Pratite nas

Kolumne

Spasonosni grčki recept vraćanja duga

Objavljeno

na

Ministri su s prvim danima proljeća javnost obasuli vrlo optimističkim vijestima. Gordan Maras nas je izvijestio kako smo po njegovom „dubokom uvjerenju“ već izišli iz recesije. A osim “dubokog uvjerenja” ponudio je još dva argumenta. BDP već drugi kvartal zaredom raste, doduše malo, ali raste, piše Josip Jović Dnevno.hr

Dobit poduzetnika (nije rekao poduzeća) porasla je za impozantnih dvjesto posto. Rastu, blaženi koji vjerovahu a ne vidješe, izvoz i industrijska proizvodnja. Branko Grčić je čak pjesnički nadahnuto ustanovio kako se gospodarski kotač počeo nezaustavljivo okretati. Nije rekao da li u ruckwarts ili vorwarts. Sve je prisnažio u posljednje vrijeme neobično aktivni i nasmiješeni Zoran Milanović, na čijem se licu vide plodonosni učinci američkog PR stručnjaka. Stanje, kaže on, nikada nije bilo bolje. I što je najvažnije, idemo gore. Doduše, nije bilo baš razvidno stoji li iznad ove riječi gore kratkosilazni ili kratkouzlazni naglasak, što samoj riječi daje posve suprotna značenja.

[ad id=”68099″]

Optimizam nije dugo potrajao. Razbio se o neumoljive brojke. Pa smo tako ovih dana obaviješteni kako je deficit tzv. opće države 19 milijardi kuna ili 5,7 posto BDP-a, a dug 280 milijardi ili 85 posto. Dežurni pesimisti, kako se naziva skupina ekonomista (Lovrenović, Lovrinčević, Jakovčević, Jurčić) govore, posve suprotno od ministarskih najava, o putu u bankrot. Neugodne podatke zatečeni dužnosnici Vlade pokušavaju objasniti na stotinu raznih načina. Jedanput je kriv Državni ured za statistiku zbog svoje „šlampavosti“, kako se izrazio ljutiti Mihael Zmajlović, drugi put promjena metodologija obračuna, treći put zatečeno stanje od prije preuzimanja vlasti i tako redom. Rekao bi Antun Vrdoljak, citirajući svoju omiljenu i odavno pokojnu babu Lončarušu, „varala baba đavla“. Babe su u ovoj narodnoj izreci, naravno, vodeći ljudi ove zemlje, a đavo je prilično crna gospodarska i socijalna stvarnost.

Kao sanacijski odgovor na financijski slom s kojim se suočila država opet je ponuđeno već sto puta viđeno. S jedne strane rezanje izdataka za oko milijardu, a s druge povećanje prihoda za isto toliko putem novih poreza, trošarina i sličnih mehanizama. I onako usput, kao pravo rješenje svi spominju potrebu strukturnih reformi, a da zapravo nitko nije još objasnio što bi te strukturne reforme imale značiti, ako uopće netko ima neku suvislu ideju na tu temu.

Slavko Linić, dojučerašnji potpredsjednik Vlade, koji, poput Ratimira Čačića, nastupa kao da tamo nikada nije bio, s pravom ističe kako se ne može govoriti o izlasku iz krize dok se smanjuje broj zaposlenih, sugerirajući tako, u čemu nije usamljen, da je jedini ispravni put podizanje proizvodnje, zaposlenosti, potrošnje i izvoza. Od statističkih podataka o deficitu i dugu, o stanju u gospodarstvu zemlje još rječitije govore podaci, primjerice u poljoprivredi. Hrvatska uvozi tri milijarde kuna vrijednih poljoprivrednih proizvoda, ili i tri puta više nego što izvozi, hvalimo se dalmatinskim i istarskim pršutima, a butove uvozimo iz Mađarske i Austrije, luka se kupi u Kini za tristo milijuna kuna, proizvodnja svinjskog mesa u samo nekoliko godina je prepolovljena, od nekadašnjih pedeset tisuća proizvođača mlijeka sada ih je samo deset tisuća. I tako redom i sve to u zemlji koja bi, kako je izračunao Ljubo Jurčić, mogla proizvoditi svinjetine za 40 milijuna ljudi, mlijeka za dvadeset milijuna, a energije za deset milijuna, umjesto što sada ne proizvodimo, čak ni približno, niti za vlastito stanovništvo, koje u sve većem broju odlazi iz „obećane zemlje“.

Lakše je, naravno, govoriti o strukturnim reformama nego ih provesti. Osim što zahtijevaju veliki intelektualni i stručni napor i politički konsenzus, one podrazumijevaju zamjeranje dijelu biračkog tijela i još više međunarodnim čimbenicima u čije ruke je prepuštena sudbina države i društva. Istinske reforme, ako hoćete strukturne, morale bi zahvati baš ono na što malo tko u ovoj zemlji i pomišlja, a naročito ne aktualna vlada, a to je reforma monetarnog i bankarskog sustava koji bi morali biti u funkciji ove države, ovih građana i domaće proizvodnje, a ne multinacionalnih kompanija i stranih bankara. Neminovna bi bila i racionalnija organizacija lokalne samouprave, u što se također nitko ne želi upuštati.

Boris Lalovac, državni financijaš se čudi kako su u recesiji i država i poduzeća i građani, samo banke nisu, kao da žive, veli on, na Marsu. Konstatacija je nesumnjivo točna, ali tko će to promijeniti? Nije li baš Vlada ona koja bi ih trebala spustiti na Zemlju? Kako je moguće da su kamate u zemljama Europske unije između dva i tri posto, a u nas kod istih banaka oko osam posto? Zašto su cijene uvezene hrane niže od cijena hrane proizvedene na domaćim njivama i kakvu ulogu u tome igra precijenjeni tečaj domaće valute? Na mjere kojima Vlada pokušava olakšati položaj zaduženima u švicarskim francima stiglo je brzo upozorenje i opomena iz MMF-a: budite oprezni sa spašavanjem zaduženih! Ovih dana objavljen je i podatak kako je 20 javnih poduzeća ostvarilo dobit od 3,8 milijardi kuna, što demantira tezu kako je država nužno loš vlasnik. Pitanje je sad, zašto ih onda žele pošto poto prodati umjesto da neke strateške firme vrate u državne ruke.

Grčki političari i financijski stručnjaci dosjetili su se upravo genijalnog načina kako vratiti 300 milijardi eura duga. Oni su s nešto manjim iznosom ispostavili račun Njemačkoj na ime ratnih odšteta iz Drugog svjetskog rata. To bi zaista moglo biti sjajno rješenje i za Hrvatsku, tim više što su u nas na čelu države antifašisti, koji na spomenutu odštetu imaju posebno moralno pravo. Sadašnja, kao uostalom i prošla vlast podsjeća na mačku koja grize vlastiti rep, razapeta između iluzija i stvarnosti, između očekivanja građana i zahtjeva europske birokracije, ostavljena bez stvarnih poluga vladanja i upravljanja zemljom, oslonjena isključivo na strane interese, u vječnom čekanju Godota, odnosno euro-fondova iz kojih novac samo što nije počeo curiti, te bez elementarnog povjerenja u potencijale i znanje zemlje kojom vladaju. Trenutno zaokupljena silnom željom da zadrži vlast, već je uveliko angažirana u predizbornoj kampanji. Milanović poput Josipovića prije predsjedničkih izbora bjesomučno obilazi gradove i sela, otvara i zatvara javne radove, predbacujući oporbi kako je očajna, frustrirana i nezajažljiva i kako dijeli narod na one koji vole i one koji ne vole Hrvatsku. I ne žive samo banke na Marsu, već u nekom paralelnom svijetu žive i brojni rastrošni ministri sa svojim provizijama, karticama, putovanjima i iznajmljenim skupim kancelarijama.

Josip Jović Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari