Pratite nas

Kronika

Spomen na 66 mučki ubijenih hercegovačkih franjevaca

Objavljeno

na

Dug je slijed žrtava diljem Hercegovine za koje još nitko i nikada nije odgovarao: od Međugorja, Čapljine, Mostarskog Gradca, Širokog Brijega, Čitluka, Ljubuškog, Zagvozda, Mostara, Kočerina, Izbičnog.

Za 34 ubijena franjevca pronađeni su ostaci, dok se za ostalih 32 još uvijek traga. Među njima i za sedam svećenika Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru koji su svezani žicom i bačeni u Neretvu.

Pred kraj Drugog svjetskog rata i u njegovu poraću škrtom hercegovom zemljom harala je vojska, okrutnija i krvoločnija negoli ijedna do tada – partizanska vojska, piše Hercegovački Portal.

Iza sebe je ostavljala pustoš i bol. Ubijene majke, ubijena djeca, masakrirani starci – bili su priča svake hercegovačke obitelji. Kamo god je kročila ta zločinačka noga, ostajao je krvavi trag. Onaj najkrvaviji je mučko ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca.

Tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću na području bivše Jugoslavije ubijeno je više od 600 katoličkih svećenika, uglavnom Hrvata. Među žrtvama je i 66 hercegovačkih franjevaca. Za te zločine niko, nikada nije odgovarao, piše Hercegovački Portal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Zašto migranti pale kuće?

Objavljeno

na

Objavio

Facebook/

Učestale paljevine kuća, hala, napuštenih prostora, iza kojih stoje ilegalni migranti, mogle bi se pripisati načinu paljenja vatre. Obzirom da im je cilj da se ugriju ili skuhaju jelo, migranti koriste sprejeve i gorivo da lakše zapale vatru, piše Avaz.ba

Često to izmakne kontroli i bukne požar.

– Na nekoliko tih paljevina pronašli smo ostatke sprejeva, kanistera i boca u kojima je bilo gorivo – kaže izvor iz policije Unsko – Sanskog kantona.

Nakon što zapale vatru, migranti bježe glavom bez obzira jer su se doveli u životnu opasnost.

U posljednjih desetak dana na području Unsko – Sanskog kantona zapalili su tri napuštena objekta. Zapalili su i kuću partizanskog komandanta Zuhdije Žalića, u kući porodice Pozderac u Cazinu koja je proglašena nacionalnim spomenikom BiH, vršili su nuždu i polomili podove i prozore, piše Avaz.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Sjećanje na feldmaršala Svetozara Borojevića povodom njegove 100. obljetnice smrti

Objavljeno

na

Objavio

isječak/

U povodu stote godišnjice smrti Svetozara Borojevića, 23. svibnja mu je na Središnjem gradskom groblju u Beču odana počast kod groba u kojemu počivaju njegovi posmrtni ostaci, kao i njegove supruge.

Borojević je umro  23. svibnja 1920. godine u Klagenfurtu, gdje je bio i pokopan, da bi nakon nekoliko mjeseci njegovi posmrtni ostaci bili prebačeni u bečke arkade. Borojević je bio austrougarski feldmaršal, jedan od najvećih hrvatskih vojnih umova, i jedini Slaven koji je nosio čin feldmaršala/vojskovođe u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Najviše se proslavio u bitkama s Talijanima na rijeci Soči, gdje ih je pobjeđivao sve vrijeme rata, pa je dobio nadimak Lav sa Soče.

Počast su mu odali predstavnici Reda svetog Jurja polaganjem vijenca pred Borojevićev nadgrobni spomenik. Riječ je o redu koji je bio viteški red nekadašnje austrijske carske i kraljevske kuće, a danas je europski i nepolitički red te u svome djelovanju podržava suradnju između zemalja središnje i jugoistočne Europe.

U Hrvatskoj također djeluje i ima oko 60 članova iz Hrvatske. Na Borojevićevom grobu bili su i predstavnici hrvatskih udruga koji žive u Beču.

Austrijski general Edmund Glaise von Horstenau o Borojeviću je 1920. godine, u povodu smrti, ovo napisao: „Borojević je bez sumnje bio politička ličnost kao malo koji drugi general“ – objašnjava Horstenau – “njegov san da postane hrvatskim banom zacijelo nije bio utopijski. Uostalom, bio je nazvan ‘Šefom krize’. Bi li on po svojoj osobnosti i temperamentu bio prikladan za to visoko mjesto, to se trebalo prvo vidjeti.

Dok god je vjerovao u snagu domovinske ideje, koja ga je ispunjavala kao malo koga, i u svojoj osobnoj sreći – morao je primijetiti pukotine staroga zida. Njegova jedina briga bila je da njegova domovina u odlučujućem trenutku ne poklekne.

Kada se to dogodilo i kada je 27. listopada započela katastrofa kod Vittoria, bilo je jasno da je izgubio igru. Povlačenjem je stigao u Klagenfurt. Odatle se želio vratiti kući u Hrvatsku, ali Država SHS, koja je bila pod srpskom vrhovnom vlašću, bojala se privlačne snage ovoga čovjeka, koji je tri godine branio slavenski teritorij od Talijana i koji je uvijek bio omiljen sin svoga naroda. Beograd mu nije uskratio samo povratak, nego i mizernu mirovinu, pa mu je naša republika, kao nova domovina, iz zahvalnosti morala priteći u pomoć, iako je to učinila skromno, ipak je nešto učinila… Slavni Borojević umro je bez svoje domovine, kao što je i njegova vojska tamo na Piavi umrla bez domovine. Ipak, povijesna kritika neće se zauvijek pred mrtvima zaustaviti – a u nizu najuspješnijih vojskovođa Svjetskoga rata, pobjednik sa Soče za sva će vremena imati svoje mjesto.“ piše Večernji List.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori