Pratite nas

Kolumne

Spasitelji Agrokora sredstvima stranih investitora nasuprot Grobarima Uljanika na teret hrvatskih poreznih obveznika

Objavljeno

na

FAH/Ilustracija Kamenjar.com

Što se priče o Agrokoru i Uljaniku više razlikuju, to oni čija je zadaća sve – ma koliko različito bilo – učiniti istim, jače ustraju u svom poslu. Da bi u tome uspjeli, stvari nerijetko prikazuju suprotnima nego što jesu pa dobro postaje zlim, crno bijelim, lijepo ružnim i obrnuto, samo kako bi se prosječan, razmišljanju nesklon građanin zbunio i stekao dojam da je istina negdje između. A to “između” navodi ga na rezignirani zaključak – sve je to isto i svi su oni isti.

Agrokor i Uljanik – dva svijeta različita

U slučaju Agrokora hrvatska je Vlada stvorila zakonski okvir čijom je provedbom kritična situacija razriješena tako da su ispunjeni svi ciljevi sukladno nacionalnom interesu. Koncernu pred kolapsom je sredstvima stranaca osiguran izvor financiranja čime je Agrokoru i lancu dobavljača kupljeno dragocjeno vrijeme. Na srednji rok je očuvan čitav niz malih i srednjih tvrtki, time i radna mjesta, koje bi presijecanjem čvora pukim tržišnim mehanizmima prilično izvjesno ostale kraćih rukava. I dok su dugovi malim i srednjim domaćim poduzećima isplaćeni iznad prvotnih očekivanja, glavnina otpisa potraživanja pala je na pleća stranih vjerovnika. Jest, i neki su Hrvati, među njima i hrvatski mirovinski fondovi, ostali bez milijardi na ime vlasništva i uloga u Agrokoru, no zaboravlja se kako je već u vrijeme pripreme posebnog zakona obveznica Agrokora na međunarodnim tržištima kapitala izgubila više od tri četvrtine vrijednosti i bila u slobodnom padu. To će reći – realna vrijednost njihove imovine se dobrano istopila i prije intervencije Vlade s vrlo slabim izgledima da se oporavi.

Ne manje važno, osiguran je i koliko-toliko balansiran odnos vlasničkih udjela naglašeno zainteresiranih najvećih svjetskih sila. Konačno, unatoč protivljenju Slovenije, “Lex Agrokor” je postao dijelom pravne stečevine Vijeća Europe što Hrvatsku čini primjereno zaštićenom u slučaju pokretanja pravnih postupaka protiv nje. Dakle, mislilo se i na vrijeme kad ove Vlade više ne bude, mimo dosad uvriježenog nehajnog držanja – poslije mene potop! Izbjegnuta je i izloženost državne blagajne u bilo kom pogledu, ma koliko se zloguki proroci tomu nadali i to priželjkivali. Sitne je politikante takav ishod toliko prenerazio da o tome još uvijek trabunjaju kao navinuti, nadajući se da je sve to ipak bio samo san, za njih očito noćna mora.

S druge strane, u priči o Uljaniku, čini se, noćna mora postaje okrutna stvarnost. Hrvatska Vlada će na ime jamstava Milanovićeve vlade danih u izbornoj 2015. godini, do prosinca morati izdvojiti 2,5 milijarde kuna kako bi obeštetila naručitelje jer im brodovi nisu isporučeni, a dogodine izgledno još 2 milijarde. Uz to, u sklopu plana restrukturiranja sprema se uložiti više od 2,5 dodatne milijarde u poslovni pothvat “novi Uljanik” sa strateškim partnerom čiji izvori sredstava nisu jasni. Jedino je jasno da se tih više od 6,5 milijardi kuna ne će moći iskoristiti u neku drugu svrhu – recimo u povećanje plaća u javnom sektoru, liječenje djece oboljele od rijetkih bolesti, izgradnju dječjih vrtića i drugo. Zanimljivo, navedena suma tri puta nadilazi pozajmicu koju je Ivica Todorić navodno zatražio od Vlade kako bi riješio poteškoće s likvidnošću.

Smjer razvoja događaja u Uljaniku određen je krajem ožujka ove godine izborom strateškog partnera. Izborom tvrtke Danka Končara, a ne nekog od ponuđača etabliranih u brodogradnji, moglo se naslutiti da u poslovnoj filozofiji novog, restrukturiranog Uljanika brodogradnja ne će biti zamišljena kao primarna djelatnost. Prisjetimo se, pred nekoliko je godina dotad široj javnosti slabo poznati Končar na velika vrata ušao u Hrvatsku. Večernji udbobran ga je s ushitom, nalik onome kakvog ovih dana pokazuje donoseći vijest o paru pingvina gayeva koji je postao roditeljima, predstavio najbogatijim Hrvatom, tri puta težim od tada još super-teškaša Ivice Todorića. Raskošni atribut “kralj kroma” trebao je ukazivati na porijeklo njegova bogatstva. No, kad se malo zagreblo ispod površine, napose kad je “kralj kroma” počeo mahnito kupovati atraktivno zemljište u hrvatskom priobalju, ne baš poznatom po nalazištima kroma a ni drugih ruda, iza Končara se sve više počeo nazirati profil operativca proizašlog iza skuta obavještajnih struktura bivše države. A one su najkasnije sredinom osamdesetih ovladale deviznim financijskim tokovima države u raspadu. Tada, doduše, još samo u ekonomskom raspadu koji je, što se rjeđe spominje, prethodio onom političkom. Končarova snažna poslovna povezanost s ruskim kapitalom ovaj će dojam samo pojačati.

Afera Hotmail – odlazak Martine Dalić

jakovcic petrunijePutovi Uljanika i Agrokora počeli su se nenadano ispreplitati kad je angažman države oko Agrokora već bio zgotovljen a nagodba vjerovnika dogovorena s visokih 80% glasova. Stoga “Afera Hotmail“, iako se tematski odnosila na Agrokor, očito nije plasirana kako bi se utjecalo na zbivanja oko Agrokora, nego da bi se Vladu pritisnulo radi nečeg drugog. Kasniji slijed događaja, točnije nadmudrivanje Vlade i Končara tko će više podmetnuti leđa oko Uljanika, odgovorit će na to pitanje. Martina Dalić je, vrlo izgledno, zbog nedovoljne fleksibilnosti u slučaju Agrokor viđena preprekom. Uklanjanju te prepreke poslužila je objava njezine privatne pošte, plasirana preko N1 televizije – tog deponija za odlaganje vjesnika i plodova “trećejanuarlja”. Kako joj se po pitanju Agrokora nije imalo što prigovoriti na ime rezultata, naglasak je stavljen na proceduralni propust prilikom pripreme “Lex Agrokor”. Brižno očišćen od konteksta navodni propust je pompozno predstavljen grijehom nad grijesima – sukobom interesa. O tu svetu kravu ogriješila se mitska Grupa Borg, kako je nazvana lista sudionika prepiske elektronskom poštom koja je prikazana okosnicom afere Hotmail.

“Afera” je to u kojoj su stranci SVOJIM novcem spasili pozamašan segment hrvatskog gospodarstva od nekontroliranog urušavanja, pri čemu su isto tako SVOJIM novcem platili savjetnike 500 milijuna kuna. Od toga je jedva desetina završila u Hrvatskoj, u džepu hrvatskih podizvođača, očito previše da to neke druge Hrvate ne bi užasno iznerviralo. Upravo nevjerojatno, stranci su pritisnuti kratkim rokom izabrali one najupućenije u situaciju, budući su je već snimili sudjelujući u izradi zakona. Strani mutikaše začudo nisu raspisali javni natječaj kako bi angažirali neke druge, lišene sukoba interesa, ali još neupoznate s materijom. Kad se magle i opsjene ostave postrani, postaje jasno kako su sudionici u izradi zakona, a kasnije podizvođači savjetnika, time što se nisu izuzeli od poslova savjetovanja zapravo omogućili da se njihov privatni interes poklopi s onim stranih vjerovnika i hrvatskim nacionalnim interesom. Umjesto da im se na tomu zahvali državnim odličjima, završili su na stupu srama. Jer građani se, kako ih uvjeravaju kreatori njihova mišljenja, trebaju osjećati opljačkanima gdjegod se spomene nekakav novac, ma čiji god bio. Temeljito izdresirani građani tako dolaze u sukob sa svakim interesom – u konačnici, mada toga slabo svjesni, ponajviše s vlastitim!

O kakvom se apsurdu radi, zorno svjedoči činjenica kako je savjetovanje plaćeno iz džepova stranaca – unatoč sukobu interesa ili možda baš zbog njega – urodilo uspješnim restrukturiranjem Agrokora. S druge pak strane, plan restrukturiranja Uljanika plaćen novcem svih građana, bez obzira što je napravljen po propisu, Europska komisija je vratila na doradu. Inače, odgovor je izgledao poput ispravka školske zadaće nekog učenika pretplaćenog na magareću klupu.

Upravo izostanak bilo kakvog suvislog sadržaja u aferi Hotmail pokazao je kako netko ima moć ni iz čega stvoriti psihozu koja može rezultirati dubinskim političkim posljedicama. Ujedno je i potvrđeno u kojoj mjeri nevidljiva ruka slijednika obavještajnih struktura bivše države nadzire medijsku scenu u Hrvatskoj. Naime, svi mediji srednje struje bespogovorno su prenijeli priču, zdušno podupirući histeriju u funkciji stvaranja nepodnošljivog pritiska na Vladu i Martinu Dalić. Uskoro ona postaje prevelikim utegom, a njezin odlazak prvim, i zasad jedinim većim porazom Andreja Plenkovića.

Hotmail – trakavica se nastavlja

Nastavci Hotmaila dozirano se puštaju u svrhu pritiska na Vladu usporedno s kritičnim događajima u Uljaniku, no bez dramatičnih posljedica kakve su obilježile uvodnu epizodu. Brzo splašnjavaju, moguće i jer se zahtjevima jugo-mafije izlazilo u susret. Prvi nastavak uslijedio je početkom rujna nakon ulaska DORH-a u Uljanik. Opet se odigralo na sukob interesa, ovaj put na temu broja sastanaka o Agrokoru na kojima je sudjelovao ministar Zdravko Marić. Rezultati su bačeni u drugi plan, a u žarište dolazi pitanje koliko je bilo sastanaka i tko je sve na njima sudjelovao. Skandalozno je i što su sastanci bili tajni te što u prijelomnim trenutcima nije na sva zvona razglašeno da je Agrokor u problemima. Na koncu se građanima ponudila posebno primamljiva poanta budući daje univerzalno objašnjenje za sve, bez potrebe za minimalnim umnim naporom – svi su sve znali! Koji svi? I što to sve? Naravno da su sve važno, što ne znači i svaki detalj, odgovorni u Vladi znali… Pa to im je i posao!… Zato su ga i napravili kako treba.

No, jedno je sve bitno znati, a nešto posve drugo i reći sve što znaš, pogotovo kad si u neprijateljskom okruženju u kojem uvježbanim opsjenarima ne predstavlja nikakav problem izjednačiti laganje i zatajivanje cjelovite istine. Pa čemu bi ju netko izrekao ako ga se već izravno ne pita i ako mu ona ne ide u prilog. I to ne zato što bi se sramio onoga što je učinio jer za to nema nikakva razloga, nego uslijed manijakalnog medijskog ozračja u čijem je središtu prozirni zahtjev za potpunom transparentnošću.

Zadnji u nizu nastavaka Hotmaila pojavio se kad je u Uljaniku ponestalo za plaće. Namjerno se, kažu, pogodovalo onome koji je Agrokoru iskrcao 500 milijuna eura kad mu je najviše trebalo jer mu je financijski krvotok presušio, tako što mu se zauzvrat poboljšao redoslijed naplate starih potraživanja od istog tog Agrokora. Zbilja strašno!

Što li je sljedeće? Grupa Borg (to je ključna riječ koja se mora pojaviti, ostalo može biti bilo što) gostovala u serijalu “Zvjezdane staze”?… Grupa Borg se samo pravi da više nije grupa? … Niskoprofilni restoran u kojem se okupljala Grupa Borg u ponudu uveo hamburger čiji je proizvođač povezan s govedinom pod nadzorom Knighthead strvinarskog fonda?… Ma što god, samo neka je popraćeno riječcom – skandalozno!

“Rat” u HDZ-u i majka svih bitaka

Kako afera Hotmail učestalim podgrijavanjem gubi na zamahu, usporedno se ide i na sijanje razdora i nereda u redovima jedinog neprijatelja kojeg strukture što stoje iza strateškog partnera shvaćaju ozbiljno. Odatle i ovaj “rat” svih protiv svih u HDZ-u. Te Brkić namješta Plenkoviću lažne SMS-ove, te Plenković ruši Brkića kako bi očistio put Jandrokoviću da ga naslijedi, jer ide u Europsku komisiju. Prvo ide za predsjednika Komisije pa ipak ne ide. Potom postaje sigurnim europskim ministrom vanjskih poslova pa se sjete da ta funkcija pripada socijalistima. A onda valjda ide na mjesto Nevena Mimice? Povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj – kako to gordo zvuči! Ni ego časne sestre tomu ne bi odolio, a kamoli onaj Plenkovićev. Uostalom, nije li upravo to od malih nogu sanjao postati pa kako sad da odustane od dječačkih snova nadomak njihova ostvarenja? Kad su konačno shvatili koliko je sve to bedasto, izvukli su iz rukava univerzalnog jokera – Karamarka! Samo nikako da se sjete najvjerojatnije mogućnosti – onaj koji stoji iza Afere Hotmail, stoji i iza “unutarnjih sukoba” u HDZ-u. Pa sve vrijeme im je tu pred nosom, ta jedu mu iz ruke. Ma, ne će pseto na ruku koja ga hrani bez obzira što je uzica kratka, kratka,… jako kratka.

Zanimljivo je i kako između nedavno lansirane “afere SMS” i “afere Agrokor” postoji poveznica. U prvoj je ključno pitanje tko je pisao SMS-ove Franji Vargi, a u drugoj tko je pisao SMS-ove Boži Petrovu. Doista, tko je to instruirao ekonomski nepismenog Petrova da Agrokor treba riješiti modelom ala Uljanik, dakle da država zamijeni Todorića u ulozi vlasnika, a potom se koncern razdijeli na manje dijelove i proda po mogućnosti domaćim poduzetnicima? Budući one koji svako malo trube – javnost mora znati – to odveć ne zanima, teško da će javnost to ikad saznati. Uostalom, nije li nekako izblijedio iz sjećanja i dupli pas između Bože Petrova i Branka Roglića, mecene Mosta i sive eminencije njegovog naglog uspona u medijima, odigran u najkritičnijim trenutcima raspleta krize u Agrokoru? Prvi je u svojstvu građanina, posve slučajno i predsjednika Sabora, podnio kaznenu prijavu za lažiranje bilanci u Agrokoru temeljenu na ćakulama, da bi potonji aktiviravši Agrokorovu mjenicu – motiv za taj potez nikad nije uvjerljivo objasnio – pokrenuo stampedo, očito kako bi se rasap odvio u neredu.

Iako to mnogima nije jasno, i danas se igra za Hrvatsku biti ili ne biti utakmica, ne manje važna od one devedesetih. Na terenu su samo dvije ekipe  – Grobari Uljanika na teret hrvatskih poreznih obveznika i Spasitelji Agrokora sredstvima stranih investitora. Početni rezultat u trenutku ustoličenja Vlade predvođene Plenkovićem nije bio 0:0, nego barem 3:0 za Grobare Uljanika. Trica u ovoj igri nažalost nema niti se povijest i tijekom nje akumulirana prednost mogu jednim potezom izbrisati. Ostaje tek požrtvovna borba za svaku loptu i svaku stopu terena jer mukotrpan je put – korak po korak – do pobjede!

Grgur S./Kamenjar

Nakon hita ‘Afera Konzultantica’ kino ‘Platonova pećina’ prikazuje – ‘Afera Hotmail’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ki bi, da bi – u našoj Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Moto:

Prenimo se braćo mila, Hrvatska nas vila zove,

Neka bude svakom svoje, Hrvatska Hrvatom!

August Harambašić

(1861-1911)

 Iskon i opstanak

Ova hrvatska narodnosna crtica temelji se na nizu Svevišnjih, bioloških i povijesnih natuknica tvoreći sažetu priču o Hrvatima i njihovom jučer, danas, sutra, i to od praskozorja naših rodoslovlja do svog najsjajnijeg bivstva nastalog primitkom 1992. u Ujedinjene narode, potvrđenog 1995. Olujom i 2009. pridruživanjem u NATO te 2013. ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju i 2020. njenim predsjedanjem.

Hrvati su do svojih domovinskih prostora na zapadnoj strani od istočne granice Zapadne Europe tekli i dotekli, kroz više tisućljetno razdoblje prije Krista i kroz šeststoljetno doba nakon pojave Krista, krećući se u prostorima od Kanaana dotičući Egipat na jugu i Ind na istoku te prolazeći s obje strane Kavkaza, Kurdistanom i Perzijom, pa preko Zakavkazja i Karpata  alpsko-srednjoeuropsko-mediteranskim područjem. Istovremeno su bilježili i učvršćivali tragove svoga višestoljetnoga puta i danas znanim postojbinama u širim prostorima Tanaisa i Krakova, kao i važnim međuetnijskim stapanjima od huritskih, hauravatiških, ukrajinskih, sarmatskih, antskih i inih do najvažnijih ilirskih i vlaških korjenika čiji se opstoj na ruševinama Rimskog carstva našao na vjetrometini mogućeg velikog europskog sukoba između Franaka i Bizanta. Dolazak malobrojnog, ali dobro organiziranog konjaničkog naroda s poznavanjem sedla, stremena i uzda, među milijunski autohtoni puk koji je u prostor pristizao kroz više od dvadeset tisuća godina – donekle je stabilizirao uzburkano područje i time pomogao da zasja prvotna iskra etnogeneze tog svekolikoga stanovništva u hrvatski narod, kojem etimologiju imena Hrvat prema nekim novijim spoznajama stavlja se u kontekst postojanja neke vrste vladajuće kaste u nekolicini euroazijskih plemena i etnija – nazivane Hrvati. Tome nije usuprot niti spoznaja o iskonu imena Hrvat, kao onih ljudi koji u pradavnim dobima posjedovahu zemlju.

Zanimljivo je i saznanje da su Hrvati odvajkada bili dobri bojovnici koji su se u ratovima uvijek znali neprijatelju odhrvati i izvojevati pobjedu u ratu, pa tako i iznjedriti ime hrvatsko svome rodu i porodu. Otuda Hrvatima najvjerojatnije niče – ime, jezik i životna snaga, a od autohtonog starosjedilačkog stanovništva pak izvire – genetička slika s najbrojnijom haploskupinom Eu7, koja je u postotku veća nego u bilo kojega svjetskoga naroda te je stoga i nazvana hrvatskom (I. Jurić 2005.). Poslije Aachenskog mira 812. hrvatske su zemlje potpale pod franačku, dakle, zapadnoeuropsku zonu interesa i u njoj su i ostale, a ta se istina i izričaj imena hrvatskog jasno nazire već i kroz povijesne zapise o knezu Trpimiru 852., o knezu Branimiru 879., o kralju Tomislavu 925. i nizu kraljeva iz vladarske dinastije Trpimirovića s najslavnijim među njima Petrom Krešimirom IV., koji je vladao od 1058. do 1074. sve do kralja Zvonimira 1100., što 1408. proizlazi i iz dokumenta ”Dalmatie, Croatiae et totius Sclauoniae regnorum bani” (B. Ručević 2020. 37.)  kao i kroz svekoliko kulturno bivstvo Hrvata do danas.

Pritisnuti povijesnim lažima koje promicahu mnoge sile za vremena Hrvati su svoj opstoj obranili na sve moguće načine, i to prekrasnim ča, kaj, što jezikom, kulturom i oružjem. No, što učiniti kada se takva neshvatljiva negativna sila iznjedri u vlastitom narodu? Možda najbolje poslušati riječi: ”Zaborav vlastitih korijena i vlastite povijesti na početku je svakog ljudskog otuđenja!“ (Kardinal Josip Bozanić, Homilija na Božić 25. prosinca 2009.) Genetička otkrića potvrdila su autohtonost Hrvata te i to da naša prošlost na današnjim domovinskim prostorima seže sve do paleolitika. Narod ne ostaje niti opstaje temeljem genetičkog podrijetla jer je etnogeneza političke naravi, kao što je i očuvanje rezultata etnogeneze obveza vlasti za domoljubno i državotvorno vođenje politike.

Konfucije i odnarođena vlast

Kinez Konfucije je temu odnarođene vlasti objasnio u deset načela, koja ‘Vjesnik’ bilježi još 11. ožujka 2005., i to:

Prvo načelo: Kvari mladež, otuđuj je vjeri, probudi u njoj zanimanje za spolna pitanja, dopusti da postane površnom, razori njen mladenački polet. Drugo načelo: ”Postigni nadzor nad svim sredstvima propagande.” Treće načelo: ”Oduzmi narodu zanimanje za njegovu državu usmjeravanjem pozornosti na sport, seks, igre i druge niskosti.” Četvrto načelo: ”Razdvoji narod u neprijateljske skupine, razvuci skandale na dugo i široko. Peto načelo: ”Uništi povjerenje naroda u njegovo prirodno vodstvo izlažući ga nepovjerenju, pogrdama i neopravdanim prigovaranjima.” Šesto načelo: ”Govori neprestano o demokraciji i pravdi, vlast drži nemilosrdno i čvrsto, koliko je moguće.” Sedmo načelo: ”Ohrabri vladu da pretjeruje u postupcima i uništi time povjerenje u nju, diži neprestano cijene i unapređuj opće nezadovoljstvo.” Osmo načelo: ”Izazivaj nepotrebne štrajkove u proizvodnji prijeko potrebnoj za život.” Deveto načelo: ”Raspiruj nemir u javnosti te istodobno zahtijevaj popustljivost i blag postupak vlade protiv takvih nemira.” Deseto načelo: ”Prouzroči svim sredstvima slom svih moralnih vrlina, počevši od poštenja, umjetnosti i povjerenja u zadanu riječ.”

Kako se ono nakon obično istinitih priča na filmu kaže, pa tako i ovdje: ”Konfucijeva dva i pol tisućljeća stara načela ne odnose se na nikoga u nas, sličnost je samo slučajna?!” A Kinezove riječi treba ponavljati da ih ne zaboravimo!

Hrvatska raspolučenost u predizborju

Takva razdrobljenost uobličena u matematički razlomak danas je paradigma ”homo politicusa” u Hrvata na političkoj desnici raspršena u više desetaka stranaka i strančica i sve one lebde u brojniku spomenutog razlomka – dok se u nazivniku niti ne nazire program oko kojeg bi se te stranke i strančice okupile, a kamoli prijedlozi o dva ili tri stožerna centra (HDZ, MOST, DOMOVINSKI POKRET) koji bi morali moći pronaći zajednički nazivnik kroz srodni državotvorni program te bi se tada lako mogli zbrojiti u pobjedničku snagu za sljedeće izbore. Iz takvih homo politicusa izvršimo mijenu u homo sapiense što u stvari jesmo i pred kojima su otvorena i Božja svemirska vrata kroz koja su neki već prošli. To je jednostavno učiniti samo treba htjeti i odgovoriti si na pitanje: ”Ča barjak ne viješ, jer to je barjak pravi – crven, bijeli, plavi?” A zastave neka se vijore i pjesme neka se ore od Dana državnosti 30. svibnja 2020. do Dana pobjede 5. kolovoza 2020. Tada ćemo vjerujem zasigurno već znati da u Hrvatskom saboru opet sjedi toliko potrebna prohrvatska većina?!

Sapienti sat!

Božidar Ručević

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari