Pratite nas

Kolumne

Soroseva kampanja globalnog kaosa

Objavljeno

na

Nedavno nam je skrenuta pažnja na vrlo kritičan članak Caroline B. Glick o djelovanju Georga Sorosa i njegovom oblikovanju političkih gibanja zlorabljenjem demokratskih sloboda. Članak je objavljen u Jerusalem Postu, a HKV ga prenosi u vlastitom prijevodu. Tekst Caroline B. Glick vrlo lijepo ocrtava globalne razmjere sustava koji je razvio Soros pod krinkom filantropskog djelovanja te njegove vrlo maksimalističke konačne ciljeve. (hkv)

Naš svijet: Soroseva kampanja globalnog kaosa

Prva stvar koju primijetimo je megalomanska priroda Sorosevog filantropskog projekta. Njegovo djelovanje utječe na svaki dio svijeta. Zahvaća se svako područje života.

Najveći mediji u SAD ignorirali su curenje tisuća e-mailova poslanih od strane fondacije Otvoreno društvo (Open Society Foundation, OSF) milijardera Georga Sorosa koje su omogućili aktivisti hakerske skupine DCLeaks. Kroz OSF je Soros tijekom prošla dva desetljeća usmjerio milijarde dolara neprofitnim organizacijama u SAD i diljem svijeta.

Prema dokumentima, Soros je dao više od 30 milijuna dolara skupinama koje su radile za Hillary Clinton za izbore u studenom, čime je bio njen najveći pojedinačni donator. Stoga je vjerojatno točno da je medijska podrška H. Clinton odigrala svoju ulogu u nastojanju najvećih medija da zakopaju priču.

> Doktrina kaosa: George Soros daje 500 milijuna dolara za invaziju migranata na Europu

Stoga je isto tako vjerojatno da su bar neki medijski izdavači propustili razumjeti zbog čega vrijedi baviti se dokumentima koji su procurili. Većina je informacija već bila poznata u javnosti. Sorosevo izrazito izdašno financiranje krajnje ljevičarskih u SAD i diljem svijeta dokumentirano je već više od desetljeća.

No, ako se ne uviđa značaj šire priče zbog poznavanja mnogih detalja, radi se o slučaju kad se od stabala ne vidi šuma. Objavljivanje dokumenta DCLeaks ključna je priča budući da razotkriva šumu mreže Sorosevog financiranja.

Prva stvar koju uviđamo megalomanska je priroda Sorosevog filantropskog projekta. Ne ostaje nedirnut niti jedan dio svijeta, jao niti jedno područje društva.

Naoko vrlo različiti projekti – ali isti podupiratelj

Stjepan Mesić i George SorosPovršinski gledano, ogroman broj skupina i ljudi koje podupire izgledaju nepovezano. Konačno, što je zajedničko klimatskim promjenama i ilegalnom useljavanju Afrikanaca u Iztrael? Što povezuje pokret Occupy Wall Street i grčku useljeničku politiku?
Činjenica je, međutim, da projekti koje podupire Soros imaju zajedničke značajke.

Svi oni nastoje oslabiti sposobnost državnih i lokalnih vlasti u zapadnim demokracijama da održavaju zakone i vrijednosti njihovih država i zajednica.

Svi oni rade na ometanju slobodnog tržišta, bez obzira radilo se o financijskim, ideološkim,

političkim ili znanstvenim stvarima. To čine u ime demokracije, ljudskih prava, ekonomske, rasne i seksualne pravde i ostalih uzvišenih ciljeva.

Drugim riječima, cilj im je potkopati zapadne civilizacije i učiniti da vladama bude nemoguće održavati red ili da društva zadrže svoje jedinstvene identitete i vrijednosti.

Projekt Black Lives Matter (Crni su životi važni) je prošle godine od skupina koje kontrolira Soros dobio 650.000 dolara, klasični je primjer takvog djelovanja. Donedavno se u SAD na policiju gledalo s odobravanjem, kao na domaći ekvivalent vojske. BLM se pojavio kao društvena snaga koja radi na politiziranju podrške policiji.

Njihov je glavni argument da u SAD policija nije sila dobra koja omogućuje funkcioniranje društva održavanjem reda i zakona. Po njima je policija oruđe represije bijelaca nad crncima.

Održavanje zakona u prevladavajuće afroameričkim zajednicama napada se kao u srži rasističko.

Agitiranje BLM-a, koji je u nekoliko gradova u SAD optužen za poticanje na ubojstva policajaca, donijelo je dvije posljedice kod policajaca.

Prvo. demoralizirani su, budući da budu kriminalizirani zbog nastojanja da održe gradove sigurnima od kriminalaca.

Drugo, smanjila se njihova želja za uporabom sile u situacijama koje zahtijevaju uporabu sile. Strah od kaznenih optužbi s jedne strane, te javna osuda da su „rasisti“ s druge strane, uzrokuju da policija radije ne djeluje, čak i kada situacija zahtijeva da djeluju.

Demoralizacija i uplašenost policije vrlo će vjerojatno uzrokovati veliki porast broja nasilnih zločina.

Ubijanje svakog identiteta

Tu je i Sorosevo djelovanje u korist ilegalnog useljavanja. Od SAD do Europe i Izraela, Soros je izgradio sustav uporabe useljavanja za potkopavanje nacionalnog identiteta i demografskog sastava zapadnih demokracija. E-mailovi koji su procurili pokazuju da su se njegove skupine ubacile u europske izbore kako bi se izabrali političari koji podržavaju otvorene granice za useljenike iz arapskog svijeta i kako se i financijski i na druge načine podupiru novinari koji sa simpatijama izvještavaju o useljenicima.

Soroseve skupine su na terenu omogućujući ilegalnim useljenicima ulazak u SAD i Europu. Tražili su utjecaj na presudu Vrhovnog suda SAD o ilegalnim useljenicima iz Meksika. Radili su s muslimanskim i drugim skupinama na demoniziranju Amerikanaca i Europljana koji se protive otvorenim granicama.

Isto se tako u Izraelu Soros protivi vladinim nastojanjima da zaustavi toj ilegalnih useljenika iz Afrike kroz egipatsku granicu.

Zamisao u srži borbe za legalizaciju nesmetanog useljavanja je da države ne bi mogle zaštititi svoje nacionalne identitete.

Ako je rasistički što Grci štite svoj nacionalni identitet blokiranjem ulaska na njihov teritorij milijuna Sirijaca, tada je rasističku da Grčka – ili Francuska, Njemačka, Mađarska, Švedska, SAD ili Poljska – postoje.

Usporedo s tim djelovanjima, tu su i druga usmjerena k odbijanju prava zapadnih demokracija da održe dugoživuće društvene norme. Skupine koje podupire Soros, primjerice, stoje iza borbe za homoseksualne brakove već i za unisex javne zahode.

Oni podupiru ne samo pravo žena da služe u borbenim jedinicama, već i nastojanja da se vojnici prisile živjeti u unisex vojarnama.Drugim riječima, djeluju s ciljem da državljanima zapadnih civilizacija ukinu pravo na održavanje bilo kakve međusobne udaljenosti između sebe i Sorosevog odbijanja njihovih najintimnijih vrijednosti – njihove spolne privatnosti i identiteta.

Soros i protiv židovske nacionalne države

IzraelŠto se Izraela tiče, skupine koje podupire Soros rade na delegitimizaciji svakog aspekta
izraelskog društva kao rasističkog i nezakonitog. Palestinci su u fokusu Sorosevih napada.

Rabi ih kako bi tvrdio da je Izrael rasistička država. Soros financira umjerene ljevičarske skupine, radikalne umjerene ljevičarske skupine, izraelske arapske grupe i palestinske skupine. Ma različite, komplementarne načine, te skupine govore svojem ciljanom slušateljstvu da Izrael nema prava braniti se ili postavljati zakone protiv svojih nežidovskih stanovnika.

U SAD je Soros podupirao skupine od BLM.a do J Street work-a kako bi učinio da bude društveno i politički prihvatljivo suprotstavljati se Izraelu.

Pokretačka sila Sorosevog djelovanja, od Fergusona do Berlina i Jeruzalema je izazivanje nereda i kaosa, da lokalne vlasti, paralizirane od strane skupina koje podupire, budu nesposobne osigurati svoje zajednice ili čak koherentno zagovarati da one zaslužuju sigurnost.

Na mnogo je načina kampanja Donalda Trumpa izravan odgovor ne na Clinton, već na samog Sorosa.

Pozivom na podizanje zida na granici, podržavanjem britanskog izlaska iz EU, podržavanjem Izraela, podržavanjem privremene zabrane useljavanja muslimana i podržavanjem policije protiv BLM-a, Trump djeluje kao izravna borba protiv milijardi dolara Sorosevog djelovanja.

DCLeaks izložili su ogromnu veličinu kampanje Ljevice koju financira Soros protiv temelja liberalnih demokracija. Pokreti “izravne demokracije” koje Soros podupire nisu ništa manje od poziva na zakon rulje.

Narodi Zapada moraju prepoznati zajedničke osnove Sorosevih djelovanja. Motaju isti tako shvatiti da je jedini odgovor na te unaprijed usmjerene kampanje podrivanja taj da narodi Zapada ustanu u zaštitu svojih nacionalnih prava i svog individualnog prava na sigurnost. Moraju biti uz državne institucije koje osiguravaju tu sigurnost, u skladu s vladavinom prava, te podržati i braniti svoje nacionalne vrijednosti i tradicije.

Caroline B. Glick
Jerusalem Post
22. kolovoza 2016.
(preveo: djl) / HKV

VIKTOR ORBAN: Mađarska se mora obraniti protiv takvih kao Soros i suprotstaviti im se

facebook komentari

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari