Pratite nas

Kolumne

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Objavljeno

na

Foto: EPA

Svi izbori u Europi u zadnje vrijeme bili su zapravo referendum o problemu (i)migracija. Marakeški sporazum o kojem se kod nas govori, ali bez konteksta novih vjetrova koji pušu u Europi, a koji bi isti mogli otpuhati, jer dvije glavne zemlje Europske unije, Njemačka i Francuska, veoma vjerojatno po tom pitanju, i ne samo tom, bitno mijenjaju kurs. Vidi li to iz svojih visina naš predsjednik Vlade Plenković ili ne, nije baš nebitno, jer bismo nakon pada Angele Merkel, i skorog kraha Macrona s čijeg broda bježe ključni ministri, mogli ostati Plenkovićevom vjernošću “mainstreamu” koji klizi u povijest, na rubu rubova, izvan prostora i vremena. Hrvatska bi s Plenkovićem stoga umjesto u Europskoj uniji koja se preslaguje, mogla preko noći naći u Africi, u Maroku.

Mladi jastrebovi

U CDU-u idu izbori za novog predsjednika/predsjednicu stranke pokojne Angele Merkel. Tri su kandidata, no dva imaju šanse. Angela Merkel bi najradije na čelu vidjela svog klona u liku Annegret Kramp-Karrenbauer. No kako su u CDU-u stasali “neki novi klinci”, pojavilo se novo lice u liku Friedricha Merza. Nije ovdje bitno što je Merz novo lice, već što svjetonazorski i strateški CDU-u kani vratiti izgubljenim identitet i napraviti odmak o politike Angele Merkel. Grupa mladih jastrebova okupljenih oko Merza na čelu sa tridesetdvogodišnjim Nikolasom Loebelom jasno daje do znanja svoju proeuropsku orijentaciju kada su u pitanju mir i tržište, no žele da se, molim lijepo, obiteljske i imigracijske politike prepuste suverenim državama članicama, što ide protiv ugovara iz Meseberga koji su potpisali Merkel i Macron, te će samim tim promijeniti i sliku i Europsku uniju kakvu smo do sada poznavali. Merza su Merkeličini Krampovi već proglasili “tvrdolinijašem”, no da se predsjednik ove stranke bira po načelu jedan čovjek jedan glas, a ne delegatski, mogli bismo već sada reći da je Merz novi šef CDU-a. No kako Merkel još kontrolira stranku, delegatski sustav mogao bi na čelo dovesti Merkeličin Kramp gospođu. Ipak, nezadovoljstvo Merkeličinom politikom kompromisa i dobrodošlice u stranci te strmoglavi pad iste, solidno su jamstvo da njen izborni inženjering neće proći.

Prepuštanje pak imigracijske politike državama članicama Marakeški sporazum čini tek hrpom papira na kojem može pisati bilo što, pa i riba ribi grize rep.

U Francuskoj isti proces. Macronov tonući brod napuštaju ključni ministri, a podrška u javnosti manja čak i od Hollendeove. Zadnji koji je to učinio je ministar jednog od najvažnijih resora, onog unutarnjih poslova, Gerrard Collomb. Iako je službeno, za Le Figaro, rekao da odlazi zato što se želi kandidirati za gradonačelnika svog rodnog grada Liona, malo tko je u to vjerovao. Nije trebalo dugo da se vidi da Collomb ima i neke druge motive, iskrenije od navedenih, a tiču se (i)migracija. U razgovoru za reviju Valeurs Actuelles Collomb je “otvorio dušu” i rekao bez dlake na jeziku kako je migratorna situacija u Francuskoj “uznemirujuća”, te da će, bukvalno, “podjela teritorija” u toj zemlji za pet godina postati ireverzibilna. De facto Collomb je zapravo rekao da se Francuska okupira, da se dijeli teritorij. Na pitanje “koliko vremena imamo, a da ne bude više kasno” odgovorio je: “Ne želim širiti strah, no smatram da ima još malo vremena.” Narod ne želi ovaj isforsirani suživot, kaže on dalje, jer su sukobi, nasilja i neredi sve više zabrinjavajući i stvaraju paralelne svjetove unutar Francuske. Na izravno pak pitanje ima li Francuska još potrebe za imigrantima, odgovorio je kratko i jasno: “Ne, nema potrebe.” Kada to kaže (bivši) ministar unutarnjih poslova koji raspolaže svim podacima, onda se tu nema što dodati.

Novi vlak

Za Macrona je rekao isto što i u CDU-u za Merkel, da je “odljepio” od stvarnosti, da mu, doslovno, “manjka poniznosti”, da nema pojma kako narod živi, da je s njim nemoguća suradnja.

Kako padaju dvije noseće osovine Europske unije kakvu danas poznajemo zajedno sa svojim politikama, Merkel i Macron, Europske unije kakvu poznajemo, a koja će se uskoro možda i stubokom promijeniti, jer će i EU izbori također, nesumnjivo, biti zapravo referendum o migracijama, Plenković ne bi trebao zabijati glavu u pijesak i mantrati europsku pjesmu po notama ovih dvoje političkih mrtvaca plus Juncker, pjesmu koju i Francuzi i Nijemci s Merzom jamačno napuštaju. Proces je jasan, Europska unija koja je nastala kako bi riješila problem sama je pod čizmom Angele Merkel postala problem, a nešto što je problem nije – rješenje. Naglasak na obitelji i vraćanju migracijskih politika suverenim državama o kojima govori Merz, Collombov odlazak i stav o imigracijama i njenoj nepotrebnosti na ovakav način osvajanja teritorija, svjedoče da smo došli do crvene linije kada je Europska unija kakvu poznajemo u pitanju. Hoće li Plenković tvrdoglavo ustrajati na “mainstreamu” koji se urušava, zavisi i njegova sudbina, umrijeti zajedno s Angelom, ili uskočiti u novi vlak sa Merzom. Rasprava o Marakeškom sporazumu u tom kontekstu mogla bi završiti kao Requiem za Andreja.

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Hrvatska pred zidom: Ili će biti država pravde ili razbojnička skupina!

Objavljeno

na

Objavio

newsbook

Da opća politička i društvena situacija u Republici Hrvatskoj nije nimalo dobra, nije potrebno nikomu tumačiti. Autobusi za Njemačku i zrakoplovi za Irsku o tomu empirijski svjedoče. Ima u tim iseljavanjima – koliko god to zvučalo kao teška kvalifikacija – i najobičnijega dezerterstva. Ima i slučajeva ljudi kojima je odlazak uvjetovan golom egzistencijalnom potrebom, a posebno se to odnosilo na onaj prvi val iseljenika koji je krenuo 2013. i 2014. godine. No najviše ima onih ljudi koji su izgubili vjeru i nadu da se u Hrvatskoj mogu dogoditi ikakve realne promjene. Klijentelistički sustav kakav je formiran u Hrvatskoj stvorio je sustav neslobode u kojemu bez veza i vezica nije moguće funkcionirati. Ako nemaš veze, onda si bezveze.

Mnogi ljudi više ne žele trpjeti nepravdu i gledati kako često mediokriteti i bitange napreduju na društvenoj ljestvici na temelju partijskih, kumsko-rođačkih, priležničkih i kojekakvih drugih veza. Poduzetnicima, onima koji nisu skopčani s državom, puna je kapa fiskalnih i parafiskalnih nameta koji ne služe samo za redovito funkcioniranje osnovnih funkcija koje svaka država treba obavljati nego i za zbrinjavanje spomenutih partijskih uhljebničkih trčkarala. Primitivizam i krkanluk idu do te mjere da se po državnim poduzećima izmišljaju radna mjesta za partijske drugarice, a oni koji se tomu, protive dobivaju otkaze.

Tko je sve dio klijentelističkoga sustava?

Dio klijentelističkoga sustava u Hrvatskoj su sve veće stranke. Sve one svoje birače regrutiraju manjim ili većim ustupcima koji ih tada vezuju uz taj sustav. Očekivalo bi se od glavnih znanstvenih i kulturnih institucija da prozivaju i ukazuju na političke probleme i društvene devijacije. No i one su same dio klijentelističkoga sustava i često služe kao najobičnije sluge politike. Što reći o tzv. javnim intelektualcima? I danas za njih vrijedi ona Šufflayeva da su ropski raspoloženi, pa u to ropstvo zavađaju i svoj vlastiti narod. Akademska zajednica također je postala mjesto uhljebništva, a ondje gdje određeni profesori s integritetom i iziđu s nekim kritičkim opaskama, njihova riječ, usred relativizma i gubitka vrijednosnih orijentira, više ne vrijedi gotovo ništa.

Braniteljske udruge podijeljene su na stotine frakcija kojima je moguće kontrolirati i manipulirati. Na žalost, ni Katolička crkva u Hrvatskoj nije imuna na sirenski zov komocije i nezamjeranja svjetovnim vladarima. Daleko su naši današnji pastiri od moralnoga integriteta bl. Alojzija Stepinca, pa i kardinala Franje Kuharića. S kapacitetima kakve ima, Crkva je u posljednjih tridesetak godina u Hrvatskoj mogla postaviti temelje novoga naraštaja hrvatskih intelektualaca koji bi već danas bili na braniku katoličanstva i hrvatstva. Postoje u Hrvatskoj udruge mladih intelektualaca katoličke i nacionalne provenijencije koji imaju odlične projekte, no takve udruge ne mogu dobiti ni 30 kvadrata prostora za svoje djelovanje usred glavnoga grada u kojemu Crkva ima pregršt nekretnina. Ako Crkva ne bude prepoznala takve ljude, tko će onda? Očito nitko. No Njemačka i Irska sutra će ih znati cijeniti.

Dvije velike firme i Bušićev opis hrvatske desnice

U Hrvatskoj postoje dvije velike političko-ideološke firme: Antifašizam d. o. o. i Domoljublje d. o. o. O prvoj ne treba trošiti riječi, svi znamo o komu je riječ. No druga firma također vrlo uspješno djeluje, ali nije toliko predmet kritika, iako bi trebala biti. Oni su ipak „naši“ pa ih se ne želi dovoljno kritizirati. To su oni koji pod firmom hrvatstva, uz mahanje velikim zastavama, kradu i potkradaju državu. Čim netko od tih odličnika spomene domoljublje, mahne zastavom, zatambura o lijepoj našoj Hrvatskoj i upozori na „komunjare“ koji ponovno prijete dolaskom na vlast, budite sigurni da je nekoliko milijuna kuna državnoga novca isparilo na određene misteriozne račune. Zbog takvih fukara i šibicara koji trguju hrvatstvom ubio se Zvonko Bušić, čovjek besprijekorna integriteta kojemu cijela politička scena danas u Hrvatskoj zajedno nije dostojna očistiti cipele.

U samo nekoliko rečenica Zvonko je savršeno opisao desnu političku scenu u Hrvatskoj: ‘Ispočetka sam bio prilično benevolentan prema aktualnoj vlasti s HDZ-om i Ivom Sanaderom na čelu, no brzo sam shvatio da to više nije Tuđmanov HDZ, da su karijeristi i kriptojugoslaveni potisnuli domoljube. Nešto dulje mi je trebalo da shvatim kako i na raspršenoj tzv. desnici konce vuku ljudi bez pameti ili bez poštenja, a često lišeni obiju karakteristika. Savršen poredak neostvariv je na ovome svijetu, ali kad iz ljudskih umova i srca iščezne težnja za njim, uvijek dobijemo loš, korumpiran neučinkovit sustav. Nerijetko s izdajicama na čelu. Pokušao sam utjecati na političku situaciju i vlastitim angažmanom, no nisam uspio jer sam se stalno susretao sa stavom – ‘ Stranka je iznad svih i svega ‘ – važnija od naroda i dobrobiti zemlje’ (Zdravo oko sjećanja, 2014.).

Zemlja snova

Jagma za nekretninama mnogim je političarima iznad svega. Mnogi hrvatski političari imaju milijune kuna vrijedne nekretnine koje nisu uz redovita primanja mogli steći ni za tri života. Ono što se u zapadnim zemljama stječe tijekom nekoliko naraštaja, domaći primitivci steknu za nekoliko godina, samo ako imaju dobru špagu pa uspiju prenamijeniti zemljište ili izvesti neku drugu muljažnu operaciju. Čak i činovnici koji u poreznoj upravi rade za plaću od 5 do 6 tisuća kuna u Hrvatskoj znaju imati jahte. Hrvatska je za mnoge zaista zemlja snova. Uz nimalo truda i rada preko noći se dođe do velikoga imetka. Usred gubitka vrijednosti i vrijednosnih orijentira naravno da i tzv. mali ljudi krenu relativizirati pa je usred šire društvene zajednica jagma za novcem postala osnovna misao vodilja prema onoj ‘u se, na se, i podase’. Ako oni gore mogu krasti, mogu si i ja barem nešto sitno popaliti negdje na poslu, makar kakvu kemijsku olovku ili malo papira, misli si prosječan čovjek. ‘A ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!’. Mala prilika stvara male, a velika prilika velike lopove. Ako je želja za zgrtanjem novca preko noći postala opća pomama, onda se takvu društvu ne piše dobro. Problem pri tom nije u ljudima. Problem je u Sustavu.

Hrvati kad odu u inozemstvo, postanu dobri i pošteni radnici. Sustav je taj koji ljude plaši, korumpira i čini robovima. Nije Hrvatska tu nikakva oaza. Postoje zemlje s mnogo većim stupnjem korupcije. U Hrvatima dragoj Ukrajini korupcija je sto puta veća nego kod nas. Pitanje je kako taj klijentelističko-koruptivni sustav, koji služi interesima maloga kruga ljudi, razmontirati? Odgovor nije jednostavan, no jedan od ključnih hrvatskih problema nesamostalno je, ovisno, nedjelotvorno i korumpirano pravosuđe. Dok su i drugovi u bivšoj Jugoslaviji imali ‘drugarsku samokritiku’, pravosudni dužnosnici u medijskim istupima baš nikada ne vide potrebu kritizirati postupke treće grane vlasti. A o toj grani vlasti ništa snažnije ne svjedoči nego činjenica da, unatoč tomu što već dugo vremena postoji zakon koji regulira oduzimanje protupravno stečene imovinske koristi, još niti jedna lipa nije vraćena u proračun od strane velikih političkih riba koje su upetljane u kriminalne pothvate i koruptivne nathvate.

Mnogi i sitniji kriminalci u Hrvatskoj (čitamo to u crnoj kronici vrlo često) od prije ‘su bili poznati policiji’. Očito im je netko unutar pravosudnoga/represivnog aparata držao zaleđe i omogućavao da nastavljaju sa svojim kriminalnim aktivnostima. Što tek onda možemo očekivati kad su u pitanju veliki igrači? Kao što upozorava politolog i publicist Darko Petričić, organizirani kriminal neposredna je prijetnja unutarnjoj sigurnosti države, a to se posebno izražava u državama s otvorenim procesima globalne tranzicije društvenih i gospodarskih sustava među kojima je i Hrvatska. Nijedna, pak, kriminalna organizacija nije tako uspješna kao ona koja ima potporu države. Riječ je o najvećem problemu koji onemogućuje djelotvornu eliminaciju organiziranoga kriminala iz kriminalno inficiranih zemalja (Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije, 2009.).

Ozračje nekažnjivosti

U Hrvatskoj danas, kao što sam već mnogo puta istaknuo u svojim tekstovima, de facto vlada ozračje nekažnjivosti za teške kriminalne radnje kad su u pitanju visoko pozicionirani političari i njihova svojta. Teško kršenje načela kaznenoga procesnog prava redovita je pojava u Hrvatskoj u kojoj je i dalje glavno načelo ono političkoga kriterija baš kao i u prošlome totalitarnom sustavu. A u takvu državu ni ozbiljni investitori izvana ne vole pretjerano ulagati. Gdje nema visoke razine pravne sigurnosti, gdje investitori moraju strahovati hoće li sutra pred sudom moći dobiti zaštitu, ne ulaže se nikomu. Izostanak kvalitetnih greenfield ulaganja u Hrvatsku ne bi stoga trebalo nikoga čuditi. Među političarima, neovisno o kojoj je orijentaciji riječ, jednostavno postoji konsenzus da se sadašnji klijentelistički sustav ne dira. A takav egzemplar uništava sve vrijednosne orijentire u društvu jer šalje poruku kako je jedini jamac uspjeha i sam postati dio takva sustava. Ako nije kažnjivo krasti (oni postupci koji se i vode u pravilu su dio unutarstranačkih obračuna i traju unedogled), koja je onda poruka mladim naraštajima?

Klijentelistički sustav u Hrvatskoj prijeti uništavanjem države. Engleski povjesničar Edward Gibbon u znamenitom djelu (objavljenom u šest svezaka) ‘Slabljenje i propast Rimskoga Carstva’ kao jedan od ključnih čimbenika koji su doveli do propasti Rima navodi – današnjim rječnikom govoreći – upravo klijentelizam, tj. unutrašnju korupciju, rasipnu potrošnju i visoke poreze.

Reforma pravosuđa i smanjivanje poreza

I zato sukus borbe protiv klijentelističkoga monstruma danas u Hrvatskoj treba obuhvaćati dva zahtjeva: zahtjev za reformom pravosuđa i zahtjev za smanjivanjem poreza. Jednom kad pravosuđe počne funkcionirati, funkcionirat će i sve ostalo. Jer, kako je davno u knjizi O državi Božjoj pisao Aurelije Augustin ‘Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine?’ Niži porezi znače otpuštanja u javnome sektoru. No oni znače i više kisika za privatni sektor koji bi, kad bi snažnije prodisao, mogao zaposliti veći broj ljudi, pa i onih koji bi dobili otkaz u javnome sektoru. Zašto se političari onda ne odlučuju za taj potez? Zato što ljude zaposlene u privatnome sektoru nije moguće u istoj mjeri kontrolirati kao one iz javnoga sektora koji služe kao glasačka mašinerija. Upravo zbog želje političara da kontroliraju ljude i da tako sebi osiguravaju sinekure, propada hrvatska ekonomija. Naravno, političari, često ordinarne neznalice, nisu pri tom svjesni da gomilanjem nameta zapravo pilaju granu na kojoj i sami sjede. Bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak smanjio je prirez najprije s 12 na 9 posto, a kasnije s 9 na 6 posto. Unatoč tomu, prihodi su grada u siječnju ove godine bili veći nego kad je bio veći prirez.

Kako to, kako to? Lafferova krivulja, koja pokazuje odnos poreznoga opterećenja i prihoda države, jasno ukazuje na to da rastom poreznoga opterećenja prihodi rastu samo do određene točke. Kad opterećenja postanu previsoka, prihodi zapravo počinju padati jer se smanjuje porezna baza, tj. broj onih koji mogu plaćati visoke namete.

Trebaju nam stvarne promjene, a ne šminkanje mrtvaca

Rumunjska, simbol korumpirane države, pred koju godinu smanjila je porez po odbitku, smanjeni su odbitci od poreza na dobit firmama, a PDV je smanjen s 24 na 20 posto. Rezultat? Veće strane investicije, veći gospodarski rast i posebno snažan razvoj IT sektora. Litva je danas uzor gospodarskoga razvoja. Gdje je recept te države, također izišle iz socijalističkog modela ekonomije? Pored ostalih reforma, jedna od najvažnijih odnosila se na sustavno smanjivanje administrativnoga opterećenja gospodarstva i podupiranje poduzetnika on-line dostupnim informacijama. Jednostavno je: bez reforme pravosuđa, smanjenja poreza i rezanja socijalističke birokracije hrvatska ekonomija i društvo ne mogu naprijed. Upravo je birokracija uz pravosudno pokroviteljstvo temelj klijentelističkog sustava neslobode koji ljude tjera iz Hrvatske. I zato ne treba vjerovati niti jednome političaru koji se ne će jasno i nedvosmisleno opredijeliti za reformu pravosuđa, smanjivanje poreza (tomu će se uz korumpirane političare posebno protiviti parazitski, a nerijetko i protuhrvatski civilni sektor koji parazitira na državnom proračunu) i demontažu birokracije. Hrvatskoj ne treba daljnje šminkanje mrtvaca, nego stvarne promjene. Uz duhovnu preobrazbu i povratak vjere u vlastite snage, koji su nedvojbeno potrebni hrvatskome društvu, na tvarnome planu spomenuta je reforma majka svih reformi. Bez pravosudne reforme i demontaže klijentelističkoga sustava Hrvatska ne može naprijed, nego samo dublje u provaliju.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Rat nije gotov, inauguracija je bila objava Milanovićeva nastavka rata protiv hrvatskih simbola

Objavljeno

na

Objavio

Ne vodi se rat tek oružjem. On se vodi primarno simbolima. Jer rat, u smislu oružanog sukoba, kao zadnji cilj ima uništenje simbola, institucija, znakovlja, memorije naroda na koji vrši agresiju.

Kao svjedok vremena, tijekom agresije “antifašističke” JNA i četnika na Osijek, “logično” je da su isti zlotvori obilato granatirali “legitimne vojne ciljeve”, da citiram Josipovića, poput HNK u Osijeku ili konkatedralu.

Simbole kulture jednog naroda. Genocid bez kulturocida, ne samo ubijanja ljudi, već i simbola, nije potpun.

Što je bila inauguracija?

Granatiranje Dubrovnika, a tek tada je dobar dio međunarodne zajednice progledao, kulturocid je, napad na simbole. Potpuno ubijanje čovjeka, naroda, jer, za razliku od životinje, čovjek je čovjek, pa onda i država kojoj pripada, po tome što stvara simbole, identitet. Čovjek je animal symbolicum, kaže Cassirer.

Ako bih u jednoj riječi trebao sažeti što je to bila inauguracija Zorana Milanovića onda je to – desimbolizacija. Dok je izgovarao rečenicu kako su ratovi završeni, upravo je tom inauguracijom i govorom koji je izrekao otvorio novi, rat protiv državnih simbola.

Tipično za svaku anarhističku ljevicu koja se ponaša da je ona apsolutni početak, da sve prije toga, od Markova trga, koji u sebi simbolizira svu bitnu hrvatsku prošlost i identitet, preko garde do lente, izbriše. U jednom, taj Milanovićev rat protiv simbola možemo sažeti u jednoj slici: Ćirilica u Vukovaru – da, predsjednička lenta – ne.

Ćirilica je pismo, kao i svako drugo. No onog trenutka kada je na zgarištu Vukovara, na krvi koja se cijedila s Ovčare, na zidu napisano na ćirilici “Ovo je Srbija”, ćirilica je prestala biti tek pismo, postala je simbol zločina. To je potom “podebljano” kada su četnici i “antifašistička”JNA skinuli metcima izrešetani natpis na latinici “Ulica Stjepana Radića”, a na to stavili novi naziv ulice, na ćirilici, “Ulica Puniše Račića”, Radićeva velikosrpskog ubojice.

Ubojstvo ljudi nije dovršeno ako im ne ubijete simbole. Tu istu ćirilicu, koja je u kontekstu Vukovara ne tek pismo među pismima, već simbol zločina, Milanović je za svog mandata nasilno želio vratiti na mjesto zločina. A sada ne želi lentu, hrvatsku trobojnicu i šahovnicu, zastava se stidljivo smijuljila negdje u “ćošku” u toj, od hrvatskih simbola, uškopljenoj inauguraciji na Pantovčaku. Himna pak svedena na arlaukanje.

Ukratko, sve simbole hrvatskog identiteta i državnosti Milanović je ponizio ili iskarikirao u ime samoproglašene “naprednosti i modernosti”, što je drugi naziv, u ovom slučaju, za barbarstvo, jer samo barbari ruše simbole kako im ćefne.

U govoru pak, samo jedan detalj, govorio je o hrvatskim pobjedama, onoj četrdeset pete, i onoj, u Domovinskom ratu, devedesetih, pa se osvrnuo da su obje pobjede imale “posrnuća”, misleći na zločine.

Prvo, 45. se nije ratovalo za državu Hrvatsku, već za Jugoslaviju. I drugo, opet rat simbolima, zločini komunizma, od Bleiburga pa do devedesete, uključujući razaranje i genocid i kulturocid u Vukovaru i Dubrovniku, izvedeni pod petokrakom, bili su sustavni, državni terorizam.

Jovićevo veselje

Dočim zločini u Domovinskom ratu od naše strane bijahu incidenti pojedinaca i grupa, a ne državna politika. I druga stvar, u svom šupljem, nadmenom govoru, Milanoviću su bila puna usta radnika, tokara i bravara, no nije mu problem da je i inauguraciju natandario u elitistički sobičak na Pantovčaku gdje, za razliku od Markova trga, taj “mali čovjek” toliku na srcu Zokiju, nema pristupa, a imaju beštije poput srna i paunova kao u vrijeme druga Tita.

Jedan od onih koji je bio oduševljen Milanovićevom inauguracijom na Pantovčaku bio je i Dejan Jović, koji je bio jako sretan jer je maknuta crkva (svetog Marka) i simboli koje ima na krovu, kao i sve ono što ona simbolizira za Hrvate.

Rat protiv hrvatskih simbola nije ništa novo na ljevici. Prvo što su napravili kada je Milanovićev prethodnik Račan došao na vlast, udarili su na simbole i izmiješali državne blagdane, maknuli 30. svibnja, ovi sada opet vraćaju, tako da prosječan Hrvat više ne zna što kada slavi.

Kaos koji počinje od manipulacije simbolima. Kao što ni Milanović nigdje nije spomenuo Hrvatsku državu, već tek republiku (na
arapskom – džamahirija), tako su i Račanovi odmah skinuli ploču gdje uz Hrvatski sabor piše državni te ovo zadnje, država, kao i Milanović iz nastupnoga govora, izbacili.

Uglavnom, od ploče na Saboru, do ćiriličnih ploča u Vukovaru i nije bio tako kratak put kada je ljevica u pitanju koja s Milanovićem nastavlja rat protiv hrvatskih simbola. Uglavnom, anarholjevičari se, kao i Milanović sebe na ovoj inauguraciji, doživljavaju kao nultu točku povijesti, kao apsolutni početak, gdje sve ono što ide protiv te narcisoidne umišljenosti i nadmenosti, pa i simboli, moraju biti maknuti. Ali bitno je trkeljati o istini…

Rat nije gotov, inauguracija je bila objava Milanovićeva nastavka rata protiv hrvatskih simbola započeta s Račanom i Mesićem sažetim u sliku: Lenta – ne, ćirilica u Vukovaru – da!

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari