Pratite nas

U potrazi za Istinom

SPC – nacizam – Jevreji – komunizam – velikosrpstvo

Objavljeno

na

Srpska Pravoslavna Crkva  čiji  je čitav vrh otvoreno stao na stranu nacizma prije i tijekom  drugoga svjetskog rata usuđuje se danas drugima dijeliti lekcije o tome ko bi smio a ko ne  proglašen svecem.
Godinama prije drugog  svjetskog rata, tadašnji vodeći srbijanski političari, intelektualci i crkveni uglednici, svojski su se trudili dokazati svoju odanost i privrženost Hitleru i njegovim idejama.
Coat_of_arms_of_Serbian_Orthodox_Church-SPCU Beogradu je, u ediciji knjižnice Pravoslavlje, kao knjižica br.1, 1935. godine izdana brošura pod nazivom Nacionalizam Svetog Save, koja sadrži predavanje episkopa Srpske pravoslavne crkve Nikolaja Velimirovića, održano iste godine – na Kolarčevom univerzitetu (u Beogradu), u okviru proslave Nedelje pravoslavlja. Evo kratkog citata iz ovog materijala: “…Savin nacionalizam obuhvata narodnu crkvu, narodnu dinastiju, narodnu državu, narodnu prosvetu, narodnu kulturu i narodnu odbranu. Osnovu i centar svega Svetosavskog nacionalizma čini narodna crkva. Ona je duh koji oživljava ceo narodni organizam…”
Na predavanju u Beogradu (na Kolarčevom univerzitetu, povodom proslave Nedelje pravoslavlja, 1935. godine), episkop Velimirović kaže:“Mora se odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam.
I evo, u XX veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik preduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jednom svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među prosvetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji. Svršio ga je savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi, i svršio ga je ne juče ili prekjuče, nego prije 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi«.

(Vidi: Episkop Nikolaj Velimirović, Nacionalizam Svetog Save, “Udruženje srpskog pravoslavnog sveštenstva Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke”, Beograd, 1935., str.27-28.; .).Isti taj Velimirović, koga srpska intelektualna i crkvena elita i danas smatra jednim od najvećih mučenika i filozofa u nacionalnoj povijesti, na proslavi 550-obljetnice Kosovske bitke, u manastiru Ravanica, četiri godine kasnije (pred sam početak najkrvavijeg ratnog sukoba u povijesti čovječanstva), ovako podučava svoj puk:

” …Mi smo deca Božja, ljudi arijevske rase kojoj je sudba dodelila časnu ulogu da bude glavni nosilac hrišćanstva u svetu … da plemena slabije rase i niže vere ne bi… “

      Ovako revno isticano i provođeno “duhovno poslanje” episkopa (i budućeg sveca !) Nikolaja Velimirovića (i drugih srpskih crkvenih velikodostojnika) izazvalo je i pozornost njegovog idola i uzora Adolfa Hitlera, koji mu već 1934. godine dodjeljuje visoko odličje Trećeg reicha. Što se tiče njegove pro-fašističke orijentacije u zemlji, dovoljno je napomenuti da je od početka bio djelatnim članom srbijanske fašističke ekstremne organizacije ‘Zbor’ , koju je predvodio Dimitrije Ljotić, a odgovorna je za smrt desetina tisuća Srba i pripadnika drugih naroda.

    Ovako  vladika svome puku govori o Jevrejima:       “……Otac moj, Otac vaš! govorio je Gospod Hristos kad je u čovečjem telu hodio među ljudima. Otac nebesni, Otac je svetlosti i svakoga dobra. Otac Hristov, otac je i svih hristijana, sve dece Hristove. Milion puta Hristos je nazivao Oca svoga Ocem i Svojih Apostola i Svojih sledbenika. Otuda i svi ljudi i svi narodi, koji su se krstili u ime Hristovo, priznali su večnoga Boga Oca za svog Oca, po otkrovenju Sina Božjeg Isusa Hrista i po nadahnuću Duha Svetoga. Još je zapovedio Gospod: ocem ne zovite nikoga na zemlji; jer je u vas jedan otac koji je na nebesima (Mat. 23:9)

Sveti-Arhijerejski-Sabor

Eto tako je govorio Gospod o Ocu onih koji su Njega poslušali i Njemu posledovali, o Ocu od Koga je On rođen i od Koga Duh Sveti ishodi. Nasuprot tome Ocu svetih, postoji i otac tame i zlobe, i tome ocu privoleli su se svi protivnici Hristovi, svi protivnici svetlosti, svi protivnici ljubavi. Taj otac mraka i zlobe i mržnje jeste đavo. Njemu su se privoleli bili starešine židovskog naroda u vreme Boga vo ploti. Iako to oni nisu ni znali ni priznavali, svevideći Hristos je video i posvedočio im: Vaš je, veli otac đavo; i slasti oca svojega hoćete da činite (Jov. 8:44). Jer veli opet, kad bi Bog bio vaš otac, ljubili biste mene; jer ja od Boga izađoh i dođoh (Jov. 8:42)Ali mnogi Jevreji nisu primili te reči, nego su bili ustali protiv Hrista, i pogazili Ga i umrtvili, na svoju večnu smrt. Zaslepljni satannom ko i Juda oni nisu videli Boga u Hristu. Zadahnuti smradnim duhom satane, oni su Hrista sudili i ubili. I povrh svega, oni su se pokazali gori protivnici Božji nego li neznabožac Pilat, jer su u jarosti zlobe svoje izrekli onu strašnu reč: Krv Njegova na nas i na decu našu! Tako je ta nevina krv postala bič koji ih goni kao stoku kroz vekove iz zemlje u zemlju, i kao oganj koji sagoreva sva njihova slagališta spletki protiv Hrista. Jer tako ih uči đavo, otac njihov. Ă avo ih je naučio kako da ustanu protiv Sina Božjeg Isusa Hrista. Ă avo ih je učio kroz sve vekove do sada kako da se bore protiv sinova Hristovih, protiv dece svetlosti, protiv sledbenika Jevanđelja i života večnoga.

U toku vekova oni koji su raspeli Mesiju Gospoda Isusa Sina Božjega, stvorili su od Evrope glavno bojište protiv Boga, a za Ă avola. To je danas glavno bojište Židova i oca židovskog Ă avola protiv Oca nebesnog i porotiv Sina Njegovog Jedinorodnog, od Deve vaploćenog i protiv svetinje Duha Svetoga.To Evropa ne zna, i u tome je sva očajna sudba njena, sva mračna tragedija njenih naroda. Ona pre svega ne zna čija je. Onda ona ne zna ko joj je prijatelj a ko neprijatelj. Ona ne zna koga da zove Ocem a koga Sinom, zbog čega je popljuvano u njoj očestvo i sinovstvo, roditeljstvo i čedstvo. Ona ništa ne zna osim onog što joj Židovi pruže kao znanje. Ona ništa ne veruje osim onog što joj Židovi zapovede da veruje. Ona ne ume ništa da ceni kao vrednost dok joj Židovi ne postave svoj kantar za meru vrednosti. Njeni najuceniji sinovi su bezbožnici (ateisti), po receptu Židova. Njeni najveći naučnici uče da je priroda glavni bog, i da drugog Boga izvan prirode nema, i Evropa to prima. Njeni političari kao mesečari u zanosu govore o jednakosti (ignoranciji) svih verovanja i neverovanja, tj. ono što Židovi hoće i žele, jer im je potrebno prvo da se izjednače zakonski sa hrišćanstvom, da bi posle potisli hrišćanstvo i učinili hrišćane bezvernim, i stali im petom za vrat. Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola. I to je sve u nameri da Hrista ponize, da Hrista ponište, i da na presto Hristov stave svoga jevrejskog mesiju, ne znajući ni dan danas da je to sam Satana, koji je otac njihov i koji ih je zauzdao svojom uzdom i bičovao ih svojim bičem.

Braćo moja, što Židovi tako čine protiv Boga Oca i Sina Božjeg Gospoda Isusa Hrista, to nije nimalo za čuđenje. Jer je sam Gospod Hristos, vidoviti i nepogrešni, rekao da je otac njihov đavo i da oni čine slasti oca svoga. Ali je za čuđenje da su se Evropejci, kršteni i miropomazani, potpuno predali Židovima, tako da židovskom glavom misle, židovske programe primaju, židovsko hristoborstvo usvajaju, židovske laži kao istine primaju, židovska gesla kao svoja primaju, po židovskom putu hode i židovskim ciljevima služe. To je za čuđenje u naše vreme, i nista više u svetu. Sve drugo je manje važno ili nevažno. Ali je najvažnije kako je hrišćanska Evropa postala sluškinja Židova i kako je otpala od Oca svetlosti i priznala đavola za svoga Oca u svima mislima i zeljamai delima svojim. O tome treba da mislite, braćo Srbi, i u vezi s tim da ispravljate put svoj pre svojih misli, želja i dela. Da se ne nađete kao sinovi satanski! Nek vam je Hristos u pomoći. Amin…..
Nikolaj Velimirović “O Jevrejima”, Nikolaj Velimirović Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor: (iz logora Dahau), Ihtis-hrišćanska knjiga., Beograd 2000 (str. 193-194)

Velimirović, dakako, nije bio “slobodan strijelac” , niti je iznosio samo svoje osobne stavove. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Varnava (Petar Rosić), za njemački list Volkicher Beobachter, 4. siječnja 1937. godine kaže:”(…) Furer velikog nemačkog naroda vodi borbu koja služi na korist celom čovečanstvu” . U nastavku, on osuđuje boljševizam koji je “podjarmio ruski narod” , veliča borbu vođe Trećeg reicha protiv ove “pošasti” i naglašava kako ta (nacistička) borba potječe iz “idealnih motiva” i nema nikakve veze “sa imperijalističkim ciljevima”. Izjava Varnave završava “sa prijateljskim pozdravima velikom nemačkom narodu” , i uz konstataciju: “smatram, da opravdana borba nemačkog naroda za ravnopravnost zaslužuje poštovanje svih naroda” .  (Vidi: Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije, 2(15), II. 1937., br.1-2, str.33.-34.; )

Idući stopama svojih prethodnika i povjesnih uzora, i u Drugom svjetskom ratu, mnogi srpski “popovi” imali su značajnu ulogu kada je u pitanju protežiranje fašističkih i antisemitskih ideja, organiziranje i vođenje četničkih postrojbi, kao i provođenje masovnih klanja i smaknuća svih koji nisu podržavali velikosrpske, četničke ideje, uključujući i vlastite sunarodnjake.

Također treba podsjetiti, da su prva tri potpisnika (od ukupno njih 546) Apela srpskom narodu – kojim se srpski narod od strane svojih intelektualaca i uglednika poziva na pokornost okupacijskim vlastima i suradnju s njima – bili visoki dužnosnici Srpske pravoslavne crkve:

1.Episkop niški, dr. Jovan;
2.Episkop zvorničko-tuzlanski, Nektarije; i
3. Episkop budimljanski, Valerijan, vikar Njegove svetosti Patrijarha.

To je uzrokovalo da su se i mnogi drugi poput:

Episkopa braničevskog, Venjamina;
Episkopa šabačkog, Simeona;
Episkopa moravičkog, Arsenija;
Episkopa zletovsko-strumičkog, Vikentija;
Mitropolita crnogorskog, Joanikija itd.

po logici stvari opredjeljivali na onu stranu na kojoj je bio njihov službeni vrh.

Što je posebno zanimljivo, neovisno o svome ponašanju u ratu, mnogi od ovih suradnika okupatora, napredovali su u crkvenoj hijerarhiji i u poratnoj, odnosno u komunističkoj Jugoslaviji.

U  vrijeme kada  Srpska Pravoslavna Crkva otvoreno staje na stranu nacizma i fašizma Katolička Crkva u začetku daje jasne upute  svojim  svećenicima . Kakove su upute i poruke najbolje govori pismo generala franjevačkog reda Fra Leonarda Bella

Pismo fra Leonarda

PISMO GENERALA FRANJEVAČKOGA REDA FRA LEONARDA BELLA 18. KOLOVOZA 1941.

U pismu se u deset točaka sažimaju Upute što ih je Uprava Franjevačkoga reda poslala svim franjevcima hrvatskoga jezičnog područja 24. srpnja 1941. godine.

1. Razborito ali odlučno nastojati, da se provede zaklju­čak provincijalnog sastanka u Zagrebu od 10. do 12. juna 1941. godine prema kojem nijedan franjevac ne smije biti učlanjen u Ustaškom hrvatskom pokretu.

2. Sa svom odlučnošću nastojati, da se franjevci bave sa­mo duhovnim i svećeničkim poslovima, a svjetovne i poli­tičke poslove da prepuste svjetovnjacima i njihovoj odgo­vornosti.

3. Franjevci ne smiju imati nikakvog udjela u progonima Srba i Židova, u oduzimanju njihovog imetka, pokretnog i nepokretnoga, u iseljavanju Srba u Srbiju i naseljavanju Hrvata u dosadašnjim srpskim naseljima.

4. Dosljedno tome nijedan franjevac ne smije biti: a) u odborima i sudovima u istraživanju krivnje četnika i dru­gih Srba prema Hrvatima, te u izricanju kazna prema na­prijed spomenutima, b) u odborima i uredima za nase­ljavanje Hrvata u srpskim naseljima i na imanjima oduze­tim Srbima, c) u odborima i uredima za iseljavanje Srba i oduzimanje njihovog imetka.

5. Ni franjevačke župe, ni samostani ni provincije ne smi­ju primati na dar ni kupovati ni pokretna ni nepokretna dobra, koja su prije rata pripadala Srbima i Židovima.

6. Ukoliko budu u stanju, neka oci provincijali i ugledniji franjevci ulože sve sile kod vlasti i vodećih ljudi u današ­njoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da se ne čine osvete, da se ne progone nevini, da se ne oduzimlje imetak i ne vrši nasilno preseljavanje Srba iz njihovih dosadašnjih postoj­bina.

7. Gdje god se pruži prilika, neka franjevci uzimaju u zaštitu progonjene Srbe i Židove i pred narodnim masama i pred državnim vlastima. Ukoliko mogu neka oci provin­cijali i samostanske starješine oprezno i skrovito, i materi­jalno pomažu progonjenu i potrebnu braću Srbe.

8. Franjevci ne smiju imati nikakvog udjela u nasilnom i masovnom prevađanju pravoslavnih na katoličku vjeru. Nikakvu pravoslavnu župu ne smiju primiti na upravu, sve da im je i preuzvišena gospoda ordinariji (biskupi – op. a.) ponude. Naravno, pojedinačni prijelazi na katoličku vjeru iz uvjerenja i u punoj slobodi dozvoljeni su i poželjni danas kao i uvijek.

9. S franjevačkih župa, gdje su katolici izmiješani sa Srbi­ma i drugim inovjercima valja ukloniti dušobrižnike (žup­nike i kapelane) koji su naprasiti i nerazboriti, i na njihovo mjesto postaviti ljude zrele, dobre i oprezne.

10. Ako bi se koji franjevac, zanesen narodnom suvere­nošću, ogriješio o dužnu snošljivost prema inovjercima i o kršćansku ljubav prema bližnjemu, ima se kazniti prema težini svoje pogreške, na prvom mjestu premještajem u drugi kraj, gdje neće imati prigodu za slične prijestupe.
(Iz knjige Ivana Lovrenovića, „Bosanski Hrvati“ – Dokumenti, Str.238)

  Svima je znana sudbina blaženika Alojzija Stepinca simbola mučeništva katoličke crkve u Hrvata no Stepinac nije bio jedina žrtva niti slučaj

        I pored ovakovoga odnosa prema vlasti NDH   Franjevci su osobito bili trn u oku komunistima, jer su bili svećenici iz naroda posvećeni narodu, i njegovali su ideju o hrvatstvu. Stoga su ih pokušali zatrti. U bosanskoj provinciji ubijeno ih je 86, hercegovačkoj 66, a onda slijedi  dalmatinska sa 45 ubijenih fratara.Za vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata su ubijena  663 katolička svećenika, među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časnu sestru, dakle nenaoružane i obrazovane ljude, ali – klasne neprijatelje.Najviše su ih, prema “Hrvatskom martirologiju”, popisu koji sadrži prezicne podatke o svim žrtavama, kao i načinima i mjestima ubojstva, likvidirali partizani i OZNA, do svibnja 1945. njih 240, nakon savezničke pobjede još 263, a na služenju u JNA 12.

Četnici su ubili 37 klerika, nacisti 16, vlasti NDH 11, talijanski fašisti dvoje, u angloameričkom bombardiranju izginulo ih je 32, a u zatvorima ih je završilo na stotine.

Za razliku od pravoslavnih popova koji su ,što je već rečeno  napredovali su u crkvenoj hijerarhiji i u poratnoj, odnosno u komunističkoj Jugoslaviji progon svećenika se nastavljao tijekom čitavog postojanja Jugoslavije

Mnogo godina kasnije nakon smrti zločinca i diktatora  Tita   doživotnog predsjednika SFRJ  kojega je čak i Srpska pravoslavna crkva dostojno ispratila (hvalospjevima njemu i režimu koji je predstavljao – što je objavljeno na naslovnici glasnika Srpske patrijaršije – Pravoslavlje, u broju od 15. svibnja 1980. godine),* sve je očitije da se raspoloženje javnog mnijenja polako ali sigurno okreće ka…

(*Građane je bolno pogodila vest o smrti čoveka koji je vodio našu otadžbinu i ljude kroz sve bure i oluje tokom četiri decenije, i koji je ušao u istoriju kao beskompromisni borac za bratstvo i jedinstvo… Pravoslavni Jugoslavije se opraštaju od Josipa Broza izražavajući mu blagoslov i zahvalnost što su živeli u slobodi.“)

…osovini UKS (Udruženje Književnika  Srbije )  – „kritička inteligencija“ – SANU. Za to su, pored dežurnih „odgajatelja“ nacije (političara, književnika, „nacionalno svjesnih“ intelektualaca i srpskog svećenstva), uvelike bili zaslužni mediji, koji neumorno otkrivaju „crne mrlje“ o Titu i njegovoj vladavini – pri čemu se njegov režim prikazuje isključivo u negativnom svjetlu. Jedan od glavnih ciljeva je dokazati kako je jugoslavenski komunistički sustav u svojoj suštini oduvijek bio „anti-srpski“, i da je sve što se u Jugoslaviji činilo od 1945. godine do tada, bilo usmjereno protiv vitalnih interesa srpskog naroda.

Tako dojučerašnji idol, kojemu su beograđani odavali počast masovnim okupljanjima kad god je nekud polazio ili se vraćao s puta, postao „srbožder“ i „najveći krvnik srpskog naroda“, a Jugoslavija „tamnica“ u kojoj je srpski narod bio „ponižen“, „potlačen“ i „obespravljen“.

Osjećajući bilo svoga naroda, i Srpska pravoslavna crkva uskoro (ispočetka “sramežljivo”, pa potom sve glasnije i jasnije), zauzima iste pozicije. Najprije ustaje u „zaštitu srpskog i crnogorskog naroda na Kosovu”, opetovano naglašavajući kako je on u ovoj pokrajini izvrgnut “genocidu” i “istrebljenju”. Njezin „Apel“ o zaštiti Srba i Crnogoraca s Kosova (kojega je pred sam Uskrs, na pravoslavni Veliki petak 1982. godine, potpisao 21 pripadnik srpskog klera – uključujući i trojicu najuglednijih teologa: Atanasija Jeftića, Irineja Bulovića i Amfilohija Radovića), u velikoj mjeri je uzburkao javnost u Srbiji, pa su ga uskoro podržali ne samo crkveni krugovi, nego i najveći dio tadašnje „kritičke inteligencije“ predvođene Dobricom Ćosićem. Ohrabreni tim početnim uspjesima, crkveni „oci“ nastavljaju s bitkama za „srpstvo“ na svim frontama.

Krajem 1983. godine, također u glasili Beogradske patrijaršije (Pravoslavlje) pojavljuje se feljton vladike Atanasija Jeftića „od Kosova do Jadovna“ u kojemu je naglasak na „stradanju Srba“ kroz dulje vremensko razdoblje, u različitim krajevima Jugoslavije – od Kosova do logora u Pavelićevoj NDH.* Bio je to znak da se SPC konačno vraća u okrilje „justinovaca“ i  „nikolajevićevaca“ (sljedbenika teologa Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića koji su kao autentični predstavnici radikalnog „svetosavlja“ jedini spas za Srbiju vidjeli u njezinoj samoizolaciji i otklonu od ekumenizma kao „pogubne“ pojave koja nepovratno „rastače srpsko biće“).

U vrijeme kad je već Milošević čvrsto zasjeo na vlast, i kad je bilo sasvim izvjesno da u većini srpskog naroda ima potporu, i Srpska pravoslavne crkva vraća se svome „poslanju“ – črvsto staje uz novoga srpskog „mesiju“ i državnu politiku, te počinje igrati vrlo važnu ulogu u homogenizaciji masa na projektu ostvarenja „Velike Srbije“. Tako su u razdoblju od samo nekoliko godina, srpski crkveni „dostojanstvenici“ predvođeni svojim patrijarhom Pavlom, skute Josipa Broza, zamijenili skutama Slobodana Miloševića, a sve u tobožnjem „srpskom nacionalnom interesu“.

srpska-pravoslavna-crU Srbiji se ustrajava ne samo na teškim optužbama u odnosu na Albance koji se prikazuju kao jedini i isključivi krivci za stanje u južnoj pokrajini, nego se „usput“ aktiviraju i dobro poznate, stare objede o kolektivnoj krivnji Hrvata i njihove Crkve za „genocid“ nad Srbima (na temelju „znanstvenih“ postavki Viktora Novaka, Kajice Milanova, Vasilija Krestića, Milana Bulajića, Vladimira Dedijera, Dobrice Ćosića i sličnih autora), koje su desetljećima sustavno dopunjavane, dograđivane i „obogaćivane“ novim „spoznajama“ i teorijama, u čemu poseban obol opet daje srpska crkva, kroz tiskana izdanja, medijske nastupe svojih prvaka, preko lutirgijskih „beseda“, propovjedi i poslanica, ali i na javnoj sceni, pri sve učestalijem obilježavanju raznih blagdana, obljetnica manastira i „stradanja Srba“ diljem Jugoslavije, uključujući i stalno prenošenje moštiju srpskih svetitelja s jednog mjesta na drugo. Ova putešestvija posmrtnih ostataka srpskih velikana traju mjesecima, uz okupljanja milijuna Srba diljem Srbije, ali i „srpskih zemalja zapadno od Drine“. Speleološke ekipe vrijedno rade na pronalaženju novih „srpskih masovnih grobnica“ (koje nikada nisu istražene, ali se „zna“ da u njima leže baš srpske kosti!), i za svoje pothvate nagrađuju se nacionalnim odličjima (Orden Svetog Save, Orden orla, Karađorđeva zvezda). U širokom luku zaobilaze se jedino stratišta na kojima su Srbi stradavali od svojih sunarodnjaka.

Sve ove aktivnosti SPC u potpunosti korespondiraju s onim što se događa na književnoj i medijskoj sceni Srbije, koja je već u velikoj mjeri uzburkana objavljivanjem trilogije Nož, Molitva prva, Molitva druga (čiji je autor dojučerašnji komunistički aparatčik koji se preko noći prometnuo u žestokog pristašu srpskog četničkog pokreta – Vuk Drašković), kao i na polju publicistike koja vrvi od novih naslova i djela u kojima se ruši karizma Broza i Partije, da bi se ponovno uspostavio kult srpske nacije, obilježen „mučeništvom“ i „paćeništvom“. Usporedo s tim, teku političke akcije srbijanskih centralista, najprije motivirane izmjenama Ustava SFRJ, a nakon pojave Memoranduma SANU i dolaska Miloševića na čelno mjesto CK SKS i težnjom za poduzimanjem svih mjera („makar i uz moguće greške“), kako bi se ispravile „vekovne nepravde“ koje se čine prema Srbima, što uključuje i stvaranje „jake i jedinstvene Srbije“, bez koje „nema opstanka za srpski narod“. U onom trenutku kad se Milošević i začetnici „populističkog pokreta“ sreću na istoj ideološkoj platformi, Srbija ulazi u fazu operacionalizacije velikosrpskog projekta.
Bude se stari mitovi iz prošlosti, a današnja sudbina srpskog naroda poistovjećuje s onom kada je on u vrijeme kneza Lazara i Kosovke bitke, bio pred jedinim mogućim izborom: “kojemu se carstvu prikloniti – zemaljskom ili nebeskom”; ili, drugim riječima, nameće se teza da se Srbi danas moraju ili izboriti za svoj ravnopravan položaj i opstanak, ili ih neće biti…

Stari „srpski žrtvenik“ Kosovo (koji u srpskoj narodnoj predaji ima posebno mjesto i značaj), i u novim uvjetima postaje zamajac velikosrpske ideologije, koja se s uspjehom probija kroz „scile“ i „haribde“ suvremenih društvenih tokova, i tako potvrđuje svoju sposobnost preživljavanja u svim vremenima i režimima.

Slijede brojni “memorandumi”, peticije, obraćanja javnosti, masovna produkcija i distribucija tekstova i literature s povijesnom i nacionalnom tematikom (u čemu prednjači pravoslavni vjerski tisak, uz izdašnu pomoć i potporu srpske četničke emigracije iz Australije, Kanade, Njemačke i drugih zemalja). Političke akcije ove vrste na sebe najprije preuzimaju pojedinci i skupine istomišljenika iz redova književnika i novinara, te tzv. kritičke inteligencije, „opipavajući” bilo javnog mnijenja i službenih vlasti, da bi u kasnijoj fazi (1988/89. godine), u svemu već bile sasvim prepoznatljive konture osmišljenog velikosrpskog nacionalnog programa kojem je glavni cilj uspostava „Velike Srbije“ na razvalinama Jugoslavije. Nakon Osme sjednice CK SKS, propagandnu kampanju predvode RTB i NIŠRO Politika sa svojim izdanjima. „Potpaljivanje“ javnog mnijenja i nacionalna homogenizacija Srba, uz istodobno „zatezanje“ odnosa s drugim republikama i sveznim tijelima vlasti, nasilno rušenje autonomije Vojvodine i „izvoz“ „antibirokratske revolucije“ u Crnu Goru, kao i poduzimanje sve drastičnijih mjera u okupaciji Kosova, glavni su generatori krize koja eskalira iz dana u dan.

Arhaični zov prošlosti protkan mitomanskim pogledom na vlastitu ulogu u njoj, uz uvjerenje o sasvim naročitoj vrijednosti i veličini srpske nacije koja kao „izabrani“ i „nebeski“ narod ima i posebnu „misiju“ koja joj je dodijeljena, odnio je prevagu nad realnošću.

Duhovna matrica ponikla na zasadama mitova o Nemanjićima, caru Dušanu, knezu Lazaru i „kosovskom misteriju“, opet postaje bitna odrednica srpske nacionalne svijesti i putokaz za „budućnost“.

      Kakva je ta “budućnost ” bila mnogi od nas su svjedoci.

[ad id=”40551″]

Autor: Daran Bašić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Evo i dokaza kako udbini agenti koji su špijunirali Bušića i Tuđmana i dalje truju hrvatsku javnost

Objavljeno

na

Objavio

S pozicije moralne i političke superiornosti Ante Glibota dijeli lekcije hrvatskoj javnosti te grubo i primitivno napada i blati ljude, uključujući i mene, piše Ivo Lučić na Facebooku.

O njemu možemo pročitati da je bio „proljećar, politički emigrant, galerist, najprominentniji intelektualac i tome slično“. Ne piše da je bio suradnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti (ili bezbednosti, SDS/SDB), odnosno kolokvijalno rečeno ne piše da je radio za Udbu. E pa od sada će pisati.

Javnosti dostupni dokumenti sačuvani u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu dokazuju da je Ante Glibota bio suradnik Udbe pod pseudonimom „Goran“. Špijunirao je političke emigrante uključujući Bruna Bušića koji je ubijen iste te 1978. godine kad ga je Glibota špijunirao. Glibota je špijunirao i Franju Mikulića koji je ubijen od Udbe 1983. godine.

U dokumentu SDS-a od 3. ožujka 1978. piše: „Mikulić je u razgovoru sa suradnikom ispričao da je boravio u SAD-u oko 2 mj., a da je prije 14 dana doputovao u Švedsku, gdje se sastao sa Brunom Bušićem, u povodu prikazanog filma u Švedskoj žali se da je jedan Jugoslaven koji je radio u emisiji za Jugoslovene u Švedskoj ‘Jugoslavijo dobar dan’ ukrao originalni tekst filma i sa njim pobjegao u Jugoslaviju.“

U drugom dijelu dokumenta piše: „Suradnik Goran iz SR Njemačke posjetio je 26. 2. o. g. Tuđman Franju u Zagrebu.“ Suradnik javlja da je Tuđman spomenuo kritike jugoslavenskih medija zbog iznesenih stajališta ali je rekao da „stoji iza svoje izjave“ te da neće dopustiti da ga se „živoga sahrani“.

U ‘Osobnom dnevniku’ Franje Tuđmana (Prvi dio) koji je objavio ‘Večernji list’ na stranici 388 pod datumom 26. veljače 1978. piše: „Ante G(libota) – ‘Naivac’. Priprema izložbu najboljih hrvatskih naivaca u Saarbrückenu. Tamo sreo F.(ranju) M.(ikulića) i priča da su agenti ukrali švedskoj TV prijevod teksta pa da je repriza išla s improviziranim prijevodom.“

Dakle, suradnik „Goran“ je Ante Glibota, Tuđman ga je u svom dnevniku nazvao „Naivac“ – je li stoga što je spremao izložbu naivaca, ili zato što sam Tuđman nije bio naivan i dobro je procijenio za koga Glibota radi. Tuđmana sigurno nije impresionirao slatkorječivošću niti leptir mašnom kojom liječi balkanske komplekse. Ili je to možda udbaški dress code, jer istu mašnu, na isti način oko vrata veže i njegov udbaški kolega Vinko Sindičić.

Sve komunističke političke policije koristile su slične metode kompromitacije svojih neprijatelja. Stasi, Sekuritate i Udba plasirali su preko svojih agenata informacije da neprijatelj zapravo „radi za njih, odnosno da je njihov suradnik. Ante Glibota, odnosno suradnik „Goran“ nije zaboravio davno naučene lekcije. Proteklih dana putem jednog marginalnog portala plasirao je, odnosno ponovio lažnu vijest, da sam i ja „bivši udbaš“ koji ne bi smio imati „ni pristup hrvatskom javnom sektoru“. Pri tome se pozvao na Josipa Jučevića koji je sličnu tvrdnju iz sličnih motiva i s jednakom podlošću iznio u medije prije tri i pol godine.

Preživjelim udbaškim strukturama očito smeta moj javni rad, a posebno aktualni politički angažman, kao što im je smetao i 1990-ih godina. Tada su o meni pisali u beogradskoj Politici i sličnim sarajevskim propagandnim medijima, a danas su kao gubitnici ipak spali tek na opskurne portale.

Što se pak moje biografije tiče ponovit ću još jednom. U prosincu 1990. izabran sam za zastupnika HDZ-a u Skupštini BiH, tako što sam u rodnom Ljubuškom na izborima dobio 94,5 posto glasova. Nakon toga, u svibnju 1991. prešao sam u MUP BiH. Nikada do promjene vlasti nisam radio u javnom odnosno državnom sektoru. Ja sam kao student 1987. godine od Udbe označen kao državni neprijatelj i „veza neprijateljske emigracije“. U isto vrijeme Glibota je kao suradnik „Goran“ špijunirao istu tu emigraciju i disidente u zemlji.

Glibota me po dobro uhodanoj udbaškoj metodi pokušava kompromitirati i označiti kao udbaša, što je on bio, a po svemu sudeći u nikada raspetljanoj mreži društvenih odnosa to nije ni prestao biti.

Glibota je preko svojih udbaških veza početkom devedesetih pokušao privatizirati Croatia Records. Pokazalo se da njegove zasluge ipak nisu tolike da ne bi morao vraćati kredit koji je za tu prigodu dobio, pa je ostao praznih ruku. No to je priča za neku drugu priliku.

Poslije trideset godina opet sam na listi HDZ-a, ovaj put u prvoj izbornoj jedinici u Zagrebu na četrnaestom mjestu. Nikada nisam mijenjao stranu niti stranku za razliku od kojekakvih glibota, napisao je Ivo Lučić na Facebooku.

#SigurnaHrvatska
#Lučić14

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Lipanjske zore – Istina i pokušaji krivotvorenja povijesti od strane pripadnika ARBiH

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana dok se obilježava obljetnica „Lipanjskih zora“, svjedoci smo još jednog od brojnih pokušaja prekrajanja povijesti u režiji bivših pripadnika Armije Republike BiH (ARBiH). Naime, Jedinstvena organizacija boraca (JOB) Stari Grad Mostar je izdala priopćenje u kojem između ostaloga kažu da su „Ogorčeni, razočarani i uvrijeđeni najnovijim pokušajima falsifikovanja historije i događaja iz juna 1992. godine kada je Grad Mostar oslobođen od srpsko-crnogorskog agresora, osjećamo se dužnima kazati stvarnu istinu, te podsjetiti i na ulogu Armije Republike Bosne i Hercegovine i Mostarskog bataljona u oslobođenju lijeve obale našeg grada.“ Nadalje kažu da „Armija RBiH i Mostarski bataljon u istoj vojnoj operaciji imali su jednako značajnu ulogu kao i ostale navedene komponente.“ Također kažu „Pitamo se i otkud nekome pravo zanemarivati ili minimizirati ulogu i zasluge pripadnika jedine legitimne vojne snage u Bosni i Hercegovini“.

Svima koji se sjećaju toga vremena u BiH i u Mostaru jasno je da se ne  „zanemaruje ili minimizira ulogu i zasluge pripadnika“ ARBiH jer ona u to vrijeme nije ni postojala. Čak ni kao pojam! Naziv ARBiH je usvojen kasnije a jedan od pokušaja krivotvorenja povijesti je i lažiranje 15. travnja 1992. kao dana formiranja ARBiH. HVO je obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Svi dokumenti iz toga razdoblja i svi povijesni izvori to potvrđuju. Navest ćemo neke činjenice.

U skladu s tada važećom odlukom Predsjedništava BiH, Oružane snage BiH su se sastojale od Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Teritorijalne obrane BiH (TO) i pripadnika MUP-a. Od „jedine legitimne“ ARBiH tada još uvijek nije bilo ni spomena. To vrlo dobro znaju pisci ovog JOB-ovog pamfleta, ali kao i u bezbrojnim slučajevima do sada, krivotvore činjenice i prekrajaju povijest.

Pisci pamfleta također vrlo dobro znaju da je Krizni stožer općine Mostar svojom Odlukom od 29.4.1992. godine JNA proglasio neprijateljskom  i okupatorskom formacijom a istovremeno zaštitu i obranu Mostara povjerio Hrvatskom vijeću obrane. Preslik te Odluke donosimo na kraju teksta.

U Odluci se između ostaloga kaže da HVO čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda, kao i drugi narodi i narodnosti koji priznaju legalne vlasti BiH. Pored toga, kaže se da Muslimani mogu formirati svoje oružane formacije koje se stavljaju pod zapovjedništvo HVO Općinskog stožera Mostar. Takva postrojba je bila i Mostarski bataljun koji je bio i djelovao pod zapovjedništvom HVO, dok nisu izdali svoje suborce i udarili ih s leđa.

HVO je postavljenu zadaću ispunio! HVO je obranio Mostar te nizom akcija sada poznatim pod skupnim nazivom LIPANJSKE ZORE oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Tada su se dostigle crte razdvajanja koje su se uglavnom zadržale do kraja rata. U tim akcijama sudjelovala je HV, brojni Muslimani u postrojbama HVO kao i Mostarski bataljun, ali sve pod vođenjem i zapovijedanjem HVO Općinskog stožera Mostar.

Sve to vrlo dobro znaju pisci JOB pamfleta, ali nije njima do istine nego do stvaranja neke njihove „istine“ lažiranjem i krivotvorenjem povijesnih činjenica. Kao dobri učenici  Josepha Goebbelsa vode se njegovom tezom da tisuću puta ponovljena laž postaje istina. I stalno tu ponavljaju laž. Lagali su jučer u priopćenju. Lažu danas na konferenciji za medije. Lagaće i sutra. I opet. I opet.

No, na njihovu žalost to ne će promijeniti povijesnu činjenicu da je HVO obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. To je lako provjeriti i potvrditi a oni za svoje tvrdnje nemaju nikakve dokumente, argumente i dokaze osim ponavljanja neistina. Isto tako je povijesna činjenica da je HVO obranio brojne gradove i krajeve od agresorske JNA i drugih formacija koje su pod jugoslavenskom zastavom i crvenom zvijezdom petokrakom progonili i ubijali građane BiH. Čudno, svjedoci smo kako nedavno u Sarajevu slave i veličaju upravo te agresorske simbole!?! Dok su se ti progoni događali, neki su zanemarili stradanja svojih sunarodnjaka i tvrdili da to nije njihov rat ili su se krili u trezoru, a HVO je stao u obranu, primio prvi udar i zaustavio agresiju, te stvorio uvjete za dalje organiziranje obrane i borbu protiv agresora i time spasio BiH od potpune okupacije.

UO HKZ TROPLET

U nastavku donosimo preslik spomenute odluke:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari