Pratite nas

Kolumne

SPOL, ROD, OKOT, LEGLO,….

Objavljeno

na

Nasilje nad zdravim razumom nije počelo jučer. Počelo davno i perfidno je ukomponirano u mnoge društvene pore i nažalost vodi ka sumraku civilizacije.

Dojučerašnje latentne negativne seksualne orijentacije čovjeka postaju potpuno manifesne i što je još poraznije oni koji ih imaju počeli su se njima dičiti pa tako sada traže i njihovu legalizaciju. To obuhvaća sve ono što se do jučer zvalo protuprirodnim i bilo je kažnjivo.

Kažnjavanje je sasvim sigurno bila pogreška jer se bolesnici trebaju liječiti a ne kažnjavati. Otišlo je toliko daleko da se svi oni koji prihvaćaju zakone prirode proglašavaju zaostalima ili konzervativnima, a oni koji neprirodno žele pretvoriti u prirodno i ozakoniti nakaradnosti su napredni i trebali bi biti avangarda.

Svatko tko i malo slijedi zakone prirode potpuno je svjestan kako je započeo proces destrukcije ljudskog društva vođen genetskim škartom koji je ideološki iniciran i potpomognut od interesnih skupina koje žele zavladati svijetom. Upravo tim skupinama smeta zdrava katolička obitelj koja je sazdana od čvrstih i poštenih muškaraca i žena koji slijede zakone prirode.

Posebno opasni za njih su oni koji slijede nauk vjere jer ona razotkriva svu njihovu negativnost i nakaradnost. Stoga u borbu protiv vjere kreću dobro organizirani i potpomognuti financijskim sredstvima nemoralnih svjetskih moćnika.

GDJE MI TO DANAS ŽIVIMO?

Mi nažalost još uvijek živimo u društvu koje je opterećeno ostacima totalitarnog režima koji se rukovodio spiralom zla za ostvarenje svoje sotonske ideologije. Premda je moderni svijet osudio totalitarne sustave kod nas još uvijek ti totalitaristi zaustavljaju daljnji razvoj društva koristeći se svim mogućim sredstvima.

Bore se kako bi sakrili svoje sotonske mega zločine koje normalan ljudski um ne može shvatiti, a kamoli prihvatiti kao oblik ponašanja. Spremni su udružiti se i sa samom Sotonom radi ostvarenja svojih paklenih ciljeva. Nakaradni um moćnika počeo se koristiti tim bolesnicima osiguravajući im financijsku i svu drugu podršku.

Kojekakve nevladine udruge koje su svoja imena odabrale tako da zavaraju glupane kako su one jedine moralne vertikale društva, koriste se državnim proračunom i Sorosevim financijskim injekcijama, a u stvari djeluju upravo protiv društva koje ih financira. Sjetite se Soroseve izjave kako mu je u životu preostalo još samo to da sruši katoličku crkvu.

TKO IM SMETA?

Kroj cjelokupnu našu povijest vjera je odigrala najvažniju ulogu u očuvanju našeg nacionalnog bića i tradicijskih vrijednosti. Ona je bila naš stup čvrstine i davala je snagu svim hrvatskim ratnicima u obrani hrvatskog Doma i ognja. Slijedeći Oca nebeskoga prošli su Hrvati kroz tisuće križnih puteva no sačuvali su svoj nacionalni identitet i tradicijske vrijednosti.. Nekad vjerničku Europu danas razara moralna bezličnost ateista i agnostika koji vjeruju samo u novac i spremni su učiniti baš sve da do njega dođu. Nasuprot tome Hrvati su ostali vjerni svetoj crkvi katoličkoj pa tako predstavljaju pretvrd orah ateističkim hordama pa putu ostvarenja njihovih ciljeva.

JE LI TO STVARNO TAKO?

Pregledavajući komunističku arhivu pronaći ćete hrpu dokumenata koji govore o tome kako se provodila, a i danas provodi borba protiv Hrvata. Vašu pažnju sasvim sigurno će privući onaj pod naslovom „Deset zapovjedi komunista“. Taj dokument pokazuje svu ideološku nakaradnost komunističkog totalitarnog sustava koji se ovog trenutka želi preko potpisa Istambulske konvencije udružiti sa svim emocionalnim bolesnicima svijeta kako bi se vratio na vlast. Makijavelistički pristup koji slijede uključuje i najmračnije metode kojima su se koristili tijekom i nakon II. svjetskog rata. Dobro znajući snagu Deset zapovjedi Božjih partijski ideolozi sastavljaju svojih deset zapovijedi koje bi trebale srušiti Božje (prirodne) zapovjedi.
Iz točnog prijepisa dokumenta u saznat ćete istinu cijelosti pa evo pročitajte ga.

Deset zapovjedi komunista.

Druže, propagandista, ti si jedno od najjačih orudja i zato da bi tvoja propaganda bila što jača i uspješnija, eto ti kratke slike kako mora izgledati tvoj rad.
Sjeti se uvijek da je tvoj zadatak i da ti radiš na boljševizaciji cijele Evrope. Pod bilo koju cijenu i na bilo koji način tvoj je zadatak da boljševiziraš sredinu u kojoj se krečeš.

Boljševizirati, kako je tebi poznato, znači osloboditi ljudstvo ropstva koje mu je kršćanstvo donijelo .tokom više stoljetnog svog nečovještva; osloboditi ljudstvo pojma vjere, pojma povjerenja, pojma privatnog vlasništva. Ali tvoj zadatak je za sada ograničen na ovih deset zapovjedi.

l. Pred tvojim još nezrelim drugovima ne iznijeti u cjelosti cilj našega rada, jer bi time mogao izložiti opasnosti sam uspjeh.
2. Boriti se protiv sviju, a naročito, protiv licemjernih popova koji propovijedaju manje više istinitost naših namjera i našeg cilja. Odlučno nijekati da mi nećemo vjere, otadžbine i obitelji.
3. Šalom, zajedljivošću i uopće jednim slobodnim i zadovoljnim ponašanjem, pokazati da si slobodan i da ti nijesu zato potrebne vjerske izmišljotine. Šta više, da se tako živi ugodnije, jer si slobodan da radiš sve šta želiš.
4.Tvoj naročiti zadatak jest da uništavaš moral služeći se zlom, da takav nemoral usadjuješ u neiskusne i da stvaraš tako raskalašenu sredinu to jest, ono što licemjerni popovi nazivaju nemoralnošću. To je tvoj najviši zadatak…uništiti svaki moral.-
5.Svim sredstvima sve više udaljivati svoje drugove od crkve, naročito prikazivajući u zlu svijetlu popove, biskupe i t.d. Klevetati i služiti se lažima. Biti će svrsishodno služiti se kakvom sadašnjom ili prošlom sablaznošću i to upotrebljavati u govorima pred svojim drugovima.
6.Druga velika poteškoća u tvome radu jest katolička obitelj .Horo? je uništavati sijući slobodarske ideje u braku; prikazujući rastavu braka kao najčovječanskiju stvar u životu ljudskom; poučavajući omladinu u slobodnoj ljubavi; držeći govore protiv braka i nastojeći da mladići i djevojčice budu što više moguće u zajedničkom društvu.
7.Odgajati radništvo u nepodnašanju bilo koje vlasti i u neposluh, a to paziti naročito na mladje kojima treba usaditi neposluh prema obitelji, prema poslodavcu, prema državi. Odvojiti mladost od obitelji.
Usaditi u radnika ljubav za nerede, za grubu silu, osvetu i odgajati ga tako da se ne smije strašiti krvi.
9.Opetovano tvrditi načelo kako je radnik žrtva kapitalista i njihovih prijatelja vlastodržaca i popova. Radnik je najjači i prema tome on mora da vlada.
10.Budi uvijek odlučan i pri ruci svojim drugovima u njihovim malenim željama; govori mnogo i odlučno; nek te se uvijek Čuje, nametni se svagdje. Dobro djelo koje čine katolici nastoj sakriti ili prikazivati ga kao svoje. Prednjači svim pokretima…borba, borba, borba protiv sviju, protiv popova, crkava (bilo koje vjeroispovijesti),protiv morala. Prikazati radniku da smo samo mi slobodni i da samo mi možemo osloboditi. Ne bojati se kad bismo morali sakrivati još 20-25 godina. Naš rad se nastavlja, jer je u vijek moguće i katolici će nam pomoći pošto su neznalice, strašijivi i neradini. Mi ćemo pobijediti. Budi jedna delija komunističkog života, dominiraj svoju okolinu, Neprijatelj br.l.je rimska crkva i kršćanska obitelj.
P.S. Taj papir nemoj davati svećenicima ni narodu koji nije zrio za naše ideje.

I onima najglupljima, a pogotovo imalo obrazovanima sve je jasno kad pročitaju ovaj sotonski ideološki dokument.

TKO PREDOVI BORBU ZA

Iz istupa ranije spomenutih nevladinih udruga potpuno je razvidno kao su one samo slijednice komunističke ideologije. Stvorene su kako bi se borba protiv svega što je hrvatsko nastavila koristeći se izdašnim donacijama poreznih obveznika među kojima sasvim sigurno ima najviše vjernika. Ta sredstva osiguravaju posredstvom izdajnika ubačenih u sve institucije društva.

Čast svim onima koji su ta sredstva polučili na temelju svojih programa na temelju kojih će osigurati pozitivni razvoj RH te sačuvati sve naše tradicijske vrijednosti.

Vrlo je zanimljivo kako se baš te i takve udruge bore za legalizaciju droga, prostitucije, isto-spolnih brakova i abortusa kao najvećeg zločina protiv najnevinijih osoba. Nije slučajno ni to što su upravo te udruge najsrčaniji pobornici za potpisivanje Istambulske konvencije. Obrazac političke borbe protiv Hrvata je odavno je poznat, uvijek je isti, a mijenjaju se samo realizatori.

Svako tko prihvaća odredbe ove konvencije, baš kako je rekao jedan biskup , samostalno se izopćuje iz Crkve. Potpis iste smrtonosni je pucanj u vlastito nacionalno biće. Činom prihvaćanja potpisa ove konvencije HDZ je izdao nacionalne interese i to je nažalost početak njegovog kraja kao najjače političke stranke.

Ne poslušati 19 biskupa, intelektualce i akademike i donositi autokratske odluke činovi su koji će sasvim sigurno polučiti i primjerenu političku sankciju.

NEĆU VIŠE S TOBOM, KUNEM TI SE BOGOM – ANDREJ!

Premijer Plenković grčevito se bori za potpisivanje Konvencije misleći kako će se nakon odrađivanja mandata vratiti u Bruxelles. Ne gospodine Plenkoviću, vi nećete dočekati kraj mandata, a kako radi vaših stavova više ne možete predstavljati Hrvatsku ne računajte s mjestom u EU parlamentu.

Vjerujem kako to nije samo moje mišljenje već ga dijele svi iskreni domoljubi i vjernici. Vaše prihvaćanje odluke Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima kojom se i dalje veliča komunistički simbol zvijezda petokraka, pod kojom je za vrijeme i nakon II. Svjetskog rata počinjen genocid nad hrvatskim narodom te nedavna krvava agresija na Republiku Hrvatsku, kao i vaše prihvaćanje ove konvencije zbacilo je sve vaše maske.

Čini mi se da ste sami zabili posljednji čavao u svoj politički lijes i bilo bi najpametnije da odstupite. Nadam se da će Hrvatski sabor pokazati razbor i kao mnogo puta u povijesti zaštiti naše nacionalne interese i neće krenuti vašim stopama te neće ratificirati Istambulsku konvenciju.

A što se tiče referenduma o pitanju Istambulske konvencije mislim da ga se vi ne bojite jer imate u pričuvi Ustavni sud koji po načinu odabira sudaca nije ništa drugo nego velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Usput rečeno mnogi politički analitičari u ovom trenutku smatraju kako svi politički potezi u te obje stranke vode u takozvanu veliku koaliciju. Sjetimo se odluka Ustavnog suda o referendumskom pitanju o ćirilici ili pak o abortusu.

Unatoč mišljenju medicinske struke koja je potvrdila da život počinje začećem i članku 21. Ustava RH u kojem jasno stoji kako svako ljudsko biće ima pravo na život te kako u Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne, suci našeg najvišeg suda nisu mogli pojasniti pitanje nasilnog pobačaja već su to prepustili nekom drugom sazivu sudaca. Čini mi se kako su poput Pilata oprali ruke jer je to političkim moćnicima koji su ih postavili bio previše vruć krumpir.

Pitanje Istambulske konvencija još je vrući krumpir pa mi se čini kako bi i referendum kao posljednje sredstvo za otrežnjavanje pijane i bahate vlasti oko ovog pitanja opet mogao biti uškopljen.

BOŽE PROSVIJETLI PAMET ODGOVORNIMA!

Gospodo, ne dozvolite legalizaciju rodne ideologije pod krinkom zaštite žena od nasilja. Naši zakoni regulirali su sva ljudska prava i to s vrlo visokim standardima koje ta konvencija nema i ne poznaje. Sasvim dovoljno bi bilo osigurati provođenje postojećih zakonskih odredbi. Ne dopustite da Istambulska konvencija u naše društvo unese kaos.

Gospodo bezbožnici ako mislite da će to mrtvo slovo na papiru spriječiti nasilje nad ženama onda se grdo varate. Bilo bi vam pametnije da se okrenete vjeri koja propovijeda ljubav, mir i toleranciju, a ne nasilje i kaos koji nam nudite Pogledajte s kakvom se problemima suočavaju neke zemlje koje su ju ratificirale.

Nakaradno tumačenje ljudskih prava otišlo je u nekim zemljama toliko daleko da su legalizirali spolni odnos sa životinjama. Čini mi se kako u svojoj visokoj umnosti nisu uspjeli spoznati razlike između spola, roda, okota i legla. Takvoj nakaradnoj i bolesnoj ideologiji najveća je prepreka vjera i upravo zato njihov je primarni cilj zatrti vjeru. E to vam gospodo u Hrvatskoj neće proći.

Kao što rekoh, Hrvati su prošli mnoge križne puteve, a proći će i ovaj današnji koji jedan od najtežih. Najteži zato jer nam ga prirediše hibridni Hrvati u službi svjetskih moćnika. Da proći ćemo ga i to pobjedom nad zlom koje se osovilo kao nikada prije.

Zaboravili su bolesnici kako Hrvati od sklapanja ugovora s papom Agatonom u sedmom stoljeću nikada nisu pogazili danu riječ i dio su svete crkve katoličke koja će nadvladati svaka vrata pakla pa tako i onog pakla kojeg su nam ti svjetski bolesnici moderatori.
NEKA NAS VODI VJERA U BOGA I HRVATSKA SLOGA!

Zoran Čapalija Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari