Šola: Rusko pravoslavlje bliže je islamu nego kršćanstvu. Odnos Rusa i Čečena to zorno prikazuje

Papa Frane ne odustaje od ekumenizma, od približavanja ruskom patrijarhu Kirilu.

Ako smijem reći za Papu, on ili ne shvaća, ili ne želi shvatiti, da Kiril i njegova Crkva nema veze, kao i srpska, s kršćanstvom, već je u službi imperijalne politike. U tom smislu, te su crkve bliže islamskoj koncepciji simbioze vjere i politike nego kršćanstvu. Odnos Čečena i Rusa, slojevit doduše, to zorno pokazuje. Ramzan Kadirov, kao i Kiril, nije samo vojni već i vjerski vođa i autoritet, koji uz Medvedeva i ministra obrane Šojgua čini krug najodanijiih Putinu, kao i ključna figura invazije na Ukrajinu, wagnerovac Prigožin.

Odnosi Čečena i Rusa nisu uvijek bili bajni. Kadirovljev otac Ahmat iskoristio je raspad SSSR-a da podrži kauzu separatističkog vođe Dudajeva, koji je u kolovozu 1991. proglasio Čečensku Republiku Ičkeriju. Zahvaljujući svom teološkom obrazovanju – u mladosti je pohađao medresu u Buhari – imenovan je velikim muftijom novonastale države. Kada Moskva šalje svoje trupe u pobunjeničku pokrajinu kako bi vratila kontrolu, on objavljuje džihad protiv Rusa i šalje svoje sinove, uključujući tada 18-godišnjeg sina Ramzana, u borbu.

DŽIHAD PROTIV RUSA

Mladi Ramzan na početku ide očevim stopama i odrasta u nasilnom okruženju, obilježenom džihadom protiv Rusa koji se nastavio tijekom 1990-ih. Kadirov se ne ograničava samo na obranu “domovine”, već radikalizira čečenski islam. Ekstremistički fenomen se pogoršao 1998. godine, kada su iz obližnjeg Dagestana stigli mudžahedini koji su simpatizeri vehabizma, koji je bio stran čečenskoj vjerskoj tradiciji, ali je našao plodno tlo u dijelu lokalnog stanovništva.

Vladimir Putin, izabran za predsjednika Federacije 2000., shvaća da pobuna više nije periferna kriza, već problem nacionalne sigurnosti koji treba riješiti. Stoga se odlučuje za promjenu strategije i provodi poznatu “čečenizaciju”. To je protupobunjenička politika usmjerena na normalizaciju odnosa između pobunjenika i države, kooptiranje najviših osoba unutar čečenskog aparata i uključivanje islamističkih bataljuna u redove regularne ruske vojske.

Otac Kadirov, koji je odbacio svoju radikalnu vjersku odjeću, imenovan je šefom uprave, uz obećanje da će pomiriti regiju i zaustaviti napredovanje vehabija među narodom. Izbor Kremlja da se pridruži Kadirovu ne odgovara samo potrebama strateške i sigurnosne prirode, već je u skladu s novom državnom ideologijom: euroazijstvom. Ova struja, teoretizirana 20-ih godina dvadesetog stoljeća, a zatim ponovno predložena od strane filozofa Aleksandra Dugina kako bi popunila postkomunističku ideološku prazninu, Rusiji pripisuje mesijanske kulturne karakteristike na pola puta između zapadnog i azijskog svijeta.

U Čečeniji glavni zagovornik ovoga “kursa” je Khoj Ahmed Nukhaev, gangster u kontaktu s bivšim elementima KGB-a koji je početkom 2000-ih postao posrednik između Moskve i Kadirova.

U svojim spisima i govorima, Nukhaev zagovara potrebu stvaranja konvergencije između čečenskog i ruskog regionalnog identiteta, savez između pravoslavlja i islama te suprotstavlja glavnog neprijatelja i Rusa i Čečena, i Kirila i Putina: globalistički i liberalni Zapad kojemu “heretička” Ukrajina teži.

Kada je Ramzan Kadirov naslijedio oca, ključ njegova uspjeha, bez brutalnosti i nasilja, leži u njegovoj sposobnosti da pomiješa i uskladi različite orijentacije prisutne među svojim pripadnicima: prorusizam, islamizam i nacionalni identitet.

Pozivajući se na sufijski pokret iz devetnaestog stoljeća, Kadirov proglašava zakone posvećene tradicionalnim vrijednostima (to je i Putinova i Kirilova opsesija) svog naroda: odobrava uredbe koje zabranjuju konzumaciju alkohola i kockanje, nošenje hidžaba proglašava obveznim za žene zaposlene u javnom sektoru. U stvarnosti, iza krinke modernizacije krije se brutalan režim koji krši najosnovnija ljudska i politička prava te redovito pribjegava mučenjima, otmicama i smaknućima protivnika i devijantnih pojava s trulog Zapada, opet kao i Kiril i Putin, misleći na homoseksualce kojima oduzima status ljudskih bića (zove ih ne-ljudi).

VJEČNO ODAN PUTINU

Prihvaća potom ruski suverenitet nad regijom, što se kod Kadirova prevodi u zakletvu na vječnu odanost Putinu. Zadovoljan mirovnim procesom u Čečeniji, Putin mu je povjerio delikatne vojne misije u inozemstvu.

Kadirovljevi pretorijanci prisutni su u krizama u Osetiji i Ukrajini 2008. i 2014. godine. Kada Rusija, pak, izravno ulazi u sukob u Siriji u rujnu 2015., Kadirov šalje bataljun da dokaže vjernost svojih ljudi Kremlju.

Odnos s Putinom, koji je oduvijek bio ključan za sudbinu Kadirova, postao je simbiotski nakon invazije na Ukrajinu u veljači 2022.

Emblematična je, naime, Kadirovljeva najava da će proglasiti “ruski džihad” protiv cijele ukrajinske nacije. Patrijarh Kiril, pak, također objavljuje sveti rat, pravoslavni džihad protiv Ukrajine, skandalozno izjavljujući kako će svaki vojnik koji pogine u Ukrajini dobiti potpuni oprost grijeha. Još je samo trebao reći da će za nagradu u raju dobiti hrpu djevica, kao u islamu, i konvergencija bi bila potpuna.

U zadnjem razgovoru Papa je rekao Kirilu da rabi jezik politike, a ne evanđelja. Valjda će Vatikan progledati i vidjeti da je Kirilu draži islam nego zapadno kršćanstvo. I postupiti u skladu s time. Jer žrtvovanje Stepinca zbog takvih “kršćana” bit će im trajna mrlja.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?