Pratite nas

Kolumne

Spasitelji Agrokora sredstvima stranih investitora nasuprot Grobarima Uljanika na teret hrvatskih poreznih obveznika

Objavljeno

na

FAH/Ilustracija Kamenjar.com

Što se priče o Agrokoru i Uljaniku više razlikuju, to oni čija je zadaća sve – ma koliko različito bilo – učiniti istim, jače ustraju u svom poslu. Da bi u tome uspjeli, stvari nerijetko prikazuju suprotnima nego što jesu pa dobro postaje zlim, crno bijelim, lijepo ružnim i obrnuto, samo kako bi se prosječan, razmišljanju nesklon građanin zbunio i stekao dojam da je istina negdje između. A to “između” navodi ga na rezignirani zaključak – sve je to isto i svi su oni isti.

Agrokor i Uljanik – dva svijeta različita

U slučaju Agrokora hrvatska je Vlada stvorila zakonski okvir čijom je provedbom kritična situacija razriješena tako da su ispunjeni svi ciljevi sukladno nacionalnom interesu. Koncernu pred kolapsom je sredstvima stranaca osiguran izvor financiranja čime je Agrokoru i lancu dobavljača kupljeno dragocjeno vrijeme. Na srednji rok je očuvan čitav niz malih i srednjih tvrtki, time i radna mjesta, koje bi presijecanjem čvora pukim tržišnim mehanizmima prilično izvjesno ostale kraćih rukava. I dok su dugovi malim i srednjim domaćim poduzećima isplaćeni iznad prvotnih očekivanja, glavnina otpisa potraživanja pala je na pleća stranih vjerovnika. Jest, i neki su Hrvati, među njima i hrvatski mirovinski fondovi, ostali bez milijardi na ime vlasništva i uloga u Agrokoru, no zaboravlja se kako je već u vrijeme pripreme posebnog zakona obveznica Agrokora na međunarodnim tržištima kapitala izgubila više od tri četvrtine vrijednosti i bila u slobodnom padu. To će reći – realna vrijednost njihove imovine se dobrano istopila i prije intervencije Vlade s vrlo slabim izgledima da se oporavi.

Ne manje važno, osiguran je i koliko-toliko balansiran odnos vlasničkih udjela naglašeno zainteresiranih najvećih svjetskih sila. Konačno, unatoč protivljenju Slovenije, “Lex Agrokor” je postao dijelom pravne stečevine Vijeća Europe što Hrvatsku čini primjereno zaštićenom u slučaju pokretanja pravnih postupaka protiv nje. Dakle, mislilo se i na vrijeme kad ove Vlade više ne bude, mimo dosad uvriježenog nehajnog držanja – poslije mene potop! Izbjegnuta je i izloženost državne blagajne u bilo kom pogledu, ma koliko se zloguki proroci tomu nadali i to priželjkivali. Sitne je politikante takav ishod toliko prenerazio da o tome još uvijek trabunjaju kao navinuti, nadajući se da je sve to ipak bio samo san, za njih očito noćna mora.

S druge strane, u priči o Uljaniku, čini se, noćna mora postaje okrutna stvarnost. Hrvatska Vlada će na ime jamstava Milanovićeve vlade danih u izbornoj 2015. godini, do prosinca morati izdvojiti 2,5 milijarde kuna kako bi obeštetila naručitelje jer im brodovi nisu isporučeni, a dogodine izgledno još 2 milijarde. Uz to, u sklopu plana restrukturiranja sprema se uložiti više od 2,5 dodatne milijarde u poslovni pothvat “novi Uljanik” sa strateškim partnerom čiji izvori sredstava nisu jasni. Jedino je jasno da se tih više od 6,5 milijardi kuna ne će moći iskoristiti u neku drugu svrhu – recimo u povećanje plaća u javnom sektoru, liječenje djece oboljele od rijetkih bolesti, izgradnju dječjih vrtića i drugo. Zanimljivo, navedena suma tri puta nadilazi pozajmicu koju je Ivica Todorić navodno zatražio od Vlade kako bi riješio poteškoće s likvidnošću.

Smjer razvoja događaja u Uljaniku određen je krajem ožujka ove godine izborom strateškog partnera. Izborom tvrtke Danka Končara, a ne nekog od ponuđača etabliranih u brodogradnji, moglo se naslutiti da u poslovnoj filozofiji novog, restrukturiranog Uljanika brodogradnja ne će biti zamišljena kao primarna djelatnost. Prisjetimo se, pred nekoliko je godina dotad široj javnosti slabo poznati Končar na velika vrata ušao u Hrvatsku. Večernji udbobran ga je s ushitom, nalik onome kakvog ovih dana pokazuje donoseći vijest o paru pingvina gayeva koji je postao roditeljima, predstavio najbogatijim Hrvatom, tri puta težim od tada još super-teškaša Ivice Todorića. Raskošni atribut “kralj kroma” trebao je ukazivati na porijeklo njegova bogatstva. No, kad se malo zagreblo ispod površine, napose kad je “kralj kroma” počeo mahnito kupovati atraktivno zemljište u hrvatskom priobalju, ne baš poznatom po nalazištima kroma a ni drugih ruda, iza Končara se sve više počeo nazirati profil operativca proizašlog iza skuta obavještajnih struktura bivše države. A one su najkasnije sredinom osamdesetih ovladale deviznim financijskim tokovima države u raspadu. Tada, doduše, još samo u ekonomskom raspadu koji je, što se rjeđe spominje, prethodio onom političkom. Končarova snažna poslovna povezanost s ruskim kapitalom ovaj će dojam samo pojačati.

Afera Hotmail – odlazak Martine Dalić

jakovcic petrunijePutovi Uljanika i Agrokora počeli su se nenadano ispreplitati kad je angažman države oko Agrokora već bio zgotovljen a nagodba vjerovnika dogovorena s visokih 80% glasova. Stoga “Afera Hotmail“, iako se tematski odnosila na Agrokor, očito nije plasirana kako bi se utjecalo na zbivanja oko Agrokora, nego da bi se Vladu pritisnulo radi nečeg drugog. Kasniji slijed događaja, točnije nadmudrivanje Vlade i Končara tko će više podmetnuti leđa oko Uljanika, odgovorit će na to pitanje. Martina Dalić je, vrlo izgledno, zbog nedovoljne fleksibilnosti u slučaju Agrokor viđena preprekom. Uklanjanju te prepreke poslužila je objava njezine privatne pošte, plasirana preko N1 televizije – tog deponija za odlaganje vjesnika i plodova “trećejanuarlja”. Kako joj se po pitanju Agrokora nije imalo što prigovoriti na ime rezultata, naglasak je stavljen na proceduralni propust prilikom pripreme “Lex Agrokor”. Brižno očišćen od konteksta navodni propust je pompozno predstavljen grijehom nad grijesima – sukobom interesa. O tu svetu kravu ogriješila se mitska Grupa Borg, kako je nazvana lista sudionika prepiske elektronskom poštom koja je prikazana okosnicom afere Hotmail.

“Afera” je to u kojoj su stranci SVOJIM novcem spasili pozamašan segment hrvatskog gospodarstva od nekontroliranog urušavanja, pri čemu su isto tako SVOJIM novcem platili savjetnike 500 milijuna kuna. Od toga je jedva desetina završila u Hrvatskoj, u džepu hrvatskih podizvođača, očito previše da to neke druge Hrvate ne bi užasno iznerviralo. Upravo nevjerojatno, stranci su pritisnuti kratkim rokom izabrali one najupućenije u situaciju, budući su je već snimili sudjelujući u izradi zakona. Strani mutikaše začudo nisu raspisali javni natječaj kako bi angažirali neke druge, lišene sukoba interesa, ali još neupoznate s materijom. Kad se magle i opsjene ostave postrani, postaje jasno kako su sudionici u izradi zakona, a kasnije podizvođači savjetnika, time što se nisu izuzeli od poslova savjetovanja zapravo omogućili da se njihov privatni interes poklopi s onim stranih vjerovnika i hrvatskim nacionalnim interesom. Umjesto da im se na tomu zahvali državnim odličjima, završili su na stupu srama. Jer građani se, kako ih uvjeravaju kreatori njihova mišljenja, trebaju osjećati opljačkanima gdjegod se spomene nekakav novac, ma čiji god bio. Temeljito izdresirani građani tako dolaze u sukob sa svakim interesom – u konačnici, mada toga slabo svjesni, ponajviše s vlastitim!

O kakvom se apsurdu radi, zorno svjedoči činjenica kako je savjetovanje plaćeno iz džepova stranaca – unatoč sukobu interesa ili možda baš zbog njega – urodilo uspješnim restrukturiranjem Agrokora. S druge pak strane, plan restrukturiranja Uljanika plaćen novcem svih građana, bez obzira što je napravljen po propisu, Europska komisija je vratila na doradu. Inače, odgovor je izgledao poput ispravka školske zadaće nekog učenika pretplaćenog na magareću klupu.

Upravo izostanak bilo kakvog suvislog sadržaja u aferi Hotmail pokazao je kako netko ima moć ni iz čega stvoriti psihozu koja može rezultirati dubinskim političkim posljedicama. Ujedno je i potvrđeno u kojoj mjeri nevidljiva ruka slijednika obavještajnih struktura bivše države nadzire medijsku scenu u Hrvatskoj. Naime, svi mediji srednje struje bespogovorno su prenijeli priču, zdušno podupirući histeriju u funkciji stvaranja nepodnošljivog pritiska na Vladu i Martinu Dalić. Uskoro ona postaje prevelikim utegom, a njezin odlazak prvim, i zasad jedinim većim porazom Andreja Plenkovića.

Hotmail – trakavica se nastavlja

Nastavci Hotmaila dozirano se puštaju u svrhu pritiska na Vladu usporedno s kritičnim događajima u Uljaniku, no bez dramatičnih posljedica kakve su obilježile uvodnu epizodu. Brzo splašnjavaju, moguće i jer se zahtjevima jugo-mafije izlazilo u susret. Prvi nastavak uslijedio je početkom rujna nakon ulaska DORH-a u Uljanik. Opet se odigralo na sukob interesa, ovaj put na temu broja sastanaka o Agrokoru na kojima je sudjelovao ministar Zdravko Marić. Rezultati su bačeni u drugi plan, a u žarište dolazi pitanje koliko je bilo sastanaka i tko je sve na njima sudjelovao. Skandalozno je i što su sastanci bili tajni te što u prijelomnim trenutcima nije na sva zvona razglašeno da je Agrokor u problemima. Na koncu se građanima ponudila posebno primamljiva poanta budući daje univerzalno objašnjenje za sve, bez potrebe za minimalnim umnim naporom – svi su sve znali! Koji svi? I što to sve? Naravno da su sve važno, što ne znači i svaki detalj, odgovorni u Vladi znali… Pa to im je i posao!… Zato su ga i napravili kako treba.

No, jedno je sve bitno znati, a nešto posve drugo i reći sve što znaš, pogotovo kad si u neprijateljskom okruženju u kojem uvježbanim opsjenarima ne predstavlja nikakav problem izjednačiti laganje i zatajivanje cjelovite istine. Pa čemu bi ju netko izrekao ako ga se već izravno ne pita i ako mu ona ne ide u prilog. I to ne zato što bi se sramio onoga što je učinio jer za to nema nikakva razloga, nego uslijed manijakalnog medijskog ozračja u čijem je središtu prozirni zahtjev za potpunom transparentnošću.

Zadnji u nizu nastavaka Hotmaila pojavio se kad je u Uljaniku ponestalo za plaće. Namjerno se, kažu, pogodovalo onome koji je Agrokoru iskrcao 500 milijuna eura kad mu je najviše trebalo jer mu je financijski krvotok presušio, tako što mu se zauzvrat poboljšao redoslijed naplate starih potraživanja od istog tog Agrokora. Zbilja strašno!

Što li je sljedeće? Grupa Borg (to je ključna riječ koja se mora pojaviti, ostalo može biti bilo što) gostovala u serijalu “Zvjezdane staze”?… Grupa Borg se samo pravi da više nije grupa? … Niskoprofilni restoran u kojem se okupljala Grupa Borg u ponudu uveo hamburger čiji je proizvođač povezan s govedinom pod nadzorom Knighthead strvinarskog fonda?… Ma što god, samo neka je popraćeno riječcom – skandalozno!

“Rat” u HDZ-u i majka svih bitaka

Kako afera Hotmail učestalim podgrijavanjem gubi na zamahu, usporedno se ide i na sijanje razdora i nereda u redovima jedinog neprijatelja kojeg strukture što stoje iza strateškog partnera shvaćaju ozbiljno. Odatle i ovaj “rat” svih protiv svih u HDZ-u. Te Brkić namješta Plenkoviću lažne SMS-ove, te Plenković ruši Brkića kako bi očistio put Jandrokoviću da ga naslijedi, jer ide u Europsku komisiju. Prvo ide za predsjednika Komisije pa ipak ne ide. Potom postaje sigurnim europskim ministrom vanjskih poslova pa se sjete da ta funkcija pripada socijalistima. A onda valjda ide na mjesto Nevena Mimice? Povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj – kako to gordo zvuči! Ni ego časne sestre tomu ne bi odolio, a kamoli onaj Plenkovićev. Uostalom, nije li upravo to od malih nogu sanjao postati pa kako sad da odustane od dječačkih snova nadomak njihova ostvarenja? Kad su konačno shvatili koliko je sve to bedasto, izvukli su iz rukava univerzalnog jokera – Karamarka! Samo nikako da se sjete najvjerojatnije mogućnosti – onaj koji stoji iza Afere Hotmail, stoji i iza “unutarnjih sukoba” u HDZ-u. Pa sve vrijeme im je tu pred nosom, ta jedu mu iz ruke. Ma, ne će pseto na ruku koja ga hrani bez obzira što je uzica kratka, kratka,… jako kratka.

Zanimljivo je i kako između nedavno lansirane “afere SMS” i “afere Agrokor” postoji poveznica. U prvoj je ključno pitanje tko je pisao SMS-ove Franji Vargi, a u drugoj tko je pisao SMS-ove Boži Petrovu. Doista, tko je to instruirao ekonomski nepismenog Petrova da Agrokor treba riješiti modelom ala Uljanik, dakle da država zamijeni Todorića u ulozi vlasnika, a potom se koncern razdijeli na manje dijelove i proda po mogućnosti domaćim poduzetnicima? Budući one koji svako malo trube – javnost mora znati – to odveć ne zanima, teško da će javnost to ikad saznati. Uostalom, nije li nekako izblijedio iz sjećanja i dupli pas između Bože Petrova i Branka Roglića, mecene Mosta i sive eminencije njegovog naglog uspona u medijima, odigran u najkritičnijim trenutcima raspleta krize u Agrokoru? Prvi je u svojstvu građanina, posve slučajno i predsjednika Sabora, podnio kaznenu prijavu za lažiranje bilanci u Agrokoru temeljenu na ćakulama, da bi potonji aktiviravši Agrokorovu mjenicu – motiv za taj potez nikad nije uvjerljivo objasnio – pokrenuo stampedo, očito kako bi se rasap odvio u neredu.

Iako to mnogima nije jasno, i danas se igra za Hrvatsku biti ili ne biti utakmica, ne manje važna od one devedesetih. Na terenu su samo dvije ekipe  – Grobari Uljanika na teret hrvatskih poreznih obveznika i Spasitelji Agrokora sredstvima stranih investitora. Početni rezultat u trenutku ustoličenja Vlade predvođene Plenkovićem nije bio 0:0, nego barem 3:0 za Grobare Uljanika. Trica u ovoj igri nažalost nema niti se povijest i tijekom nje akumulirana prednost mogu jednim potezom izbrisati. Ostaje tek požrtvovna borba za svaku loptu i svaku stopu terena jer mukotrpan je put – korak po korak – do pobjede!

Grgur S./Kamenjar

Nakon hita ‘Afera Konzultantica’ kino ‘Platonova pećina’ prikazuje – ‘Afera Hotmail’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Šerbedžija nije sudjelovao u ratu jer se oženio. Sve drugo su priče.

Objavljeno

na

Mnogi su bili uvjereni da je glumac Rade Šerbedžija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata napustio Hrvatsku da ne sudjeluje u njezinu stvaranju, tim prije jer je Srbin, a mi smo se borili protiv srpske agresije i okupacije. Međutim, zahvaljujući ekskluzivnom razgovoru Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku (8. kolovoza 2019.) s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, a na koji su  tek sada reagirali odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković (Hrvatski tjednik, 19. rujna 2019.,) saznali smo pravu istinu o Šerbedžiji.

Odvjetnici u ime svog klijenta odgovaraju da je neistinita tvrdnja, koja je iznesena od strane urednika ovog tjednika g. Marijačića da je g. Rade Šerbedžija 90-tih otišao u Srbiju poduprijeti Miloševića, jer je proslavljeni umjetnik u to vrijeme otišao u Beograd „zato što je sklopio brak sa svojom suprugom gđom. Lenkom Udovički gdje su do odlaska u inozemstvo, jedno kraće vrijeme živjeli“. Osim toga, navode odvjetnici, „uz malo dobre volje, autor, kao i svatko drugi, lako je mogao utvrditi  kako je g. Šerbedžija  bio protivnik režima Slobodana Miloševića, a ne njegov zagovaratelj“.

„Isto tako, notorno je da je g. Šerbedžija sudjelovao u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, pisao i objavljivao pjesme protiv njega i sl. Zbog objavljivanja takvih neistinitih navoda, na najgrublji način povrijeđeno je pravo osobnosti g. Rade Šerbedžije, odnosno njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“ – ističu Šerbedžijini odvjetnici u rubrici „pisma čitatelja“ ovom tjedniku.

Znači, ako smo dobro razumjeli ovaj demanti, nije istina da je Šerbedžija u vrijeme Domovinskoga rata dezertirao, pobjegao, da nije želio braniti hrvatsku državu, već je istina da se u to vrijeme jednostavno „poklopilo“ njegova svadba i agresija, pa zbog obveza prema ženi nije mogao biti na dva mjesta- u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatsku se sa svojom Lenkom vratio nakon završetka Domovinskoga rata, kad smo već izbrojali najmanje 15 tisuća mrtvih i doživjeli grozote kao u nekim njegovim najboljim  filmovima, poput onog kojeg je 1991. snimio u Srbiji – „Dezerter“. Nakon rata u Hrvatskoj je dočekan  kao „junak i osloboditelj“, a za zasluge (ili što god drugo) dobio je na raspolaganje i dio otoka Brijuni, gdje svake godine priređuje kazališne i ine derneke. Nu, gdje je bio svih tih godina u vrijeme velikosrpske agresije odvjetnici ne otkrivaju, a osobito ne kako to da se u to vrijeme  ni kao gost nije pojavio u Hrvatskoj. Ne znamo i nikad nismo čuli da je u vrijeme rata na bilo koji način pomagao hrvatske stradalnike, a još manje da se kao i neke druge njegove kolege borio za Hrvatsku, gdje i danas odlično živi. Ne znamo i nismo čuli ni to da je otkako se vratio jednu predstavu ili koncert posvetio hrvatskim braniteljima i stradalnicima, a još manje da je posjetio Vukovar ili Škabrnju, da je na tamošnjim grobljima ili masovnim grobnicama zapalio svijeću.

Jedino što znamo iz odgovora njegovih odvjetnika je činjenica da je u vrijeme kad se ginulo otišao u Srbiju da se oženi, a ne da podupire režim Slobodana Miloševića te da svi oni koji drugačije govore i pišu o ovom umjetniku ili umetniku na „najgori način povređuju njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“.

Stoga, oprosti dragi Šerbedžija za sve nevolje koje smo ti možebitno nanijelo, jer nismo imali pojima da si 90-tih imao velikih obveza, poput svadbe, i da je to glavni razlog što te nismo vidjeli ni čuli dok su drugi ginuli, kako bi ti jednog dana sa svojom obitelji mogao doći u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i na krvi onih koji su dali život za hrvatsku Domovinu otpočeo novi život!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari