Pratite nas

Događaji

Španovica, Kusonje, Bučje – mjesta četničkih i partizanskih zločina

Objavljeno

na

Ovog vikenda, 6.10.2019. godine,  hodočasnici Hrvatskog žrtvoslovnog društva komemorirali su u Španovici, Kusonjama i logoru Bučje.

U Pakracu, u prepunoj župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, mjesni župnik vlč. Matija Jurković održao je svetu misu za sve žrtve Španovice stradale u zločinu počinjenom u listopadu 1942 i tijekom II svjetskog rata od strane četnika i partizana.

Kusonje

Nakon svete mise, na putu za Španovicu, hodočasnici su se nakratko zaustavili u Kusonjama te u spomen parku pred kapelicom položili vijence za 20 branitelja,  zvjerski pogubljenih u četničkoj zasjedi u akciji oslobađanja Kusonja kraj Pakraca 8. rujna 1991. godine. Ubijeni branitelji bili su bjelovarski dragovoljci, pripadnici Prve satnije 105. brigade HV-a: Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Mato Čančar, Miroslav Černak, Marijan Dukić, Stipe Gadža, Petar Grubeša, Anto Ivandić, Stjepan Kolar, Vlado Krivačić, Stjepan Mamić, Tadija Markić, Ivan Palić, Zlatko Pavlović, Nedjeljko Pekić, Mario Posarić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinec, Ante Tandara.  Njihova okrutno izmasakrirana tijela ekshumirana su 29. siječnja 1992. godine. Na drugu obljetnicu pogubljenja 8. rujna 1993., roditelji žrtava došli su puni boli i tuge, s cvijećem i svijećama na mjesto ovog zločina, ali četnici su im podmetnuli minu, pa su u eksploziji na komemoraciji smrtno stradale još tri osobe (pripadnici 105 brigade HV-a Stanko Palić, Mirko Pereš i Željko Šegvić), više ih je ranjeno a majka Zorica Posarić teško je ranjena u noge i od tada je u invalidskim kolicima. Danas se u Kusonjama nalazi kapela Male Gospe i spomen područje.

Istina o stradanju branitelja u Kusonjama izašla je na svijetlost dana u svibnju 1995 godine nakon uspješno izvedene vojno redarstvene operacije „Bljesak“ i oslobađanja zapadne Slavonije, kada je u ruke hrvatske vojske i policije pao veći broj pripadnika različitih srpskih paravojnih formacija s područja Pakraca među kojima je bio i određeni broj zločinaca odgovornih za masakr naših boraca u Kusonjama. Jedan od njih, sudionik borbi, zarobljavanja i masakriranja branitelja u Kusonjama, detaljno i vjerno je opisao te događaje. Navodimo citat iz knjige „Zastali u vješnosti ljubeći oltar domovine Kusonje 1991 – 1993“  u izdanju nakladnika Grada i Državnog arhiva Bjelovar:

„…negdje između 9 i 9.30 sati, zapovjednik bataljuna Bogdan Dabić pozvao je na predaju preživjele hrvatske vojnike. I predaja je počela. Prvi vojnik koji se predao prelazio je preko ceste s rukama u zraku vičući „Vode!“ nakon čega se čuo rafal. Na zarobljenika je pucao Žarko Krajnović koji se nalazio u dvorištu te kuće i pogodio ga rafalom u prsa. Istovremeno je iz kuće izašlo još šest vojnika kojima je Bogdan Dabić zapovijedio da legnu potrbuške na cestu s rukama na zatiljku, nakon čega ih je Luka Krajnović vezao žicom.

U gužvi koja je nastala oko zarobljenika viđeni su Miloš Anđelić, Pero Ljepoja i Milunka Rogulić kako udaraju nogom zarobljenike koji leže na cesti te im pucaju u leđa iz automatske puške i pištolja. Milunka Rogulić uzela je veliki odvijač te njima udarala policajce po glavi, a jednome je odvijač zabila u koljeno i zglob na nozi. Luka Krajnović i Nedeljko Krajnović prepirali su se oko toga tko će pucati u zarobljene vojnike. U grupi oko zarobljenih vojnika nalazio se i Ivan Sužnjević, koji je jednom od ranjenih zarobljenih branitelja uštrcao u žilu na ruci nekakav serum, koji je dobio od dobrovoljaca „Lale“ iz Srbije. Kasnije je taj serum štrcao po otvorenim ranama vojnika. Jednom od zarobljenih vojnika skinuo je čizme „kanađanke“ i baciou mu na noge veliki betonski blok. Nedeljko Krajnović i „Lala“ ušli su u kuću u kojoj su ostali mrtvi i ranjeni vojnici, nakon čega su pucali u glavu dvojici ranjenika, ali i po ostalim mrtvim tijelima. U borbi koja je vođena dan i noć četnici su imali petoricu mrtvih i desetak ranjenih.

Bila je to jeziva priča o ratnom zločinu, izljevu nekontrolirane mržnje nad zarobljenim i nemoćnim hrvatskim vojnicima ispričana jezikom jednog od zločinaca. Izjava sadrži još niz detalja o zločinu, koji nisu za objavljivanje, a koji su tog rujanskog jutra učinjeni nad zarobljenicima.

Nakon svega što se tada dogodilo moramo postaviti pitanje što je bio uzrok takvom zvjerstvu i divljaštvu? Kakav je mentalni sklop ljudi koji su to učinili, koji su im bili motivi za takav zločin i što su njime željeli postići? Odgovor može biti samo jedan – neizmjerna mržnja prema hrvatskom narodu i njihovoj težnji za slobodom i samostalnošću, prema hrvatskim braniteljima, prema njihovim odorama, prema svemu onome što su oni predstavljali i za što su se borili…..“

Španovica

Desetak kilometara poslije Kusonja nalazi se Španovica. Španovica je mjesto velike hrvatske tragedije i stradanja. Selo je bilo naseljeno Hrvatima već od 1864., a prije Drugog svjetskog rata selo je imalo oko 1.300 stanovnika.

U napadu na selo sudjelovale su partizanske jedinice koje su bile formirane večinom od srpskog življa  5. na 6. listopada 1942. zaklana su i ubijena 142 Španovčana, zapaljeno je 227 kuća i selo je do temelja uništeno. Mnogi mještani završili su u masovnoj grobnici, a ostali prisilno raseljeni. Nakon 1945. nova komunistička vlast zabranila je povratak preživjelim Hrvatima niti su dozvolili da se selo obnovi nakon II svjetskog rata.čiju su cjelokupnu imovinu konfiscirali i nakon rata kolonizirana i podjelili Srbskom stanovništvu. Preživjeli Španovčani i njihovi potomci ni u hrvatskoj državi nisu dobili povrat svoga vlasništva te tako dijele nepravednu i skandaloznu sudbinu pogubljenih odnosno protjeranih Hrvata iz Boričevca i Zrina. Selo se prije oslobođenja Hrvatske, zvalo Novo Selo, ime Španovica vraćeno mu je 24.2.1992. godine.

Potomci žrtava, Zavičajna zajednica Španovčana u Pakracu, mjesne vlasti te hodočasnici Hrvatskog žrtvoslovnog društva, položili su na groblju vijence. Na groblju se nalazi zajednička grobnica sa 142 Španovčana stradala 5-6 listopada 1942 godine, te velebni spomenik koji su podignuli protjerani Španovčani u znak sjećanja na sveukupno 398 stradalih žrtava od 1939. do 1949. godine.

Logor Bučje

Desetak kilometara od Španovice, okruženo šumama, nalazi se Bučje.

U Bučju je za vrijeme Domovinskog rata bio zloglasni srbočetnički logor kroz koji je prošlo oko 300 hrvatskih branitelja i civila i gdje su se zbila njihova stravična mučenja i smaknuća. Za ovaj logor veže se i sudbina mirotvorca dr Šretera koji je nakon ispitivanja 29. kolovoza 1991 godine tamo nestao i nikada nije rasvjetljeno što se s njime zbilo niti su pronađeni njegovi ostaci. Za zločine u Bučju nitko nije odgovarao kao niti za mnogobrojne druge srpske i partizanske zločine.

No Bučje je vezano i za II svjetski rat. U tom selu su se od 1944 godine provodila prijeka suđenja i smaknuća strijeljanjem i vješanjem uglednih Pakračana te u selu postoje neobilježeni grobovi Hrvata iz tog doba. 1991 tragična hrvatska povijest samo se ponovila i nastavila.

Hodočasnici su kod zavjetne kapelice u Bučju položili vijence.

Na povratku u Zagreb, hodočasnici su svratili i na Trokut kod Novske te se pomolili za žrtve Domovinskog rata.

Vlatka Sakar/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Poruka s dodjele nagrade ‘Ponos Hrvatske’ – Sljedeće godine budite vi na našem mjestu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Marijana Jergović, jedna je od pet teta pričalica koje obilaze mališane u bolnicama i nastoje im uljepšati bolničke dane i zato im je pripala Nagrada “Ponos Hrvatske”, a na svečanosti dodjele u utorak navečer pročitala je basnu čijom je porukom pozvala sve ljude da sljedeće godine budu na mjestu ovogodišnjih laureata.

Ovog utorka navečer zagrebačka City plaza bila je mjesto na kojemu su se okupili ljudi iz svih dijelova Hrvatske, različitih uzrasta i zanimanja čija su humana, nesebična i hrabra djela te nepokolebljiva volja s kojom se nose s teškim životnim prilikama posvjedočila zašto su upravo oni ponos Hrvatske.

Nagrada “Ponos Hrvatske” dodjeljuje se već 15. put, za njezino su pokretanje i održavanje zaslužni Hrvatska radiotelevizija (HRT) i 24 sata. Visoki pokrovitelj toga projekta je hrvatski predsjednik Zoran Milanović koji je, uz mnoge uzvanike, i nazočio svečanosti, na kojoj su bili i direktor Styrije Boris Trupčević i ministar turizma Gari Cappelli.

Nagrade uručene u sedam skupina

Nagrade su laureatima uručene u sedam skupina, a svečanom činu za svaku od skupina prethodili su kratki video prilozi koji su u najkraćim crtama predstavili ljude koji stoji iza tih priznanja.

Tako su u prvoj skupini nagrade primile tri hrabre žene – žrtve nasilja, dok je četvrta bila spriječena doći na svečanosti. U njihov pratnji bila je ravnateljica štićeničkoga doma Željka Barić koja je poručila kako je riječ o ženama koje su heroine Hrvatske i njihova štićeničkog doma, koje su imale hrabrosti ustvrditi kako ljubav nije nasilje i da svi imamo pravo na ljubav.

Đurđica Vnučec Valić, jedna od nagrađenih žena, posvjedočila je kako joj se, nakon izlaska iz sigurne kuće, vratilo samopouzdanje i bila je spremna okrenuti novu stanicu u životu, a Maria Remenar poručila je svim zlostavljanim ženama da ne trpe nasilje i da svoju djecu odgoje tako da je za njih nasilje nešto vrlo loše. S njima je nagradu primio i policajac Duje Podrug koji je nedavno spriječio pljačku banke na zagrebačkome Črnomercu, a svoju nagradu donirao je potrebitima. Na svečanosti posvjedočio kako je, nažalost, i osobno vodio zlostavljane žene u 3 sata ujutro u sigurne kuće, te ustvrdio da niti jedna žena to ne smije doživjeti.

Drugu skupinu laureatkinja činile su Maja Sever, Branka Bakšić Mitić i Mateja Medlobi, osnivačive udrugu “Ljudi za ljude”. Bez obzira što ljudi kojima pomažemo žive u siromaštvu s malim primanjima, nekad im je najvažnije da imaju s kim razgovarati, a mi smo svojim radom pokazale da su ljudi u stanju napravili ono što institucije nisu, istaknula je Bakšić Mitić, dok je Maja Sever rekla kako je solidarnost jedna od najvažnijih stvari koje su dobile  od ljudi koji su svjesni da u našoj neposrednoj blizini – 60-tak kilometara od Zagreba i danas žive ljudi bez struje i vode i da im treba pomoć. S njima su nagradu primile i Splićanke Ana Muntić i Marina Boroz koje su dosad ispekle više od stotinu rođendanskih torti beskućnicima i s njima proslavile njihove rođendan i koje smatraju da bismo svi trebali biti svjesni da je danas jako lako postati beskućnik.

Odustajanje nije opcija

U trećoj skupini dobitnika bilo je troje hrabrih ljudi koji su unatoč preprekama i invalidnosti uspjeli ostvariti svoje snove. Među njima su Anita Markuš koja je zbog sepse izgubila obje noge, a sada se priprema za fakultet, Magdalena Canjuga djevojčica od deset godina koja je prije osam godina oboljela od tumora, prošla ozbiljno liječenje, pobijedila bolest, danas vira violončelo i osvojila je zlatnu medalju u brzom hodanju na Olimpijadi u Moskvi za djecu koja su pobijedila maligne bolesti.

Treći laureat Josip Milković teško je stradao kao polaznik časničke škole na vojnom vježbalištu Cerovac kraj Karlovca u travnju 2016. U eksploziji naprave izgubio je obje šake, nakon sepse amputirana mu je lijeva noga kod natkoljenične kosti, od mehaničkog udara i topline ostao je slijep, a 52 dana bio je u komi. Iako se borio s tjeskobom, taj inženjer građevine upisao je i drugi studij – pslihologiju na Sveučilištu u Zadru gdje je jedan od najboljih studenata. “Nikada nisam mislio odustati, kao hrvatski vojnik ni ne znam što bi odustajanje značilo. Zahvalan sam svima koji su bili uz mene kad je bilo najteže, njima bih posvetio ovu nagradu”, rekao je laureat.

Četvrta skupina laureata su ljudi koji riskirali svoje živote kako bi spasili druge – Josip Crljen Jack iz Rude koji u travnju prošle godine bez premišljanja skočio u hladnu i nabujalu Rudu i u zadnji čas od sigurne smrti spasio nepoznatu djevojčicu koju su virovi vukli na dno, te Toni Zanki koji je spasio Marka Huljeva iz goruće barke, a taj ih je događaj tako zbližio da su sada najbolji prijatelji, kao braća, što je potvrdio i spašeni Marko.

U petoj skupini laureata bili su bračni par Branka i Marko Bilić koji su organe svoga pokojnoga sina Luke donirali kako bi spasili živote čak šestero ljudi, a nakon priloga, o njima svi laureati su ustali i zapljeskali. Pet teta pričalica predstavljale su pak pet gradova u kojima postoje udruge teta pričalica – Rijeku, Split, Čakovec, Zagreb i Pulu.

Šesta skupina nagrađenih su ljudi koji pomažu našem planetu. Projekt Boranka najveća je volonterska akcija pošumljavanja opožarenih područja u Europi u organizaciji Saveza izviđača Hrvatske. Matko Pojatina i Marko Lete su pak ronioci koji naše more čiste od smeća i koji su na svečanosti upozorili da sva plastika koju bacimo, završi na našem tanjuru.

U sedmoj skupina laureata su ljudi koji djeci nastoje omogućiti bolji život. Ana Alapić majka je i predsjednica Udruge Kolibrić koja se dvije godine borila za lijek Spinrazu, obitelj Bocak iz Đurđevca koja je u dva desetljeća udomila udomili 20 djece, te obitelj Pemper iz Velike Gorice koja je posvojila četvero djece, a sa svečanosti poručila kako bi država trebala više podupirati posvojenje djece, posebno one teško posvojive.

Program su vodili Iva Šulentić i Duško Ćurlić, a u glazbenom dijelu nastupili su Vanda Winter i Marko Tolja. (Hina)

Ponos Hrvatske: Skromni heroj Josip Crljen Jack iz Rude

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Zahvala kardinala Bozanića Predsjednici: Danas su se dvojica Franja susrela u simbolici odličja

Objavljeno

na

Objavio

ika

Prigodna riječ zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića tijekom svečanoga primanja odlikovanja Velereda predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom koje je kardinalu Franji Kuhariću posmrtno dodijelila predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, Predsjednički ured, Zagreb-Pantovčak, petak 14. veljače 2020.

Cijenjena gospođo Predsjednice Republike Hrvatske!

1. Kao zagrebački nadbiskup i kao izravni nasljednik kardinala Franje Kuharića u nadbiskupskoj službi, s puno poštovanja sudjelujem u ovoj svečanosti u kojoj ste njemu dodijelili visoko državno odlikovanje, nazvano imenom prvoga hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana. Znakovito je i to da je prvi nositelj toga odlikovanja upravo kardinal Franjo Kuharić.

U ovome Veleredu čitam prepoznavanje i priznanje onoga o čemu u hrvatskome narodu i u hrvatskome društvu postoji visoka suglasnost: da je kardinal svojom višestrukom zauzetošću za dobro, obranom vrednota i moralnih načela, promicanjem istine i pravednosti, kao istinski vjernik i pastir, očitovao ljubav prema svome hrvatskom narodu i Domovini, i da je bio iznimno osjetljiv prema svakomu čovjeku, a osobito prema ljudima koji trpe i koji su u potrebi.

Sukladno stavovima i duhovnosti koju je gajio kardinal Franjo, siguran sam da ni u ovome priznanju on ne bi volio da u prvome planu bude njegova osoba, nego Crkva, otajstvo Božje prisutnosti u svijetu po zajednici vjernika. On je na zemlji živio kao službenik Crkve, kao poslužitelj Isusa Krista i njegove Radosne vijesti.

2. Pamtim susret na kojemu sam u ovom Predsjedničkom uredu sudjelovao, 29. rujna 1997. godine, u zajedništvu s blagopokojnim kardinalom Kuharićem, prvim apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj i s nekoliko subraće biskupa, na poziv predsjednika Tuđmana.

Tom je prigodom, predsjednik Tuđman – obraćajući se kardinalu Kuhariću – rekao: „Hvala Vam za sve što ste bili i učinili u onim teškim komunističkim vremenima za našu Crkvu, osobito u danima uspostave samostalne i demokratske Hrvatske, a također i u ratnim te poratnim godinama. U hrvatskoj povijesti bit ćete, jamačno, zapisani krupnim slovima: zbog svoje ljudskosti i dosljednosti, razboritosti i otvorenosti, nepristranosti i djelotvornosti”.

Na te riječi hrvatskoga državnika – između ostaloga – kardinal je uzvratio rekavši: „Ja sam […] nastojao slijediti principe koji su nužni da bi se poštivao čovjek i koji su nužni da bi se među ljudima ostvarivali časni i pošteni odnosi, a i ono što smo uvijek zastupali, tj. dostojanstvo čovjeka. To smo zastupali i za narod […] Zato smo uvijek željeli da hrvatski narod doživi svoju slobodu, svoju samostalnost”.

Smatram vrijednim navesti i sljedeće njegove riječi upućene predsjedniku Tuđmanu: „Vi ste u to ostvarenje (slobodne, neovisne, demokratske države Hrvatske) uložili sve svoje energije, uložili ste i svoj život, uložili ste svoje znanstveno iskustvo i svoje povijesno znanje. I zato i prema Vama osjećamo tu zahvalnost, jer se je Vašim nastojanjem dogodio dar hrvatskom narodu: sloboda. A to je Božji dar. U povijesti se veliki događaji dobra ne događaju bez Božje pomoći”.

Prigodno je da ovdje ponovno odjeknu te riječi i one koje nas podsjećaju da je hrvatski narod, „izložen ratu koji nije želio, bio složan”. Kardinal kaže: „Složan u Domovini, složan u tuđini, tako da su i svi Hrvati diljem svijeta osjetili da se radi o sudbini, o sudbinskim odlukama za cijelu našu budućnost«.

3. Danas su se dvojica Franja, kako su o njima ljudi rado govorili i promatrali ih poput dvaju stupova, susrela u simbolici odličja. Gledano vjernički, niti jedna pohvala nema preveliku važnost i ovo odlikovanje njima nije potrebno, ali smatram da je ta Vaša gesta, poštovana gospođo Predsjednice, izniman znak za našu sadašnjost. Simboli su sažetci života, poticaji za nadanja, osviještenje vrednota i učvršćenje identiteta. Kada su istinski, simboli su najjača stvarnost, važni za život zajednica i naroda. Kada se njih dokida, narod se ostavlja u nesigurnosti; prepušten je hiru povijesnih događanja, oslabljenih korijena i nejasnih ciljeva.

Vama, gospođo Predsjednice, zahvaljujem na gesti odlikovanja kardinala Franje Kuharića „Veleredom predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom”. Ta gesta je poticajna za sve nas, da bismo se još više nesebično ugrađivali u rast domovine Hrvatske onakvom ljubavlju kakvoj nas uči Krist Gospodin. Vjerujem da hrvatski ljudi osjećaju u svome srcu da su dio ovoga odlikovanja i da ga i oni, po Vašim rukama, očituju kardinalu Kuhariću kao svoju zahvalu. Mislim pritom posebno na sve koji su dio one žrtve za Domovinu, od koje Hrvatska živi, a to su prije svih hrvatski branitelji.

Na kraju Vašega predsjedničkog mandata, cijenjena gospođo Kolinda Grabar-Kitarović, zahvaljujemo na dobru koje ste tražili, koje ste uspjeli ostvariti, za koje ste živjeli i za koje ste se nesebično žrtvovali. Želimo Vam da se u daljnjemu životu, otvoreni Božjim nadahnućima, ne umorite gorljivo zalagati za one vrjednote koje su nužne za život domovine nam Hrvatske. (Ika)

Predsjednica kardinala Kuharića posmrtno odlikovala Veleredom dr. Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari