Pratite nas

Kolumne

Spasonosni grčki recept vraćanja duga

Objavljeno

na

Ministri su s prvim danima proljeća javnost obasuli vrlo optimističkim vijestima. Gordan Maras nas je izvijestio kako smo po njegovom „dubokom uvjerenju“ već izišli iz recesije. A osim “dubokog uvjerenja” ponudio je još dva argumenta. BDP već drugi kvartal zaredom raste, doduše malo, ali raste, piše Josip Jović Dnevno.hr

Dobit poduzetnika (nije rekao poduzeća) porasla je za impozantnih dvjesto posto. Rastu, blaženi koji vjerovahu a ne vidješe, izvoz i industrijska proizvodnja. Branko Grčić je čak pjesnički nadahnuto ustanovio kako se gospodarski kotač počeo nezaustavljivo okretati. Nije rekao da li u ruckwarts ili vorwarts. Sve je prisnažio u posljednje vrijeme neobično aktivni i nasmiješeni Zoran Milanović, na čijem se licu vide plodonosni učinci američkog PR stručnjaka. Stanje, kaže on, nikada nije bilo bolje. I što je najvažnije, idemo gore. Doduše, nije bilo baš razvidno stoji li iznad ove riječi gore kratkosilazni ili kratkouzlazni naglasak, što samoj riječi daje posve suprotna značenja.

[ad id=”68099″]

Optimizam nije dugo potrajao. Razbio se o neumoljive brojke. Pa smo tako ovih dana obaviješteni kako je deficit tzv. opće države 19 milijardi kuna ili 5,7 posto BDP-a, a dug 280 milijardi ili 85 posto. Dežurni pesimisti, kako se naziva skupina ekonomista (Lovrenović, Lovrinčević, Jakovčević, Jurčić) govore, posve suprotno od ministarskih najava, o putu u bankrot. Neugodne podatke zatečeni dužnosnici Vlade pokušavaju objasniti na stotinu raznih načina. Jedanput je kriv Državni ured za statistiku zbog svoje „šlampavosti“, kako se izrazio ljutiti Mihael Zmajlović, drugi put promjena metodologija obračuna, treći put zatečeno stanje od prije preuzimanja vlasti i tako redom. Rekao bi Antun Vrdoljak, citirajući svoju omiljenu i odavno pokojnu babu Lončarušu, „varala baba đavla“. Babe su u ovoj narodnoj izreci, naravno, vodeći ljudi ove zemlje, a đavo je prilično crna gospodarska i socijalna stvarnost.

Kao sanacijski odgovor na financijski slom s kojim se suočila država opet je ponuđeno već sto puta viđeno. S jedne strane rezanje izdataka za oko milijardu, a s druge povećanje prihoda za isto toliko putem novih poreza, trošarina i sličnih mehanizama. I onako usput, kao pravo rješenje svi spominju potrebu strukturnih reformi, a da zapravo nitko nije još objasnio što bi te strukturne reforme imale značiti, ako uopće netko ima neku suvislu ideju na tu temu.

Slavko Linić, dojučerašnji potpredsjednik Vlade, koji, poput Ratimira Čačića, nastupa kao da tamo nikada nije bio, s pravom ističe kako se ne može govoriti o izlasku iz krize dok se smanjuje broj zaposlenih, sugerirajući tako, u čemu nije usamljen, da je jedini ispravni put podizanje proizvodnje, zaposlenosti, potrošnje i izvoza. Od statističkih podataka o deficitu i dugu, o stanju u gospodarstvu zemlje još rječitije govore podaci, primjerice u poljoprivredi. Hrvatska uvozi tri milijarde kuna vrijednih poljoprivrednih proizvoda, ili i tri puta više nego što izvozi, hvalimo se dalmatinskim i istarskim pršutima, a butove uvozimo iz Mađarske i Austrije, luka se kupi u Kini za tristo milijuna kuna, proizvodnja svinjskog mesa u samo nekoliko godina je prepolovljena, od nekadašnjih pedeset tisuća proizvođača mlijeka sada ih je samo deset tisuća. I tako redom i sve to u zemlji koja bi, kako je izračunao Ljubo Jurčić, mogla proizvoditi svinjetine za 40 milijuna ljudi, mlijeka za dvadeset milijuna, a energije za deset milijuna, umjesto što sada ne proizvodimo, čak ni približno, niti za vlastito stanovništvo, koje u sve većem broju odlazi iz „obećane zemlje“.

Lakše je, naravno, govoriti o strukturnim reformama nego ih provesti. Osim što zahtijevaju veliki intelektualni i stručni napor i politički konsenzus, one podrazumijevaju zamjeranje dijelu biračkog tijela i još više međunarodnim čimbenicima u čije ruke je prepuštena sudbina države i društva. Istinske reforme, ako hoćete strukturne, morale bi zahvati baš ono na što malo tko u ovoj zemlji i pomišlja, a naročito ne aktualna vlada, a to je reforma monetarnog i bankarskog sustava koji bi morali biti u funkciji ove države, ovih građana i domaće proizvodnje, a ne multinacionalnih kompanija i stranih bankara. Neminovna bi bila i racionalnija organizacija lokalne samouprave, u što se također nitko ne želi upuštati.

Boris Lalovac, državni financijaš se čudi kako su u recesiji i država i poduzeća i građani, samo banke nisu, kao da žive, veli on, na Marsu. Konstatacija je nesumnjivo točna, ali tko će to promijeniti? Nije li baš Vlada ona koja bi ih trebala spustiti na Zemlju? Kako je moguće da su kamate u zemljama Europske unije između dva i tri posto, a u nas kod istih banaka oko osam posto? Zašto su cijene uvezene hrane niže od cijena hrane proizvedene na domaćim njivama i kakvu ulogu u tome igra precijenjeni tečaj domaće valute? Na mjere kojima Vlada pokušava olakšati položaj zaduženima u švicarskim francima stiglo je brzo upozorenje i opomena iz MMF-a: budite oprezni sa spašavanjem zaduženih! Ovih dana objavljen je i podatak kako je 20 javnih poduzeća ostvarilo dobit od 3,8 milijardi kuna, što demantira tezu kako je država nužno loš vlasnik. Pitanje je sad, zašto ih onda žele pošto poto prodati umjesto da neke strateške firme vrate u državne ruke.

Grčki političari i financijski stručnjaci dosjetili su se upravo genijalnog načina kako vratiti 300 milijardi eura duga. Oni su s nešto manjim iznosom ispostavili račun Njemačkoj na ime ratnih odšteta iz Drugog svjetskog rata. To bi zaista moglo biti sjajno rješenje i za Hrvatsku, tim više što su u nas na čelu države antifašisti, koji na spomenutu odštetu imaju posebno moralno pravo. Sadašnja, kao uostalom i prošla vlast podsjeća na mačku koja grize vlastiti rep, razapeta između iluzija i stvarnosti, između očekivanja građana i zahtjeva europske birokracije, ostavljena bez stvarnih poluga vladanja i upravljanja zemljom, oslonjena isključivo na strane interese, u vječnom čekanju Godota, odnosno euro-fondova iz kojih novac samo što nije počeo curiti, te bez elementarnog povjerenja u potencijale i znanje zemlje kojom vladaju. Trenutno zaokupljena silnom željom da zadrži vlast, već je uveliko angažirana u predizbornoj kampanji. Milanović poput Josipovića prije predsjedničkih izbora bjesomučno obilazi gradove i sela, otvara i zatvara javne radove, predbacujući oporbi kako je očajna, frustrirana i nezajažljiva i kako dijeli narod na one koji vole i one koji ne vole Hrvatsku. I ne žive samo banke na Marsu, već u nekom paralelnom svijetu žive i brojni rastrošni ministri sa svojim provizijama, karticama, putovanjima i iznajmljenim skupim kancelarijama.

Josip Jović Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Josipović branio oca, a na koncu optužio sam sebe

Objavljeno

na

Objavio

josipovic-fratri siroki brijeg

Ove godine na polju kod Bleiburga još su samo mitraljeska gnijezda nedostajala pa da ugođaj prisjećanja na najveći poslijeratni europski masovni zločin bude potpun. Čak 450 policajaca sa psima, plus megafoni i helikopteri kao dobrodošao podsjetnik da ipak nije 1945. nego 2019. O prosvjedu na kojem se mahalo zastavama s petokrakama da ni ne govorimo.

Koje li samo sladostrasti iz usta onih koji ponavljaju kako je demokratska Austrija očitala bukvicu onima koji u Bleiburgu navodno slave ustašku državu! Naravno, priče su to za malu djecu. Jer, Austrija je ta koja je još od 1950-tih pokazivala što znači demokracija, omogućujući da se na Bleiburgu obnavlja sjećanje na zločin o kojem se u Jugi, prvo pod prijetnjom smrću, a kasnije robijom, nije smjelo ni privatno zucnuti, a kamoli pisati u medijima.

Saborsko pokroviteljstvo odavna je svelo takve pojave na ridikule, dok je sama svečanost uvijek bila dostojanstvena i bez incidenata. Lani su tako policajci priveli tek sedmoricu, provokatora ili nekom korisnih budala, dakle svega pola promila od ukupno okupljenih, što je samo po sebi dokaz da je ovogodišnji masovni policijski cirkus bio posve izlišan, te da mu je cilj ipak nešto posve drugo. Posve je jasno gdje je epicentar te koordinirane akcije.

Da na vlast u Beču nije došla krhka desna Kurzova koalicija, sa stalnom potrebom da se odriče vlastitog navodnog ekstremizma, od akcije domaćih aktivista potpomognutih braćom iz Beograda i Zagreba – posve sigurno ništa ne bi bilo, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Kurzova vlada jednostavno je prelaka žrtva, jednako kao i katolička crkva u Koruškoj, s ispražnjenim biskupskim mjestom, tako da je najjeftinije dokazivati se preko hrvatskih leđa u Bleiburgu. Uostalom, isti dan vlada se strmoglavila nakon epizode Skrivene kamere u kojoj FPÖ-ovac Strache, Dodikov prijatelj, nudi usluge Rusima, a za Hrvate kaže da su sranje.

No, nije odnos Kurtzove Austrije prema Bleiburgu ono što nas treba zabrinjavati, ono što ledi krv u žilama jest kako smo se mi u Hrvatskoj vratili desetljećima unazad, kako se čak i iz usta političara koji su zauzimali najviše funkcije, nalazi opravdanje za poslijeratne komunističke zločine.

Nevjerojatno je koliko je onih koji vjeruju da je anihilacija poraženog neprijatelja potpuno logična i samorazumljiva. Ono što je za budućnost kulture hrvatskog sjećanja uz svijest o neizbrisivim zločinima NDH neporecivo bitno jest osuda komunističkog režima koji je nakon rata u samo nekoliko tjedana bez ikakvog suda likvidirao približno svakog drugog vojnika marionetske države. A gdje su još višegodišnji masovni zločini nad civilima! Razmjeri tog mirnodopskog zločina prema pripadnicima vlastitog naroda apsolutno su nezabilježeni bilo gdje u poslijeratnoj demokratskoj Europi.

Zato je nevjerojatno s kojom lakoćom bivši predsjednik Ivo Josipović kolumniste Večernjeg lista naziva “bijesnim čoporom” i “ustašofilima”, samo zato što su se obrušili na njegovu skandaloznu izjavu da su samostan i fratri u Širokom brijegu bili legitiman vojni cilj. Mentalni je to sklop koji očito ne može ni zamisliti da bi netko mogao govoriti o komunističkim zločinima, a da pri tome nije “ustašofil”.

Ponavljajući nebuloze o samostanskim fratrima mitraljescima, Josipović je najviše rekao o sebi samom – branio je oca od lažnih optužbi, a optužio sebe samog kao nekog tko bi takav zločin u takvim okolnostima ponovio. Bilo bi zanimljivo čuti kako to da su ti mitraljesci redom pogibali od metka u potiljak? Jesu li 80-godišnji fratri, koje su iznosili iz kreveta kako bi ih odstrijelili, bili mitraljesci ili samo mitraljeski pomoćnici?

Nevjerojatna je lakoća s kojom su u Hrvatskoj ljudima prišivaju ustaške etikete. Eto, ambiciozna Dalija Orešković reče da “Hod za život podržava najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji žele RH kao ustašku tvorevinu”. Nažalost, sličan trend širi se po cijeloj Europi, ako nisi prepoznat kao “lijevi” onda si filofašist, nacionalizam se pak gotovo izjednačava s fašizmom, a što je osobito smiješno, u istu ladicu sve češće se stavlja populizam.

“Nacionalizam pokušava uništiti Europu”, podviknula je i Angela Merkel u Ciboni pred oduševljenim hadezeovcima, nesvjesna glazbene podloge, Thompsonove “Lijepa li si”, koju aktivisti uporno pokušavaju proskribirati kao nacionalističku. Naravno, ne govorimo svi o istom pojmu kad spominjemo nacionalizam. No, ono što treba biti jasno, nacionalisti u XXI. stoljeću nisu nužno protiv EU, oni su za očuvanje nacija, a protiv melting pota po američkom uzoru.

Europski problem nije nacionalizam niti populizam nego promoviranje ideje Sjedinjenih Europskih Država uz nedemokratsko gušenje ideje EU suverenih nacija. Nein, liebe Angela, nacionalizam i populizam samo su simptom – a vi ste uzrok! Ili barem jedan od njih.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

fra Miljenko Stojić: Činjenicama do istine

 

 

 

VIDEO – Propovijed koja je uznemirila zle duhove u Zagrebu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kancelarkina pomoć ‘proustaškom HDZ-u’!?

Objavljeno

na

Objavio

Svako se malo na Zapadu (najčešće u “prijateljskoj Njemačkoj”) pojavi neki članak koji crnim bojama slika prilike u Hrvatskoj. Ali tema obično nije gospodarsko stanje ili korupcija, nego uvijek i samo ustaše i krajnja desnica, koja je u Hrvatskoj, za razliku od niza europskih država, posve marginalna.

Metoda je standardna. Nevažni događaji pretvaraju se u opće stanje, a ako nema baš ništa, onda su na djelu konstrukcije. Za takve priče uvijek se ovdje nađe pouzdanih izvora, kojima se vjeruje, koji na već nacrtanu mapu stavljaju neke svoje kružiće i križiće.

Primjer ovoga o čemu pišemo pružio nam je ovih dana Deutschlandfunk, jedna od najvećih radiopostaja u Njemačkoj, odnosno autorica Sabine Adler, i to u povodu dolaska Angele Merkel u Zagreb. Ona kaže: “Vladajuća stranka HDZ ima prevelike simpatije prema ustašama i baš toj stranci kancelarka pomaže u izbornoj borbi.” Nad ovom konstatacijom čovjek se može samo čuditi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Za potvrdu svojih teza autorica je potražila pomoć u povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji povijesne događaje promatra kroz specifičnu i iskrivljenu ideološki vizuru, te u pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, koju plaća država a koju ona opanjkava gdje god stigne baveći se također pretežno ideološkim pitanjima, a ne onim za što je plaćena.

Klasić tako ističe kako sve više ekstremnih desničara preuzima važne položaje, a nasuprot umjerenom Plenkoviću, stoji ekstremni desničar Zlatko Hasanbegović. Tko su ti ekstremi, on ne kaže. Možda Davor Božinović, Blaženka Divjak, Predrag Štromar ili Milorad Pupovac? A glede Hasanbegovića, pa on uopće nije u HDZ-u ni u vlasti.

Onda slijedi još jedna ubitačna laž: “U Njemačkoj se ne bi moglo dogoditi da se nacisti koji su pobjegli u Paragvaj i Argentinu vrate i zauzmu položaje, što se dogodilo u Hrvatskoj… Ustaše, njihovi sinovi i unuci su se u još postojećoj Jugoslaviji borili protiv Srba koji su se smatrali protivnicima nezavisnosti. Kao 41.”

Koji su se to nacisti vratili iz Argentine i preuzeli vlast, to zna samo Klasić. Protiv okupacije i terora, a ne protiv Srba, borili su se hrvatski mladići rođeni puno poslije 41. Zlobno je ovdje i pokvareno poistovjećivanje Hrvatske 1991. i Hrvatske 1941. Uz očiti žal za Jugoslavijom.

Lora Vidović marljivo bilježi Thompsonove pozdrave kao krunski dokaz neoustaštva, ali se dohvatila i Tuđmana, koji je navodno umanjivao broj žrtava ustaškog režima.

Točno je, naravno, samo to da je Tuđman rušio mit o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, kojega se mita očito rado i gospođa Vidović drži. Našla se u ovim izvanvremenskim opsesijama i neka ustaška zastava na nekoj (?) podružnici HDZ-a.

I tako sve unedogled.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari