Pratite nas

Kolumne

Spasitelji Agrokora sredstvima stranih investitora nasuprot Grobarima Uljanika na teret hrvatskih poreznih obveznika

Objavljeno

na

FAH/Ilustracija Kamenjar.com

Što se priče o Agrokoru i Uljaniku više razlikuju, to oni čija je zadaća sve – ma koliko različito bilo – učiniti istim, jače ustraju u svom poslu. Da bi u tome uspjeli, stvari nerijetko prikazuju suprotnima nego što jesu pa dobro postaje zlim, crno bijelim, lijepo ružnim i obrnuto, samo kako bi se prosječan, razmišljanju nesklon građanin zbunio i stekao dojam da je istina negdje između. A to “između” navodi ga na rezignirani zaključak – sve je to isto i svi su oni isti.

Agrokor i Uljanik – dva svijeta različita

U slučaju Agrokora hrvatska je Vlada stvorila zakonski okvir čijom je provedbom kritična situacija razriješena tako da su ispunjeni svi ciljevi sukladno nacionalnom interesu. Koncernu pred kolapsom je sredstvima stranaca osiguran izvor financiranja čime je Agrokoru i lancu dobavljača kupljeno dragocjeno vrijeme. Na srednji rok je očuvan čitav niz malih i srednjih tvrtki, time i radna mjesta, koje bi presijecanjem čvora pukim tržišnim mehanizmima prilično izvjesno ostale kraćih rukava. I dok su dugovi malim i srednjim domaćim poduzećima isplaćeni iznad prvotnih očekivanja, glavnina otpisa potraživanja pala je na pleća stranih vjerovnika. Jest, i neki su Hrvati, među njima i hrvatski mirovinski fondovi, ostali bez milijardi na ime vlasništva i uloga u Agrokoru, no zaboravlja se kako je već u vrijeme pripreme posebnog zakona obveznica Agrokora na međunarodnim tržištima kapitala izgubila više od tri četvrtine vrijednosti i bila u slobodnom padu. To će reći – realna vrijednost njihove imovine se dobrano istopila i prije intervencije Vlade s vrlo slabim izgledima da se oporavi.

Ne manje važno, osiguran je i koliko-toliko balansiran odnos vlasničkih udjela naglašeno zainteresiranih najvećih svjetskih sila. Konačno, unatoč protivljenju Slovenije, “Lex Agrokor” je postao dijelom pravne stečevine Vijeća Europe što Hrvatsku čini primjereno zaštićenom u slučaju pokretanja pravnih postupaka protiv nje. Dakle, mislilo se i na vrijeme kad ove Vlade više ne bude, mimo dosad uvriježenog nehajnog držanja – poslije mene potop! Izbjegnuta je i izloženost državne blagajne u bilo kom pogledu, ma koliko se zloguki proroci tomu nadali i to priželjkivali. Sitne je politikante takav ishod toliko prenerazio da o tome još uvijek trabunjaju kao navinuti, nadajući se da je sve to ipak bio samo san, za njih očito noćna mora.

S druge strane, u priči o Uljaniku, čini se, noćna mora postaje okrutna stvarnost. Hrvatska Vlada će na ime jamstava Milanovićeve vlade danih u izbornoj 2015. godini, do prosinca morati izdvojiti 2,5 milijarde kuna kako bi obeštetila naručitelje jer im brodovi nisu isporučeni, a dogodine izgledno još 2 milijarde. Uz to, u sklopu plana restrukturiranja sprema se uložiti više od 2,5 dodatne milijarde u poslovni pothvat “novi Uljanik” sa strateškim partnerom čiji izvori sredstava nisu jasni. Jedino je jasno da se tih više od 6,5 milijardi kuna ne će moći iskoristiti u neku drugu svrhu – recimo u povećanje plaća u javnom sektoru, liječenje djece oboljele od rijetkih bolesti, izgradnju dječjih vrtića i drugo. Zanimljivo, navedena suma tri puta nadilazi pozajmicu koju je Ivica Todorić navodno zatražio od Vlade kako bi riješio poteškoće s likvidnošću.

Smjer razvoja događaja u Uljaniku određen je krajem ožujka ove godine izborom strateškog partnera. Izborom tvrtke Danka Končara, a ne nekog od ponuđača etabliranih u brodogradnji, moglo se naslutiti da u poslovnoj filozofiji novog, restrukturiranog Uljanika brodogradnja ne će biti zamišljena kao primarna djelatnost. Prisjetimo se, pred nekoliko je godina dotad široj javnosti slabo poznati Končar na velika vrata ušao u Hrvatsku. Večernji udbobran ga je s ushitom, nalik onome kakvog ovih dana pokazuje donoseći vijest o paru pingvina gayeva koji je postao roditeljima, predstavio najbogatijim Hrvatom, tri puta težim od tada još super-teškaša Ivice Todorića. Raskošni atribut “kralj kroma” trebao je ukazivati na porijeklo njegova bogatstva. No, kad se malo zagreblo ispod površine, napose kad je “kralj kroma” počeo mahnito kupovati atraktivno zemljište u hrvatskom priobalju, ne baš poznatom po nalazištima kroma a ni drugih ruda, iza Končara se sve više počeo nazirati profil operativca proizašlog iza skuta obavještajnih struktura bivše države. A one su najkasnije sredinom osamdesetih ovladale deviznim financijskim tokovima države u raspadu. Tada, doduše, još samo u ekonomskom raspadu koji je, što se rjeđe spominje, prethodio onom političkom. Končarova snažna poslovna povezanost s ruskim kapitalom ovaj će dojam samo pojačati.

Afera Hotmail – odlazak Martine Dalić

jakovcic petrunijePutovi Uljanika i Agrokora počeli su se nenadano ispreplitati kad je angažman države oko Agrokora već bio zgotovljen a nagodba vjerovnika dogovorena s visokih 80% glasova. Stoga “Afera Hotmail“, iako se tematski odnosila na Agrokor, očito nije plasirana kako bi se utjecalo na zbivanja oko Agrokora, nego da bi se Vladu pritisnulo radi nečeg drugog. Kasniji slijed događaja, točnije nadmudrivanje Vlade i Končara tko će više podmetnuti leđa oko Uljanika, odgovorit će na to pitanje. Martina Dalić je, vrlo izgledno, zbog nedovoljne fleksibilnosti u slučaju Agrokor viđena preprekom. Uklanjanju te prepreke poslužila je objava njezine privatne pošte, plasirana preko N1 televizije – tog deponija za odlaganje vjesnika i plodova “trećejanuarlja”. Kako joj se po pitanju Agrokora nije imalo što prigovoriti na ime rezultata, naglasak je stavljen na proceduralni propust prilikom pripreme “Lex Agrokor”. Brižno očišćen od konteksta navodni propust je pompozno predstavljen grijehom nad grijesima – sukobom interesa. O tu svetu kravu ogriješila se mitska Grupa Borg, kako je nazvana lista sudionika prepiske elektronskom poštom koja je prikazana okosnicom afere Hotmail.

“Afera” je to u kojoj su stranci SVOJIM novcem spasili pozamašan segment hrvatskog gospodarstva od nekontroliranog urušavanja, pri čemu su isto tako SVOJIM novcem platili savjetnike 500 milijuna kuna. Od toga je jedva desetina završila u Hrvatskoj, u džepu hrvatskih podizvođača, očito previše da to neke druge Hrvate ne bi užasno iznerviralo. Upravo nevjerojatno, stranci su pritisnuti kratkim rokom izabrali one najupućenije u situaciju, budući su je već snimili sudjelujući u izradi zakona. Strani mutikaše začudo nisu raspisali javni natječaj kako bi angažirali neke druge, lišene sukoba interesa, ali još neupoznate s materijom. Kad se magle i opsjene ostave postrani, postaje jasno kako su sudionici u izradi zakona, a kasnije podizvođači savjetnika, time što se nisu izuzeli od poslova savjetovanja zapravo omogućili da se njihov privatni interes poklopi s onim stranih vjerovnika i hrvatskim nacionalnim interesom. Umjesto da im se na tomu zahvali državnim odličjima, završili su na stupu srama. Jer građani se, kako ih uvjeravaju kreatori njihova mišljenja, trebaju osjećati opljačkanima gdjegod se spomene nekakav novac, ma čiji god bio. Temeljito izdresirani građani tako dolaze u sukob sa svakim interesom – u konačnici, mada toga slabo svjesni, ponajviše s vlastitim!

O kakvom se apsurdu radi, zorno svjedoči činjenica kako je savjetovanje plaćeno iz džepova stranaca – unatoč sukobu interesa ili možda baš zbog njega – urodilo uspješnim restrukturiranjem Agrokora. S druge pak strane, plan restrukturiranja Uljanika plaćen novcem svih građana, bez obzira što je napravljen po propisu, Europska komisija je vratila na doradu. Inače, odgovor je izgledao poput ispravka školske zadaće nekog učenika pretplaćenog na magareću klupu.

Upravo izostanak bilo kakvog suvislog sadržaja u aferi Hotmail pokazao je kako netko ima moć ni iz čega stvoriti psihozu koja može rezultirati dubinskim političkim posljedicama. Ujedno je i potvrđeno u kojoj mjeri nevidljiva ruka slijednika obavještajnih struktura bivše države nadzire medijsku scenu u Hrvatskoj. Naime, svi mediji srednje struje bespogovorno su prenijeli priču, zdušno podupirući histeriju u funkciji stvaranja nepodnošljivog pritiska na Vladu i Martinu Dalić. Uskoro ona postaje prevelikim utegom, a njezin odlazak prvim, i zasad jedinim većim porazom Andreja Plenkovića.

Hotmail – trakavica se nastavlja

Nastavci Hotmaila dozirano se puštaju u svrhu pritiska na Vladu usporedno s kritičnim događajima u Uljaniku, no bez dramatičnih posljedica kakve su obilježile uvodnu epizodu. Brzo splašnjavaju, moguće i jer se zahtjevima jugo-mafije izlazilo u susret. Prvi nastavak uslijedio je početkom rujna nakon ulaska DORH-a u Uljanik. Opet se odigralo na sukob interesa, ovaj put na temu broja sastanaka o Agrokoru na kojima je sudjelovao ministar Zdravko Marić. Rezultati su bačeni u drugi plan, a u žarište dolazi pitanje koliko je bilo sastanaka i tko je sve na njima sudjelovao. Skandalozno je i što su sastanci bili tajni te što u prijelomnim trenutcima nije na sva zvona razglašeno da je Agrokor u problemima. Na koncu se građanima ponudila posebno primamljiva poanta budući daje univerzalno objašnjenje za sve, bez potrebe za minimalnim umnim naporom – svi su sve znali! Koji svi? I što to sve? Naravno da su sve važno, što ne znači i svaki detalj, odgovorni u Vladi znali… Pa to im je i posao!… Zato su ga i napravili kako treba.

No, jedno je sve bitno znati, a nešto posve drugo i reći sve što znaš, pogotovo kad si u neprijateljskom okruženju u kojem uvježbanim opsjenarima ne predstavlja nikakav problem izjednačiti laganje i zatajivanje cjelovite istine. Pa čemu bi ju netko izrekao ako ga se već izravno ne pita i ako mu ona ne ide u prilog. I to ne zato što bi se sramio onoga što je učinio jer za to nema nikakva razloga, nego uslijed manijakalnog medijskog ozračja u čijem je središtu prozirni zahtjev za potpunom transparentnošću.

Zadnji u nizu nastavaka Hotmaila pojavio se kad je u Uljaniku ponestalo za plaće. Namjerno se, kažu, pogodovalo onome koji je Agrokoru iskrcao 500 milijuna eura kad mu je najviše trebalo jer mu je financijski krvotok presušio, tako što mu se zauzvrat poboljšao redoslijed naplate starih potraživanja od istog tog Agrokora. Zbilja strašno!

Što li je sljedeće? Grupa Borg (to je ključna riječ koja se mora pojaviti, ostalo može biti bilo što) gostovala u serijalu “Zvjezdane staze”?… Grupa Borg se samo pravi da više nije grupa? … Niskoprofilni restoran u kojem se okupljala Grupa Borg u ponudu uveo hamburger čiji je proizvođač povezan s govedinom pod nadzorom Knighthead strvinarskog fonda?… Ma što god, samo neka je popraćeno riječcom – skandalozno!

“Rat” u HDZ-u i majka svih bitaka

Kako afera Hotmail učestalim podgrijavanjem gubi na zamahu, usporedno se ide i na sijanje razdora i nereda u redovima jedinog neprijatelja kojeg strukture što stoje iza strateškog partnera shvaćaju ozbiljno. Odatle i ovaj “rat” svih protiv svih u HDZ-u. Te Brkić namješta Plenkoviću lažne SMS-ove, te Plenković ruši Brkića kako bi očistio put Jandrokoviću da ga naslijedi, jer ide u Europsku komisiju. Prvo ide za predsjednika Komisije pa ipak ne ide. Potom postaje sigurnim europskim ministrom vanjskih poslova pa se sjete da ta funkcija pripada socijalistima. A onda valjda ide na mjesto Nevena Mimice? Povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj – kako to gordo zvuči! Ni ego časne sestre tomu ne bi odolio, a kamoli onaj Plenkovićev. Uostalom, nije li upravo to od malih nogu sanjao postati pa kako sad da odustane od dječačkih snova nadomak njihova ostvarenja? Kad su konačno shvatili koliko je sve to bedasto, izvukli su iz rukava univerzalnog jokera – Karamarka! Samo nikako da se sjete najvjerojatnije mogućnosti – onaj koji stoji iza Afere Hotmail, stoji i iza “unutarnjih sukoba” u HDZ-u. Pa sve vrijeme im je tu pred nosom, ta jedu mu iz ruke. Ma, ne će pseto na ruku koja ga hrani bez obzira što je uzica kratka, kratka,… jako kratka.

Zanimljivo je i kako između nedavno lansirane “afere SMS” i “afere Agrokor” postoji poveznica. U prvoj je ključno pitanje tko je pisao SMS-ove Franji Vargi, a u drugoj tko je pisao SMS-ove Boži Petrovu. Doista, tko je to instruirao ekonomski nepismenog Petrova da Agrokor treba riješiti modelom ala Uljanik, dakle da država zamijeni Todorića u ulozi vlasnika, a potom se koncern razdijeli na manje dijelove i proda po mogućnosti domaćim poduzetnicima? Budući one koji svako malo trube – javnost mora znati – to odveć ne zanima, teško da će javnost to ikad saznati. Uostalom, nije li nekako izblijedio iz sjećanja i dupli pas između Bože Petrova i Branka Roglića, mecene Mosta i sive eminencije njegovog naglog uspona u medijima, odigran u najkritičnijim trenutcima raspleta krize u Agrokoru? Prvi je u svojstvu građanina, posve slučajno i predsjednika Sabora, podnio kaznenu prijavu za lažiranje bilanci u Agrokoru temeljenu na ćakulama, da bi potonji aktiviravši Agrokorovu mjenicu – motiv za taj potez nikad nije uvjerljivo objasnio – pokrenuo stampedo, očito kako bi se rasap odvio u neredu.

Iako to mnogima nije jasno, i danas se igra za Hrvatsku biti ili ne biti utakmica, ne manje važna od one devedesetih. Na terenu su samo dvije ekipe  – Grobari Uljanika na teret hrvatskih poreznih obveznika i Spasitelji Agrokora sredstvima stranih investitora. Početni rezultat u trenutku ustoličenja Vlade predvođene Plenkovićem nije bio 0:0, nego barem 3:0 za Grobare Uljanika. Trica u ovoj igri nažalost nema niti se povijest i tijekom nje akumulirana prednost mogu jednim potezom izbrisati. Ostaje tek požrtvovna borba za svaku loptu i svaku stopu terena jer mukotrpan je put – korak po korak – do pobjede!

Grgur S./Kamenjar

Nakon hita ‘Afera Konzultantica’ kino ‘Platonova pećina’ prikazuje – ‘Afera Hotmail’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari