Connect with us

Kolumne

Šola: Što spaja Stolipina, Solženjicina i Putina u agresiji na Ukrajinu

Objavljeno

-

Stalno slušamo priče da je Putinov motiv za agresiju širenje NATO-a na Istok. Tu rusku propagandu smo upili, pa se nerijetko može čuti da je Zapad trebao pristati na finlandizaciju Ukrajine, da je nagovori na neutralnost i agresije ne bi bilo. Ne, Putin bi napao ili anektirao Ukrajinu i bez širenja NATO-a. Kad-tad, ovako ili onako…

Prvo, ne radi se o “širenju NATO-a” na Istok, već bi točnija interpretacija bila da su bivše zemlje iza željezne zavjese, postavši suverene države voljom svojih naroda, poučeni iskustvom ruske čizme, počeli bježati od Putina. Dakle, nije se širio NATO na istok, već je istok bježao na Zapad. Tko to bilo kojem narodu može zabraniti?

Drugo, razlozi agresije na Ukrajinu su puno dublji, oni sežu u 19. stoljeće kada se formirala mitomanska svijest o mesijanskoj ulozi ruskog naroda u povijesti, posebno među Slavenima, koje treba staviti pod kišobran Moskve, milom ili silom, pa tako i Ukrajinu. Putin je, kao i Milošević nedavno, samo krvoločna reinkarnacija ove velikoruske misli stare stoljećima. Zato prije tri tjedna napisah ovdje tekst “Da biste razumjeli Putina, čitajte Dostojevskog, a ne Marxa“. Kolege mi rekoše – kakve veze ima Dostojevski s Putinom, Dostojevski je mrtav? Slažem se, mrtav je i Garašanin i Vuk Karadžić, no njihove (toksične) ideje žive, pa tako i velikoruske mesijanske ideje koje je propagirao Dostojevski i drugi ruski tzv. slavofili u 19. stoljeću.

GENERALSKI SPROVOD

Dobro, ako je Dostojevski mrtav i nije nikada razgovarao s Putinom, jedan drugi ruski književni genij, Aleksandar Solženjicin, bio je intimus Vladimira Putina i neformalni savjetnik, ljubitelj Dostojevskog. Putin i Solženjicin prvi put su se osobno susreli 2000. godine u kući koju je Putin dodijelio Solženjicinu. Njihovi “mali noćni razgovori” trajali su do Solženjicinove smrti 2008. godine.

Solženjicin je, na velikoruskoj slavofilskoj tradiciji staroj stotinama godina, Putina pumpao protiv Ukrajine, smatrajući da su Bjelorusija, Rusija i Ukrajina jedno rusko tijelo koje treba živjeti u istoj državi. Putin ga je obožavao, a Solženjicina je, kao Krležu Tito, uz državni sprovod, na groblju Donskog manastira, pokopao kao da je bio ruski general, a ne genijalni pisac.

Nakon raspada SSSR-a Solženjicin je smatrao da Ukrajina, zajedno s Bjelorusijom, mora biti dio velikoruskog imperija. Sa širenjem NATO-a ili bez njega. Napadao je Ukrajinu, njenu samobitnost, sve kao i Putin u famoznom govoru prije agresije, predbacujući Ukrajincima jezične i ine napade na rusku manjinu u Ukrajini.

Solženjicin je bio antikomunist, to svi znaju. No Solženjicin je bio i antidemokrat, antizapadnjak, antisemit, mrzio je Zapad i zapadne vrijednosti, a Europu i SAD smatrao je dekadentnim zemljama zalaza, dočim je čistoću, kulturološku i antropološku, sačuvala jedino Rusija, koja takvom Zapadu mora oponirati.

Američki veleposlanik William Burns (danas šef CIA-e) posjetio je Solženjicina u travnju 2008. u njegovoj kući u Moskvi. Zatim je poslao poruku Washingtonu: “Solženjicin pozitivno suprotstavlja Putinovu osmogodišnju vladavinu s vladavinom Gorbačova i Jeljcina. Pod Putinom, nacija ponovno otkriva ono što mora biti rusko, (i Ukrajina, naravno), smatra Solženjicin“, upozorio je Burns. U svom posljednjem intervjuu, koji je objavljen u “Izvestijima“, Solženjicin je napao rusofobiju ukrajinskih čelnika i relativizirao genocid (Gladomor) koji je Staljin učinio nad Ukrajincima.

Solženjicin je svakako bio protivnik komunističkog sustava. Ali u mnogim aspektima bio je i sam mentalni komunist, totalitarist, nije volio pluralizam. Napadao je i Andreja Saharova, koji je kao i on bio žrtva sovjetskog režima, ali je bio naklon integraciji Rusije u Zapad. Solženjicin je pobjegao u SAD od svojih Rusa, ta “trula“ Amerika mu je dala dom i spas, ali nikada nije želio učiti engleski. Prezirao je američki način života. Održao je tek nekoliko javnih predavanja, u kojima je uglavnom pljuvao dekadentni i demokratski Zapad. Zapad je optuživao za sva zla. A ovi ga mazohistički slušali i dali mu utočište.

VAŽAN ESEJ

Svoje ideje o budućnosti Rusije u razdoblju Gorbačovljeve perestrojke Solženjicin je izrazio esejem “Kako obnoviti našu Rusiju” objavljenom u moskovskoj “Literaturnoj gazeti”. Njegova središnja ideja bila je: raspustiti SSSR, ujediniti Rusiju, Ukrajinu i Bjelorusiju u čisto slavensku državu. Očito mu nije pala na pamet ideja da pita za mišljenje Ukrajince koji su sanjali o neovisnosti.

Bez Moskve! Solženjicin je od početka mrzio Jeljcina jer je, unatoč svim svojim ograničenjima, bio demokrat i političar koji se želio vratiti u Europu. Kao kontrapunkt pravog Rusa zagovarao je Putina jer Putin je pobornik ideje jake, velike ruske države. Solženjicinova povijesna referentna točka uvijek je bio Pjotr Stolipin, premijer posljednjeg cara Nikolaja II. koji je teškim metodama pokušavao reformirati Rusiju. Nije uspio jer ga je 1911. u Kijevu ubio Dmitrij Bogrov, revolucionarni terorist židovskog podrijetla – što je potaknulo Solženjicinov antisemitizam.

Za Solženjicina je Stolipin, također antisemit, postao simbol velike imperijalne sile Rusije. Stolipin je govorio: “Vi želite veliku revoluciju, no nama treba Velika Rusija.” I upravo taj ideal Velike Rusije danas u Ukrajini spaja Stolipina, Solženjicina i Putina u agresiji. Sa “širenjem” NATO-a na istok ili bez toga.

 

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari