Pratite nas

Kolumne

Spasonosni grčki recept vraćanja duga

Objavljeno

na

Ministri su s prvim danima proljeća javnost obasuli vrlo optimističkim vijestima. Gordan Maras nas je izvijestio kako smo po njegovom „dubokom uvjerenju“ već izišli iz recesije. A osim “dubokog uvjerenja” ponudio je još dva argumenta. BDP već drugi kvartal zaredom raste, doduše malo, ali raste, piše Josip Jović Dnevno.hr

Dobit poduzetnika (nije rekao poduzeća) porasla je za impozantnih dvjesto posto. Rastu, blaženi koji vjerovahu a ne vidješe, izvoz i industrijska proizvodnja. Branko Grčić je čak pjesnički nadahnuto ustanovio kako se gospodarski kotač počeo nezaustavljivo okretati. Nije rekao da li u ruckwarts ili vorwarts. Sve je prisnažio u posljednje vrijeme neobično aktivni i nasmiješeni Zoran Milanović, na čijem se licu vide plodonosni učinci američkog PR stručnjaka. Stanje, kaže on, nikada nije bilo bolje. I što je najvažnije, idemo gore. Doduše, nije bilo baš razvidno stoji li iznad ove riječi gore kratkosilazni ili kratkouzlazni naglasak, što samoj riječi daje posve suprotna značenja.

[ad id=”68099″]

Optimizam nije dugo potrajao. Razbio se o neumoljive brojke. Pa smo tako ovih dana obaviješteni kako je deficit tzv. opće države 19 milijardi kuna ili 5,7 posto BDP-a, a dug 280 milijardi ili 85 posto. Dežurni pesimisti, kako se naziva skupina ekonomista (Lovrenović, Lovrinčević, Jakovčević, Jurčić) govore, posve suprotno od ministarskih najava, o putu u bankrot. Neugodne podatke zatečeni dužnosnici Vlade pokušavaju objasniti na stotinu raznih načina. Jedanput je kriv Državni ured za statistiku zbog svoje „šlampavosti“, kako se izrazio ljutiti Mihael Zmajlović, drugi put promjena metodologija obračuna, treći put zatečeno stanje od prije preuzimanja vlasti i tako redom. Rekao bi Antun Vrdoljak, citirajući svoju omiljenu i odavno pokojnu babu Lončarušu, „varala baba đavla“. Babe su u ovoj narodnoj izreci, naravno, vodeći ljudi ove zemlje, a đavo je prilično crna gospodarska i socijalna stvarnost.

Kao sanacijski odgovor na financijski slom s kojim se suočila država opet je ponuđeno već sto puta viđeno. S jedne strane rezanje izdataka za oko milijardu, a s druge povećanje prihoda za isto toliko putem novih poreza, trošarina i sličnih mehanizama. I onako usput, kao pravo rješenje svi spominju potrebu strukturnih reformi, a da zapravo nitko nije još objasnio što bi te strukturne reforme imale značiti, ako uopće netko ima neku suvislu ideju na tu temu.

Slavko Linić, dojučerašnji potpredsjednik Vlade, koji, poput Ratimira Čačića, nastupa kao da tamo nikada nije bio, s pravom ističe kako se ne može govoriti o izlasku iz krize dok se smanjuje broj zaposlenih, sugerirajući tako, u čemu nije usamljen, da je jedini ispravni put podizanje proizvodnje, zaposlenosti, potrošnje i izvoza. Od statističkih podataka o deficitu i dugu, o stanju u gospodarstvu zemlje još rječitije govore podaci, primjerice u poljoprivredi. Hrvatska uvozi tri milijarde kuna vrijednih poljoprivrednih proizvoda, ili i tri puta više nego što izvozi, hvalimo se dalmatinskim i istarskim pršutima, a butove uvozimo iz Mađarske i Austrije, luka se kupi u Kini za tristo milijuna kuna, proizvodnja svinjskog mesa u samo nekoliko godina je prepolovljena, od nekadašnjih pedeset tisuća proizvođača mlijeka sada ih je samo deset tisuća. I tako redom i sve to u zemlji koja bi, kako je izračunao Ljubo Jurčić, mogla proizvoditi svinjetine za 40 milijuna ljudi, mlijeka za dvadeset milijuna, a energije za deset milijuna, umjesto što sada ne proizvodimo, čak ni približno, niti za vlastito stanovništvo, koje u sve većem broju odlazi iz „obećane zemlje“.

Lakše je, naravno, govoriti o strukturnim reformama nego ih provesti. Osim što zahtijevaju veliki intelektualni i stručni napor i politički konsenzus, one podrazumijevaju zamjeranje dijelu biračkog tijela i još više međunarodnim čimbenicima u čije ruke je prepuštena sudbina države i društva. Istinske reforme, ako hoćete strukturne, morale bi zahvati baš ono na što malo tko u ovoj zemlji i pomišlja, a naročito ne aktualna vlada, a to je reforma monetarnog i bankarskog sustava koji bi morali biti u funkciji ove države, ovih građana i domaće proizvodnje, a ne multinacionalnih kompanija i stranih bankara. Neminovna bi bila i racionalnija organizacija lokalne samouprave, u što se također nitko ne želi upuštati.

Boris Lalovac, državni financijaš se čudi kako su u recesiji i država i poduzeća i građani, samo banke nisu, kao da žive, veli on, na Marsu. Konstatacija je nesumnjivo točna, ali tko će to promijeniti? Nije li baš Vlada ona koja bi ih trebala spustiti na Zemlju? Kako je moguće da su kamate u zemljama Europske unije između dva i tri posto, a u nas kod istih banaka oko osam posto? Zašto su cijene uvezene hrane niže od cijena hrane proizvedene na domaćim njivama i kakvu ulogu u tome igra precijenjeni tečaj domaće valute? Na mjere kojima Vlada pokušava olakšati položaj zaduženima u švicarskim francima stiglo je brzo upozorenje i opomena iz MMF-a: budite oprezni sa spašavanjem zaduženih! Ovih dana objavljen je i podatak kako je 20 javnih poduzeća ostvarilo dobit od 3,8 milijardi kuna, što demantira tezu kako je država nužno loš vlasnik. Pitanje je sad, zašto ih onda žele pošto poto prodati umjesto da neke strateške firme vrate u državne ruke.

Grčki političari i financijski stručnjaci dosjetili su se upravo genijalnog načina kako vratiti 300 milijardi eura duga. Oni su s nešto manjim iznosom ispostavili račun Njemačkoj na ime ratnih odšteta iz Drugog svjetskog rata. To bi zaista moglo biti sjajno rješenje i za Hrvatsku, tim više što su u nas na čelu države antifašisti, koji na spomenutu odštetu imaju posebno moralno pravo. Sadašnja, kao uostalom i prošla vlast podsjeća na mačku koja grize vlastiti rep, razapeta između iluzija i stvarnosti, između očekivanja građana i zahtjeva europske birokracije, ostavljena bez stvarnih poluga vladanja i upravljanja zemljom, oslonjena isključivo na strane interese, u vječnom čekanju Godota, odnosno euro-fondova iz kojih novac samo što nije počeo curiti, te bez elementarnog povjerenja u potencijale i znanje zemlje kojom vladaju. Trenutno zaokupljena silnom željom da zadrži vlast, već je uveliko angažirana u predizbornoj kampanji. Milanović poput Josipovića prije predsjedničkih izbora bjesomučno obilazi gradove i sela, otvara i zatvara javne radove, predbacujući oporbi kako je očajna, frustrirana i nezajažljiva i kako dijeli narod na one koji vole i one koji ne vole Hrvatsku. I ne žive samo banke na Marsu, već u nekom paralelnom svijetu žive i brojni rastrošni ministri sa svojim provizijama, karticama, putovanjima i iznajmljenim skupim kancelarijama.

Josip Jović Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari