Pratite nas

Kolumne

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Objavljeno

na

Foto: EPA

Svi izbori u Europi u zadnje vrijeme bili su zapravo referendum o problemu (i)migracija. Marakeški sporazum o kojem se kod nas govori, ali bez konteksta novih vjetrova koji pušu u Europi, a koji bi isti mogli otpuhati, jer dvije glavne zemlje Europske unije, Njemačka i Francuska, veoma vjerojatno po tom pitanju, i ne samo tom, bitno mijenjaju kurs. Vidi li to iz svojih visina naš predsjednik Vlade Plenković ili ne, nije baš nebitno, jer bismo nakon pada Angele Merkel, i skorog kraha Macrona s čijeg broda bježe ključni ministri, mogli ostati Plenkovićevom vjernošću “mainstreamu” koji klizi u povijest, na rubu rubova, izvan prostora i vremena. Hrvatska bi s Plenkovićem stoga umjesto u Europskoj uniji koja se preslaguje, mogla preko noći naći u Africi, u Maroku.

Mladi jastrebovi

U CDU-u idu izbori za novog predsjednika/predsjednicu stranke pokojne Angele Merkel. Tri su kandidata, no dva imaju šanse. Angela Merkel bi najradije na čelu vidjela svog klona u liku Annegret Kramp-Karrenbauer. No kako su u CDU-u stasali “neki novi klinci”, pojavilo se novo lice u liku Friedricha Merza. Nije ovdje bitno što je Merz novo lice, već što svjetonazorski i strateški CDU-u kani vratiti izgubljenim identitet i napraviti odmak o politike Angele Merkel. Grupa mladih jastrebova okupljenih oko Merza na čelu sa tridesetdvogodišnjim Nikolasom Loebelom jasno daje do znanja svoju proeuropsku orijentaciju kada su u pitanju mir i tržište, no žele da se, molim lijepo, obiteljske i imigracijske politike prepuste suverenim državama članicama, što ide protiv ugovara iz Meseberga koji su potpisali Merkel i Macron, te će samim tim promijeniti i sliku i Europsku uniju kakvu smo do sada poznavali. Merza su Merkeličini Krampovi već proglasili “tvrdolinijašem”, no da se predsjednik ove stranke bira po načelu jedan čovjek jedan glas, a ne delegatski, mogli bismo već sada reći da je Merz novi šef CDU-a. No kako Merkel još kontrolira stranku, delegatski sustav mogao bi na čelo dovesti Merkeličin Kramp gospođu. Ipak, nezadovoljstvo Merkeličinom politikom kompromisa i dobrodošlice u stranci te strmoglavi pad iste, solidno su jamstvo da njen izborni inženjering neće proći.

Prepuštanje pak imigracijske politike državama članicama Marakeški sporazum čini tek hrpom papira na kojem može pisati bilo što, pa i riba ribi grize rep.

U Francuskoj isti proces. Macronov tonući brod napuštaju ključni ministri, a podrška u javnosti manja čak i od Hollendeove. Zadnji koji je to učinio je ministar jednog od najvažnijih resora, onog unutarnjih poslova, Gerrard Collomb. Iako je službeno, za Le Figaro, rekao da odlazi zato što se želi kandidirati za gradonačelnika svog rodnog grada Liona, malo tko je u to vjerovao. Nije trebalo dugo da se vidi da Collomb ima i neke druge motive, iskrenije od navedenih, a tiču se (i)migracija. U razgovoru za reviju Valeurs Actuelles Collomb je “otvorio dušu” i rekao bez dlake na jeziku kako je migratorna situacija u Francuskoj “uznemirujuća”, te da će, bukvalno, “podjela teritorija” u toj zemlji za pet godina postati ireverzibilna. De facto Collomb je zapravo rekao da se Francuska okupira, da se dijeli teritorij. Na pitanje “koliko vremena imamo, a da ne bude više kasno” odgovorio je: “Ne želim širiti strah, no smatram da ima još malo vremena.” Narod ne želi ovaj isforsirani suživot, kaže on dalje, jer su sukobi, nasilja i neredi sve više zabrinjavajući i stvaraju paralelne svjetove unutar Francuske. Na izravno pak pitanje ima li Francuska još potrebe za imigrantima, odgovorio je kratko i jasno: “Ne, nema potrebe.” Kada to kaže (bivši) ministar unutarnjih poslova koji raspolaže svim podacima, onda se tu nema što dodati.

Novi vlak

Za Macrona je rekao isto što i u CDU-u za Merkel, da je “odljepio” od stvarnosti, da mu, doslovno, “manjka poniznosti”, da nema pojma kako narod živi, da je s njim nemoguća suradnja.

Kako padaju dvije noseće osovine Europske unije kakvu danas poznajemo zajedno sa svojim politikama, Merkel i Macron, Europske unije kakvu poznajemo, a koja će se uskoro možda i stubokom promijeniti, jer će i EU izbori također, nesumnjivo, biti zapravo referendum o migracijama, Plenković ne bi trebao zabijati glavu u pijesak i mantrati europsku pjesmu po notama ovih dvoje političkih mrtvaca plus Juncker, pjesmu koju i Francuzi i Nijemci s Merzom jamačno napuštaju. Proces je jasan, Europska unija koja je nastala kako bi riješila problem sama je pod čizmom Angele Merkel postala problem, a nešto što je problem nije – rješenje. Naglasak na obitelji i vraćanju migracijskih politika suverenim državama o kojima govori Merz, Collombov odlazak i stav o imigracijama i njenoj nepotrebnosti na ovakav način osvajanja teritorija, svjedoče da smo došli do crvene linije kada je Europska unija kakvu poznajemo u pitanju. Hoće li Plenković tvrdoglavo ustrajati na “mainstreamu” koji se urušava, zavisi i njegova sudbina, umrijeti zajedno s Angelom, ili uskočiti u novi vlak sa Merzom. Rasprava o Marakeškom sporazumu u tom kontekstu mogla bi završiti kao Requiem za Andreja.

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zamislite da netko Labroviću kaže: ‘Kakav krkan!’

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji čitaju moje tekstove već su mogli uočiti da nemam baš visoko mišljenje o konceptualnoj umjetnosti, osobito prema suvremenim hrvatskim performerima. No, nema ljudske djelatnosti s umjetničkom nakanom ili čak bez nje koja ne bi mogla rezultirati ostvarenjem od iznimne umjetničke vrijednosti, pa takvo što moguće je, naravno, i u konceptualnoj umjetnosti.

Sjećam se jedne zgode iz studentskih osamdesetih. Vraća se djevojka moga tadašnjeg cimera iz grada i s vrata naše sobe uzbuđeno govori: Zamislite što sam vidjela iz tramvaja, nasred Trga skinuo se čovjek do gola! A cimer će, pomalo mrko: Koliki mu je? I da nikakvu drugu reakciju nije izazvao, tadašnji performans Toma Gotovca zaslužio je da samo na temelju te prostodušne muške reakcije bude proglašen umjetničkim činom. Naravno, pod uvjetom da se ne držimo strogo tradicionalnog poimanja umjetnosti.

Ovih mi je dana pozornost privukao performans jednog anonimnog konceptualnog umjetnika u Sarajevu. Video snimka performansa prikazuje mladog muškarca u naponu snage kako blago raskrečenih nogu leđima okrenut onome koji snima mokri po Vječnoj vatri u Sarajevu. Vatra se migolji i povija pod nemilosrdnim mlazom. Da bi na kraju popustila i ugasila se. Ostao je samo besmisleni natpis: HRABROŠĆU I ZAJEDNIČKOM PROLIVENOM KRVLJU BORACA BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH, HRVATSKIH, CRNOGORSKIH I SRPSKIH BRIGADA SLAVNE JUGOSLAVENSKE NARODNE ARMIJE, ZAJEDNIČKIM NAPORIMA I ŽRTVAMA SARAJEVSKI RODOLJUBA SRBA, MUSLIMANA I HRVATA 6. APRILA 1945. OSLOBOĐENO JE SARAJEVO… I tako dalje. Besmisao tog natpisa i te ”vječne” vatrice zorno su svjedočila događanja početkom devedesetih kada je Sarajevo uz velike žrtve oslobađano od te iste JNA.

Performans je kao osviješteni umjetnički čin nastao šezdesetih godina prošlog stoljeća i uvijek sadrži određene scenske elemente. S vremenom performans sve više gubi obilježja pojedinačnosti i neponovljivosti te postaje”utrživ produkt”, često nerazlučiv od drugih kazališnih praksi. Možda je u okvirima hrvatske umjetnosti najpoznatija u tom smislu djelatnost Vlaste Delimar, čiji sam provokativni nastup također imao prilike pratiti osamdeset i neke u SKUC-u na Savi. Dvorana je bila tako puna da šibica više nije mogla stati. Na žalost, opravdano je bilo sumnjati da je studensku masu privukao više glas da se umjetnica skida do kraja negoli sklonost umjetnosti.

Sarajevski performans ima nešto od one čistoće, neponovljivosti i istraživačke provokativnosti izvornog performansa. U njemu se prepliću i spajaju u jedno umjetnost, antropologija i filozofija te zrcali politička, kulturna i društvena kompleksnost suvremenog Sarajeva i svijeta. Anonimno je stvaralac sjajno pogodio bosanski smisao za humor s jedne strane te dobro podcrtao bremenitost, težinu, pa i svojevrsnu unutarnju kontradiktornost povijesti ovih prostora s druge strane. Pojedinačno i opće, lokalno i univerzalno sretno se sreću u umjetničkom činu anonimnog sarajevskog konceptualnog umjetnika. Poslije filma Nemanje Kusturice Sjećaš li se Dolly Bell ovo možda prvo interesantno umjetničko djelo s tog prostora.

Naoko sličan performans svojedobno je izveo sinjski performer Siniša Labrović koji se pomokrio na Trgu svetoga Marka u Zagrebu. Međutim, to je izveo dosta aljkavo i na brzinu poput kakva egzibicionista. Zato je osjećao potrebu da svoj umjetnički čin podupre naknadnim objašnjavanjem što je htio reći, a taj postupak nikada u umjetnosti nije potreban djelima koja vrijede sama po sebi. Suvereni sarajevski umjetnik nije osjećao potrebu ni da otkrije vlastiti identitet kamoli da objašnjava što je htio reći. U svakom slučaju, anonimni konceptualni umjetnik pravo je osvježenje u odnosu na sve one teške i pretenciozne replike, geste i grimase bošnjačkih političkih performera na koje smo navikli da nam dolaze iz te zemlje u posljednje vrijeme.

Zato me još više ražalošćuje činjenica da autentični umjetnički čin nije prepoznat kao takav, nego smo iz sve plićih tiskovina i portala zasuti komentarima tipa: ”Skandal u Sarajevu”, ”Nesavjesni muškarac urinirao po Vječnoj vatri…”, ”Kakav krkan…” i sl. Zamislite da netko Labroviću kaže: ”Kakav krkan!” Digla bi se cijela domaća kulturna i umjetnička javnost na, kako oni to vole reći, stražnje noge.

Damir Pešorda /Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Urinirao po ‘Vječnoj vatri’ u Sarajevu i ugasio je

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari