Pratite nas

Kolumne

ŠOLA: O Bleiburgu i Titu očito može i bez fusnota: pa nećemo se valjda zamarati tamo nekim izvorima

Objavljeno

na

Bivša Jugoslavija je posjekla više šuma nego Mlečani u svoje vrijeme. Za Mlečane nisam siguran jesu li ih sjekli kod nas kako se priča, no za komuniste jesam.

No komunistička sječa šuma ipak je plemenitija, intelektualno superiornija. Dok su Mlečani sjekli u niske, lukrativne graditeljske svrhe, komunisti su ih sjekli u uzvišene, intelektualne, kako bi tiskali knjige o Titu.

Takvih knjiga za vrijeme bivše države bilo je toliko da bi eventualno pošumljeni Velebit bio premalen.

Naklade ogromne, prodaja zajamčena, jer su svi OUR-i i SOUR-i morali kupovati to propagandno smeće, i onda darivati zaslužnim pojedincima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

To su knjige koje nitko nije čitao, ali ih je morao imati kao znak nevinosti, kao zamjenu za pržun. Samo jedan primjer kako je taj biznis funkcionirao. Nakon ugušenog Hrvatskog proljeća, Dane Šijan tiskao je knjigu “Moć Titove riječi”.

Imao je u Zagrebu izdavačku kuću “Stylos” koja je “preduzećima” i fizičkim osobama na kućne adrese slala ovo monumentalno misaono djelo. Tko odbije kupiti knjigu o moći Titove misli taj je – sumnjiv. Pa onda kupiš. Knjiga je tako doživjela mnoštvo izdanja. Ogromne pare. Ali ni tu nije bio kraj.

Nakon te knjige izišla je i knjiga o Šijanovoj knjizi (1976., pet godina od prvog izdanja) opet u izdanju Stylosa, pod nazivom “O fenomenu Titove misli.

Znanstveno – filozofska diskusija povodom novog (ne piše kojeg) dopunjenog izdanja ‘Moć Titove riječi Dane Šijana'”.

Tu je Šijan skupio hrpetinu autora koji su po novinama pisali hvalospjeve njegovoj knjizi. I eto ti još para, šume se sijeku, papir proizvodi, knjige tiskaju.

Ni u ratu ni u miru ne mogu partizani bez šuma. Nikada nisam spaljivao knjige, ma kako bedaste, lažljive i propagandne bile, jer se vodim načelom da je spaljivanje knjiga uvijek bilo tek uvod u spaljivanje ljudi, tako sam i hrpu ovog smeća sačuvao. U podrumu, među dunstflašama, gedorama i starim postolama.

Nakon što sam pročitao tekst Ive Goldsteina naslovljen “Tko izjavi da su u Bleiburgu ubijeni ‘nevini vojnici’ nema što tražiti u Jasenovcu”, mazohistički sam ih izvukao iz podruma da vidim što su komunisti pisali o svojim zločinima. Ništa nisu pisali, oni ne postoje.

Razlog tome je Titova visoko herojska moralna figura koja odiše u svim tim knjižurinama. Evo paradigmatskog primjera iz knjige “O fenomenu Titove misli”, str. 62., 63.: “Tito nikada nije pribegavao poslednjim merama, niti je kapriciozno kažnjavao one koji su bili na suprotnoj strani, kao što je to učinio Staljin, već je ostavljao pobeđenima da što bezbolnije iščeznu, da nestanu ili se stope sa ostalima počinjući život iznova.

Obično je znao reći: ‘Neka ih vrag nosi, nećemo ih goniti zbog toga što o nama loše misle, samo ako ne budu loše radili’… Koliko je Titov humanizam kao državnika došao do izražaja vidi se i po tome što nijedno od lica koji su kao informbirovci bila kažnjavana za svoju antidržavnu delatnost nije bilo osuđeno na smrtnu kaznu, što bi se inače dogodilo pod sličnim okolnostima u drugim zemljama.”

Je li se išta promijenilo da dana danas kada su u pitanju komunistički zločini? Jest, zločini partizana koji su počeli na Bleiburgu se ipak priznaju, ali Tito je i dalje nevin. Tako je u Zagrebu 2008. godine izašla knjiga “Titovo doba. Hrvatska prije, za vrijeme i poslije”, koju, kada čitate, ne znate jeste li u Šijanovim sedamdesetima prošlog stoljeća ili u RH u 21. stoljeću.

U knjizi pišu autori poput Dejana Jovića, Tvrtka Jakovine, Kangrge…, a Bleiburgom se pozabavio akademik Petar Strčić (str. 87 – 103), redoviti član HAZU-a. Strčić, evo napretka u odnosu na “fenomene Titove misli”, kaže da su zločini počinjeni, ali je Tito, kao i kod Šijanovića, humanist koji je žestoko bio protiv toga genocida i nastojao ga spriječiti, pa citira njegovu naredbu o humanom postupanju sa zarobljenicima, ali, kao povjesničar, ne citira izvor, nema fusnote.

I tu ni ja ne vidim nikakav problem, Titova “pobjednička strana”, koju smo načeli u Vukovaru, a dokrajčili u Oluji, nema bilo što kome argumentirati fusnotom.

Ni ovi Šijanovićevi koji citiraju Titove riječi sedamdesetih ne navode izvore, ni akademik Strčić ne navodi izvore, a, kako je egzaktno pokazao dr. Vladimir Geiger recenzirajući i zadnju Goldsteinovu knjigu, ni Goldsteina baš ne sekiraju fusnote, pa i kada publicistički piše o nekakvom stroju za uništavanje kostiju u Jasenovcu, a moja malenkost, eto, i u novinskom komentaru gnjavi točnim brojevima stranica, izvora.

U istom novinskom tekstu koji me ponukao na ovaj osvrt, Goldstein kao dokaz “ustašizacije zemlje” vidi u micanju Titove biste sa Pantovčaka, biste koju je on imao u svom uredu kao hrvatski veleposlanik u Parizu. No ta dva Tita nisu ista. Onaj koji je maknut s Pantovčaka je Tito s fusnotama. Onaj Goldsteinov, Strčićev, Šijanovićev…, je bez fusnota.

Ima šuma, ima i papira, ali još od 45. “nekima” stalno fale – fusnote. Takve je povjesničare Mencken nazvao – neuspjelim romanopiscima.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Tito je osobno naredio ubojstvo širokobrijeških franjevaca

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davor Dijanović: Što se trenutno događa u SAD-u?

Objavljeno

na

Objavio

Lijevi antifa teror pod krinkom borbe protiv rasizma

Smrt Georga Floyda 25. svibnja u Minneapolisu pokrenula je prosvjede diljem Sjedinjenih Američkih Država. Prosvjedi su vrlo brzo poprimili nasilne oblike i pretvorili se u vandalizam i pljačku, a uključuju i napade na policiju.

Sve pomalo podsjeća na rasne nemire iz 1991. godine. I dok smrt Georgea Floyda treba bezuvjetno osuditi (neovisno o njegovoj kriminalnoj prošlosti nikoga se prilikom uhićenja ne smije tretirati na nehuman način), a ista bezuvjetna osuda vrijedi i za rasizam kao ideologiju (ni za jednoga katolika i općenito normalnog čovjeka nije normalno bilo koju rasu smatrati višom ili nižom) prosvjedi koji su uslijedili čini se da se sve više pretvaraju u teror antifa falange gdje se smrt nesretnoga tamnoputog Amerikanca koristi kao opravdanje za nasilne političke akcije.

Teror antifa

Američki predsjednik Donald Trump nije se komunikacijski proslavio nakon što se zbio nesretni čin, no ispravno je detektirao djelovanje tzv. antifa kao terorističko.

U stručnoj literaturi ne postoji konsenzus oko definicije terorizma, no ako se antife i ne može proglasiti terorističkom skupinom očigledno je da u svome djelovanju koriste teror. Pustošenje centara gradova, uništavanje privatne imovine koju su ljudi stjecali godinama i napadi na policiju ne mogu imati opravdanje ni u kakvim prethodnim aktima. Riječ je o politički motiviranom teroru.

Povijesne ucjene

Rasizam predstavlja neslavnu stranicu američke, i ne samo američke prošlosti. Međutim, ono što danas imamo na djelu diljem zapadnog svijeta je jedan pokušaj da se rasistička ili kolonijalna prošlost nastoje nametnuti kao permanentna krivnja i jedna vrste povijesne ucjene. A današnji naraštaji Europljana i Amerikanaca jednostavno ne mogu snositi odgovornosti za ono što je bilo u prošlosti.

Uostalom, jeste li ikada čuli bilo kojega, primjerice, turskog političara da se ikada ispričao za turske zulume diljem Europe? Naravno, niste. Od zapadnjaka se, međutim, traži da svaki dan kleče i posipaju se pepelom, do te razine da se čitavu prošlost Zapada nastoji izjednačiti s rasizmom i kolonijalizmom.

Povijesna krivnja nabija se jedino državama Zapada, a u tome vodeću ulogu igraju upravo i tzv. antifa skupine kao elementi ljevičarskoga establishmenta.

Postoji li sustavni rasizam?

Imamo li danas u SAD-u recidive rasizma? Nedvojbeno je da i danas postoje pojedinci koji podupiru rasističku ideologiju. I, protivno uvriježenom mišljenju, takve stavove zastupaju ne samo bijelci, nego i crnci, da uporabimo možda danas već i politički nekorektne termine.

No ključno je pitanje to postoji li sustavno nametanje rasne nejednakosti? Ako pitate ljevičare, oni će reći da postoji. Druga pak strana tvrdi suprotno i rasizam vidi u izoliranim slučajevima. A postoje i pripadnici afroameričke populacije koji ističu kako sustavna rasna nejednakost ne postoji.

Primjerice, popularna konzervativna autorica afroameričkog porijekla Candace Owens odbija narativ o rasizmu prema crnoj populaciji i protivi se političkim manipulacijama i bilo kakvim privilegiranim kvotama na temelju nečije rasne pripadnosti.

Mržnja prema neistomišljenicima

Što kažu statistike? Pozivajući se na Bureau of Justice Statistics John Perazzo apostrofira ovaj podatak:

„Kad su bijeli prijestupnici u 2018. godini počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali bijele žrtve u 97,3 posto vremena, a na crne žrtve u 2,6 posto vremena. Suprotno tome, kad su crni prijestupnici te iste godine počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali na bijele žrtve u 58 posto vremena, a crne žrtve u 42 posto vremena”.

Matematika i statistika su egzaktne znanosti. Hoće li i one ipak uskoro postati fašističke ili rasističke znanosti?

Jedno je osuda rasizma, koja se podrazumijeva neovisno od kojeg aktera dolazila, a sasvim su nešto druge političke i ideološke manipulacije. Ljevica je ta koja danas iskorištava ubojstvo Georga Floyda u političke svrhe, a istodobno je sama prepuna mržnje prema neistomišljenicima (američka ljevica danas je radikalnija od europske).

Danas se uništavaju gradovi i napada policija, a sutra će vrlo lako padati glave i političkim neistomišljenicima. Već mnogo puta viđeno u povijesti lijevoga terora.

Davor Dijanović/HKV

Donald Trump: Američko gospodarstvo doživljava snažan uzlet poput ‘rakete’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude HDZ-ov protivnik

Objavljeno

na

Objavio

Kažu da se neke stvari događaju jer na njih najviše utječu osobne pogreške. U slučaju HDZ-a najveći krivac za stanje u stranci i lošu perspektivu na nadolazećim parlamentarnim izborima je predsjednik stranke Plenković i sateliti, poslušnici kojima se okružio.

Ti poslušnici, izravni su krivci za stanje u kojoj se HDZ nalazi. Upravo su ti poslušnici krivci što nisu od prvog dana ukazivala na probleme i njihovo besmislenom spremanje pod tepih u nadi da će probleme rješavati netko drugi ili će nestati sami od sebe.

Piše: Ante Rašić

Nesposobni i korumpirani ministri, nered u stranci od najniže razine u svim organizacijama i isplivavanje loših kadrova na površinu, dok se sposobne i obrazovanje guralo na marginu bilo je samo dio nepotističko, klijentelističko korumpirane hobotnice koja je pustila pipke u HDZ-u.

U takvom okruženju bez obzira na trud i uloženu energiju nitko pa ni Plenković ne može raditi. Narod kaže da je svatko kovač svoje sreće pa je tako i Plenković kovač svog uspjeha ili neuspjeha.

Plenkoviću je od prvog dana najveći problem bio odabrati ljude od povjerenja i to je bilo normalno jer Plenković je od prvog dana bio netko izvan struktura ili strano tkivo u strukturi.

Upravo je odabir prvih suradnika i ministara Plenkovićev najveći krimen. Opterećenje njihovim aferama, Grupom Borg pa i zadnjom u nizu Afera unijele su u njega strah, strah od neuspjeha. Strah je vidljiv, možda ne običnom pučanstvu no vidljiv je onima kojima je to posao da vide i to iskoriste u kampanji.

Naravno da će Plenković nastojati maksimalizirati neugodne doživljaje, to nije samo u njegovoj prirodi, već u prirodi svih nas, no to neće eliminirati problem. Problem je već nastao u težnji za izbjegavanjem neuspjeha na izborima i ta težnja će nadjačavati težnju za poticanjem uspjeha.

Sjetimo se samo jedne rečenice iz poznatog filmskog serijala „Ratovi zvijezda„ gdje Gospodar Yoda izgovara „ Strah je put do tamne strane. Strah vodi do gnjeva. Gnjev vodi do mržnje. Mržnja vodi do patnje”.

Možda bi se Plenković trebao zapitati zašto ima dva protivnika, pogotovo onog s kojim dijeli biračko tijelo. Za SDP zna da je njegov stalni suparnik, no trebao bi si postaviti pitanje, zašto Škoro, tko je kriv što se pojavio Škoro. Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude njegov, HDZ-ov protivnik.

Treba se priupitati čemu služe poluge vlasti i zašto njegov stranački aparat nije detektirao pojavu u vidu Škore na vrijeme.

Nije pitanje tko stoji iza Škore, već zašto stoji iza Škore. Koji su to motivi, porivi da mu netko pokušava preuzeti birače.
Samo slaganje listi bit će Plenkovićeva noćna mora. U moru neprepoznatljivih likova, političkih diletanata, karijerista bez pokrića s jako puno onih koje baza ne želi, ne poznaje, a guraju ih oni koji svoju prepoznatljivost nisu nigdje i nikada izgradili među onim koji odlučuju, biračima.

Na njegovu sreću, a na nesreću Tamnih sila koje guraju Škoru, ni oni nisu bolje sreće pri odabiru kandidata za liste ili velikih pojačanja kako ih žele prezentirati.

Riječ je o nakupini isluženih političkih marginalaca, bolje rečeno otpadnika iz nekoliko političkih stranaka ili udruga uz nekoliko časnih pojedinaca koji su zalutali u to društvo, vođeni nečijim slatkim i uhu ugodnim obećanjem.

Društvo iz interesne skupine, kodnog naziva Domovinski pokret, gdje je interes i osobna korist na prvom mjestu, društvo koje izgleda kao kazalište lutaka na koncu, kojim upravljaju Tamne sile, neodoljivo podsjeća na Neretljansku skupinu i njihove želje da pod krinkom Domovine, ostvare prije svega interese svojih osnivača iz dubine. Što modus operandi nije prepoznatljiv?

Hoće li ta ekipa biti pokretač one čuvene rečenice – Čovjek koji je postao teret mora otići.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari