati ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakira Alispahića, koji ima najkompletnije informacije o tom problemu. Ubrzo se u dvorani za sastanke pojavio i ministar Alispahić kojeg je Izetbegović upitao ono što je prethodno američki državni tajnik pitao njega. Alispahić je bez mnogo dvoumljenja, samouvjereno, kazao da stranih boraca, niti njihovih kampova u BiH više nema, kao i da je Ministarstvo na čijem je čelu dosljedno ispunilo sve obaveze u vezi sa njihovim odlaskom iz BiH”, navodi Slobodna Bosna te podsjeća da je nedugo nakon što je Warren Christopher napustio Sarajevo “uslijedila akcija pripadnika SFOR-a koji su izvršili zračni desant na planinu Pogorelicu u okolini Fojnice na kojoj se nalazio ilegalni teroristički kamp kojeg je MUP Bosne i Hercegovine uspostavio nekoliko mjeseci ranije u suradnji sa iranskim obavještajnim i sigurnosnim aparatom prisutnim u Bosni i Hercegovini”.

Podsjetimo, u prvom nastavku seriijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze”, spomenuti sarajevski portal bavi se ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija i njegovoj (ne)nazočnosti u BiH.

Tema  drugog nastavka su  počeci  suradnje  između  ključnih  predstavnika tadašnjih  bosanskih  muslimana, Omera Behmena i Hasana Čengića  s Iranom, 1983 godine,

U trećem nastavku Slobodna Bosna podsjeća se kako su Iranu, u isto vrijeme boravili tadašnji hrvatski veleposlanik Osman Muftić i veleposlanik Bosne i Hercegovine Omer Behmen, jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i njen potpredsjednik koji je bio vođa izaslanstva  muslimanskih intelektualaca koji su 1983. godine posjetili Teheran, te kako u aktivnostima tog dvojca treba tražiti i odgovor o iranskom opremanju Armije BiH, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari