Pratite nas

Kultura

Splitski vijećnici odlučili: Lumin će u Splitu zasvijetliti 18. studenoga

Objavljeno

na

Lumin u Splitu
[ad id=”93788″]

Nakon dugog čekanja u Splitu će, u spomen na Vukovarsku žrtvu, na raskrižju Vukovarske ulice i Ulice Domovinskog rata biti postavljena skulptura dječaka Lumina koji u položaju punog poštovanja u sklopljenim rukama drži upaljenu lučicu. Lučica je svjetlo koje će u njegovim rukama pokraj nedaleke zgrade županijske uprave trajno svijetliti u Splitu podsjećajući Splićane i sve njihove goste na žrtvu Vukovara.

Dijana Iva Sesartić

Dijana Iva Sesartić

Polovinom studenoga objavili smo razgovor s akademskom kiparicom Dijanom Ivom Sesartić u kojem je istaknuto poštovanje koje Split osjeća i poklanja svima koji su se svojim osjećajima i potporom poistovjetili s tom strašnom uspomenom, ali i svjetlom koje je znak da poslije svakog mraka i beznađa pobjeđuje nada i svjetlo. Upravo zbog toga splitski novi spomenik ima i svoje ime – “I u mom gradu Vukovar svijetli”. A u naslovu smo naglasili – Lumin od 2012. čeka svoje svjetlo za žrtvu grada heroja – i dopuštamo si pomalo nategnuti zaključak, ali lijep, da smo i mi na Portalu dali svoj skroman doprinos da se pitanje počne razvijati u pozitivnom smjeru.

Takva je odluka Gradskog vijeća, koje ju je donijelo 27. siječnja 2016. s niti jednim glasom protiv te dva suzdržana glasa. Time je završeno dugo razdoblje čekanja na odluku što nije imalo utjecaja na svakogodišnje veličanstveno okupljanje i obilježavanje Dana izražavanja sućuti koju Splićani izražavaju i brojnim feralima, i lampašima, i lučicama, upravo na mjestu gdje će im se ove godine, kako se očekuje, pridružiti i Lumin. Sada bi svjetlo trebalo biti pojačano.

O tomu smo pisali u velikom intervjuu s akademskom kiparicom Dijanom Ivom Sesartić iz Solina, autoricom idejnog rješenja, koji je na Portalu objavljen prije otprilike dva mjeseca, gdje smo naglasili da Split čeka na odluku nadležnih o izgradnji i postavljanju spomenika više od tri godine. Sada je odluka dočekana.

Akcija oko iniciranja krenula je relativno davno, a vodila ju je dr. sci. Vini Rakić. Zbog toga smo odlučili zamoliti dr. Rakić da nam opiše svojevrsne „muke po Luminu“ od početka akcije do odluke. Dr. Rakić se rado odazvala našom zamolbi i rekla:

Dr. sc. Vini Rakić: Dostojanstvenom se tišinom pozdravlja Vukovar, hrvatski biser suza. I tako već svih 17 godina.

„Postoje događaji koji obilježe narod i pojedinca. U novijoj hrvatskoj povijesti jedan od takvih je i tromjesečna brutalna opsada Vukovara od strane srbočetničke i jugoslavenske vojske koja je rezultirala genocidom, urbocidom i kulturocidom, te tragičnim slomom herojske hrvatske obrane 18. studenoga 1991. godine. Po rođenju sam Splićanka, a 18. studenoga 1991. Vukovar sam u zemljopisnoj karti srca izabrala kao svoj drugi rodni grad. Od tada sam u sebi nosila potrebu na tihi način, s nježnošću i posebnim obzirom iskazati suosjećanje, privrženost i zahvalnost prema Vukovaru, njegovim znanim i neznanim herojima, prema nedužnim žrtvama , prema njegovoj dragocjenoj utkanosti u ostvarenju hrvatske slobode i svemu što simbolizira u obrambenom Domovinskom ratu. Svoje sam osjećaje pretočila u djelovanje 1999. godine u Splitu, pokrenuvši spomen čin I u mom gradu Vukovar svijetli .

Dragocjeno je brojno sudjelovanje djece i mladih koji paleći spomen-svijeću bude vlastiti doživljaj i odnos prema značenju događaja kojem se dolaze pokloniti. Svijetli 18.studenoga splitska Vukovarska kao put svjetlosti, kao svijetla staza, kao zavjetna istina. Dostojanstvenom se tišinom pozdravlja Vukovar, hrvatska biser suza. I tako svih 17 godina ! Trebalo je samo strpljive ljubavi i bezuvjetne vjere, ustrajnosti i čestitog domoljublja. I ništa više. Težeći da Vukovar nije sa nama samo prigodno u vrijeme sjećanja na njegove najtragičnije dane, već da nam dnevno svijetli kao moralni lučonoša, kao trajno svijetlo koje nam pokazuje put danas i sutra, potaklo me pokrenuti izradu spomenika Vukovaru i postaviti ga na simboličnom raskrižju Vukovarske, najduže splitske ulice i Ulice Domovinskog rata u Splitu. U suradnji s akademskom kiparicom Dijanom Ivom Sesartić izrađeno je spomeničko rješenje čime je spomen čin I u mom gradu Vukovar svijetli dobio i svoj vizualni identitet. A svijeće će se i dalje paliti 18.studenoga, u Splitu i diljem Hrvatske i zajedno sa onima koji ih donose činiti živi spomenik ljubavi i zahvalnosti prema svima koji su se darovali za ostvarenje hrvatske neovisnosti i slobode, baš kako je Matoš napisao: I dok je srca bit će i Kroacije. Jer ljubav je darovana nam milost i neuništiva je“.

Lumin2

Akademska kiparica Dijana Iva Sesartić: Promišljajući danas o skulpturi Lumin mogu iskreno reći da je oduvijek bila u meni  – spremna za svjetlo dana

Za izjavu smo zamolili i autoricu, akademsku Kiparicu Dijanu Ivu Sesartić koja kaže: „Promišljajući danas o skulpturi Lumin, mogu iskreno reći da je oduvijek bila u meni spremna za svjetlo dana. Ona je spoj svega što u kiparstvu volim i zbog čega sam kiparstvu posvećena svojim radom i životom, a povijest skulpture Lumin, od njene malene skice do izvedbe spomeničkih dimenzija, podugačka je. No voljela bih podijeliti jedan mali i zanimljivi fragment te povijesti proživljen i zapamćen upravo na samom početku, prije desetak godina. Na poziv da uradim nešto skulpturalno na temu i događaje spomen čina I u mom gradu Vukovar svijetli, Matice Hrvatske i gospođe dr.sc. Vini Rakić, malena skica izletjela je iz mojih ruku u jednom dahu.

Ipak, spletom okolnosti, provela je duge godine na klaviru u mom ateljeu. Iznenada je došao drugi poziv da bi skulpturu trebalo predstaviti i pokušati realizirati, ali ja je tada više nisam mogla pronaći. Znala sam da ju ponoviti ne mogu, da mora biti točno ona koja je nastala iz živog udaha i izdaha moje ruke. Sjedila sam bespomoćno i očajno, dok u atelje nije zakoračio mačak zvan Hrastić. Skočio je preko stola ravno na klavir i sjeo točno na mjesto gdje je nekada stajala mala skulpturica. Naravno da ju je srušio i da sam ju pronašla u uskom prostoru između zida i klavira. Tada sam prvi puta, jasno shvatila i spoznala neprocjenjivu vrijednost prave ideje i snagu koju u sebi nosi. Kao što je gospođa Vini Rakić onog nadahnutog jutra imala čistu ideju i misao u glavi o tome kako treba iskazati ljubav i poštovanje Gradu Heroju i svim palim i mučenim žrtvama Domovinskog rata, moja idejna skica skulpture bila je jasna u svoj složenosti i količini sadržaja koji je u nju bio ugrađen. Nisam dvojila niti sekunde o tome da je skulpturica biser koji treba upravo u takvom obliku ugledati svjetlo dana, a nisam niti slutila da će put do realizacije biti tako dug i pun avantura.

Lumin3

Već 2012. godine izvela sam ju u spomeničkoj dimenziji i od tada i nekim čudnim okolnostima, o kojima sam već govorila u intervjuu objavljenom na Portalu. Izložena i predstavljena u tri grada, Zagrebu, Splitu i Vukovaru, skulptura nije svjetlo, ali pronosi svjetlo Istine. Željela sam da između ostaloga, bude spomen prvoj i posljednjoj upaljenoj svijeći, poistovjetivši ju povijesno s onom prvom, neznanom koja je u drhtavim rukama zasvijetlila, pa kroz cijelu povijest, sadašnjost i budućnost, do one posljednje, ako ikada do nje dođe. Voljela bih da u tim malenim rukama Lumina cijeli Split i Hrvatska vide svoju osobnu i intimnu upaljenu svijeću za Vukovar. Skulptura predstavlja malenog dječaka koji čvrsto stoji okrenut vjetru. Po položaju predviđenom na lokaciji u Splitu, bit će to jugo s mora.

Draperija njegovog dječačkog odjelca vuče naša sjećanja prošlosti, zaustavljenom vremenu, kao u vremenu svakog sjećanja. Dramaturgiju tog stanja pojačava razigranost draperije, posebno okovratnik koji se uzdiže kao krila anđela, te nogavice koje jednako dobivaju simbol krila i uzleta. To je vrijeme sjećanja koje nas nosi, u kome letimo. Pokret njegove glave i smirenog lica upućuje nas na ispružene dlanove u kojima je upaljeno svjetlo. Cijela figura ima jedan nategnuti luk u sebi koji suprotiv vjetru daje simbol štita, zaštite. Noge su u blagom raskoraku stabilnog, stamenog položaja iz kojeg nas baš ništa ne može pomaknuti, pa ni divlji vjetar. Lumin će odlijevan u bronci stajati na stožastom kamenom postamentu visine dva metra, na kojem će, u donjem dijelu, biti malene niše s ugrađenim svjetlom. Cijela kompozicija centrirano će stajati na kamenom parternom popločanju, gdje će na rubovima tih kamenih pragova biti isklesan poznati nadnevak: 18. studeni 1991. Ove, 2016. godine, tog istog nednevka – 18. studenoga, u svojoj punoljetnosti, trebao bi zasvitliti Lumin“.

Odluku su članovi Gradskog vijeća usvojili. Sada se očekuje, nadamo se, realizacija, koja će sa svojim problemima, za koje se nadamo da će biti rješavani „u hodu“, i biti ne pisma bez riječi, nego prava pisma…

Antun Drndelić/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Odbacivši ćirilicu Srbijanci su uspjeli Hrvatima nametnuti vukovicu

Objavljeno

na

Objavio

Ako hrvatski jezik ima četiri različita pravopisa u upotrebi, kako kaže profesor Pranjković, onda je logično zaključiti da hrvatski jezik nije standardiziran i neće biti standardiziran dok brigu o njemu vode vukovci. Jezik je nemoguće standardizirati ako se koriste četiri različita pravopisa jer standardni jezik zahtjeva samo jedan pravopis. Za standardizaciju jezika nisu potrebna literaturna djela jer ona koriste različite idiome umjesto standardnog jezika, što ne znači da u standardni jezik ne mogu ući i riječi iz različitih hrvatskih idioma.

Jezik se standardizira preko rječnika koji sadrži još gramatiku i pravopis, a mi takvog rječnika nemamo nego se koriste različiti jezični pamfleti. Za to je odgovoran osobni vukovski oportunizam pa više   jezičara stvara drukčiji standard. Tako se uništava jedan jezik, a kod nas su hrvatski jezik uništili vukovci, što čine i danas. Hrvatski jezik je različit od srbijanskoga i nastao je davno prije srbijanskoga koji je inačica kajkavske ekavice. No, vukovci su prihvatili ijekavicu i jekavicu na temelju srbijanskog jezika i Srbijanci danas sa pravom tvrde da je hrvatski jezik nastao od srbijanskoga.

Tako će biti sve dok se ne odreknemo ijekavice i ne prihvatimo kao štokavsku inačicu jekavicu kojom govore Crnogorci, a ona nema nikakve povezanosti sa srbijanskom ekavicom. Tu jekavicu Hrvatima je nametnuo katolički Rim uz pomoć Bartula Kašića. Međutim, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dr. Željko Jozić je okorjeli vukovaca kao i svi njegovi suradnici. Pitam se na čemu su doktorirali? Možda na uništavanju hrvatskog jezika jer doktorate su stekli kod hrvatskih vukovaca.

Nije tako nametnuta samo jekavica već su nametnute jakavica, jukavica i jikavica. Primjerice, riječ ”dak” se odrazila kao djak (đak) ili glagol ”iti” je postao itji, dakle, ići. U glagolu ”iti” fali početni suglasnik zbog latiničnog pisma. Dakle, suglasnicima D i T je dodavan nepostojeći glas J, pa su tako nastali novo glasovi Đ i Ć. Na isti način su od glasova L i N nastali glasovi LJ i NJ. Svaki suglasnik koji se nalazio ispred samoglasnika, najčešće E, je dobivao nepostojeći glas J.

Slično se ispred početnih samoglasnika u riječima umetao glas J koji je zamjenjivao glasove Č, H, Š i V. Tako je riječ ”ura” postala JURA, riječ ”ara” postala JARA ili riječ ”ezero” je postalo JEZERO. U prva dva slučaja glas J je zamijenio glas H, dok je u riječi jezero, glas J je zamijenio glas V jer jezero se zvalo vezera ili vizera zato što u njemu vidimo svoje lice. Glasovi H i V su ispušteni zbog tuđeg pisma.

Hrvati imaju svoju kajkavsku ekavicu koja se po naglasku razlikuje od srbijanske, što znači da su Srbijanci samo izmijenili naglasak zahvaljujući stoljetnoj nepismenosti pod Osmanlijama. Srbijanski jezik nema naglasne sličnosti ni sa jednim ”slavenskim” jezikom. U Novom Sadu Srbijanci su se odrekli ćirilice jer ćirilica je hrvatsko pismo nastalo u srednjevjekovnoj Bosni, a pravoslavni Bugari su sve do tada koristili grčko pismo koje nije imalo slova za glasove Č, H, J, Š i V, što je iskrivilo izvorni jezik. Zbog toga bugarska prezimena završavaju na EV i OV jer  grčko pismo nije imalo slovo za glas Č. Slično je kod katolika učinilo latinsko pismo i izvorni jezik se počeo mijenjati na temelju pravopisa.

Hrvatska ćirilica je utemeljena na glagoljici i njezina slova imaju istu brojevnu vrijednost kao glagoljica, a alfabet se zvao azbuka jer u glagoljici dva početna slova su se zvala ”az” i ”buka”. Kod srbijanske ćirilice brojevne vrijednost nisu iste jer su gore navedena slova dodana grčkom pismu kasnije. Tu glagoljicu na hrvatske prostore su donijeli Hrvati koji su poznati kao Sarmati i zato to pismo nalazimo često u okolici Azovskog mora. Sarmati su u grčkim kolonijama također koristili grčko pismo, što nam pokazuje Tanajska ploča.

Odbacivši ćirilicu Srbijanci su uspjeli Hrvatima nametnuti vukovicu koje je nastala na temelju srbijanskog ekavskog naglaska, dakle, srbijanskog jezika. Tako su Hrvati izgubili svoj jezik jer su se zbog novosadskog dogovora pod paskom Partije morali odreći čakavske ekavice i ikavice, dakle, svojeg jezika. Tako je u hrvatski jezik ušla i srbijanska semantika. Čakavska ekavica se razlikuje od kajkavske ekavice zbog latiničnog pisma jer čakavci su se služili glagoljicom i hrvatskom ćirilicom.

Vukovica nam pokazuje zašto je hrvatski jezik težak za učenje Hrvatima i strancima, pa su stranci najradije uzimali srbijanski jezik na stranim fakultetima. Ukinimo vukovicu jer cijeli postupak povratka  izvornom hrvatskom jeziku može trajati pet godina, a za taj povratak trebaju nam tri desetogodišnje generacije. Učinimo hrvatski jednostavnijim uvođenjem reda u njega jer vukovci su stvorili jezični nered.

Mi smo prihvatili srbijansku inačicu Ujedinjeni Narodi mada se radi o Ujedinjenim Državama. Slično smo prihvatili nacionalne umjesto etničkih ili narodnih manjina. Mnoge strane hrvatske riječi ulazile su hrvatski jezik u srbijanskim inačicama pa umjesto, recimo, estetičar koristimo srbijanski inačicu esteta ili estet. Slično umjesto zvanja psihologičar ima srbijansku inačicu psiholog, a za žensko zvanje psihologinja umjesto psiholgičara. Ispada da je psihologinja nastala od psihologa jer to je značenje sufiksa ”inja”.

Srećko Radović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

TEŠKA VREMENA

Objavljeno

na

Objavio

TEŠKA
VREMENA

U teška vremena
misli me vrate,
kad su iz mržnje
ubijali Hrvate!

Jer nisu se htjeli
odreći svoga,
ljubili su Domovinu,
obitelj i Boga!

Kosila ih redom
dušmanska ruka,
pred očima cijelog
Hrvatskog puka!

Pred očima majke,
oca, sestre, brata
ubijala je udba
sinove Hrvata!

A sahraniti sina,
ima li tuge veće,
nikada im nebo
oprostiti neće?!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari