Pratite nas

Politički rentgen

SPAŠAVANJE AGROKORA ILI UVOZNOG LOBIJA?

Objavljeno

na

Još nedavno sam upozoravao, ne u jednoj kolumni, koliko nam je potrebno domoljubno zajedništvo, koliko su za svekoliki razvoj i napredak naše Domovine podjednako važni materija i duh, koliko se ta dva pojma neodoljivo isprepleću i nadopunjavaju.

Na žalost, u ovoj najvećoj krizi Hrvatske od Domovinskog rata, nude nam se anemična, hladna tehno menadžerska rješenja, običnom puku često potpuno nerazumljiva, a od bijelog trgovačkog roblja koje robuje u Konzumovim prodavaonicama za mizernu plaću traži se solidarno podnijeti teret ove propasti za koju nisu ni najmanje krivi. Njih se ne pita ništa, jer oni su ionako klasično bijelo trgovačko roblje. Umjesto proklamirane stabilnosti kojom se hvastala ova Vlada na čelu s Plenkovićem, umjesto rasta BDP-a, umjesto barem malo većih plaća i dostojnih uskrsnica mi smo dobili dodatan strah, produbljenu depresiju i neizvjesnu budućnost. Cijela vojska blokirane sirotinje koja je i stvorena u ovim robovlasničkim odnosima ozbiljno razmišlja pakirati kofere i napustiti ovu Hrvatsku u kojoj nema ni kruha ni ruha, u kojoj je dostojanstvo i domoljublje potpuno zatučeno, u kojoj ima malo onih spremnih prihvatiti ponudu posrnulog tajkuna koji se obogatio na tuđoj grbači. O kakvoj to demografiji sanjamo pored ovakvog kaosa što je tek početak katastrofičnog domino efekta.

I kada smo pomislili da se konačno domoljubna Hrvatska probudila, da se probudila ta neophodna nacionalna svijest, zajedništvo suverenista, misao o jakoj nacionalnoj državi, domoljubi su lustrirani po kratkom postupku, a na pozornicu pod svjetlima reflektora stupili su hladni, bezosjećajni birokrati i njihovi savjetnici duboko ukorijenjeni u sami početak i temelje  pretvorbene pljačke Hrvatske.

Blagajnice u trgovačkim lancima diljem Europe imaju plaću 1700 eura, a u ovoj našoj, stabilnoj Hrvatskoj jedva 500 eura uz činjenicu da su u Europi osnovne živežne namirnice za kućanstva daleko jeftinije nego u Lijepoj našoj.

Kako je moguće da uz spomenute mizerne plaće radnika za robovski rad, uz spomenute visoke cijene proizvoda, tajkun propadne, stvori astronomske dugove i za sobom u propast povuče i ljude i cijelu Državu? Naravno, moguće je, jer ovdje se radi o oholosti, gramzljivosti, laži, hedonizmu, prijevari vlastite države, nepotizmu, klijentelizmu, korupciji, lakomosti i gotovo da ne postoji smrtni grijeh koji se ne bi mogao inkorporirati u opis cijelog ovog žalosnog procesa propadanja jednog mastodonta stvorenog na lažnim vrijednosnim aspektima. I moramo biti još radikalniji! Ovdje se radi o tome da je Država blagonaklono bila sudionik u realizaciji svih navedenih smrtnih grijeha stvarajući pretpostavke i temelje za svoju vlastitu smrt.

Premijer Andrej Plenković lakonski odbacuje sve optužbe za nastalu katastrofu tvrdeći da ova HDZ-ova Vlada s njim na čelu nema nikakve sveze s ovim procesima, u najmanju ruku ni luk jeli ni luk mirisali!? S druge pak strane ističe kontinuitet povijesnih uspjeha HDZ-a od Domovinskog rata do ispunjenja svih strateških ciljeva glede ulaska u NATO i EU i u tom slučaju naglašava zasluge HDZ-a, ne ograđuje se i priznaje da je i ovaj HDZ pravni i moralni slijednik svih onih prethodnih HDZ-ovih Vlada! I to je jedina istina, HDZ je slijednik i u dobru ali i u zlu, pa prema tome mora snositi odgovornost i posljedice u svakom slučaju.

Nasuprot tome šalju nam poruke: HDZ je velik, najveći, HDZ je državotvoran, na lokalnim izborima zaplavit će cijelu Hrvatsku uvjerljivom pobjedom. Stvara se kult stranke s primarnim ciljem osvajanja i ostanka na vlasti, stvara se kult ličnosti, a zaboravljaju se pogubne politike koje su nas dovele do bankrota, pogubne politike koje se i nadalje promoviraju. Šta će nam ovakav HDZ, šta će nam HDZ-ove pobjede bez suverenističkih i domoljubnih politika? Možemo li mi i imamo li pravo postaviti pitanje jesu li politike ovakvog HDZ-a pro aktivne , na korist cijeloj naciji ili je to samo nastavak onih politika koje svoje korijene vuku iz pogubnih pretvorbenih vremena? Smijemo li mi postaviti dijalektičko pitanje je li ovaj HDZ dobar ili loš, ovaj HDZ sa savjetničkim timom Andreja Plenkovića koji neodoljivo podsjeća na sve zablude mentalnog komunizma, savjetnički tim sastavljen od ljudi koji su uvelike inicirali ovakve događaje svojim lošim inicijalnim  politikama.

Gotovo isti savjetnički tim na čelu sa Vladimirom Šeksom eklatantnom prijevarom na unutarstranačkim izborima 2002 godine doveo je na vlast Ivu Sanadera, a svi smo bili svjedoci ekonomskog i moralnog posrnuća Hrvatske što se dogodio za vrijeme tog tužnog perioda. Sjeća li se još itko progona naših generala i branitelja?  Trebamo li mi još jednom bezuvjetno vjerovati tim ljudima koji su srušili Tomislava Karamarka i na čelnu poziciju instalirali Andreja Plenkovića? Trebamo li mi vjerovati onima koji ne će i ne žele lustrirati mentalne komuniste, pljačkaše u pretvorbi i abolirane četnike? Trebamo li vjerovati onima koji su lustrirali i obezglavili domoljube, a sada se u predizbornoj kampanji kunu u domoljublje i čovjekoljublje? Čini mi se, ovo je vrh cinizma, laži i obmane.

Spašavanje mastodonta je počelo! Proklamira se spašavanje radnih mjesta, rejtinga Hrvatske, spašavanje ekonomije, spašavanje budućnosti atakirajući na našu savijest, na naše domoljublje, tražeći našu žrtvu, a tek prije četiri mjeseca to isto domoljublje i aktere domoljubnih politika poštenja i čistih računa zatukli su u  najdublje blato po diktatu skrivenih Pupijevih i Šeksovih gremija. A modus operandi spašavanja mastodonta je bjelodan! Na prvom mjestu im je spasiti vlastitu političku glavu, spasiti vladajuću poziciju, a na drugom je mjestu spasiti banke koje su kumovale ovoj velikoj krizi. Sve banke koje posluju u Hrvatskoj izazvale su ovu duboku krizu kada su s pravom okrenule leđa posrnulom gazdi ne odobrivši mu sredstva za reprogram dugova i u tom trenutku gazda se okrenuo ruskoj Sberbanci zaduživši se po enormno visokoj  kamati. Posljedice tog poteza na geostrateškoj razini doista su nepredvidljive. To je nezaustavljivo generiralo nove dugove koje je apsolutno nemoguće vratiti, a u zadnjem naplatnom redu bit će upravo oni najranjiviji, najmanji poljoprivredni proizvođači. Za očekivati je realnu propast gotovo 10 000 malih proizvođača, za očekivati je da će najsiromašniji radnici Konzuma umjesto uskrsnice dobiti ovršne Hanžekovićeve  čestitke zbog neplaćenih režija i ostalih računa.

Nagomilani dugovi još više će se nagomilati, a jedini model koji bi mogao umjetno održati operativno djelovanje mastodonta kako bi se podmirivale dospjele obveze na temelju novog „lex specijalisa“ je jednostavan.

Jeftino kupi skupo prodaj, jeftino uvezi skupo prodaj! Dakle, to je osnovni postulat svake trgovačke logike i on se ne odnosi samo na Agrokor već na sve dobavljače i proizvođače koji će biti prisiljeni na enorman uvoz jeftinih roba i sirovinske baze. Umjesto kresanja dobiti uvoznom lobiju, umjesto ozdravljenja hrvatske poljoprivredne proizvodnje, umjesto Tolušićevog  i HDZ-ovog „Projekta Slavonija“ dogodit će se enorman bum uvoznog lobija i kada se taj kotač pokrene i uhvati zamah ni dragi Bog ga više ne će zaustaviti. Tko su akteri uvoznog lobija, ako ne oni koji nikada ne će i ne mogu dokazati podrijetlo svog prvog milijuna? Tko su te sile ako ne one koje su nemilosrdno opljačkale Hrvatsku u vrijeme pretvorbe i privatizacije. Lopovi i pljačkaši nemaju ideološki i svjetonazorski predznak, oni su jednostavno lopovi i pljačkaši, njihova jedina ideologija je ukradi, prevari i obogati se bez kapi prolivenog znoja. Oni propasti ne mogu, jer ogroman novac koji su bili dužni ili koji su sada dužni odavno su pospremili na tajne račune diljem Svijeta. Propasti mogu njihovi radnici, njihove na lopovluku stečene kompanije, propasti može Hrvatska, a oni će se negdje u dubokoj hladovini, netaknuti, slatko smijati političkoj nemoći vladajućih struktura. Oni će i nadalje biti gospodari medija, oni će i nadalje instalirati vladajuće strukture i čelnike represivnog aparata i ogrezli u kriminalu bit će upravljači naših sudbina. Oni znaju da je vlast slast, oni znaju da ni jedan vlastodržac ne će ozbiljno zagrepsti u dubinu problema ako bi mu taj potez zaprijetio njegovoj fotelji.

Radi li se onda ovdje o spašavanju Agrokora ili o spašavanju uvoznog lobija? Danas je kristalno jasno, da je Tomislava Karamarka srušio upravo nelustrirani uvozni lobi! Tu činjenicu konstatirao sam bez ikakve sumnje u podužem razgovoru s Tomislavom Karamarkom nakon što je odstupio sa svih funkcija. On je najbolje na svojim leđima osjetio te silne pritiske nakon što je u predizbornoj kampanji javno obećao da će uvoznom lobiju smanjiti 50% njihovih prihoda kako bi oživio poljoprivrednu proizvodnju u spaljenoj Slavoniji i Baranji.

Tko je onda pokrenuo ovu lavinu nemilih događaja ako ne uvozni lobi? Radi li se onda ovdje o spašavanju Agrokora ili spašavanju uvoznog lobija, vladara  Hrvatske? I ne ćemo imati nikakvu satisfakciju ukoliko točno odgovorim na ovo pitanje, ne će nam biti ništa bolje što znamo istinu, dokle god se potpuno ne razotkriju grijesi hrvatske prošlosti počevši od lustracije komunističkih diktatora i zločinaca i njihovih sljednika, jer u njihovim glavama dominira dogovorna umjesto tržišne ekonomije, u njihovim glavama je Tito, a ne Tuđman, u njihovim glavama je Jugoslavija, a ne Hrvatska! Dakle, ne radi se ovdje o ustašama i partizanima što nam perfidno podmeću, ovdje se radi o biti ili ne biti za našu Domovinu.

Jedini način prekinuti ovu agoniju je ako odgovorne vlasti upotrijebe alat, „identificirati, locirati, uhititi i transferirati“ one koji su nedavno  „identificirali, locirali, uhitili i transferirali“ hrvatske domoljube. Onaj modus operandi koji su oni primijenili na nama, trebali bi osjetiti na vlastitoj koži ma tko oni bili, pa neka onda u hladovini Remetinca dugi niz godina slobodno uživaju u svom opljačkanom skrivenom blagu.

Tračak nade pojavljuje nam se ususret lokalnim izborima, poglavito onim za gradonačelnicu Zagreba. Zbog toga, neka poslušni, stranački, zaluđeni olovni vojnici skinu paučinu s očiju, neka otkažu slijepu poslušnost kultu stranke i kultu ličnosti i biraju osobu čistih ruku, osobu koja ne pripada lobijima, gremijima, koja ne pripada i ne ovisi o klijentelističkim grupacijama. Ukoliko zatvorimo oči i od veličine stranke ne vidimo prst pred nosom vrlo brzo bi se u Zagrebačkom holdingu mogao ponoviti scenarij Agrokora. Istina kuca na vrata i došlo je vrijeme za slogan „Vraćaj se Zagrebe sebi“, slogan kojega je tako duboko na osobit način sročio naš književnik i kolumnista Nenad Piskač. Iz tog sloganu, podrazumijeva se, treba  iščitati , „Vraćaj se Hrvatska sebi“, jer posljednja ura tuče.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Politički rentgen

Drugi dio: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka?

Objavljeno

na

Iz prvog dijela „rekonstrukcije“ sudskog postupka u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu, povrjedu ugleda i časti i nanošenje boli možemo izvući samo jedan kristalno jasan zaključak:„Tomislav Karamarko nije bio doušnik UDBE, bilo je pokušaja vrbovanja od strane SDS-a, ali to vrbovanje nije uspjelo“!

Upravo tako, u sudskom postupku svjedočio je jedan od visokih dužnosnika SDS-a i načelnik jednog od značajnih odjela koje se bavilo tom problematikom. Ali da otklonimo svaku i najmanju sumnju u istinitost takvog svjedočenja u korist Tomislava Karamarka donosim modus operandi o postupanju SDS-a u takvim i sličnim slučajevima, a dokaze sam istraživačkim radom dobio od neimenovanih visoko pozicioniranih djelatnika SDS-a.

Zasnivanje suradničkog odnosa u SDS-u!

Osim načelnika odjela koji je imao evidenciju cjelokupne aktivne suradničke mreže l odjela, a samim time znao je identitete i kodna imena svih suradnika i operativnih veza, to je u Centru znala još samo jedna osoba kojoj je Ante Barišić kao svjedok protiv Tomislava Karamarka „slučajno“ zaboravio ime i prezime. Ta osoba, uz evidenciju cjelokupne suradničke mreže, vodila je i arhivu suradničke mreže na sva četiri operativna odjela u Centru. Jedino je ta osoba, osobno s operativcem pisala prijedlog za angažiranje potencijalnog suradnika uz obrazloženje o čemu će angažirana osoba informirati SDS. Operativac je određivao kodno ime suradnika, jer će svi izvještaji koje bude davao suradnik biti pisani bez njegovog pravog identiteta samo sa pseudonimom ili kodnim imenom. Da bi operativac uopće mogao pristupiti s odabranom osobom pisanju prijedloga o suradnji, prethodno bi morao dobiti suglasnost šefa svoga odjela koji bi to dogovorio s načelnikom odjela. Takva čvrsta procedura propisana je u svim operativnim odjelima. Nakon što bi se napisao prijedlog za angažiranje suradnika, načelnik odjela bi to dobio na uvid radi moguće korekcije, stavio svoj paraf, te na potpisivanje i odobrenje poslao načelniku cijelog Centra. Ta osoba, kojoj je Ante Barišić „zaboravio“ ime i prezime, zadužena za administrativno vođenje evidencije suradničke mreže,  dosjea suradnika i operativnih veza „čuvala je to u trezoru, a ne u nekakvom limenom ormaru.“ Načelnici odjela znali su samo za mrežu svog odjela. Načelnik Centra bio je jedina osoba u Centru koja je svojim potpisom uz paraf načelnika odjela davala odobrenje za angažiranje suradnika i tek od tada se angažirana osoba vodila kao izvor informacija SDS-a.

„Ovo je čvrsta procedura i zato  je jako smiješno i djetinjasto kada Josip Manolić, 02.06.2015. u intervjuu „Nacionalu“ pod naslovom „Tomislav Karamarko je bio doušnik Udbe“,  istovremeno tvrdi da o Tomislavu Karamarku nema dokumenata da je bio suradnik Službe, jer se o tome nije vodila evidencija. Manolić nadalje tvrdi da postoj ljudi koji mogu potvrditi tezu o Karamarku „udbašu“. Nadalje Manolić tvrdi da je Karamarko bio ucijenjen zbog bavljenja sitnim  kriminalom. Ovakve navode Josipa Manolića može potvrditi jedino Ante Barišić i nitko drugi iz SDS. Zato uz ove lažne navode Josipa Manolića treba istaknuti sljedeće:

SDS je isključivi radila na temelju „Pravila o radu SDS“ koja su bila temelj svih postupanja u SDS

Propisi su uvijek i obvezno provodili u skladu s propisanom procedurom o vrbovanju suradnika

Uvijek je pisan izvještaj nakon sastanka sa suradnikom

Nigdje nema dokumentacije da se Tomislav Karamarko bavio bilo kakvim kriminalom. To je izmišljotina Ante Barišića

Manolić upotrebljava uopćenu frazu o tzv. doušniku Tomislavu Karamarku, a nigdje ne navodi njegovo kodno ime, operativca koji ga je eventualno vrbovao, a osobito ne spominje o čemu je to Tomislav Karamarko informirao SDS

Treba navesti da je UDBA po zakonu postojala do 1966. a nakon toga je zakonski ustrojena SDS

Josip Manolić se pravi nevješt te za „Nacional“ iznosi da je Tomislav Karamarko radio za nekakvu UDBU čak krajem 1980-tih godina. Postavlja se pitanje što bi to Tomislav Karamarko informira SDS krajem 1980-tih godina kada je Grupna operacija „Trs“ uz koju vezuju Tomislava Karamarka završena 1986. i formalno obustavljena 1987., kao i sve pojedinačne obrade u svezi s operacijom „Trs“. Ante Barišić 16.06.2015. u svom intervjuu „Nacionalu“  iznosi tvrdnje da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a. Ali kada je došao svjedočiti na sudsku raspravu, Ante Barišić ne donosi ni jedan materijalni dokaz, vrluda i navodi sud da se njegovi navodi „iščitaju“ iz dokumentacije „Hrvatsko državnog arhiva“. Čak je razvio urotničku tezu da je Tomislavu Karamarku oduzeta putovnica da bi ga se tom kombinatorikom prikrilo kao suradnika SDS kako bi, navodno, Karamarko dobio povjerenje svog miljea. U istom intervjuu Ante Barišić navodi da su informativne razgovore sa Tomislavom Karamarkom vodili M.Š. i D.S. Naravno, Barišić te navodne svjedoke nije pozvao na sud!? Čemu strah ako je to istina? Ante Barišić nadalje proizvoljno lupeta kako se Karamarko nije opirao suradnji, no na sudu ne iznosi nikakve dokaze i sve ostaje u sivoj zoni pretpostavki.

Ante Barišić je u svom intervjuu 22.09.2015. ponovio fantomsku priču o ucjenjivanju Karamarka zbog sitnog kriminala od operativaca I odjela M.Š. i D.S. U ovom intervjuu Barišić je pokazao drsku bezobraštinu i ordinarnu laž kada tvrdi: „ Operativne veze su osobe koje tek namjeravaju vrbovati i s njima nije bio zasnovan nikakav formalni odnos“! Kada se pročitaju pravila o radu SDS-a vidi se da je to totalna neistina koja je teško naštetila samom Centru.

Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je 04.02.2015. dao izjavu novinarima da je vidio dokument „Rekonstrukcija suradničke mreže SDS-a“ koju je sačinila SOA, ali da u toj rekonstrukciji nema imena Tomislava Karamarka

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić 09.06.2015. izjavio je novinaru da on osobno ne zna da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a, ali da je to čuo od Josipa Manolića.

U kontaktu sa pojedinim vlasnicima novina i portala, u kontaktu sa V. Margetićem i Z. Kotnikom, Ante Barišić ih je uvjeravao u svoju iskusnu informiranost. U sprezi sa Markom Lukićem i Damirom Petrečićem uvjeravali su utjecajne medijske magnate da što prije u javnom prostoru objave priču o špijunu Karamarku. Rezultat tih dogovora da je autor M.V. u medijima objavio tekst „Tomislav Karamarko-biografija“ koji vrvi od neistina, konstrukcija i izmišljotina. U tekstu su podatci koje je Antun Barišić pisao na chatu još 2001. s dodatkom nekih novih detalja. Već 19.05.2009. Domagoj Margetić je objavio tekst „Analiza obavještajnog dosjea Tomislava Karamarka“. Informatori su mu navodno bili operativci POA-e  Z.Kotnik i I.Smolčić koji su prikupljali informacije o Tomisalavu Karamarku po nalogu šefa POA-e Franje Tureka koji je tada po nalogu Stjepana Mesića bio u žestokom sukobu s Tomislavom Karamarkom.

Nakon toga izlazi knjižica tzv. Alfreda Morgana (to je pseudonim Z.Kotnika) pod naslovom „Vrana oko istine“. Recenziju za taj uradak potpisuje J.Manolić na zamolbu Ante Barišića. U toj knjižici su informacije o Tomislavu Karamarku koje je „prikupio“ Ante Barišić 2001. U znak „zahvalnosti“ zbog pozitivne Manolićeve  recenzije, Kotnik je Manolića pred monsinjorom Jurajem Bateljom optužio za trovanje blaženog Alojzija Stepinca. Dakle, u gebelsovskoj maniri stalnog ponavljanja laži o Tomislavu Karamarku, Ante Barišić ide na političko kompromitiranje sve do kraja!“

Ova kronologija autentično je svjedočenje neimenovanog bivšeg visokopozicioniranog šefa u SDS-u i nema nikakve sumnje da bi on iskazivao  neistine. Osim toga, moj izvor nije branio samo Tomislava Karamarka od konstruiranih lažnih optužbi nego je branio ugled i čast ukupne obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Paradoksalno je da osvjedočeni suradnici ili članovi bivše UDBE nemaju ni jedan materijalni dokaz koji bi teretio Tomislava Karamarka kao suradnika Udbe i sve se svodi na priču „rekla-kazala“, „ja sam čuo od Manolića“, „Manolić je čuo od Barišića“, „Barišić je čuo od operativaca“, a mainstream mediji su sve čuli od Ante Barišića i od toga su napravili neviđenu hajku i progon Tomislava Karamarka u stilu najnižih plaćeničkih strasti. U stvari, novinama i njihovim vlasnicima nije za zamjeriti, jer oni su konstantno u senzacionalnom lovu na tuđe glave i bombastične vijesti. U tu svrhu Ante Barišić je vješto bombardirao i manipulirao medije navodnim povjerljivim spoznajama i time je sam sebe prokazao kao ključnog isturenog čovjeka u vješto osmišljenom urotničkom planu rušenja Tomislava Karamarka i njegovih politika Domoljubne koalicije. U tom urotničkom komplotu zatvorio se monstruozni krug između ljevice i ultra desnice. Ljevica je rušila Karamarka zbog njegovih politika lustracije i borbe protiv uvoznog lobija, a ultra desnica je nasjela  na priče o Karamarku, „Mutavom“ i „Garavom“ što su izmišljeni pseudonimi, pa se  zbog navodne suradnje Karamarka s Udbom posljedično pojavila  cijela brigada rušitelja Karamarka na tzv. desnim portalima. Nakon afere „Soboli“ koja nikada nije dokazana afera, nakon izmišljenog lova na generala Gotovinu i uloge Karamarka u njegovom lociranju, pojavila se izmišljena afera „Konzultantica“ o izmišljenom sukobu interesa nakon čega je Tomislav Karamarko bio prisiljen odstupiti sa svih političkih pozicija pod pritiskom tzv. „prijatelja“ iz samog vrha HDZ-a.

Iz ove utemeljene analize može se izvući nekoliko znakovitih prosudbi te odgovoriti na pitanja o karakteru odnosa Tomislava Karamarka sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem. Paraobavještajni sustav u sprezi sa mainstream medijima  silno se potrudio taj odnos prikazati idiličnim s ciljem da se razbije desni birački korpus i potencijalno ugrozi svaka mogućnost Karamarkove političke afirmacije i pobjede. Činjenica je da su Mesić i Manolić na desnom spektru bili i ostali omražene političke osobe. Iz analize je vidljivo da su se prvi ozbiljniji napadi na Tomislava Karamarka dogodili još 2001. godine u vrijeme kada je Karamarko bio prvi čovjek UNS-a. Diskvalifikacije Tomislava Karamarka u to vrijeme rezultirale su sukobom sa predsjednikom Mesićem i smjenom Karamarka s mjesta prvog čovjeka UNS-a. Postavlja se logično pitanje!? Zašto je Mesić razriješio Tomislava Karamarka s mjesta ravnatelja UNS-a ako su bili tako bliski u svjetonazorskim i političkim stajalištima? Nakon toga slijedi izmišljena i nikada dokazana afera „Soboli“ u kojoj se Karamarko navodno silno obogatio u poslovanju sa državnim tvrtkama. Imenovanje Tomislava Karamarka za ravnatelja POA-e još je jedan kamen spoticanja oko čega su se vodile žestoke rasprave na tzv. desnim portalima. To imenovanje je realizirano u jeku „najplodnije“ suradnje Hrvatske sa Haškim sudom, u jeku najžešćih progona hrvatskih generala. Mesiću i Sanaderu bio je potreban netko na koga će svaliti političku odgovornost za lov na Gotovinu i upravo se to i dogodilo. Tomislav Karamarko optužen je za lociranje generala Gotovine, a išlo se čak tako daleko da je po nečijem nalogu falsificiran dokument u kojemu stoji da su Karamarko i Buljević primili nagradu od 5 milijuna kuna za lociranje generala Gotovine. Naravno te besmislice i izmišljotine mogle bi se lako demantirati kada bi progovorili akteri i ključni svjedoci uhićenja generala Gotovine i svih okolnosti oko njegovog lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja.

Novi val napada i pravog medijski linč Tomislav Karamarko je doživio nakon uhićenja Josipa Boljkovca i sve zvijeri i vučji čopori izašli su iz svojih jazbina, jer su osjetili miris lustracije. Nevjerojatno! Kako se Karamarko usudio uhititi i optužiti za poratne zločine bliskog Mesićevog i Manolićevog ideološkog  prijatelja? Ne govori li to dovoljno o karakteru odnosa Karamarka spram Mesića i Manolića i nije li to zapravo pravi pokazatelj svih dubokih svjetonazorskih neslaganja u tom odnosu? Nakon što je Ivo Sanader svojim navodnim krimogenim potezima srušio rejting HDZ-a na povijesni minimum bilo je potrebno izabrati novog lidera HDZ-a. Izbor je pao na Tomislava Karamarko koji je pokazao hrabrost i drskost obračunati se sa mentalno komunističkim i neojugoslavenskim snagama u hrvatskom društvu, na tragu Tuđmanove poruke iz njegovog zadnjeg govora na aerodromu Pleso o „jugo komunističkim ostatcima koji žele preuzeti Hrvatsku…..“ Usljedili su  brutalni medijski napadi na Tomislava Karamarka, ljevica sa Milanovićem na čelu udarila je svom silinom na sve institucije hrvatske države uz sintagmu o „slučajnom narodu u slučajnoj državi“, a Karamarko je proglašen državnim neprijateljem broj 1. Unatoč tome HDZ i Domoljubna koalicija nižu izborne pobjede i na zaprepaštenje mentalnih komunista osvajaju Pantovčak s Kolindom Grabar Kitarović. Tito neslavno odlazi s Pantovčaka, HNES osuđuje Tita za genocid nad hrvatskim narodom, HNES na javnim sjednicama osuđuje sljedbenike Tita i jugo komunističke ostatke za nacionalnu veleizdaju, nižu se prosvjedi, šator na Trgu Nevenke Topalušić, vukovarske kolone, zvižduci Milanoviću na obljetnicama Oluje i stvaraju se preduvjeti za lustracijsko pročišćenje Hrvatske. Još je samo nedostajalo da Karamarko uvjerljivo osvoji Banske dvore što bi dovelo do sklada suverenističkih politika na dva  hrvatska brda, Pantovčaku i Banskim dvorima. U dobro osmišljenoj uroti događa se morbidna krađa izbora Tomislavu Karamarku, krade mu se najmanje 6 mandata, a tih šest mandata poklanja se Zoranu Milanoviću za što postoje materijalni dokazi koje ćemo uskoro prezentirati hrvatskoj javnosti. Kada urotnici nisu uspjeli srušiti Tomislava Karamarka izvana posegnuli su sa prokušanom metodom rušenja iznutra, iz samog srca HDZ-a uz pomoć opskurnih članova Mosta. Tu prljavu rabotu odradili su ljudi iz Karamarkove neposredne blizine. Urota protiv Karamarka dobila je međunarodnu dimenzije i zapravo je eskalirala u samoj EU i Europskom parlamentu od onih koje je Karamarko poslao u Europski parlament štititi hrvatske nacionalne interese. Iz EU u Hrvatsku šalju svog „povjerenika“ u liku Andreja Plenkovića i instaliraju ga prvo kao predsjednika HDZ-a a zatim i na mjesto predsjednika Vlade RH. Plenković uvjerljivo pobjeđuje Milanovića i potpuno devastiranu ljevicu iako je dobio 80 000 glasova manje od izbora na kojima je relativni pobjednik bio Tomislav Karamarko. Plenković nije doživio izbornu krađu, jer je po svom svjetonazorskom habitusu idealno odgovarao i ljevici i tzv. desnici, a osobito Bruxellesu. Na važne političke funkcije Plenković onemogućava dolazak tzv. ultra desničara poput Hasanbegovića, Esih, Glasnovića i gotovo svih Karamarkovih ministara koji su mu svojim preferencijskim glasovima donijeli izbornu pobjedu na „fidbeku“ Karamarkovih politika. Nakon izbacivanja Mosta iz koalicije, Plenković sklapa još čvršći savez sa Pupovcem, HNS-om, zaustavlja svaki oblik lustracije, kriminalizira simbole Domovinskog rata, titoističku crvenu zvijezdu kao simbol zločinačke JNA ostavlja netaknutom, poklanja HNS-u nadzor nad obrazovanjem u Hrvatskoj i nadzor nad čitavim energetskim sustavom. Jednom riječju nasilno, diktatorski, preko koljena lomi pobjedničke politike HDZ-a i domoljubne koalicije i programirano srlja u veliku koaliciju. Rezultat te i takve politike Andreja Plenkovića je ratifikacija „Istambulske konvencije“ koja mu je poslužila za obračun sa desnom frakcijom u HDZ-u, stvara još veće podjele u hrvatskom društvu,  na ekonomskom planu duboko smo na samom začelju EU, a rejting Tuđmanovog HDZ-a kojega je Karamarko podigao iz pepela u strmoglavom je slobodnom padu.

Viktor Orban nastavio je u Mađarskoj svoj dvotrećinski, kršćansko-demokratski pobjednički niz. Mađarska ima dugoročno stabilan rast BDP-a od cca. 4%, nezaposlenost im je na povijesni niskoj razini od 3,8%, nema iseljavanja, nema demografskog sloma, nema izraženih podjela u društvu. Postavlja se retoričko pitanje zašto J.C.Juncker  Orbana naziva diktatorom, upućuje mu oštre kritike i političke poruke? Zašto jaku Mađarsku proglašavaju smetnjom za stabilnost EU-e, a istovremeno Andreja Plenkovića, premijera najlošije države u EU dočekuje s neskrivenim simpatijama i ljubavlju? Na ovo retoričko pitanje dužnost nam je dati odgovor u jednoj razumnoj kritičkoj analizi? Dužnost nam je duboko i odgovorno razmisliti nije li došlo vrijeme za promjene u Hrvatskoj, promjene politika za koje se hrvatski narod u ogromnom postotku od 77% izjašnjava da nas vode u pogrješnom smjeru?

Kazimir Mikašek-Kazo

Kazimir Mikašek: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

PRVA I POSLJEDNJA CRTA OBRANE HRVATSKE!

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacinalnog bića, suverenizma, putokazi koje su uvijek pa i danas zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to je blaženi Alojzije Stepinac.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetske  povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja pojedinih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbližem susjedstvu i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je još jednom ubiti i oblatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Jer istina, a ne mit o Domovinskom ratu, istina, a ne mit o blaženom Alojziju Stepincu konačno će do kraja osloboditi hrvatsku državu i hrvatski narod iz okova kojima nas žele još više okovati.

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne znaju šta domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o Domovinskom ratu, bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći da vjeruješ, da ljubiš svoju Domovinu za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema živom Bogu.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje vlastite partitokratske i materijalne  interese moći ćemo uvijek biti spremni na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ima ljudi koji uporno promoviraju istinu i samo istinu, a ne mitove. Takvom događaju možete svjedočiti 11.05. u 21h u kinu Tuškanac, gdje će biti prikazan film Jakova Sedlara uz tekst našeg kniževnika i publiciste Nenada Piskača. Film, „Svetac, zločinac i dvorske lude“ istinita je priča, a ulaz je besplatan čak i za one domoljube iz političkih vlasti, koji imaju novac financirati ovakve projekte, ali to još uvijek ne čine. Ulaz je slobodan i za one koji su jučer slavili svog idola Tita.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari